Balkanizacija Hrvatske

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Balkanizacija Hrvatske (kulturna dekroatizacija): To je složeni proces kulturne kontaminacije raznim balkanizmima u jeziku, kulinarstvu, glazbi itd. Za razliku od inih klasičnih zemalja Balkana gdje je to većinom posljedica turske vlasti, u Hrvatskoj je ovo tek naknadno započelo, uglavnom nakon 1. svjetskog rata u Jugoslaviji i nakon kraćeg zastoja 1990-ih, sad se opet pojačava.

Uzroci i tipovi balkanizma

Sve do 1. svjetskog rata, Hrvatska je po općoj kulturi, jeziku i javnom mentalitetu uglavnom bila srednjoeuropsko-mediteranska zemlja, jer je kroz veći dio svoje povijesti od srednjeg vijeka do 19. stoljeća bila pod vlašću zemalja sa zapadnjačkom kulturom i u duhovnoj sferi katoličkog kršćanstva. Razmjerno slabi i prostorno dosta ograničeni istočno-balkanski utjecaji prije Jugoslavije su tu imali značajke rubnog provincijalizma i uglavnom su izvorno ograničeni na ruralni pogranični pojas uz Bosnu, od Imotskoga duž Pounja pa do Županje. Tek u Jugoslaviji nakon 1918, pa sve do danas započinje pojačana balkanizacija hrvatske kulture i javnog života, zbog 2 uzastopna razloga:

  • Pritisak unitarističkih jugoslavista, da se izjednače južnoslavenske kulture, ujedini javni mentalitet širom zemlje i stvori zajednički životni stil balkaniziranog jugoslavenstva.
  • Nakon raspada Jugoslavije, od Domovinskog rata 1990-tih godina, u Hrvatsku se slijeva veliki broj naših katoličkih izbjeglica iz Bosne, Kosova i Vojvodine, gdje su uglavnom bili školski odgajani i živjeli u intenzivnom ozračju balkanizirane kulture, koju sada poput bumeranga masovno donose u Hrvatsku.

U početku su se za Domovinskog rata ovi naši istočni doseljenici često s nelagodom ispričavali, kako još nisu naučili domaći zapadni stil života u novoj domovini Hrvatskoj i da za to treba neko vrijeme. Medjutim se to vrijeme navodne prilagodbe dosad produžilo u beskonačno, a tijekom tzv. detudjmanizacije nakon god. 2000, ovi nepromijenjeni doseljenici postaju samouvjereni i svoj istočno-balkanski životni stil već široko nameću i domaćoj javnosti cijele Hrvatske, pa su se unatoč deklarativnom hrvatstvu, dosad po učinku zapravo ujedinili s ranijim domaćim jugoslavistima na unitarnoj balkanizaciji i dekroatizaciji hrvatske javnosti i kulture. Glavni oblici te balkanske dekroatizacije u Hrvatskoj se očituju kroz iduće javne učinke: balkanska dekroatizacija javnog jezika (dadakanje i turcizmi), masovno širenje balkansko-istočnih jela, nametanje balkanske istočne pop-kulture (turbo-folk i "cajke") i još ine sporedne i popratne pojave uznapredovale balkanizacije po Hrvatskoj, koja se sad već pomalo pretvara u Hirvatistan (= turski naziv Hrvatske). Novije doseljenike u Hrvatskoj koji imaju nabrojene značajke, domaći starosjedioci većinom nazivaju zajednički Balkancima, ili u okolici Zagreba dialektalno "Balkanezeri".

Jezična balkanizacija

Balkanska dekroatizacija javnog jezika u Hrvatskoj danas već ima zamalo sve značajke naknadnog ulaska u tzv. Balkanski jezični krug (Balkanic Sprachbund) uzajamne medjupovezanosti raznih balkanskih jezika kroz slične konstrukcije i zajednički jezični stil, nastao u okviru Otomanskog carstva: vidi još pobliže Balkanski Sprachbund. Njegovo naknadno proširenje i postupni ulazak javnoga novohrvatskog jezika u taj balkanski Sprachbund se u novijoj Hrvatskoj dosad očituje na 2 glavna načina:

Uzastopno dadakanje

Dadakanje je proces izostanka infinitiva inače čestoga i stoljećima uobičajenog u klasičnom izvorno-hrvatskom jeziku po ugledu na većinu zapadnih jezika. Umjesto donedavnog infinitiva, u Jugoslaviji i danas kod novijih istočnih doseljenika unesene su opisne konjunktivne konstrukcije da + prezent, inače obilno uobičajene u Srbiji, Bosni, Makedoniji i Bugarskoj, gdje su infinitivi rjedji ili nepoznati. Takodjer se još često rabi veznik 'da' (umjesto kako ili što) u složenim zavisnim rečenicama koje inače u klasičnomu izvornohrvatskom jeziku izgledaju drugačije.

Balkanizirani glagoli

Glagoli koji su u klasičnom hrvatskom i u većini dialekata oduvijek bili povratni, u balkaniziranom obliku sada postaju nepovratni, a u hrvatskom tipični neprelazni glagoli balkanizacijom postaju prijelazni, pa cijele takve konstrukcije zvuče priglupo. Tipični su primjeri te nove balkanizacije glagola, koju su u Hrvatsku većinom unesli noviji polupismeni doseljenici: odmaram, šetati psa i slično (izvornohrvatski pravilno je: odmaram se, šetati sa psom, itd.).

Noviji jugo-turcizmi

Za vrijeme turske vlasti na Balkanu koja osim susjedne Bosne većinom nije dublje dosezala na današnje hrvatsko ozemlje (osim kraćih pljačkaških provala), turske posudjenice ili turcizmi su u najvećem dijelu Hrvatske većinom bili nepoznati i tu su se do 1. svj. rata rabili uglavnom samo u lokalnim pučkim govorima pograničnog pojasa uz Bosnu (Imotski - Pounje - Županja), pa su se dotada u hrvatskoj javnosti smatrali nekulturnim provincializmima. Naprotiv, u javnomu kultiviranom govoru i pisanju osobito po hrvatskim gradovima prije Jugoslavije uglavnom nije bilo turcizama, osim tek jedinog 'rakija' (turs. raki). Tek nakon propasti Turskog carstva na Balkanu tj. od 1. svj. rata se naknadno jedva pred stotinjak godina, u hrvatskoj javnosti preko jugojezičnog jedinstva nameće sve veći broj dotad stranih turcizama, koji postupno potiskuju ranije stoljećima uobičaje izvornohrvatske istoznačnice tj. slavenske sinonime u sličnim oblicima često nazočne i u inim slavenskim jezicima izvan Balkana. Takve slavensko-izvornohrvatske riječi su potom unitarni jugoslavisti u 20. stoljeću zaredom proglasili 'zastarjelim arhaizmima'. Neke koje su se još ipak najupornije očuvale i kroz 20.st.- s namjerom konačnog istrebljenja su ih ideološki žigosali kao tzv. "ustaške novokovanice" koje se više nisu smjele spomenuti i o tima više nije bilo diskusije. Tako su u ime jugoslavizma u Hrvatskoj ustvari naknadno i nasilno nametnuti mnogi noviji turcizmi. Tu se za primjer navodi tridesetak takvih naknadno nametnutih jugo-turcizama, a u (zaporkama) su njihove slavensko-izvornohrvatske istoznačnice koje su u Jugoslaviji potisnute - ili čak zabranjene i osim kod staraca, neke su dijelom već izumrle u svijesti prosječnih mladjih Hrvata (oznaka zvjezdicom*):

Noviji jugo-turcizmi u Hrvatskoj: balvan (trupac), bašća (vrt), boza (sok), ćitaba (popis), ćošak (ugao), ćuprija (most), čarapa (turs. čorap: hr. nazuvka* ili bičva), česma (vrelo), ćilim (sag-prostirač), divaniti (pričati), djabe (mukte), dućan (tur. dukkan: hr. prodavaona), dugme (tur. dogme, madj. gumb: hr. puce*), kalup (uzorak), kazan (kotlić), krevet (tur. kevter: hr. postelja), kula (toranj-utvrda), mušterija (stranka-kupac), nišan (meta), ortak (suradnik), pazar (tržnica), pendjer (prozor), rakija (žganica*), šećer (tur. šeker: hr. slador), šećerni (tur. šekerli: hr. sladorni), tulum (nazdravica*), veresija (zajam), zanatlija (obrtnik), zanatski (obrtni), ...itd.

Balkanske jugo-psovke

Kao tipska značajka balkanske polukulture pripadnih jezika spram srednjoeuropske civilizacije, jesu mnogobrojne i uzastopne, uglavnom seksističke psovke na temu "jebačine, k...c, p...a", koje se kao slični prijevodni kalkovi nalaze u većini susjednih jezika što lingvistički tvore Balkanski Sprachbund. Jugo-balkanski prikazivači tih vulgarnih psovki (npr. u Wikipediji) nastoje ih relativizirati, zato jer pripadni kronični psovači to smatraju normalnim ili čak poželjnim, pa zapravo time sebi u društvu sličnih Balkanaca podižu ugled i samopouzdanje. Novoštokavske jugo-psovke su kod nas daleko najbrojnije i najvulgarnije, a danas se najviše nalaze u šatrovačkom slangu kod društvenog polusvijeta i u kriminalnom podzemlju.

Kod nas je najveću zbirku takvih balkanskih psovki, uglavnom u okviru štokavskog jugojezika popisao Tomislav Sabljak 2001. (Rječnik hrvatskog žargona). U hrvatskim gradovima se za takvo balkansko-srboidno psovanje nerijetko rabi kolokvialni izraz "psovati na ćirilici". Neosporna činjenica je iz novih medjunarodnih statistika (Wikisource), kako po grubim i mnogobrojnim psovkama Srbianci spadaju medju 8 najgorjih psovačkih naroda na svijetu, a po tomu su medju prvima u Europi i vidno prostačniji od svih okolnih naroda. Izrazito pristojni i nepsovački Hrvati sve do danas prevladavaju uglavnom u neštokavskim dialektnim krajevima: zamalo bez ozbiljnih psovki su dosad osobito Hrvatsko Zagorje, Medjimurje i većina jadranskih otoka. Naprotiv glavne i najteže javne psovačnice u današnjoj Hrvatskoj jesu: zagrebačka Dubrava, Novi Zagreb, Sisak, Osijek, riječka luka i novija rubna predgradja Splita.

Postanak i razvitak tih glavnih psovačnica u Hrvatskoj vidljiv je i najbolje ilustriran kroz dijelom dokumentirane pojave psovača na primjerima Zagreba i Varaždina. Ranije je najveća psovačnica u Hrvatskoj bila Riječka luka, a pravoslavnih selskih psovača je bilo najviše uz bosansku granicu tj. bivša Vojna krajina. Prama tomu, prije Jugoslavije u najvećem dijelu matične Hrvatske uglavnom nije bilo grubljeg psovanja izuzuzev riječke luke i pravoslavnih graničara, a sada brojne balkanske jugo-psovke su nam većinom pristigle tek nakon Turaka pod Jugoslavijom, tj. nakon 1920tih niti pred stotinjak godina, pa su nam te jugo-psovke zapravo stigle zajedno s novim srbohrvatskim jugojezikom. Zato u kajkavskom Varaždinu i Zagrebu još pred stotinjak godina uglavnom nije ni bilo pravih psovača, izim tek blažih kajkavskih polupsovki, a prvi poznati psovači se tu pojavljuju u Jugoslaviji, od 1930tih godina uglavnom kao novi štokavski jugo-doseljenici iz središnjeg Balkana. Vidi još pobliže: Jugo-psovke i naše stare kletve.

Istočnobalkanska jela

Po Hrvatskoj pa čak i u turističkim mjestima na obali i otocima, danas se već naveliko nude domaćima i strancima bar desetak navodnih 'domaćih specijaliteta' koji bi tobože trebali biti značajni za "hrvatsku" nacionalnu kuhinju, - iako su tek pred jedno stoljeće tj. sve do 1. svj. rata ti navodno naši lažni specialiteti na ozemlju Hrvatske zapravo bili uglavnom nepoznati - npr. danas kod nas glasoviti ćevapčići koji se tu već nalaze na svakom uglu. Oni su se ustvari po Hrvatskoj proširili tek naknadno nakon propasti Turskog carstva, tj. kroz balkanizaciju hrvatske javnosti i unos novih jugoslavenskih običaja, a najviše zbog doseljavanja Bosanaca i Albanaca od 1960-ih godina. Te istočnjačke turkobalkanske jestvine mogu se često prepoznati po njihovu oštrom ljutomasnom okusu, ili kao slatkomasne djakonije (istočnjačke slastice). Takvi su jugoturski istočni specijaliteti lažnohrvatske "domaće" kuhinje danas kod nas npr. istočnjačka variva kao ćufte, djuveč (djuvedje), sataraš i slična ljutomasna variva, pa zapaprena mesna pečenja kao ćevapi (čevapčići), pljeskavica, sudjuk (ljute kobase) i slično, zatim istočnjačke djakonije npr. burek, baklava i slični slatkomasni kolači, te od mliječnih proizvoda npr. kajmak, masni sir kačkavalj, itd. Za njihovu proizvodnju i prodaju se po Hrvatskoj zadnjih godina sve više otvaraju posebne balkanske buregdžinice i čevabdžinice.

Cajke i pjevaljke

Sve do sredine 20. st., na svečanostima i zabavama u Hrvatskoj se pretežno izvodio domaći pučki folklor iz same Hrvatske, osim u gradovima gdje su se uz klasičnu glazbu plesali zapadnjački plesovi. Nakon stvaranja Jugoslavije, postupno i u hrvatsku javnost ulazi istočnjačko-balkanski folklor iz ostalih "bratskih republika", ali negdje od 1970-tih godina već pretežu globalističke zapadne zabave i provodi u stilu jazz, blues i slična pomodna pop-muzika. Medjutim, u novije doba u vezi protuhrvatske 'detudjmanizacije' žrtvovan je ne samo domaći hrvatski folklor, nego se zbog perspektive mogućeg ujedinjenja 'Zapadnog Balkana' odnedavno potiskuje čak i zapadna pop-muzika, a umjesto nje se ovdje ponovo proširuje novokomponirana narodnjačka muzika (pop-folk) iz 'balkanskog regijona' (= bivšeg Turskog carstva), u stilu turbo-folka većinom svirano uz harmoniku kao tzv. cajke i pjevaljke, a glavni su izvodjači toga Lepa Brena, Ceca Ražnjatović i slične 'pevaljke'.

Ini kulturni balkanizmi

Izim gore nabrojenih jezičnih, kulinarskih i glazbenih balkanizama, u Hrvatskoj se pojavljuju još ini kulturni balkanizmi, od kojih su razmjerno najčešći npr. četverostrani krovovi (ponekad sa zabatima) i držanje cipela pred ulaznim vratima.

Četverostrani zabati

Tradicijske europske i hrvatske kuće podjednako po zaledju i primorju uglavnom imaju dvostrane krovove ('na 2 vode') s ravno-izduženim vršnim sljemenom, kojemu su krajevi šiljati ili pod vrhom malo ukošeni. Naprotiv, uobičajene balkanske kuće na bivšem području Turskog carstva većinom imaju četverostrano-piramidalne krovove ('na 4 vode') poput šatora sa ušiljenim srednjim vrhom. Takve su u Hrvatskoj prije Jugoslavije bile dosta rijetke, uglavnom samo u pograničnom pojasu uz Bosnu (Imotski - Pounje - Županja), ali ih noviji doseljenici (Bosanci, Albanci itd.) sve češće grade i po Hrvatskoj. Povrh toga, za balkanske kuće su posebno značajni gornji izvučeni zabati tipa turskog čardaka tj. 'izbočeno-viseći' gornji kat koji je širi od donjega pa strši nad ulicom ili dvorištem. Kada se ovo pojavi i na obiteljskim novogradnjama u Hrvatskoj, onda je skoro sigurno da im je vlasnik novodoseljeni Bosanac, Albanac ili ini useljeni Balkanac.

Cipele pred vrata

Kada se negdje u Hrvatskoj nadje vani pred ulaznim vratima 'zbirka' raznih cipela, onda je zamalo sigurno da iza takvih vrata ne žive domaći starosjedioci, nego doseljeni Bosanci, Albanci ili ini novonaseljeni Balkanci. To je stoga, što je pod pritiskom islama u Turskom carstvu bio nametnut uvriježeni običaj, kako se cipele uvijek moraju ostaviti pred ulazom pa se u 'odaje' ulazi bos u čarapama (ili bez), a tvrdokornost te uvriježene navike je tolika da ju čak uporno obdržavaju i doseljeni kršćani iz tih balkanskih krajeva. Naprotiv, izvorni starosjedioci u Hrvatskoj kao i većina zapadnih Europljana, nakon ulaza cipele većinom spremaju nutra u šupu ili bar u posebni ormarić za cipele iza ulaza. Zato, kada pred vratima takvih balkanskih doseljenika više nema ostavljenih cipela - to vjerojatno znači da njih nema doma.

Abstract

Croatia's cultural balkanizing: This is a complex process of the cultural overlaying by different balkanisms in language (Balkan Sprachbund), cuisine (eastern specialities), and in pop-music (as turbo-folk there), etc. In the classical Balkan countries under Turkish empire it was completed in past centuries, but in Croatia it is a newer process starting chiefly after WW1 in Yugoslavia; since an interruption during 1990ies, it is now anew increasing.

Poveznice

Reference

This is an original compilation from different public sources and personal experience (available by GNU-license from Wikinfo).