Crvena Hrvatska

Crvena Hrvatska (južna Hrvatska) u starijim povijesnim izvorima iz srednjeg vijeka je naziv za primorsko područje uz jugoistočni Jadran, od rijeke Cetine do Valone (Vlore) i kasnije do Drima, ali je još prije toga u kasnoj antici već postojala i klasična Crvena Hrvatska od 4.- 7. stoljeća u Ukrajini odnosno Sarmatiji.

ABSTRACT

Red Croatia (Latin: Croatia Rubea, Croatian: Crvena Hrvatska), was a name that a medieval document designated to the initial Slavic states in southern parts of Dalmatia: the realms of Hum/Zahumlje, Travunia and Duklja. Red Croatia was recorded as covering a territory from just south of the Neretva river in Herzegovina to the city of Durrës in Albania and stretched from the Adriatic sea to inner modern day Herzegovina and southwestern Serbia. Red Croatia was first mentioned in the 12th century by the Latin Catholic Priest of Dioclea or Duklja (today's Bar, Montenegro) in his work known as the Chronicle of the Priest of Duklja. It records the name Croatia Rubea or Red Croatia from an earlier chronicle known as the De Regno Sclavorum. The De Regno Sclavorum, also called Methodus, is believed to have been written between around the year of 753 on a congress of Slavs in the Bosnian town of Dalmae (today Duvno). The Chronicle itself is a collection of several chronicles written before the 12th century that were kept in Church archives.

Ukrajinska Crvena Hrvatska

Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374.- 662. god.): Donedavna se vjerovalo, prema Porfirogenetu i kasnijim izvorima, da je najstarija hrvatska država u Europi bila Bijela Hrvatska (6.- 10. stoljeće) u južnoj Poljskoj i Čehoslovačkoj, ali su njezini početci i prostorni opseg bili vrlo nejasni.

Novije poredbene analize (Mayorov 2006), te još raniji dokumenti i arheonalazi, dosad su nedvojbeno pokazali da je u današnjoj Ukrajini već prije toga, bar od 4. st. postojala druga predslavenska Crvena Hrvatska (Velikaya Horvatiya), koja se je tek naknadno od 7. st. slavizirala, zajedno sa zapadnom Bijelom Hrvatskom. Upravo je ova rana Crvena Hrvatska u Ukrajini zbog niza bitnih razloga, ključna predslavensko-ranohrvatska država:

a) To je najstarija poznata hrvatska država na europskom tlu.
b) U njoj su još vladali predslavenski, iranizirani potomci prednjoazijskih Hurita.
c) Slaveni u nju prodiru tek od 6. st. pa je to prva poznata poluslavenska država.
d) U njoj je očita tek naknadna slavizacija Hrvata, koji su stariji od Slavena i njihovih jezika.
e) Crvena Hrvatska je u Ukrajini pravno-politički temelj ukrajinske državnosti.
f) Ova Crvena Hrvatska iz Ukrajine je rano ishodište većine južnih ikavskih Hrvata uz Jadran, kao i Crnogoraca.

Ovi ranohrvatski nalazi iz Crvene Hrvatske su onaj zadnji ključni dokaz s kojim dosadašnje lingvističke kombinacije o navodnom kasnoslavenskom ishodištu Hrvata, pri današnjoj povijesnoj i arheološkoj dokumentaciji nepovratno otpadaju kao neobjektivni i zastarjeli, a antičko podrijetlo predslavenskih Hrvata iz prednje Azije odsad postaje očigledno i neizbježno.

Povijesna dokumentacija

Najstarija sigurna najava hrvatskog imena u Europi je grčki natpis gradonačelnika Horouathos iz 2.- 3. st. u antičkoj luci Tanais kod Rostova na Azovskom moru (LATYŠEV 1890). Hrvatsku nazočnost tu potvrdjuje i noviji nalaz iz 2. st. uz Azovsko more hrvatskoga grba - heraldičke šahovnice.

Slijedeći ključni podatak daje antički svećenik OROSIUS god. 418. u povijesnoj monografiji Compendium Historiae Mundi, koji u današnjoj Ukrajini istočno od Karpata i južno od Urala navodi istočni sarmatski narod Horiti. U istom smislu zatim i ZACHARIAS RHETOR god. 559. u djelu Historia Ecclesiae na Dnjepru uz Crno more takodjer spominje sarmatski konjanički narod Hrwts.

Nadalje slijede i podaci u normanskim putopisima vikinških istraživača (BOSWORTH 1855), npr. SIGURD, OCHTERE i WULFSTAN, koji su u 8.- 9. st. plovili rijekama od Baltika do Crnoga mora, pa u Ukrajini uz Dnjepar spominju kraljevstvo Krowataland, što je nesumnjivo ime prve hrvatske države. Uz njih slijedi i engleski kralj ALFRED I., koji u geografskom opisu Europe (888.- 893.) opet spominje istočno od Karpata i južno od Urala (Riffin) sarmatski narod Horiti. Konačno u 10. st. istočne Crvene Hrvate već izričito spominju rani poljski izvori o dinastiji Piastowiča, kao i Nestorova Povest vremennyh let iz 1113. Iz tih poljskih i ruskih izvora, Crveni Hrvati su zapisani kao Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy, Horvaty itd., tj. kao ruski Hrvati ili Crveni Rusi. Nakon konačnog pripojenja u rusku državu, to područje bivše Crvene Hrvatske se nadalje naziva Crvena Rusija, a pripadno pučanstvo Rutheni ili Rusini u sadašnjoj Galiciji (zapadna Ukrajina).

Takodjer je vjerojatnije da se baš na ovu istočnu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini, a ne na zapadnu Bijelu Hrvatsku u Poljskoj, odnosi i dio arapskih navoda iz 10. st. o sjevernim Karpatskim Hrvatima pod imenom Khurdâb ili Gjervâb, i to napose AL-GJARMI (Marquart 1903), AL-BEKRI (Kunik i Rosen 1878), IBN-DASTA (Chwolson 1869) i AL-ALAM (Minorsky 1837).

Iskon ukrajinskih Hrvata

Arheološki nalazi iz Penkovske kulture (ŠĆUKIN 1990) na području Crvene Hrvatske u Ukrajini od 5.- 7. st. sadrže izmiješane ostatke uobičajene ranoslavenske keramike kao i drugdje, ali su ovdje nazočni još i iransko-sarmatski elementi a napose kovinske životinjske figurine poput lavića i sličnih dekoracija, kakvih inače nema medju drugim ranim Slavenima. Ovo upućuje na prednjoazijsko iransko podrijetlo tadašnjega vladajućeg sloja u Ukrajini, a u istom smislu govori i susjedni raniji nalaz heraldičke šahovnice.

U tom su pogledu još značajnija pokazala iz ovdašnje povijesne onomastike. Tako se donedavna značenje etnonima Sarmat (grčki Sauromatai, lat. Sarmatae, perz. Sarmadi) tumačilo na raznorazne više-manje prihvatljive načine. Medjutim, novija proučavanja i nalazi najjasnije upućuju na povijesno-etimologijske veze s vladarskim titulama iz ranijih alarodskih, urartskih i huritskih država. Antičke alarodske dinastije Atropati i Orontidi u Zakavkazju od 5.- 1. st. pr.Kr. nosile su titulu sarmada (= kralj), pa ranoantički urartski carevi od 9.- 6. st. naslov šarmât, te huritsko-mitanski kraljevi od 16.- 14. st. titulu šarmâta, a prapovijesni ranohuritski vladari od 22.- 18. st. naslov šarru-mata, što bi bio najstariji protolog (prauzor) za kasnije Sarmate. Takodjer i francuski povjesničar FLODOARD (894.- 966.) u svojim Annales izričito navodi da Velikom (Bijelom) Hervatskom vladaju sarmatski kraljevi.

Po Oroziju i Alfredu, vladajuća etnoskupina u ukrajinskoj Crvenoj Hrvatskoj bili su sarmatski Horiti, a ovo je ime identično s biblijskim Horitima (Stari Zavjet), koji su potvrdjeni kao antički ranohelenski sinonim za prapovijesne alarodske Hurite (23.- 10. st.), a ovi su sami sebe na vlastitu jeziku zvali Hurrwuhi tj. vrlo slično kasnijim Hrvatima. Zatim vikinški putopisci u 8. i 9. st. na području Velike Hrvtske spominju značajna plemenska imena u iransko-huritoidnom obliku, napose u Bijeloj Hrvatskoj Likkaviki, a istočnije oko Crvene Hrvatske Kardariki, Drogowiki, Radamiki, Kriwiki itd. Nadalje, kraljevski glavni grad Crvene Hrvatske po arapskim se putopiscima zvao šehr Khurdâb, što se nadovezuje na etnonim Kurdi - a upravo su oni takodjer iranizirani potomci prapovijsnih Hurita. Takodjer i vladarska imena horitske dinastije u Crvenoj Hrvatskoj često sadrže osnovicu "Mir", a to isto u zapadnoiranskim i kurdskim govorima znači vladar (kralj). Konačno je pri kraju Bijele Hrvatske poznat i biskup Vojtjech - Adalbert iz dinastije Slavnikovića, kojemu je ime Vojtjech slavizirani sinonim, a izvorni prahrvatski tj. huritski oblik je upravo Adalbert u značenju "Veliki Berto": huritski Adal = velik ili jak, Bert = vlastito ime.

Prema tomu, vladarski sloj sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj, a dijelom i u kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, najvjerojatnije su tvorili iranizirani potomci prastarih Hurita, a tek kasniji priseljenici - pučani i poljodjelci od 6. st. bili su poluslavensko-antskog podrijetla. Takodjer su i ovi Anti bili bar dijelom skitsko-iranskog podrijetla, a u antičkim i ranim srednjovjekim izvorima spominju se kao 'Antoi (grčki), Antae (latin.), Aintab (ranogermanski), Wantit (arapski) itd. Dakle medju svim ranim slavenskim zemljama, udjel pravih europskih Slavena je u ovoj Crvenoj Hrvatskoj bio razmjerno najniži, a prednjoazijsko-iranski udjel u pučanstvu izrazito najviši prama ostalim Slavenima, pa ovu Crvenu Hrvatsku u Ukrajini treba smatrati prijelaznom neohoritsko-iranoslavenskom državom u Europi.

Kronološki razvitak

Uloga iranskih Prahrvata u antičkoj sarmatskoj državi (Bosporsko kraljevstvo) na Azovskom moru, dosad je slabije poznata, ali oni sigurno nisu bili jedini narod u toj Sarmaciji gdje su takodjer još brojni arijski Sindhi, Maeoti itd. Ova je država u 3. st. pala pod udarom germanskih Gota, koji su nakon god. 200. s područja Visle provalili do Crnoga mora i ondje postali vladajući sloj u Gotskom kraljevstvu.

Gotsku su državu pod kraljem Hermanarikom, nakon god. 374. uništle s istoka provale nomadskih Huna. Tada sarmatski Horiti (Hrwts) u ukrajini uspostavljaju prvu ranohrvatsku državu u Europi - Crvenu Hrvatsku pod sarmatsko-horitskom dinastijom iz koje su najbolje poznati slijedeći vladari: Prvi hrvatski vladar u Europi i ujedno utemeljitelj dosadašnje ukrajinske državnosti je kralj Ukromir (od 374.), po komu je možda ime Ukrajine. Zatim slijedi kralj Radogoy (406.- 454.), koji je još bio hunski vazal. Hunsku je vlast uništila pod Attilom provala germanskih Langobada duž Karpata do Ukrajine. Zatim od 454. kralj Miregoy uspostavlja posve neovisnu državu Hrvatsku u Ukrajini. Od 535.-558. slijedi ga horitski car Piregast, pod kojim sa sjeverozapada započinje priseljavanje prvih Slavena u Ukrajinu, te bizantsko-slavenski ratovi u kojima sudjeluje i Crvena Hrvatska. Pritom Crvena Hrvatska postaje prvi i najvažniji piemont ranoga slavenskog okupljanja, pa oko nje širom istočne Europe nastaje veliki Antsko-hrvatski savez slavensko-iranskih etnoskupina. Od 558.- 582. Crvenom Hrvatskom i cijelim Antskim savezom vlada najmoćniji ranohrvatski vladar istočne Europe, sarmatsko-horitski car Ardagast, s tada najprostranijom državom u istočnoj i jugoistočnoj Europi, od današnje Moskve pa sve do antske tvrdjave Adina na Dunavu (kod Silistre u Rumunjskoj), gdje on pogiba u boju s bizantskim vojskovodjom Priskosom. Naslijedio ga je Dauritije (582-593) i zadnji horitski kralj Mezamir (593.- 602.), koji takodjer pogiba pri provali nomadskih Avara iz Azije.

Tada se Antski savez raspada, a pod udarom Avara počinje od 602.- 610. preselidba sarmatskih Horita iz Crvene Hrvatske. Ostaje samo dio Crvenih Hrvata u zapadnoj Ukrajini (Galicija-Bukovina), dok se ostali iz srednje i južne Ukrajine, Podolije i Besarabije (Moldova) sele na Balkan. Preostali dio Crvene Hrvatske uz istočne Karpate, u savezu sa zapadnijom Bijelom Hrvatskom ulazi u sastav srednjovjeke karpatske Hrvatske. Njezina je savezna prijestolnica bila u poljskom Krakowu, dok je glavni grad ostatka Crvene Hrvatske postao sadašnji Pržemysl, a središte zapadne Bijele Hrvatske u češkim Libicama. Ova je Bijela Hrvatska dostigla vrhunac moći i prostranstva pod germanskim carom Samom (623.- 658.), kada je postala jedna od najvećih europskih država u 7. st. i obuhvaćala je veći dio Karpata i zapadnu Panoniju, od Save do Sudeta i Galicije. Nakon njegove smrti pod udarom Avara se ta država raspala na Karantaniju, Moravsku, te Bijelu Hrvatsku koje je dalja povijest od 658. do 869. opet slabije poznata.

Od 869.- 894. Bijelom Hrvatskom vlada moravski knez Svatopluk, a zatim u 10. st. domaća hrvatska dinastija Slavnikovići pod kojima Bijela Hrvatska postupno propada pred osvajačkim udarima slavenskih susjeda. Tako od godine 955. istočnu Crvenu Hrvatsku osvaja poljska dinastija Piastowiči, a zapadnu je Bijelu Hrvatsku od 987. zaposjeo poljski vladar Mieszko. Konačno god. 992. ruski knez Vladimir zauzima Crvenu Hrvatsku i kao tzv. Crvenu Rusiju pripaja ju ruskom imperiju. Istodobno 955. češki kralj Boleslav I. razara Libice, osvaja Bijelu Hrvatsku i zbacuje zadnju sjevernohrvatsku dinastiju Slavnikovića, čime završava povijest sjeverne karpatske Hrvatske. Tako nakon 10. st. preostaje još samo južna hrvatska država pod dinastijom Trpimirovića uz Jadran.

Položaj i opseg države u Ukrajini

Položaj zapadne Bijele Hrvatske barem je donekle poznat iz povijesnih izvora, iako je njezin stvarni opseg još uvijek nesiguran. Najvjerojatnije je uglavnom obuhvaćala istočnu Češku, Moravsku, južnu Poljsku oko Krakowa i najveći dio Slovačke oko Tatra i zapadnih Karpata.

Naprotiv je za istočnu Crvenu Hrvatsku i samo njezino postojanje donedavna bilo neizvjesno, dok su joj stvarni položaj i opseg uglavnom bili nepoznati. Prvo prostorno pokazalo Crvene Hrvatske su bili arheološki nalazi prostranstva mješovite, poluslavensko-sarmatske Penkovske kulture od 6.- 7. st. Ova je obuhvaćala najveći dio današnje Ukrajine od Dnjepra do rijeke Prut i ušća Dunava tj. srednju Ukrajinu, Podoliju i Besarabiju (Moldova), a kraljevska prijestolnica tih sarmatskih Horita bio je grad Khurdâb u Podoliji.

Drugo dobro prostorno pokazalo za završnu fazu karpatske Hrvatske do 10. st. uključujući Bijelu i Crvenu Hrvatsku, današnji su tragovi u geografskim toponimima oko Karpata, tj. neslavenski nazivi irano-alarodskog ili hetoanatolskog tipa, a napose ovdašnji toponimi direktno izvedeni iz hrvatskog etnonima. Iz toponimije proizlazi da se u završnoj fazi prije propasti, ta karpatska Hrvatska prostirala na zapad do Bratislave i Brna, na sjeveru do Krakowa i Pržemysla, na istoku u Galiciji do Černovica, a na jugu odprilike do sadašnjih sjevernih granica Madjarske i Rumunjske.

Ustrojba državne vlasti

Organizacija vlasti može se indirektno izvoditi iz arheloškog materijala, te iz oskudnih naznaka u spomenutim zapisima. U ranijoj fazi do 6. st., to je bio konfederalni savez Anta i dijela istočnih Slavena i Skita u istočnoj Europi, čiju je središnju državnu organizaciju tvorilo kraljevstvo Crvena Hrvatska u Ukrajini. Njezina je društvena struktura bila dvoslojna, tj. slična antičkom modelu iransko-huritskih država: gornji sloj vladajućeg plemstva bili su sarmatski Horiti iz Crvene Hrvatske kojih je glavno zanimanje bilo stočarstvo, konjaništvo i ratovanje, a ostalo radno pučanstvo, poljodjelci i vojni pješaci bili su Anti i drugi Slaveni. U toj ranoj Crvenoj Hrvatskoj i Antskom savezu vladala je spomenuta horitska dinastija s najvažnijim sarmatskim vladarima Ukromir, Radogoy, Miregoy, Piregast, Ardagast i Mezamir, koji su uglavnom poznati iz bizantskih izvora.

U kasnijoj Bijeloj Hrvatskoj, organizacija vlasti i struktura društva su uglavnom ostali slični tj. saveznoga i dvoslojnog tipa s vladajućim plemstvom iranskih Hrvata i ostalim slavenskim radno-poljodjelskim pučanstvom uglavnom vendskoga podrijetla (grčki Ouenédai, lat. Venethae, germanski Winden itd.). Po tim najbrojnijim vendskim Slavenima je savezna Bijela Hrvatska u srednjovjekim germanskim izvorima još poznata i kao Wendenland te u romanskoj verziji kao Vindonia.

Etnokultura i jezik

Vladajući sarmatski Horiti u Crvenoj Hrvatskoj bili su po iskonu nomadski stočari kojih se gospodarstvo najviše temeljilom na govedima, konjima i kolima, a njihova je antička umjetnost uglavnom slična drugim iranskim konjaničkim narodima iz istočne Europe i prednje Azije.

Naprotiv slavensdki Wendi i Anti bavili su se pretežito poljodjelstvom u seoskim naseljima, a njihova je kultura bila znatno primitivnja od antičke civilizacije vladajućega sarmatskog plemstva. Ovi su rani Slaveni još početkom srednjega vijeka bili tek na razini željeznoga doba, kao npr. Iliri za cijelo tisućljeće ranije, ili Prairanci za puna dva tisućljeća prije, ili Protohuriti čak za tri tisućljeća prije Slavena. Njihova se ranoslavenska sela još u 6.- 8. st. sastoje samo od četverouglastih jednodjelnih koliba bez pregrada, sa suhozidnim kamenim ognjištem u jednom kutu. U njihovoj ostavi se uglavnom nalazi primitivna keramika od jednolikih i nespecifičnih vrčeva i zdjela s oskudnim i jednostavnim urezanim dekoracijama, pa metalne fibule (kopče) itd. (ŠĆUKIN 1990).

Najraniji poznati stari Slaveni od 4.- 6. st., po arheonalazima i povijesnim podacima su nedvojbeno još bili vrlo hetrogeni etnoplemenski konglomerat, koji se je oblikovao i slavizirao tek u srednjem vijeku uklapanjem zapadnih europskih Wenda, istočnoarijskih Anta, sjevernih Balta, ranijih nomadskih Skita itd. U vjerskom pogledu IBN-JAKUB (G. Jakob 1937) spominje da su slavenski stanovnici u Veliko (Bijeloj) Hrvatskoj većinom bili nekršteni pogani, a manjim dijelom kršćani jakobitske sekte (tj. slično današnjim starokršćanskim ostatcima u Kurda) - što se vjerojatno odnosilo na vladajući sloj iranosarmatskog plemstva tj. ranih Hrvata.

Sarmatski jezik do 3. st. donekle je poznat iz antičkih izvora, dok je kasniji govor sarmatskih Horita u Crvenoj Hrvatskoj uglavnom nepoznat, ali se iz kasnijeg leksika i toponimije na karpatskom području srednjovjeke Bijele i Crvene Hrvatske, može zaključiti da je od 4,- 6. st. svakako još uvijek pripadao irano-sarmatskoj skupini, uz obilje još starijih alarodsko-huritoidnih arhaizama. Početna slavizacija javnoga govornog jezika u Crvenoj i Bijeloj Hrvatskoj morala je nastupiti razmjerno kasnije tj. u većoj mjeri tek od 7. st. Slavenski je značaj jezika kod tih Hrvata prevladao tek negdje do 10. st., zbog čega lingvisti zabunom smatraju to razdoblje početcima hrvatsko-slavenske povijesti. Medjutim ova slavizacija sigurno nije mogla biti jednosmjeran proces napuštanja iranosarmatskog leksika i podpunog preuzimanja slavenstva. Naprotiv kod većine Slavena obuhvaćenih Antskim savezom i Velikom Hrvatskom, a napose kod samih Hrvata to je moglo biti samo uzajamno-dvosmjerno prožimanje iranstva i pučkog slavenstva (wendskih, antskih i ostalih elemenata) u različitim regionalnim omjerima, tj. slično romanskom utjecaju i miješanju latinskog jezika u različitim provincijama Rimskog Carstva.

Hipotetske ekstrapolacije nekih, napose sovjetskih filologa (npr. TRUBAČEV 1980, 1982, SEDOV 1979), koji retrogradno izvode navodno postojanje nekoga ranijeg "praslavenskog" jezika čak od II. i I. tisućljeća pr.Kr., su bez oslonca ni potvrde u ostalim kronološkim disciplinama. To je suprotno povijesnim podacima, a napose su izričito protivni svim arheološkim pokazalima (ŠĆUKIN 1990), koji nedvojbeno dokazuju da u srednjoj ni istočnoj Europi prije 4.- 5. st. nije mogla postojati neka posebna ni zajednička etnokultura - a napose ne nikakva "antička praslavenska" zajednica.

Zato za Slavene ne važi divergentno-radialni razvojni slijed jezika kao npr. za stare Germane, nego naprotiv mozaičan romanski model hibridnog razvitka jezika kao u Sredozemlju s latinskim preslojavanjem Rimskoga Carstva uz regionalne razlike ranijih romaniziranih naroda. Po modelu Slavena bi se i kod Romana moglo filološkim putom umjesto poznatoga latinskog retrogradno izvesti neki antički "staroromanski", pa čak i nepostojeći još raniji "praromanski", koji jednako kao i "praslavenski" spada u područje znanstvene fantastike. Dakle je za slavenske narode primjereniji romanski nego germanski model jezičnog podrijetla i razvitka, a taj novi i drukčiji filološki pristup postanku slavenskih jezika danas je ne samo moguć, nego već i nužno potrebit.

Kulturno-politički superiorna iranosarmatska državna organizacija antičkih Prahrvata, najprije u istočnom Antskom savezu, pa u karpatskoj Velikoj Hrvatskoj i onda u južnoj balkanskoj Hrvatskoj, zapravo su bile onaj početni poticaj s kojim je tek hetrogeni konglomerat predslavenskih plemena (Wendi, Anti, Balti, Skiti, Panonci itd.) konačno ujedinjen u zajedničku prostornu, kulturnu i duhovnu cjelinu srednjovjekog slavenstva. Jedino su u slučaju Bugarske donekle sličnu ulogu imali tatarski Prabugari, a u ranoj Rusiji dijelom i vikinški Varjagi.

Selidbe sarmatskih Horita

Nakon provale Avara i smrti zadnjega kralja Mezamira, u ukrajinskoj pradomovini ostaje samo dio sarmatskih Horita koji se pomiču nešto zapadnije uz sjeveroistočne Karpate u Galiciju i Bukovinu (danas zapadna Ukrajina), gdje od 7. st. ulaze u sastav karpatske Hrvatske kao Crveni Hrvati. Od ovih srednjovjekih Crvenih Hrvata u Galiciji uglavnom potječu današnji ukrajinski Rusini, a od zapadnih Bijelih Hrvata napose Slovaci, te jedan dio južnih Poljaka.

Ostala većina sarmatskih Horita iz Ukrajine, oko god. 610. sele se na jugozapad sve do Jadrana i od 626. naseljuju Hercegovinu, Crnu Goru, dalmatinsko kopno i jadranske otoke kao neretljanski marjani. Od tih ukrajinskih Hrvata uglavnom potječu današnji južni ikavski Hrvati sa snažnim pečatom prednjoazijske iranohuritske kulture i razmjerno najmanjim slavenskim udjelom, jer su sarmatski Horiti bili u kontaktu s ranim Slavenima kraće od jednog stoljeća (od 535.- 610.). Ove južne ikavske Hrvate još i danas s Ukrajincima povezuje zajednički ikavski izgovor srednjovjekovnog znaka "jat", za razliku od većine ostalih Slavena gdje se taj znak češće pretvara u glas e.

Važnost ukrajinske Hrvatske

Da u ranomu srednjem vijeku antički iranosarmatski Prahrvati nisu organizirali najprije ukrajinsku Hrvatsku i Antski savez, pa zatim karpatsku Bijelu Hrvatsku i južnu jadransku Hrvatsku, današnje etnopolitičke slike svih ovih područja bile bi nesumnjivo drukčije i jednostavnije, a posebna Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Hrvatska i Bosna vjerojatno ne bi ni postojale. Naime, današnji su Slovaci najbliži etnokulturni baštinici srednjovjekih Bijelih Hrvata pa je i država Slovačka teritorialni i pravnopolitički nasljednik karpatske Bijele Hrvatske. Slično su i današnji Rusini najbliži etnokulturni baštinici istočnokarpatskih Crvenih Hrvata, a država Ukrajina je prostorno i pravno-politički pa možda i imenom (prvi kralj Ukromir ?) nasljednik kasnoantičke Crvene Hrvatske i sarmatskih Horita.

Uglavnom su sličnu početnu ulogu odigrali i najzapadniji Hrvati u Karantaniji glede utemeljenja državnosti Slovenije, pa jadranska Bijela Hrvatska u pogledu današnje Hrvatske i Bosne, kao i južna Crvena Hrvatska tj. srednjovjeka Duklja u temeljima Crne Gore. Dakle čak šest tj. polovica svih današnjih slavenskih država, imaju etnokulturno i pravnopolitičko ishodište u srednjovjekim državnim tvorbama koje su začeli iranosarmatski stari Hrvati, a i većina ostalih slavenskih država su u srednjem vijeku bile bar pod djelomičnim utjecajem Prahrvata. Uglavnom neovisno od ranohrvatskih utjecaja su medju Slavenima nastale možda samo Bugarska (tatarski Prabugari) i možda dijelom Rusija (vikinški Varjagi).

Za veći dio Slavena u ranomu srednjem vijeku su iranosarmatski Prahrvati bili glavni prenosioci visoke antičke civilizacije iz Starog istoka, čiji su djelomični nasljednici preko Crvene i Bijele Hrvatske postale kasnije slavenske države Ukrajina, Slovačka, Slovenija, Bosna i Crna Gora. Drugi su Slaveni za ovo prema Hrvatima odali zahvalnost na tipičan slavenski način: To je započelo češkim pokoljem Bijelih Hrvata u Libicama dne 28. 9. 995., da bi se slično nastavilo i od Rusa u istočnoj Crvenoj Hrvatskoj, a sada se od 1991.- 1995. isto dovršava u južnoj Hrvatskoj i Bosni, istrebljivanjem i pokoljima Hrvata od balkanskih Srba. Dakle su ustvari Bugari ostali dosad gotovo jedini slavenski narod koji nije otimao hrvatske etničke prostore niti istrebljivao Hrvate. Tako se u jesen 1994. navršilo već puno tisućljeće slavenskoga istrebljivanja i asimilacije Hrvata. U nekoć prostranim hrvatskim državama oko Karpata tj. od Sudeta pa do Kijeva dosad su svi sjeverni Hrvati već istrijebljeni ili asimilirani. Takodjer je i južnije na Balkanu, danas već okljaštrena Hrvatska potisnuta na "reliquiae reliquiarum" srednjovjekovne Hrvatske države uz Jadran. Teritorijalni i etnopopulacijski gubitci koje su u proteklom tisućljeću donijela Hrvatima tzv. "slavenska braća", mnogostruko su veći od svih ostalih, razmjerno zanemarivih šteta što su Hrvatima nanijeli donedavna ozloglašeni, germanski i romanski "neprijateljski" susjedi. Stoga u budućih Hrvata ne bi bilo iznenadjenje, pojava duha antislavizma i trenda kulturne deslavizacije.

Konstantin Porfirogenet

Kako je Konstantin Porfirogenet zabilježio u svom djelu „O upravljanju carstvom“, Hrvati su kod svog dolaska na jug 626. naselili tadašnju Dalmaciju, Panoniju i Ilirik, dakle uz Jadransko more sve zemlje od Istre do Valone u današnjoj Albaniji. Ti su krajevi na Duvanjskom saboru 753. bili razdijeljeni na dvije hrvatske samoupravne jedinice: Bijelu (tj. zapadnu) Hrvatsku od rijeke Raše u Istri do rijeke Cetine u današnjoj Dalmaciji, te Crvenu (tj. južnu) Hrvatsku od Cetine do Valone i gorja Himare u današnjoj Albaniji.

Crvena Hrvatska: Petrislavići

U ranom srednjovjekovlju iz 10.- 11. stoljeća uz južni Jadran još nisu bile jasno oblikovane slavenske kneževine tzv. srednjovjeke "sklavinije", pa je tu od 9. do početka 11. st. još postojala zajednička Crvena Hrvatska, kojoj su čelnici bili slabije poznata dinastija banova Petrislavići, koje su potom od sredine 11. st. zamjenili stari dukljanski Vojisavljevići. Razmjerno je slabije poznato više pripadnih banova dinastie Petrislavići (850.- 990.) iz te rane južne Crvene Hrvatske:

Ban Petrislav I. (oko godine 850) je prvi polumitski čenik Crvene Hrvatske sredinom 10. stoljeća. Spominje ga i Ljetopis biskupa Grgura Barskog (jugoistorija: "pop Dukljanin") kao navodnog srodnika Hrvatskih Trpimirovića. Smatra se vjerojatnim začetnikom rane dinastije katoličkih Petrislavića u Crvenoj Hrvatskoj. Nakon njega postoji nepoznata praznina o ulozi idućih Petrislavića krajem 9. st. i početkom 10. st.
Ban Predimir Petrislavić je takodjer slabo poznati čelnik koji je vladao u južnoj Crvenoj Hrvatskoj približno od 950.- 970. godine. Bio je hrvatski vazal kralja Mihela Krešimira II. (949.- 969.), a naslijedio ga je idući ban Vladimir iz iste loze Petrislavića.
Ban Vladimir I. Petrislavić je vladao u Crvenoj Hrvatskoj tj. u Zahumlju, Travunji i Duklji kao nasljednik prethodnog Predimira i njegov bliži rodjak od god. 971.- 998. Takodjer je bio hrvatski vazal kralja Stjepana II. Držislava (969.- 995), a naslijedio ga je ban Petar Petrislav.

Petar Petrislav II.

Ban Petar Petrislav II. je najbolje poznati i dokumentirani vladar rane Crvene Hrvatske, potvrdjen iz bizantskih izvora kao i iz barskog Ljetopisa, a takodjer je arheolog Gustav Schlumberger pronašao u Crnoj Gori i njegov vladarski pečat s grčkim natpisom: +ΠΕΤΡ(Ο)Υ ΑΡΧΟΝΤΟΣ ΔΙΟΚΛ(Ε)ΙΑ(Σ) ΑΜΗΝ (Petrou archontos Diokleias Amen). Vladao je od god. 971.- 990., a bio je bizantski vazal cara Bazilija II. S tim banom Petrom završava južnohrvatska loza Petrislavića i ujedno se Crvena Hrvatska tada razdvaja na više posebnih "sklavinija": Zahumlje, Travunja, Duklja i Podgorje (Transmontana: kasniji Sandjak).

Idući knez Ivan Vladimir II. (srb. Sveti Jovan Vladimir), je nasljednik Petra Petrislava u Duklji i vladao je od 990.- 1016. kao bugarski vazal cara Samuila, čiju je kćer Kosaru oženio. Nakon Samuilove smrti 1014., njegov nasljednik Vladislav je u Prespi pogubio Ivana Vladimira, koji je ubrzo proglašen svetim pa ga dosad štuju svi pravoslavci na Balkanu, a pokopan je u manastiru Prečiste Bogorodice kod Bara.
Odonda u posebnoj Duklji ranije banove Petrislaviće zamjenjuje druga kneževska dinastija Vojislavljevići, kojima je začetnik bio Vladimirov rodjak (možda nećak) dukljanski knez Stefan Vojislav (1019.- 1042.), koji je neko vrijeme bio bizantski vazal. Njegov sin je bio prvi neovisni dukljanski kralj Mihajlo Vojisavljević (oko 1050.- 1081.) kojeg je priznao i rimski papa, a unuk mu je najjači dukljanski kralj Konstantin Bodin (1081.- 1108.).

Nakon Duvanjskog sabora

Crvena Hrvatska bila je na Duvanjskom saboru razdijeljena na samoupravne pokrajine: Neretvu, Zahumlje, Travunju, Duklju i Ilirik. Od tada su ove pokrajine činile jednu državnu cjelinu, manjeviše izmedju sebe povezanu, koja je priznavala vrhovništvo općega hrvatskoga vojvode, pa kralja u Bijeloj Hrvatskoj. Već prema sposobnosti pokrajinskih vladara i utjecaja vanjskih prilika, pojedine su se pokrajine jače isticale i samostalnije nastupale. Koncem 8. st. Neretva se razvila u jaku pomorsku silu, koja je tijekom 9. i 10. st. više puta samostalno vodila pomorske bitke s Venecijom i prisilila ju na plaćanje danka za slobodnu plovidbu Jadranskim morem. U borbama s Bizantom g. 806.-817. Hrvati su izgubili Ilirik, pa je krajnja južna hrvatska granica bila utvrdjena na rijeci Drimu u današnjoj Albaniji. U prvoj četvrti 10. st. posebno se razvilo Zahumlje. Njezin vojvoda Mihajlo Vuševukčić bio je najugledniji hrvatski velikaš uz kralja Tomislava. U drugoj polovici 10. st. vodstvo Crvene Hrvatske preuzima Duklja, koja se prostirala uz more od Kotora do Drima. Tu se razvila hrvatska pokrajinska dinastija, koje se poglavar službeno nazivao ban ili vojvoda, a narod ga je nazivao "kralj", prema starom hrvatskom običaju. Vladimir, član te domaće dukljanske dinastije, vladao je Crvenom Hrvatskom u zadnjoj četvrti 10. stoljeća. Budući je Stjepan Držislav, opći hrvatski kralj, stupio u prijateljstvo s Bizantskim carstvom, bugarski car Samuilo 990. ili sljedeće godine navalio je na Crvenu Hrvatsku i zarobio vojvodu Vladimira. Domalo ga je oženio svojom kćerkom Teodorom-Kosarom i predao mu Crvenu Hrvatsku na upravu pod bugarskim vrhovništvom.

Bizantska vladavina

1018, kada je Bazilije II. uništio bugarsko carstvo, Bizantinci su zavladali svim zemljama, koje su dotle držali Bugari, naime cijelom Bugarskom, Srbijom, Bosnom i Crvenom Hrvatskom do rijeke Cetine. Nakon smrti bizantskoga cara Romana III. Argira (11. travnja 1034.) Dobroslav, sin kneza Dragomira, strica dukljanskoga vladara sv. Vladimira, pobunio je protiv Bizantinaca Hrvate u Crvenoj Hrvatskoj i Srbe u Raškoj. Nakon prvoga neuspjeha, Dobroslav, kojega bizantski izvori zovu Stjepan Vojislav, u drugom ustanku 1040.-1042. protjerao je Bizantince i sâm zavladao zemljom.

Dobroslava je naslijedio njegov sin Mihala (oko 1046.-1081.) kojeg bizantski izvori zovu "vladar onih, koji se zovu Hrvati". On je kao i njegov otac Dobroslav, priznavao vrhovništvo hrvatskih kraljeva Stjepana I. i Petra Krešimira IV. Ali g. 1074. nije priznao izbor Slavca za hrvatskoga kralja, pa je Duklju odcijepio od Hrvatske i osamostalio. God. 1077. Mihala je dobio kraljevski naslov i krunu od bizantskoga cara Nikefora Botanijata. Tim je osnovao novo hrvatsko kraljevstvo u Crvenoj ili južnoj Hrvatskoj. Budući da je u državi bilo čimbenika, koji nisu odobravali cijepanje jedinstvenog hrvatskog kraljevstva, Mihala je dao napisati ljetopis Kraljevstvo Hrvata, u kojemu je ljetopisac dokazivao da je prvotno središte stare hrvatske države bilo u Duklji, prema tome Mihala je samo obnovio staro zakonito stanje.

Papa priznaje kraljevinu Duklju

Da svoju državu učvrsti i crkveno osamostali, Mihala se obrati na papu Grgura VII., moleći ga da mu pošalje zastavu sv. Petra, a biskupu u Baru metropolitanski plašt. U pismu 9. siječnja 1078. papa Mihalu zove „kraljem Slavena", ali mu odgovara da će on „čast tvoga kraljevstva priznati" darom zastave i dopustom uporabe metropolitanskoga plašta, kada sasluša zainteresirane stranke i stvar kanonski ispita. Daljnji razvoj ovoga pitanja nije nam poznat, samo znamo da Grgur VII. nije udovoljio molbi kralja Mihale. Tek kralju Bodinu (1081.-1101.), sinu i drugom nasljedniku kralja Mihale, uspjelo je od protupape Klementa III. Viberta dobiti metropolitanski plašt za barskoga nadbiskupa i papinsko priznanje dukljanskoga kraljevstva.

Prvih godina svoje vladavine Bodin je oslobodio Rašku od Bizanta i tu postavio za velike župane svoja dva dvorjanika, Vukana i Marka, dukljanske Hrvate, starinom iz Ribnice kod današnje Podgorice. Ovo je bilo sudbonosno za budućnost hrvatske Duklje. Kada je, naime, iza Bodinove smrti Duklja oslabila uslijed borba u kraljevskoj obitelji, raški župani počeli su se miješati u Duklju, koju su smatrali svojom starom domovinom, dok nije Stefan Nemanja, praunuk Bodinova dvorjanika Marka, g. 1189. potpuno uklonio dukljansku kraljevsku obitelj i sam zavladao tim područjem.

Duklja pod srpskom vlašću

Pučanstvo Crvene Hrvatske je od starine bilo katoličko rimskog obreda, služeći se djelomično latinskim jezikom, a djelomično glagoljicom. I Stefan Nemanja i njegova braća Stracimir i Miroslav, kada su postali vladarima u Crvenoj Hrvatskoj, priznavali su vrhovništvo Rima. 25. studenog 1189. papa Klement III. Nemanji i njegovoj braći preporučio je Bernarda, novoga dubrovačkoga nadbiskupa, kao katolicima. I Miroslavovo evandjelje, koje je devedesetih godina 12. st. napisao zahumski djakon Grigorij i posvetio "knezju velikoslavnomu Miroslavu sinu Zavidinu", bratu Nemanjinu, napisano je po propisima rimske liturgie za vjernike Katoličke crkve. Taj evangelistar je pisan bosančicom u njezinu početnom razvoju, na osnovi hrvatske recenzije staroslavenskih glagoljskih knjiga. I najstariji sin Nemanjin, Vukan, i njegov sin Đuro, kraljevi Duklje, bili su dobri katolici.

Bizantski obred u zemlje Crvene Hrvatske počeo je uvoditi arhiepiskop Sava, najmladji sin Stefana Nemanje, kada je g. 1219. osnovao pravoslavne episkopije u Stonu za Zahumlje i Travunju, a u Prevlaci u Boki Kotorskoj za Duklju. Kako je domaće pučanstvo bilo ustrajno u starom rimskom obredu, srpski su kraljevi, napose Uroš I. (1242.-1276.) i njegov sin Uroš II. Milutin (1282.-1321.) upotrebljavali i silu da domaće katoličko pučanstvo prevedu na pravoslavlje: katoličke biskupe progonili su iz biskupija, ili nisu dopuštali da se rede, katoličke su župe i samostane oduzimali i u njih smještali pravoslavne svećenike i kaludjere. God. 1345. papa Klement VI. (1342.-1352.) tražio je od kralja Stefana Dušana, da povrati „samostane, crkve, otoke, i sela, koje su neki kraljevi Raške, tvoji predšasnici, u svoje vrijeme preoteli i ti ih sada držiš zaposjednute". Taj je pritisak prestao, kada je nakon Dušanove smrti domaća hrvatska obitelj Bališića oslobodila Duklju od srpskoga gospodstva i uspostavila domaću upravu.

Balšići i Crnojevići

Bališići (1360.-1421.) su se vratili u krilo Katoličke crkve. Crnojevići (1439.-1496.), koji su vladali u Zeti, brdskome dijelu negdašnje Duklje, bili su pravoslavni, ali su bili snošljivi prema katolicima i održavali su veze s Rimom i Venecijom. Kada su Turci zauzeli Hercegovinu g. 1482. i Zetu g. 1496., u današnjoj Crnoj Gori katolici su bili brojniji u svim krajevima, osobito u primorju od Budve do Bojane, zatim u Nikšićkoj krajini, te izmedju rijeka Zete i Morače. Još g. 1610. bila su katolička glavna stara dukljanska plemena Bijelopavlovića, Pipera, Bratonožića i polovica Kuća. Tijekom 17. st., uslijed manjka katoličkih svećenika i neprijateljstva Turske, koja je tada vodila ogorčene ratove sa zapadnim katoličkim zemljama, katolicizam je gotovo nestao u Crnoj Gori. Jedan dio prešao je na islam, a većina na pravoslavlje. Stari Hrvati katolici oko Bara i u primorskim krajevima listom su prešli na islam nakon neuspjeloga ustanka g. 1648.

Pod turskom vlašću

Nakon smrti zadnjega Crnojevića, Skender-bega, koji je vladao Crnom Gorom od g. 1513.-1529., kao turski sandžakbeg, u crnogorskim brdima stvorila se narodna teokratska uprava na čelu s cetinjskim episkopom. Do g. 1696. vladali su cetinjski episkopi iz raznih plemena, a od g. 1696.-1851. iz bratstva Petrovića Njegoša. Na badnju večer g. 1709. na poticaj episkopa Danila I. (1696.-1737.) pravoslavni Crnogorci „očistili" su crnogorska brda od muslimana: jedan dio su pobili, a drugi se spasio bijegom u hercegovački, bosanski i skadarski sandžakat.

Kada je turski putopisac Evlija Čelebija g. 1644. došao u današnji crnogorski kraj Pivu medju pravoslavne Crnogorce, navodi, da su tu živjeli "čisti i pravi Hrvati". Kada su crnogorski muslimani za pokolja g. 1709. i za proširenja Crne Gore u 19. st. bježali u Bosnu i Sandžak, nosili su sa sobom hrvatsko ime i to su davali svojim obiteljima i mjestima, gdje bi se nastanili. Tako: Hrvati, Hrvići, Hrve, Hrvačići, Arvati, Arvatovići; Hrvacka, Hrvati, Hrvatsko Brdo, itd. U Carigradu se predstavnik Crnogoraca nazivao "Hrvatbaša". Književniku Adolfu Veberu g. 1885. rekla je jedna Crnogorka u Carigradu: „Ovdje svi, bili vlasi, bili katolici, ne zovu sebe drugačije nego Hrvati. Pa to je ime od starine.". To potvrdjuje i ruski povjesničar M. M. Filipov. U službenom dokumentu g. 1863. izdanom u Carigradu spominje se: "Dimitrije Vicković, poglavar Hrvata u Zupcima [Crna Gora]". [edit] Kraljevina Crna Gora

God. 1851. Danilo II. rastavio je državnu od crkvene vlasti i osnovao nasljednu kneževsku porodicu Petrovića Njegoša, koja je g. 1910. Crnu Goru proglasila kraljevinom. Nakon prvoga svjetskoga rata Crna Gora bila je uklopljena u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Uza sve političke i vjerske promjene u Crnoj Gori, kako se nazivlje sredovječna hrvatska Duklja od polovice 15. st., u kršne krajeve Crne Gore nije se nigda doseljivao strani narodni živalj, nego su tu stalno živjeli potomci negdašnjih dukljanskih Dinaraca.

Potiskivanje hrvatskoga imena i srbiziranje Crne Gore počinje u 17. st. putem pravoslavne crkve, ali to nije imalo jačega uspjeha do sredine 19. st. Pravi apostol srpstva u Crnoj Gori bio je vladika Petar II. Petrović Njegoš (1830.-1851.). Pod jakim utjecajem srpske propagande Ilije Garašanina i Vuka Stefanovića Karadžića, Negoš je spjevao svoje veliko pjesničko djelo Gorski vijenac. To djelo, koje je hvalospjev srpskom pravoslavlju, najviše je pridonijelo posrbljenju crnogorske inteligencije. Medjutim u širokim narodnim slojevima živjela je jaka narodna podsvijest, koja im je govorila da oni nisu Srbi. To je prisililo stvaraoce druge Jugoslavije da su ustavom stvorili crnogorsku republiku i priznali kako su Crnogorci poseban narod različit od drugih naroda u Jugoslaviji.

Literatura

Alfred, I. 888-893: A study in Medieval Geography, ed. by K. Malone (1830) in Spectaculum 5: 139 - 167.
Al-Bekri, A.A. in A. Kunik & W. Rosen 1878: Izvestija Al-Bekri i drugih avtorov o Rusy i Slavjanah, vol. 1, St.- Peterburg.
Al-Gjarmi, in J. Marquart 1903: Ethnologische und historisch-topographische Studien zur Geschichte des 9.u 10. Jahrhunderts. Osteuropäische und ostasiatische Streifzüge, 840-940, Leipzig.
Bjelovučić, Nikola Zvonimir, 1929: Crvena Hrvatska i Dubrovnik. Matica hrvatska, Zagreb.
Bjelovučić, Nikola Zvonimir, 1930: Hrvati uz obalu od Neretve do Bara, Zagreb.
Bosworth, J. 1855: A description of Europe and the voyages of Ochtere and Wulfstan. London.
Dabinović, Antun, 1940: Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb (reprint Zagreb 1990).
Djodan, Šime, 2003: Crvena Hrvatska - Dubrovnik i Boka od Kotora. Meditor - Prom, Zagreb.
Flodoard, 894-966: Annales, vol. I - II, in G.H. Pertz, Hannoverae 1881.
Ibn-Dasta, in D. Chwolson 1869: Izvestija o Chazarah, Bursatah, Bolgarah, Madjarah i Slavjanah Ibn-Dasta. St.- Peterburg.
Ibn-Jakub, Ibrahim in G. Jakob 1937: Codex Landberg. Saechische Geschichte, Bd. 33, Leipzig.
Khudad Al-Alam: The provinces of the World. In V. Minorsky 1837: Persian Geographers, London.
Klaić, Vjekoslav: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija, Zagreb, 1927.
Kroch, K. 1999: Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374-992). Zbornik: Staroiransko podrijetlo Hrvata, p. 155-164, Iranski kulturni centar Zagreb-Tehran.
Latyšev, V. 1890: Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini, vol. I -II. Petropoli.
Lorković, Mladen, 1939: Narod i zemlja Hrvata, Zagreb (reprint Zagreb 1996).
Mandić, Dominik, 1972: Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora. Roma, ZIRAL.
Mandić, Dominik, 1990: Hrvati i Srbi dva stara različita naroda. Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske.
Mayorov, A. 2006: Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress 208 p., Sankt-Peterburg.
Nestor, 1113: Povest vremennyh let, vol. III. In O. Harrassovith 1969: Slawische Studienbücher, Bd. IV, Wiesbaden.
Orosius, Presbyter 418: Compendium Historiae Mundi. In J. Bosworth 1855: Compendious history of the World, vol. I/1, Lomdon.
Sedov, V.V. 1979: Proishoždennije i rannaja istorija Slavjan. Izdateljstvo Nauka, Moskva.
Šćukin, M.B. 1990: The Balto-Slavic direction in the archaeological study of the ethnogenesis of Slavs. Bull. Archeolog. Polonais, 51: 3 - 30, Warszawa.
Štedimlija, Savić Marković, 1937: Crvena Hrvatska. (pretisak Split, Laus 1991).
Trubačev, O.N. 1980: Issledovanija po praslavjanskom slovoobrazovaniju. Etimologija 3-18, Moskva.
Trubačev, O.N. 1982: Jazykoznanije i etnogenez Slavjan, drevnije Slavjane po dannih onomastiki i etimologii. Voprosy jazykoznanija, 4: 10 - 26.
Zacharias, Rhetor 559: Historia Ecclesiae. In Sbornik akadem. B.D. Grekovu, Akademija Nauk, Leningrad.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.