Danica (Venera)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Venera (štokav. "zvijezda" Danica, kajkav. "zvezda" Denica, čakav. Vićerna svitlica, otočno-bodulski: švitca Zvicêrna), je drugi Sunčev planet i treće tijelo po sjajnosti na nebu, poslije Sunca i Mjeseca. Od Sunca je udaljena 108,2 mil.km, a oko njega obiđe za 224,7 dana, ima promjer 12.103,60 km i masu 4,869×1024 kg. Promjer joj je 12.100 km, pa je veličinom najsličnija Zemlji. Njezina je atmosfera sastavljena od 96% ugljičnog dioksida što stvara jaki efekt staklenika s velikim pregrijavanjem. Venera je zato najvrući planet oko 480 °C, iako je dvostruko dalje od Sunca nego Merkur. Preko 85% površine je prekriveno vulkanima i površinom joj teče tekuća lava kao magmatske rijeke i jezera. Poput Merkura, ni Venera nema pravih satelita, iako je nedavno ipak nadjen daleki i sitni polusatelit 2002-VE68 velik tek pola kilometra. Veneru je dosad posjetilo najmanje 26 ljudskih letilica: Venera 1, Mariner 2, Zond 1, Venera 2 - 8, Mariner 10, Venera 9, Venera 10, Pioneer Venus 1 i 2, Venera 11 - 16, Vega 1 i 2, Galileo i Magellan.

Abstract

Venus: the main historical, astronomical, and geological parameters of the planet Venus are given. Its usual Slavic name is "Danica" (= 'Morning star'), and Adriatic islanders named it as Vićerna (= 'Evening light') including them among "svitlice" ('moving lights') different from other fixed stars.

Ime i tradicije

Planet Venera je dobila medjunarodno ime po starorimskoj Veneri, antičkoj božici ljepote i ljubavi. Stari Grci su ju zvali Afrodita, pa još Eosphoros za jutarnju pojavu (= naša 'Danica') i Hesperos za večernju (= naša 'Večernica'). Najbolje je vidljiva po sumraku u zoru i predvečer, ali kad je u najsjajnijoj fazi može se ponekad vidjeti i preko dana, jer većinom svijetli u susjedstvu Sunca kojemu je bliža od Zemlje.

U Europi je Venera zamalo jedini planet koji kod većine naroda ima domaće pučko ime. Tako je i u našim kopnenim krajevima poznata pod štokavskim imenom "zvijezda" Danica ili jutarnja zvijezda, jer je vidljiva prije izlaska Sunca na istočnom nebu i odmah nakon zalaska Sunca na zapadnom nebu kao Večernjača. To je glavni planet u kontinentalnoj tradiciji štokavaca, koji tu jedini ima posebno narodno ime i odredjenu ulogu u pučkim mitovima kopnenog zaledja (ostali su planeti na štokavskom kopnu bezimeni). Zbog jutarnjeg izlaza uoči svitanja prije Sunca, u kopnenom zaledju štokavci ju većinom nazivaju "Danica" (rjedje Večernjača), a kajkavci "Denica" ili Večernica.

Duž jadranskog primorja u zoru je istočno obzorje većinom zakriveno visokim grebenima obalnih planina, pa jutrom Venera prekasno izlazi i brzo se izgubi u sunčanom sjaju svitanja. Naprotiv je uz Jadran u suton na crvenoljubičastom zapadnom obzorju Venera dugo i jasno uočljiva nad morskom pučinom. Zato se u domaćoj tradiciji jadranskih čakavaca Venera većinom naziva Vićerna svitlica (= Večernji planet), a na Kvarnerskim otocima još i arhajskim srednjovjekim imenom Zvicêrna. Naprotiv je kopneni naziv "zvijezda" Danica uz Jadran uobičajen samo na južnijem primorju kod Crnogoraca i novijih vikendaša koji nemaju pomorske tradicije, pa zato ni ne razlikuju prave zvijezde od pomičnih planeta.

Venera kao božica

Rimska Venera i istoznačna grčka Afrodita su u klasičnomu antičkom panteonu bile božice ljepote, ljubavi i sreće. Venerine približne istoznačnice u ostalim ranim vjerama su bile npr. Turan (Etruski), Freja (Germani), Hathor (Egipat), Anahit (Perzija), Ushas (hinduizam), Semêra (rani čakavci), itd. Venera je bila udana za boga Vulkana, ali ga je stalno varala s njegovim bratom Marsom. Po rimskoj Veneri je medjunarodno ime dobio drugi planet Sunčevog sustava. Venera je majka praoca Rimljana Eneje, pa ga je zajedno s Neptunom štitila tijekom svih njegovih bitaka. Amor i Noris Patriticus su vanbračni sinovi Venere i Marsa. Venera je kao božica majčinstva bila poznata pod imenom Venus Genetrix (Majka Venera). Poznati Venerin kult u Rimu je počeo 293. pr.Kr. kad je ustanovljena svečanost Vinalia Rustica. 215. r. n. e. Venerin hram je bio premješten. Venera je imala i mnoge epitete, a štovana je kao donositeljica braka, ljubavi i ljepote. Mnoge mitove o Afroditi preuzeli su Rimljani od Grka kao mitove za Veneru, a postojao je njezin glavni hram na Cezarovom forumu u Rimu.

Približna naša predkršćanska istoznačnica rimskoj Veneri i grčkoj Afroditi je ženski dobri duh ljepote, radosti i sreće pod staročakavskim imenom Semêra (izkon iz akadosumerskog Semiru ili Shimeru), koje se navodi u našim Vejskim legendama (vidi Čakavska teogonia i Veyske Povede). Njezin vidljivi simbol je bila sjajna svitca Zvicêrna (planet Venera) na ljubičastomu večernjem nebu nakon zalaza Sunca, kada na morskom obzorju zapadno nebo odsijeva u duginim bojama tzv. "zahõj". Ime Semera je etimološkim izkonom ranohrvatski arhaizam iz Starog iztoka tj. sumeranski Semiru i akadski Shimeru iz Mezopotamie, a etimološki slični su još na Kvarneru staročakavski izvodi semèrni (zapadni: akad. šimeruni), Buka_Semèrna (Gibraltar), Semerâne (Indianci), Semerãye (srednjovjeka Amerika), itd.

Povijest istraživanja

Venera je treći najsjajniji objekt na nebu iza Sunca i Mjeseca. Iz tog je razloga Venera čovjeku poznata od kada je prvi puta uperio pogled u noćno nebo. Venera je po svojim osnovnim obilježjima Zemljina sestra blizanka u dimenzijama i masi. Zbog toga su ljudi bez izravnog uvida, dugo vremena vjerovali da se ta sličnost odnosi i na druge pojave.

Zamišljana je kao Zemlja u mladim, predhistorijskim danima. Suncu je bliža od Zemlje pa zbog toga prima oko dva puta više njegove energije. Ali sjajni oblaci reflektiraju oko tri četvrtine Sunčevog zračenja natrag u svemir, pa se očekivalo da temperatura na površini Venere nije previše visoka. Vjerovalo se da je sastav atmosfere i površinski pritisak sličan Zemljinom. Zamišljali su je kao mladi svijet pokriven oceanom u kojem buja predhistorijski život. Sve su se te pretpostavke pokazale potpuno krivima.

Dugo vremena Venera je ostala tajnovita zbog gustih oblaka koji je prekrivaju. Sve što se na njoj može teleskopom opaziti je sjajni i jednolični oblačni pokrov koji skriva površinu planeta od naših pogleda. Tek su prije dvadesetak godina fotografske tehnike snimanja u ultraljubičastom dijelu spektra uspjele pokazati da taj oblačni sloj nije potpuno jednoličan. Prva mjerenja površinske temperature izvedena pomoću velikih radioteleskopa sa Zemlje dala su toliko velike iznose, oko 400 °C, da su znanstvenici pomislili kako se radi o nekom nepoznatom efektu u Venerinoj ionosferi. Jednostavno nisu mogli vjerovati da je površinska temperatura na usijanoj Veneri tako visoka.

U novije su doba svemirske letilice na Veneru slali Sovjeti i Amerikanci. Prva letilica koja je za cilj imala Veneru je bila ruski Sputnik 7 (1961.), ali je uglavnom završila neuspjehom, kao i nekoliko misija nakon nje (1961.: Venera 1, 1962.: Mariner 1 i Sputnik 23).

Prva dijelom uspješna misija bila je prelet američke letilice Mariner 2 (27. kolovoza 1962.) pokraj Venere. Kada je sonda prošla na oko 35.000 km iznad Venerinih oblaka, mjerni instrumenti potvrdili su visoku površinsku temperaturu. Prva uspješna misija Sovjetskog Saveza bila je Venera 4 (1967.). Ova je letilica ispustila u atmosferu sonde s mjernim instrumentima. Gotovo u isto vrijeme trajala je i američka misija Mariner 5.

Sovjetska Venera 7 je 15. prosinca 1970. postala prva letilica koja se meko spustila na drugi planet. Potom su još Venera 9 i Venera 10 posjetile planet Veneru u lipnju 1975, a sastojale su se od orbitera i landera. Venera 9 poslala je prve crno-bijele fotografije izravno s površine Venere. Eksperimenti koje su sonde napravile pokazali su da su stijene na Veneri vrlo slične onima na Zemlji, da je površinska temperatura 455 °C, a atmosferski tlak odgovara tlaku koji na Zemlji vlada u morima na dubini od 900 m. Slike su pokazale da i na Veneri postoje erozijski procesi, što je dosta iznenadilo znanstvenike. Voda, koja je glavni krivac za eroziju na Zemlji, na Veneri praktički ne postoji, pogotovo ne u tekućem stanju. Ako pretpostavimo da bi to mogla biti erozija vjetra, što moramo isključiti jer je najveća brzina vjetra izmjerena na površini Venere bila svega oko 15 km/h, što odgovara laganom povjetarcu.

Kasnija američka misija Pioneer Venus sastojala se od dvije komponente, orbitera i multisonde, koje su lansirane odvojeno u svibnju i kolovozu 1978. godine. Misija orbitera je uz ostalo, imala za cilj i radarsko snimanje reljefa, a trajala sve do kolovoza 1992. Multisonda je na Veneru izbacila 4 atmosferske sonde. Njihov pad kroz atmosferu trajao je oko jedan sat, ali su u tom kratkom vremenu prikupljeni mnogi dragocjeni podatci. Jedna od sondi je čak preživjela pad do površine odakle je slala podatke još jedan sat prije nego što se praktički rastopila. Od četiri sonde, dvije su ušle u atmosferu na noćnoj strani i otkrile jednu vrlo interesantnu pojavu. Na visini od oko 11 km nebo tinja crvenkastim sjajem koji potječe od bezbrojnih munja što neprestano bljeskaju. Instrumenti su zabilježili i do 25 bljeskova u sekundi. Način na koji nastaju sve te silne munje ostao je neobjašnjen, a njihovi odbljesci mogli bi biti tajanstveno pepeljasto svjetlo koje je više puta opaženo teleskopima sa Zemlje na noćnoj Venerinoj strani.

Prve fotosnimke u boji Venerine površine snimio je sovjetski lander Venera 13. Sovjetske letilice Vega 1 i Vega 2 ispustile su 1984. godine u Venerinu atmosferu landere i atmosferske balone, pa produžili u susret Halleyjevom kometu. Američka letilica Galileo je na svom putu prama Jupiteru također prošla uz Veneru. Američka misija Magellan (1989. - 1994.) imala je za primarni cilj kartiranje Venerine površine uz pomoć radara. Mapirano je 99% površine uz 300 m/piksel rezoluciju. Dosad oko Venere kruži letilica Venus Expreess koja istražuje njenu atmosferu.

Venerina atmosfera

Atmosfera Venere se sastoji najvećim dijelom od ugljičnog dioksida (96%) i dušika (3%). Ostalih 1% čine sumpor dioksid, vodena para, ugljični monoksid, argon, helij, neon, ugljikov sulfid, klorovodik i fluorovodik. Atmosferski tlak na površini Venere iznosi 9321,9 kPa, što je 90 puta više od tlaka na površini Zemlje. Velika količina ugljičmog dioksida uzrokuje jaki učinak staklenika, pa temperatura na površini dostiže i 500 °C, što je 400 °C više od očekivanog. Srednja vrijednost temperature na površini iznosi 464 °C. Tako je površina Venere toplija od površine Merkura, iako je u usporedbi s njim udaljena od Sunca otprilike dvostruko i prima četiri puta manje svjetlosti.

Iako je rotacija Venere iznimno spora, zahvaljujući toplinskim strujanjima u gustoj atmosferi nisu velike temperaturne razlike između dnevne i noćne strane. Jaki olujni vjetrovi u višim slojevima atmosfere vrlo brzo obiđu planet i pomažu raspodjeli topline. Brzina ovih vjetrova prelazi 350 km/h iznad sloja oblaka, dok su vjetrovi uz površinu znatno sporiji. Sama površina Venere izvana nije vidljiva zbog gustog sloja oblaka koji potpuno okružuju planet, a sastoje se od kapljica sumpornog dioksida i sulfatne kiseline.

Reljef Venere

Većinu Venerine površine čine ravnice s izkrivljenim, anglo-polulatinskim modernim imenima. Ističu se tri područja prozvana "kontinentima": Ishtar Terra (na sjevernoj polukugli), Aphrodite Terra (na južnoj polukugli) i Beta Regio (na ekvatoru). Najviša planina Maxwell Montes dio je lanca planina koje okružuju visoravan Lakshmi Planum. Između kontinenata prostiru se bazaltne ravnice: Atalanta Planitia, Guinevere Planitia i Lavinia Planitia.

Zbog guste atmosfere većina meteorita jako uspore pad ili potpuno izgore, zbog čega na površini nema kratera manjih od 3 km u promjeru. Vrlo malen broj kratera i površina pokrivena bazaltom (oko 90% površine) dokaz su čestih izlijevanja lave. Snimci sa sonde Magellan otkrivaju velik broj manjih vulkana (oko 100.000), te stotinjak velikih.

Unutrašnjost Venere

Predpostavlja se da je građa Venera slična Zemlji. Željezna jezgra zauzima središte planeta i promjera je oko 3000 km, a iznad te metalne jezgre se nalazi otopljeni kameni omotač koji zauzima većinu volumena planeta. Po novijim podatcima dobivenim iz sonde Magellan, Venerina kora je ipak deblja i čvršća nego što se ranije vjerovalo. Smatra se da Venera nema pokretne tektonske ploče poput Zemlje, nego da naprezanja u omotaču u pravilnim razmacima izbacuju lavu na površinu. Zato je većina površine nastala geološki nedavno (pred nekoliko stotina milijuna godina), dok su najstariji dijelovi stari oko 800 milijuna godina. Novija istraživanja pokazuju da je Venera vulkanski aktivna u izoliranim područjima.

Magnetosfera

Venera nema magnetsko polje, vjerojatno zbog spore rotacije, nedovoljne da bi rastopljeno željezo u jezgri planeta proizvelo odgovarajući učinak. Kako nema magnetskog polja, sunčev vjetar djeluje izravno na gornje slojeve Venerine atmosfere. Smatra se da je Venera imala velike količine vode poput Zemlje, ali se vodena para zbog Sunčeva vjetra raspala na vodik i kisik. Dok se kisik vezao s drugim atomima u spojeve, vodik je zbog male molekularne mase, lako napustio atmosferu. Pronađeni udjel vodikova izotopa deuterija podupire ovu teoriju jer ima veću masu i teže napušta atmosferu.

Venerina putanja (orbita)

Putanja Venere je pravilno kružna s neznatnom ekscentričnosti manjom od 0,01.

Svojstva orbite
Veća poluos u AJ 0.723 АЈ
Veća poluos u km 108 208 930 km
Еkscentričnost 0.00677323
Оrbitalno doba 224.695 dana
Sinodni period 583.92 dana
Srednja orbitna brzina 35.0214 km/h
Nagib spram еkliptike 3.39471°

Rotacija (vrtnja) Venere

Venera sporo i retrogradno rotira, tj. vrti se unatrag i obratno u smjeru od istoka prama zapadu, za razliku od većine ostalih planeta, a sličnu retrogradnu rotaciju imaju još Uran i Pluton. Još nije siguran razlog ove pojave, a pretpostavlja se da je uzrok sudar s većim tijelom (moguće asteroidom) u vrijeme formiranja planeta. Osim ove pojave, periodi rotacije Venere i njenog gibanja oko Sunca sinkronizirani su tako da je Venera uvijek okrenuta prema Zemlji istom stranom u vrijeme kad su dva planeta najbliži jedan drugomu. To može biti i rezultat djelovanja plimnih sila među planetima, a možda je samo slučajnost.

Polusatelit 2002-VE68

Venera uglavnom nema pravih većih satelita sličnih kao uz ine planete. Ipak se i oko nje, kao sitan 'polusatelit' u jako izduženoj elipsi vrti bezimeni asteroid pod kodnom oznakom 2002-VE68, koji pri najdaljem apohelu stiže čak izmedju Zemlje i Marsa, a pri perihelu ulazi izmedju Merkura i Sunca. To je najvjerojatnije bivši slobodni planetoid kojega je pred nekih 7.000 godina gravitacijom tek privremeno zarobila Venera, od koje se sada postupno udaljava i zato ima toliku putanju, pa se očekuje da će već za 500 god. pobjeći od nje. Otkriven je tek nedavno (11. 11. 2002.) kao nepravilno-kvrgavo tijelo poput inih asteroida, a njegove su značajke: promjeri su mu 518m / 234 metra, albedo mu je 0.25 - 0.05 i prividna magnituda tek 20.334, doba kruženja oko Venere je 224,85 dana i ekscentričnost putanje 0.410506, apohel orbite je 1.0207 AJ i perihel 0.4266 AJ.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo.