Frankopani (Frangipani)

Izvor: Metapedia

Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png
Frankopan.jpg

Krčki Frankopani (= izvorno ime; latinski-medjunarodno: Frangipani; jugo-srpski: "kneževi Frankapani" - Кнежеви Франкaпани), naziv je stare hrvatske plemićke obitelji i dinastije srednjovjekih hrvatskih banova, izvorno knezova krčkih. Grob Nikole Frankopana u crkvi Gospe Trsatske u Rijeci ima latinski natpis u prijevodu: Ovdje počiva gospodin Nikola Frankopan, krčko-senjsko-modruški čelnik.

Sadržaj

Summary

Frankopans (Frangipani) are a Croatian noble family. Also called Frangepán in Hungarian, and Frankapan in Yugoslavia and Turkey. The Frankopan family ranked next to the Zrinski family in importance by virtue of their power, wealth, fame, glory and role in Croatia's public life. They were so called only by starting 15th century because of their affinity with the Roman patrician Frangipani family. However, they were mentioned in the year 1133 (with Dujam being the first recorded name of the Frankopans) as rulers and lords of the island of Krk and part of the littoral (Vinodol). Although their possessions were exposed to every assault both from the east and the west, their power increased steadily until the seventeenth century they reached even to Karlovac. The Zrinski and Frankopan noble families came into closer affinity by marriage ties until in the eyes of the European courts they had become the most important families of Croatia. The famed Nikola Šubić Zrinski who died fighting and won the title of "Hero of Sziget" became the first outstanding example of the epithet "bulwark of Christianity". The Frankopan family were persecuted after the Zrinski-Frankopan conspiracy, where Fran Krsto Frankopan led an uprising against Habsburg King Leopold I, and was executed in Wiener Neustadt. The main Frankopan line died out soon thereafter, and the smaller lines subsequently died out in the 19th century. Several of the Frankopan castles remain in Croatia, mostly around the Gorski Kotar region and the island of Krk. The castle at Stara Susica near Trsat incorporates structures going back to the Illyrian and Roman periods. The town of Bosiljevo has a medieval fortified castle, renovated in the last century in the spirit of the Romanesque. The castle and park at Severin na Kupi were owned by the Frankopan family until the mid 17th century. The Frankopan castle in the town of Krk is currently used for open-air performances in the summer months. Other castles or property of the Frankopans could be found in Bosiljevo, Novi Vinodolski, Ogulin, Slunj, Ozalj, Cetingrad, Ribnik,Trsat, and other adjacent towns. See also an additional Digest down in end.

Povijest Frankopana

Frankopani i uz njih banovi Zrinski spadaju medju najznačajnije i najpoznatije hrvatske bansko-plemićke rodove koji su od XI. do XVII. stoljeća bili usko povezani s poviješću, prošlošću i sudbinom hrvatskog naroda i Hrvatske. Stoljećima su članovi tih plemićkih rodova bili nositelji i branitelji Hrvatske od nadmoćnijega otomanskog osvajača, ali i odlučni protivnici sve opasnijega habsburškoga carskog apsolutizma i njemačkog hegemonizma, koji se je u duhu europskoga merkantilizma nastojao učvrstiti u cijeloj Habsburškoj Monarhiji. I prošlost tih dvaju rodova medjusobno je isprepletena bračnim vezama, prijateljstvima i sudjelovanjima u skoro svim značajnijim zbivanjima u Hrvatskoj, osobito na bojištima u obrani Hrvatske od turskih i inih onodobnih osvajača. Krčki Frankopani su jedina banska obitelj iz jadranskih otoka koja se je razvila do moći u europskim razmjerima.

Vjeruje se kako potječu iz Gradeca - danas napuštene ruševine dvorca kraj Vrbnika, a prvi je poznati član ove domaće obitelji plemenitog roda bio ban Dujam koji je 1118. godine sklopio s Mlečanima ugovor da će kao mletački vazal upravljati otokom Krkom. Prvoga krčkog kneza Dujma su naslijedila 1163. godine dva njegova sina: Bartol I. i Vid I. Treći sin Bartol II. "bio je valjda još nedorasao, pak tako su otčevinu preuzela dva starija brata". Bartol i Vid bilo je najčešće ime frankopanskih potomaka – sve do Bartola IV. i Vida V. Krčki knezovi uzimaju ime Frankopani tek nakon mnogo godina svoje pristutnosti na ovim prostorima. Neki povjesničari smatraju modom onog vremena uzimanje imena koje vuku podrijetlo iz rimskih vremena. Tako je i ova naša obitelj uzela ime rimskih patricija “FRANGIPANI” pa nakon toga mijenjaju i svoj grb u dva lava (simbol Venecie) koja lome kruh (frangere panem = lomiti kruh).

Frankopani potječu od knezova krčkih, a do sredine XV. stoljeća su stekli izim otoka Krka i Vinodola još posjede u županiji Gackoj s Otočcem do Slunja i Cetingrada, Pounja, Vrlike, Ostrovice i Skradina. Većinu tih posjeda su Frankopani izgubili u borbama sa Turcima. U XVII. stoljeću njihovi posjedi su se pružali od Bosiljeva i Severina na Kupi do Novoga u Vinodolu. Frankopani su hrvatskom narodu dali na desetke uglednika: banova, književnika i ratnika. Medju poznatijima su ban Bernardin Ozaljski sudionik bitke na Krbavskom polju 1493. kao poznati branitelj Hrvatske i osobito poznat po protuosmanlijskom govoru koji je kao starac održao pred njemačkim staležima 1522. u Nürnbergu, pa njegov sin Krsto Ozaljski (1482.-1527.), poznati ratnik protiv Turaka, Mlečana i Habsburgovaca, "skrbnik i zaštitnik kraljevstva" koje je kao hrvatske zaslužnike poznati književnik Milutin Cihlar Nehajev prikazao u romanu "Vuci", nadalje primorski i karlovački general i ogulinski kapetan Vuk Krsto Tržački (1589.-1652.), njegova djeca književnica Katarina ud. Zrinski (1625.-1673.) i pjesnik, prevoditelj i senjski kapetan Fran Krsto Frankopan (1643.-1671.) koji se je pridružio svomu šurjaku u borbi protiv bečkog apsolutizma.

Banovi Frankopani su omogućili našim franjevcima dolazak na otočić Košljun na Krku. Ivan VII. i Martin Frankopan su dobili od Pape Nikole V. dozvolu (bulu koja se danas nalazi u samostanu) neka franjevci preuzmu “MOSTIR” – Košljun 1447. Godine. Uz pomoć 1000 dukata Ivana Frankopana obnovio se samostan na Košljunu. Ivan Frankopan – pjesnik, usadio je ljubav za otok i svojoj kćerki Katarini Frankopan. Iako udana u Veneciji i u izgnanstvu, ona oporučno ostavlja drugih 1000 dukata (u ono vrijeme veliku svotu) samostanu na Košljunu – uz uvjet da bude pokopana “u zemlji svojih otaca”. Kod ulaza u crkvu i danas se nalazi njen grob s originalnom nadgrobnom pločom. Katarina je prenesena na Košljun 9 godina iza svoje smrti 1529. Godine. 1671. godine “Judicium delegatum” – posebno odredjen sud osuđuje Frana Krstu Frankopana na smrt zato što nije prijavio Petra Zrinskog i što je pozivao na ustanak. Ban Petar Zrinski osudjen je zato što je htio postati vladar. Knez Fran Krsto Frankopan u zatvoru u Bečkom Novom Mjestu piše zbirku pjesama “Gartlic za čas kratiti”, a Zrinski piše svojoj supruzi Katarini Frankapan – sestri Frana Krste Frankopana:

"Moje drago serce! Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, ni burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi! Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u diki vekivečne sastanemo. Već ništa ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil."

I Fran Krsto Frankopan piše oproštajno pismo svojoj supruzi :

"Predraga i preljubljena Julijo! Moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božje milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvredu i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli."

Franjo Frankopan

Franjo grof Frankopan (lat. Franciscus Frangipanibus, mađ. Ferenc Frangepán), sin Ivana Frankopana Cetinskog, bio je jedan od hrvatskih latinista u 16. stoljeću. Rođen je kao Ivan, a kad je stupio u franjevački red, uzeo je ime Franjo. Pošao je stopama strica Grgura i postao kaločki nadbiskup i egerski biskup. Službovao je i kao diplomat na dvoru Ivana Zapolje. 1541 god. na saboru njemačkih knezova u Regensburgu održao je govor protiv Turaka (Oratio reverendissimi in Christo patris) koji je ubrzo tiskan.

Vuk Krsto Frankopan

Grof Vuk Krsto Frankopan (oko 1578. - 1652.), sin Gašpara Frankopana (grofa Tržačkog i ogulinskog kapetana) i Katarine (kćeri Ivana Lenkovića i sestre karlovačkog generala Jurja Lenkovića): Školovao se u Ljubljani i Italiji. Časnik na Vojnoj krajini i zapovjednik tvrđave u Modrušu od 1612. U ratu s Mlečanima, 1615. godine, odlikovao se osobnim junaštvom. Kapetan ogulinski od 1618. Potpukovnik senjski od 1620. General karlovački postao je 1626. Porazio tursku vojsku kod Karlovca 1627. Nadživio je svoja dva brata, Jurja i Nikolu, koji je neko vrijeme bio hrvatski ban. Kad je Nikola 1647. umro bez potomaka, naslijedio je Vuk njegova imanja. Uz posjede Frankopana - Bosiljevo, Severin na Kupi, Zvečaj na Mrežnici, Novigrad na Dobri, Črnomelj (u Sloveniji) i Novi Vinodolski - stekao je Vuk Frankopan i posjede u križevačkoj županiji, koje mu je u miraz donijela njegova prva žena Jelena, kćer hrvatskog podbana Stjepana Berislavića. Od grofa Edlinga kupio je 1634. imanje Brešce u Štajerskoj. Prva žena Jelena rodila mu je sina Gašpara, koji je umro 1651., kao kapetan ogulinski. Druga žena Uršula grofica Inkofer, rodila mu je sina Jurja (umro 1661. u Karlovcu, kao krajiški podgeneral) i kćer Katarinu, koja se 1641. udala za grofa Petra Zrinskog, a umrla je 1673. u Grazu. Nakon smrti druge žene, vjenčao se Vuk Frankopan s Dorom (rođ. Haller), udovicom baruna Paradeisera. Ona mu je rodila sina Frana Krstu Frankopana.

Fran Krsto Frankopan

Fran Krsto Frankopan (Bosiljevo, 4. ožujka 1643. - Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.), hrvatski plemić, ratnik, urotnik i pjesnik: Polubrat je Katarine Zrinski i šurjak Petra Zrinskog, s kim je bio jedan od organizatora urote hrvatskih i ugarskih velikaša nezadovoljnih centralizatorskom i kunktatorskom politikom Bečkoga dvora koji je sklapao ponižavajuće mirovne sporazume s Osmanlijama, najviše na štetu Hrvata i Madžara. Fran Krsto, najmlađi sin karlovačkog generala Vuka Frankopana, prema nekim se izvorima rodio u Karlovcu 4. ožujka 1643. Nakon očeve smrti poslali su ga na školovanje u Zagreb, gdje je polazio isusovačku gimnaziju. Stanovao je u konviktu za vanjske učenike u Habdelićevoj ulici, a dodatnu je nastavu pohađao u isusovačkom kolegiju, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju.

Radi nastavka školovanja i odgoja odlazi u Italiju gdje je proučio talijansku poeziju i upoznao uglednu rimsku patricijku Julijanu de Naro kojom se i oženio. Vrativši se u domovinu pošao je očevim stopama i postao ogulinski kapetan te je sudjelovao u velikom boju s Turcima kod Otočca. Velikaš izrazite umjetničke nadarenosti; rođeni pjesnik, za života je objelodanio samo jedan književni rad, spjev "Elegia" (1656.). Današnji istraživači vjeruju da dio njegove zbirke "Gartlic za čas kratiti", što ju je priredio u posljednjim danima života kao zatočenik u Bečkom Novom Mjestu čekajući smaknuće, sve do nedavna poznata samo djelomice, sadrži i pjesme napisane u doba vedre mladosti, u danima kad je prevodio na slovenski jezik Moliereovu komediju "Georges Dandin", dok su samo one tužne nastale u tamnici. Priređujući zbirku, znajući da gleda skoroj i strašnoj smrti u oči, nije ih poredao kronološki nego ih je pomiješao.

Tragičnu sudbinu pjesnikovu slijedila je i sudbina njegove poezije, sabrane u zbirci "Gartlic za čas kratiti". Morala su proći puna dva stoljeća dok ju je otkrio tadašnji knjižničar u bečkoj Dvorskoj knjižnici Ivan Kostrenčić; on ju je prvi objavio, i to odmah u knjizi (Vrtić, 1871.), ali samo u izboru jer su neke od tih pjesama, one erotske iz "Gartlica" i ciklusa "Zganke", zbog smjelosti izraza bile suviše izazovne a da ne bi vrijeđale moralni osjećaj čitatelja. Iako je pojava te knjižice bila litararna senzacija, ipak nitko od tadašnjih kritičara, pa ni Vatroslav Jagić nije u njoj prepoznao vrijednost.

Vukovski umišljeni jugojezičari (zbog nepoznavanja hrvatske dialektologije) lažno tvrde za Ozaljski krug da uzdignu promašeni balkanski Vukopis: "Nedostajale su im bitne znanstveno-teorijske spoznaje, ali i receptivno-doživljajne, emotivne pretpostavke (sam Jagić, iako izuzetno zaslužan filolog, nije kao ni većina hrvatskih jezikoslovaca dopro do razine estetskoga)". Tom dogmatskom tvrdnjom da je Frankopanov jezik "mješovit i šarovit" nije se ni moglo doći do ispravnoga estetskog suda. Jer ta "mješovitost i šarovitost" nije bila mana nego specifična osobina svih pisaca ozaljskog kruga, koja nažalost nije dala onakve plodove kakve je mogla dati, jer je u vrijeme kodifikacije hrvatskoga književnoga jezika uzorom bio Ivan Gundulić, pa je Frankopanova, po idiomu tronarječna poezija iz toga diskursa djelovala kao odstupanje od središnje dogme jugo-razvoja tzv. srbohrvatskog jugojezika. Tek su novija jezičnopovijesna istraživanja, posebice Josipa Vončine, dostojno opisala i vrjednovala osebujnost i gipkost Frankopanova umjetničkog izraza, kao pravoga nesudjenog standarda izvornohrvatskog jezika.

Stoga su glavna književna djela F.K. Frankopana na tronarječnoj kajkavskoj ikavici Ozaljskog kruga: Gartlic za čas kratiti (lirske pjesme), pa Dijačke junačke (ljubavne pjesme), Trumbeta sudnjega dneva (prozna satira) itd. Ova su velika književna djela na izvornomu hrvatskom ilustracija kako bi zapravo izgledao pravi i posebni hrvatski jezik, da ga nisu dosad idejno uškopili i silovali izdajnički Vukovci i jugoslavisti - a ovako sad imamo hibridni BCS-polujezik kojega nam nitko izvana ne priznaje i kad-tad će biti neizbježan bolni zaokret i povratak na pravi hrvatski - ili nas ne će biti.

Poezija o Frankopanima

Frankopani su bili jedini domaći čelnici koji su na Kvarneru dugo govorili izvornom čakavicom i tu javno pisali pretežno glagoljicom, pa su se zato kao naši legendarni "bani Frangipâni" ovdje duboko urezali u pučko pamćenje u obliku pjesama i legenda. Nakon njihovog odlaska i smaknuća, tu su domaći čakavci u znak vječne žalosti trajno preuzeli crne narodne nošnje kako za žene tako i za muške. Ovdje je jedna od najljepših i arhaičnih pučkih "pysni" na čakavici, pjevana uz sopýle predajom kroz niz naraštaja još od 15. stoljeća u njihovu počast:

OJ GROÂDE MOJ PI = Lijepi moj gradu: 15. stoljeće (O my nice town: 15th century)

Kad'_mletiânske noãvi - Seu dragâri

Dopve spod_yu, - Zikar_se šûrma

Tar_zizli na - Yvà Frangipâna

Na'ne_le goãnge - Ke_unên tedàt

Na_švoÿh noãvih, - Kad'no_unê še

jno vi pìt, - Odpve zi_banûn

Skzi le Vroâti - Pko njeg muôri

Kad'no_še ne - rko opazîl

Da_nevirôn Mletiân - Gbo_ga privàri,

Za_Glavÿnun kkne: - "Oj_groâde moj_lÿpi

Ka_šan te lÿpo - Lÿpo zigradîl,

Nu_se nešmÿn - Bli te prît

Ke te_ošvjan ? - Oštâvjan te_fci

Fci kosirÿci, - Ka_tnin dnevûn

Va_te teletìt, - Ma zan špomÿn

Tar_švÿtu paknu - Unêh nevìru tuzìt"

Sekî'no ki_pde - Uõn te_zveselìt

Kes eš_zigjen - Unô_e' lÿpi špomÿn

Yvà Frangipâna - Tar_šîna Mikùle.

Predaja o Frankopanima

Srednjovjeka kvarnerska "Legenda o Frankopanima i nevjernim Mlečanima", iz epskog ciklusa Veyske Povede: Ovo je najmladja i zadnja očuvana legenda (Povêda ud_Frangipânih tar_nevÿrneh Mletiânih) iz srednjega vijeka koja se uglavnom temelji na istinskim povijesnim zbivanjima iz Kvarnera, jer govori o domaćoj vladavini Frankopana (darzavÿna ud_Frangipânih) i pobliže o njihovu zadnjem krčkom poglavaru Ivanu Frankopanu i njegovom sinu Mikuli. God. 1380. je mletačka flota pod vodstvom admirala Lodovico Lauredano, napala i spalila stari kaštel Baška na brdu Sv. Ivana (danas groblje nad Baškom). Uz pomoć krčkog kneza Ivana Frankopana je do 1460. taj kaštel obnovljen i u njemu crkva Sv. Ivana, a na "fèšti" nakon obnove u ljeto 1461, od Frankopana je nazočio knežev tajnik Vladân (Vladimir). Na svečanom prigodnom plesu (verês), bila je i šèsna divÿca Yvanôla Predan (lijepa divojka Ivančica) iz zaselka Gorÿca kod Baške, u koju se Vladan na prvi pogled zaljubio, pa su se uskoro vjenčali i otišli va_Omÿsej (u Omišalj) na dvor Frankopana.

Potom 1475. nastaje ratni sukob Frankopana s ugarskim kraljem Matijom Korvinom i Venecijom pa Vladan odlazi u rat, ali mu je mlada supruga Yvanola teško obolila i on se vraća na Krk, da bi mu ona izdahnula u naručju pa ju je pokopao na groblju Sv. Ivana u Baški. Rat je loše završio i Venecija preuzima otok Krk, a Vladan zajedno s posljednim krčkim knezom Ivanom Frankopanom odlazi na progonstvo u Veneciju gdje je i umro. Tada Mlečani zauzmu cijeli otok i on je tek nakon smrti vraćen i pokopan na Krku, a njegovi potomci Frankopani su se potom preselili na slobodno hrvatsko kopno u Vinodolu. Po toj predaji se u spomen Ivana Frankopana na Krku do danas tradicionalno nose crne narodne nošnje. Koliko je poznato, ova je najmladja legenda u sličnom sadržaju bila poznata u više mjesta na otoku Krku, a fragmentarno i na kopnenom primorju gdje su imena ranih Frankopana bez inog konteksta poznata npr. u pučkoj predaji Vinodola. U svezi ove legende postoji na Krku još i slična pučka pjesma “Oj groâde moj lÿpi” koja se tu pobliže navodi u paralelnom članku Čakavske pysni. Legenda o Frankopanima i nevjernim Mlečanima (štokavski prijevod iz donjega čakavskog izvornika):

"Kada je završila vlast magjarskih kraljeva, oko Hrvatske je započela gužva, pa su od istoka prodirali Turci da osvoje hrvatsko kopno, a sa zapada su napadali Mlečani da zgrabe otoke i obale Jadrana. Samo su knezovi Frankopani još održali domaću vlast nad otokom Krkom i susjednim Vinodolom. U srednjem vijeku su Bašćani najprije stanovali na brdu iznad današnje Baške, u kaštelu gdje je danas bašćansko groblje oko crkve Sv. Ivana. Jednoga su ljeta tu doplovili mletački ratni brodovi i Mlečani su se iskrcali, pa su razorili i zapalili taj prvobitni kaštel iznad Baške. Potom su Frankopani obnovili Bašku pa su na tom brdu iznad Baške izgradili lijepu zavjetnu crkvu Sv. Ivana, koji je odonda postao svetim zaštitnikom Baške.

Kad je bila svečanost pri otvorenju i blagoslovu ove crkve, u ime Frankopana je ovamo došao knez Vladimir iz Omišlja (Vladan z’ Omja). On je na svetkovini u Baški ugledao lijepu djevojku Ivančicu (Yvanola Predan) iz zaselka Goryca kod Baške pa se u nju odmah zaljubio. Potom su se Vladimir i Ivančica zaručili i oženili u toj novoj crkvi, pa je Ivančica s njim otišla živjeti na frankopanski dvor u Omišlju. U to doba je nastao rat izmedju Frankopana, Magjara i Mlečana, nakon kojega su Frankopani izgubili otok Krk. U medjuvremenu je lijepa Ivančica teško oboljela i kada se Vladimir iz rata vratio kući, ona mu je uskoro izdahnula u naručju. Potom je Vladimir po njezinoj želji pokojnu Ivančicu pokopao na bašćanskom groblju uz crkvu Sv. Ivana. Kasnije su Bašćani napustili kaštel kod crkve Sv. Ivana i odselili se niže uz more, gdje je danas bašćanska luka pa su zapustili crkvu na brdu. Kada su od nje ostale samo ruševine, Svevišnji je za kaznu na Bašku poslao strašnu koleru. Tek kada je od te bolesti izumrlo skoro pola Baške, Bašćani su napokon shvatili da moraju obnoviti i urediti tu zavjetnu crkvu pa je kolera ubrzo prestala.

Kada je završio rat izmedju Mlečana i Frankopana, nevjerni su Mlečani htjeli prigrabiti otok Krk pa su spremili podvalu Frankopanima. Jednoga lijepog dana su mletački brodovi zaplovili preko Jadrana pa su stigli pod grad Krk. Kada su se Mlečani iskrcali u luci, pozvali su bana Ivu Frankopana i njegova sina Nikolu na te brodove, da će im pripremiti veliku gozbu. Kada su dobrodušni Frankopani stigli na te brodove, usred jela i pića su ovi brodovi iznenada zaplovili s knezom i njegovim sinom. Oni su proklinjući gledali svoj grad i otok kamo se više nikada nisu vratili. Potom su ti brodovi zaplovili oko Cresa pa su preko pučine Jadrana stigli u Veneciju, gdje je Ivan Frankopan sa sinom živio do smrti i više nije vidio svoj Krk. Tek nakon smrti su Mlečani njihova tijela vratili kući pa su pokopani na Krku. Potom je otok Krk još dobio i novi mletački naziv Veglia. Nakon toga su Mlečani takodjer pohvatali mnoštvo otočana koje su zadržali kao prisilne veslače (tzv. galioti) na svojim galijama. Stoga krčki otočani dosad većinom nose crnu domaću nošnju, kao trajnu uspomenu na ove Frankopane."

Frankopani su bili zadnji domaći poglavari na Krku koji su govorili bodulski (čakavski) i pisali glagoljicom. Svi kasniji upravljači otoka Krka sve donedavno su bili tudjinci koji nisu čuvali ni marili za domaću otočnu baštinu, tj. talijanski Mlečani, pa austrijski Nijemci i noviji Vlasi s Balkana. Kasniji potomci Frankopana su otišli živjeti na kopno u Vinodol i potom su postali banovima cijele Hrvatske. Ova legenda o Frankopanima iz 15. stoljeća je zadnja koja je još očuvana u starinskom govoru Gan-Veyãn, a ostale novije priče su samo kraće bajke na običnom današnjem govoru. Ovu su legendu priopćili Marya Goranka, Luce Dorcić-Jošamya i Fabyan Tomašić-Velnić.

Čakavski original

Povêda ud_Frangipânih tar_nevÿrneh Mletjânih˙ (original):

˙˙ Kadâ eš_ovdÿ skonsàla darzavÿna ud_kerôlih ungarêši, kolotôrno Harvatÿe bìše sezacâla gungùla, àš potlèn tegâ ud_zihòda esu_prišlÿ unê silène Tûrki za_vazêt harvâtju telafêrmu tàr ud_zahôja esu_popàli Mletjâne za_scapàt ve_înšule tar_krâje ud_Sinjemorà. Šamôr unê domâtje bâni Frangipâni esu_imèli darzavÿnu ud_Karkà tar_Kyrnevàle. Va_nô vrÿme parvànji Bascàne esu_stavâli va_kaštÿlu naõn brÿg zgôru Bàške kadÿ eš_danàska bascânski cimìter kolotôrno ćrÿkve ud_Švêtog Ivàna. Jenêg letâ spòd Bàšku esû prÿšle mletjânske dragâri, unê Mletjàne esû sezbarkàli, esu_ruynàli tar_vazgàli sẽy parvànji kaštÿl ud_Bàške. Potlèn tegà bâni Frangipâni esû renovàli Bàšku tar_naõn brÿg zgôru Bàške esu_storÿli unû šèsnu ćrÿkvu ud_švêtog Ivàna Karštÿtela, kÿ_eš potlén postâl padrôn ud_Bàške.

Kadâ bìše udèlana fèšta za_udprÿt tar_kropìt vu_nuôvu ćrÿkvu, ud_Frangipânih eš_tutû prìšal bân Vladân zi_Omÿsja. Na_fèšti va_Bàški uôn_eš ošervâl unu_šèsnu divÿcu, Yvanôlu Predân zi_vâsi Gorÿca poli_Baške tar_sejê va_unû dìlje inamurâl. Potlèn tegâ esû_se Vladân tar_Yvanôla vàlje vazêli tar_zakonÿli va_vôj ćrÿkvi, oscé eš_Yvanôla pasàla stavàt va_Omÿsej vaõn palãac ud_Frangipânih. Va_unô vrÿme eš_jùšto prÿšla unâ gvêra mej_Frangipânih, Ungarêžih tar_ Mletjâneh tar_potlèn tegâ Frangipâni esu_zgubìli skopãal Khàrk. Mejtên eš_uõn perikulôži bjetêg scapâl šèsnu Yvanôlu tar_kadâ sejê Vladân zi_gvêre varnûl domôv, Yvanôla eš_unên vàlje umârla va_rukâh. Vladân eš_pokôjnu Yvanôlu po_unê udpovêdi pokopâl vaõn bascânski cimìter na_brÿgu poli_ćrÿkve ud_Švêtog Ivàna. Potlèn esû Bascàne napušćàli uôv kaštÿl poli_ćrÿkve tar_esû pjutòšto šli_stavàt dòli pol_morà kadÿ eš_danàs bascânski pòrat, ma_nišuné jur_têndili vu_ćrÿkvu gòri na_brÿgu. Perkê eš_potlèn unâ prìšla napûstjena tar_ruinàna tàr za_kaštrÿg eš_Sevÿšna poslâl uõn tremêndi kratêl va_Bàšku. Kadâ eš_debòto pòlak Bascàneh umârlo ud_ovêg bjetêga, inòki esu_kapÿli dar_tukâju renovàt vu_ćrÿkvu na_brÿgu. Najpòtle esû unû ćrÿkvu poredÿli tàr_eš kratêl vàlje skonsâl.

Kadâ eš_finìla unâ gvêra, nevÿrni Mletjàne esu_utèli scapàt skopãal Khârk tar_esû inženjàli uõn intrÿg za_kalumàt Frangipânen. Jenôg šèsnog dnevâ mletjânske noãvi esu_navigàle prÿko Sinjemorà tar_esû prišlÿ spod_ûri Vêyu. Kadâ bìhu_se Mletjàne zbarkàli va_vêysken pôrtu, unê esu_zizvâli bâna Ivà Frangipâna tar_unên šÿna Mikùlu na_unê noãvi kadÿ tedàt unÿn vèle goãnge. Kadâ dusêvni Frangipâni esu_prišlÿ na_unê noãvi va_pôrtu, mejsrèd ÿtja tar_pÿtja unê noãvi znebùha esû šle_ćà zi_banûn tar_unên šÿnon, ky_esû beštimâjuć gledÿli švoẽ ûri tar_skopãal Khârk kadÿ nišuné nigdÿr sevarnùli. Potlèn ve_noãvi esu_navigàle poli_Crÿša va_Kvarnâr tar_prÿko Sinjemorà esu_prišlÿ va_Mlètki. Undÿ esû Ivè Frangipân tar_unên šÿn Mikùla stavâli do_šmartÿ tar_nišuné vidèli šuõj skopãal Khârk. Šamôr potlèn šmartÿ, tulÿni ud_ovêh Frangipâni esû Mletjâne varnùli domôv tar_esû unêh pokopàli va_Karkù. Undâ_eš skopâl Khârk oscé dobÿl nuõvo mletjânsko ymê koti_Veglia, taroscè potlèn tegâ esû Mletjàne scapàli cùda Bôdulih tar_esû unê kladàli koti_galiòti za_vešlàt va_seÿh galÿcah. Perkê ud_zjalòsti Veyâne do_danàs pjutòšto užâju senosìt va_tjârne švÿte kòti uõn nepristâjni špomÿn ud_Frangipâni.˙˙

Ve_bâni Frangipâni bìhu sionzàdni domâtje misâri ud_Karkâ ky_esû ganàli po_bôdulski tar_esû pisàli va_glagôlici. Seunê novÿe guvernadûri ud_Karkâ potlèn tegâ bìhu yuškâni ky_nišuné požnàli tar_niné baćilàli domâtju vêysku bascÿnu, caterèć Mletjâne zi_Talÿah, alê Tuješkâni zis_Auštrÿe, alÿti unê zarukâne Vlàhi zi_Vlahorÿe. Inòke sionùki ud_Frangipânih ontrátt esu_pasàli zyvìt na_telafêrmu va_Kyrnuvàlu (caterèć danàs Vinodol) tar_potlèn esu_poštàli bâni ud_seunê Harvatÿe. Va_povêda ud_Frangipânih eš_unâ zâdnja kâ_eš kunšervâna vaõn parvànji Gan-Veyãn. Inòke novÿe štôrice ovdÿ esû šamôr mîće fjâbe va_danàskim besèdami. Vu_povêdu nàmi esu_pravjàli Marÿa Gorÿcanka, Lucè Dôrcić-Yošamÿa tar_Fabyãn Tomašić-Vêlnić.

Digest: Frankopan' legend

Frangipani were in Krk island the last domestic governors that spoke the original islander language (Chakavian) and wrote the old Glagolitic script. All subsequent governors of Krk island up to recent times are strangers that neglected the domestic heritage: Italians of Venetia, then Austrian Germans, and recent 'Vlachs' from the Balkans. The descendants of Frangipani then moved to the Croatian mainland in Vinodol valley, and at the end they became the main princes of the entire Croatia. This legend of 15th century is the last one conserved on the archaic Cakavian dialect (Gan-Veyan), and other subsequent stories there are only minor tales in a trivial recent idiom. This legend was reported by Maria Goricanka and Lucia Dorcić-Yoshamya. Now follows the Legend on Frangipani and faithless Venetians (an approximative translation from above Chakavian original):

"When there finished the rule of Hungarian kings, around Croatia started a disorder because from the east penetrated the Turks to conquer the Croatian mainland, and from the west attacked also Venetians to seize these islands and the Adriatic coast. Only the princes Frangipani retained a local domestic rule on Krk island and nearby Vinodol valley. During the medieval times, early inhabitants of Baška dwelled firstly on the hill above actual port Baška, in a burg at St.John’s church where is now the cimetery of Baška. One summer there came the Venetian warships, Venetians landed and then destroyed and burnt this old burg of Baška. Subsequently the princes Frangipani of Krk rebuilt port Baška at hill's foot, and in that hill above Baška they erected the beautiful church of St John the Baptist, that subsequently became the saint protector of Baška.

During the feast of opening and blessing new church, Frangipani were presented by prince Vladan from Omišalj. There he observed the nice girl Yvette Predan from the hamlet Gorica nearby Baška, and immediately he fell in love. Vladan and Yvette married in this new church, and Yvette came with him in Frangipani’s castle of port Omišalj. Then started a war between Frangipani, Hungarians and Venetians, and at its end Frangipani lost Krk island. In the meantime, the nice Yvette was attacked by a grave illness, and when Vladan came from war, Yvette shortly lost her soul in his hands. After her desire, he buried the dead Yvette in the cimetery of St. John above Baška. Subsequent dwellers of Baška abandoned that burg on St. John’s hill and moved down at the actual harbour of Baška. The abandoned church of St. John shortly became a ruin, and for a castigation, the Almighty then sent in Baška a terrible epidemy of cholera. When a half of Baška dwellers had died, the survivors understood that they must renovate St. John’s church, and then cholera in Baška quickly stopped.

After the end of that war, Venetians intended to capture Krk island by a fraud against princes Frangipani. A nice day Venetian ships sailed accross Adriatic and came to Krk. When Venetians landed in Krk harbour, they invited the prince John Frangipan and his son Nick in their ships, where they promised to offer them a rich banquet. When naive Frangipani came there, amid the eating and drinking these ships suddenly sailed out with prince and his son. With oaths on their mouth, they observed their town and island Krk, where they never returned. Then these ships sailed around Cres island, and accross the Adriatic offing they came to Venice harbour, where the confined prince John Frangipan with his son lived up to the death and never visited their native island Krk. Only after the death Venetians returned their corpses, and they were buried in Krk. Then Krk island received also its new Venetian name as ‚Veglia‘. After that, Veglians are so far traditionally dressed in black, as a perpetual memory on their princes Frangipani."

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Elaborated and enlarged by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Osobni pribor