Drugi vatikanski sabor

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s 2. vatikanski sabor)
Skoči na: orijentacija, traži
Drugi vatikanski sabor
Jedna od sjednica Drugoga vatikanskog sabora održana u bazilici sv. Petra
Jedna od sjednica Drugoga vatikanskog sabora održana u bazilici sv. Petra
Opći podatci
Nadnevak 11. listopada 1962. - 8. prosinca 1965.
Prethodni sabor Prvi vatikanski sabor
Sazivatelj Papa Ivan XXIII.
Predsjedatelj Pape Ivan XXIII., Pavao VI.
Sudionici Do 2625
Teme rasprave Crkva u suvremenom dobu, ekumenizam
Dokumenti i odluke 16 dokumenata (4 zakonika, 9 uredbi, 3 proglasa)
Prihvatitelji Katolička Crkva
Odbacitelji Tradicionalistički katolici

Drugi vatikanski sabor ili Drugi vatikanski koncil bio je 21. ekumenski sabor Katoličke Crkve održan od 11. listopada 1962. do 8. prosinca 1965. godine. Sabor je sazvao i organizirao papa Ivan XXIII., a predsjedao je samo prvom sjednicom, dok je ostalim trima sjednicama predsjedao papa Pavao VI., koji je također zaključio Sabor. Smatra ga se najvažnijim saborom Katoličke Crkve u svojoj povijesti, kao i njegov utjecaj i veličina (četiri puta veći broj sudionika od sudionika u prethodnim saborima), te jednim od najvažnijih svjetskih događaja u 20. stoljeću.

Sabor je službeno rješavao odnose između Katoličke Crkve i suvremenoga svijeta.

Razvitak

Poziv i priprava

Papa Ivan XXIII. izrazio je namjeru sazivanja Sabora 25. siječnja 1959. godine, čija je odluka iznenadila kardinale zbog toga što je papa bio izabran samo tri mjeseca ranije. Papa je 15. srpnja 1959. godine najavio sazivanje Drugoga vatikanskog sabora.

Brojni zahtjevi za sudioništvom u Saboru poslani su biskupima, inim visokim crkvenim dužnosnicima i profesorima bogoslovlja. Po danu 30. travnja 1960. godine, 2109 ih je odgovorilo na zahtjev. Također su kao promatrači bili pozvani članovi raznih kršćanskih Crkvi. Samo su protestanti i pravoslavci pristali sudjelovati. Ruska pravoslavna crkva prihvatila je poziv samo kada dobije jamstvo na potpunu apolitičnost Sabora, u strahu od odmazde sovjetskih vlasti u slučaju ako Sabor bude osuđivao komunizam.

25. prosinca 1961. bio je objavljen točan nadnevak održavanja Sabora. 6. kolovoza 1962. dovršen je i službeno objavljen pravilnik Sabora. Pravilnik navodi kako će jedini uporabni jezik u skupštinama biti latinski, koji će između ostaloga biti podijeljen po odborima nekih od sudionika. Također govori o protokolu za predstavljanje i odbijanje ili prihvaćanje amandmana podnesenih od odbora.

Sudionici

  • Predsjedatelji: papa Ivan XXIII. (prva sjednica), papa Pavao VI. (ostale tri sjednice)
  • Kardinali i ini crkveni službenici
  • Svi biskupi Katoličke Crkve (ukupno 2450 sudionika), isključujući kineske biskupe
  • Bogoslovi izričito pozvani od pape: nisu imali pravo govora, no imali su pravo glasovanja
  • Katolički laički promatrači: mogli su sudjelovati u javnim sjednicama Sabora, ali nisu imali pravo govora i glasovanja
  • Protestantski i pravoslavni promatrači: nisu imali pravo govora i glasovanja

Nazočni su bili i novinari iz raznih država radi informiranja svijeta oko djelovanja Sabora. Nisu bili sami sudionici.

Sjednice

Drugi vatikanski sabor proveden je u četiri sjednice održane u brodu bazilike sv. Petra.

  • 1. sjednica: 11. listopada - 8. prosinca 1962.
  • 2. sjednica: 29. rujna - 4. prosinca 1963.
  • 3. sjednica: 14. rujna - 21. studenoga 1964.
  • 4. sjednica: 14. rujna - 8. prosinca 1965.

Dokumenti

Drugi vatikanski sabor objavio je četiri zakonika, devet uredbi i tri proglasa (ukupno 16 dokumenata) na latinskom jeziku.

Zakonici

  1. Lumen Gentium (O dogmatskoj biti Crkve)
  2. Dei Verbum (O božanskom ukazanju)
  3. Sacrosanctum Concilium (O bogoslužju)
  4. Gaudium et Spes (O ulozi Crkve u suvremenom svijetu)

Uredbe

  1. Inter Mirifica (O medijima)
  2. Unitatis Redintegratio (O ekumenizaciji)
  3. Orientalium Ecclesiarum (O istočnim katoličkim Crkvama)
  4. Christus Dominus (O biskupovim zadatcima)
  5. Optatam Totius (O naobrazbi svećenstva)
  6. Perfectae Caritatis (O obnavljanju crkvenih redova)
  7. Apostolicam Actuositatem (O ulozi laika u Crkvi)
  8. Presbyterorum Ordinis (O svećeničkim zadatcima)
  9. Ad Gentes (O misijama)

Proglasi

  1. Gravissimum Educationis (O kršćanskoj naobrazbi)
  2. Nostra Aetate (O odnosima s nekršćanskim vjerama)
  3. Dignitatis Humanae (O slobodi vjere)

Kritike i posljedice

Nakon Drugoga vatikanskog sabora, Katolička Crkva izgubila je svoj osjećaj identiteta i pretrpila je ćudoredno omekšavanje, zatrovano kulturnim marksizmom. Sam papa Benedikt XVI. pozivao se na pretjerane ustupke u području etike i nesporazuma, zbog kojih Crkva trpi sekularizaciju.[1]

Drugi vatikanski sabor u velikoj mjeri kritiziraju tradicionalistički katolici, koji čak smatraju kako je tim saborom stvorena nova nekatolička vjera (novoredna Crkva), te smatraju koncilske i postkoncilske pape protupapama i kako je papinsko mjesto upražnjeno.

Kritike uključuju uvedbu različitih oblika liberalizma, modernizma, te židovskih i slobodnozidarskih utjecaja na Sabor.

Židovski utjecaj

Židovski utjecaj na Sabor uključuje neke utjecajne bogoslove židovskoga podrijetla što su sudjelovali na sjednicama Sabora: Augustin Bea, Johannes Oesterreicher, Gregory Baum i ini.[2]

Slobodnozidarski utjecaj

Slobodnozidarski utjecaj na Sabor uključuje jedan od najspornijih ishoda: uklanjanje tradicionalne latinske mise u Rimokatoličkoj Crkvi i njezinu zamjenu novorednom misom (lat. Novus Ordo Missae) 1969. godine, radikalno drukčijom u orijentaciji. Njezin je glavni tvorac nadbiskup Annibale Bugnini, tajnik Papinskoga Pripravnog povjerenstva za bogoslužje pri Drugom vatikanskom saboru, optuživan za slobodno zidarstvo.[3][4][5]

Posljedice

Kritičari vide Drugi vatikanski sabor kao doprinos liberalističkim i modernističkim težnjama, poput masovne migracije, zatiranja tradicionalne obitelji i obiteljskih vrijednosti, pobačaja i sve razornije kulture.

Brazil

Smatra se kako je Sabor pridonio padu vjere u nekada skoro isključivo katoličkim državama. Dobar takav primjer jest Brazil, u kojemu je od 1960-ih do 2010-ih (unutar 50-ak godina) broj katoličkih vjernika opao za oko 30% (više od 95% → oko 65%), s povećanjem broja protestantskih vjernika na 22.2% (2010.). Po istraživanju objavljenomu 25. prosinca 2016. godine, od popisa pučanstva iz 2010. godine, ukupan broj katoličkih vjernika opao je za 15% (50% → polovica ukupnoga brazilskog pučanstva).[6] S nastavkom takvoga tijeka zbivanja, katoličanstvo će između 2020. i 2025. godine postati manjinska vjera u Brazilu zbog utjecaja Drugoga vatikanskog sabora.[7]

Nizozemska

Sličan je takav primjer i Nizozemska, u kojoj je broj katoličkih vjernika od 1970. do 2013. godine drastično pao s 40.5% na 23.7%[8]. Zbog drastičnoga smanjivanja broja katoličkih vjernika, nizozemski kardinal Willem Eijk najavio je kako će do 2025. godine biti zatvoreno oko 1000 crkava (2/3 crkava u Nizozemskoj), ako se taj tijek zbivanja bude nastavio.[9] Još samo između 5% do 7%[10] vjernika pohađa nedjeljnu Svetu misu.[11]

Poveznice

Izvori

  1. ↑ La Tercera: „El papa Benedicto XVI hace críticas al Concilio Vaticano II” (šp.)
  2. ↑ Joseph Roddy: How the Jews Changed Catholic Thinking, Look, god. 30, br. 2, 25. siječnja 1966. (eng.)
  3. ↑ AD2000: „How the liturgy fell apart: the enigma of Archbishop Bugnini” (eng.)
  4. ↑ Tradition in Action: „Was Msgr. Bugnini a Mason?” (eng.)
  5. ↑ Catholic Truth Scotland: „Archbishop Bugnini – CERTAINLY a Freemason?” (eng.)
  6. ↑ Church Militant: „Brazil Loses 9 Million Catholics in 2 Years” (eng.)
  7. ↑ Rorate Caeli: „The Church of Vatican II: Brazil, Catholicism becoming a minority religion” (eng.)
  8. ↑ Radboud Universiteit: KASKI - Katholieken (nizoz.)
  9. ↑ The Tablet: „1,000 Catholic churches in Holland to close by 2025” (eng.)
  10. ↑ Crkva na kamenu: „Crkva u Nizozemskoj”
  11. ↑ Christus Rex: „Kraj postkoncilskog proljeća”
Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Drugi_vatikanski_sabor&oldid=54855"