Histri (Istroi)

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Histri)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Histri (klasični latinski naziv, starogrč. Ἴστροι - `Istroi): To je antička etnogrupa indoeuropskog izkona, koja se oblikovala pred tri tisućljeća, tj. u okviru kaštelierske kulture krajem brončanog doba i u željezno doba 10.– 2. stoljeća pr.Kr. U prapovjesti prije Kristova doba su nadzirali cijelu Istru, od Timave i Trsta do rijeke Raše, Ćićarije i Učke. Neki im stariji auktori tek po analogiji pripisuju navodno ilirsko podrijetlo, iako se to više ne može potvrditi pa ini danas većinom smatraju kako je to pleme sličnije ranim Venetima na sjeveru Italije i neilirskim Liburnima gornjeg Jadrana. U drugom stoljeću prije Krista su nastanjeni u zapadnom susjedstvu Liburna na većini poluotoka Istre: staroperz. Astraya, starogrč. Istrîa, latin. Histria, njem. Istrien, kajkav. Istrija, primor.čakav. Jîstra, otočno-bodul. Yštrà. Ove opasne gusare gornjeg Jadrana su pokorili Rimljani u ratu 178./177. pr.Kr. i razorili im glavno središte - gradinu Nesactium (danas Vizâče kod Valtûre u južnoj Istri).

Abstract

Histri (Greek: Ἴστροι) were an ancient tribe, which Strabo refers to as living in Istria, to which they gave the name. The Histri are classified in some sources as a "Venetic" Illyrian tribe, with some linguistic and anthropologic differences from other Illyrians. The Romans described the Histri as a fierce tribe of pirates, protected by the difficult navigation of their rocky coasts. It took two military campaigns for the Romans to finally subdue them in 177 BCE. The region was then called together with the Venetian part the X. Roman Region of "Venetia et Histria", the ancient definition of the northeastern border of Italy. Dante Alighieri refers to it as well, the eastern border of Italy per ancient definition is the river Arsia.

Rana prapovijest Istre

Najstariji predpovijesni trag praljudskog života u Istri seže u stariji paleolitik oko 800.000 god. pr.Kr. kao nalazi iz Šandalje kraj Pule. Iz srednjeg paleolita dosad nema nalaza u Istri, ali ih ima iz gornjeg paleolita, kada je prevladavala hladna klima (ledeno doba). Čovjek je tada živio u pećinama (Romualdova, Vergottinova, Šandalja II), hranio se plodovima iz prirode i mesom životinja koje je ulovio. U mezolitiku se usavršila izradba kamenoga pribora, a i dalje su bile naseljene pećine: Pupićina, Klanjčeva, Oporovina. Postupno zatopljavanje mijenjalo je način života, pa su ljudi počeli pripitomljavati i uzgajati domaće životinje.

U neolitu je započela temeljita promjena života, čovjek je izišao iz pećina, počeo je živjeti u otvorenim naseljima s kolibama djelomično ukopanim u zemlju (Verudela, Vela Gromača, Vižula, Pradišel), a poljodjelstvo i stočarstvo postaju glavni način proizvodnje hrane. Kraće doba eneolita (halkolit) je tu slabije poznato, ali naseljenost pećina u to doba je znak nestabilnosti, što se tumači doselidbama novog pučanstva. Od brončanog doba na prijelazu iz III. u II. tisućljeće pr.Kr., Istru i okolne krajeve zahvatile su velike promjene tj. pojava novih naroda s jačim oružjem izrađenim od bronce. Stanovnici Istre u brončano doba su pripadali Indoeuropljanima koji tu podižu prve kamene gradine. Od XI.st. pr.Kr. tu počinje željezno doba, koje je značajno po doselidbi indoeuropskih Histra, prvoga povijesno poznatog naroda u Istri, koji je od VII–VI.st. pr.Kr. već dokumentiran u pisanim izvorima.

Histre prvi spominje imenom zemljopisac Hekatej Miletski u VII.st.pr.Kr., pa zatim Aristotel, Pseudo-Skilaks, Kalimah Kirenjanin, Apolonije Rodski itd. U povijesnim zbivanjima se navode krajem IV.st. kao »opasni i po zlu poznati pomorski narod koji se bavi gusarstvom« zajedno s Liburnima i Ilirima. Kada su Rimljani osvojili cijeli Apeninski poluotok, trebao im je i potpuni nadzor nad Jadranom, a svi koji su mogli ometati slobodnu plovidbu značili su im opasnost. Stoga su s Histrima ratovali nekoliko puta u 3 Histarska rata.

Povijest i arheonalazi

Arheolozi proučavaju njihova naselja (gradine) i materijalnu kulturu po predmetima pohranjenima u paljevinske grobove. U VI– V.st.pr.Kr. dolazili su u doticaj kako s Venetima na zapadu tako i sa stanovnicima istočnoalpskoga područja, a u njihovim su bogatijim grobovima razmjerno česti nalazi oslikanih keramičkih posuda s italskih obala Apeninskoga poluotoka (Apulija, Daunija), pa čak i iz Grčke. Nezakcijske su monumentalne kamene skulpture nastale pod utjecajem grč. arhajske umjetnosti oko VI.st. pr.Kr. Srodni su Liburnima i Venetima, svojim susjedima na istoku i zapadu, dok su veze s Japodima slabije istražene. Jedini izvori o plemenima Histra potječu iz ranoga rimskog doba iz 1.st. pr.Kr., a spominje plemena Rundikte, Subokrine i Catale zaleđu Trsta, pa Fecusses negdje u srednjoj Istri.

Histri se u pisanim izvorima najviše spominju u kontekstu rata s Rimljanima. Taj rat je postao neizbježan otkad su Rimljani preuzeli kontrolu nad sjevernom Italijom i zemljom Veneta. Poluiliri (u širem smislu) su živjeli na sjevernim obalama Jadrana i u istočnim Alpama, pa su na rimskom udaru prvi bili Histri koji su bili poznati po gusarenju. Istodobno su Rimljani vodili ratove i protiv ilirske države na jugu. Već 221. pr. Kr. Rimljani polaze u ratni pohod protiv Histra, a uz to su osnovali i novu koloniju Aquileju kako bi ojačali svoju obrambenu liniju.

Histri su 181. pr. Kr. pokušali spriječiti izgradnju toga grada ali su ih Rimljani, na čelu s Q. Fabijem Buetonom, porazili. Nakon tog dogodjaja vladar postaje Epulon koji je vladao ratoborno i beskompromisno dok je to mogao. Rimljani se nisu iznenadili njegovm spremanjem za rat pa su poslali vojsku s konzulom A. Malijem Vuzulom na čelu (178. pr. Kr.). Iduće godine 177., Epulon je poražen na sjeveru Istre i povlači se sa svojim ratnicima u utvrđeni Nezakcij – plemensko, političko i vjersko središte Histra. Da bi slomili obranu grada, Rimljani su skrenuli tok rječice koja je tekla podno gradskih zidina, i time oduzeli pitku vodu opsjednutim Histrima. Histri su radije željeli biti ubijeni nego poraženi pa su ubijali svoje žene i djecu i bacali ih mrtve na neprijatelja, a sami se borili do posljednjeg daha. Sam Epulon se probio mačem. Nakon pada Nezakcija pod rimsku vlast padaju i drugi histarski gradovi. Ubrzo se cijeli histarski teritorij našao pod rimskom vlašću. To je bio kraj slobode Histra koje je upravo neposredno prije ratova s Rimljanima izgradilo svoju državnu političku organizaciju i već mnogo ranije postiglo veliki kulturni i ekonomski razvitak.

U grčkim i rimskim izvorima od 4.st. pr.Kr. spominju se kao gusari jer su naoružanim barkama nadzirali pomorski prostor oko južne Istre. Zbog toga su barem dva puta ratovali s Rimljanima (Histarski ratovi). Nakon što su im Rimljani 221.pr.Kr. uništili gradinska naselja i brodice pa ih tako za neko vrijeme spriječili da presreću trgovačke brodove, H. su se pod vodstvom kralja Epulona, ujedinili u plemenski savez kojim su pokušali spriječiti širenje rimskog utjecaja i vlasti iz Akvileje. U ratovanju tijekom dviju godina 178. i 177.pr.Kr. bili su poraženi, a poslije odlučujuće opsade histarske prijestolnice Nezakcij, Epulon je sa svojim suborcima počinio samoubojstvo. Histri su tada morali priznati rimsko vrhovništvo, razoružati se i plaćati tribut. Njihovo je kraljevstvo tako bilo razbijeno već u začetku, jer do 177.pr.Kr. još nije bilo potpuno oblikovano u državotvornom smislu.

Kasnija romanizacija

Iako su bili poraženi, nastavili su nesmetano živjeti na gradinama dok Rimljani sredinom 1.st. pr.Kr. nisu osnovali kolonije u Trstu (Tergeste), Puli (Pola) i vjerojatno Poreču (Parentium), pa su s obalnoga područja protjerali Histre, oduzeli im zemlju i podijelili je svojim naseljenicima. Naprotiv u unutrašnjosti i na sjeveru Istre vlasnički su odnosi ostali nepromijenjeni još neko vrijeme. Tada započinje romanizacija tj. postupna asimilacija, koja je bila izraženija uz zapadne obale i u južnoj Istri, a puno sporija i tek površna u unutrašnjosti. Histri nisu razvili municipalna središta samouprave po rimskom uzoru kao Liburni, jer su najbolji tereni bili u rimskom posjedu. U duhovnoj kulturi štovali su većinom ženska božanstva: Ika, Trita, Boria i dr. Poslije prijenosa granice između Italije i Ilirika s rijeke Rižane na Rašu, Histria postaje dijelom Italije, tj. njezine Desete regije. Od nove granice na rijeci Raši počinjala je Liburnija, tj. provincija Ilirik, od 11. god. Dalmacija.

U nutarnjoj srednjoj Istri su Histri još tijekom 1. st. po Kr. imali poneke elemente svoje predaje (kultovi, osobna imena), koje su očuvali u rimskoj baštini jer su dijelom već bili romanizirani, no poslije toga njihova izvorna predaja postupno nestaje i do danas je uglavnom izgubljena. Kako su od zapadnih Poluilira, Histri bili prvi osvojeni pod Rimom, njihova etnokultura je zatim najranije i zamalo posve uništena asimilacijom, dok su se npr. kod Japoda, Liburna i Delmata neki raniji etnokulturni tragovi manjeviše očuvali i dalje do srednjeg vijeka, pa je i nakon njihovog kasnijeg slaviziranja bar ponešto od toga i do danas vidljivo. Naprotiv u pograničnoj Istri, zbog pristrano-ideoloških pristupa jugoslavista s istoka i romanskog talianizma sa zapada, takvi mogući tragovi dosad uglavnom nisu ni traženi niti proučavani. Ako je možda ponešto i očuvano iz te prvotne predslavensko-neromanske etnokulture, to bi se razmjerno najvjerojatnije moglo ipak naći po arhaičnim nutarnjim selima sjeverne Istre kao što su Nugla, Mlun, Slum, Brul i susjedna zabačena sela gornje Istre.

Kultura Histra

S arheološkog gledišta možemo zaključiti kako se kultura željeznog doba u Istri oblikovala na temeljima položenim u 11. i 10. stoljeću pr.Kr. Željezno doba Istre može se podijeliti na šest razvojnih faza.

  • Prva faza, koja obuhvaća 11. i 10. st. pr.Kr. tj. kasno brončano doba, značajna je po ukrašavanju žara šalica s kanelirama.
  • Druga faza razvoja histarske kulture obuhvaća 9. i 8. st. pr. Kr., tj. usporedno s vilanovskom kulturom u Toskani. Za tu drugu fazu je karakteristična keramika ukrašena meandrima u pseudovrpčastoj tehnici, najčešće žara. Na isti način su ukrašeni i metalni predmeti tog vremena, npr. nožić, koji je vrlo vrijedan grobni prilog, jer Histri najčešće ne polažu oružje u grobove. * U 9. st. pr. Kr. je histarska kultura poprilično neovisna, dok u 8. st. pr. Kr. počinju strani utjecaji, ponajviše iz Veneta, južne Italije i Picenuma. Isto tako Istra pruža i svoje utjecaje na sjever, pa prenosi strane Japodima i posredno Liburnima.
  • Ostale faze histarske kulture međusobno se odnose ovako: treća faza korespondira sa 6., četvrta s 5., peta sa 6. st. pr.Kr., s tim da zadnja šesta faza vremenski obuhvaća period od 4. st. pr. Kr. do rimskog uništenja histarske kulture.

Histria se relativno brzo otvorila stranim utjecajima – oslikana žara iz Nezakcija je lijepi primjer etrurskog importa započetog u 8. st. pr. Kr. Etrurski utjecaj (preko Veneta) traje i dalje kroz cijelo 6. i 5. st. pr. Kr. Apulska keramika je dokaz žive razmjene s južnom Italijom , a situle sa sjevernom Italijom i jugoistočnim alpskim svijetom. Sav taj luksuzni uvoz podrazumijeva sloj ljudi koji ga može i želi platiti, a o tomu između ostalog svjedoče i luksuzne brončane drške za lepeze i žezla.

Naselja i društvo

Glavna naselja su kod Histra ona gradinskog tipa, a najvažnije među njima je zasigurno Nezakcij – izgradjen na strmoj litici iznad zaljeva, ter zaštićen zidinama. Najbolje istraženi dio prapovijesnog Nezakcija je groblje, koje se nalazilo unutar zidina. Može se naslutiti kako je grad bio razmjerno bogat sve do napada Kelta i Rimljana. Sam nutarnji prostor prapovijesnog grada još nije istražen. Važnija naselja su i gradina Beram, gradine u Picugima kod Poreča, te Pula s pripadnim nekropolama. Sve navedeno u kombinaciji s monumentalnom plastikom, pokazuje kako su Histri bili jedna od razvijenih kultura na jadranskom prostoru. Kao i njihovi susjedi Liburni, Histri su bili izrazito skloni pomorstvu. Njihovom okrenutošću moru možemo objasniti brojne elemente, pojave i procese u njihovoj kulturi. Glede društvenog uređenja Histra, mogu se prihvatiti sljedeće postavke:

  • 1. Histarsko političko tijelo je savez zajednica (civitates), na čelu zajednica su prvaci (principes), koji, čini se pripadaju lokalnoj aristokraciji, a postojala je razlika između kontinentalnih i primorskih zajednica na kulturnom, gospodarskom i društvenom planu.
  • 2. Postoji institucija kralja (rex) koja je najvjerojatnije nasljedna. Kralj je ratni zapovjednik, ima glavnu riječ o vanjskim poslovima, no u unutarnjim pitanjima princepsi imaju snažnu autonomiju kad se radi o poslovima u njihovim domicilnim zajednicama.
  • 3. Kralj stoluje u Nezakciju, najvećem histarskom političkom i kultnom središtu, koje zajedno s još dva oppida Faveria, Mutila (najvjerojatnije kod Medulina i Raše), čine posebnu zajednicu tria oppida, a one imaju povlašteni odnos prama inim naseljima. Najvjerovatnije su to kraljevski „posjedi“, tj. područja gdje kralj ima izravnu upravu.

Kralj Histra Epulon

Epulon (lat. Aepulo) je bio kralj Histra oko 178.– 177. pr.Kr., a spominje ga Tit Livije u povijesti histarskoga rata. Ni njegovo ime nije posve sigurno i možda je tek rimski pogrdni nadimak, jer su moguće sveze s lat. glagolom epulari (bančiti, pijančevati), povezane s jednom epizodom iz histarsko-rimskoga rata 178. pr. Kr., kada su ga pijanoga nakon gozbe u osvojenome taboru suborci posjeli na konja i tako spasili od smrti ili zarobljivanja.

Livije ga naziva kraljevićem (regulus), odn. kraljem (rex) i kaže kako je i njegov otac, također kao kralj vladao Histrima. Histri su tada u društvenom smislu tek počeli oblikovati prve elemente državnosti. Epulon je bio najugledniji predstavnik vojne aristokracije Histra, pa ih je predvodio u ratu, dok u miru njegova vlast nije bila sveobuhvatna. Poznata je završna epizoda rata u opsadi Nezakcija 177. pr. Kr., kada su se po predaji koju prenosi Livije, Histri na čelu s Epulonom radije sami ubili negoli se živi predali Rimljanima. Kroz romantičarsku historiografiju je Epulon kasnije ušao u kolektivni imaginarij Istre kao borac za slobodu i oslobođenje od stranaca (npr. Austrijanaca).

Rimsko-histarski ratovi

Histarski ratovi (Rimsko-Istarski ratovi) je uzastopni niz niz ratova krajem III. i u II. st. pr.Kr. koje su Rimljani vodili protiv Histra. Prvobitni cilj Rima je bio samo suzbijanje njihova gusarenja, a tek zatim i osvajanje cijele Istre.

  • Prvi histarski rat bio je 221. pr.Kr., kada su Histri na poticaj Demetrija Hvaranina, saveznika macedonskog kralja pojačali gusarenje na gornjem Jadranu oko Istre i učestalo plijenili rimske brodove. Rimljani su tada poslali flotilu od više brodova, uništili histarske gusarske baze i obližnje gradine, pa se povukli.
  • Drugi histarski rat zbivao se 178.– 177. pr.Kr. To je najpoznatiji sukob, a iscrpno ga je opisao Tit Livije. Rimljani su kao pripremu, uz ino zato osnovali Akvileju, koja je trebala biti polazištem kopnene vojske i mornarice. Prvi se sukob dogodio na području između Timave i današnjeg Trsta. Tada su Histri pod vodstvom Epulona osvojili rimski tabor, ali su odmah potom bili protjerani. Kako je Rimljanima došlo pojačanje s još 2 legije, Histri su se razišli po svojim gradinama, a rimska vojska pod vodstvom konzula vratila se u Akvileju na zimovanje. U proljeće je ta vojska ponovno pošla na Histre, koji su nakon više bitaka zatražili mir. Međutim, Epulon se zatvorio u Nezakcij, koji je rim. vojska obsjela. Livije navodi kako su Rimljani skrenuli i tijek rijeke koja je gradinu opskrbljivala vodom, pa da su se Histri potom počeli ubijati kako ne bi pali u ruke Rimljanima. Ovi su nakon pada Nezakcija osvojili i zauzeli još dvije veće gradine Mutilu i Faveriu, ter ukupno zarobili 5.632 Histra. To je bio početak rimske vlasti u Istri, koju su tada priznala sva histarska plemena.
  • Treći histarski rat je nejasna epizoda konzula Tita Sempronija Tuditana, 129. pr. Kr., koji je pošao u rat protiv Japoda i Histra, pa ih pokorio. Međutim povijesni podatci o tome dogodjaju su vrlo skromni, pa je teško suditi o njegovu pravom značenju.

Romanski Histri pod Rimom

Histri su nakon ratnog poraza plaćali porez rimskoj državi, nisu smjeli nositi oružje ni ploviti na naoružanim brodicama, a Rimljani su duž obale postavili niz vojnih postaja kojima su osiguravali slobodnu plovidbu. Istarsko područje bilo je ključno za sigurnost komunikacija na gornjem Jadranu, jer su tuda išli svi plovni putovi između Italije, Dalmacije, južnog Jadrana, Grčke i dalje na Istok. No Histri su prijetili Akvileji, ali 171. su se zajedno s Japodima i Carnima žalili Senatu u Rimu da je konzul Kasije Longin poharao i opljačkao sjevernu Istru. Nedugo nakon osvajanja Istra je pripojena osvojenoj Dalmaciji pod imenom Provincia Illyricum. Nejasna epizoda pohoda konzula Sempronija Tuditana kroz sjevernu Istru 129.pr.Kr. obično se naziva III. histarskim ratom. Nakon toga Histri su u potpunosti priznavali rimsku vlast i nikad se više nisu oružjem dizali protiv nje.

Proces romanizacije, tj. sustavnog doseljavanja Italika, započeo je sred. I.st. pr.Kr., kada je u Cezarovo doba, oko 47–45.pr.Kr., počelo osnivanje kolonija: u Puli (Colonia Pietas Iulia Pola), vjerojatno i u Poreču, dok je ona u Trstu (Colonia Iulia Tergeste) osnovana već oko 52.pr.Kr. Međutim, pravi su uzlet ti gradovi doživjeli tek nakon 27. pr. Kr., kad je August stabilizirao unutrašnju i vanjsku politiku i kada je dugo mirno doba omogućilo snažnu graditeljsku djelatnost, blagostanje i razvoj kulture. Panonsko-norička pobuna 15.pr.Kr. (po Cassiju Dionu) uzrokovala je kraću nestabilnost i u Istri, a nakon velikoga panonsko-delmatskog ustanka 6–9. u Iliriku, ta je velika provincija podijeljena u dvije Dalmacija i Panonija, ali je Istra malo prije toga od Ilirika odvojena i pripojena Italiji, tj. Desetoj regiji.

Granica je bila na rijeci Raši, tako da je istočna Istra tj. područje Liburna bila zapadni dio provincije Dalmacije. Kolonijama su upravljala dva činovnika (duoviri) i gradsko vijeće (ordo decurionum) s pomoćnim činovnicima (aedili, quaestores i dr.). Pola i Parentium bili su urbanistički uređeni i sa svim potrebnim sadržajima, od čega su ostali sačuvani važni spomenici graditeljstva, osobito u Puli (amfiteatar, Augustov hram, slavoluk Sergijevaca i dr.). Kolonijska područja obuhvaćala su cijelu juž. i zap. Istru, a ta su zemljišta oduzeta starosjediocima. Središnja Istra, Rimljanima manje zanimljiva, ostala je u državnom vlasništvu, a na tom su području živjeli potomci pokorenih Histra, među kojima je romanizacija tekla sporije. Dok je područje sr. Istre ostalo izvan glavnih tokova rim. civilizacije, obalni se pojas koristio za poljop. proizvodnju intenzivnoga tipa, pa je Istra postala poznatom po maslinovu ulju (i vinu), koje se izvozilo u Italiju, Alpe i Panoniju.

Literatura

  • Darovec, Darko, Kratka zgodovina Istre, Založba Annales, Koper 2008 Predložak:COBISS
  • Božič, Dragan, Kelti in njihovi sodobniki na ozemlju Jugoslavije, Narodni muzej Ljubljana, Ljubljana 1983
  • Mate Suić: Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 1976.
  • S. Čače: Rimski pohod 221. godine i pitanje političkog uređenja Histrije, Radovi Filozofskog Fakulteta u Zadru, 1989, 28, Razdio povijesnih znanosti, 15.
  • M. Križman: Antička svjedočanstva o Istri, Pula 1997.
  • M. Šašel-Kos: Pre-roman Divinities of the Eastern Alps and Adriatic, Situla, Ljubljana, 1999, 38.
  • A. Starac: Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji, Društveno i pravno uređenje prema literarnoj, natpisnoj i arheološkoj građi, II, Liburnija, Pula 2000.
  • K. Mihovilić: Nezakcij, prapovijesni nalazi 1900–1953, Pula 2001.

Poveznice

Referenca

Combined and elaborated by GNU-license almost from Chakavian Wikislavia and Latin Wikinfo (and partly Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Histri_(Istroi)&oldid=36150"