Domovinski rat

Izvor: Metapedia

Skoči na: orijentacija, traži
Domovinski rat
Nadnevak 1991. - 1995.
Mjesto sukoba Hrvatska
Izhod(i) Pobjeda Hrvatske
Sukobljeni
Republika Hrvatska
Hrvatske obranbene snage
SR Jugoslavija
Republika Srbska Krajina
Jugoslavenska narodna armija
SR Crna Gora
Zapoviednici i vodje
Franjo Tuđman
Anton Tus
Janko Bobetko
Gojko Šušak
Zvonimir Červenko
Ante Gotovina
Dobroslav Paraga
Ante Paradžik
Slobodan Milošević
Jovica Stanišić
Franko Simatović
Jovan Rašković
Milan Babić
Milan Martić
Goran Hadžić
Mile Mrkšić
Veljko Kadijević
Blagoje Adžić
Vojne snage
70.000 (1991.)[1] -
200.000 (1995.)[2]
90.000 - 100.000[3]
Posljedice sukoba
Poginulih vojnika (D. Živić)
8.147[4]
Poginulih gradjana
6.605[5]
Nestali:
1.218[6]
Ukupno:
15.970[5]
ili
Ukupno (I. Goldstein):
13.583[7]

Ranjeni:
37.180[7]

Poginulih (D. Živić):
6.222 (RSK)[5]
+1.279 (JNA)[8]
Ukupno:
7.501
HrvatGrb.png

Domovinski rat (Hrvatski rat za nezavisnost, 1991.- 1995.): Domovinski rat je bio obrambeni rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga - ekstremista u Hrvatskoj, JNA + Srbije i Crne Gore. Domovinskom ratu je prethodila pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozu 1990. Na strategijskoj razini se Domovinski rat sastoji od tri etape. U prvoj etapi do siečnja 1992. je izvršena vojna agresija na Hrvatsku koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi su počeli izbijati od travnja 1991., a uz postupno priklanjanje JNA srpskim pobunjenicima od kolovoza 1991., prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije. U drugoj etapi od siečnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora ter strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija. U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji pa u Banovini, Kordunu, Lici i u sjevernoj Dalmaciji. Preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju je reintegrirano uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996.-1998.).

U ratu je poginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključivo nestale) po Ivi Goldsteinu ili 15.970 prema Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar", pa 8.039 na srpskoj strani, od toga 6.760 na područjem pod kontrolom pobunjenih Srba, a 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podatcima. Ratom i ratnim razaranjem je bilo obuhvaćeno 54% hrvatskog ozemlja gdje je živilo 36% hrvatskog pučanstva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km2 ili 26% hrvatskog ozemlja. Nijedan hrvatski vojnik nije stupio na teritorij Srbije. U prosincu 1991. godine je u Hrvatskoj bilo oko 550.000 prognanika i izbjeglica, a 150.000 ljudi je bilo u izbjeglištvu u inozemstvu. Po podatcima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete je izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM. Po inim podatcima je uništeno 180,000 domova, 25 % hrvatskog gospodarstva i prouzročeno je 27 milijardi $ materialne štete. Broj prognanika i izbjeglica u samoj Hrvatskoj se smanjio od 550 tisuća krajem 1991. na 386.264 u 1995. Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica.

Sadržaj

SUMMARY

Croatian War of Independence: The Croatian War of Independence was fought from 1991 to 1995 between forces loyal to the government of Croatia—which had declared independence from the Socialist Federal Republic of Yugoslavia (SFR Yugoslavia)—and the Serb-controlled Yugoslav People's Army (JNA) and local Serb forces, with the JNA ending its combat operations in Croatia by 1992. In Croatia, the war is primarily referred to as the Homeland War (Domovinski rat) and also as the Greater-Serbian aggression (Velikosrpska agresija).

Initially, the war was waged between Croatian police forces and Serbs living in the Republic of Croatia. As the JNA came under increasing Serbian influence in Belgrade, many of its units began assisting the Serbs fighting in Croatia. The Croatian side aimed to establish a sovereign country independent of Yugoslavia, and the Serbs, supported by Serbia, opposed the secession and wanted Croatia to remain a part of Yugoslavia. The Serbs effectively sought new boundaries in areas of Croatia with a Serb majority or significant minority, and attempted to conquer as much of Croatia as possible. The goal was primarily to remain in the same state with the rest of the Serbian nation, which was interpreted as an attempt to form a "Greater Serbia" by Croats (and Bosniaks). In 2007, the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY) returned a guilty verdict against Milan Martić, one of Serb leaders in Croatia, stating that he colluded with Slobodan Milošević and others to create a "unified Serbian state". In 2011 the ICTY ruled that Croatian generals Gotovina and Markač were a part of a joint criminal enterprise of the military and political leadership of Croatia whose goal was to drive Krajina Serbs out of Croatia in August 1995 and repopulate the area with Croatian refugees.

At the beginning of the war, the JNA tried to forcefully keep Croatia in Yugoslavia by occupying the whole of Croatia. After they failed to do this, Serbian forces established the self-proclaimed Republic of Serbian Krajina (RSK) within Croatia. By the end of 1991, most of Croatia was gravely affected by war, with numerous cities and villages heavily damaged in combat operations, and the rest supporting hundreds of thousands of refugees. After the ceasefire of January 1992 and international recognition of the Republic of Croatia as a sovereign state, the front lines were entrenched, United Nations Protection Force (UNPROFOR) was deployed, and combat became largely intermittent in the following three years. During that time, the RSK encompassed 13,913 square kilometers (5,372 sq mi), more than a quarter of Croatia. In 1995, Croatia launched two major offensives known as Operation Flash and Operation Storm, which would effectively end the war in its favor. The remaining United Nations Transitional Authority for Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium (UNTAES) zone was peacefully reintegrated into Croatia by 1998.

The war ended with a total Croatian victory, as Croatia achieved the goals it had declared at the beginning of the war: independence and preservation of its borders. However, much of Croatia was devastated, with estimates ranging from 21–25% of its economy destroyed and an estimated USD $37 billion in damaged infrastructure, lost output, and refugee-related costs. The total number of deaths on both sides was around 20,000 and there were refugees displaced on both sides at some point: Croats mostly at the beginning of the war, and Serbs mostly at the end. While many people returned, and Croatia and Serbia progressively cooperated more with each other on all levels, some ill will remains because of verdicts by the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia and lawsuits filed against each other.

Politički okvir i uzroci rata

Kraj Drugog svjetskog rata je označio i početak nove države, FNR Jugoslavije koja je bila totalitarna federalna država pod vodstvom jedine stranke - Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) koja kasnije mijenja ime u Savez Komunista Jugoslavije (SKJ). Nakon 1948. godine FNR Jugoslavija politički se i gospodarski odvaja od zemalja Varšavskog ugovora, pa je prisiljena tražiti vlastiti put u polariziranom svijetu.

Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980, postupno su do izražaja došle razlike između jugoslavenskih republika oko ustroja i opstanka federacije. U Srbiji se širilo nezadovoljstvo Ustavom iz 1974. zbog statusa autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova. Postupno se oblikovalo stajalište o njezinu neravnopravnom položaju i zakinutosti. Ono je prvotno iznešeno u akademskim krugovima (neobjavljeni Memorandum SANU) odakle se proširilo u javnost. Oživljeni su i tradicionalni nacionalistički mitovi te postavljeni službeni zahtjevi za drugačijim položajem pokrajina, ali i neslužbeni zahtjevi za ujedinjenjem svih Srba u jednu teritorijalnu cjelinu, u početku kroz traženje uspostave autonomnih pokrajina na području Hrvatske. U tom kontekstu Hrvati su opetovano bivali optuživani za genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu i za diskriminaciju nad Srbima u Hrvatskoj, koja se navodno nastavila i pod komunističkim režimom. Jedna od točaka razdora u Hrvatskoj bila je i rasprava o amandmanu na Ustav SR Hrvatske o jeziku, što ju je 1985. potaklo Predsjedništo SRH, tražeći da se dotadašnja formulacija po kojoj je „u javnoj upotrebi hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnoga jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski jezik“, promjeni u formulaciju da je „u službenoj upotrebi hrvatski ili srpski jezik.“ Raprava se o tome posebno rasplamsala 1988. kad je to pitanje došlo na dnevni red Sabora.

Nakon Drugog svjetskog rata se postupno preobražavala JNA iz "ideološki jednake" vojske u srpsku imperijalnu silu. Proces je bio dugotrajan i sustavan. Odvijao se na polju jezičnom polju, nacionalnom sastavu, upravnog i zapovjednog časničkog zbora i ratnog umijeća. Intenzivirao se 1980-ih, a vrhunac povećavanja udjela Srba u ukupnom časničkom zboru će biti 1986.-1990, kad je udjel dosegao 70%, osobito na razini višeg časničkog zbora (Memorandum SANU: preustroj oružanih snaga).

Slobodan Milošević dolazi na vlast 1987. godine, koji je ubrzo prepoznat u Srbiji kao osoba koja može riješiti pitanje Kosova i položaja same Srbije u federaciji. Njemu za podršku se od ljeta 1988., organiziraju masovni mitinzi po svim većim gradovima u Srbiji, na kojima se zahtijevalo preuređenje Jugoslavije (tzv. antibirokratska revolucija). Zbog toga što je pritiscima ishodila smanjenje ovlasti pokrajina (a Kosovu vratila i naziv Kosovo i Metohija), pa promijenila političko vodstvo pokrajina, a onda opet nasilnim putem i vodstvo SR Crne Gore, te na taj način osigurala četiri glasa (od osam) u saveznim institucijama, Srbija je svoja stajališta pokušala nametnuti i ostalim republikama. Na udaru te promidžbe su se najprije našle SR Slovenija i SR Hrvatska, koje su zagovarale preustroj Jugoslavije na konfederalnom načelu. Već prije demokratskih izbora 1990., iz Beograda je bilo poticano protuhrvatsko raspoloženje kod Srba u Hrvatskoj, što se očitovalo prilikom organizacije mitinga posebice u Kninu. Nakon izbora, pod optužbom da je na djelu obnova ustaštva, u kolovozu 1990. je uslijedila i njihova otvorena pobuna (tzv. balvan-revolucija), koja je imala podršku Srbije i Crne Gore, te logističku podporu srpskog dijela JNA. U svojim nastojanjima se Srbija najviše oslanjala na saveznu vojsku gdje su Srbi tradicionalno bili nadprosječno zastupljeni. Postupna preobrazba JNA u velikosrpsku vojsku je započela prije višestranačkih izbora 1990. Vojni vrh je bio krajnje nepovjerljiv prama sve očitijim znakovima promjena u Europi potkraj 1980-ih, jenjavanju hladnog rata između SAD i SSSR, padom Berlinskog zida kao i raspadom istočnog bloka. Vremenski podudarno s otvorenim srbijanskim zahtjevima za preustrojbom federacije, JNA je provela i vlastiti preustroj.

Potkraj 1988. dotadašnji vojni ustroj, koji je odražavao federalni ustroj države, zamijenjen je novim. Umjesto armijskih oblasti, koje su se uvelike poklapale s republičkim granicama, uvedena su vojišta i korpusi koji su teritorijalnim obuhvatom potpuno zanemarili republičke granice. Povrh toga, JNA je 1990. u vrijeme održavanja višestranačkih izbora oduzela oružje namijenjeno teritorijalnoj obrani (TO), posebnoj sastavnici obrambenoga sustava koja je bila u isključivoj nadležnosti republika. Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim je TO mogla naoružati 200.000 ljudi. Tako je Hrvatska, bez obzira na visok moral ljudstva, bila suočena s manjkom ratne tehnike i sredstava za obranu. Protivnik je raspolagao nadmoćnom ratnom tehnikom, no raspršenom po skladištima i vojarnama, dijelom i na hrvatskom ozemlju. I vojnički i časnički kadar je dotle bio još višenacionalan, a u provedbi velikosrpskih planova JNA je mogla računati pretežno na pripadnike srpske nacionalnosti. Zbog toga je vojni vrh dvojio kojoj se od dviju mogućih varijanata prikloniti: vojnom protiv svih republika i uspostavi unitarne Jugoslavije pod čvrstom rukom ili pak ostvarenju velike Srbije, s teritorijem manjim od Jugoslavije, koja će obuhvatiti sva područja u kojima živi srpsko stanovništvo, dakle i znatne dijelove Hrvatske.

Čini se da su sve do sredine 1991. obje varijante bile otvorene. Kada pristaše vojnog udara nisu dočekali ostvarenje sličnih planova u Sovjetskom Savezu i očekivanu potporu Moskve, prevladala je velikosrpska varijanta. JNA je sve otvorenije pristajala uz srpske pobunjenike u Hrvatskoj, pristupila je izvlačenju ljudstva i tehnike iz otpisane Slovenije i »nepodobnih« dijelova Hrvatske i njihovu premještanju u »sigurna« područja Hrvatske i BiH. 17. travnja 1991. Sabor Republike Hrvatske donio je Deklaraciju o osudi Narodne skupštine Republike Srbije zbog miješanja u unutarnje stvari Republike Hrvatske kojom poziva Narodnu skupštinu Republike Srbije na prestanak velikosrpskoga projekta. 19. svibnja 1991. održan je referendum u Hrvatskoj u kojem se, usprkos srpskom bojkotu, 93 % glasača izjasnilo za istupanje iz Jugoslavije. 25. lipnja hrvatski je sabor potom donio odluku o samostalnosti države i razdruživanju iz Jugoslavije. Na nagovor EEZ, odluka je zamrznuta na 3 mjeseca. Međunarodna zajednica izravno nije prouzročila rat, no do 1991. godine je stav skoro svih međunarodnih čimbenika bio kako Jugoslaviju treba očuvati. Ova shvaćanja kao i sporost EEZ ili UN-a u donošenju odluka, doveli su do izostanka reakcije u početku naleta transformirane JNA u suradnji s paravojnim postrojbama Srba u Hrvatskoj. 1991. su godine su pripadnici stranke Gianfranca Finija MSI posjetili Srbiju i dogovarali prodaju hrvatskih teritorija s miloševićevcima.

Plan JNA za napad na Hrvatsku

Nakon razoružanja TO je glavni cilj Hrvatske bio pregovorima dobiti na vremenu kako bi se unovačile i naoružale barem policijske snage, jedine na koje je po još uvijek vrijedećem zakonodavstvu imala pravo. Nabavivši oružje tajnim kanalima iz inozemstva (među glavnim dobavljačima bila je Magjarska), Hrvatska je potkraj siečnja 1991. raspolagala s približno 30.000 komada uglavnom strjeljačkog i ponešto protuzračnog i protuoklopnog oružja. Hrvatske snage bile su ustrojene u Zbor narodne garde (ZNG). Prva brigada ZNG-a osnovana je u Zagrebu ("Tigrovi"), gdje je 28. svibnja 1991. održana i prva smotra (stadion Kranjčevićeva). Dana 26. lipnja 1991. Sabor je donio Zakon o obrani kojim je predviđeno da se hrvatske oružane snage sastoje od ZNG-a i Hrvatske vojske (HV). Naoružavanje je nastavljeno i tijekom 1991., no istodobno su rasle napetosti, a u proljeće su počeli izbijati i prvi oružani sukobi i pale su prve ljudske žrtve.

JNA je ispočetka zauzela prividno neutralno stajalište nemiješanja u sukobe, ali i zauzimanjem položaja između pobunjenih Srba i hrvatskih snaga. No tako uspostavljene »tampon zone« zapravo su sprječavale hrvatske snage da interveniraju, a pobunjenim Srbima omogućavale su da na zaposjednutom području učvrste svoju vlasti i odatle protjeruju većinu hrvatskog i ostalog nesrpskog pučanstva. Potkraj ljeta 1991. se JNA uključila u izravne napadaje na hrvatske položaje, a u agresiji su sudjelovale i dragovoljačke postrojbe ubačene iz Srbije. Smjerovi napada i područja koja je okupirao srpski agresor tijekom jeseni 1991, nedvojbeno upućuju na nakanu da se ovlada svim dijelovima Hrvatske istočno od crte Virovitica - Karlovac - Karlobag, odnosno barem većim dijelom toga prostora pokaže li se maksimalistički cilj nestvarnim. Svjetski mediji izvještavali su kako JNA "brani srpsku manjinu u Hrvatskoj", dok su samozvani "branitelji" Srba zapravo napadali hrvatske gradove i sela, Osijek (70% Hrvata, 15% Srba), Vinkovce (80% Hrvata i 11% Srba) i Vukovar (47% Hrvata i 32% Srba).

U obrani Hrvatske su sudjelovali ljudi iz cijele zemlje kao i mnogobrojni Hrvati iz BiH i iseljeništva. Iako je ljudski i materialni teret obrane podnijela cijela država, oružana obrana je bila ustrojena po bojištima, tj. nastanak bojišta i značajke oružane borbe bili su uvjetovani smjerom i snagom srpskog napada, kao i zemljopisnim i drugim obilježjima napadnutih dijelova zemlje. U zaleđu oružanih sukoba na bojištima vodila se »bitka za vojarne«. U rujnu 1991. hrvatske su snage, često uz pomoć civilnoga stanovništva, blokirale objekte JNA u cijeloj zemlji. Pojedine su vojarne bile zauzete uz mnogo zarobljenog oružja, a iz preostalih se JNA povukla nakon sporazuma postignutog 22. listopada 1991.

Iztočnoslavonsko bojište

To je bojište obuhvaćalo područje tadašnjih općina Beli Manastir, Osijek, Vinkovci i Vukovar. Strateško značenje tog područja je bilo određeno njegovim položajem uzduž granice sa Srbijom, kojoj je osvajanje najistočnijega dijela Hrvatske bilo nužno za uspostavu mostobrana na desnoj obali Dunava i napredovanje prama zapadu. Tu je Hrvatska bila izložena izravnoj agresiji iz Srbije, uz masovno sudjelovanje JNA i korištenje srbijanskog teritorija za napade. Prvi oružani sukob dogodio se 2. svibnja 1991. u Borovu Selu kada je ubijeno 12 hrvatskih policajaca. U svibnju i lipnju 1991. postale su sve učestalije provokacije u istočnoslavonskim selima, a Tenja kraj Osijeka i Mirkovci kraj Vinkovaca postali su glavna pobunjenička uporišta. Preko mosta kod Batine u Baranju su iz Vojvodine 3. srpnja ušli tenkovi JNA i postupno zauzeli ključne točke u tom dijelu zemlje. Početkom srpnja (7. - 9.) postrojbe lokalnih Srba spalile su uz pomoć JNA selo Ćelije, a potkraj mjeseca prognana je većina Hrvata iz Aljmaša, Erduta i Dalja.

Glavni smjer napada na istočnoslavenskom bojištu 1991.-92. je išao srijemskom ravnicom. Naselja s većinskim srpskim stanovništvom su poslužila kao uporišta iz kojih su napadana susjedna sela s većinskim hrvatskim pučanstvom. Srijemska naselja su zauzeta tijekom listopada, uključujući i grad Ilok, odakle je većina Hrvata bila prisiljena iseliti se unatoč nazočnosti promatrača EZ-a. Već od kraja kolovoza 1991. počeli su napadaji na grad Vukovar, najveće urbano središte na području, čime je došlo do bitke za Vukovar. Vukovar je branilo 700 do 800 pripadnika ZNG-a i oko 1.000 dragovoljaca. Branitelji su bili skromno naoružani, s ograničenim brojem protuoklopnih i protuzrakoplovnih sredstava. Dostava oružja i opreme bila je otežana zbog obruča koji se postupno stezao oko grada pa se nakon pada Marinaca i Bogdanovaca potpuno zatvorio. Unatoč neravnopravnu odnosu snaga, branitelji su uništili golem broj neprijateljskih tenkova, izbacili iz stroja tisuće vojnika, vezali na se velike neprijateljske snage pa im na taj način zaustavili dalje napredovanje. Nakon puna 3 mjeseca opsade, srpske su snage naposljetku zauzele Vukovar 18. studenog 1991. Nakon ulaska u grad su srpske snage počinile teške zločine. Zbog ubojstva između 255 i 264 ranjenika, civila, branitelja i osoblja iz vukovarske bolnice na Ovčari, optužnice protiv odgovornih oficira JNA podigao je i Međunarodni sud za ratne zločine.

Nakon pada Vukovara, agresorsko je topništvo i zrakoplovstvo nastavilo s napadima na Osijek i Vinkovce, ali poučen vukovarskim iskustvom agresor je odustao od pokušaja da pješaštvom zauzme te gradove. Potkraj studenog je HV uspješno obranila Nuštar, a sredinom prosinca oslobođen je dio ozemlja između Osijeka i Kopačeva. U idućih pet mjeseci, do razmještaja UNPROFOR-a su Srbi utvrđivali dosegnute crte, nastavili progon nesrpskoga pučanstva te dalekometnim topništvom i dalje ugrožavali Osijek i Vinkovce. Do 12. studenog 1991. je od posljedica granatiranja od JNA i velikosrpskih terorista osječka bolnica zaprimila 2.600 ranjene osobe, a ukupno je 370 osoba poginulo kao posljedica ranjavanja od velikosrpskog granatiranja Osijeka. Istodobno su u nekim gradovima pod hrvatskom kontrolom, posebice u Osijeku, 1991. i 1992. nestali ili su ubijeni brojni srpski civili (osobito u prosincu 1991.). Sigurnost naselja u smislu ostanka pod hrvatskom vlašću nije bila sigurna ni za mala naselja niti za veće gradove, čak niti nakon stabiliziranja bojišnice i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske od strane zemalja Europske zajednice. Pored topničkih napada, 10. veljače 1992. velikosrbi su poduzeli i pješački napad na Vinkovce kojeg su hrvatske postrojbe odbile.

Zapadnoslavonsko bojište

Obuhvaćalo je područje općina Novska, Nova Gradiška, Pakrac, Grubišno Polje i Daruvar, pa djelomice i općina Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega. Prvi oružani sukob je bio napad na policijsku postaju u Pakracu u ožujku 1991. U iduća 4 mjeseca su sve češća bila miniranja, pucnjave i nemiri, a JNA je sve aktivnije nastupala na srpskoj strani. U kolovozu 1991. otvorena je prava bojišnica, gdje se ZNG suprotstavljao Banjalučkomu korpusu JNA i mjesnim pobunjenicima. U početku rujna bili su okupirani Okučani pa je prekinut promet autocestom Zagreb-Lipovac. U Četekovcu, Balincima, Čojlugu i u Voćinu i Humu kod Slatine su srpske snage počinile ratne zločine nad civilnim pučanstvom. U Kusonjama su srpski odmetnici masakrirali zarobljene pripadnike hrv. vojske i policije. Srpske snage nadzirale su tada Psunj, Papuk i dio Bilogore pa je postojala opasnost presijecanja hrvatskog ozemlja od Save do Drave, što bi vjerojatno dovelo do pada cijele Slavonije. U protuudaru HV-a do prve polovice studenog je oslobođena grubišnopoljska općina, a u prosincu i Bilogora, Papuk i najveći dio Psunja. Oslobodilački nalet zaustavljen je potpisivanjem primirja 2. siečnja 1992.

Banovinsko bojište

Obuhvaćalo je općine Hrvatsku Kostajnicu, Sisak, Petrinju, Glinu i Dvor. Od travnja 1991. rasla je napetost, a hrvatska vlast pregovorima i osnivanjem policijskih postaja neuspješno je pokušavala ovladati stanjem. U lipnju i srpnju su počeli progoni hrvatskoga pučanstva. Potkraj srpnja bili su počinjeni ratni zločini nad civilima u naseljima s hrvatskim pučanstvom uz Unu u općini Dvor (pokolji u Kuljanima, Strugi, Bjelovcu, Pecki, Čuntiću, Dragotincu, Skeli kod Gline, Graboštanima, Stublju i Majuru, Gornjem Viduševcu, Baćinu, Kozibrodu), a potom i u Kraljevčanima i Hrastovici kraj Petrinje i Joševici kod Gline. Srpski odmetnici su masakrirali i zarobljene pripadnike hrv. vojske i policije u Petrinji kod nove bolnice i Zamočama. S druge strane, u Sisku je 1991. i 1992. nestao ili ubijen veći broj srpskih civila, posebice u jesen 1991. Postoji popis od stotinjak imena, a procjene su od nekoliko desetaka do čak pet stotina. U kolovozu je ZNG evakuirao Hrvatsku Kostajnicu i branio prazan grad do sredine rujna, kada su ga zauzele srpske snage. Nešto ranije pala je i Petrinja. Potkraj rujna hrvatska obrana stabilizirala se duž bojišnice na rijeci Kupi i više nije bilo većih pomaka. Dalekometnim napadima najviše su bili izloženi Sisak, Sunja i Komarevo, pa pokupska naselja na lijevoj obali Kupe.

Kordunsko bojište

Obuhvaćalo je općine Vrginmost, Vojnić, Karlovac, Duga Resa, Ogulin i Slunj. Geostrateški je to područje bilo osobito važno zbog prometnoga položaja Karlovca, gdje su napadi izravno prijetili presijecanjem središnjega hrvatskog ozemlja. U srpnju 1991. u Krnjaku i u kolovozu u Budačkoj Rijeci (kod Plitvica) su bili napadnuti policajci, a oko Topuskoga i okolnih sela postupno se stezao obruč. Tijekom rujna je bio opkoljen Slunj, no obrana se održala do studenog. Padom Slunja u četničke ruke se otvorio prostor za djelovanje ratnim zločincima i srpski odmetnici su počinili masovne pokolje u Lipovači, Klancu, Skakavcu i Brešanima. U teškom je položaju bio i sam grad Karlovac, zbog prijetnji iz brojnih vojarni u gradu i oko njega uz neprestano granatiranje. Uspješno je obranjen, iako je bojišnica sve do 1995. ostala u predgrađu. 12. studenog 1991. su velikosrpski MiG-ovi raketirali gradić Ogulin, a poslije je uslijedio pokušaj proboja pješaštvom. U to doba je ovaj gradić od 10.525 stanovnika zbrinjavao 1600 hrvatskih izbjeglica s Korduna.

Ličko i gacko bojište

Ličko je bojište obuhvaćalo općine Gračac, Korenica i Donji Lapac, zahvaćene pobunom već u jesen 1990., pa Gospić i Otočac. U početku travnja 1991. došlo je do oružanog sukoba na Plitvicama, koji je odnio prve žrtve u Hrvatskoj. U svibnju i lipnju 1991. su zaredali nemiri između Gospića i Gračaca. Oko Gospića, Otočca i Ličkog Osika bili su razmješteni srpski tenkovi i topništvo i uskoro su počeli napadi. Dio srpskih civila je odlazio na obuku u vojarnu JNA, a dio njih je i izostajao s posla zbog toga. JNA se u početku "postavljala" između zaraćenih strana, iako je to bio posao policije, a ne vojske kojoj je bila zadaća obrana od vanjskog neprijatelja. Postavljanjem između je JNA zapravo davala predah i mogućnost uzmaka srpskim odmetnicima, tj. omela je u radu hrvatsku policiju u protuterorističkim aktivnostima. Vremenom su ta ometanja bila sve veća, da bi se na koncu JNA otvoreno stavila na stranu srpskih odmetnika i srpskih paravojnih postrojbi unovačenih u Srbiji, BiH i Crnoj Gori.

Bitka za Gospić je bila vrlo upitnog ishoda i malo je nedostajalo da je grad pao u ruke srpskih odmetnika i JNA. Velikosrpskim napadačima na Gospić su u pomoć došli i zloglasni srbijanski kriminalci. Polovicom rujna su se predale hrvatskim snagama vojarne u Perušiću i Gospiću, no druga gospićka vojarna osvojena je istom nakon višednevnih borbi. Vremenom su okolo Gospića i u Gospiću djelovale paravojne postrojbe pobunjenih Srba i dragovoljaca iz Srbije ("beli orlovi"), kao i specijalnih postrojba JNA iz Niša, koje su u svojim upadnim i izviđačkim akcijama ubijali hrvatsko pučanstvo, svjesno pokušavajući izazvati strah i demoraliziranje mještana odanih Hrvatskoj. O tomu koliko je bitka bila teška i kako je bilo vrlo blizu da će Gospić pasti u četničke ruke je svjedočio ondašnji predsjednik hrvatskog Sabora, kasniji hrvatski predsjednik, Stipe Mesić. U listopadu su srpske snage spalile hrvatska sela i počinile masovne ratne zločine u Lovincu, Svetom Roku, Širokoj Kuli, Vagancu, a u studenom u Poljanku, Saborskom, Vrhovinama i Dabru. S druge strane, dogodio se gospićki slučaj. Sigurnost u smislu ostanka pod hrvatskom vlašću nije postojala ni nakon stabiliziranja bojišnice nakon primirja u siečnju 1992. godine. Velikosrbi su i kasnijih godina pokušavali zauzeti hrvatsko ozemlje, kao što je to bilo 7. srpnja 1993., kad su duž cijele ličke bojišnice pokušavali napadima pješaštvom probiti hrvatske obrambene crte.

Sjevernodalmatinsko bojište

Obuhvaćalo je zadarsko, šibensko i splitsko područje sa zaleđem. Jedan od strateških agresorskih ciljeva je bio izlazak na Jadransko more, pa su sve ratne akcije u dalmatinskom zaleđu svoju konačnicu trebale imati na obali. Pritisci na Hrvate i njihov progon iz Knina počeli su već u proljeće 1991. Tijekom ljeta i jeseni 1991. teror i opća nesigurnost proširili su se cijelim područjem. Stvarni simboli otpora i stradanja bila su sela Kijevo kraj Knina i Kruševo kraj Obrovca. Oružane provokacije postupno su prerasle u topničke udare po dalmatinskim gradovima. Na zadarskom području je stanje postalo kritično polovicom rujna jer je bila razbijena obrana Pridrage i Novigrada, a jugoslavenska mornarica je potpuno blokirala morski prostor. Nakon povlačenja s Masleničkog mosta i njegova rušenja, jedina veza Dalmacije s ostatkom Hrvatske održavala se mostom preko otoka Paga. Održanje i osiguranje te prometnice bilo je ključno za obranu cijele Dalmacije. Obrana Šibenika bila je uspješnija zbog osvajanja topničkih položaja na Žirju i na Zečevu. Ratni zločini pri etničkom čišćenju nije zaobišlo ni ove krajeve: srpski odmetnici uz pomoć JNA su počinili masovne ratne zločine u Škabrnji, Nadinu i Bruškoj.

Južnodalmatinsko bojište

To je bojište obuhvaćalo područje općina Ploče, Metković i Dubrovnik. Trajna geostrateška nepogodnost toga dijela Hrvatske je mala širina ozemlja i agresija se ondje nije odvijala po uobičajenome modelu koordiniranog djelovanja mjesnih Srba i JNA. To je područje bilo izloženo napadima iz istočne Hercegovine, a potom i iz Crne Gore. Područje Konavala i dubrovačkog primorja zauzele su snage JNA u listopadu, a sam Dubrovnik našao se u potpunom obruču (Opsada Dubrovnika). Bio je gađan s mora, iz zraka i s položaja na brdima iznad grada. Razorni napadi na Dubrovnik su se nastavili u studenom i prosincu. Važnu pobjedu je HV ostvarila zaustavivši agresorsko napredovanje kod Stona. Nakon podpisivanja primirja u siečnju 1992., rat je na dubrovačkom području bio slabijeg intenziteta no novu opasnost, osobito po dolinu Neretve je donio početak rata u BiH.

Zračni i pomorski rat

Obrana zračnog prostora

U najtežem položaju je bila obrana zračnoga prostora zbog potpune prevlasti JNA u zraku. Zračnim napadima su bili izloženi svi dijelovi Hrvatske uključivo i glavni grad Zagreb, gdje je jugoslavensko zrakoplovstvo 7. listopada 1991. napalo i sjedište Predsjednika Republike Franje Tuđmana. Tijekom 1991. protuzračna obrana je uspjela srušiti i onesposobiti velik broj zrakoplova JNA, a ostale odvratiti od letova na malim i srednjim visinama odakle je njihovo djelovanje bilo ubojitije. Nakon 1991. postupno se stvaralo i hrvatsko zrakoplovstvo, koje je u završnim operacijama 1995. imalo važnu ulogu.

Obrana Jadrana

Usporedno s ratom na bojištima duž Hrvatske i ratom za vojarne u pozadini bojišta, odvijale su se i akcije obrane Jadrana. Prvo je u rujnu osvojena baza JNA u Pločama, a ubrzo su pale i bitnice obalnoga topništva (Žirje, Zečevo) i drugi objekti na obali i otocima. Od rujna do studenog 1991. je JNA provela tri blokade hrvatskih luka uz pokušaj invazije na Šoltu, pa bombardiranje Splita, Šibenika, Zadra, Dubrovnika i drugih obalnih mjesta, no do kraja 1991. je ipak doživjela neuspjeh i bila prisiljena na djelomično povlačenje s okrnjenom i oštećenom flotom, a u svibnju 1992. povukla se i s otoka Visa, Lastova i Mljeta.

Jačanje HV i mirovne snage UN

Otvorena agresija na Hrvatsku je završila podpisima primirja između JNA i hrvatskih snaga 2. siečnja 1992. u Sarajevu. To je primirje bilo preduvjet za početak mirovne operacije UN u Hrvatskoj. Međunarodno posredovanje je započelo već na samom početku oružane agresije. Europska zajednica je politički posredovala još od lipnja 1991., a od rujna je u Hrvatskoj raspoređena i promatračka misija (European Community Monitoring Mission, ECMM). Prijedlog mirovne operacije UN-a bio je predočen javnosti u prosincu 1991. Kako je u izradbi plana sudjelovao američki diplomat Cyrus Vance, osobni izaslanik glavnog tajnika UN-a, taj je plan u javnosti bio poznat kao Vanceov plan. Prihvatile su ga sve strane koje su bile sudionici u sukobu: hrvatska vlada, jugoslavenska odnosno srbijanska vlada i vojska, a naposljetku i predstavnici mjesnih Srba, koji su se najviše opirali prihvaćanju plana.

Po temeljnoj zamisli Vanceova plana, vojne snage i promatrači UN-a bili su raspoređeni u pojedine dijelove Hrvatske koji su označeni kao »područja pod zaštitom UN-a« (UNprotected Areas, UNPA). Kao zaštićena područja bili su definirani oni dijelovi Hrvatske gdje su Srbi bili većina ili brojčano značajna manjina pučanstva i gdje su »napetosti medu zajednicama dovele do sukoba«. Ta se područja razvojačuju, sve oružane snage povlače se ili raspuštaju. To se odnosi i na JNA koja je trebala potpuno napustiti Hrvatsku. Provedbu plana jamčile su mirovne snage UN-a, nazvane Zaštitnim snagama (UN Protection Force, UNPROFOR). Iz operativnih razloga zaštićena područja bila su podijeljena u četiri sektora:

  • Sektor Jug obuhvatio je unutrašnjost sjeverne Dalmacije i istočnu Liku
  • Sektor Sjever nazvano je područje Korduna i Banovine
  • Sektor Istok područje Baranje i istočne Slavonije
  • Sektor Zapad područje zapadne Slavovnije

U svim tim sektorima (Jug, Sjever, Istok i Zapad) zaštićena područja su bili zapravo oni dijelovi Hrvatske koje su dotle nadzirali pobunjeni Srbi. Jedino je sektor Zapad, koji je obuhvatio zap. dio Slavonije, većim dijelom bio područje pod nadzorom legalnih hrvatskih vlasti, a samo manjim dijelom, oko Okučana pod nadzorom pobunjenih Srba. Iako nije bila u potpunosti zadovoljna planom, pa je bila svjesna njegovih nedostataka, Hrvatska je plan ipak prihvatila i provodila onoliko koliko je provedba ovisila o njoj. Osobito je nepovoljno za Hrvatsku bilo tumačenje UN-a da se status zaštićenih područja neće mijenjati dok se ne pronađe sveobuhvatno političko rješenje jugoslavenske krize. Organizacija dolaska i razmještaj mirovnih postrojbi tijekom proljeća 1992. su se pokazali prilično složenima, a sve je bilo otežano i izbijanjem susjednog sukoba u BiH. To je mirovnu operaciju stavilo pred nove probleme, a poslije uvjetovalo i njezino znatno proširivanje kako u ljudstvu tako i u području djelovanja.

Povlačenje JNA iz Hrvatske početkom 1992. se zapravo pokazalo kao manevar u svrhu srpske agresije na BiH. Prije povlačenja JNA je dio oružja rasporedila mjesnoj srpskoj teritor. obrani i policiji, jer je po mirovnom planu lokalna policija bila jedina naoružana sila u zaštićenim područjima. Postrojbe JNA koje su se s preostalim naoružanjem premjestile u BiH, uključivale su se u ratne operacije, dok je UNPROFOR osiguravao područja pod srpskim nadzorom u Hrvatskoj. Mirovne snage UN-a bile su po mišljenju Beograda, sigurno jamstvo protiv mogućih napada HV-a. Nakon razmještaja je UNPROFOR u svibnju i lipnju 1992. preuzeo odgovornost za primirje na hrvatskim bojištima. Dolazak mirovnih snaga je prorijedio ratne sukobe i razorne napade na hrvatske gradove, pa uglavnom osiguraob relativni mir na svim bojištima. Međutim, ine preuzete obveze mirovne snage nisu ispunile: Nisu zaustavile povremene dalekometne udare i granatiranja hrv. gradova i drugih naselja uz bojišnicu. Međunarodno posredništvo nije pomoglo ni oko ublaživanja prometnih teškoća, od kojih je osobito trpila Dalmacija.

Kako su se u nazočnosti mirovnih snaga opet osjećale sigurnima, srpske su pobunjeničke vlasti u zaštićenim područjima nastavile agresiju novim metodama. Nastavljen je masovni progon nesrpskoga pučanstva iz okupiranih krajeva, pljačka i uništavanje imovine i stvaranje etnički čistih područja. Namjera da se zauvijek onemogući povratak prognanika bila je više nego očita. Uništavanje domova hrvatskog pučanstva i osobito, uništavanje njihovih kulturnih i vjerskih spomenika koji svjedoče o njihovoj višestoljetnoj nazočnosti na tom području, nastavilo se je i nakon razmještaja mirovnih snaga. UNPROFOR je s vremenom postao svjestan takve zloporabe, često prosvjedovao i povremeno poduzimao akcije zaštite preostaloga nesrpskog pučanstva, ali su pripadnici UNPROFOR-a uglavnom bili bespomoćni svjedoci nasilja. Pogrješku je UNPROFOR napravio i prihvaćanjem zatečenih lokalnih vlasti. U mirovnome planu bila je predviđena uspostava mjesne vlasti po načelu proporcionalne zastupljenosti nacionalnih skupina prije rata, ali su u stvarnosti postojeće strukture priznate kao legalne. Svojim odnosom spram njih mirovni su posrednici kod pobunjeničke vlasti poticali osjećaj sigurnosti i davali im na taj način legalitet. UNPROFOR je propustio spriječiti i nastanak srpskih vojnih postrojbi na području samoproglašene Krajine. Organizirane srpske postrojbe nisu djelovale samo unutar granica Hrvatske nego su zajedno sa srpskom vojskom iz BiH, sudjelovale i u napadima na bihaćko područje.

Imajući na umu neučinkovitost mirovnih snaga, kao i svjesna činjenice da postojeće stanje ide na ruku pobunjenim Srbima jer podržava rezultate agresije, Hrvatska je u razdoblju 1992-95. svoja stalna diplomatska nastojanja kombinirala s povremenim munjevitim oružanim operacijama na okupiranom području. Već u tijeku svibnja i lipnja 1992. je oslobođeno dubrovačko primorje od Ošlja do Mokošice i Župa dubrovačka. Miljevački plato u zaleđu Šibenika je oslobođen nakon oružane akcije u lipnju 1992. U listopadu 1992. se jugoslavenska vojska povukla iz Konavala na temelju sporazuma hrvatskog i jugoslavenskoga predsjednika, Franje Tuđmana i Dobrice Ćosića, postignutog u rujnu 1992. u Ženevi, a samo na krajnji jugoistočni dio, na poluotok Oštru ili Prevlaku raspoređena je promatračka misija UNMOP (UNMonitors on Prevlaka). U siečnju 1993. su hrvatske snage u Operaciji Maslenica oslobodile zadarsko zaleđe s Masleničkim ždrilom i dijelom Velebita, pa područje oko brane na Peručkom jezeru kraj Sinja. Ukupno je u svim tim akcijama oslobođeno oko 850 km2 i oko 100 naselja, prije agresije uglavnom naseljenih Hrvatima. U rujnu 1993. su hrvatske snage potisnule Srbe iz nekoliko sela u okolici Gospića (tzv. Medački džep). Sve hrv. akcije su bile popraćene negodovanjem UNPROFOR-a i ostalih međunarodnih posrednika zbog uporabe oružja.

Završne operacie

Kako je srpska strana odbacivala sve mirovne ponude i planove, uključujući i plan Z-4 (siečanj 1995.) koji joj je davao najširu autonomiju, sporazumno rješenje bilo je sve manje vjerojatno, a nazočnost mirovnih snaga išla je na ruku agresoru jer su one svojom nazočnošću zapravo štitile stanje postignuto nasilnom okupacijom. Hrvatska je bila suočena s prijetnjom zaleđivanja takvog stanja, uz mogućnosti da se okupirana područja u budućnosti sjedine sa Srbijom. Povremeni pregovori davali su tek vrlo ograničene rezultate i mala poboljšanja: takve je naravi bilo i otvaranje autoceste preko Okučana u okviru tzv. gospodarskog sporazuma iz prosinca 1994. Prestanak komunikacijske blokade pokazao se psihološki razornim za okupacijsku vlast pa su na auto-cesti zaredali incidenti kako bi se ona ponovno zatvorila.

To je pokazalo da vodstvo pobunjenih Srba ne može prihvatiti niti postupnu reintegraciju. Nepoštovanje sporazuma je bilo povod za vojno-redarstvenu akciju Bljesak 1. i 2. svibnja 1995., kojom je oslobođeno više od 500 km2 ozemlja u Posavini i zapadnoj Slavoniji. Po učinkovitosti i brzini provedbe, po logističkoj koordiniranosti, kao i po rasulu što ga je unijela u sve strukture pobunjeničkih vlasti, ova je akcija rezultirala jasno naznačenim novim odnosima vojne i političke moći, stavljajući pobunjeničku vlast pred alternativu brze integracije ili vojnoga poraza. Pregovori o tomu početkom kolovoza ponovno nisu dali rezultate, niti su pružili ikakva jamstva za mirno rješenje, pa je Hrvatska bila prisiljena okrenuti se ostvarenju druge velike vojno-oslobodilačke operacije nazvane Oluja. Toj našoj najvećoj oslobodilačkoj akciji je predhodio sporazum Tuđman - Izetbegović o vojnoj suradnji s BiH, koji je bio podpisan 22. srpnja 1995. u Splitu. Na temelju tog sporazuma je izvedena zajednička akcija HV-a, HVO-a i Armije BiH (Ljeto '95) kojom je olakšana situacija u Bihaću, a ujedno su Srbi potisnuti iz Bosanskoga Grahova i Glamoča. Na taj su se način osigurali strateški položaji na Dinari pa je otvoren put prema Kninu, sjedištu velikosrpske pobune u Hrvatskoj.

Hrvatske oružane snage 4. kolovoza 1995. iz više su smjerova probile srpsku obranu. Udarnu silu činile su gardijske brigade HV-a i specialne postrojbe MUP-a, a u zaposjedanju terena su ih pratile mjesne domobranske postrojbe. U akciji je s hrvatske strane sudjelovalo oko 150.000 ljudi, što je zahtijevalo složenu i preciznu razradbu. Glavninu udara su nosile gardijske brigade HV-a. Već 5. kolovoza je oslobođen Knin, a do 7. kolovoza kad je operacija završena, oslobodjeno je i cijelo dotad zaposjednuto područje sjeverne Dalmacije, istočne Like, Korduna i Banovine. Na međunarodnoj granici hrvatske snage spojile su se s postrojbama 5. korpusa Armije BiH. Srpske snage povukle su se u rasulu. Većeg otpora uglavnom nije bilo. Zajedno s oružanim snagama iz Hrvatske je pobjegla i većina srpskog civilnog stanovništva (između 90.000 i 250.000 ljudi).

Ponašanje HV-a i policije prama zatečenom srpskom stanovništvu za vrijeme same operacije je bilo korektno, ali su se poslije dogodili slučajevi osvete kao i paleži i pljačke: Hrvatski helsinški odbor je izbrojao poimenično 410 ubijenih civila u bišem "sektoru Jug", pa 267 u bivšem "sektoru Sjever", dakle sveukupno 677 civila - što je negativno odjeknulo u inozemstvu, daleko manjom žestinom nego kad su velikosrbi protjerivali Hrvate i pljačkali i uništavali imovinu Hrvata, nesrpskih manjina i samih Srba koji su ostali odanih hrvatskoj državi. Slična nedjela počinjena na štetu Srba, iako je bilo upitno jesu li Hrvati sva ta nedjela počinili, antihrvatski su krugovi jedva dočekali, preuveličavajući ih radi ocrnjivanja hrvatskog oslobođenja vlastite zemlje od okupatora i njegovih suradnika.

Operacija Oluja je donijela preokret na vojnostrateškom planu. U Hrvatskoj je pod okupacijom ostao doduše još UN-ov 'Sektor Istok' tj. područje Baranje i istočne Slavonije, no pokazana vojna moć je ojačala položaj Hrvatske u obnovljenim pregovorima sa srpskom stranom. Pregovori koji su se vodili tijekom jeseni 1995. su završeni u okviru višestranih pregovora održanih u Daytonu u SAD. Postignut je sporazum o postupnoj mirnoj reintegraciji toga istočnog područja Hrvatske uz pomoć Prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju (UN Transitional Administration in Eastern Slavonia, UNTAES). Reintegracija najistočnijega dijela zemlje ili hrvatskoga Podunavlja, provedena je u skladu s prvotnim planom od početka 1996. do siečnja 1998. Ciljevi sporazuma postavljeni na početku su postignuti bez žrtava i materialnog stradanja uz suradnju i postupan rast povjerenja između hrvatskih vlasti i lokalnoga srpskog stanovništva.

Posljedice rata

Po podacim vlade iz druge polovice 2009. godine, dosad se još uvijek 1.827 osoba raznih nacionalnosti vode kao nestali. Broj poginulih je negdje između 21.000 i 22.000. Po Ivi Goldsteinu, poginulo je ili nestalo 13.583 osoba na hrvatskoj strani od 1991. do 1995. Po drugom izvoru iz 2002. Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar", bilo je 15.970 žrtava rata na hrvatskoj strani, od toga 8.147 palih branitelja, 6.605 ubijenih civila i 1.218 nestalih osoba (od toga preko 600 civila). Što se tiče srpske strane, prema srpskim izvorima bilo je sveukupno 8.039 žrtava, od toga 6.760 u "Krajini" - 4.324 vojnika, 2.344 civila te 92 nepoznatih i 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podatcima. Živić navodi da je s druge strane u "Krajini" poginulo 6.222 osobe, čime zajedno sa hrvatskim žrtvama čini ukupno 22.192 žrtava Domovinskog rata.

Posebnu brutalnost pobunjenici i agresor su iskazali u protjerivanju i zločinima protiv civilnoga pučanstva, što se u svjetskoj javnosti počelo nazivati etničkim čišćenjem. Zbog strategije etničkoga čišćenja je Hrvatska 1991. bila suočena s velikim brojem prognanika, ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove na okupiranim područjima. Prvi progoni započeli su već u proljeće 1991. iz kninskoga područja. Izbijanjem otvorene agresije u ljeto 1991. uslijedili su masovni progoni iz hrvatskog Podunavlja, Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije. Vrhunac prognaničke krize bio je u studenomu 1991. nakon pada Vukovara. Stanovništvo (uglavnom žene i djeca) napuštalo je sva područja u neposrednoj blizini bojišnice pa je na kraju 1991. u Hrvatskoj bilo 550.000 prognanika i još 150.000 izbjeglica u inozemstvu. Nakon povratka pučanstva u mjesta uz bojišnicu i njihova ponovnog popisa, broj prognanika smanjio se na oko 250.000. Kako se nijedan prognanik nije uspio vratiti na okupirano područje, njihov boravak u progonstvu bio je dugotrajan, a povratak moguć tek nakon oslobađanja. Hrvatska vlada je vodila brigu o prognanicima sustavom socijalne skrbi, a od prosinca 1991. posredstvom Ureda za prognanike i izbjeglice. Ured je od sredine 1992. preuzeo skrb i o bosanskohercegovačkim izbjeglicama. Uz značajnu humanitarnu pomoć iz inozemstva, troškove zbrinjavanja prognanika i izbjeglica najvećim su dijelom ipak snosili hrvatska država i građani.

Tijekom rata, Amnesty International procjenjuje da je oko 300.000 Srba napustilo Hrvatsku. Do 2008., procjenuje se da se oko 125.000 Srba vratilo natrag. Veliku štete i gubitke u ljudstvu i imovini su pretrpile i lojalne hrvatske manjine, čiji su se domovi našli na područjima izravno ugroženim ratnim djelovanjima. Od najbrojnijih, to se posebice odnosi na Čehe u Moslavini, Slovake u Srijemu, Mađare u Baranji, Rusine u Srijemu, Ukrajince u Posavini, Talijane u Moslavini. Velik broj stradalih pripadnika hrvatskih manjina treba tražiti i među osobama koje su se izjasnili kao Hrvati: slučaj je da se brojni pripadnici hrvatskih manjina izjašnjavaju kao Hrvati, ali također u svom životu nikad nisu zatajili svoje nacionalno podrijetlo.

Po međunarodno prihvaćenim klasifikacijama ratnih šteta, izravne štete se odnose na troškove za vođenje obrambenog rata, na ratne rashode, na štete po naseljima i zaštićenim objektima, štete nastale počinjenim zločinima prema stanovništvu, štete zbog kršenja zabrane uporabe pojedinih oružja, štete zbog kršenja prava sudionika u ratu, štete zbog uništavanja i iskorištavanja nacionalnoga bogatstva i gospodarstvenih izvora, štete počinjene pljačkom i uništenjem imovine. Počinjene su neizravne ili sekundarne štete, primjerice gubitak nacionalnoga dohotka i umanjenje društvenoga proizvoda, prisvajanje imovine hrvatskih tvrtki, štete na ime obnove gospodarstva, štete zbog duševne patnje stanovništva i demografski gubitci.

Hrvatski vojnici inih narodnosti

Hrvatska država se s ponosom sjeća onih hrvatskih vojnika ostalih narodnosti i značajnoga broja Srba koji su branili svoju hrvatsku domovinu. Onih koji su spašavali živote svojih hrvatskih susjeda ili ako ništa drugo su moralno postupali dovodeći samoga sebe u opasnost kako bi smanjili muke Hrvata. Dubrovački Srbin Jovan Sredojević, zastavnik JNA, sabotirao je 1991. godine radar, kojega JNA potom nije mogla koristiti, obavljao je zadatke za Hrvatsku vojsku, s otočanima organizirao izvlačenje vojnika iz vojarne na Mljetu i uskladištenu hranu dijelio mještanima. Šibenčani se sjećaju Željka Baltića, hrvatskoga Srbina koji je kao zapovjednik obrane otoka Žirje i 3. topničkoga odjela prešao na hrvatsku stranu i topove sa Žirja nije upotrijebio protiv Šibenika nego protiv tenkova JNA, čime je spriječen pad grada i moguće presijecanje Hrvatske na dva dijela. U Voćinu je preminuo 77-godišnji voćinski Srbin S. N. u pokušaju da zaštiti svoje hrvatske susjede.

Vukovar se sjeća vukovarskog Srbina Predraga Gagića i njegovoga brata Nenada, koji su se priključili Hrvatskoj vojsci u obrani grada, pa se treba sjetiti Aleksandra Jevtića, vukovarskoga Srbina – Vukovarca koji je kao zatvorenik izdvojio 150 Hrvata u logoru Stajićevo te ih tako zaštitio od premlaćivanja, stavljajući vlastiti život u opasnost. Također su održani razni antiratni prosvjedi u Beogradu i Crnoj Gori 1991. i 1992. Sve to govori da Domovinski rat nije bio etnički sukob, već borba za pravo jedne države na slobodu i samostalnost. Iako je Jevtić odlikovan 2009. za svoju hrabrost, tematika hrvatskih branitelja srpske i inih narodnosti još uvijek nije dovoljno valorizirana, a njezinim rasvjetljavanjem bi se razjasnio i otklonio crno-bijeli pogled na Domovinski rat.

Informativno-obaviestni rat

Poseban vid agresije na Hrvatsku je obavještajno-dezinformativni rat kojeg su protiv Hrvatske vodile Srbija i velikosrpski krugovi na vlasti u Crnoj Gori, pa ine države nesklone Hrvatskoj. S krajem vojnih operacija ovaj rat nije prestao, nego se nesmiljenom žestinom nastavio i traje do danas. Jedan od vidova ovog rata je defamiranje i etiketiranje hrvatskog naroda, hrvatske države, etiketiranje hrvatske borbe za državnu, narodnu i jezičnu samostalnost i samobitnost, zatim negiranje hrvatskog naroda i hrvatskog jezika, pomaganje partikularizama - posebice u medijima, izrugivanje hrvatskim vojnim uspjesima, kulturnim dosezima, jezičnom osamostaljivanju, napadanje svakog kulturološkog i inog udaljavanja od Srbije, sijanje mržnje među Hrvatima temeljem zemljopisnog podrijetla, podvajanje Hrvata, preuveličavanje zločina u ratu počinjenih sa hrvatske strane, omalovažavanje, prešućivanje i sakrivanje srpskih zločina nad Hrvatima i Hrvatskoj odanim manjinama. Omalovažavaju se hrvatski vojni uspjesi, prikazuje ih se kao zločinačke akcije, a ne kao legitimno pravo naroda na oslobođenje od okupacije.

Medijski se napada naglašavanje postojanja stratišta na kojima su masovno smaknuti Hrvati i Hrvatskoj odani pripadnici manjina. Isto je i sa masovnim grobnicama (u koje su ti ljudi pobacani kao otpadno meso), kojima je bio cilj sakriti velikosrpski zločin nad Hrvatima. U tom informacijskom ratu prikazuje se to kao neku ultranacionalističku retoriku, "otvaranje starih rana", "neokretanje budućnosti". Informiranost hrvatskih građana o pojedinim masovnim grobnicama je nikakva, jedini izuzetak je Ovčara, a o ostalima znatno slabija. Medijski se omalovažava ili vrlo slabo pokriva sjećanje na hrvatske žrtve, tako da svaki pokušaj dostojanstvenog obilježavanja sjećanja na svoje nedužne civilne žrtve kao što primjerice država Izrael dostojno obilježava spomen na žrtve svog naroda u holokaustu, završava samo kao jednominutna vijest.

Jedan od vidova problema je i taj što je najdojmljiviji film o hrvatskom gradu mučeniku - Vukovaru nije snimio hrvatski filmski umjetnik, nego je čast spasio inozemac koji je snimio takvi film. Hrvatsko gledateljstvo praktično nije imalo poštenu prigodu upoznati se s tim filmom[55], a brojni i danas ne znaju da taj igrani film, u kojem igraju poznati hollywoodski glumci postoji, dok se pamfletistički filmovi patetično niske umjetničke kvalitete, čijem je snimanju jedina svrha bila ocrniti hrvatske postrojbe i hrvatsku borbu za samostalnost, prikazuje kao vrhunska djela, i ustrajno ih prikazuje u udarnim terminima na hrvatskoj nacionalnoj televiziji, iako je hrvatsko gledateljstvo višestruko pokazalo da ih uopće ne zanimaju ti filmovi (nikakva gledanost u kinima). Poseban je problem skrivanja informacijâ o pobijenim hrvatskim obiteljima. Hrvatska javnost uopće nije upoznata ni s jednim slučajem pobijenih hrvatskih obitelji na području pod kontrolom pobunjenih hrvatskih Srba. Zasluge za to imaju "sluganski krugovi u hrvatskoj političkoj eliti, brojne licemjerne nevladine udruge dvostrukih mjerila, nekoliko zlonamjernih znanstvenika s unaprijed zadanim tezama i beskrupulozni medijski moćnici".

Literatura

  • Nikica Barić, 2005: Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990–1995. Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 614 str. ISBN 9532122494, 9789532122497. [1]
  • M. Bjelajac & al. 2009: The War in Croatia 1991–1995. In Ch.W. Ingrao & T.A. Emmert: Confronting the Yugoslav Controversies; a Scholars' Initiative. Purdue University Press. ISBN 1557535337. [2]
  • Ante Beljo, 1992: Greater Serbia, from ideology to aggression. Croatian Information Centre. ISBN 0919817300, 9780919817302. [3]
  • Janko Bobetko, 1996: Sve moje bitke, Zagreb.
  • Dusko Doder & Louise Branson 1999: Milosevic, portrait of a tyrant. Simon & Schuster. ISBN 0684843080, 9780684843087. [4]
  • Petar Šimac, 1991: Svjedočanstva o Domovinskom ratu u Dalmaciji.
  • Franjo Tuđman 1969: Velike ideje i mali narodi, Zagreb.
  • Franjo Tuđman 1981: Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, Zagreb.

Poveznice

Vukovarski vodotoranj.jpg Ovaj članak je dio portala
Domovinski rat

Izvori

Reference

Elaborated and transformed by GNU-license, partly from WikiSlavia, Wikinfo and Croatian Wikipedia.

Osobni pribor
Ostali jezici