Ante Pavelić

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Ante Pavelić
Ante Pavelić.jpg
Nadimci Antonio Serdar
Antun Serdar Mrzlodolski
Pablo Aranjos
Smrt 28. prosinca 1959.
Madrid, Španjolska
Narodnost Hrvat
Zanimanje pravnik, političar
Stranka Stranka prava (1910. - 1929.)
HDS (1956.)
HOP (1956. - 1959.)
Suprug/a Maria Pavelić (rodj. Lovrenčević)
Djeca Mirjana, Velimir, Višnja
Roditelji Mile i Marija Pavelić
Služba 10. travnja 1941. - 8. svibnja 1945.
Nasljednik Nikola Mandić
(kao predsjednik Vlade)
ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske
Služba 16. travnja - 9. lipnja 1941.
Nasljednik Mladen Lorković
Služba 11. rujna 1927. - 7. siečnja 1929.

Dr. Ante Pavelić (Bradina kod Konjica, 14. srpnja 1889.- Madrid, 28. prosinca 1959.): hrvatski državnik i političar, glavni tajnik (1919. - 1927.) ter zatim podpredsjednik (1927. - 1929.) Hrvatske Stranke Prava, narodni zastupnik u beogradskoj Narodnog Skupštini (1927. - 1929.), osnivač i Vrhovni starješina Hrvatskog Domobrana (1928.- ?), osnivač i Poglavnik Ustaškog pokreta (1929. - 1945.), državni poglavar Nezavisne Države Hrvatske (1941. - 1945.), osnivač i prvi predsjednik Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta (1956. - 1959.), jedan od ideologa Ustaštva i hrvatskog nacionalizma.

Životopis

Ante Pavelić rodjen je 14. srpnja 1889. godine u hercegovačkom selu Bradini na Ivan-Planini iznad Konjica, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile (željezničar) i majka Marija doselili iz Krivog Puta blizu Senja. Osnovno učilište pohadjao je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima, pa klasičnu gimnaziu u roditeljskom Senju, zatim isusovačku gimnaziu u Travniku, pa u Karlovcu i konačno Zagrebu gdje je maturirao 1910. godine. Već kao mladić u svoje gimnazijsko doba iz uvjerenja pristupa Hrvatskoj stranci prava. Nakon mature upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu i pravo je diplomirao 1914., a već 1915. godine stekao je i doktorat prava. Od 1915. do 1918. godine radio je kao odvjetnički perovodja u odvjetničkoj pisarnici predsjednika Hrvatske Stranke Prava, dr. Aleksandra Horvata. Nakon završene stručne prakse 1918., radi kao samostalni odvjetnik. Godine 1919. se oženio s Mariom Lovrenčević i s njom kasnije ima troje djece: sina Velimira i kćeri Mirjanu i Višnju. Za života je objavio više političkih i književnih proslova, ter dvie knjige: politički roman Liepa plavojka (1935.) i političku razpravu Strahote zabluda (1938.) koja govori protiv komunizma u SSSR-u. Njegova kćer Višnja Pavelić objavila je posmrtno 1968. godine i knjigu njegovih sjećanja Doživljaji koju je napisao u argentinskom izbjegličtvu.

Pavelićeva politička djelatba

Godine 1918. ulazi u vodstvo Hrvatske stranke prava gdje je izprva bio član Poslovnog odbora, potom glavni tajnik i nakon toga podpredsjednik stranke. Tri godine nakon učlanitbe, odnosno, 1921. je izabran za zastupnika u gradskoj skupštini grada Zagreba. Godine 1927. izabran je za zagrebačkog pokrajinskog zastupnika, a u lipnju izte godine predstavlja zagrebačku gradsku obćinu na kongresu europskih gradova u Parizu. Na povratku, u Rimu je izaslaniku talianske vlade Robertu Davanzatiu, predao promemoriu sastavljenu po dr. Ivici Franku (sinu pravaškog čelnika dr. Josipa Franka) u kojoj se Italiji nudi suradnja na rušenju Jugoslavie. U skladu s tim, u promemorii se očituje očekivanje taljianske pomoći u uzpostavi i zaštiti neovisne hrvatske države, ter se iznosi spremnost na političke, teritorialne, gospodarske i vojne prilagodbe talianskim interesima.

Na saborskim izborima 1927. godine izabran je zajedno s Trumbićem, za zastupnika na listi Hrvatskog bloka. U svojim govorima u beogradskoj skupštini izstupio je protiv velikosrbske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost. Unutar stranke posebno se posvetio radu s mladeži, pa je potaknuo listove Starčević i Kvaternik. Poslie napada na prvake Hrvatske seljačke stranke 1928., pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji. Tada organizira list Hrvatski domobran s programom ostvaritbe samostalne hrvatske države, a 1. listopada 1929. osniva iztoimenu udružbu za borbene djelatnosti.

Priprava za razpad prve Jugoslavije

Ante Pavelić i Ivan Mihajlov

Nakon kraljevskog proglasa šestosiečanjske diktature 1929. godine odlazi iz Jugoslavije u izseljeničtvo. Prvo odlazi u Beč, zatim s Gustavom Perčecom u Budimpeštu, pa u Sofiu. U Sofiji 20. travnja 1929. godine s protujugoslavenskim vodstvom Makedonskog Nacionalnog Komiteta podpisuje izjavu o uzajamnoj pomoći Hrvata i makedonskih Bugara u rušenju Jugoslavije i stvaranju neovisnih država Hrvatske i Macedonie. Sud za zaštitu države u Beogradu ga je 17. srpnja 1929. godine osudio na smrt u odsutnosti. Krajem 1930., Pavelić iz Sofije prjeko Beča dolazi u Italiju, gdje osniva tajnu revolucionarnu nacionalističku udružbu Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacia (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uzpostave Nezavisne Države Hrvatske uz pomoć Italije. Odonda uzima naslov Poglavnika, a ustaški pokret organizira na urotničkim i vojnim načelima, nalik irskoj IRA-i i baskijskoj ETA-i. Glavni su mu suradnici već u Italiji postali kasniji ustaški čelnici: Branko Jelić, Eugen Dido Kvaternik, Mijo Babić, Mile Budak i drugi.

U drugoj polovici 1931. godine u Italiji osniva i prvi logor za vojnu obuku ustaša u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, pa potiče osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Magjarskoj. U Glavnom ustaškom stanu 1. lipnja 1933. godine obznanjuje Načela Hrvatskog Ustaškog Pokreta u 17 točaka, gdje kao glavni cilj iztiče uzpostavu samostalne i neovisne hrvatske države na čitavom njezinu poviestnom i narodnom području - što se ima pravo provesti svim sredstvima pa i oružanom silom. Sukladno izjavljenim načelima potiče i organizira promičbene djelatnosti, diverzie i atentate. God. 1932. organizira Velebitski ustanak, a 1934. god. zajedno s makedonskim Bugarima u Marseilleu ubojstvo jugo-kralja Aleksandra Karagjordjevića. Zato je ponovno i drugi put u Beogradu osudjen na smrt u odsutnosti. Nakon marseillskog ubojstva, pod pritiskom Francuzke ga talianske vlasti 17. listopada 1934., uhićuju i zatvaraju u Torinu gdje ostaje u zatvoru sve do 1936. godine.

Poglavnik daje Hrvatima Nezavisnu Državu

Do kraja listopada 1936. godine dovršava obsežni elaborat za njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom: Hrvatsko pitanje. Nakon približavanja Jugoslavije i Italije ter sporazuma Ciano - Stojadinović, 1. travnja 1937. godine izdaje odredbu kojom razriešava ustaše djelatne službe i razpušta sve logore na području Italije. Potom su ustaše razseljeni i izolirani po cieloj Italiji, a on je interniran u Sieni do 1939. godine. Nakon pada Milana Stojadinovića, pa talianskog zauzimanja Albanie i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga talianski ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano 23. siečnja 1940. i priedlaže mu smislitbu podhvata koji obuhvaća podizanje ustanka u Hrvatskoj, taliansku vojnu intervenciu, uzpostavu nezavisne Hrvatske pod talianskom zaštitom i njezin ulazak u novčanu i carinsku, zatim i u osobnu zajednicu s Italijom. Taliani su pritom naoružali oko 250 ustaša za buduće podhvate u Hrvatskoj. Nakon beogradskih sbivanja 27. ožujka 1941. godine, prvi ga put prima Benito Mussolini 29. ožujka, a kad je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku 10. travnja 1941., ponovno ga prima Mussolini dan kasnije, odnosno, 11. travnja i dopušta mu odlazak u Hrvatsku.

Na čelu skupine ustaša vratio se slavodobitno u novu Hrvatsku i preuzeo vlast, a putom od Jadrana do Zagreba dočekali su ga pozdravi oduševljenih Hrvata. Dana 15. travnja 1941. godine Pavelić stiže u Zagreb i kao Poglavnik NDH imenuje tzv. Prvu hrvatsku državnu vladu nakon 9 stoljeća tudjih vladara. U vladi je uzeo položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Potom obnavlja običajno Hrvatsko domobranstvo iz prošlih stoljeća, pa organizira upravnu i diplomatsku službu. Preoblikuje ustaški pokret u jedinog nositelja političke volje i mienja mu ime u Ustaša - Hrvatski Oslobodilački Pokret (UHOP). Ujedno uzpostavlja Glavni ustaški stan (GUS) kao udružbeno-političku središtnjicu, a Ustašku vojnicu i Ustašku nadzornu službu (UNS) kao vojno-redarstvene poluge vlasti.

Poviestni problemi Nezavisne Države Hrvatske

Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču, pod ucjenom podpisuje Rimske ugovore 18. svibnja 1941. godine. Tim ugovorima velik je dio hrvatske obale i otoka morao prepustiti Italiji, a ujedno je dielom prihvaćen talianski politički, gospodarski i vojni nadzor na širemu primorskom pojasu u NDH, pa je i hrvatska kruna formalno ponudjena talianskom vojvodi Aimoneu de Savoia-Aosta. Početkom lipnja 1941., Pavelić po prvi puta posjećuje Hitlera i uzpostavlja jače veze s Njemačkom, pa 15. lipnja 1941. u Venecii podpisuje pristup NDH Trojnom paktu.

Odnose unutar NDH Pavelić riešava čvrstom rukom. Tako već 17. travnja donosi Zakonsku odredbu za obranu naroda i države, koja vriedi retroaktivno i predvidja samo jednu kaznu - smrtnu za djela povriede časti i životnih interesa hrvatskoga naroda. U Hrvatskoj je potom uzpostavio autoritarni sustav, donio rasne zakone, uzpostavio sabirne logore i dopuštao nasilje nad dielom pučanstva, unatoč prosvjedima Katoličke crkve na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Sbog ratne sigurnosti je zabranio sve stranke i udruge. Na poticaj umjerenih ustaških prvaka početkom 1942. godine opet ublažava samovladu, pa u siečnju 1942. god. saziva Hrvatski Državni Sabor, premješta Vladka Mačeka iz Jasenovca u Kupinec i pušta zatvorene zastupnike i pristaše Hrvatske seljačke stranke (HSS), a Srbima priznaje status pravoslavnih državljana i donosi odredbu osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve.

U listopadu 1942. godine uklanja s dužnosti Eugena Didu Kvaternika, jednog od glavnih provoditelja politike čvrste ruke. Nakon puča maršala Badoglia i pada Mussolinia u Italiji, napušta mjesto predsjednika vlade i 2. rujna 1943. na izto mjesto imenuje Nikolu Mandića, a nakon pada Mussolinieve Italie, 10. rujna 1943. godine objavljuje Državnopravnu izjavu o ukidanju Rimskih ugovora tj. o službenom povratku ciele Dalmacie i Istre s jadranskim otocima u okvire Nezavisne Države Hrvatske već od rujna 1943: dakle nije ih 'oslobodila' tek Titova Jugoslavia - nego ih je osvojila i balkanizirala (pa u brojnim jamama pobila brojne Hrvate i domaće neslavene). U listopadu 1943., prekida priegovore o stvaranju svehrvatske koalicijske vlade, koje su s njegovom suglasnošću Nikola Mandić i Mladen Lorković već vodili s čelnicima HSSa.

Propast Nezavisne Države Hrvatske i Pavelićeva smrt

Sudbinu NDH je Pavelić do kraja povezao uz sudbinu nacional-socialističke Njemačke, pa je podkraj rujna 1944. zaustavio podhvate M. Lorkovića i A. Vokića za odvajanjem NDH od Njemačke i pokušajem nagodbe sa demokratsko-komunističkim saveznicima. U travnju 1945. sudjelovao je u kombinaciama Lava Rupnika i Draže Mihailovića za pokušaj stvaranja srbsko-hrvatsko-slovenskog protuikomunističkog bloka. Pri kraju Drugog svjetskog rata je s većinom ustaških čelnika napustio Zagreb dne 6. svibnja 1945. godine, pa je prjeko Austrie i Italie (1946.) otišao pomoću Crvenog križa u Argentinu 1948., gdje je živio pod lažnim imenom Antonio Serdar: viditi još Enigma Draganović. U Argentini od predsjednika Juana Peróna dobiva politički azil. U Buenos Airesu najprije uzpostavlja Hrvatsku Državnu Vladu u progonstvu (predsjednik dr. Džaferbeg Kulenović), a zatim osniva Hrvatsku državotvornu stranku (1949.). Godine 1956. zajedno s još nekolicinom hrvatskih političkih izseljenika, odnosno, bivših čelnika NDH, čuvenom Izjavom osniva Hrvatski oslobodilački pokret (HOP).

Nakon vojnog udara u Argentini 1955., svrgnut je predsjednik Perón koji je štitio ustaše i Pavelića, što je ubrzo zlorabila jugoslavenska UDBA za napade na Pavelića i ine ustaše: viditi o tomu još pobliže Enigma Draganović. U organizacii i po naredbi Aleksandra Rankovića, UDBA-in izvršitelj napada Blagoje Jovović je 10. travnja 1957. ranio s 2 metka Pavelića prigodom tamošnje proslave 16. godišnjice NDH, u prigradskom mjestu Lomas de Palomar kraj Buenos Airesa gdje je tad Pavelić živio. Sbog odlazka Peróna, i tog napada, prisiljen je sbog osobne sigurnosti napustiti Argentinu, pa prvo prielazi u Čile, gdje boravi 4 mjeseca. Dana 29. studenog 1957. odlazi u sigurniju Španjolsku gdje tada vlada Francisco Franco, pa je tamo postao nedostižan za UDBA-u jerbo Španjolska ne priznaje komunističku Jugoslaviju. Nakon višegodišnjeg bolovanja od diabetesa i dielom sbog težkoća od ranjavanja u raniem neuzpjelom ubojstvu (metke mu nisu vadili sbog diabetesa), Ante Pavelić umire u Madridu 28. prosinca 1959. godine. Pokopan je na madridskom groblju San Isidro koje je i danas odredište hodočašća množtva hrvatskih nacionalista prvom čelniku i osnivaču nove samostalne Hrvatske.

Abstract

Dr.iur. Ante Pavelic (1889 - 1957) was Croatian nationalist, vice-president of Croatian right party, organizer of Ustasha revolutionary movement for Croatian deliberation against Yugoslavia, and the main leader of Independent State of Croatia during World War 2, being in alliance with Mussolini and Hitler.

Literatura

  • Cohen, Ph.: Tajni rat Srbije. CERES, Zagreb 1997.
  • Jelić-Butić, F.: Ustaše i NDH. Globus, Zagreb 1977.
  • Krišto, J.: Katolička crkva i NDH. Dom i svijet, Zagreb 1998.
  • Krizman, B.: Pavelić između Hitlera i Mussolinija. Globus, Zagreb 1983.
  • Krizman, B.: Ustaše i Treći Reich. Svezak 1-2, Globus, Zagreb 1983.
  • Matković, H.: Povijest Nezavisne Države Hrvatske. PIP-d.o.o., Zagreb 2002.
  • Sagrak, D.: Dr. Ante Pavelić - 50 godina kasnije. Privatna naklada, Zagreb 2009.
  • Krmpotić, M.: Istina će navik vanka na svitlo (monografija u tisku), Zagreb 2013/14.

Vanjske sveze

Poveznice

Razdvojba.png Za ina značenja, pogledati:
Ante Pavelić (razdvojba)

Reference

Condensed compilation from different biographies and necrologues, available by GNU-license.

Wikipedija (logo).png
Dio članka se sastoji od izmjenjenog proslova iz Wikipedije i zato se ovaj članak nalazi pod GFDL dopuštenjem.
Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Ante_Pavelić&oldid=49516"