U tijeku je reorganizacija hrvatskog odjela Metapedije.

Dendroflora istočnog Krka

Izvor: Metapedia

Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Dendroflora istočnog Krka: otočna brda oko Baške (pregled izvornoga i podivljalog drveća, grmlja i liana u najbogatijim šumama od jadranskih otoka).

  • Auktor: Dr.sc.emer. Andrija-Željko LOVRIĆ (Baška & Zagreb 2012/2013.): sažeti izvod početka dr. disertacije iz fito-ekologije, Zagreb 1995. Napomena: Registrirani uzorci za niže prikazane svojte su većinom uloženi u Herbaru ADRZ.
  • Ovo je sažeti djelomični izvod početnog poglavlja (str. 86 - 133) iz doktorske disertacije Dr. A.Ž. Lovrić-a (Institut 'R. Bošković'), tiskane kao reprint i obranjene pri Sveučilištu Zagreb 1995: uz izpravno citiranje auktora se ovaj tekst može slobodno rabiti i umnožavati samo bez izmjena.
  • Za širje opće informacije o temi, također vidi još: Jadranske grmolike zeljanice, ter Dendroflora hrvatskog Jadrana.

Sadržaj

Uvodni proslov

Ovdje se ponavlja na internetu lokalni geobotanički pregled samonikle i podivljale dendroflore kao terenski popis drveća, grmlja, lijana i odrvenjelih polugrmića jugoistočnog Krka istočnije od crte Vrbnik-Stara Baška tj. pobliže na jugoistočnim obalama i kraškom gorju u široj okolici Baške: istočni brdski greben Divnŷska gora (475 m) od Vrbnika do Veleluke i južniji najviši krčki lanac Obzòva gora (569 m) od Vrbnika do Stare Baške, pa imedju njih dolina Baškadraga s uzdužnom rječicom Velarŷka - jedinom na jadranskim otocima.

Tim skraćenim prikazom ovdje nisu obuvaćene zeljaste biljke (izvorno navedene u nastavku dendroflore), kojima nadzemni dio sezonski uglavnom odumre, bilo u hladno doba zimi ili u sušno ljetno doba. Takodjer je sad izostavljeno i strano sadjeno bilje koje nije podivljalo i ne obnavlja se tj. održava se samo umjetno u nasadima. Ukupno je istočnije od brda Vrbnik-Stara Baška takvih samoniklih i podivljalih drvenastih biljaka dosad popisano preko stotinjak vrsta s obnovom podmlatka (bez inih zeljastih ili samo sadjenih). Na cijelom otoku Krku divlje rastu oko 130 raznih dendro-svojta.

ABSTRACT

Dendroflora in eastern Krk: island mounts at Baška (the richest insular site within Adriatic Archipelago of diverse trees, shrubs & lianes): This is a condensed digest (a part of D.sc. thesis) on the rich native Mediterranean dendroflora around port Baska in N.E. Adriatic, offshore Croatian coast. It is the richest natural site of Adriatic insular dendroflora, including about hundred diverse taxa of the Mediterranean and South-European trees, lianes, shrubs, and lignified subshrubs. Many of them are southern disjunctive relicts or rare regional subendemics, descending from pre-glacial or inter-glacials. Due to perpetual Bora storms in SE. Krk and in near wider triangle of Baska – Jurjevo - Senj, in the present forests are almost lacking (also without young crop) otherwise widespread Submediterranean dendro-taxa at northeastern Adriatic: Carpinus orientalis, Acer monspessulanum, Sorbus aria, Cerasus mahaleb, Swida sanguinea, etc.

Instead of these absent banalities, the main remarkable regional dendro-curiosities here around port Baska are e.g. the disjunctive xeric relicts as Quercus pubescens ssp. brachyphylla (Kotschy) Schwarz, Crataegus insegnae Bertol., Prunus ramburii Boiss., Frangula rupestris (Scop.) Schur., Smilax mauretanica (Desf.) Poir., Rumex induratus Boiss.& Reut., ...etc. There occur additionally also many regional (sub)endemics of the Adriatic or mid-Mediterranean as Pinus nigra ssp. dalmatica (Vis.) Franco, Quercus dalmatica J.Rad., Fraxinus argentea Lois., Cerasus cupaniana (Ten.) Nym., Pistacia calcivora J.Rad., Onosma dalmaticum Scheele, and similar others rare in wider surroundings.

Mjestopis i reljef

Uvodni mjestopis (toponimi) i nalazišta dendro-vrsta se ovdje dosljedno navode pod izvornim čakavskim nazivima starosjedilaca iz središnjeg naselja Baška (s domaćim naglaskom većinom na kraju kao francuski): Naprotiv su neki izmjenjeni poluštokavski toponimi upisani od kopnenih doseljenika na vojnim i inim političkim jugo-kartama dijelom drukčije novokovanice - tj. iskrivljeni i nepoznati čakavskim starosjediocima (jer po međunarodnim standardima UN i EU se za sve izvorno-prirodne objekte takve umjetne novokovanice imaju smatrati nepostojećim površnim nadimcima – dopuštenim i prihvatljivim samo za umjetne novogradnje – a ne za prvotne izvorne sadržaje).

Prikazano brdsko i obalno područje leži oko ceste Vrbnik-Baška na istočnom i jugoistočnom prostoru najvećega sjevernojadranskog otoka Krka. Srednji i sjeverozapadni dio otoka Krka je većinom zaravnjena kraška ploča s nižim valovitim brežuljcima ispod 250m, uglavnom obrasla submediteranskim grmljem i jednoličnim prirodnim šumicama bjelograba, makljena, rašeljke, sviba i sličnih poznatih popratnih vrsta, koje su manjeviše obilno proširene preko otoka Krka na istok do ceste Vrbnik-Punat.

Istočna trećina Krka se od srednjega i zapadnog dijela tog otoka razlikuje po 3 važne prirodne značajke tj. u reljefu, klimi i vodotocima (što tu ima jasni odraz i na vegetaciju):

  • Veći dio otoka Krka je niža valovita ploča bez zonacije tek do 230m visine, izim istočne trećine s višim brdima do 570m.
  • Tu na istoku u dubljoj dolini Baškadraga teče jedina na našim otocima rječica Velarŷka duga desetak km.
  • Istočna trećina Krka je među svim otocima na najžešćem i najdužem udaru susjedne Senjske bure kroz 203 dana/god., dok ostali dio otoka ima rjedje i razmjerno blaže vjetrove.

Istočno krčko gorje (Vêyske Hlâmi)

Naprotiv, dalje na istočnoj brdovitoj trećini otoka, zbog oštrijeg reljefa na istočnom krčkom gorju (Vêyske Hlâmi) od Vrbnika do Stare Baške je izrazitije visinsko zoniranje šuma sa 4 - 5 jasnih i različitih visinskih pojasa uz puno bogatiju dendrofloru koja je tu najraznovrstnija medju jadranskim otocima. To više Krčko gorje se pruža dvosmjerno tj. račvasto-spojeno poput slova "V": od Vrbnika na istoku (Divnŷska gora - 475m) do duboke kanjonske uvale Velalukà, pa drugi krak od Vrbnika na jugoistok kao najviša Obzòva gora (569 m) do najjužnijega krčkog sela Stara Baška, a izmedju oba ta lanca je duboka strma dolima Baškadraga s jedinom većom rječicom (+ 2 otočna slapa) na jadranskim otocima: vodotok Velarŷka dužine desetak kilometara.

Na sjeveru i sjeveroistoku se tu izdiže kameni kraški greben Divnŷska gora s glavnim klisurastim vrhom Butŷžnica (475 m) nad okomitom istočnom obalom uz Vinodolski kanal. Južnije od toga iznad Baške je još piramidalni vrh Vidohlam (462 m) sa strmim klisurama Velocelò (358 m) koje se južno obrušavaju do bašćanskog predgradja Jurandvor (2 nalaza Bašćanske ploče). Južnije preko doline Baškadraga tj. izmedju Baške i Punta je drugi kameniti i najviši krčki greben Obzòva gora s najvišim otočnim vrhuncem Obzovò (569 m), koji se sjeverno prama Dragi obrušava klisurastim kukom Kunjelàbor (512 m), a istočnije prama Baški najvišim klisurinama Orlè (531 m).

Premda je i ta Obzòva gora tek osrednji greben, ipak ona kao geo-nastavak Velebita i dio Dinarida čini važnu biljnogeografsku granicu spram euro-zapadne dendroflore: Zapadno od tog grebena tj. od ceste Vrbnik-Punat i dalje na srednjem i zapadnom Krku, pa na Cresu i u Istri uglavnom prevladavaju banalne općepoznate euro-mediteranske dendrosvojte, dok naprotiv istočnije od grebena Obzòve oko Baške i dalje kroz Dalmaciju se grupno pojavljuje tridesetak inih posebnih istočnih dendrosvojta s južnobalkansko-anatolskim i prednjoazijskim arealima (vidi donji pregled).

Vodotoci, izvori, vjetrovi

Oko Baške i duž doline Baškadraga ima više stalnih i povremenih izvora, kao i jaruge povremenih zimskih potoka koji ljeti većinom presuše. Samo na dnu doline uz Jurandvor do Baške i mora teče stalni potok (rječica) Velarŷka, čiji gornji tijek iznad sela Draga uz niži ljetni vodostaj prividno presuši: izvorska voda zapravo tada skreće podzemnim ponorom iznad mlina Stupe kod najgornjeg zaselka Šuraje, pa ispod istočnog brda Divynska otječe vruljom Kanali na sjeveroistočnoj obali u Vinodolski kanal. Ta Velarŷka je inače najveći stalni vodotok na jadranskim otocima, a samo gornji izvorišni dio koji presuši iz susjednog Punta još nazivaju i „Suha ričina“- koji naziv je domaćima u Baški nepoznat (osim na kartama).

Istočnije prama Senju i Velebitskom kanalu su samo niži kameni brežuljci, od kojih je najbliži s grobljem Sv. Ivana (134 m): Odatle tu često puše najjača Senjska bura, koja je oko Senja i susjedne Baške uglavnom istočnjak (ENE: a ne sjeverac kao u Istri i Dalmaciji). Bura kod Senja i Baške se ne ističe toliko po snagi (kako vjeruju neupućeni kontinentalci), nego najviše po ogromnoj učestalosti i uzastopnom trajanju kroz 2/3 godine (a jedino je tu ljeti rjedja ili izostaje), tj. tu bura u prosjeku puše uzastopno kroz 203 dana/god., što je 2X do 3X duže i češće negoli npr. za Rijeku, Cres, Karlobag ili Omiš.

Ekološki uvjeti, tlo i mikroklima

Pedološko-petrografski, najveći dio tog terena su neutrobazične karbonatne naslage, pretežno kredni vapnenci najviše duž paralelnih grebena Obzòve i Divŷnske gore, gdje su medju kamenjarama i stijenama mozaično nazočni džepovi crvenice. Kasnijih flišolikih naslaga iz donjeg terciara ima duž rubova doline Dragabàška gdje se nalaze breče, konglomerati i manji rudni džepovi boksita, a na dnu te doline duž rječice Velarŷka se do mora kod Baške pruža neogeni pojas plodnijih aluvijskih nanosa: sada većinom kao zapuštene korovne parcele s manje preostalih nizinskih šumica južnog tipa.

Po kraćemu višegodišnjem nizu podataka iz automatske mjerne postaje Baška (lokacija Narodni dom) koja leži tridesetak metara nad morem ispod račvanja grobne ceste, mjesna klima je tu približno na granici tvrdolisnog eumediterana i listopadnog submediterana s ljetnom sušom po 1 – 2 mjeseca, što je lokalno odraženo i u polu-zimzelenoj šumskoj dendroflori. Zato uz oko 3/4 listopadnog drveća i grmlja tu samoniklo raste i manjina tvrdolisne sredozemne dendroflore na nižim južnim padinama.

Napomene o domaćem dendronazivlju

Domaće čakavsko nazivlje drveća i inih vrsta iz zapadno-kvarnerskih otoka tj. istočne Istre, Rijeke i Cresa je zbog tamošnje ekavske čakavice dijelom dosta različito od istočnokvarnerskih otoka (Rab i istočni Krk) i primorja Vinodol-Senj s pretežno ikavskom čakavicom, pa su ovi istočnokvarnerski nazivi uz latinske vrste dodani u zagradi s kraticom "Bš." (Baška-Rab-Senj). Tu je kod izvornih domaćih staraca u selima i zaselcima na istočnom Krku oko Baške (Yurandvr, Batomãl, Šurâje, Gorca) bar dijelom još očuvan i pračakavski otočni govor "Gan-Veyãn" starohrvatsko-srednjovjekog iskona, dosad još s brojnim arhajskim pučkim dendronimima (naši rani pranazivi drveća, grmlja i liana), - a koji su tu i jezično podjednako osebujni kao i pripadne poluendemsko-reliktne dendrosvojte.

Takvi domaći dendrološki nazivi za samonikle vrste, iako su i na istočnom Krku uglavnom slavenski, - baš oko Baške se vrlo drastično razlikuju od književnih jugo-štokavskih iz kopnenog zaledja, pa su od ovdašnjih stotinjak dendronima tek njih 4 dijelom slični književnima: npr. ruj (Cotinus), ćrnka (Qu. ilex) i zelenć (Philyrea), - a zamalo svi ini domaći dendronimi su tu uglavnom posve drugačiji od službeno-štokavskih. Slične, toliko izrazite razlike većine starokajkavskih dendronima od jugo-književnih štokavskih, kod nas postoje još i na sjeveru najviše u zagorskoj Bednji: ali su barem desetak tih domaćih fitonima iz Bednje za iste dendro-vrste dosta slični ovdašnjim istočnokvarnerskima, - tj. oboje kao zajednička rana baština srednjovjeke starohrvatske fitonimije, prije Turaka većinom različite od naknadno proširenih jugo-štokavaca iz BiH.

Posebna dendroflora jugoistočnog Krka

Dendroflora jugoistočnog Krka između Vrbnika i Stare Baške je samo po glavnim općim crtama i dominantnim vrstama pretežno slična kao drugdje na polusredozemnoj granici izmedju tvrdolisnog eumediterana i listopadnog submediterana duž Kvarnerskih otoka, ter srednjega i južnog primorja. Međutim je zbog blizine Senja ovo najburniji otočni kraj, pa zbog česte i jake bure (čak oko 203 dana/god.) uz obilnu zračnu posolicu su izvan ljeta ekološki preduvjeti tu manjeviše drugačiji od inih obala i otoka (što kupajući ljetni posjetitelji ne uoče,- pa po ljetu krivo zamišljaju kako je i Baška klimatski slična ostalom Kvarneru).

Zbog te drugačije izvanljetne klime su ovdje na jugoistočnom Krku (i susjednom Prviću) nazočni tridesetak osebujnih pretežno poluzimzelenih vrsta drveća i grmlja, koji jednogodišnje lišće kasnije gube u rano proljeće uoči pupanja (kad su im proljetne krošnje žutosmedje). Njima pogoduje baš takva olujno-slana klima, pa su ove svojte rijetke ili nepoznate na inim našim otocima i drugdje duž istočnog Jadrana (s manje vjetrova i bez posolice): npr. poluzimzeleni Quercus dalmatica (drmun), Fraxinus argentea (crveni simor), Pistacia calcivora (šmardela), Prunus ramburii (ćarnatar), Crataegus inzengae (glogović), Smilax mauretanica (velika nerezina), Rumex suffruticosa (velika kiselčina), Onosma dalmaticum (veli kamenar), Daphne alpina v. petiolata (jadranski likovac), itd.

Naprotiv zbog istodobne ljetne suše + obilne hladne bure kroz veći dio godine, tu su na prostoru Senj-Baška-Prvić klimatski preduvjeti presuhi i istodobno prehladni za obične submediteranske šume bjelograba (iako ih naši formalisti tu fiktivno ucrtavaju kao „zonalni klimaks“) – koji ovdje u terenskoj stvarnosti odavna ne postoji. Tu na jugoistočnom Krku (i Prviću), zbog obratnih razloga tj. previše vjetra i soli, nema inoga običnog submediteranskog drveća i grmlja, koje je drugdje uz Jadran bez vjetra i soli manjeviše često i obilno uzduž submediterana (pa bi ih bez bure i tu trebalo očekivati).

Zato tu na burnom jugoistoku Krka u šumama i grmlju istočno od crte Vrbnik-Stara Baška prostrano izostaju čak i bez podmlatka, drugdje po širem susjedstvu uobičajeni Carpinus orientalis (bjelograb), Acer monspessulanum (makljen), Cerasus mahaleb (rašeljka), Cornus sanguinea (svib), Sorbus aria (mukinja) i još ine slične što ne podnose zračnu sol + prečesti vjetar, a koje su dugo za jugoistočni Krk u okolici Baške neki (donedavno podobni) 'stručnjaci' često kabinetski izmišljali tek po susjednoj široj analogiji – ali bez stvarnoga terenskog uvida.

Umjesto tih općepoznatih dendro-banalija, na istočnom Krku oko Baške manjeviše obilno prevladavaju drugačiji južno-šumski relikti i poluendemi, drugdje u širjem okružju Kvarnera inače rijetki ili skoro nepoznati: *Ostrya tenerrima Sap. (O. carpinifolia ampl. ssp. corsica), Acer marsicum Guss., Cerasus cupaniana (Ten.) Nym., *Swida australis (C.A.M.) Poj., *Sorbus umbellata Desf. i još ine tu rjedje. Nažalost, naši kopneni idejno-podobni šumari većinom nemaju ni pojma o samoniklom domaćem postojanju tih južnih primorskih relikata (J. Franjić i slični), pa ih ponekad izravno uništavaju i istrjebljuju kao tzv. "kržljave deformacije", zato jer im se ove ne uklapaju u njihove zadane mitteleuropske predrasude o našoj jadranskoj dendroflori.

Poredbe dendro-raznovrsnosti

Na većini inih jadranskih otoka i pogotovo južnijih u Dalmaciji, manjeviše izrazito prevladava tvrdolisno-zimzelena dendroflora - tek ponegdje s malobrojnim listopadnima na najvišim otočnim vrhovima, a jedine izrazite iznimke na Jadranu su najsjeverniji otoci tj. od većih osobito Krk i Cres. Na Cresu je pretežno listopadna samo sjeverna polovica otoka, gdje ipak ima i manjina tvrdolisnih najviše u donjem pojasu uz more.

Naprotiv je Krk spram inih otoka pretežno listopadan na preko 4/5 šumskih ploha, a samo duž južnih obala od jugozapadnog rta Glavotok preko Valbiske, Punta i Stare Baške do bašćanskih uvala Bunculuka-Storišće se pruža uži priobalni pojas poluzimzelenog eumediterana tek parsto metara od mora. Zbog tog obilja raznovrsnih listopadnih dendro-svojta uz južne tvrdolisne, a kojih većina izostaju na inim našim otocima izim Cresa, dendroflora Krka je duplo bogatija i izrazito najraznovrsnija među svim jadranskim otocima, što nadasve vrijedi za dendrološki najbogatije istočno Krčko gorje (Vêyske Hlâmi).

Dosad već poznata prirodna dendroflora na Krku (bez umjetnih parkova) s oko 130 odrvenjelih divljih svojta, po poredbenim uvidima je razmjerno najbogatija medju jadranskim otocima, s ponajviše otočnih dendro-svojta tu nakupljenih u prirodnoj zonaciji brdskoga istočnog dijela Krka od vrhova do mora. U širjem susjedstvu su još značajno bogatije raznim drvenastim vrstama najviše dendroflora susjednog Velebita, pa donekle s tek malo više dendro-svojta od Krka u primorju sjevernije Bitoraj-Vinodol, a južnije još dalmatinsko Biokovo i Orjen-Konavli.

Dotle su cijela Istra, pa dalmatinska Zagora (npr. Svilaja ili Dinara) po umjerenoj dendrološkoj raznolikosti približno podjednake otoku Krku. Naprotiv je naše sjevernije panonsko gorje (npr. Žumberak, pa Medvednica i Papuk-Krndija) zbog izostanka južnih sredozemnih svojta su dendrološki znatno siromašniji od otoka Krka. Od ostalih sredozemnih otoka su dendroflorno bogatiji od Krka tek Kreta, Sardinija i Korzika, a približno su dendrološki s Krkom podjednaki sušna Sicilija, Rhodos, Eubeja i Cipar, dok su zamalo svi ini dendrološki proučeni otoci diljem Sredozemlja vrstama manjeviše siromašniji od našega Krka.

Zvjezdica (*) na početku imena nazočnih vrsta dendroflore u idućem pregledu namjenski označuje one najznačajnije mjesne vrste koje su ekološki osobite za ovdašnju dendrofloru, dok su iste drugdje uz istočni Jadran znatno rjedje ili zamalo nepoznate, ali ih u sličnim osobitim eko-uvjetima još ima dalje na istočnom ili zapadnom rubu Srezozemlja, ili su poneke (poluendemske) ograničene samo na sjeveroistočni Jadran. Tih uže ograničenih eolskih (vjetrovnih) dendro-svojta na Jadranu ima zajedno najviše baš na burnom Krku i Rabu. Ovakve su osobite vjetrovne dendro-vrste oko Baške npr.:

a) Zapadnomediteranske granično-izdvojene do Kvarnera: *Prunus ramburii Boiss., *Smilax mauretanica (Desf.) Poir., *Rumex induratus Boiss.& Reut.

b) Istočnomediteranske granično-izdvojene do Kvarnera: Quercus pubescens ssp. brachyphylla (Kotschy) Schwarz, Frangula rupestris (Scop.) Schur., *Crataegus insegnae Bertol.

c) Jadranski poluendemi središnjeg Sredozemlja: Pinus nigra *ssp. dalmatica (Vis.) Franco, *Quercus dalmatica J.Rad., *Fraxinus argentea Lois., *Cerasus cupaniana (Ten.) Nym., *Pistacia calcivora J.Rad., *Onosma dalmaticum Scheele, *Satureia variegata Host., etc.

Unesena korovna dendroflora

Iz strane dendroflore koja na jugoistočnom Krku oko Baške ranije nije izvorno rasla približno do 18/19. stoljeća, najvažniji uneseni egzoti što su dosad tu naknadno podivljali u šumicama i šikarama u okolici Baške jesu Pinus brutia, Robinia pseudacacia, Ailanthus altissima, Morus nigra, Olea europaea s.l., Ficus caprificus, Lycium europaeum, pa polugrmasti Sambucus ebulus, Pyrethrum cinerariifolium, itd. Od inih egzota tu su još mjestimice posadjeni, ali dosad uglavnom bez vlastita trajnog podmlatka takodjer Pinus halepensis, Cupressus sempervirens i ostali rjedji egzoti, koji se tu većinom umjetno održavaju uglavnom dodatnom sadnjom, pa ove tu dalje ne ćemo razmatrati.

1. Robinia pseudacacia L. (Bš. "kaćija", knj. bagrem)

Američki bagrem je tu najveće podivljalo i jedno od najčešćeg korovnog drveća, naknadno unesenog i sada proširenog po otoku Krku i oko Baške, gdje je obilno podivljao duž doline Baškadraga, pa oko Vrbnika i Stare Baške. U zaklonjenim uvalama raste kao stablo oko desetak metara, a na burnim padinama tek kao grm po 2 – 3m visine.

2. Ailanthus altissima (Mill.) Swing. var. sutchuensis (Dode) Sarg.

Ailanthus altissima (Bš. îrje", knj. pajasen): Na jugoistočnom Krku oko Baške se ovo drvce nalazi u 2 jasno različite inačice. U zaklonjenim šumicama oko Dragabaške i Stare Baške kao drvenasti korov već par stoljeća raste podivljao viši stablasti tip var. altissima s.s., dok se na sušno-kamenim vjetrovitim padinama u novije doba od 20. stoljeća naknadno proširila iz južne Kine i druga otpornija grmasta odlika var. sutchuensis Dode. (Baška: „mićežîrje“).

Ova lokalno česta patuljasta odlika se razraste u prostranu korovnu mrežu korijenja s nižim rojem brojnih stabalaca tek 1 - 2m visine, što se najviše brzo šire vegetativnim vriježama ispod kamenja i kroz pukotine stijena, pa jedna takva korovna zadruga var. sutchuensis tu prekriva i do hektar kamenjara. Dobro podnosi buru i posolicu, pa su tu na jugoistočnom Krku sada kod nas najveća i brojna naselja toga novijeg korovnog varieteta.

3. Morus nigra L. (Bš. "ćarna murva", - crni dud)

Crni dud je vrlo otporan drvenasti korov tu podivljao iz kulture. Ovdje dobro podnosi buru i posolicu, ali se sam bez vriježa slabije širi od bagrema i pajasena, pa oko Baške većinom dolazi kao pojedinačna stabla kojih su sjeme raznijele ptice. Drugi bijeli dud (M. alba) se na istočnom Krku i oko Baške rjedje nalazi u uzgoju, ali uglavnom ne pokazuje težnju da tu podivlja.

4. Pinus brutia Ten. - brucijski bor

Pinus brutia (bošnj. ‘crlen čam’,; tzv. P. “halepensis” auct.ampl. non Mill.): Taj mediteranski bor je prirodno proširen u istočnom Sredozemlju, od Tracije i egejskih otoka do Izraela i Kurdistana, pa istočnije uglavnom zamjenjuje zapadnog srodnika P. halepensis s.s. (osim u Siriji gdje rastu obadva). P.brutia je znatno otporniji na istodobnu sušu + hladnoću, jer izvorno ima veći edafski i visinski raspon, pa npr. na Taurusu raste od mora sve do 1.400 m, gdje bolje podnosi i najjače hladne vjetrove do gorskih burišta. U istočnom submediteranu dobro uspijeva s crnim grabom i listopadnim hrastovima u svezi Ostryo-Quercion cerridis i sl.

Kod nas brucijski bor nije samonikao, a saditi se više počeo uz Jadran tek od sredine 20. stoljeća umjesto ranijega zapadnog tipa P. halepensis Mill.s.s. što loše podnosi mrazove i olujni vjetar pa na gornjem Jadranu povremeno promrzne. Kod olujne Baške je neotporni P.halepensis prije malo sadjen većinom pojedinačno u zavjetrinama pod grobljem Sv.Ivana do uvale Bunculuka i u nekim privatnim vrtovima. Otporniji istočni P.brutia je na jugoistoku Krka oko Baške obilnije posadjen tek od 1980tih god.: u najvećim nasadima između istočnih uvala Bunculuka – Vrženica, a manje grupe takodjer uz grobnu cestu Zakam-Sv.Ivan i kod Stare Baške. Tu uz novije zatopljenje zbog blažih zima već stvara i podmladak, pa se tako odnedavna kod Baške već može smatrati podivljalim, za razliku od ranijih osjetljivih nasada tipa P. halepensis (koji se tu većinom umjetno obnavljaju).

5. Ficus caprificus Tsch.& Rav.- divlja smokva

Ficus caprificus (= F. carica s.lat. var. erinosyce Risso; Bš. „ppa ili dibla šmokva“, knj. divlja smokva): Od poluotporne pitome smokve (tip subsp. carica s.s) u kulturi, ova otpornija divlja svojta izdvaja se: listovi dublje razdijeljeni i skoro do dna urezani s izdu¬ženim lancetastim režnjevima i tamnije su maslinastosmeđe boje, a zreli plodovi su po 2-3 puta sitniji i tvrdi, gorki i nejestivi, pa dozrijevaju kasno krajem jeseni. Divlja je smokva kod nas u Kvarneru na zapadnoj granici svoga istočnomediteranskog areala, dok je u zapadnom Sredozem¬lju samo naknadno podivljala. Oko Baške se podivljale smokve nalaze na više mjesta u živicama i medju stijenama.

Pritom se duž Tauro-Dinarida razlikuju dva tipa divlje smokve: balkanski tip ssp. erinosyce (= F. caprificus) raste od Kvarnera duž balkanskih obala i egejskih otoka do zapadne Turske. Iz balkanske ssp. erinosyce su uzgojene sitne kasne smokve, a iz prednjoazijske ssp. rupestris ranozrele velike "petrovače", koje su kao i divlji predak manje otporne na vjetar i mraz. Balkanska ssp. erinosyce (kao i njezini kultivari) otporna je na jednocifrene mrazove do jakih vjetrometina s burom i posolicom, pa kod nas izraste podivljala kao veći grm ili drvo do 7m. Naprotiv podivljala azijska smokva širih i kraćih listova i ranijih ljetnih plodova (= ssp. rupestris), kod nas većinom izraste po zasjenjenim zavjetrinama u korovnoj svezi Kentrantho-Parietarion.

6. Olea europaea ampl. ssp. sylvestris (Brot.) Nym.

Olea europaea ssp. sylvestris (= O. oleaster Hoff.& Link; Bš. „dibla ulkva – maslinja“, knj. divlja maslina): U ranijim stoljećima se zbog povremeno dvocifrenih zimskih mrazova s burom oko Baške, maslina na jugoistočnom Krku rijetko sadila tek kao pojedina stabla bez većih maslinika, samo ponegdje u jugozapadnim zavjetrinama izmedju Baške i Jurandvora i kod Stare Baške. Pritom su im do 1960tih godina zelene grane i mlada stabalca često promrzli i većinu godina su tu bili nerodni, dok podivljale mlade masline ranije tu uglavnom nisu postojale.

Tek odnedavna nakon 1970tih, kada su s novijim zatopljenjem zime dosad već postale blaže s rjedjim jednocifrenim mrazom, počela je i oko Baške obilnija sadnja mladih maslina, koje već ovdje u jugozapadnim zavjetrinama bar povremeno rode. Od zadnjih par desetljeća se tu po zaklonjenim jugozapadnim padinama u poluzimzelenim šikarama Zakam-Sv.Ivan uz crniku već pojavljuju i podivljale masline izbjegle iz uzgoja. Napomena: na Krku nema izvornih divljih maslina nego tek naknadno-podivljalih, a najbliže u susjedstvu izvorno divlje masline rastu na južnoj strani Golog otoka, Raba, Lošinja itd. Domaće-čakavski se pitoma rodna malina na Krku (i Rabu) zove ulika (starije izvorno: ulkva), a divlja ili podivljala se obratno naziva "maslina" (maslinja).

7. Lycium europaeum L.- vučac

Lycium europaeum (Baška: "belatàrna", uz Neretvu: "bìlotrna", knj. europski vučac, grč. aramnía): Taj grm raste samo¬niklo na slanim tlima u Sredozemlju u obalnim šikarama Nerio-Tamaricetalia, a najsjevernije uz Jadran i Crno more, dok je drugdje u Europi samo podivljao. Kod nas se nalazi uz primorske rijeke do Kvarnera npr. podivljao uz potoke na otoku Krku, na olujnim i zasoljenim vjetrometinama.

8. Sambucus ebulus L. (Bš. "habàt", knj. abdovina)

Abdovina je na Krku i kod Baške najčešći polugrmasti korov uz putove, naselja i smetlišta, pa ga odnedavna sve više ima uz cestu Zakam-Sv.Ivan i kod Stare Baške. Slabije podnosi kameno tlo, sušu i vjetar, pa je rjedji na otvorenim kraškim padinama i uglavnom izraste u zavjetrinama i ogradama na flišu i smeću.

9. Pyrethrum cinerariifolium Trevir.- buhač

Pyrethrum cinerariifolium (Tanacetum cinerariifolium (Trev.) Sch.Bip.; srednja Dalmacija: "buhač", knj. dalmatinski buhač, grč. baskanthéra): To je poluotporni polugrmić, samonikao kao istočnojadranski endem u Dalmaciji i Hercegovini od Zrmanje do Boke Kotorske, a podivljao se nalazi još sjevernije do otoka Krka (npr. oko Jurandvora) i drugdje u Sredozemlju. Samoniklo je najčešći na vjetrovitim stijenama sveze Centaureo-Campanulion, a najviše bujno raste u zajednici Moltkio-Inuletum verbascifoliae.

10. Nestalni egzoti (bez trajne obnove)

Izim gornjih desetak odrvenjelih egzota koji su novijom presadnjom na istočnom Krku dosad već tu stvorili stabilne neofitne populacije s dugotrajnom obnovom vlastitog podmlatka, na tom dijelu otoka i najviše oko Baške danas manjeviše obilno raste još najmanje desetak inih sađenih drvenastih egzota, koji se tu dosad ipak još nisu posve stabilizirali. Neki od tih doduše povremeno i kratkotrajno stvore vlastiti podmladak, koji nakon par godina ipak većinom nastrada zbog iznimnih presuhih ljeta ili od povremene oštrije zime. Dakle, glavni su ovdje prirodni uzroci povremenih uništenja ovoga neuspješnog podmlatka kod tih polutrajnih drvenastih egzota:

  • a) Povremeno produžena presuha ljeta s više od 2 mjeseca bez ozbiljne kiše (pa treba umjetno zalijevanje).
  • b) Povremene preoštre zime s više snijega i mraza, koje se tu ponavljaju svakih 1 - 2 desetljeća.
  • c) Prečesta zračna posolica uz orkanske bure, kakva se oko Baške prosječno ponavlja oko 70 dana/god., ali uz povremene oštrije zime tu bude i preko stotinjak olujnih dana s obilnom zračnom posolicom. Ta otrovna posolica na istočnom Krku zasipa otok po više kilometara duboko prosječno sve do sela Bašćanska Draga, gdje potom uništava mnoge, drugdje na Kvarneru inače uspješne egzote, što tu ne podnose previše soli.

Takvi nestalni drvenasti egzoti bez dugoročne uspješne obnove trajnoga vlastitog podmlatka (što tu povremeno nastrada od presuhog ljeta ili od preoštre zime uz olujnu posolicu), na istočnom dijelu Krka su npr. idućih desetak koji se zato u okolici Baške ipak moraju bar povremeno obnavljati umjetnom dosadnjom područnih parkova i nasada, premda stariji primjerci tu manjeviše uspješno preživljavaju kroz niz desetljeća: tipski Pinus halepensis s.s. (Bš. "halèpo"), Cupressus sempervirens (Bš. "scŷmpres"), Cup. arizonica (Bš. "cimpres-merikân"), Biota orientalis (Bš. "kupàrić"), Pittosporum tobira (Bš. "zŷmzelen"), Broussonetia papiryfera (Bš. "falšamûrva"), Yucca gloriosa, Lavatera arborea, Atriplex halimus, itd.

11. Odpornost palmi i sukulenata

U svezi tih dugoročnih poredba odpornosti egzota, auktor je od 1965. dosad (tj. oko pola stoljeća) uz ino uzastopce na jugoistoku Krka oko Baške još izprobavao mogućnosti trajnoga vanjskog uzgoja i aklimatizacie parsto vrsta palmi, kakteja i inih sukulenata u ekstremnim uvjetima ovdašnje olujne klime, orkanskih bura i česte posolice: U svezi toga su ranije bili nedovoljni približni podatci tek za poluzaklonjena ili južnija mjesta uz Jadran bez sličnih ekstrema. Zato su ini raniji podatci i navodi ovdje u terenskoj praksi većinom bili neuporabivi tj. neuspješni pri pokusnom uzgoju na tim izrazitim hladno-slanim burištima oko Baške.

  • Odpornije palme: Na burnomu istočnom Krku oko Baške, od poluotpornih palmi dugoročno uz jaka oštećenja od naizmjenične suše, mraza i olujnih bura, tu desetljećima uglavnom preživljava zamalo samo Trachycarpus fortunei (Bš. "velapâlma") - većinom u izkrivljenim, očupanim i kržljavim primjercima. Naprotiv ostale poluotporne, inače na okolnom Kvarneru dosta sađene palme kao npr. Chamaerhops humilis, Phoenix canariensis ("falšadàtul") i ine slične, posađene vani u vrtovima i parkovima oko Baške većinom nastradaju prosječno svakih desetak godina, jer tu zimi naizmjence odumru bilo zbog prejake česte posolice ili od dvocifrenog mraza, pa još drvoloma i čupanja listova pri orkanskoj buri, - što su ovdje uzastopna ograničenja za vanjski uzgoj većine južnijih subtropskih egzota.
  • Odpornije kakteje (Bš. "nôpali"): zbog ovdje hladnijih zima ponekad do desetak ispod nule, uz vanjski uzgoj većina kakteja tu pri hladnim zimskim burama nastradaju i promrznu prosječno svakih desetak godina, a od ostalih još mnoge termički poluotporne vrste iz silikatnih (polu)pustinja ovdje ne podnose vapnasto-bazična tla niti čestu zračnu posolicu. Kao razmjerno najbolje poluotporne za dugoročni uzgoj i održanje na burnom zasoljenom krasu oko Baške su se pokazale neke opuncije ("žabice") koje tu povremeno i podivljaju, npr.: Opuntia polyacantha, Op. camanchica, Op. scheeri, Op. tuna, Cylindropuntia tunicata, etc.
  • Ini odporniji sukulenti: Izim tih poluotpornih kakteja (pretežno opuncije), uz buru i posolicu s umjerenim mrazom do desetak minusa su ovdje razmjerno odporniji, uz naizmjeničnu dužu sušu i hladnije zime, za dugoročno vanjsko održanje i prezimljavanje na burnomu jugoistočnom Krku osobito Agave univittata, Agave stricta, Ag. utahensis, pa Yucca aloifolia, Y. gloriosa, Y. recurvifolia, itd. Naprotiv poznata obična agava (Ag. americana: - "loparna") oko Baške je zbog mrazne zimske bure dugoročno tu neotporna i prosječno promrzne svakih desetak godina za povremenih jačih zima do desetak ispod nule, pa zato tu ne stvara trajne podivljale kolonije.

Samoniklo domaće drveće

Od većih samoniklih stabala visine iznad 4m, koji na istoku Krka oduvijek divlje rastu oko Baške tj. od Vrbnika do Stare Baške, manjeviše je tu nazočno idućih dvadesetak značajnih dendro-svojta: Pinus nigra var. intermedia Hić., P.nigra ampl. *ssp. croatica A.Ž.L., Quercus ilex L., Qu. pubescens ssp. brachyphylla Schw., *Qu. dalmatica J.Rad., Qu. pedunculiflora Kotschy, *Fraxinus argentea Lois, Fr. ornus ssp. rotundifolia Wesm., Fr. coriariifolia Scheele, Acer marsicum Guss., Acer obtusatum Wald.& Kit., Ulmus canescens Melv., Populus nivea Willd., Pop. nigra ampl. ssp. caudina (Ten.) Bug., Ostrya carpinifolia ampl. *ssp. corsica Rouy, Celtis australis L., Pistacia terebinthus L., *Pis. calcivora J.Rad., Philyrea latifolia L.s.l., itd. Još neke ine izostale tu pridolaze samo s par pojedinih stabala i većinom bez podmlatka (pa im je samoniklost nesigurna). Inače na istočnom Krku oko Baške bez traga (niti podmlatka) u svim ovdašnjim šumama i šikarama posve izostaju i domaćim starosjediocima su isto oko Baške oduvijek tu bili nepoznati: Carpinus orientalis, Acer monspessulanum, Cerasus mahaleb, Sorbus aria i slične „zonalne“ dendro-vrste, a koje bi po kabinetskim klimatogenim kartama (bez terenskih uvida) navodno „morale“ rasti i čak tobože prevladavati oko Baške u idealiziranim šumama na jugoistočnom Krku.

1. Pinus nigra Arn. s.lat. var. intermedia Hić.

Pinus nigra var. intermedia (Bš. "borŷl", knj. jadranski crnobor; P. nigra X dalmatica): Ovo je najčešći divlji bor oko Bašćanske doline, kao endemski prijelazni oblik vjerojatno nastao hibridnom introgresijom između otočnoga dalmatinskog bora P. nigra ssp. dalmatica i dinarskoga kopnenog P. n. var. bosniaca (var. illyrica), pa je i morfološki između njih. Raste većinom u hladnijem submediteranu tj. u crnograbovom pojasu, na primorskim strminama južnih Dinarida od Kvarnera do Hercegovine, npr. samoniklo Orjen, Biokovo, Velebitsko primorje (Senj - Klada) i najzapadnije na jugoistoku Krka s prirodnim podmlatkom: Obzova gora na suprotnim burnim strminama kod Baške najviše oko sela Batomal.

Prvotno se taj domaći divlji bor nalazi u kamenitim burnim šumama (južnobalkanska sveza Orno Pinion nigrae (Fuk.) H.Em) na vapnenačkim strminama i oštrim grebenima istočnojadranskog primorja, a lokalno većinom na olujnim vjetrometinama istočnih strmina kod Baške. Na sunčanim južnim strminama brda Zakam-Sv.Ivan se tek naknadno odnedavna proširio iz suprotne Obzove gore uglavnom nakon sječe i požara prvotnih poluzimzelenih pseudomakija. Izim toga podivljalog endemskog križanca nižeg krivudavog rasta, uz put Zakam-Sv.Ivan na srednjem dijelu još raste i dvadesetak sadjenih crnobora (bez podmlatka) kontinentalnog tipa P. nigra var. austriaca visine po 15-20m, koji su tu krivo uneseni umjetnim pošumljavanjem iz kontinenta.

2. Pinus nigra ampl. *ssp. croatica A.Ž.L.

P. nigra ssp. croatica (usp. LOVRIĆ 1971, 1975, 1988, P. freyeri Etting. foss. ?, Batomal: "macãar", Baška: "velapŷn"; - obalni crnobor ili macar): Ovo je lokalni halofilni paleoendem na olujnim i zasoljenim obalama Velebitskog kanala, s klasičnim nalazištem na otoku Prviću: osobito uz uvale Boròvica i Tarštenòva. Tip je najveći bor na točilu Opàdna pod jugoistočnim vrhom Kudŷlja (Prvić). Još raste i podno sjevernog Velebita samo na strmoj klisurastoj obali Lukovo-Jurjevo, a pojedini primjerci još na strmoj jugoistočnoj obali kod Baške i drugdje po Prviću i Golom otoku. Morfo-taksonomski je to neobičan prijelazni oblik, odprilike između munjike i alepskog bora, ali kako u ovom području obadva ta bora izostaju, to je danas ova hidridna introgresija isključena, pa je ovaj bor privremeno uvršten kao podvrsta uz crni bor (iako nije isključeno da je i posebna svojta).

Po iglicama i češerima izgleda skoro istovjetno kao terciarni fosil P. freyeri Ettinghausen iz oligomiocena na grebenima Panonskih otoka na moru Paratetis. Danas raste samo u području jake posolice na eolskim slanušama obalnih padina i to isključivo na najgorim orkanskim burištima od obale do 300m nad morem. Većinom dolazi pojedinačno ili male grupice u poluzimzelenoj pseudomakiji i na orkanskim slanim stepama (sveza Artemision lobelii). To je na oluje naše najotpornije drvo u mladosti bržeg rasta, prikladno za pošumljivanje burnih priobalnih slanuša u sličnim uvjetima kao npr. Tamarix, ali se dosad nije uzgajao (izim tek par ukrasnih primjeraka u Baški). Uspješno raste na raznim podlogama fliša, vapnenca i dolomita (ali ne podnosi mokro močvarno tlo), dok slabo tlo, orkane i mrazove bolje podnosi negoli alepski bor i pinija.

Od inih domaćih oblika u široj skupini P. nigra ampl. se taj jasno izdvaja nizom značajki: iglice su u snopićima na vrhu grančica poput kista (mladi su izbojci pri dnu većinom ogoljeli), iglice su vrlo kratke, dužine samo 2 - 6 cm i jako su tanke, nitasto vitke debljine svega 0,7 - 1,3 mm, tj. najtanje su i najkraće među crnim borovima. Češeri su mu kratki i sitni okruglasti po 2,5 - 5 cm, a apofize na ljubičastosmeđim ljuskama su izdužene u oštru bodljicu. Kora na deblu je debelo ljuskava, izrazito svijetla i sjajna, srebrenokrem do mliječnobijele boje, a na svježem prijelomu je iznutra vatreno-narančasta. Mladice mu najprije izrastu kao prilegli jastučasti grmići poput klekovine i zatim za par godina brzo potjeraju uvis kuglasto-jajoliku krošnju uzdignutih grana u snopovima: Nakon čestih oštećenja mladog debla orkanskim vjetrolomima, nerijedko se iz panja vegetativno obnavljaju i po 2 - 3 nova sekundarna debla. U starosti je to nisko i široko drvo visine 5 - 8m dekorativnog izgleda, poput pinije sa štitasto-kišobranastom krošnjom i vodoravnim lepezastim granama u slojevima, ter snažnim i sabljasto zakrivljenim deblom poput munjike.

3. Juniperus oxycedrus ampl. ssp. badia (Gay.) Deb.

J. oxycedrus ssp. badia (J. arborea M.Gan., Baška: "velasmrć", Cres: "vela šmrìka", Konjic: "crvena smrika"): To je stablasto-drvolika svojta i u Hrvatskoj najveća samobnikla iz tog roda, koja se od tipske grmaste podvrste oxycedrus s.s. izdvaja višim rastom po 5 - 12 m, snažno razvijenim i uspravnim deblom, a zreli su plodovi do dvostruko veći i tamnije kestenjastosmeđe boje. Za razliku od najčešćega grmolikog tipa, ova je češća na granici eumediterana i u submediteranu, većinom u poluzimzelenoj pseudomakiji od blažih privjetrina do vjetrometina.

Na Jadranu i zapadnom Sredozemlju ova ekofizionomski zamjenjuje drvolike istočno¬mediteranske foje (J. excelsa i J. foetidissima) koje samoniklo izostaju zapadnije od Albanije. Kod nas je ssp. badia na istočnoj granici: npr. srednji Cres (Vrana), Plavnik, Krk i sjeverno primorje (Klenovica, Jurjevo i Prizna) i najistočnije Hercegovina uz Neretvu kod Konjica. Na jugoistočnom Krku su preostala tek pojedina stabalca npr. kod Stare Baške. To je terciarni relikt, kod nas fosilno poznat već od pliocena kao J. oxycedrus var. fossilis. (Napomena: ine niže grmaste svojte iz roda Juniperus su prikazane u idućem poglavlju s grmovima).

4. Quercus pedunculiflora Koch - veledub

Qu. pedunculiflora (Qu. haas Kotschy, tzv. Q."robur" auct.adr. non L.; Baška: "veladûb", uz Neretvu: "veledub", knj. stepski veledub, grč. douskobalanidía) je istočni stepsko - submediteranski hrast, koji raste na sjeveru od Ukrajine i Magjarske preko Vojvodine, Vlaške nizine, Dobruđe, Macedonije i sjeverne Grčke do sjeverozapadne Anatolije. Od Macedonije se nastavlja još zapadnije kroz Albaniju (obalne nizine), pa u primorskim dolinama uz istočni Jadran uz Neretvu, Imotsko polje i najzapadnije u Vinodolu i na otoku Krku.

Uz Jadran raste po otvorenim flišnim i aluvialnim zaravnima na olujnim vjetrometinama i burištima, u primorskim dolinskim šumama sveze Periploco Quercion, a najviše na zasoljenom flišu i aluviju u zajednici Spartio-Quercetum pedunculiflorae. Sjevernije od Vinodola (npr. Rječina i Istra) već ga zamjenjuje obični srednjoeuropski lužnjak, koji uglavnom ne podnosi olujnu buru niti otrovnu posolicu.

5. Quercus pubescens s.l.*ssp. brachyphylla (Kotschy) Schwarz

Qu. pubescens ssp. brachyphylla (Bš. "dubàc", - južni primorski medunac): To je kod nas posebna jugoistočna podvrsta kopnenoga zapadnoeuropskog medunca, koja raste u submediteranu od Kvarnera kroz Dalmaciju, Albaniju i Grčku do Turske. Ovo je južniji i izrazito kserotermni srodnik pravoga jugozapadnog europskog medunca (Qu. pubescens s.s.) kojega zamjenjuje u tvrdolisnom eumediteranu i toplijem submediteranu, uz jugozapadne obale Balkana od Kvarnera do Bospora, pa uz jugozapadne obale Male Azije i na većini jadranskih i egejskih otoka. To je inače najčešći listopadni hrast u brdskim šumama Peloponeza, Krete i jugozapadne Turske.

Kod nas je ograničen samo na topliju obalu i otoke do Kvarnera (a u Istri, Lici i dalje u zaleđu je obični medunac), npr. Konavli, podno Biokova i Mosora (Radić 1982), pa na velebitskoj obali Jurjevo - Prizna i otoci Cres, Plavnik, Krk, Brač, Korčula, Pelješac itd. Raste na raznim podlogama karbonata i fliša, a kod nas dobro uspijeva od privjetrina pa do jakih burišta (dok je tu u vlažnijim zavjetrinama obični zapadni medunac). To je reliktni terciarni hrast kod nas fosilno poznat još od miocena na panonskim otocima i oko Zagreba (gdje je uništen oledbom). Spram medunca ima sitnije žirove i kraće listove tupo zaobljenih režnjeva, a od njega slabije podnosi mraz ali bolje sušu i vjetrove.

6. *Quercus dalmatica J.Rad.- jadranski drmun

Qu. dalmatica (= Q. "virgiliana" Ten. p.p. non Schwarz; Bš. "darmũn", knj. poluzimzeleni drmun, Q. ilex X pubescens ?): To je stari prijelazni oblik između tvrdolisne crnike i listopadnog medunca, a najvjerojatnije nije njihov križanac nego razvojni relikt. Najjužnija su mu nalazišta Sicilija i kod Napulja (= klasični nalaz za Qu. virgiliana Ten. s.s. non Schw.), a najistočnije poznato nalazište je kod Soluna na poluotoku Halkidike i najsjevernije kod Rijeke.

Kod nas se nalazi po jugoistočnoj Istri, Vinodolu, podno Velebita i Biokova, u Konavlima, pa otoci Cres, Plavnik, Krk, Brač, Pelješac itd. Od svih naših hrastova i inih drvolikih listača, drmun je izrazito najotporniji na česte slane oluje, pa dobro raste od srednjih vjetrometina do presoljenih orkanskih burišta. Kod nas se nalazi u poluzimzelenim pseudomakijama toplijeg submediterana i u tvrdolisnom eumediteranu, većinom zajedno s Qu. brachyphylla i Qu. ilex u makijama reda Quercetalia ilicis, uz olujne i zasoljene obale Kvarnerskih otoka i Velebitskog kanala. Na burnim istočnokvarnerskim otocima od Plavnika i Vrbnika do Paga, Qu. dalmatica zajedno s Qu. brachyphylla, često zamjenjuje neotporni tip medunca (Qu. pubescens ssp. pubescens s.s.), koji je kod Baške rjeđi tek na vlažnom dolinskom flišu uz potok Velarŷka.

Od inih donekle sličnih hrastova (Qu. pubescens, Qu. brachyphylla i sl.) se taj hrast drmun (Qu. dalmatica) jasno izdvaja po više osobina: Krošnja je poluzimzelena tj. ujesen je zelena i u proljeće žuto¬cr¬vena, listovi mu opadnu tek u proljeće istodobno s novim pupanjem, plojka je debela tvrdo-kožasta, gore glatka-svi¬jetlosjajna i ozdola siva baršunasto-dlakava, oblikom slič¬nija sitnom ceru i na rubu dvostruko napiljena trokutasto-ušiljenih režnjeva s bodljastim vršcima. Žirovi vise na većim stapkama dužim od lisnih peteljki (3 8 cm), veći su i dugi do 3,5 cm, žirovi imaju višegodišnju klijavost i po 3 5 godina nakon opadanja (najduže od domaćih hrastova), što mu je posebna prilagodba na ekstremne uvjete. Dobro raste po golim kamenjarama, u kraškim škrapama i zasoljenom tlu, ali ne podnosi mokra močvarna tla.

7. Quercus ilex L.,- crnika/česmina

Qu. ilex (Baška: „ćarnîka“, Batomal: „tjarnŷkva“, knj. tvrdolisna česmina): Sjeverni Krk je jedini veći jadranski otok pretežno s listopadnim šumama i šikarama, gdje je crnika razmjerno rjedja: Tu je uglavnom ograničena na tople i zaklonjene jugozapadne obale od rta Glavotok pa do Stare Baške, a razmjerno je najviše ima oko trajektne luke Valbiska kod Plavnika. Pojedina stabla i skupine crnike rastu još i uz istočnu obalu Vinca-Vrbnik-Risika. Naprotiv na sjevernim krčkim obalama i u unutrašnjosti otoka Krka, od Bašćanske drage do Njivica i Omišlja uglavnom sve listopadno bez crnike i zelenike.

Na jugoistoku i u Bašćanskoj dolini, uz prostranije listopadne šumice, po sunčanim jugozapadnim padinama nalaze se od srednjeg vijeka bar pojedina stabla ili manji šumarci crnike i zelenike, osobito između plaže Bunculuka preko groblja Sv.Ivan i pod sedlom Zakam do Jurandvora i sjevernog zaselka Šuraje kod Drage. Naprotiv na suprotnoj, burnoj sjeveroistočnoj padini Obzove gore oko Batomlja uglavnom prirodno nema crnike ni zelenike (izim par posadjenih stabalca bez podmlatka uz batomalsko groblje Marije Goričke).

8. Acer marsicum Guss.- šestila/suklen

Acer marsicum (A. pseudocampestre Ung., A. campestre ampl. ssp. marsicum Hayek, A. decipiens Braun foss., Baška: "šestîlac", Batomal: "mićašestŷl", uz Neretvu: "klenić"; knj. suklen): Ovo je prijelazni razvojni relikt između primorskog makljena (A. monspessulanum) i običnog klena (A. campestre s.s.), a također je i fosilno poznat iz miocenskih obala Panonskog mora kao A. decipiens. Na jugoistočnom Krku oko Baške je ovo najčešća i najotpornija samonikla svojta javora. To je submediteranski kraški javor u šumama reda Orno-Ostryetalia, najviše duž Apenina i primorskih Dinarida, pa na Kvarnerskim otocima i u dinarskim riječnim kanjonima, na sjeveru do Trsta i Korduna.

Razmjerno je otporan i raste od blažih privjetrina do orkanskih burišta. Od svih inih naših javora, ovaj daleko najbolje podnosi čestu i jaku olujnu posolicu, pa na zasoljenim olujnim obalama uz Velebitski kanal čak tvori i posebne halofilne šumice Vitici-Aceretum marsici. Na pluvio-termički inače prikladnim područjima submediterana, gdje je lokalno prečesta bura ili prejaka posolica, na ovo neotporni makljen (A. monspessulanum) lokalno postaje rijedak ili posve izostaje bez podmlatka i tu ga na burnom Kvarneru (npr. Baška – Senj) dijelom ili posve zamjenjuje otporniji Acer marsicum.

9. Acer obtusatum Wald.& Kit.,- gluhač

Acer obtusatum (Batomal: „velašestŷl“, knj. javor-gluhač): To je kraški javor tipičan za karbonatne Dinaride, a od jadranskih otoka raste na višim šumskim vrhovima sjevernog Cresa i istočnog Krka: Na Krku je najviše po burnim sjevernim strminama Obzòve gore iznad Batòmja većinom u crnoborovim šumama iznad 350m visine, od sjevernog vrha Ćarnàc (457 m) do klisurastog grebena Vorgànj (390 m) na jugoistoku. Tu dobro podnosi čestu olujnu buru, ali slabije zračnu posolicu donjih padina (pa niže u podnožju kod Baške zbog te soli ni uzgojen jedva raste).

10. Acer obtusifolium Sb.& Sm.,- tvrdolisni makljen

Acer obtusifolium (? A. sempervirens X monspessulanum auct., Bš.: "zimska šestŷl", Čabulja: "rani makljen") je poluzimzeleni prijelazni javor između južnoga zimzelenog klena i običnoga listopadnog makljena, a najviše je proširen istočnom Sredozemlju. Dosad su najzapadnije kod nas na Dinarskom krasu sigurno poznata samo 2 izdvojena reliktna nalazišta: sjeverna strmina Divŷnske gore na istoku otoka Krka iznad zaselka Vinca kod Vrbnika, pa u Hercegovini uz kanjon Ugrovače na južnoj padini Čabulje, dok se inače još nalazi rjeđe u Albaniji i najviše u južnoj Turskoj do Sirije. Na obadva naša nalazišta raste na golom kamenitom krasu i na olujnim položajima s najjačom burom u šikarama Orno-Ostryon.

Iako je općim izgledom listova razmjerno sličniji makljenu (A. monspessulanum) i vjerojatno je dosad kod nas s ovim zamjenjivan, od njega se A. obtusifolium odvaja idućim značajkama: krošnja mu je poluzimzelena, tj. listovi opadnu kasnije krajem zime neposredno pred novim listanjem već u veljači, pa mu se cvjetovi razvijaju redovno nakon listova, koji su debeli, čvrsto kožasti i dvobojni: ozgora gladki i sjajni svijetlozeleni, a ozdola sivodlakavi; pupovi su veći i mladi izbojci deblji nego kod makljena, a krilca na plodu su jače proširena pod pravim kutom. To je najkseromorfnija svojta javora na Dinarskom krasu (osim jugoistočnog A. sempervirens koji ne doseže do nas).

11. Fraxinus ornus ampl. ssp. rotundifolia (Lam.) Wesm.

Fr. ornus ssp. rotundifolia (Ornus rotundifolia Loud.; Bš. "jesenŷć", knj. crni jasen): Ovo je najčešća svojta jasena na jugoistočnom Krku i općenito uz burne obale oko Velebitskog kanala. To je kserotermna, južnija primorska svojta crnog jasena, gdje se kopneni europski tip (subsp. ornus s.s.) nalazi najviše sa crnograbom, u hladnijemu brdskom supramediteranu više na Velebitu i u kopnenom ličkom zaleđu, dok ssp. rotundifolia uglavnom raste uz more u tvrdolisnom eumediteranu i toplijem submediteranu sa crnikom i bjelograbom. Glavni je areal te južne podvrste na srednjem Sredozemlju: u Italiji i uz balkanske obale.

U submediteranu ssp. rotundifolia raste samo na vapnencu, a južnije u eumediteranu i na flišu, većinom u šikarama Quercetalia ilicis i Carpinetum orientalis. Naprotiv tipska ssp. ornus s.s. je češća u submediteranu na flišu u vlažnim zavjetrinama, ali u tvrdolisnom eumediteranu većinom izostaje. Ssp. rotundifolia se od sjevernoga kopnenog tipa izdvaja širim i jajolikim, pri dnu zaobljenim i cjelovitim listićima s kratkim tupim zubcima, vrh krilca na plodu je cjelovito-zaobljen (ne usječen), s jače smolastom korom, a naraste tek kao grm ili manje drvce. To je najčešći jasen na jugoistočnom Krku oko Baške.

12. *Fraxinus argentea Lois.- crveni simor

Fr. argentea (Fr. pseudornus Steud., Ornus purpurea M.Gan.; Bš. "judòvina", Dalm. 'simor', knj. crveni jasen): Ovo je izrazito najkserotermniji i najjužniji europski jasen ograničen samo u Sredozemlju, kao osobita svojta tvrdolisne mediteranske vegetacije. To je najjužniji sredozemni jasen i disjunktni jadransko-tirenski relikt s izdvojenim obalnim nalazištima na Sardiniji i Korziki, pa na Jadranu otoci Plavnik, jugoistočni Krk, Prvić, Sv.Grgur, Goli otok i velebitska obala Jurjevo - Stinica. Kod nas uglavnom raste na olujnim otočnim strminama i zasoljenim klisurastim obalama, većinom uz najgorja orkanska burišta i to je naša najotpornija listača na orkanski vjetar i jaku posolicu. Kod Baške raste npr. uz sedlo Zakam i pod grobljem Sv.Ivana, pa na susjednom Prviću itd.

Od europskoga crnog jasena se oštro izdvaja nizom bitnih značajki i kod nas ga je prvi razlučio P.FUKAREK 1954. (ali ga ini kontinentalci za Jadran brkaju s crnim jasenom): krošnja je poluzimzelena, pupovi jače smolasti i spiralno naizmjenični (ne nasuprot u parovima), mladi izbojci su tamni crveno-ljubičasti, listići debeli čvrsto-kožasti i izrazito dvobojni tj. ozgora tamniji olovnomaslinasti, a ozdola srebrnopepeljasti i baršunasto-dlakavi, cjelovitog ruba (kao Pistacia) i opadaju u proljeće uoči pupanja. Cvjetovi su tamni krvavogrimizni i jaka opojnog mirisa, krilce ploda je spiralno zavijeno kao br. 8, a stara kora na deblu je deblje-plutasta i jako izpucana. Krajnje je otporan na orkane, sušu i sol, ali ne podnosi močvarna i kisela tla ni jače dvocifrene mrazove, pa izostaje u kopnenom zaledju.

13. Fraxinus coriarifolia Scheele,- velejasen

Fr. coriarifolia (Fr. holotricha Köhne, Fr. angustifolia ampl. ssp. pallisae (Willm.) Fuk., Fr. primigenia Ung. foss.; Baška: "velajesèn", uz Neretvu: "velejàsen", knj. primorski velejasen). To je disjunktni terciarni relikt, poznat kao skoro identična prasvojta Fr. primigenia iz miocenskih obala Panonskog mora i panonskih otoka oko Zagreba. Danas raste disjunktno, uz neke sredozemne rijeke u izdvojenim enklavama sjeverozapadne Afrike, Sicilije, istočnog Jadrana, Macedonije i Dobruđe.

Kod nas se nalazi na sjeverozapadnoj granici uz Zrmanju i donju Neretvu, a najsjevernije u dolini Baškadraga na istočnom Krku: Tu je ranije obilnije rastao uzduž obala krivudave rječice Velarika, ali je odnedavna ovdje dijelom uništen izravnanjem i betoniranjem rječnog korita. Na Jadranu raste samo u južnim poluzimzelenim longozama sveze Periploco-Quercion brutiae, a među visokim jasenima iz tipskog podroda Fraxinus s.s., ovaj najbolje podnosi olujnu buru, posolicu, vrućine i ljetnu sušu jakih vjetrometina i burišta. Najbolje raste na primorskom flišu i aluviju, gdje u zrelosti dosegne razmjerno viši rast po 8 - 15m, dok na burištima ima glomazno kraće deblo.

14. Populus nivea Willd. s.s. non hort.,- lib

Populus nivea (P. heteroloba Dode, P. alba ampl. ssp. nivea Nym.; Baška: "lŷb", zapadna Hercegovina: "lib", grč. leúka): Ovo je najkserotermnija i poluzimzelena svojta južnoeuropskih topola, koja je među našim samoniklim topolama najodpornija na olujne vjetrove i zasoljavanje. Ranije su ju šumski praktičari smatrali introgresijskim križancem, ali je ista kod nas i fosilno poznata već od pliocena pod predglacialnim nazivom P. alba var. pliocenica foss., pa je to ustvari predački relikt prije navodnih "roditelja".

U literaturi su u tu svojtu ranije grupno ubrajane raznolike nejasne topole, iako se njezin temeljni botanički prototip jasno razlikuje od tipske bijele topole (P. alba ssp. alba s.s.): listovi su obostrano gusto-baršunasto dlakavi i snježnobijele boje, čvrsto-kožasti i poluzimzeleni tj. opadaju u proljeće s pupanjem, a takodjer su jasno dimorfni tj. na kraćim bočnim izbojcima sitniji rombično-eliptični i skoro cjeloviti ili plitko narovašena ruba, a na izduženim vršnim granama puno veći i duboko usječeni na 3-7 izduženo-trokutastih režnjeva (kao javorovi), dok je kora vrlo debela i jako izpucana.

To je kseromorfna konvergentna topola dosta slična iranoturanskom podrodu Turanga. Kod nas se njezin tipski oblik nalazi disjunktno, uglavnom na izloženim i zasoljenim tlima, u primorju npr. na ušću Neretve i u dolini Dragabaška na Krku, pa manje u zaleđu uz tektonska slana vrela Banovine i Korduna.

15. Populus nigra L. ampl. ssp. caudina (Ten.) Bug.

Pop. nigra ssp. caudina (P. neapolitana Ten., P. nigra auct.medit. p.p.; Baška: "ćarnalŷb", knj. južna crna topola): To je primorski termobazofilni oblik crne topole u Sredozemlju, koja je otpornija na jake vjetrove i posolicu. Raste uz eumediteranske vodotoke i riječna ušća u šumama Populetalia, npr. kod nas uz donju Neretvu, Krku, Cetinu, dolina Baškadraga na Krku i dr. Od kontinentalnog tipa (subsp. nigra s.s.) koji silazi do mora najviše u Istri i Vinodolu, izdvaja se sivo-dlakavim mladim izbojcima i pepeljastosivim listovima, pa jače izduženim vrškom lista poput repa.

16. Ulmus canescens Melv.- primorski južni brist

Ul. canescens (U. campestris ampl. var. dalmatica Bald., U. doljensis Pilar foss.; Baška: "brestrîć", Batomal: "mićabrŷst", sred. Dalmacija: "brist", knj. primorski južni brijest, grč. dasoptelía): Ovo je kserotermna istočnomediteranska svojta proširena u submediteranu i tvrdolisnom eumediteranu od Jadrana pa do Jordana, gdje većinom raste na ljeti sušnim, bazičnim karbonatnim ili poluslanim tlima. Kod nas obuhvaća samonikle brijestove jadranskih otoka i primorskih dolina od Neretve do Vinodola, zatim u Albaniji, Macedoniji, Grčkoj, Turskoj itd. Naprotiv kopneni europski tip U. minor Mill. (U. campestris auct. p.p.) je manje otporan na vjetar i do Jadrana silazi kod nas najviše u Istri, a inače je na obali i otocima pretežno sađen i većinom strada od bolesti.

Južni primorski Ul. canescens je terciarni relikt, fosilno poznat kao U. doljensis iz miocenskih otoka Panonskog mora. Kod nas je ovaj otporni brijest zbog zaraze zadržao potpunu vitalnost normalnog rasta najbolje uz morske obale, gdje posolica djeluje fungicidno, pa je tako naknadno postao danas fakultativnim halofitom. U primorju raste većinom u longozama Periploco-Quercion brutiae, a prama zaleđu do Une u kanjonskoj svezi Ostryo-Quercion cerridis, od privjetrina do jakih vjetrometina s olujnom burom. Na otoku Krku i oko Baške je to glavni samonikli brijest, osobito duž rječice Velaryka.

17. Ostrya carpinifolia Scop. ampl. *ssp. corsica (Flicke) Rouy

Os. carpinifolia ssp. corsica (O. tenerrima Sap.; Baška: "kabârnik", Batomal: "mićakabãr", knj. južni mali crnograb). Populacije crnoga graba na primorskim Dinaridima i otočnim vrhovima se ovisno o eolskoj izloženosti vidljivo razlikuju i fitocenološki, ali i morfo-taksonomski. One iz kopnenog zaleđa i primorskih zavjetrina do umjerenih privjetrina pripadaju običnomu južnoeuropskom tipu O. carpinifolia subsp. carpinifolia (s.s.) dok se druge južnije na primorskim olujnim vjetrometinama i jakim burištima više razlikuju, pa ove odgovaraju tirenskom otočnom reliktu subsp. corsica (O. tenerrima) iz otočnog gorja Korzike i Sardinije.

To je ujedno i najstariji paleotip crnoga graba, poznat u južnoj Europi već od miocena. Kod nas taj raste na Obzovoj i Divinskoj gori na otoku Krku, pa Vidovoj gori na Braču, zatim na sjevernoj velebitskoj obali Jurjevo-Klada, omiškom Dovnju, primorskoj strani Biokova i konavoskoj Sniježnici. Nalazi se u primorskim šumama crnog bora, a najčešće u njihovima zamjenskim olujnim šikarama Ceraso-Ostryetum corsicae, samo na olujnim vjetrometinama i jakim burištima, od 20-750 m nad morem.

Orkanski vjetar ovaj bolje podnosi od kopnenog crnograba, a sušu i vrućinu bolje negoli bijeli grab. Na pluvio-termički inače prikladnim područjima submediterana, gdje je lokalno prečesta bura ili prejaka posolica, na ovo neotporni bjelograb (Car. orientalis) lokalno postaje rijedak ili posve izostaje bez podmlatka i tu ga na burnom Kvarneru (npr. Baška – Senj - Jurjevo) dijelom ili posve zamjenjuje uz more otpornija Ostrya carpinifolia: većinom kao ssp. corsica.

Od crnograbova tipa se ovaj južniji izdvaja nizom osobitosti: listovi su sitniji po 3-5 X 1,5-3 cm i s manje žila (po 12-15), vidljivo su dvobojni i ozdola gusto sivo-dlakavi, pri dnu dublje srcoliki (kao brijest), brakteje s plodićima su gusto crijepasto zbijene u kuglaste češere po 2-3 cm i tamnije su hrđasto-smeđe boje. Rast i u zrelosti ostaje grmolik do 4m i od dna gusto razgranjen s debljom i tamnijom izpucanom korom. Kod nas taj južni relikt šumarski praktičari krivo drže “kržljavim i neproduktivnim” grabom, pa ga zato uporno sijeku i iztrijebljuju (misleći uzalud da će ga zamijeniti tipski crnograb ?).

18. Celtis australis L.,- košćela

Celtis australis (Bš. "klokòtić", - koprivić, košćela): Koprivić je sredozemno listopadno drvo, a na jugoistoku Krka oko Baške razmjerno je rjedji i većinom raste u pojedinim stablima ili grupicama, pa tako i uz put Zakam – Sv.Ivan kao i drugdje oko Baške. Tu razmjerno dobro podnosi čestu buru i posolicu. Napomena: druga istočnija vrsta Cel. tournefortii Lam. (istočni koprivić), na otoku Krku oko Baške još nije sigurno potvrdjen, ali se rjedje nalazi pojedinačno već na susjednom Prviću i više na velebitskoj obali, pa još dalje na jugoistoku u dalmatinskoj Zagori, Hercegovini itd.

19. Pistacia terebinthus L.- knj. smrdljika

Tipska smrdljika je na jugoistočnom Krku česta u zavjetrinama po listopadnim šumicama i šikarama medunca i inoga listopadnog drveća. Naprotiv na izloženim vjetrometinama oko Baške taj inače prošireni tip izvan zavjetrina dijelom izostaje i tu ga zamjenjuje donekle sličan ini grmasti poluendem Pistacia calcivora J.Rad.: vidi tu niže.

20. *Pistacia calcivora J.Rad. (Bš. "šmardèla")

To je posebna jadranska svojta na sjevernoj granici roda Pistacia iz širje listopadne skupine P. terebinthus ampl. Dosad je nađena samo u jugozapadnoj Hrvatskoj, gdje raste kao istočnojadranski endem na kamenitim vapnenačkim strminama i klisurastim odsjecima, najviše u graničnom prijelazu eumediterana i submediterana duž kopnene obale i nekih otoka od Kvarnera do Dubrovnika, npr. kvarnerski Prvić, Sv.Grgur, Goli, jugoistočni Krk, velebitska obala Jurjevo - Prizna, Makarsko primorje, Pelješac i dr. Vrlo je otporna na oluje, sušu i sol, pa uglavnom raste na najgorjim vjetrometinama i orkanskim burištima pod udarom slanih oluja, na otvorenim obalnim strminama u poluzimzelenim pseudomakijama. Na sjevernoj granici kod Baške dosta raste oko sedla Zakam i brda Sv. Ivan.

Od južnoeuropskog tipa P. terebinthus s.s. se jadranski endem P. calcivora jasno izdvaja nizom osobitosti: listovi su s malobrojnim listićima ili posve cjeloviti tj. tek po 1 - 5 listića s dlakavim peteljkama, cvatovi nisu bočni (kao kod srodnika) nego terminalni na grani i kraći su oko 10 cm, s jasno razvijenim većim braktejama nalik listovima, muški cvjetići su s jasno razvitim tučkom, plodovi su tamniji krvavo-grimizni, a stara kora vrlo debela i pločasto izpucana, grane široko-rašljasto granate.

U fertilnom stanju ostaje i kasnije kao grm bez debla (1 - 3 m) i od dna lepezasto-mrežasto razgranjen, vrh korijena (hipokotil) je jako zadebljao poput divovske kvrgave repe širine do 1m (kao stablasti sukulent). Kako ta svojta većinom raste na nedostupnim kamenim strminama i klisurastim odsjecima, uglavnom je isključen utjecaj ljudske degradacije na takav čudni rast, pa to vjerojatno može biti posljedica kseromorfne prilagodbe na goli kras i oluje.

21. Philyrea latifolia L. ampl. ssp. spinosa (Mill.) Nym.

Ph. latifolia ssp. spinosa (= Ph. ilicifolia Willd., Ph. stroblii Fiori; Bš. "zelenŷć", knj. bodljasta zelenika): Iz širje južnoeuropske vrste Ph. latifolia L. ampl. (Ph. variabilis Timb.& Lor.) je manje otporna na vjetar i sol tipska širokolisna ili zapadna zelenika, Ph. latifolia ssp. latifolia s.s., proširena po srednjem i zapadnom Sredozemlju i Jadranu, koja je kod nas uglavnom ograničena na toplije eumediteranske zavjetrine (sveza Quercion ilicis), pa ovaj tip na Jadranu raste najsjevernije na Rabu, Lošinju, Cresu i u južnoj Istri, dok su ostali navodni nalazi sjevernije ili dublje u submediteranskom zaleđu uglavnom zamjena zbog nepoznavanja drugih podvrsta.

Izrazito najotpornija iz tog roda u južnoj Europi je sjeverna bodljasta zelenika (Ph. latifolia ssp. spinosa = Ph. ilicifolia), koja iz tvrdolisne sredozemne dendroflore razmjerno najbolje podnosi jače mrazove i orkanske vjetrove pa većinom raste u submediteranu, uz kopnene obale srednjeg Sredozemlja i na sjevernojadranskim otocima, a prama sjeverozapadu u poluzimzelenim pseudomakijama zamjenjuje istočniju otpornu podvrstu media (koja kod nas ide zapadno do Neretve).

Uz Jadran ova sjeverozapadna ssp. spinosa raste najviše u dalmatinskoj Zagori uz Krku i Zrmanju, pa na velebitskoj obali (Jurjevo - Prizna), Vinodolu, Golom otoku, Sv.Grguru, jugoistočnom Krku, Plavniku, južnoj strani Ćićarije, kod Trsta i sl. Od tipske ssp. latifolia se izdvaja širjim i kraćim okruglastim listovima (7 - 15 mm) srcaste baze i oštro napiljena ruba s dužim bodljastim zubcima, ozdola s debelim izbočenim žilama, a plodovi su sitniji, grane debele kruto-trnovitog vrha, deblo je kratko-glomazno čunjasto i s debelom izpucanom korom.

22. Neotporno drveće: izostaje na istoku Krka

Nekoliko inih inače čestih i poznatih vrsta primorskog drveća uglavnom izostaju na istoku otoka u šumama oko Baške, osobito Carpinus orientalis Mill. (bjelograb), Acer monspessulanum L. (makljen) i Quercus cerris L. (cer). Ovi loše podnose prečestu buru i prejaku zračnu posolicu, pa su obilniji samo na zavjetrinskoj zapadnoj padini Obzòve gore uz cestu Vrbnik-Punat i dalje po srednjem i zapadnom Krku. Naprotiv istočnije od grebena Obzòve to neotporno drveće posve izostaje u šumama po dolini oko Baške i Drage, dok se samo s rijetkim pojedinim primjercima nalaze tek oko izvorišta Velarŷke do prvoga gornjeg mosta Žanàc, ali ih više nema nizvodno niti uz burne istočne obale Krka.

G) Veći drvenasti grmovi

Najviše osebujnih dendro-svojta (znak *) drugdje uz Jadran rjedjih ili skoro nepoznatih, na jugoistočnom Krku samoniklo rastu većinom medju grmljem u ovdašnjim posebnim šikarama na vjetrometinama. Tu u okolici Baške manjeviše obilno rastu barem dvadesetak raznih samoniklih grmova: npr. Juniperus oxycedrus L., Jun. navicularis M.Gan., Paliurus spinachristi Mill., Spartium junceum L., Coronilla emeroides Boiss.& Spr., *Cerasus cupaniana (Ten.) Nym., *Prunus ramburii Boiss., *Crataegus insegnae Bertol., *Viburnum X naronitanum P.Fuk., *Pyrus X istriana Ziel., Sorbus umbellata Desf., Amelanchier cretica (Willd.) DC, *Salix micans Anders, S. amplexicaulis Bory, Tamarix dalmatica Baum, Swida australis (CAM) Poj., *Euonymus bulgarica Velen., Colutea brevialata Lange, Cotinus coggygria Scop., *Cotinus taurica M.Gan., Frangula rupestris (Scop.) Schur., Lembotropis australis (Freyn) M.G., pa još ini ovdje rjedji ili pojedinačni grmovi.

Nekoliko inih mezotermnih vrsta europskih grmova uglavnom izostaju na istoku otoka u šumama oko Baške, osobito Cornus (Swida) sanguinea (svib), Cerasus (Prunus) mahaleb (rašeljka) i Sorbus aria (mukinja): Ove na otočnim brdima oko Baške ranije iz 19. stoljeća spominju npr. Borbas i po njemu ini auktori, ali dosad terenskim uvidima tu više nisu nadjeni. Naprotiv istočnije od grebena Obzòve gore, ove euro-kopnene svojte izostaju u brdskim šikarama uz dolinu Baškadraga, gdje ih ustvari zamjenjuju otporniji južni kserofiti Cerasus cupaniana, Swida australis i Sorbus umbellata (vidi niže).


1. Juniperus oxycedrus L.,- šmrika

Jun. oxycedrus (Bš. "smrć", knj. šmrika): to je jedan od najčešćih grmova i općenito četinjača na kamenitim obroncima od Vrbnika do Stare Baške, pa i tu obilno raste uzduž kamenih grebena Obzove i Divinske gore. Dobro podnosi jaču buru i kameni kras, a ovisno o izloženosti, izraste od 1m na olujnim burištima do 4m u zavjetrinama.

2. Juniperus navicularis M.Gan.- brinja

Jun. navicularis (J. viridis Posp., tzv. J. "communis" auct.adriat. non L., Baška: "mićasmrć", Ćićarija: "smrekva", Gacka: "brinja"): To je donekle prijelazni oblik između tipa J. communis s.s. i primorske J. oxycedrus, a od obje te je otpornija na olujne vjetrove, pa na sušu + hladnoću. Najčešća je u zapadnom Sredozemlju, a kod nas je na istočnoj granici u Hrvatskoj i Hercegovini na suhim izloženim položajima s jačim vjetrom.

Kod nas raste najviše u submediteranskim šibljacima npr. Istra, otok Krk, Gacka, Lika, dalmatinska Zagora, uz Neretvu i dr. Na istočnom Krku raste osobito po olujnim vrhovima Triskàvac i vrbnički Hlam. Ima oštre bodljaste iglice ozgora s dvije svijetle brazde, a zreli su plodovi sivozelenkasti (ne smeđi), grane su uspravne s prevješenim vrhom i krošnja manjeviše piramidalna.

3. Paliurus spinachristi Mill.,- drača

Pal. spina-christi (= P. aculeatus Lam.; Bš. "tarnà", knj. drača): Drača je na jugoistočnom Krku vrlo raširen bodljasti grm, kao glavni zamjenski stadij grmaste degradacije umjesto posječenih ili spaljenih ranijih šuma. Uspješno i masovno raste kako na vjetrometinama tako i u zavjetrinama, pa je dosta ima po po brdskim kamenim padinama iznad Baške.

4. Spartium junceum L.,- brnistra

Spartium junceum (Bš. "panêštra", knj. brnistra, 'žuka' u Dalmaciji), napomena: žukva na Kvarneru nije "Spartium" - nego Salix!. Brnistra kod Baške najčešće i najbujnije raste većinom po zavjetrinama i na flišu, dok je rjedja i kržljava na golom krasu i vjetrometinama. Iznad Baške je ima najviše po zaklonjenim jugozapadnim padinama u pošumljenom srednjem dijelu i uz sadjene crnoborove šumice.

5. Coronilla emeroides Boiss.& Spr.,- šibika

Coronilla emeroides (C. emerus ampl. ssp. emeroides Holm.; Bš. "hlapetna", knj. šibika): To je diljem Kvarnera, pa na jugoistočnom Krku i oko Baške vrlo česti grm podjednako na flišu i kamenom krasu, gdje obilno raste i duž puta Zakam-Sv.Ivan iznad Baške.

6. *Cerasus cupaniana (Ten.) Nym.

Cerasus cupaniana (Prunus baldaccii Penzes; Bš: "šenùda", obala Velebita: "senjûda", knj. primorska rašeljka). To je južniji sredozemni srodnik rašeljke koji najviše raste na karbonatnim brdima južne Italije i Sicilije, pa disjunktno kod nas duž južnih obalnih Dinarida na burnim primorskim padinama uz Jadran do Kvarnera: najsjevernije Vinodol, pa Velebitsko primorje, podno Biokova i Matokita, Konavli, Pelješac, Obzova i Divinska gora na jugoistoku Krka, kao i iznad Baške npr. oko sedla Zakam i burnog sela Batomal, itd.

Na pluvio-termički inače prikladnim područjima submediterana, gdje je lokalno prečesta bura ili prejaka posolica, na ovo neotporni euro-kopneni tip Cerasus mahaleb lokalno postaje rijedak ili posve izostaje bez podmlatka i tu ga na burnom Kvarneru (npr. Baška – Senj - Jurjevo) dijelom ili posve zamjenjuje otpornija Cer. cupaniana. Kod nas C. cupaniana većinom raste u primorju i na otocima, po olujnim vjetrometinama i burištima, na kamenim grebenima i kraškim strminama do 700m visine.

Od obične kontinentalne rašeljke (C. mahaleb s.s.) ova se izdvaja: krošnja je poluzimzelena i do zrelosti ima nizak grmasti rast po 1 - 3m; listovi su tvrdi i čvrsto kožasti, kraći i okruglasti po 2 - 3 cm, ozgora sjajno glatki i svijetli citron-žuto¬zeleni, vrh lista je tupo-zaobljen ili jedva ušiljen, zamalo sjedeći s kratkom peteljkom, a posmedje i opadnu u proljeće skupa s pupanjem. Cvjetovi su malobrojni samo po 2 - 5 u cvatu i skoro sjedeći, tj. cvjetne stapke vrlo kratke, a latice podjednake ili kraće od lapova i plodovi su tamniji crnomodri s pepeljastom prevlakom, dobri jestivi s kiselkastim okusom višnje.

7. *Prunus ramburii Boiss.,- crnotrn

Prunus ramburii (Pr. spinosa ampl. ssp. istriaca (Vukot.) M.Gan; Batomal: "ćarnatãr", Baška: „tarnâk“, knj. primorska trnjina): Ovo je kserotermni disjunktni relikt, dosad poznat samo u mediteranskoj šumostepi srednje Španjolske i kod nas na olujnim kvarnerskim obalama: jugoistočna Istra, srednji Plavnik, jugoistočni Krk (Vrbnik - Stara Baška), Prvić, Sv.Grgur, Goli otok i velebitska obala Jurjevo - Stinica. Kod nas ova raste jedino na najgorim orkanskim burištima s jakom posolicom, po golim kraškim kamenjarama uz olujne i presoljene obale, gdje je često prekrivena i slanom korom od uzastopnih bura.

Od tipske kontinentalne trnošljive (Pr. spinosa L. s.s.), ova mediteranska se jasno izdvaja nizom bitnih razlika: krošnja je poluzimzelena gusto-jastučasta, listovi čvrsti i tvrdo-kožasti, jako sitni i kratki po 0,7 - 2,3 cm, rub im je skoro cjelovit i tek plitko valovito-narovašen, dvobojni su i ozgora sjajno-zeleni, a ozdola dlakavi sivopepeljasti. Cvjetovi su istodobni s listanjem, na kratkim dlakavim stapkama i malobrojni samo po 2 - 3 zajedno, a plodići sitni oko 1 cm, slatki i jestivi. Stara kora je sjajno-gladka i srebrnopepeljasta, a grane kratke debele i rašljaste pod pravim kutom, pa sve završavaju razgranjenim debelim trnjem (kao Gleditsia); ima nizak rast puzavo-jastučastog grma samo po 15 - 70 cm visine tipa tragantida s gustim mrežasto-prepletenim trnovima (pa općim izgledom najviše sliči na Sarcopoterium spinosum a ne na Prunus).

8. *Crataegus insegnae Bertol.,- grčki glog

Crataegus insegnae (Cr. monogyna ampl. ssp. aegaeica (Poj.) Franco – (ne tzv. Cr. “inzengae“ Fuk.=> Cr. transalpina); Batomal: "mićaglòh", Baška: "glogòvić", knj. južni grčki glog): To je najkseroterniji južno-mediteranski glog, koji je ograničen uglavnom na tvrdolisni eumediteran i subtropski inframediteran jadranskih, jonskih i egejskih otoka, a na kopnu samo južna Italija, dalmatinska obala i Peloponez (ne postoji u kopnenom zaleđu gdje ga zamjenjuje mezotermni Cr. transalpina).

To je medju glogovima najotpornija ksero-halofitna svojta, koja raste samo u priobalnim garigama Cisto-Ericetalia (ne u kopnenim šibljacima Prunetalia = Cr. transalpina). Na sjevernoj granici u Kvarneru raste samo na orkanskim burištima i najjačim vjetrometinama s obilnom posolicom: npr. srednji Cres, Plavnik, jugoistočni Krk (Vrbnik-Stara Baška), Prvić, Sv.Grgur, Goli otok i velebitska obala Jurjevo-Klada. Na Krku raste najviše oko uvale Velalukà, pa iznad Baške oko sedla Zakam, na Prviću itd.

Od inih naših glogova se ovaj najjužniji jasno izdvaja nizom osobitosti: listovi su vrlo sitni po 0,8 - 2cm, klinasto lepezasti i plitko trolapi, sjajno gladki, poluzimzeleni debeli i čvrsto-kožasti, a cvjetići sitni po 8 - 10 mm, plodići su kratki kuglasti po 8 - 10 mm i slatki jestivi (kao sitni šipki). Stara kora je debela svijetla srebrno-pepeljasta, grane kratke i debele, rašljasto prepletene, uz puzavi patuljasti rast jastučasto-ježinastog grmića samo po 20 - 80 cm visine tipa tragantida s brojnim velikim i debelim stršećim trnovima.

9. *Viburnum X naronitanum (Maly) P.Fuk.

Viburnum X naronitanum (V. lantana var. discolor Huter s.s., tzv. V. "maculatum" Janch.& auct. non Pant. nec Vand., V. lantana X maculatum auct.; Baška: "šibika", Jurjevo: "vutika"; knj. primorska hudika): To je kseromorfna prijelazna svojta između kontinentalno-europskog tipa V. lantana i dinarske visinske V. maculatum, pa je možda introgresijski križanac (što još nije potvrđeno). Nalazi se duž primorskog submediterana uz istočni Jadran, od Grobničkog polja do Boke Kotorske, pa na brdima jugoistočnog Krka i otoka Cresa, u Lici i fenskim kanjonima Une i Neretve, pa izdvojeno još najsjevernije iznad Lobora pod zagorskom Ivanščicom, dok u Istri izostaje jer tu tipska V. lantana silazi sve do mora. Najčešća je u mezotermnim šumama Ostryo-Fagion i Ostryo-Quercion cerridis.

Od planinskog srodnika V. maculatum s.s. se izdvaja: listovi eliptično-lancetasti i duži po 6 - 11 cm, izrazito su dvobojni tj. ozgora plavkastozeleni, a ozdola puno svjetliji i srebrnasti pepeljasto-dlakavi. Cvjeta kasnije od listanja, a cvjetovi su veći i malobrojni u cvatu, cvjetne stapke i čaška su polugoli s rahlim svijetlosivim dlačicama, plodovi splošteni kao leća, u zrelosti crveni i veći po 6 - 8 mm, kora je tanja i gladka pepeljasto-siva, a rast rahliji i viši po 2 - 5m s uspravim i vitkim granama. Morfo-taksonomski je ovaj grm ipak bliži vrsti V. lantana s.l. i nemoguće ga je formalno izjednačiti kao navodni V. "maculatum" auct. To je poluotporni kserofilni endem kamenitog krasa od umjerenih privjetrina do jačih burišta.

10. Sorbus umbellata Desf.,- merala

Sorbus umbellata (S. meridionalis Strobl, Aria flabellata Römer, tzv. S. "aria" auct.adr. non L.; Vinodol: "mukòvnica", knj. južna mukinja ili merala, grč. agriomelía): Ovo je naša najkserotermnija južna mukinja, proširena većinom u submediteranskim šumama Orno-Ostryetalia na Balkanu, a Querco-Cedretalia na Taurusu i Libanonu, s najjužnijim nalazom na gorju Hermon uz sirijsko-izraelsku granicu. Kod nas ova raste na sjeverozapadnoj granici u Hercegovini, dalmatinskoj Zagori, Lici i Velebitu do Kvarnera, Vinodola i Grobnika, dok u sjevernijem zaleđu izostaje i tu ju zamjenjuje S. aria s.s..

S. umbellata inače raste po skeletnim kamenim strminama na vapnencu i dolomitu od umjerenih privjetrina do jačih olujnih burišta. Nalazi se i na burnim vrhovima otoka Cresa i Krka, najviše iznad Baške na sjeveru Obzove gore. Na pluvio-termički inače prikladnim područjima submediterana, gdje je lokalno prečesta bura ili prejaka posolica, na ovo neotporna mukinja (S. aria) lokalno postaje rijetka ili posve izostaje bez podmlatka i tu ju na burnom Kvarneru (npr. Baška – Jurjevo) dijelom ili posve zamjenjuje otpornija Sorbus umbellata. Zato je ova na primorskom krasu oko Jadrana naš najčešći zastupnik južne kseromorfne sekcije Umbellatae.

11. *Pyrus X istriana Zielin.

Pyrus x istriana (P. spinosa X piraster Ziel.; Baška: "dibla hrušna", Batomal: "mićahrûšva", knj. istarska trnovača): To je sjevernojadranski prijelazni endem i vjerojatno introgresijski križanac između južne primorske trnovače, Pyrus spinosa Forsk. (P. amygdaliformis Vill.) i sjevernoga kontinentalnog tipa divlje kruške (P. piraster Burg. s.s.), koja uz sjeverni Jadran silazi do mora: Na tom preklapanju je endemski areal P. istriana: Istra, Vinodol, velebitsko primorje, otoci Cres, Krk (Dragabaška itd.).

Dok su joj roditeljski srodnici tek poluotporni na umjerene vjetrove, taj otporniji križanac raste i na jačim vjetrometinama, a najčešći je u burnim grmljacima na olujnom i zasoljenom flišu. Napomena: tipska Pyrus spinosa Forsk. s.s. je ovdje razmjerno rjedja od gornjeg križanca, pa tu mjestimice raste uglavnom na probalnim kamenim strminama npr. na Prviću, kod Stare Baške i Jurjeva, itd.

12. Amelanchier cretica (Willd.) DC.

Amelanchier cretica (tzv. A. "ovalis" auct.medit. non Med.; Bš: "hrušna vakamìku”; knj. primorska južna krušvica). To je kserotermni disjunktni relikt na jugoistoku duž kraških Taurodinarida, gdje ima niz izdvojenih nalazišta na Taurusu, Kreti, Peloponezu, Pindu i obalnim Dinaridima: kod nas npr. Orjen, Velež, Biokovo i Matokit, velebitsko primorje i najzapadnije na Krku sjeverne strmine Obzove gore. Raste na vapnencu i dolomitu vjetrovitih kamenih strmina u šumama kserofilnih četinjača, npr. na Taurusu Querco-Cedretalia, u Grčkoj s jelom u svezi Abieti-Quercion, a uz Jadran u primorskim borovim šumama sveze Orno-Pinion nigrae.

13. Cornus mas L.,- drijen

Cornus mas (Bš. dren, knj. drijen): To je na jugoistočnom Krku razmjerno rjedji mezotermni grm višega brdskog pojasa, koji tu većinom raste u šumicama Seslerio-Ostryetum. Ovdje ga najviše ima na sjevernoj padini Obzove gore i u gornjem dijelu doline Baškadraga, npr. nad selima Batomal i Šuraje do Triskavca.

14. *Euonymus bulgarica Velen.

Euonymus bulgarica (Eu. grandiflora (Form.) Vand., Kalonymus floribunda Stev., tzv. Eu. "europaea" auct.adr. non L.; Baška: "biškupić", knj. primorska južna kurika, grč. euônymos): To je submediteranska, balkansko-anatolska svojta koja prama jugoistoku zamjenjuje neotporni mezofitni tip europske obične kurike, Eu. latifolia L. s.s. (E. vulgaris Mill.). Od nje se Eu. bulgarica razlikuje ovim značajkama: listovi tvrđi kožasti i izduženi po 6-10 cm, dvobojni ozdola sivo-dlakavi, a pri dnu okruglasto-zaobljeni i naglo suženi u peteljku; cvjetovi su skoro sjedeći na kratkoj stapki i brojniji po 5 - 9 zbijeni u gustom cvatu, plodovi su tamniji grimiznokrvavi, a kora deblja i uzduž izpucana.

Areal: Turska, Krim, Bugarska, Grčka, Macedonija, Albanija, Sandjak, Hercegovina, dalmatinska Zagora i najzapadnije do Kvarnerskih otoka, - npr. Zrmanja, Vinodol, Pag, Krk (oko Baške i drugdje), a najsjevernije otočić Sv. Marko. Raste na kamenitom krasu do jačih vjetrometina i podnosi blažu posolicu. To je naša najdekorativnija divlja svojta iz porodice Celastraceae.

15. Swida australis (C.A.M.) Pojar.

Sw. australis (Cornus australis C.A.M., Thelycrania citrifolia (Vahl.) M.Gan., tzv. C. "hungarica" auct.adr. non Karp., Baška: "bodùnika", knj. primorski svib, grč. maurokránia). U svojoj već zastarjeloj reviziji grupe C. sanguinea s.l. u Hrvatskoj, FRANJIĆ 1995 (bez literarnih i terenskih uvida) samouvjereno tvrdi da "C. australis dosad u Hrvatskoj nije nađen, a niti je vjerojatno da će i biti." - Naprotiv je ipak taj već odprije i kod nas višekratno objavljen, usp. FUKAREK 1975, BERTOVIĆ i sur. 1987, LOVRIĆ 1975, 1987 … i dr., pa je (unatoč Franjiću) nedvojbeno tu nazočan i mjestimice čak obilan na nekim našim otocima i južnom primorju. Izravnim poredbenim uvidima se naše tzv. “nepostojeće” populacije bitno ne razlikuju morfo-taksonomski niti sinekološki od onih tipskih za Sw. australis u jugozapadnoj Aziji (terenski uvidi): Zato su ove Franjićeve tvrdnje brzopleto-besmislene, zbog južnijih preslika kontinentalno-mitteleuropske dendroflore gdje ta ne postoji.

Na balkanskim obalama i otocima ovo je najkseromorfniji europski svib i jedini u tvrdolisnim eumediteranskim garigama Cisto-Ericetalia, dok u toplijem submediteranu raste samo na karbonatnim kamenim strminama sveze Paliuro-Petterion, a tek na submediteranskom flišu i aluviju ga zamjenjuje mezotermni polukserofit Sw. koenigii (incl. C. hungarica). U jugozapadnoj Aziji je Sw. australis najčešća u submediteranskim šumama Ostryo-Quercion cerridis. Proširena je na primorskom krasu duž Taurodinarida, najzapadnije na istočnom Jadranu, pa Macedonija, Grčka, Turska, Sirija, Libanon, Kurdistan i južno Zakavkazje do Irana. Kod nas je krajnje sjeverozapadno nalazište za Sw. australis otočić Sv. Marko kod Omišlja, pa još jugoistočni Krk oko Baške i velebitska obala Jurjevo-Prizna, Brač, Kaštela, donja Cetina, Makarsko primorje, Pelješac, oko Dubrovnika, Konavli i niža primorska Hercegovina.

Kod nas ova često raste na jakim burištima i vjetrometinama, pa od srodnika jedini podnosi jaču posolicu. Na pluvio-termički inače prikladnim područjima submediterana, gdje je lokalno prečesta bura ili prejaka posolica, na ovo neotporni tip Swida (Cornus) sanguinea lokalno postaje rijedak ili posve izostaje bez podmlatka i tu ga na burnom području (npr. Baška i južnija otočna brda Dalmacije) dijelom ili posve zamjenjuje otpornija Sw. australis. Prama srodnim kopnenim mezofitima (Sw. sanguinea i Sw. koenigii) izdvaja se Sw. australis nizom jasnih osobitosti: grane s debelom izpucanom korom, mladi izbojci svjetliji sivomaslinasti, listovi čvrsto-kožasti i poluzimzeleni, sitniji po 3-4 x 1,5-2 cm (kao C. mas), ozgora tamni maslinastosmeđi, pa ozdola s ravnim i stršećim jednostrukim čekinjama, a plodići su sitniji plavkasti (sve to je jasno vidljivo na populaciama s jadranskih otoka i dalje jugoistočno).

16. Salix amplexicaulis Bory - primorska vrba

Salix amplexicaulis (S. oppositifolia Host., tzv. S. "purpurea" auct.medit. non L.; Baška: "zjùkvica", Batomal: "mićažùkva", Vrbnik: "malavàrba", knj. primorska vrba): To je primorski poluendem uz jugozapadne balkanske obale od Kvarnera do Bospora. Većinom raste uz močvarna ušća primorskih rijeka, u termobazičnim šikarama Tamaricetalia, a najčešća je u obalnoj zajednici Tamarici-Salicetum amplexicaulis.

Vrlo je otporna na olujne vjetrove i umjerenu posolicu tj. najotpornija na sol među našim primorskim vrbama. Kod nas je na sjeverozapadnoj granici, npr. ušće Neretve, uz donju Krku i Zrmanju, na otoku Krku kod Vrbnika i Baške duž rječice Velarŷka, pa izdvojeno u zaleđu na sedri samo kod vrela Une. Od većine naših vrba se jasno izdvaja sjedećim i nasuprotnim listovima u parovima, a rast je zbijen jastučasto-polukuglast.

17. *Salix micans Anders.,- srebrna vrba

Salix micans (S. alba ampl. ssp. micans Rech., tzv. S. "alba" auct.orien. vix L.; Baška: "velažùkva", Vrbnik: "velavàrba", uz Neretvu: "zugva", knj. srebrna vrba, grč. itía): Ovo je drvolika poluzimzelena i termo-bazofilna vrba, koja u istočnom Sredozemlju i jugozapadnoj Aziji zamjenjuje kopneni europski tip bijele vrbe (S. alba s.s.). U južnoj Hrvatskoj dostiže najzapadniju granicu do Kvarnera, a dalje jugoistočno raste u Albaniji, Grčkoj, Turskoj, Siriji, Kurdistanu i Mezopotamiji.

Kod nas je razmjerno rjeđa uz ušće Neretve i donju Krku, pa na jugoistoku otoka Krka u dolini Baškadraga uz rječicu Velarŷka. Među našim drvolikim vrbama je ova razmjerno najotpornija na posolicu i jače vjetrove, a raste u primorskim šikarama Tamaricion parviflorae i južnim močvarnim šumama Periploco-Quercion brutiae. To je najdekorativnija domaća vrba, a od kopnenoga europskog tipa S. alba s.s. se izdvaja poluzimzelenim kožastim listovima koji kasnije opadnu u proljeće uoči pupanja i s obje su strane tj. i ozgora sjajno-srebrnasti i gusto svilenasti-dlakavi, a plodići su na izduženoj stapki.

18. Vitex agnus-castus L.,- konopljika

Vitex agnus-castus (Bš. knôplika, knj. konopljika): Ovo je diljem Mediterana i Jadrana, pa i u Kvarneru česti grm uz niže morske i rječne obale, najviše u zajednicama Rubo-Viticetum agni-casti i Vitici-Tamaricetum dalmaticae. Na jugoistočnom Krku se dosta nalazi na aluviju uz obalne plaže, kao i uz potoke kod Baške, Stare Baške i duž rječice Velaryka.

19. Tamarix dalmatica Baum,- jadranski tamariš

Tamarix dalmatica (tzv. T. "africana" auct.adr. non Poir.; Baška: "veli tamarŷž", Komiža: "tamarîš", knj. jadranski tamariš): Ovo je obalni poluendem jugozapadnog Balkana, ter jadranskih i jonskih otoka. Jače je termobazofilan i halofilan negoli T. parviflora DC. i uglavnom je ograničen na tvrdolisni eumediteran: ovaj bolje podnosi olujne vjetrove i jaku posolicu pa je ranije to bio najobilniji tamariš uz morske obale jugoistočnog Krka, gdje je donedavna većinom uništen turističkom izgradnjom oko Baške.

Uglavnom raste uz obalne poluslane vode duž morskih plaža i rječnih ušća u šikarama Vitici-Tamaricetum dalmaticae: npr. Konavli, Mljet, Korčula, Pelješac, ušće Neretve i Krke, Nin, Pag, Lopar na Rabu, Baška na Krku nizvodno od Jurandvora uz rječicu Velarŷka (ranije i uz bašćanske lagune Jezeri i Bosãr – gdje je dosad većinom uništen). Napomena: pravi tip T. africana s.s. u Hrvatskoj nije samonikao nego tek sadjen i podivljao, a tzv. “samonikli-divlji T. africana” kod nas nije taj – nego zapravo balkanski poluendem T. dalmatica (koji je našim kontinentalnim jugo-floristima još ostao nepoznat).

20. Tamarix parviflora DC.,- istočni tamariš

T. parviflora (tzv. T. "gallica" auct.balk. non L., Bš. "mići tamarŷž", knj. istočni tamariš, grč. almyrikê): To je najčešći samonikli zastupnik roda na obalama istočnog Jadrana od južne Istre do Neretve i Boke Kotorske, a kod nas je na zapadnoj granici. Na Krku više raste uz nutarnje slatkovodne močvare i lokve, pa na jugoistoku uz rječicu Velarŷka i njezine sezonske pritoke u vododerinama oko doline Baškadraga.

Inače taj raste od zavjetrina do vjetrometina uz primorske vodotoke i močvare, češće uz slatke vode u priobalnim šikarama Tamaricion parviflorae, a najviše u zajednici Tamarici-Salicetum amplexicaulis. Nalazi se u Dalmaciji, Hercegovini, Albaniji, Macedoniji, Grčkoj i oko Crnoga do Kaspijskog mora. Napomena: pravi tip T. gallica s.s. u Hrvatskoj nije samonikao nego većinom sadjen i manje podivljao, a tzv. “samonikli-divlji T. gallica” kod nas nije taj – nego zapravo istočni T. parviflora (koji je našim jugo-floristima dijelom još ostao nepoznat).

21. Rhamnus intermedia Steud.& Hochs.,- primorska krkavina

Rh. intermedia je česti listopadni grm u balkanskom submediteranu, najviše u šibljacima Paliuretum. Na buru je poluodporan, dok posolicu slabije podnosi. Na jugoistočnom Krku ga ima više u unutrašnjosti Bašćanske doline uzvodno od Jurandvora pa kod Vrbnika, dok je tu rjedji uz morske obale.

22. Frangula rupestris (Scop.) Schur.

Frangula rupestris (Rhamnus wulfenii Hoppe; knj. kraška krkavina): To je kraški taursko-dinarski relikt, proširen od naših primorskih Dinarida još istočnije kroz Albaniju, Grčku, Bugarsku, Tursku, Kurdistan i Armeniju sve do južnoiranskog gorja Zagros. U jugozapadnoj Aziji je taj značajan za reliktne cedrove šume Querco-Cedretalia, a na Balkanu za borove šume Erico-Pinetalia s.l., najviše u submediteranskoj svezi Orno-Pinion. Kod nas raste do jakih vjetrometina i burišta, gdje podnosi i posolicu. Na jugoistočnom Krku je čest npr. oko sedla Zakam i drugdje na strminama Baške.

23. Cotinus coggygria Scop.s.s.,- rujevina

Cotinus coggygria (Bš. "rũj", knj. rujevina, obični ruj): Obični europski ruj je razmjerno česti grm na obalnim Dinaridima i višim brdima jugoistočnog Krka, gdje većinom raste na grmovitim kamenim strminama iznad Baške, osobito na gornjim grebenima Obzove i Divinske gore. Naprotiv niže uz more ga ovdje i južnije na otocima i obalama zamjenjuje drugi jugoistočni kserofit Cotinus taurica (vidi tu niže).

24. *Cotinus taurica M.Gan.,- južni ruj

Cotinus taurica M.G. (usp. LOVRIĆ 1975, 1981, 1987 itd., C. coggygria ampl. ssp. velutina Brow., C. cog. ssp. pauli Radić; Baška: "mićarũj", Jurjevo: "mala rujevina"; knj. primorski južni ruj): Tipični europski ruj, C. coggygria L. ssp. coggygria (s.s.) silazi uz more samo u jugozapadnoj Europi do Istre, dok je istočnije duž obala Balkana i Male Azije uglavnom ograničen na kopneno zaleđe i listopadni submediteran, najviše u kserobazičnim šumama reda Erico-Pinetalia i u šibljacima Cotino-Paliuretalia. Naprotiv se termofilnije primorske populacije ruja na obalnim i otočnim padinama u tvrdolisnom eumediteranu na Jadranu izdvajaju od običnoga europskog ruja nizom posebnih značajka (RADIĆ 1985), a morfotaksonomski se ove bitno ne razlikuju od drugoga, jugoistočnog primorskog ruja (C. taurica = C. coggygria subsp. velutina) iz istočnog Sredozemlja i jugozapadne Azije.

Na dodirnomu zajedničkom pojasu izmedju obadva ova ruja tj. u toplijm submediteranu obalnih Dinarida i sjevernojadranskih otoka, tipski kontinentalni ruj uglavnom raste u vlažnijim zavjetrinama, ponikvama i na flišu, dok je kseromorfni primorski ruj kod nas ograničen na najgora orkanska burišta s jakom priobalnom posolicom, gdje je najčešći u eolskim poluzimzelenim pseudomakijama, dok istočnije u prednjoj Aziji ovaj raste u šumama reda Querco-Cedretalia. Jugoistočni primorski ruj je raširen u Libanonu, Siriji, Kurdistanu, Turskoj, južnom Zakavkazju, Krimu i južnoj Bugarskoj, a najzapadnije raste kod nas na dalmatinskoj obali i Kvarnerskom otočju: Konavoske stijene, Makarsko primorje, velebitska obala Jurjevo-Stinica, pa jugoistočni Krk (Baška) i burni otoci Plavnik, Prvić, Sv.Grgur i Goli otok.

Taj naš primorski ruj (C. taurica) južnije uz Jadran se od tipskoga europskog ruja (C. coggygria s.s.) izdvaja nizom osobitosti: Listovi su mu izrazito čvrsti, kožasti i poluzimzeleni tj. opadnu tek u proljeće s novim pupanjem, kratki su okruglasti i izrazito dvobojni, ozgora tamniji modrozeleni i ozdola sivkasto-dlakavi; filamenti prašnika su skraćeni pa su im antere skoro sjedeće pri dnu latica, a lapovi u zrelosti ne opadnu nego je čaška kasnije čvrsto prirasla kao ovoj pri dnu ploda. Cvjetanje mu je kasnije tj. kod nas krajem ljeta i ujesen (kolovoz - listopad), pa zato postoji i sezonska izolacija u razplodu običnoga i primorskog ruja.

25. Colutea brevialata Lange, - mala pucalina

Colutea brevialata (C. arborescens L. ampl. ssp. gallica Brow.; Baška: "puclòvina", Komiža: "zànovita"; knj. mala pucalina, grč. pontikía): Ovo je zapadno¬mediteranska svojta kod nas na istočnoj granici: velebitska obala Jurjevo - Klada, jugoistočni Krk oko Baške, Sv.Grgur, Rab, Hvar i Konavli.

Dok poluotporni južnoeuropski tip Col. arborescens (ssp. arborescens s.s.) raste na umjerenim privjetrinama u submediteranskim šibljacima Paliuro-Petterion, ova ga otpornija kserotermna svojta zamjenjuje po tvrdolisnom eumediteranu u garigama Cisto-Ericetalia, gdje raste uz vjetrovite obale na udaru posolice. Od submediteranske obične pucaline se ta južna izdvaja nižim rastom do 90 cm, kraćim listovima s 2-3 para sitnijih listića oko 5 mm, a krilca vjenčića su sitnija i za 1/3 - 1/4 kraća od zastavice.

26. Lembotropis australis (Freyn) M.Gan.

Lembotropis australis (Cytisus mediterraneus Pant.; Bš: "ditêlnik", knj. veliki djetelnik). Rod Lembotropis je kod nas zastupljen s dvije svojte, od kojih je niži kontinentalni polugrm Lem. nigricans (L.) Gris. (subsp. nigricans s.s.) tek poluotporan na umjerenim privjetrinama i uglavnom raste na dolomitu u borovim šumama Erico-Pinetalia, kao puzavi polugrmić niži od 1m. Otporna južnija svojta L. australis zamjenjuje ga u primorju i na otocima, kod nas duž primorskih Dinarida i na vrhovima otoka Krka, pa dalje u Grčkoj, na Apeninima, Atlasu i ostalom sredozemnom gorju.

Na jugoistočnom Krku ga ima uz rubove olujnih šikara i borovih šumica na Obzovoj i Divinskoj gori. Raste na jačim vjetrometinama, uz Jadran većinom u primorskim borovim šumama Orno-Pinion nigrae. Od sjeverne kontinentalne svojte L. nigricans se taj južni L. australis izdvaja: višim rastom grma do 2,5 m, debljim i odrvenjelim uspravnim granama, bijelo dlakavim izbojcima i listovima, a listići su kožasti poluzimzeleni, šiljasto-lancetasti i sitniji po 4-6 mm; os cvata je skraćena, a cvjetići sitniji i goli bez dlačica.

27. Arundo donax L.,- trstina

Arundo donax (Baška: „štartna“, Batomal: „velatàršt“, knj. trst, trstina): Ovo je pored južne odrvenjele povijuše Smilax mauretanica Desf., na Jadranu najveća drvenasta jednosupnica od samoniklih u Hrvatskoj. Za razliku od obične europske trske (Phr. communis), ova južna sredozemna je posve odrvenila s višegodišnjom tvrdom stabljikom (kao npr. bambusi), pa na Jadranu izraste uvis po 2 – 4m. Proširena je oko Sredozemlja i uz Jadran je na svojoj sjevernoj prirodnoj granici kao divlja po dalmatinskoj obali do Kvarnerskih otoka, dok je u Istri i sjevernom Primorju većinom naknadno i umjetno proširena.

Kod nas Arundo prirodno raste divlja najviše uz brakična ušća i donje lagune dalmatinskih rijeka, a na sjevernoj granici je tek mjestimice na otocima Cresu (Vrana) i Krku oko Baške, npr. uzduž obala rječice Velaryka (gdje je nedavno većinom uništena betonskim kanaliziranjem korita), kao i u manjim jarugama njenih sezonskih pritoka od Batomja do Šuraja. Ranije je još donedavna kod Baške najbujnije obilno rasla u većim poluslanim trsticima zajedno s Typha domingensis (Pers.) Steud. (južna rogozina), osobito u brakičnim obalnim lagunama Bosãr uz zaljev Velalukà na istočnom kraju otoka, kao i u većoj laguni Jezèri iza plaže kod ušća rječice Velaryka: Međutim su pred desetak godina tzv. „sanacijom“ obje te prirodne lagune dosad zasipane i uništene sa sveukupnom bogatom florom i faunom južnih močvara (pa su najveća slična prirodna staništa kod nas još preostala tek u delti Neretve).

H) Veće povijuše i penjačice (liane)

Za jugoistočni Krk oko Baške i nadasve obilno duž doline Baškadraga je posebno značajno nadprosječno bogatstvo raznih južnih (polu)drvenastih povijuša, penjačica i sredozemnih liana po šumama i na stijenama, a koje su inače rjeđe drugdje uz Jadran i na inim našim otocima: Vitis sylvestris Gmel., Hedera helix ssp. poetarum Nym., Rubus heteromorphus Rip., Lonicera etrusca Santi, *Lon. stabiana Guss., Smilax aspera L., *Sm. mauretanica (Desf.) Poir., *Rosa liburnica Borb., Clematis flammula L., Cl. viticella L., Cl. vitalba L., Asparagus acutifolius L., pa još desetak inih rjedjih ili zeljastih puzavica, koje su tu izostale kao npr. Tamus, Bryonia, Convolvulus, itd.

1. Vitis sylvestris Gmel.,- divlja loza

Vitis sylvestris (Bš. „lozna – dibla lozà, knj. divlja loza): Proširena je po šumama i šikarama na otoku Krku, pa tako i na jugoistoku oko Baške. Vrećinom raste u zavjetrinama na plodnijem tlu, a rjeđe izraste kržljava na otvorenim vjetrovitim padinama golog krasa. Iznad Baške uz put Zakam-Sv.Ivan se većinom i bujnije razvija uz pošumljeni srednji i donji potez ove ceste, a najviše je ima u višim vlažnim šumama uz gornju rječicu Velaryka.

2. Hedera helix ampl. ssp. poetarum (Nicot.) Nyman

H. helix ssp. poetarum (H. taurina Carr., H. helix X taurica Hibb.; Bš. „barstjãn“, knj. primorski bršljan): Bršljanova podvrsta poetarum je prijelazni (hibridni ?) oblik između europsko-kopnenog tipa ssp. helix s.s. i krupnije istočnomediteranske podvrste ssp. taurica (H. taurica Hibb.). Na Krku se ta prijelazna svojta često penje po deblima stabala i na stijenama, pa je ima dosta po šumama i strminama iznad Baške npr. uz put Zakam-Sv.Ivan i drugdje po vlažnijim-zasjenjenim stijenama jugoistočnog Krka.

3. Rubus heteromorphus Ripart,- jadranska južna kupina

Rubus heteromorphus (R. dalmatinus Tratt.; Bš. „ostrùga“, knj. jadranska kupina): To je južna primorska kupina, proširena u srednjem Sredozemlju i uz jugozapadne obale Balkana i susjedne otoke, od Istre i Kvarnera do Peloponeza. Dobro podnosi olujnu buru i posolicu, pa je ima obilno na jugoistočnom Krku oko Baške, gdje je to najčešća i najotpornija vrsta kupine. Tu raste po kamenjarama, kao i uz rubove šikara. Ovo je na jugoistočnom Krku oko Baške najčešća i otporna svojta divlje kupine na kraškim vjetrometinama, dok su ine još rjeđe ovdje nazočne pretežno u zavjetrinama na flišu i aluviju npr. R. tomentosus Borkh., pa R. ulmifolius Schott., itd.

4. Lonicera etrusca Santi,- zapletina

Lonicera etrusca (knj. zapletina): Zapletina je na jugoistočnom Krku kod Baške najčešća vrsta tog roda i razmjerno otpornija na sušu, čestu buru i posolicu. Tu takodjer raste oko uvale Bunculuka, pa uz put Zakam-Sv.Ivan i drugdje uz rubove kamenih šikara i medju strmim stijenama nižeg pojasa uz rubove doline Baškadraga i oko Stare Baške.

5. *Lonicera stabiana Guss.,- kozolist

Lonicera stabiana (L. mollis Vukot., L. etrusca X implexa auct. ?; Baška: "kanòvina"; knj. jadranski kozolist): Ovo je morfotaksonomski prijelazni oblik između primorskih vrsta L. etrusca i L. implexa, ali nije potvrđeno da bi to bio introgresijski križanac, a njegov disjunktni areal više upućuje na vjerojatno reliktno podrijetlo. Dosad je poznat samo na tirenskoj obali jugozapadne Italije, pa izdvojeno kod nas uz sjeveroistočni Jadran: jugoistočni Krk (Vrbnik - Stara Baška), pa Prvić, Sv.Grgur, Goli otok i strma velebitska obala Jurjevo-Klada.

Kod nas raste većinom u kamenitom obalnom grmlju uz olujne i zasoljene klisuraste obale, uglavnom na najgorim orkanskim burištima s jakom zračnom posolicom. U odnosu na srodnike, to je jastučasti poluzimzeleni grmić do 80 cm s kratkim i debelim, rašljastim golim izbojcima, a srcoliki listovi su sočni i mesnato zadebljali, tamne modroljubičaste boje; cvjetovi su skoro sjedeći na kratkoj stapki, tamne hrđastosmeđe boje i veliki dužine 4 5 cm, a kraći prašnici ne vire izvan vjenčića i plodovi su blijedožute boje.

6. Clematis flammula L.,- mala pavit

Clematis flammula (Bš. „mića tartna“, knj. mala pavit): To je južna poluzimzelena povijuša koja većinom izraste oko 2 – 3m dužine, a najviše raste u makijama tvrdolisnog eumediterana. Ova manja primorska povijuša je na jugoistočnom Krku i kod Baške najčešća i najotpornija divlja vrsta tog roda na sušu, buru i posolicu. Ima je dosta uz uvalu Bunculuka, pa uz put Zakam-Sv.Ivan, kao i drugdje oko doline Baškadraga.

7. Clematis viticella L.,- južna pavit

Cl. viticella (Bš. "vela tartna", knj. južna pavitina): Ovo je razmjerno rjeđa vrsta na jugoistočnom Krku, gdje se više proširila kao korovna uz naselja, smetlišta i gomile raznog odpada. Ima je oko Baške uz naselje, ruševine i na otpadnim naslagama smeća npr. u bivšemu napuštenom kamenolomu kod sedla Zakam, pa na smetištima duž Bašćanske plaže, itd.

8. Clematis vitalba L.,- velika pavitina

Cl. vitalba (Bš. "barbarùsina", knj. velika pavitina): To je lokalno najveća samonikla i listopadna povijuša, koja tu izraste oko 5m do 9m visine s vijugavom drvenastom stabljikom. Ovdje raste na južnoj granici u višim šumama na flišu i aluviju. Kod Baške je najviše ima u vlažnijim šumama duž potoka Velaryka, pa i u višim poluvlažnim šumama uz put Zakam-Sv.Ivan, ali je tu manje otporna na jače vjetrove i posolicu.

9. *Rosa liburnica Borb.,- kvarnerska ruža

Rosa liburnica (R. freynii Tomm., R. adriatica M.Gan.; Baška: "mićaćipũn"; knj. kvarnerska ruža): Ovo je kserotermno-halofilni i vrlo otporni endem iz sekcije Caninae, proširen od Istre preko Kvarnerskog otočja do velebitske obale. Ima je dosta uz obale na izloženim kamenim padinama Obzove i Divinske gore na jugoistočnom Krku i to je načešća svojta divlje ruže u okružju Baške. Raste uglavnom na zasoljenim olujnim vjetrometinama i orkanskim burištima, većinom u obalnim eolskim trnjacima grmaste zajednice Osyrio-Prunetum ramburii.

10. Ine češće ruže (Rosa sp.plur.)

Ostale su važnije svojte divljih ruža na jugoistočnom Krku oko Baške takodjer još npr. R. X litoralis Borb. (R. arvensis ampl. ssp. carstigena H.Br.), pa R. X sempervirens L. ampl. i još ine rjedje.

11. Rubia peregrina L.- južni broć

Rubia peregrina je južna sredozemna puzavica diljem Sredozemlja, koja kod nas većinom raste u eumediteranskim tvrdolisnisnim i poluzimzelenim makijama Quercetalia ilicis. Na Krku se već nalazi blizu sjeverne granice, pa tu raste kod Baške, Stare Baške, Punta itd., većinom na donjim i sunčanim padinama bliže moru.

12. Smilax aspera L. s.s.- tetivika

Smilax aspera (Bš. „tetavŷka“, knj. mala tetivika): To je poznata obična tetivika, kao manja poludrvenasta povijuša ili grmić po kamenjarama i nižim šikarama diljem Sredozemlja. Kod nas je proširena duž istočnog Jadrana i na Kvarnerskim otocima, pa tako i na jugoistočnom Krku oko Baške po južnim kamenim padinama. Npr. oko uvale Bunculuka i uz cestu Zakam-Sv.Ivan mjestimice raste medju suhim stijenama i uz sunčane rubove poluzimzelenih šikara iznad Baške, a ima je dosta i oko Stare Baške, pa u uvali Velaluka itd.

13. *Smilax mauretanica (Desf.) Poir.,- nerezina

Sm. mauretanica (Sm. nigra auct. p.p.; Bš. „nerezna“, knj. velika tetivika): Ovo je kod nas rjedja i najveća južna svojta iz roda Smilax, koja je tu na sjeveroistočnoj granici areala, a inače je češća u zapadnom Sredozemlju, jugozapadnoj Europi i sjeverozapadnoj Africi oko gorja Atlas. Kod nas izraste kao drvenasta tvrdolisna liana po 2 – 4 m visine i većinom se penje medju drvećem u poluzimzelenim sredozemnim šumama.

Na jugoistočnom Krku je ova rjedja od obične male tetivike (S. aspera s.s.), a ima je npr. iznad Baške uz donji put Zakam-Sv.Ivan gdje se penje po borovima i crnikama, kao i na istoku otoka uz uvale Bunculukà i Velalukà, gdje se penje medju obalnim stijenama. Manje je ima i na istoku Cresa, npr. uz Merešku jamu kod lučice Merag. Uz Arundo donax L., ovo je kod nas na Jadranu najveća odrvenjela svojta medju domaćim samoniklim jednosupnicama.

14. Asparagus acutifolius L.,- grmasta šparoga

Asparagus acutifolius (Bš. „šparugŷnac“, Dalm. 'veli šparog', knj. grmasta šparoga): To je na jugoistočnom Krku oko Baške najveća, najčešća i najotpornija vrsta grmaste šparoge, koja tu obilno raste po šikarama i medju stijenama. Ima je mnogo oko uvale Bunculuka, pa uz put Zakam-Sv.Ivan i drugdje na južnim strminama oko Baške, gdje dobro podnosi sušu, obilnu buru i posolicu. Ostale niže zeljaste vrste tog roda su ovdje rjedje i manje otporne na sušu i olujni vjetar.

J) Niži odrvenjeli polugrmovi

Izim gornjih manjeviše odrvenjelih svojta stabala, grmova i liana, na jugoistočnom Krku između Vrbnika i Stare Baške, a najviše oko doline Baškadraga, uz gore već nabrojenu pravu drvenastu dendrofloru, još raste barem pedesetak inih svojta manjih odrvenjelih polugrmova (visine do 1m) u područnim šikarama i uz rubove šumica.

Od tih raznih poludrvenastih su ovdje još važniji i najčešći npr. Dittrichia viscosa (L.) Greut., Helichrysum italicum (Roth.) Guss., *Hel. litoreum Guss., Ruscus aculeatus L., Drypis jacquiniana Murb.& Wett., Onosma javorkae Simk., *On. dalmaticum Scheele, Astragalus muelleri Steud.& Hoch., *Ast. hinkei Sadl., *Ast. dalmaticus (Vis.) Bunge, Genista aristata Presl., Cytisanthus holopetalus (Koch) Gams, Arthrocnemum glaucum (Del.) Ung., *Sarcocornia perennis (Mill.) Scott, *Satureia variegata Host, Salvia officinalis L., Daphne alpina L.ampl., Aurinia media (Host) Schur., *Limonium dictyophorum (Tsch.) Deg., *Medicago pironae Vis., *Rumex induratus Boiss.& Reut., *Rumex suffruticosa (Gay: Willk.) DC, *Plantago wulfenii (Willd.) Spr., *Euphorbia pithyusa L., Artemisia X biasolettiana Borb., Campanula pyramidalis L., Marrubium incanum Desr., Teucrium polium ampl. ssp. capitatum (L.) Arc. i još toliko inih ovdje znatno rjeđih.

1. Dittrichia viscosa (L.) Greut.,- bušinac

Dittrichia viscosa (Erigeron viscosus L.; Bš. „betl“, knj. bušinac): Tipski obični bušin, Dittrichia viscosa subsp. viscosa s.s. (Cupularia viscosa Gr.& Godr.) je niži polugrm, proširen po Sredozemlju uz putove i u primorskim garigama Cisto-Ericetalia. Naprotiv u primorskim visokim zelenima (Prangetalia) uz rubove mediteranskih šuma, pa na policama obalnih stijena raste druga otpornija i veća do 1m grmolika svojta D. viscosa ssp. revoluta (Hoffm. & Link.) Silva & Tutin (= Inula istriaca M.Gan. 1883, I. viscosa var. laxiflora Boiss.), koja je zapadni disjunktni relikt od Portugala do Hrvatske.

Kod nas ova raste od Istre preko Kvarnerskog otočja do obale Biokova, pa i kod Baške na južnim sunčanim padinama najviše uz put Zakam-Sv.Ivan i istočnije uz uvalu Bunculuka. Od tipa D. viscosa s.s. izdvaja se: snažniji polugrm i do 130 cm, grane deblje razgranjene i većinom odrvenjele s ljubičasto-smeđom tamnijom korom, listovi čvrsti kožasti i uži previjenog ruba, duži od 6 cm, cvat veći i rahliji s brojnijim i sitnijim glavicama, a uz sve glavice su veće brakteje slične ostalim listovima.

2. Helichrysum italicum (Roth.) Guss.,- smilje

Helichrysum italicum (Bš. „magrŷš“, knj. obično smilje): To je poznati sredozemni polugrm proširen oko Jadrana, pa i na otoku Krku. Tu izvrsno podnosi jaču sušu, olujne vjetrove i posolicu. Na jugoistočnom Krku oko Baške obilno raste po sunčanim kamenitim padinama i medju stijenama, npr. oko Stare Baške, pa uz put Zakam-Sv.Ivan i drugdje na kamenjarama jugoistočnog Krka.

3. *Helichrysum litoreum Guss.,- velesmilje

Hel. litoreum (H. "saxatile" auct. p.p. non Moris, Gnaphalium litoreum Bert.; Baška: "velamagrîš", knj. veliko smilje, grč. amárantos): To je halofilni ljetopadni grm i disjunktni relikt s glavnim arealom na obalama i otocima Tirenskog mora, pa još izdvojeno Apulija u istočnoj Italiji i na sjeveru olujne obale oko Velebitskog kanala: jugoistočni Krk, Prvić, Sv.Grgur, Goli otok i velebitska obala Jurjevo-Klada. Kod nas raste samo bliže uz more, na najgorim orkanskim burištima s jakom posolicom, po klisurastim obalnim strminama.

Od običnoga poluotpornog smilja, H. italicum (Roth.) Don. s.s., koje ima širi eolski raspon na raznim primorskim tra¬vnja¬cima, H. litoreum se razlikuje: ljetopadni grm do 80 cm, deblo do 14 cm širine, grane sve višegodišnje odrvenjele, listovi uži izduženi, svjetliji srebrnosivi i gusto baršunasti, osuše se i opadnu ljeti nakon cvatnje, cvjetovi tamniji zlatnožuti do narančasti, a ovojne ljuske cvata izduženo-ušiljene.

4. Ruscus aculeatus L.,- veprina

Ruscus aculeatus (Bš. „fratàršćina“, - veprina): To je ovdje rjeđi, bodljast zimzeleni polugrmić. Ovaj na jugoistoku Krka kod Baške najviše raste uz zasjenu u poluzimzelenim šumicama uz niže jugozapadne padine od zaselka Šuraje do uvale Bunculuka i u donjim šumama oko sela Batomal i Stara Baška. Osrednje je poluotporan na umjerenu buru i blažu posolicu.

5. Arthrocnemum glaucum (Del.) Ung.,- omakalj

Arthrocnemum glaucum (Salicornia macrostachya Moric., knj. veliki omakalj): Ovaj u zapadnom Sredozemlju i sjevernoj Africi raste uglavnom po priobalnim močvarnim slanušama i lagunama reda Arthrocnemetalia. Naprotiv je na jadranskim i egejskim otocima i duž balkanskih obala rjeđi u slanim močvarama, pa se tu češće nalazi na suhim i olujnim kamenitim obalama pa čak i na strmo-klisurastim zasoljenim obalama i stjenovitim otočićima: npr. južna Istra, Senjski arhipelag, srednjojadranski pučinski otoci oko Visa i Lastovci.

Dakle je ova svojta na zapadu pretežno močvarni higrohalofit, a istočnije s posolicom je više kamenjarski kserohalofit. Kod nas su (Šumarska enciklopedija II, 1987: 546) posve krivi promašeni navodi da taj Arthrocnemum navodno raste u "Podunavlju": to je termofilni subtropski rod koji ne podnosi kontinentalne mrazove, pa tu u zaleđu nema pripadnih staništa i sigurno izostaje.

6. Sarcocornia perennis (Mill.) Scott. s.l.ssp. alpini (Lag.) Castro

Sarcocornia perennis (Salicornia alpini Lag., tzv. Sal. "fruticosa" auct.adr. p.p. non L., Punat: "smucanj", knj. puzava omaklina): To je jastučasti puzavi polugrm i najotporniji halofit na obalama Sredozemlja, gdje raste na najgorim pre¬soljenim slatinama sa slanom korom i podnosi olujne obalne vjetrove. Uz Jadran raste u napuštenim solanama poznatiji poluotporni tip ssp. perennis s.s. (= Salicornia radicans Sm.).

Otpornija i odrvenjela ssp. alpini naprotiv raste na olujnim, niskim kamenitim otočićima i školjevima, kod nas najviše kameni otočići u Velebitskom kanalu i Kvarneriću: Galun, Kormat, Maligoli, Mag, Ražanci itd., većinom u sredozemnoj zajednici Halimiono-Sarcocornietum. Od niskog tipa vrste izdvaja se ta podvrsta većim polugrmastim rastom, tvrdo-odrvenjelim uzdignutim granama i tanjim cvatovima širine po 1,5-3 mm.

7. *Limonium dictyophorum (Tsch.) Deg.: Erben

Limonium dictyophorum (Statice 'cancellata' var. suberecta Borb., L. anfractum X cancellatum ?; Baška: "vela runčica", knj. kvarnerski vranjemil): To je naša najveća domaća i poludrvenasta svojta ovog roda, kao lokalni endem olujnih sjevernojadranskih obala, najčešći oko Velebitskog kanala: velebitska obala Jurjevo-Stinica, jugoistočni Krk oko Baške, pa susjedni Prvić i Goli otok. Raste samo na zasoljenim klisurastim obalama pod jakim udarom olujne bure.

Morfo-taksonomski je to najvjerojatnije prijelazni introgresijski križanac. Ističe se grmolikim rastom do 60 cm, snažna drvenasta stabljika je dolje debela do 4 cm i razgranjena poput orguljastog kandelabra, višegodišnje odrvenjele grane debele i preko 1 cm, listovi su gore na granama u vršnim rozetama, ali goli i glatki tamnoplavkasti, stare lisne peteljke dolje su sklerotizirane i oko grana tvore zaštitni ovoj. Cvatovi su na prijelazu između L. anfractum X cancellatum, s krivudavo-prepletenim ograncima i pepeljasotsivim cvjetićima.

8. Drypis jacquiniana Murb.& Wett.,- jadranski mekinjak

Drypis jacquiniana (D. spinosa L. ampl. ssp. jacquiniana Murb. & Wett.; Bš. „kozopàša“, knj. primorski mekinjak): Tipski planinski mekinjak, D. spinosa ssp. spinosa (= ssp. "linnaeana" Murb.& Wett.) je gorska zeljanica većinom po sniježnim točilima zaštićenih visinskih ponikava na Apeninima i Dinaridima do Macedonije. Naprotiv na suhim i burnim točilima Slovenskog primorja, Istre, Kvarnera i dalmatinske obale (Makarska i dr.) zamjenjuje ga kseromorfni primorski polugrm Dr. jacquiniana, koji raste u svezi Peltarion alliaceae, od privjetrina do jakih vjetrometina.

Ovo je otporni poludrvenast i kserofilni polugrm do 60 cm visine i do metar širine, stabljike su pri dnu odrvenjele i gore zeljaste jednogodišnje, krute pricvjetne brakteje su šiljato-bodljaste duge oko 2 cm i na vrhu s bodljom (DOMAC 1947, 1949). Područno se najviše nalazi na izloženim vjetrovitim točilima i kamenjarama oko sedla Zakam iznad Baške, kao i drugdje po kamenjarama jugoistočnog Krka i na susjednom otoku Prviću, najviše i najbujnije uz nutarnji rub šljunkovitih plaža.

9. Onosma javorkae Simk.,- primorska oštrika

Onosma javorkae (Bš. „mići kamenâr“, knj. primorska oštrika): To je sitniji polugrmić nižeg rasta, koji je čest na Jadranu i širje uz Sredozemlje gdje je otporan na sušu, vjetrove i dijelom na posolicu. Proširen je po Kvarnerskim otocima pa i na jugoistoku Krka oko Baške, gdje nastava manje ekstremna staništa s umjerenim vjetrom negoli idući endemski grmić O. dalmaticum. Taj manji sredozemni polugrmić Onosma javorkae Simk. uglavnom raste u zavjetrinama na nižim-ravnim kamenjarama i suhozidima Bašćanske doline, dok ga na strmim stijenama i olujnim grebenima zamjenjuje otporniji i veći drvenasti On. dalmaticum (vidi niže).

10. *Onosma dalmaticum Scheele

Onosma dalmaticum (On. croaticum M.Gan., Bš. „veli kamenâr“, knj. velika oštrika): To je naša najveća vrsta ovog roda i rijedak kraški endem obalnih Dinarida jugozapadne Hrvatske. Dosad je sigurno nađen samo na primorskim klisurastim odsjecima Velebita i Biokova, pa na olujnim otočnim vrhovima Obzove i Divinske gore na Krku i na susjednom vrhu otoka Prvića. Raste jedino po submediteranskim stijenama na najjačim orkanskim burištima. Takodjer ga ima i na olujnim brdskim stijenama oko sedla Zakam iznad Baške.

Od svih naših vrsta tog roda se jasno izdvaja nizom osobitosti: jači grmasti rast do 70 cm, kraće i snažno drvenasto deblo širine i do 9 cm, s odrvenjelim i višegodišnjim granama debelim do 3 cm, listovi su gore u tjemenim rozetama na vrhu grana (niži i pri¬zemni pri cvatnji više ne postoje), listovi su čvrsto-kožasti višegodišnji i zimzeleni, obrasli kukastim čekinjama, cvatne osi su ekstrarozetne tj. izrastu niže bočno ispod lisnih rozeta, a cvjetni prašnici su izduženi pa vire izvan vjenčića.

11. Astragalus muelleri Steud.& Hoch.

Astragalus muelleri (As. vegliensis Asch.& Graeb. non Sadl.: Bernh.; Bš. „krašica“, knj. jadranski kozlinac): To je razmjerno najčešća, poluendemska vrsta primorskog kozlinca na našim suhim južnim travnjacima i kamenjarama oko Jadrana. Ima ga dosta i na jugoistočnom Krku po suhim travnjacima oko Baške, pa i na golim otvorenim padinama oko sedla Zakam.

12. *Astragalus hinkei Sadl.,- crni kozlinac

Astragalus hinkei (SADLER 1825-1826, = syn. A. curictanus Lov., tzv. A. "vegliensis" Bernh. non Asch.& Gräb., A. argenteus var.“virgatus” Schl.& Vukot. non Pall., Tragacantha vegliensis Buch.; Baška: "ćarna krašica", knj. crni kozlinac). Ranije (zbrkano) ime te svojte A. vegliensis Sadl.: Bernh. s.s. potječe po klasičnom nalazištu na jugu otoka Krka (tal. Veglia = Krk: latin. Curicta). Kasnije su pod pseudonimom A. "vegliensis" njegov tip knjižno izmjenili Ascherson i Gräbner tj. naknadno ga preoblikovali i prebacili sasvim drugoj, zeljastoj vrsti A. muelleri Steud. & Hoch. i pod time je zabunom ušao u kasniju literaturu, što je po Kodeksu neuporabiv "nomen ambiguum rejectandum".

Ovo je otporni drvenasti grmić na klisurastim zasoljenim obalama oko Velebitskog kanala: jugoistočni Krk kod Vrbnika, Baške i Stare Baške, Prvić, Goli otok, istočni Pag i velebitska obala od Jurjeva do Stinice i kod Šugarja. Raste samo na jakim obalnim vjetrometinama i orkanskim burištima s obilnom posolicom, od 3-150 m nad morem u zajednici Allio-Astragaletum dalmatici.

Od gornje manje zeljanice A. muelleri s kojom je bio formalno tek po imenu pobrkan, bitno je različit po nizu ovih značajki: crni ljetopadni grm visine po 30-80 cm, korijen je odebljao kao velika repa do 7 cm, uspravne šibaste grane odrvenjele i debele do 2 cm s debelom izpucanom korom, mladi izbojci, peteljke, palistići, os cvata i čaška su svi gusto obrasli garavocrnim čekinjastim dlakama, a lisna os je kratka po 4-9 cm s crnim dlakama i 5-9 srebrenosjanih listića sa sivim dlakama, koji su veći lancetasti po 9-12 x 2-3 mm i odpadnu s cvatnjom krajem proljeća, pa su ljeti zreli plodovi na ogoljenom grmu. Os cvata je mnogostruko duža po 30-50 cm tj. nadvisuje listove čak 4-9 puta, a svaki bogati cvat na grani nosi po 15-40 većih cvjetova tj. cijeli je grm s više stotina cvjetova, cvjetovi su dvostruko veći i dugi po 21-34 mm, zagasite crnoljubičaste boje tj. puno tamniji od svih europskih kozlinaca; vjenčić je šareno-dvobojan tj. krilca narančastosmeđa a zastavica izdužena 2-3 puta i garavocrna, veća čaška je duga 8-10 mm s kraćim trokutastim zubićima, crna od dlačica, a plod je tvrdo odrvenio i gusto zarastao srebrno-svilenastim prileglim dlačicama.

13. *Astragalus dalmaticus (Vis.) Bunge,- krvavi kozlinac

Astragalus dalmaticus (Tragacantha dalmatica Buchse, tzv. As. 'sanguinolentus' auct.adr. non M.Bieb.; Baška: "ćavjena krašica", knj. krvavi kozlinac): To je veći i vrlo otporni grmasti kozlinac na olujnim klisurastim obalama uz sjeveroistočni Jadran: velebitska obala od Klenovice pa do Šugarja, s izdvojenim manjim nalazištima kod Kostrene, Jadranova-Šiljevice i Jasenica na ušću Zrmanje, pa otoci Zeča (uz Cres), Sv. Marko, južni Krk (Baška i Stara Baška), Prvić, Goli otok, Vir i kod Ražanca (Ravni Kotari). To je polumesnati vazdazeleni grmić i najzapadnija svojta iz širje skupine A. sanguinolentus ampl., iz koje na prijelomu korijena i grana curi grimiznocrveni sok poput krvi (gummiarabicum). Ovo je sjevernojadranski obalni endem oko Kvarnera, gdje raste na stjenovitim obalnim vjetrometinama i burištima s obilnom posolicom od 3-150m nad morem.

Od manjega sličnog polugrmića A. monspessulanus (subsp. illyricus) izdvaja se nizom osobitosti: snažniji vazdazeleni grm do 70 cm, odebljali korijen kao debela repa do 7 cm, grane su uspravne, odrvenjele i debele do 2 cm, zarasle trokutastim ljuskama od lisnih peteljka, na prijelomu curi krvavi sok. Svi su listovi u ter¬minalnim rozetama na vrhu grana, vrlo veliki i dugi do 35 cm, listići okrugli i goli, mesnato-zadebljali i mnogobrojni u 14-21 parova. Os cvata je podjednako duga kao listovi, cvatovi veliki jajasti po 4-6 cm, na grmu do 30 cvatova s do 200 cvjetova, cvjetovi su veliki po 2-3 cm i žive krvavogrimizne boje, velika zastavica po 1,5-2 puta duža od ostalog vjenčića, a zreli plodovi šareni narančastosmeđi, ravni i valjkasto-kobasičasti veliki oko 30 x 5 mm s prileglim srebrnosvilenastim dlačicama.

14. Genista aristata Presl.,- bodljasta žutika

Genista aristata (G. pungens Vis., tzv. G. "acanthoclada" auct.dalm. non DC., Baška: "badàvica"). To je dinarsko-apeninski disjunktni relikt, poznat na Siciliji, polutoku Gargano u jugoistočnoj Italiji, pa kod nas na Korčuli, Pelješcu, konavoskoj Sniježnici, kod Imotskog, na primorskoj padini Senjskog Bila i Obzovoj gori na jugoistočnom Krku iznad Batomlja. Raste samo na najjačim olujnim vjetrometinama i burištima, u Dalmaciji pretežno u garigama Genisto-Ericetum verticillatae i sjevernije u Kvarneru na kamenjarama zajednice Satureio-Daphneetum alpinae.

Od srodne nisko-zeljaste G. sylvestris s.s. se izdvaja tvrdo odrvenjelim i rašljastim mrežasto prepletenim granama, debljim i tvrdim četverobridnim bodljama po 1-3 u snopiću, pepeljastosivo-dlakavim listićima koji ljeti opadnu, pa sitnijim i dlakavim cvjetićima, ter zbijenim polukuglasto-ježinastim rastom tipa ljetopadnih tragantida. Naraste kao niži jastučasti grmić po 20-40 cm.

15. Cytisanthus holopetalus (Koch) Gams,- omelika

Cytisanthus holopetalus (Genista holopetala Koch, Bš: "mići žùkvić", knj. istarska omelika): To je brdski endem zapadnih obalnih Dinarida od Trsta do Zrmanje: Ćićarija, Obruč, vinodolska Viševica, južni Velebit i vršni greben Obzove gore na jugoistoku otoka Krka. Raste samo na olujnim vjetrometinama i burištima po istaknutim kamenim grebenima u zajednici Cytisantho-Caricetum mucronatae, od 500-1200 m.

16. Osyris alba L.,- metlina

Osyris alba (Bš. "žukvica", Pag "šćurica", knj. metlina: To je poluzimzeleni polugrm, koji je uz Jadran najčešći duž granice tvrdolisnog eumediterana i submediterana, najviše u grmljacima Cisto-Ericetalia. Na Krku dosta raste uz južne obale, pa oko Baške i Stare Baške u nižem pojasu na južnim sunčanim padinama.

17. Aurinia media (Host) Schur., - rumenica

Aurinia media (Host) Schur. (s.s.- non Trić, Alyssum medium Host., tzv. Al. "leucadeum" auct.quarn. non Guss.; Baška: "rumenica vakamku", knj. kvarnerska rumenica): To je razmjerno rjeđa svojta ograničena na olujne klisuraste obale sjeveroistočnog Jadrana, gdje većinom raste na olujnim i orkanskim obalama pod udarom najjače bure, najviše na zasoljenim obalnim stijenama (sveza Aurinio-Capparion). Dosad je tipska sigurno potvrđena samo na jugoistočnom Krku (Vrbnik-Stara Baška), Prviću, Sv.Grguru, Golom otoku, Rabu i Pagu, pa na velebitskoj obali Jurjevo-Stinica.

Dio navodnih ranijih nalaza zapisanih kao tzv. “Alyssum medium”, po pregledanom materialu se ustvari odnose na brdsku Au. sinuata, pa južnije u Dalmaciji još i na južniju Au. leucadea. Od njih se prava kvarnerska Au. media izdvaja: odrvenjelim grmolikim rastom i kratkim deblom širine do 3 cm, odrvenjelim višegodišnjim granama, listovi su mesnato-zadebljali i na rubu cjeloviti do plitko valovito-narovašeni, lisne žile su nejasne i uronjene u debelu plojku, a cvatovi su mnogobrojni po 20-50 njih i valjkasto-izduženi sa sitnim cvjetićima. Plodovi su okrugli lećasti po 4-5 mm (nisu eliptični niti kuglasti), a pri njihovom dozrijevanju listovi ostaju zeleni, te cvate rano u III.- IV. mjesecu.

18. *Plantago wulfenii Willd.: Spr.,- drvenasti trputac

Plantago wulfenii (Pl. maritima ampl. ssp. wulfenii M.Gan., P. holosteum var. bracteosa Hić., - non P. "Wulfeni" Schreb.& auct.; Baška: "veli tarbùšić", knj. drvenasti trputac): Odrvenjele Plantaginaceae su rjeđa pojava u subtropima, npr. grmoliki rod Psyllium (Plantago sect. Palaeopsyllium) na Kanarskim otocima i u sjeverozapadnoj Africi. Kod nas je jedini sličan polugrmić Pl. wulfenii kao sjevernojadranski obalni endem oko Velebitskog kanala: istočni Krk kod Baške (npr. Velaluka itd.), Prvić, Sv.Grgur, Goli otok i velebitska obala Jurjevo-Klada. Tu raste samo na orkanskim burištima i obalnim vjetrometinama s jakom posolicom na klisurastim obalama.

Od inih srodnih uskolisnih trputaca (Pl. "holosteum" auct. ampl.), jasno se izdvaja nizom ovih osobitosti: snažniji polugrmasti rast do 50 cm visine, stabljika kratka i snažna drvenasta debela do 3 cm, rašljasto-orguljasto razgranjena s odrvenjelim granama debljine do 1 cm, svi listovi su svi u tjemenim rozetama na vrhu grana (pri cvatnji nema prizemnih), listovi nitasti i jako izduženi do 25 cm, oštroga i rahlo pilasto-nazubljenog ruba (micro: presjek polumjesečast), cvjetne osi iz tjemenih lisnih rozeta često su rašljasto-razgranjene, a iz osi između cvjetića strše izdužene brakteje po 6-11 mm duge.

19. *Euphorbia pithyusa L.,- zečja mlječika

Eu. pithyusa (Eu. "paralias" auct.quarn. partim non L., Baška: "zêčji mlikac", knj. zečja mlječika): To je disjunktni obalni relikt zapadnomediteranskih otoka, koji raste na Balearima, tirenskim otocima i najistočnije kod nas u Senjskom arhipelagu: jugoistočni Krk kod Baške, Prvić, Goli otok i okolni manji otočići i školjevi. Za razliku od slične poluotporne zeljanice Eu. paralias L. s.s., koja raste na vlažnijim obalnim slanušama i pješčanim plažama (Cakiletalia), ova je kserotermnija i otpornija na vjetar pa u nas nastava samo olujne i zasoljene priobalne kamenjare pod udarom orkanske bure.

Od donekle sličnoga, poluotpornog tipa Eu. paralias s.s. (s kojim je kod nas većinom zamjenjivana), razlikuje se ovim osobitostima: polugrmastog rasta i pri dnu jače odrvenjela,- ali je bez sterilnih vriježa, listovi poluzimzeleni tvrđi kožasti i uži lancetasti, izrazito ušiljenog vrha i previjena ruba, štitasti cvatovi su kuglasto-zbijeni s brojnijim ograncima (po 7-12), njihove brakteje uže eliptično-jajolike, plodovi glatki i sitniji po 3-4 mm, a sjemenke hrapavo-izbrazdane.

20. Artemisia X biasolettiana Vis. s.s.,- jadranski pelin

Artemisia X biasolettiana (A. alba X caerulescens auct.; Baška: "pelŷn vakamìku", Pag: "santôn", knj. jadranski pelin): Ovo je kod nas najotpornija svojta pelina, koja kao endem raste uz sjeveroistočni Jadran od Istre do sjeverne Dalmacije i na Kvarnerskom otočju u najgorim orkanskim burištima s posolicom po obalnim kamenjarama, većinom u zajednicama Helichryso-Artemisietum canescentis i Artemisio-Festucetum lapidosae. Morfo-taksonomski je to prijelazni oblik i najvjerojatnije introgresijski križanac vrsta A. alba Turra X A. caerulescens L., a od njih bolje podnosi olujne vjetrove i obilnu suhu posolicu.

21. Medicago pironae Vis.,- grmasta lucerka

Medicago pironae (M. pseudorupestris Hayek, tzv. M. "arborea" auct.adr. non L., Baška: "ditêlnica", knj. grmasta jadranska lucerka) je sjevernojadranski grmoliki endem, sličan egejskom endemu M. arborea L., koji također tamo raste na izloženim kamenim obalama i otočićima. Za M. pironae su klasična nalazišta (usp. VISIANI 1867) stijene uz uvalu Martinšćica kod Rijeke i kod Omišlja na sjeveru otoka Krka. Kasnije je još nađena i u kanjonu srednje Soče pa se odonda pogriješno navodi kao tobožnji furlanski endem jugoistočnih Alpa.

Nedavno je još nađena i južnije u Kvarneru: osim Omišlja još vinodolska obala (RAC doktorat 1995), pa na sjeveroistočnim klisurinama otoka Prvića i Sv.Grgura. U Kvarneru raste na jačim obalnim vjetrometinama s posolicom, većinom u zajednici Allio-Astragaletum. Od srodnika se izdvaja odrvenjelim grmolikim rastom, golom stabljikom i granama (bez dlaka), većim i jače napiljenim listićima, većim krem-bijelim cvjetovima koji samo na vrhu zastavice nose zelenkastu pjegu, a spiralno zavijeni plodići su čekinjasto-dlakavi.

22. *Satureia variegata Host,- bijeli vrisak

Satureia variegata (S. 'montana' auct.adr.p.p.; Bš. „tušćina“, knj. bijeli vrisak): Ovo je primorski poluendem duž istočnog Jadrana iz širje skupine S. montana ampl., proširene oko srednjeg Sredozemlja. Raste i na Kvarnerskim otocima, pa i na jugoistočnom Krku kod Baške, npr. na golomu otvorenom dijelu gornjeg puta oko sedla Zakam i drugdje po kamenim grebenima Obzòve i Divnske gore. To je uz iduću kadulju (vidi niže) jedna od glavnih medonosnih biljaka u pčelarstvu otoka Krka.

23. Salvia officinalis L.ampl.,- ljekovita kadulja

Salvia officinalis L. var. confusa (Benth). Fiori (S. auriculata Mill., S. aurita Schul.; Baška: „kũš“, Batomal: kûšje, knj. ljekovita kadulja): Ovo je naš jadranski poluendem i jedna od glavnih medonosnih biljaka za jadransko pčelarstvo. Proširena je po kamenjarama uzduž istočnog Jadrana i na Kvarnerskim otocima, pa obilno na jugoistočnom Krku (i susjednom Prviću). Na buru i posolicu je osrednje poluotporna, pa se na najjačim burištima s obiljem soli povlači u umjerene zavjetrine, a oko Baške je česta i var. auriculata.

24. Daphne alpina L. ampl. var. petiolaris Keisl.

Daphne alpina var petiolaris (Thymelaea candida Scop., D. alpina X oleoides auct.; Bš. „maslinica“, knj. alpski likovac): Ovo je prijelazni oblik i vjerojatno introgresijski križanac između alpskog i južnoga primorskog likovca. To je poluzimzeleni grmić kožastih izduženih listova s peteljkom. Ova naša primorska odlika uglavnom raste na olujnim vjetrometinama kamenitih grebena i primorskih strmina, kao poluendem jugozapadnih Dinarida od Slovenskog primorja do sjeverne Dalmacije, pa na otočnim vrhovima Obzove i Divinske gore na Krku, kao i na sedlu Zakam iznad Baške.

25. *Rumex induratus Boiss.& Reut.,- južna kiselica

Rumex induratus (R. scoparius Roth., R. scutatus ampl. ssp. induratus Nym.,; Bš. „kiselćna“, knj. primorska južna kiselica): To je polugrm srednjega i zapadnog Sredozemlja, gdje raste na primorskim suhim točilima i kamenjarama reda Rumicetalia induratae. Novija istraživanja pokazuju da ova kod nas na jugu duž jadranskih obala i otoka u submediteranu i eumediteranu većinom zamjenjuje kontinentalno-visinski zeljasti tip R. scutatus (ssp. scutatus s.s.), koji je uglavnom proširen u višemu Dinarskom gorju, ali većinom izostaje niže i južnije bliže moru i na otocima, tj. uz Jadran je krivo naveden tek po kontinentalnoj analogiji.

R. induratus se često nalazi i iznad Baške medju kamenjem npr. oko sedla Zakam, pa na kamenim grebenima Obzove i Divynske gore i strminama susjednog Prvića i Golog otoka. Ova u primorju raste na sušnim i vrućim točilima i kamenjarama sveze Peltarion alliaceae i kod nas uz Jadran dostiže sjevernu sredozemnu granicu: npr. jugoistočna Istra, Krk, Prvić, Sv.Grgur, Goli, Rab, Pag, velebitska obala, Svilaja, Biokovo i južna Hercegovina. Od sjevernoga kopnenog tipa R. scutatus se ta južna primorska izdvaja polugrmastim rastom, razgranjeno-odrvenjela pri dnu, s brojnijim razgranjenim i prepletenim stabljikama, pa dvostruko sitnijim polumesnato-kopljastim listovima s izduženo-trokutastim režnjevima.

26. Rumex suffruticosa (Gay.: Willk.) DC.- grmasta kiselica

(Baška: „kiselćna“, Lopar na Rabu: "vela kiselica", knj. grmasta-velika kiselica): To je najviša domaća vrsta samonikle kiselice, kao izrazito kserotermni stepsko-polupustinjski grmić i disjunktni relikt jugozapadnog Sredozemlja. Raste najviše u sjevernoj Africi, južnoj Španjolskoj i uz obale Sardinije, pa izdvojeno najsjevernije kod nas na burnim obalama Velebitskog kanala: klisuraste obale jugoistočnog Krka kod Baške i Stare Baške, otoci Prvić, Sv.Grgur i Goli, obalne klisure Jurjevo-Klada podno Velebita. Kod nas je rjedja od predhodne i ograničena jedino na najgora orkanska burišta s jakom posolicom, gdje raste samo na olujnim klisurastim strminama, 5 – 70m blizu burnog mora.

Od svih naših i balkanskih kiselica se ova jasno izdvaja nizom osobitosti: grmoliki rast do 80 cm, stabljike brojne busenaste i odrvenjele uspravno-šibaste debele do 1 cm, rašljasto-viličasto razgranjene, svi listovi skupljeni u tjemenim rozetama na vrhu grana poviše tla (pri cvatnji nema prizemnih), njihova plojka je sočna i mesnatoodebljala, nalik sidru je sastavljena od tri trokrako-streličasta režnja odvojena dubokim polukružnim urezima. Na vrhu grana u lisnim rozetama je više razgranjenih cvatova s brojnim cvjetićima 3 x 3 mm, a tamniji smeđasti plodovi su dvostruko veći nego kod kopnenog tipa R. scutatus.

27. Campanula pyramidalis L.

Campanula pyramidalis (Bš. „mlikàc“, knj. piramidalna zvončika): To je naša najveća vrsta divovske zvončike rastom preko 1m do 2m, koja je jedina dolje manjeviše odrvenjela ili rjedje pri dnu još i rašljasto-razgranjena. Kod nas raste kao istočnojadranski endem po sušnim i sunčanim stijenama i starim zidinama uz istočni Jadran, pa i na Kvarnerskim otocima uključivo jugoistočni Krk oko Baške. Tu je ima manje na golim kamenjarama, a najviše po klisurastim policama i stijenama. Dobro podnosi sušu, čestu buru i posolicu, a raste do kamenih morskih obala istočno od Baške i obilno na susjednom otoku Prviću.

28. Teucrium polium ampl. ssp. capitatum (L.) Arc.

Teucrium polium ssp. capitatum (T. polium var. achaemenis Schreb.; Bš. „dubcć“, knj. bijeli dubačac): To je na kamenjarama uz Jadran i oko Baške najčešća mediteranska vrsta ovog roda, a otpornija podvrsta capitatum tu najviše raste po suhim sunčanim kamenjarama na udaru jake bure i vjetrovne posolice. Ima je obilno kod Baške, po sunčanim južnim kamenjarama podno Divinske i Obzove, a najviše uz put Zakam-Sv.Ivan, kao i drugdje po kamenjarama jugoistočnog Krka i susjednog Prvića.

29. Marrubium incanum Desr.,- marulja

Marrubium incanum (Bš. "marôbija", knj. marulja): To je nitrofilni mediteranski kserofit, koji diljem Sredozemlja ponajviše raste uz kamenite putove i ovčje torove. Kod nas je čest u primorju i višim brdskim otocima, po ispasenim kamenjarama i suhim pašnjacima gdje često borave ovce, pa tako i na brdskim kamenjarama oko Baške. Ima je dosta po kamenim brdima jugoistočnog Krka, osobito uz brdske ponikve na višim grebenima Obzòve i Divnske gore.

K) DENDROZONACIJA KRČKOG GORJA (Vêyske Hlâmi)

Unutar našega Jadranskog arhipelaga koji je uz Egejsko otočje najbrojniji na Sredozemlju i inače oko Europe, pored najvišeg poluotoka Pelješca (961 m) još izrazitu visinsku dendrozonaciju pokazuju i brdoviti jugoistočni Krk (569 m), sjeverni Cres (638 m) i otok Brač (778 m): Ovi imaju ukupno po 4 - 5 izraženih visinskih biljnih pojasa, dok ini naši osrednji otoci sadrže tek po 2 - 3 razlučena pojasa, a brojni manji jadranski otoci ispod 300m visoki imaju jedva do 2 razna visinska pojasa. Medjutim, visinska zonacija sredozemnih (i inih) otoka jako ovisi o vjetrovitosti, pa zato olujni otoci sa češćim vjetrovima imaju znatno uže i gušće zbijene brojnije pojase. Imena visinskih pojasa na Krku i inim našim otocima se tu navode po medjunarodnim standardima mediteranske fitozonacije (Molinier i surad.).

Npr. na grčkim otočnim brdima su takvi pojasi visoki oko 400m, a na našim dalmatinskim otocima oko 300m uvis, pa na burnomu istočnom Krku tek po 200m, a na olujnomu i najburnijem senjskom Prviću su zato i najniži otočno-visinski pojasi jedva po 120m - tj. taj Prvić ima čak 4 razna visinska pojasa od mora do vrha (363 m) slično kao ini znatno veći otoci. Na burnomu istočnom Krčkom gorju (Vêyske Hlâmi) oko doline Baškadraga je u drvenastoj vegetaciji na terenu jasno vidljivo po 4 - 5 raznih visinskih dendrozona: Na sjeveroistočnoj Divnskoj gori (475 m) se vide 4 razne dendrozone, a na najvišoj jugoistočnoj Obzòvi (569 m) od vrha do mora ima čak 5 vidljivih dendrozona (tj. slično kao na znatno višemu Braču i Pelješcu).

Presoljeni priobalni pojas (adlitoral)

To je najdonji otočni pojas bez šuma uz more gdje su tla manjeviše stalno zasoljena, ovisno o obalnoj vjetrovitosti i povezanoj posolici, koju tu najviše stvara Senjska bura i manje rjedji pučinski jugo. Glavni su priobalni dendro-halofiti osobiti za taj zasoljeni adlitoral oko Baške na istočnom Krku i susjednom Prviću (od odrvenjelih polugrmova): *Tamarix dalmatica, Arthrocnemum glaucum, *Sarcocornia alpini, Limonium dictyophorum, *Helichrysum litoreum, *Astragalus dalmaticus, *Astragalus hinkei, Euphorbia pithyusa, *Plantago wulfenii, *Rumex suffruticosa, Medicago pironae, pa još razne ine manje halofitne zeljanice.

Dolinsko podnožje (nizinski aluvij)

Niže i zaravljene položaje izvan uže presoljene obale, prirodno pokriva drugačija i bujnija izvorno šumska dendroflora južnih sredozemnih nizina, koja je tu na jugoistočnom Krku tipska i najbolje razvijena uzduž dna doline Baškadraga, a samo manje siromašnije fragmente dijelom ima još uz uvale kod Vrbnika i Stare Baške. Najvažnije i tipske dendro-svojte aluvijskih šumica i šikara jugoistočnog Krka izvorno su osobito: Populus nivea, Pop. nigra ampl.ssp. caudina, Ulmus canescens, *Fraxinus coriarifolia, Quercus pedunculiflora, *Salix micans, S. amplexicaulis, Vitex agnus-castus, Tamarix parviflora, *Pyrus X istriana, Clematis vitalba, Arundo donax, itd.

Poluzimzeleni eumediteran (samo južna podnožja)

Granične i osiromašene poluzimzelene pseudomakije se na jugoistočnom Krku nalaze uglavnom samo uz podnožja južnih padina po 100-170m visine oko Baške i Stare Baške, a obilnije i prostranije su zapadnije od Punta preko grada Krka i Valbiske do rta Glavotok, pa u bližem susjedstvu još južne padine Prvića, Sv.Grgur i uža velebitska obala Jurjevo-Klada. Glavne su značajne eumediteranske dendro-svojte poluzimzelenih pseudomakija kod Baške: Quercus ilex, *Qu. dalmatica, Philyrea latifolia, *Fraxinus argentea, *Pistacia calcivora, Pinus nigra ampl.ssp. *croatica, Pyrus spinosa, *Prunus ramburii, *Crataegus insegnae, *Cotinus taurica, Lonicera etrusca, *L. stabiana, Spartium junceum, Hedera helix ssp. poetarum, Rubus heteromorphus, Asparagus acutifolius, Rubia peregrina, Clematis flammula, Smilax aspera, *Sm. mauretanica, Dittrichia viscosa, Helichrysum italicum, Aurinia media, Rumex induratus, Osyris alba, Artemisia biasolettiana, etc.

Polusredozemni brežuljci (listopadni submediteran)

Ovo je inače na otoku Krku najprostraniji šumski pojas, ali ovdje na jugoistoku zbog izrazitog reljefa ovaj zauzima razmjerno manji dio ili tek oko 1/3 šumskih ploha približno do 200m ili 250m visine (ovisno o ekspoziciji), dok ostalo pripada šumskom aluviju, pa eumediteranu i brdskom supramediteranu. To su uglavnom bočne padine i viši izvorišni dio uz dolinu Baškadraga, pa okolica Vrbnika i srednje padine iznad Punta. U tom pojasu istočnije od graničnog grebena Obzove gore (u širem okružju Baške), zbog burnije klime u šumama i šikarama uglavnom izostaju bjelograb, makljen i ine submediteranske dendrosvojte neotporne na jaču buru. Glavne su posebne submediteranske dendro-svojte na istočnom Krku oko Baške: Quercus pubescens ssp. brachyphylla, Fraxinus ornus ssp. rotundifolia, Celtis australis, Pistacia terebinthus, *Swida australis, *Euonymus bulgarica, Rhamnus intermedia, Coronilla emeroides, Colutea brevialata, Frangula rupestris, Rosa liburnica, Teucrium polium s.l. (za ine nazočne višepojasne dendro-svojte širega eko-raspona vidjeti na kraju ovog popisa).

Podgorski supramediteran (mediteransko-montani)

Ovomu podgorskom pojasu supramediterana pripada većina gornjih šumica i šikara Krčkog gorja uzduž grebena Obzòve i Divŷnske gore, u približnomu visinskom rasponu od 200m - 400m ili 450m (ovisno o reljefnoj usmjerbi i vjetrovitosti). Glavne su ovdje značajne dendro-svojte, kojih inače nema uz otočne obale, a niti na inim nižim brežuljkastim plohama središnjeg i zapadnog Krka,- ali su ove inače češće na susjednom brdskom primorju uzduž obalnih Dinarida: Pinus nigra var. intermedia, Juniperus navicularis, Ostrya carpinifolia ampl., Cornus mas, Cotinus coggygria, *Cerasus cupaniana, *Amelanchier cretica, *Viburnum X naronitanum, *Lembotropis australis, Daphne alpina ampl., Onosma dalmaticum, Satureia variegata (ter ine zeljaste).

Gorski vršni grebeni (400 - 570 m)

Ovo je najviši vegetacijski pojas na otočnom gorju jugoistočnog Krka izmedju Vrbnika i Stare Baške, gdje je bolje izražen samo na višemu srednjem grebenu Obzòve gore približno od 450-570m, dok se na nižoj Divŷnskoj gori nalaze tek manji fragmenti takve dendroflore samo na sjevernim vršnim padinama iznad nekih 400m. Glavne su osobite značajne dendro-svojte toga najgornjeg šumskog pojasa gore na Obzòvi npr. Ostrya carpinifolia (kopneni tip), Acer obtusatum, Sorbus umbellata, Genista aristata, Cytisanthus holopetalus i još poneke ine ovdje rjedje.

Plurizonalna dendroflora širjeg raspona

Izim tu gore nabrojenih dendro-svojta s manjeviše izraženim optimumom učestalosti oko odredjenoga visinskog pojasa na profilu Krčkog gorja, ovdje na istočnom Krku još obilno raste i tridesetak inih svojta sa širim eko-rasponom, a koje se tu podjednako nalaze u više raznih pojasa pa zato nisu specifične kao zonalni pokazatelji: npr. Juniperus oxycedrus (tip), Quercus pubescens, Acer marsicum, Fraxinus ornus, Paliurus spinachristi, Rosa X litoralis, Ruscus aculeatus, Drypis jacquiniana, Astragalus muelleri, Onosma javorkae, Campanula pyramidalis, Marrubium incanum, ...itd.

VAŽNIJA LITERATURA (dendroflora oko Baške)

  • Adamović L. 1906: Über eine bisher nicht unterschiedene Vegetationsformation der Balkanhalbinsel, die Pseudomacchie. Verhandlungen der Zool.-botan. Gesellschaft Wien, 1906: 355-360
  • Anderlind N. 1912. Über das Verhalten mehrerer Holzarten gegen dem Salzgehalt der Luft an den Klippen des Quarnero. Allgemeine Forst-Jagtzeitung Wien, 88: 236-239
  • Balen, J. 1923: Bura i njezino značenje za pošumljavanje Krasa. Doktorska disertacija, 91 str., Šumarski fakultet Zagreb.
  • Baumgartner, J. 1911-1964: Studien über die verbreitung der Gehölze in nordöstlichen Adriagebiete I.- V., Naturhistorisches Museum Wien.
  • Borzan Ž., Lovrić A. Ž., Rac M., 1992: Hrvatski biljni endemi. In Đ. Rauš (ur.): Hrvatske šume, p. 424 - 440, Šumarski fakultet, Zagreb.
  • Brus R.& Surina B. 2012: Drevesa in grmi Jadrana. Modrijan, Ljubljana, 623 str. ISBN 9612416575
  • Domac, R. 1965: Die Wälder der dalmatinischen Schwarzföhre in Jugoslavien. Ber. Geobot. Forsch. Inst. Rübel. 36: 103 - 116.
  • Doutt, J.K. 1941: Wind pruning and salt spray as factors in ecology. Ecology, 22 (2): 195 - 196.
  • Franolić Z. & Lovrić A.Ž. 1976: Šumska vegetacija i pošumljavanje otoka Krka. Krčki zbornik, 8: 118 - 122 + 219 - 222.
  • Glavač, V. 1987: Vjetar kao ekološki faktor. Šumarska enciklopedija 3: 579-581, Leksikografski zavod, Zagreb (2. izd.)
  • Grandić S. & Lovrić A.Ž. 1976: Baščanske plaže i njihova vegetacija. Krčki zbornik, 8: 194 202.
  • Lovrić A.Ž. 1973: Ekološki aspekti Senjske bure i njezin utjecaj na floru i vegetaciju. Zbornik 1. Kongr. Ekol. Jugos. p. 54, Univ. Beograd.
  • Lovrić A.Ž. 1975b: Vegetation des milieux aerosalins du Karst littoral croate. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Lagunes, 23 (3): 45 - 46.
  • Lovrić A.Ž. 1976: Vegetacijska karta Senjskog arhipelaga. Vegetacijska karta Hrvatske, sekcija Senj, 12 p. + 1 karta, reg.no. YUAA - 2776, Institut za botaniku Sveučilišta, Zagreb.
  • Lovrić A.Ž. & Volarić I. 1976: Flora i fauna jugoistočnog Krka, otoka Prvića i okolnog mora. Krčki zbornik 8: 34 - 40.
  • Lovrić A.Ž. 1977: Multivarijacijski regulacioni modeli cenodinamike rezervata Prvić i Divinska u Kvarneru. Acta Biol. Yug. ser. D, Ekologija 12 (1): 1 - 6.
  • Lovrić A.Ž. 1980: Bura i slični vjetrovi Jadrana. Šumarska enciklopedija, (2. izd.), 1: 225 - 228, Leksikografski zavod, Zagreb.
  • Lovrić A.Ž. 1981: Neki rijetki i značajni poluzimzeleni hrastovi na primorskom kršu. Šumarski list (Zagreb), 105 (3-4): 119 - 132.
  • Lovrić A.Ž. 1982: Senjska bura. Priroda (Zagreb), 71 (3): 78 - 83.
  • Lovrić A.Ž., Lovrić L.M. 1984: Morpho-anatomical syndroms in phyto-indicators of extreme stormy habitats of East Adriatic. Tasks for Vegetation Science (W. Junk, The Hague) 13: 41 - 49.
  • Lovrić A.Ž. 1986: Effets dendrologiques du Pleistocène dans l'Archipel adriatique. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Geol. 30 (2): Y 111, 266.
  • Lovrić A.Ž. 1987: Posolica (aerosalinizacija). Šumarska enciklopedija, 3: 13-14, Leksikogr. zavod Zagreb.
  • Lovrić A.Ž. 1988: Diversity of the oaks and oakwoods in Adriatic islands. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles 31 (2): II4 /124.
  • Lovrić A.Ž. & Rac M. 1988: Botanical peculiarities of stormy mounts in N.E. Adriatic Islands. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles, 31 (2): II6 /125.
  • Lovrić A.Ž. & Rac M., 1988b: Eolska vegetacija burnih ekosistema Obzove gore, Prvića i Golog otoka u Kvarneru. Zbornik 4. kongresa ekologa Jugoslavije, p. 323 - 324, Ohrid.
  • Lovrić A.Ž. 1993: Geobotanical importance of Prvic and near isles in NE Adriatic. Proc. Symp. Connaissance et conservation de la flore des iles mediterraneenes, Porticcio (Corse), pp. 40.
  • Lovrić A.Ž. & Antonić O. 1995: Flora richness and endemism in Croatian Adriatic islands. Rapp. Proc. CIESM (Monaco), ser. Isles, 34: 127.
  • Lovrić A.Ž. 2001: Ekobotanički pregled hrastova u Istri i na sjevernom Jadranu. Zbornik Bujština 1: 124 - 133, Matica Hrvatska Umag.
  • Lovrić, A.Ž. 2009: Prostorno-čestotni odraz bure na otpornoj flori primorskih Dinarida i otoka (izvod dr. disertacije). Jadranska meteorologija 53: 14 - 21, Split.
  • Lovrić A.Ž. & Rac M. 2011: Zatopljenje Jadrana i proširenost subtropske flore na dalmatinskim otocima. Jadranska meteorologija, 57: 15 str., Split.
  • Lusina, G. 1933: Le formazioni legnose dell' isola di Veglia ed i loro elementi mediterranei. Annali di botanica 20/2, Torino-Roma.
  • Mileković M.H. & Lovrić A.Ž. 1997: Prastari prirodoslovni nazivi u "vejskoj cakajšćini" brdskih sela na otoku Krku. Zbornik "Prirodoslovna istraživanja riječkog područja" str. 235 - 248, Prirodoslovni muzej Rijeka.
  • Morton, F. 1927: Einfluss des Windes über das Pflanzenkleid Istriens und Dalmatiens. Botanikai Közlemenyek Budapest, 143; 34 pp.
  • Orlova, M.A. 1979: Vetrovaja migracija solej. Počvovedenije 4: 62 - 72.
  • Orlova, M.A. 1983: Rolj eolovogo faktora v solevom režime territorij. Izdateljstvo Akad. Nauk Alma-Ata, 230 p.
  • Rac M. & Lovrić A.Ž. 1988: Native gymnosperms and their woods in Adriatic Archipelago. Rapp. Proc. CIESM, ser. Isles, 31 (2): I I2 - 124.
  • Rac M. & Lovrić A.Ž. 2000: Prazemljopis i geoekološki razvitak Istre i sjevernog Jadrana. Zbornik Bujština 2000, p. 124 - 133, 2 karte, Matica Hrvatska, Umag.
  • Stipaničić, J. 1956: Bura na kršu i zaštitni šumski pojasevi. Šumarstvo, Beograd 9: 487 – 495.
  • Volarić, I. 1954: Prilog poznavanju flore i vegetacije jugoistočnog dijela otoka Krka (dipl. rad), 142 str. Prirodoslovno - matematički fakultet, Zagreb.
  • Yoshino, M. 1973: Studies on wind-shaped trees. Clima Notes Univ.Tokyo 12: 1-52.
  • Yoshino, M.M. (ed.) 1976: Local wind Bora. Tokyo Univ. Press, 299 pp.
  • Žgur, V. 1956: Djelovanje bure u Velebitskom kanalu. Pomorstvo 11 (4): 131-133.
      • (dr. A.Ž. Lovrić, Baška – Zagreb, 2013)

Poveznice

Documentation

The registered vouchers of above presented taxa are almost deposed in Herb. ADRZ.

Reference

This is a partial digest of the starting part from A.Z. Lovric's doctoral dissertation in karst-ecology, p. 86 - 133, printed and held at Univ. Zagreb 1995: by the appropriate quotation with copyright, this text may be used and distributed without changes.

Osobni pribor
Ostali jezici