Europska zajednica
.png)
Europska zajednica ili Europska unija (kratica: EU, kolokvijalno: Unija) je političko-gospodarska zajednica od 27 europskih država članica aktivna preko hibridnog sustava iznaddržavnog i međudržavnog donošenja odluka.
EU je razvila jedinstveno unutarnje tržište kroz standardizirani sustav zakona primjenjen u svim državama članicama. U okviru Schengenskog prostora je ukinut nadzor državnih granica i provedba nadzora putovnica. Politika EU cilja na osiguravanje slobodnog gibanja ljudi, robe, usluga i kapitala. Zakoni i politika su sve više standardizirani i na inim područjima. Monetarna zajednica (Eurozona) je uspostavljena 1999. godine, a stupila je na punu snagu 2002. godine, zbog čega većina država članica rabi euro kao svoju službenu novčanu jedinicu.
EU vuče korijene od Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ) i Europske ekonomske zajednice (EEZ) što ih je sastavljala Europska šestorka (države osnivačice) 1951. i 1958. godine. Tijekom godina, zajednica i njene nasljednice su se proširivale s pristupanjem novih država članica, te su jačale dodavanjem političkih područja u svoj djelokrug. Ugovorom iz Maastrichta je uspostavljena Europska zajednica pod sadašnjim nazivom 1993. godine, s čime je uvedeno i državljanstvo EU. Zadnji glavni amandman na ustavnoj osnovi EU, Lisabonski ugovor, je stupio na snagu 2009. godine.
EU je postupno povećavala broj država članica, među njima i Republiku Hrvatsku 2013. godine. Međutim, na temelju ishoda referendumskog glasovanja 2016. godine, Ujedinjeno Kraljevstvo se 31. siječnja 2020. službeno povuklo iz Europske zajednice.
Sadržaj
Države članice i kandidati
Trenutne punopravne države članice Europske zajednice su: Austrija, Belgija, Bugarska, Cipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Hrvatska, Irska, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Mađarska, Malta, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Španjolska i Švedska.
Službene države kandidati za pristup EU su: Albanija, Crna Gora, Moldavija, Sjeverna Makedonija, Srbija, Turska i Ukrajina. Države potencijalni kandidati su: Bosna i Hercegovina i Kosovo.
Republika Hrvatska u Europskoj zajednici
Republika Hrvatska je 1. srpnja 2013. postala 28. članica Europske zajednice.
Jedan od glavnih ciljeva vanjske politike Republike Hrvatske je bio ulazak u punopravno članstvo EU, za što je Republika Hrvatska podnijela 21. veljače 2003. godine, a službeni status kandidata za članstvo je dobila 18. lipnja 2004. godine. Pristupni pregovori, što su trebali započeti u ožujku 2005., su bili odgođeni, a kao uvjet za početak pregovoraje bila istaknuta potpuna suradnja s Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Pregovori su službeno otvoreni 3. listopada iste godine, nakon što je glavna haaška tužiteljica potvrdila potpunu suradnju Republike Hrvatske s Haaškim sudom.
Republika Hrvatska je završila pregovore o pristupanju 30. lipnja 2011. i potpisala je Ugovor o pristupanju 9. prosinca 2011. godine. Iste godine, 23. prosinca je Hrvatski sabor potvrdio odluku o pristupu EU i utvrdio kako će se referendum održati 22. siječnja 2012. godine. Po službenim ishodima Državnog izbornog povjerenstva, na referendum je izašlo 43,51% hrvatskih birača, od čega je za ulazak Republike Hrvatske u EU glasovalo 66,27%, dok ih je 33,13% bilo protiv. Međutim, referendum je osporavan zbog nesređenog popisa birača i utjecanja dijela državnog vrha na birače kroz ucjene i prijetnje.
Kritike
- Također vidjeti: Euroskepticizam
Europska zajednica je podržana od različitih pristaša globalizacije, poput kontroverznog Richarda Coudenhovea-Kalergija, osnivača utjecajne ujediniteljske organizacije Paneuropske zajednice i zagovornika opsežnog rasnog miješanja s Afrikancima. Kritičari globalizacije često imaju skeptične stavove o Europskoj zajednici.
Kritike politike i gospodarstva
Jedan od primjera kritika je uporaba Europske zajednice u svrhu prisiljavanja različitih politički podobnih politika na države s manje politički podobnim politikama.
Kritike također uključuju: veliku, skupu, složenu i nepotrebnu birokraciju, korupciju, lobiranje i neučinkovite podružnice za posebne interesne skupine (poput poljodjelskog odjela što je u jednom trenutku primio 70% proračuna Europske zajednice), te nedostatak demokracije i transparentnosti.
Velika inozemna pomoć bogatijih članica siromašnijim članicama Europske zajednice je kritizirana zbog neučinkovitosti, nakon što su doprinijele špekulativnim financijskim mjehurićima, te se rabi kao sredstvo provedbe politički podobnih politika na siromašnijim državama.
Euro, kao jedinstvena novčana jedinica, je kritiziran kao neprikladan za ozemlja što još uvijek imaju uglavnom različite i odvojene financijske/gospodarske sustave, te kako je doprinio njihovoj krizi.
Postojanje Europske zajednice se često opravdava kao čimbenik sprječavanja ratova. Međutim, postoje brojni primjeri građanskih ratova što se pojavljuju u državama što su daleko više politički i gospodarski integrirane za razliku od Europske zajednice.
Tvrtke su bile optužene za uporabu zajedničkog tržišta Europske zajednice u svrhu nepoštene tržištne utakmice kroz izbjegavanje poreza i propisa za što se tvrdi kako će izazvati nestanak ili veliku ugrozu i nesigurnu budućnost cijelih sektora u nekim državama, smanjivanje poreznih prihoda, pogoršanje uvjeta poslovanja i štete na okoliš.
Kritike gibanja pučanstva
Osobito kontroverzni aspekt je načelo „slobodnog gibanja ljudi”, što je doprinijelo velikim gibanjima skupina poput Cigana, „tražitelja azila”, i kriminalaca unutar Europe. To se posebno odnosi na države sastavnice Schengenskog prostora što su na taj način ukinule putovnice i bilo koje ine vrste nadzora međusobnih državnih granica. Kriminalci često mogu rabiti „slobodno gibanje ljudi”, ali još uvijek odvojeni sustavi izvršne vlasti u različitim državama mogu na različite načine nadzirati ili spriječiti takvo gibanje u svoju korist. „Tražitelji azila” se često mogu lako premjestiti u države što nude i daju najviše povlastice ako uspiju ući u Europsku zajednicu, a ne ostati u državi najbližoj njihovoj (navodnoj) državi podrijetla. (→ Priljev imigranata u Europu)
Ako bi se Turskoj dali neki oblici pristupa bez nadzora graničnih prijelaza prama Europskoj zajednici ili čak članstva (kao što je to često predlagala), onda bi u tom slučaju „slobodno gibanje ljudi” uključilo 80 milijuna pučana Turske. Također, dugu kopnenu granicu Turske s azijskim državama je teško nadzirati, i s lakoćom ju prelaze imigranti i krijumčari ljudi željni nezakonitog ulaska u državu.
Također, gibanja skupina ljudi iz istočne Europe u zapadnu Europu su izazvala kontroverze zbog razloga poput natječaja za radna mjesta i plaće.
Neki oblici kritika Europske zajednice su kritizirani kao zapravo više politički podobne inačice manje politički podobnih stavova. Tako se, umjesto kritiziranja useljavanja ne-Europljana i straha od optužbi za „rasizam”, može sigurnije kritizirati Europska zajednica i useljavanje Europljana.
