Goti i Hrvati

Izvor: Metapedia

Skoči na: orijentacija, traži

Goti (vlastiti etnonim: Gutans) su germansko pleme, koje potječe iz Skandinavije, pobliže iz Gutalanda. Nakon selidbe na jugoistok, uspostavili su kraljevstvo na području skitske zemlje (današnja Ukrajina i Bjelorusija). Ulijevali su veliki strah protivnicima svojim običajem žrtvovanja zarobljenika bogu rata.

Sadržaj

Summary

The Goths (Gothic: *Gutans) were an East Germanic tribe of Scandinavian origin who played an important role in the history of the Roman Empire after they appeared on its lower Danube frontier in the 3rd century. Throughout their history, the Goths founded several powerful kingdoms in Europe, and played the major role in the defeat of the Huns and the initiation of the Reconquista. The first recorded incursion of Goths into the Roman Empire took place in 238. Written records about the Goths prior to this date are scarce. The most important source is Jordanes’ 6th-century, semi-fictional Getica which describes a migration from Scandza, believed to be located somewhere in modern Götaland (Sweden), to Gothiscandza, which is believed to be the lower Vistula region in modern Pomerania (Poland), and from there to the coast of the Black Sea. The Pomeranian Wielbark culture and the Chernyakhov culture northeast of the lower Danube are widely believed to be the archaeological traces of this migration. Stretching from the Don to the Danube rivers and from the Black Sea to the Pripet Marshes the Goths established a vast empire referred to as Oium. In the mid 3rd century the Goths launched several devastating raids against the Roman Empire in Anatolia and the Balkans, conquered Dacia and launched several amphibious expeditions into the Aegean, Mediterranean and the Black sea.

In the fifth and sixth centuries, the Goths separated into two tribes, the Visigoths and the Ostrogoths. Both established powerful successor states of the Western Roman Empire. In Italy the Ostrogothic Kingdom was established by Theodoric the Great. The Ostrogothic nobles were defeated by the forces of the Byzantine Empire in the devastating 20-year-long Gothic war of 535–54 which devastated the Byzantine economy and caused up to 15,000,000 deaths,[4] only to result in Germanic Lombardic conquest 10 years later. The Visigoths under Alaric I sacked Rome in 410. Their fifth-century Visigothic Kingdom in Aquitaine was pushed to Hispania by the Franks in 507, converted to Catholicism by the late sixth century, and in the early eighth century fell to the Muslim Moors. Subsequently, under the leadership of the Gothic nobleman Pelagius, the Visigoths managed to establish the Kingdom of Asturias and would later be credited with the initiation of the Reconquista and the Crusades with the victory over the Moors at the Battle of Covadonga.

Podjela Gota

Goti su napali teritorij Rimskog Carstva prvi put 238. godine. Godine 267. započeli su upravo Goti prvu veliku barbarsku invaziju Rimskog Carstva. Čitave provincije su skoro opustošene: Makedonija, Pont, Azija. Godinu dana kasnije 268. godine pretrpili su veliki poraz u bitki kod Niša i odbačeni su preko Dunava. Jedna grupa Gota je uspostavila nezavisno kraljevstvo u Dakiji (sada Rumunjska), koju je car Aurelijan prepustio barbarima. To su Zapadni Goti zvani Vizigoti. Druga grupa Gota (Istočni Goti zvani Ostrogoti) uspostavlja kraljevstvo u Ukrajini duž Crnog mora. Ostrogoti su time ostali u starom kraljevstvu, a Vizigoti su se preselili na područje Dakije, gdje uspostavljaju kraljevstvo odakle kasnije sele na zapad sve do Španjolske.

Hunski vazali

Postali su hunskim vazalima u 4. stoljeću. Ta vlast je okončana do 450. godine. Od 455. do 489. godine Ostrogoti su živjeli u balkanskim provincijama, da bi potom, pod vodstvom Teodorika prešli u Italiju, gdje su osnovali svoje kraljevstvo. Što se Vizigota tiče, Huni su ih protjerali preko Dunava 376. godine i oni su 9. kolovoza 378. godine u bitci kod Hadrijanopola pobjedili Rimljane i ubili cara Valensa. Zatim su Vizigoti živjeli u Donjoj Meziji, da bi 395. godine, pod vodstvom Alarika, opljačkali Grčku, zatim prešli u Italiju i 410. godine osvojili Rim. Prešli su potom u Galiju i Španjolsku i oko 418. godine naselili su se izmedju Garone i Loire, sa glavnim gradom Toulouseom. 475. Vizigoti su proglasili nezavisno kraljevstvo. Poslije poraza koji su pretrpjeli od Franaka koje je predvodio Klodovik, 507. godine, Vizigoti su morali napustiti Galiju. Ostala im je Španjolska kojom su vladali dok njihovu državu nisu uništili Arapi 711. godine. Ostrogoti i Vizigoti su bili ujedinjeni u 6. stoljeću pod vodstvom ostrogotskog kralja Teodorika Velikog, junaka germanske epske poezije, jedne od glavnih ličnosti Europe nakon hunskog rasula.

Kultura i vjera

Goti su kao i ini rani Germani isprva bili mnogobošci, ali nakon dolaska na Crno more bar dijelom već primaju kršćanstvo od 5. st. u inačici arijanske sekte, gdje je bitnu ulogu u crkvenoj organizaciji i pokrštavanju imao njihov prvi biskup Wulfila. Kasnije s provalama u Rimsko carstvo i nakon zauzeća Italije postupno preuzimaju rimski katolicizam. Već pri polasku iz svoje baltičke pradomovine, Goti su bili pismeni pa su tada rabili posebno starogermansko pismo, gotske rune. Kasnije s provalama u područje Rimskog carstva postupno preuzimaju latinicu. Najveći starogotski tekst i glavni izvor za njihov jezik je prvi gotski prijevod Biblije koji je već u 5. st. pripremio njihov biskup Wulfila. Neki hrvatski paleografi, a najviše Marko Japundžić i sljedbenici smatraju da su rane gotske rune uz Crno more imale bitan utjecaj na kasnije oblikovanje hrvatske uglate glagoljice.

[edit] Predigra Dolazak Gota na Balkan je dogadjaj od iznimne važnosti za budući povijesni razvoj Europe. Rat Alana i Huna protiv Gota je bio trajao više od dva desetljeća. Ovaj dugotrajni sukob se ne može smatrati sličnim današnjim modernim ratovima jer u njemu ne bi sudjelovali cijeli narodi nego su neka plemena bila neutralna iako se njihov narod nalazio u ratu. Bez obzira na to rat se priveo kraju 375. godine kada su Goti bili poraženi. Istodobno s tom katastrofom vodje ovog naroda su dobile informacije kako se većina rimske vojske povukla s Balkana kako bi sudjelovala u velikom napadu cara Valensa na Perziju. Koristeći tu situaciju vodje gotskih plemena Tervinga i Greutinga su poslali ambasadore caru Valensu kako bi im bilo dopušteno da se nasele unutar Rimskog Carstva.

Kako je tijekom 369. godine sklopljen mir kojim je završen manji rat s Gotima, car Valens se nakon 5 godina tamošnjeg mira osjetio dovoljno sigurnim 375. godine da mobilizira sve svoje snage zbog rata s Perzijom. Prve vijesti o nemirima na području barbarskog istoka su došle do Rimljana tijekom zime 375/376. godine ali tome se nije predavala nikakva važnost. Po mitu koji će kasnije stvoriti rimski povjesničari, Valens je primivši zahtjev Gota bio oduševljen vidjevši u ovom dogadjaju priliku za sklapanje unosnih poslova i dobivanje novih novaka za svoju vojsku. Ako gledamo povjesne dokumente taj mit nema nikakve veze s realnošću. Na prvu vijest o gotskoj ambasadi i njihovim zahtjevima on šalje svoje ambasadore u Rim kako bi dobio vojnu pomoć Zapadnog Carstva u ovoj krizi. Istovremeno on odgovara pozitivno na "molbu" gotskog plemena Tervinga da se naseli na Balkanu dok isti zahtjev plemena Greutinga on odbija pokušavajući tako podijeliti Gote na dva dijela.

Početak rata

Zapovjednik rimskih snaga na Balkanu je u to doba bio Lupicinus kojega će se potom u mitu o dolasku Gota najčešće optuživati da je izazvao njihovu pobunu. On skoro odmah izdaje naredbu da Goti Tervinzi praćeni od rimskih snaga trebaju poći prama Marciopolu. Kako je ta uredba izazvala nemire, Lupicinus povlači snage koje su blokirale prelazak Dunava plemenu Greutinga kako bi bolje kontrolirao Tervinge. Gledajući kako se ovo pleme sporo kreće, a Greutinzi su istovremeno prešli Dunav, Lupicinus se odlučuje na pokušaj otmice vodja plemena Trevinga. Danas se predpostavlja da je to izvršio po direktnom carevom naredjenju jer su rimski zapovjednici izmedju 350. i 375. slične radnje izvršili 4 puta od čega su 3 bila po carevom naredjenju koje se nalazilo u pismu što se treba otvoriti kada se stvore odredjeni uvjeti (u ovom slučaju bi to bilo dolazak Greutinga na Balkan). Pokušaj otmice na jesen 376. godine je bio propao i u svom zadnjem pokušaju da spriječi rat Lupicinus je odlučio napasti glavninu gotske vojske koja je bila nekoliko puta brojnija. Nakon što je napad propao počeo je rat izmedju Gota (Tervinga i Greutinga) protiv Rimskog Carstva.

Gotski rat

Posljednja uloga Lupicinusa u ovom ratu je bila prva bitka kod Adrianopola kada su od Gota uništene sve rimske mobilne snage na Balkanu. Od tada pa sve do kraja ljeta 377. godine su Goti pljačkali Balkanom bez mogućnosti da osvoje ijedan utvrdjeni grad. Rimski odgovor na ovu situaciju se morao čekati sve do rujna 377. godine kada su pomoćne snage Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva vodile nerješenu bitku s Gotima kod mjesta Ad Salices blizu ušća Dunava. Nakon nje Rimljani su se povukli kako bi čuvali putove koji vode preko Balkanskih planina tako da Goti ostanu zatvoreni u svojoj "enklavi". Ta taktika je bila uspješna nekoliko mjeseci dok Goti nisu dobili pomoć od nekoliko plemena Alana i Huna koji su im se htjeli pridružiti u pljački. Na vijest o tim pojačanjima Rimljani su se posve povukli tako da je jedina bitka u ovom razdoblju ona kod Carigrada tijekom zime 377/78 kada rimske snage pobjedjuju neprijatelja. Potpuno svjestan opasnosti Valens naredjuje sklapanje mira s Perzijom po bilo kojoj cijeni kako bi zajedno sa zapadnim carom Gracijanom mogao sljedeću godinu napasti Gote. Na vijest o mobilizaciji Zapadnog carstva za rat na Balkanu su odgovorili barbari s Rajne koji napadaju tamošnju oslabljenu rimsku vojsku tako da Gracian ne može stići na Balkan u doba kada je bilo zamišljeno. Uvjeren u svoju navodnu brojčanu nadmoć (snage su bile izjednačene), Valens se odlučuje sam napasti Gote u bitci kod Adrianopola (9. kolovoza 378.) koju će izgubiti zajedno s svojim životom nakon čega su ovi barbari dobili opet mogućnost pljačkati po Balkanu koliko žele.

Teodozije 'Veliki'

Nakon carove smrti, Gracijan izabire Teodozija da bude car Istoka sa zadatkom pobjede nad Gotima. Od tih zahtjeva zapadnog cara i istočnog pučanstva do ostvarenja proći će mnogo tmurnih godina. Tijekom 379. su Rimske vojske izbjegavale sukobe s Gotima pripremajući se za velike vojne operacije godinu dana kasnije. Iduće godine je Zapadni car sa svojom vojskom odlučio napasti Gote iz smjera Italije preko današnje Hrvatske, dok je Istočni napao iz smjera Grčke. Gracijan te 380. godine ostvaruje pobjedu nad Greutingima, dok je Teodozije bio katastrofalno poražen od Trevinga u Tesaliji god. 380. Nakon tog poraza Teodozije bježi u Carigrad kako bi osigurao svoj položaj protiv potencijalnih pretendenata (on je dobio carski mandat da pobjedi Gote). Sljedeće godine armije Zapadnoga Rimskog Carstva nastavljaju uspješne vojne operacije izbacujući Gote iz Grčke. Posljednja značajnija vojna operacija tijekom dolaska Gota na Balkan postaje istrebljenje trećeg Gotskog plemena koje je 382 godine zatražilo "dozvolu" da se naseli na Balkanu. Nakon tog vojnog uspjeha 3. listopada 382. dolazi do zaključenja mira kojim se potvrdjuje pravo Gota da u miru žive na području Balkana u rimskoj provinciji Trakiji.

Istočni Goti

Istočni Goti zvani Ostrogoti su bili barbarsko germansko pleme koje je s istoka došlo na prostore Istočnog rimskog carstva (Bizanta) i bitno su utjecali na političke prilike kasnog Rimskog Carstva. Najznačajniji kralj Ostrogota je bio Teodorik Veliki, koji je svrgnuo prvog barbarskog kralja Italije Odoakara.

Ostrogoti pod Hunima

Provale Huna oko 370. godine su dovele Ostrogote u vazalni odnos, a ostrogotski vladar Ermanarik ubija se 378. godine. Tijekom slijedećeg desetljeća razna gotska plemena s Hunima su došla do Balkana. Goti kralja Valamera su bili jedan od glavnih hunskih vazala u bitki kod Halonsa 451. Nekoliko ustanaka protiv Huna je ugušeno. Od Huna su naučili mnogo o konjima. Nakon smrti Atile Gepidi i Goti kralja Valamera pobjedjuju Hune u bitki kod Neda 454. godine.

Nakon Huna

Nakon te pobjede Goti kralja Valamera i njegovog nasljednika Teodomira stvaraju svoje kraljevstvo u Panoniji. Tijekom drugog dijela 5. stoljeća oni sklapaju uniju s tračanskim Gotima nakon čega nastaje narod poznat u povijesti pod imenom Istočni Goti ili Ostrogoti. U tom periodu oni su sklapali saveze s Rimskim Carstvom, pa su opet ratovali, uglavnom njihovi odnosi su obuhvaćali čitavu skalu izmedju savezništva i neprijateljstva. Potom su kao ranije Vizigoti pošli na zapad.

Teodorik Veliki

Najveći ostrogotski vodja je bio Teodorik Veliki. Rodjen je 454. godine kao sin kralja Teodemira. Još kao mladi dječak otišao je u Konstantinopol kao talac, tj. osiguranje mira izmedju Ostrogota i Bizanta. Život na dvoru u Konstantinopolu omogućio mu je obrazovanje o vojnoj taktici i načinu vladanja velikim Carstvom. To mu je kasnije poslužilo kad je postao vladar jednog dijela Rimskog carstva s romaniziranom mješavinom naroda. Bizantski carevi Lav I. i Zenon su ga iznimno cijenili. Vratio se medju Ostrogote kad je imao 20 godina. U to doba su se Ostrogoti naselili na bizantskim dijelovima Rimskog carstva i postali teško kontrolirani saveznici Bizanta. Teodorik Veliki pokorava i ujedinjuje gotska plemena na europskom dijelu Istočnog Rimskog Carstva.

Car Zenon ga imenuje konzulom 484. godine bojeći se da će se od saveznika pretvoriti u neprijatelja. Teodorik Veliki postaje kraljem Ostrogota 488. godine. Car Zenon ga šalje kao svog mandatara u Italiju kako bi preuzeo vlast od Odoakra, koji je 476. godine srušio Zapadno Rimsko Carstvo. Godine 488. Teodorik je sa svojom vojskom stigao u Italiju, čime su panonsko područje i Dunav ostali bez gospodara. Pobjedjuje u bikama kod Isonza (489.), Milana (489.) i Ade (490.). Godine 493. zauzima Ravenu i osobno ubija Odoakara. Zbog toga što je bio regent maloljetnog Vizigotskog kralja, njegovog unuka Amalrika, Teodorik Veliki je bio u stvari i kralj Vizigota. Teodorik će svoje carstvo u Italiji proširiti po cijeloj Dalmaciji u rimskim granicama, sve do Kolubare i cijeli Srijem sa Singidunumom (Beograd).

Bizantsko-gotski rat (535-52)

Povod za rat: Nakon Teodorikove smrti 526. Ostrogoti i Vizigoti su se ponovo razdvojili i Amalarik je naslijedio vizigotsko kraljevstvo u Španjolskoj. Maloljetni Atalarik je naslijedio Italiju i Provansu. Ubrzo su počeli sukobi medju Ostrogotima, Atalarika naslijedjuje majka Amalasunta koju ubijaju. Tako oslabljen ostrogotski položaj koristi car Justinijan I., koji ubojstvo kraljice koristi kao povod za rat i ovo je bio početak gotskog rata (535-552).

Prvi sukob i poraz Gota

Belizar kao najuspješniji bizantski general, predvodio je napad na Ostrogote. Belizar je odmah zauzeo Siciliju, prešao u Italiju i do studenog zauzeo Napulj, a Rim do prosinca 536. Iz Rima je pobjegao ostrogotski kralj Vitiges. Belizar zauzima prijestolnicu ostrogotskog kraljevstva, Ravenu 540. i zarobljava ostrogotskog kralja Vitigesa.

Ponuda mirovnog sporazuma

Justinijan I. je imao problema na istoku Bizanta. Perzijanci su napadali i pravili probleme, pa mu je bio potreban miran zapadni front i jedna neutralna zemlja, koja bi ga odvajala od neprijateljskih Franaka. U tom trenutku Justinijan I. nudi Ostrogotima velikodušan sporazum, neka oni zadrže nezavisno kraljevstvo na sjeverozapadu Italije, ali da mu predaju pola blaga Ostrogotskog kraljevstva. To je bilo zaista ogromno blago, jer je Italija dotad bila iznimno bogata. Tu Justinijanovu poruku Ostrogotima nosio je Belizarije, koji je sam bio protiv takve ponude. Ostrogotsko plemstvo se plašilo da sporazum ne sadrži nekakvu skrivenu namjeru. Ostrogoti nisu vjerovali Justinijanu, a Belizariju su vjerovali jer su s njim često bili u kontaktu, pa su zahtjevali da i on potpiše sporazum. Ostrogoti su baš bili izgubili kralja pa ponudiše krunu Belizariju. Belizarije je bio vojnik lojalan caru pa se pretvarao da prihvaća ponudu i da ide u Ravenu na krunidbu. Medjutim on uhićuje vodje Ostrogota i zahtijeva da cijelo Ostrogotsko kraljevstvo bude dio Bizanta. Justinijan I. je bio ljut, jer je imao probleme sa Perzijom i trebao je miran zapad, pa je poslao Belizarija na front prama Perziji.

Nastavak rata

Godine 541. Ostrogoti ubijaju jednog svog vodju koji je počeo pregovore s Bizantom i odmah biraju Totilu kao svoga novog vodju. Totila je započeo silovitu i uspješnu borbu protiv Bizanta, zauzimajući cijelu sjevernu Italiju i čak uspjevši zauzeti Rim nakon duge opsade. Belizarije se vratio u Italiju 544. i uspio je spasiti Rim, ali njegov pohod je ovog puta bio neuspješan zbog problema u opskrbi i dodatnim pojačanjima, koje Justinijan I. nije slao. Neki povijesničari smatraju da je bio ljubomoran. Justinijan 548. godine smjenjuje Belizarija i postavlja Narzesa za zapovjednika. U bitki kod Tagine, Narzes pobjedjuje i ubija Totilu, a Ostrogoti u Rimu se predaju i u konačnoj bitki na Vezuvu u listopadu 553. Narzes pobjedjuje zadnje ostatke ostrogotske vojske u Italiji.

Posljedice poraza

To je bio politički kraj Ostrogota i početak njihove asimilacije, a s konačnim porazom se gotsko ime polako zaboravljalo. Ostrogoti u Italiji nisu uspjeli ono što je uspjelo Vizigotima u Galiji i Iberiji tj. uspostaviti nacionalnu državu jedinstvom romanskih i germanskih elemenata. U Španjolskoj su Goti donijeli značajan elemenat modernog naroda, dok su u Italiji oni vidjeni samo kao osvajači i tudji vladari.

Gotski vladari Italije

Dinastija Amal:

  • Teodemir (nije još bio u Italiji)
  • Teodorik Veliki 476-526
  • Atalarik 526-534
  • Teodad 534-536

Kasniji kraljevi:

  • Vitiges 536-540
  • Ildibad 540-541
  • Erarik 541
  • Totila 541-552
  • Teja 552-553

Gotski jezik

Osim starogermanskih imena i toponima koje su Rimljani zapisali u više-manje romaniziranom obliku iz osvojenih zemalja srednje i sjeverozapadne Europe, gotski je prvi bolje poznati starogermanski jezik s većim tekstovima iz kojih je vidljiv njegov rječnik, gramatika, stil i struktura tog jezika. Glavni izvornik za upoznavanje kasnoantičkoga gotskog jezika je spomenuta Biblija biskupa Wulfile.

U rano predslavensko doba pod susjedskim utjecajem uz Crno more, već su predslavenski Hrvati oko Azova nakon 4. st. morali preuzeti i asimilirati antički niz gotskih riječi koje rabimo i danas ili smo ih koristili donedavna, ali su u 20. st. izbačene i ukinute kao germanizmi, pa nasilno zamijenjene novim jugo-balkanizmima i turcizmima. Naime oko 1/5 do 1/4 germanizama koji su u Jugoslaviji pogrešno pripisani utjecaju Austro-Ugarske, ustvari su rani gotski arhaizmi od predslavenskih Hrvata. Tih je najmanje u štokavštini, a puno više u kajkavskim i čakavskim govorima gdje su se većina njih održali do danas.

Tek malobrojni primjeri tih gotskih arhaizama, ipak još očuvanih u književnoj štokavštini su: bota (bod: čakav. bot), frisiaz (frizura-češljanje), lekeis (liječnik), lekinassus (ljekovit), nu (ali-no), pops (pop-svećenik), skrizis (križ), smakka (smokva), stiurjan (stvoriti: čakav. storit), swaikra (svekrva), swairban (svrbiti), thaurna (trnje: čak. tarnak), weihitha (vještica), wopjan (vapiti-zapomagati), weinagards (vinograd) i wraks (vrag-djavo).

Znatno ih je više (preko 100) bilo u javnomu kultiviranom hrvatskom prije 1918, koji su sad uklonjeni ali su ih još zadržali čakavci i kajkavci (Lovrić i surad. 2005-2007): uz gore spomenute takvi su gotizmi još npr. bandi (strana: ča. banda), daughtar (udavača: ča. dotarica), flodra (podstava: kaj. futar), hropjan (krkljati: kaj.ča. hropiti), ja (da-jeste: kaj.ča. ja), saj (taj: ča. sej), skiuban (očerupati: kaj.+ ča. skubiti), skura (sjenilo: kaj.ča. škura), skuran (potamniti: ča. škurit), tekan (dirati: kaj. teknuti), thiuda (mnoštvo: ča. čuda), wazgo (upaliti: ča. vazgat, kaj. vužgat), ...itd.

Tijekom Jugoslavije u 20. stoljeću je sva posebna ostrogotska baština kod Hrvata zbog jugoslavenskog unitarizma bila fanatično zabranjivana i teško kažnjiva, čak još i puno više negoli iranohrvatski iskon. Više intelektualaca koji su zastupali ovu našu gotsku baštinu, završili su u jugo-tamnicama, a najistaknutijeg zastupnika gotskog iskona Hrvata, prof.dr. Kerubina Šegvića su jugo-unitaristi krvoločno likvidirali srednjovjekim mučenjem: Prvo su ga živog konopom iza auta povlačili po zagrebačkim ulicama do Save, zatim su njegovo polumrtvo tijelo sjekirom razčetvorili i bacili u Savu (kasnije tek posmrtno je formalno "osudjen" i lažno 'strijeljan' 1945.). Danas je glavni istraživač gotske baštine kod Hrvata dr. Ivan Mužić.

Literatura

  • J. Kelemina: Goti na Balkanu. Časopis za zgodovino in narodopisje 27, Maribor 1932.
  • L. Hauptmann: Kroaten, Goten und Sarmaten. Germanoslavica 3, Brno 1935.
  • K. Šegvić: Die gotische Abstammung der Kroaten. Nordische Welt 9, Berlin 1935.
  • J. Kelemina: Libellus Gothorum I - VII, študije o starogermanskih spominih v naši zemlji. Etnolog 12, Ljubljana 1939.
  • I. Mužić: Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije. Iberia, Split 1996. (6. izdanje: Dominović d.o.o, Zagreb 2002.)
  • I. Mužić: Hrvatska kronika, Libellus Gothorum 547.- 1089. Split 1997 (4. prošireno izdanje: Matica Hrvatska - Split 2001.)
  • A.Ž Lovrić i surad.: Starohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. 1 (2005), knj. 2. (2011 - u tisku). Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, Zagreb.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo (partly Croatian Wikipedia).

Osobni pribor