Hrvati Europske Unije

Izvor: Metapedia

Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Hrvati Europske Unije (Hrvatska diaspora u europskim zemljama): Danas u zemljama Europske Unije boravi najmanje milijun iseljenih Hrvata, od čega preko 300.000 u Njemačkoj, a najviše ih je danas iz Hercegovine, Dalmacije i Žumberka. Značajna hrvatska diaspora postoji već od srednjeg vijeka, kad je iz Kraljevine Hrvatske odselilo bar 100.000 Dalmatinaca najviše u španjolsku Andaluziju i manje na Siciliju i Kretu. Još ih više od 16. stoljeća bježi pred Turcima u Austriju, Magjarsku i Italiju. Danas već oko 1/3 novijih Hrvata žive kao diaspora u daljem inozemstvu izvan povjesne Hrvatske, a ako se obuhvate sve dolje spomenute ranije povjesne emigracije, onda nas većina tj. čak 3/5 svih hrvatskih potomaka sada boravi podalje izvan Hrvatske po Europskoj Uniji ili dalekim prekomorskim zemljama: obje Amerike, Australija itd.

Sadržaj

Abstract

Croats of European Union (Croatian diaspora in European countries): The European Union (EU) is an economic and political union of 27 member states which are located primarily in Europe. The EU traces its origins from the European Coal and Steel Community (ECSC) and the European Economic Community (EEC) formed by six countries in the 1950s. In the intervening years the EU has grown in size by the accession of new member states, and in power by the addition of policy areas to its remit. The Maastricht Treaty established the European Union under its current name in 1993. The last amendment to the constitutional basis of the EU, the Treaty of Lisbon, came into force in 2009. The EU operates through a hybrid system of supranational independent institutions and intergovernmentally made decisions negotiated by the member states. Important institutions of the EU include the European Commission, the Council of the European Union, the European Council, the Court of Justice of the European Union, and the European Central Bank. The European Parliament is elected every five years by EU citizens. The EU includes a combined population of about 500 million inhabitants. EU has developed a single market through a standardised system of laws which apply in all member states including the abolition of passport controls within the Schengen area. It ensures the free movement of people, goods, services, and capital, enacts legislation in justice and home affairs, and maintains common policies on trade, agriculture, fisheries and regional development. A monetary union, the eurozone, was established in 1999 and is currently composed of seventeen member states. Through the Common Foreign and Security Policy the EU has developed a limited role in external relations and defence. Permanent diplomatic missions have been established around the world and the EU is represented at the United Nations, the WTO, the G8 and the G-20. EU includes about a million of Croatian emigrants; among them 1/4 live in Germany.

Zemljopis Europe

Europa je dogovorni kontinent, koji omedjuju Atlantski ocean na zapadu, Sjeverno ledeno more na sjeveru, gorje Ural na istoku, Kaspijsko jezero, Kavkaz i Crno more na jugoistoku, te Sredozemno more na jugu. To je fizčko-geografski zapravo zapadni poluotok Eurazije koji tvori petinu eurazijske kopnene plohe i zauzima površinu od 10.520.000 km² s ukupnom dužinom obala od 37.200 km. Nakon Azije i Afrike je Europa sa 733 milijuna stanovnika po broju pučanstva treći najnaseljeniji kontinent koji čini oko petinu svjetske populacije.

Objektivno-geografski se Europa može definirati kao zapadni poluotok Eurazije koji se sam opet sastoji od više manjih poluotoka. U primorju je pretežno nizinska, ali ima planinske lance u unutarnjosti na sjeveru i na jugu. Glavni i središnji planinski lanac su Alpe (čakav. Warhe), a najviši vrh širje Europe u Rusiji na Kavkazu je Elbrus, 5.630m (čak. Varpônt). Velike rijeke u središnjem dijelu su važni plovni putovi unutar kontinenta. Europa uglavnom ima umjerenu klimu i ravnomjerno raspoređena 4 godišnja doba. Tri glavne klime su: toplo-sušna sredozemna na jugu, vlažno-umjerena oceanska na zapadu i sjeveru i oštrija kontinentalna u srednjem i istočnom dijelu. Osim toga, zapadno i sjeverozapadno primorje kontinenta grije Golfska struja.

Postanak imena

"Europa" je u starogrčkoj mitologiji bilo ime jedne žene koju je oteo Zeus u obliku bika, ali taj antički mit ne objašnjava zašto je kontinent nazvan po njoj. U Grčkoj se taj zemljopisni naziv spominje prvi put u 6. stoljeću pr.Kr. Čini se kako su u početku tako zvali tek kopneni dio Grčke sjeverno od Korintskog zaljeva, a kasnije i sve južnoeuropske zemlje sjeverno od Sredozemnog mora. Postoji i druga objasnidba kako ime kontinenta možda dolazi od semitske riječi ereb koja znači "zalaz sunca", jer za semitske (bliskoistočne) narode na Levantu, sunce zalazi nad Europom.

Granice Europe

Dugo se raspravlja o točnijim granicama Europe na istoku i jugoistoku. Europa zapravo ni nije pravi odvojeni "kontinent" kao svi ostali, nego je slično Indiji samo dio širjega zajedničkog kopna Eurazije. Često su formalne granice Europe odlučene po granicama kulture, ekonomije i politike, pa zato sad postoji nekoliko dogovornih "Europa" koje označuju različita područja. Najčešće se smatra kako je Uralski gorski lanac istočna granica Europe, zajedno s rijekom Ural na jugu. Europa jasno graniči sa Sjevernim i Mediteranskim morem i Atlantskim Oceanom. Na jugoistoku su uobičajena granica Europe planine između Kaspijskoga i Sredozemnog mora tj. najviši greben Kavkaza. Ipak neki većinom stariji geografi stavljaju tu granicu u sjeverno Predkavkazje (Ciscaucasia) po najnižoj rječnoj udolini Kuma-Manič izmedju Azova i Kaspija (po čemu Kavkaz nije bio u Europi).

Razvedenost obala

Od svih kontinenata baš Europa ima razmjerno najveću obalnu razvedenost, tj. najveći omjer male površine spram velike ukupne dužine svih obala, otoka i poluotoka s nizom okolo usječenih nutarnjih mora: Baltik, Biskaj, Jadran, Azov, Kaspi, Crno, Mramorno i Bijelo more, itd. Za razliku od Azije ili Afrike s nizom kontinentskih (landlocked) država, u isjeckano-razvedenoj Europi je razmjerno manje landlocked-zemalja: Švicarska, Austrija, Češka, Slovačka, Srbija i Makedonija. Nakon Azije je Europa druga po velikom broju oko 3.000 svih okolnih otoka, a po brojnim poluotocima je prva na svijetu. Već sama poluotočna Europa je i dalje još isjeckana na dvadesetak većih i manjih poluotoka: Skandinavija, Balkan, Apeninski i Pirenejski poluotok i još uz njih manji Krim, Halkidika, Peloponez, Istra, Apulia, Calabria, Bretagna, Cornwall, Danska, ...itd. Ova isjeckana razvedenost Europe je imala dupli ključni utjecaj na većinu europskih naroda (osim dijelom istočnih Slavena):

  • Blaža i stabilna klima: Brojne plohe okolnih mora koja s 3 strane okružuju Europu, djeluju vodenom masom kao jaki prirodni termostat (jer se more sporije hladi i zagrijava od velikog kopna). Zato je prosječna klima razvedene Europe (izim velike Rusije) znatno blaža i stabilnija od inih masivnih kontinenata na sličnoj širini tj. Azije i Sjeverne Amerike s prosječno oštrijim zimama i vrelijim ljetima,- a ovo je bilo poticajno za europsko poljodjelstvo i opći razvoj kulture.
  • Pomorstvo i ribolov: Uz otočni Japan i Filipine, takodjer niz europskih primorskih naroda imaju u svijetu najjače razvijene pomorske tradicije i ribarstvo, a od europskih su uglavnom nepomorske tek spomenute nutarnje države i od obalnih samo Turska i Albanija, zbog novije uselidbe do mora pred malo stoljeća (što im je očito u jeziku sa siromašnim i posudjenim morskim nazivljem). Po morskom turizmu i potrošnji zdrave ribe (umjesto same stoke) su većina obalnih država Europe uz Japan prve na svijetu, što oboje vrlo povoljno djeluje na bolje zdravlje niza tih primorskih naroda oko Europe.

Pučanstvo Europe

Europa ima oko 730 milijuna stanovnika, a gustoća naseljenosti iznosi oko 32 stanovnika po kvadratnom kilometru. Evropa je višereligijski kontinent, na kojemu prevladavaju katolici (55%), zatim protestanti sa 25 %, pravoslavci 13% i 7% muslimani. Prosječna životna dob je 68 godina za muškarce i 77 godina za žene, što je uz SAD najviše u svijetu. Većina europskih jezika ima zajednički korijen u Indo-europskom prajeziku, a najveće jezične porodice Europe čine slavenski, germanski i romanski jezici. Glavni zajednički jezik koji je najviše utjecao na ostale je antički i srednjovjeki latinski, koji je prvo bio službeni jezik Rimskog Carstva, zatim jezik crkve i napokon jezik intelektualaca, da bi danas većinom nestao kao živi govorni jezik,- osim pismeno kao službeni jezik Vatikana i svjetske botanike do danas. Latinska baština se očuvala kao korijen mnoštva riječi u svim europskim jezicima, a značajno je kako je uz Vatikan i naša Hrvatska bila druga u svijetu s najdužom javnom uporabom latinskog sve do 1847: Sabor, zakoni, škole, novine "Ephemerides Zagrabienses", itd. Naše brojne latinske ugradbe su u Jugoslaviji većinom izbrisane iz balkanizirane poluhrvatske kulture nametanjem jugobalkanskog Vukopisa (i konačno zabranom latinskog u školama od Stipe Šuvara).

Kratka povijest

Ljudski rod (Homo) je naselio Europu još prije milijun i pol godina, a nama slični kromanjonci (Homo sapiens) su se tu pojavili najkasnije pred 40.000 godina. Stara Grčka se smatra kolijevkom europske kulture. Po Homeru je izvorno samo srednja Grčka bila Europa. Kasnije je cijela Grčka bila "Europa" i oko 500 pr.Kr. značaj te riječi pokriva cijelo širje područje sjeverno od Grčke. Rimsko Carstvo i s njim kršćanstvo je ujedinilo veliki dio europskog kontinenta s težištem na Sredozemlju. Nakon pada Rima i doselidbe raznih naroda sa sjevera i iz Azije, europski napredak se usporio u doba Srednjeg vijeka. Karlo Veliki je postavio temelje nove zapadne Europe kojoj središte više nije u Rimu, ali i ova ostaje rascjepkana pokušajima njemačkih careva Svetog Rimskog Carstva. Naziv Europa se dijelom gubi i umjesto nje prevladava pojam kršćanski svijet i jedinstveni pothvati u tom smislu: Križarski ratovi, katedrale i sl. Europa se preoblikuje od 16. st. zbog Renesanse i prekooceanskih kolonija, pa nastaju jaka kraljevstva i budi se nacionalizam. Francuska revolucija i industrijska revolucija donose inovacije kojima će Europa u 19. st. zavladati cijelim svijetom.

Dva svjetska rata u 20. st. se vode najvećim dijelom na europskom tlu i tada Europa gubi svjetsku vlast i kolonije, a potom 'hladni rat' stvara jaku podjelu na kapitalističku zapadnu Europu i komunističku istočnu pod kontrolom Sovjetskog Saveza. Nakon pada komunističkih režima 1990. godine, europske se zemlje naglo zbližavaju. 1992. godine naziv Europska zajednica postaje Europska Unija kao politički i ekonomski savez koji obuhvata veći dio kontinenta.

Uvod: Europska Unija

Europska Unija (skraćeno: EU) je zajednica od 27 europskih država. Unija je oformljena 1992. godine pod sadanjim imenom kroz Ugovor o Europskoj uniji (više poznatim pod imenom Mastrihtski ugovor). Mnogi aspekti EU su postojali i prije potpisivanja ovog ugovora, preko raznih organizacija oformljenih 1950tih godina 20.st. Političke djelatnosti Europske unije se izražavaju u mnogim sferama, od politike, zdravstva i ekonomske politike do inozemnih poslova i obrane. Ovisno od razvijenosti svake zemlje posebno, organizacija EU se razlikuje u različitim oblastima. EU je definirana kao federacija u monetarnim odnosima, agrikulturi, trgovini i zaštiti životnog okoliša; kao konfederacija je u socijalnoj i ekonomskoj politici, zaštiti potrošača i unutarnjoj politici; a samo kao međunarodna organizacija u vanjskoj politici. Glavna oblast na kojoj EU počiva je jedinstveno tržište koje se temelji na carinskoj uniji, jedinstvenoj moneti (Euro) usvojenoj od 12 članica, pa zajedničkoj agrikulturnoj politici i zajedničkoj politici u ribarstvu. 29. listopada 2004. su predsjednici i premieri evropskih država donijeli prvi ustav Europske unije, koji trenutno čeka službenu ratifikaciju pojedinačno svake države podpisnice.

Europska unija je najmoćnija regionalna organizacija koja sad postoji u svijetu. Kao što je vidljivo iz navedenog, u nekim oblastima gdje su države članice prepustile dio svog suvereniteta Europskoj Uniji, u tim je aspektima EU federacija ili konfederacija. Unija nema pravo prebaciti dodatne ovlasti inih članica na sebe bez dopuštenja odredjene članice. Isto tako dio članica rukovodi samostalno svojim politikama od nacionalnog interesa, kao što su inozemni poslovi, obrana i valuta. Zahvaljujući ovakvom ustrojstvu, Evropska Unija se ne može posve definirati ni kao internacionalna organizacija niti kao konfederacija ili federacija. Može se reći da je to sui generis cjelina. Sadanji i budući status Europske Unije je predmet velike političke pažnje unutar nekih članica EU.

Pravne osnove EU

Pravna osnova Evropske unije su ugovori izmedju njenih članica, koji su donošeni kroz niz godina. Prvi takav je Ugovor u Parizu (1951.) kojim je stvorena Europska zajednica za ugljen i čelik izmedju 6 europskih država, koji je istekao prije donošenja kasnijih ugovora. S druge strane, Rimski ugovor (1957.) i dalje traje, a poslije njega je donesen Mastrihtski ugovor (1992.), koji je Europsku Uniju konstituirao pod sadanjim imenom. Najviše amandmana na Rimski ugovor se ticalo pristupa 10 novih članica od 1. svibnja 2004.

Članice EU su se nedavno dogovorile oko teksta Europskog Ustava koji će, ako ga ratificiraju članice postati prvim službenim ustavom EU zamijenivši sve dotadanje ugovore. Ako taj Ustav ne prodje pri ratifikaciji svih članica, onda bi bilo nužno ponovo otvoriti pregovore u svezi njegovog donošenja. Većina političara i državnih predstavnika se slažu oko toga da sadanji pred-ustav nije odgovarajući za trenutnih 27 država članica (kao i za buduće). Stariji političari (osobito u Francuskoj) imaju stav da ako ustav ne ratificira nekoliko članica treba "nastaviti bez njih".

Sjedišta ustanova EU

EU nema formalno-službeni glavni grad, a sjedišta njenih institucija se nalaze u nekoliko različitih gradova. Bruxelles je sjedište Europske komisije i Savjeta Europske Unije (Savjet ministara), kao i domaćin sastanaka i plenarnih zasjedanja Evropskog parlamenta, pa se upravo zbog ovoga smatra de facto saveznim glavnim gradom EU. Strassbourg je sjedište Europskog parlamenta i domaćin je većine plenarnih zasjedanja. Europski sud pravde i sekretarijat Europskog parlamenta se nalaze u Luxembourgu, a Europska centralna banka je smještena u Frankfurtu. Glavna pitanja s kojima se Europska Unija sada bavi jesu njeno proširenje na jug i istok, odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama, revizija pravila Pakta za stabilnost i ratifikacija Ustava Europske unije od država članica.

Povijest Europske Unije

Pokušaji da se ujedine disparatne nacije Europe predhode nacionalnim državama. Oni su se stalno zbivali kroz povijest ovoga kontinenta još od propasti Rimskog carstva. Franačko carstvo Karla Velikog tj. Sveto Rimsko carstvo i Poljsko-Litvanski Komonvelt su ujedinili velika prostranstva Europe. Puno kasnije u 19. st. su carinske unije pod Napoleonom i osvajanja nacističke Njemačke 1940tih godina su imala samo kraće postojanje.

S obzirom na izvorne jezične i kulturne raznolikosti u Europi, ovi pokušaji su obično podrazumjevali i vojno podvrgavanje nevoljnih i neposlušnih nacija, što bi potom dovelo do nestabilnosti i konačnog neuspjeha. Jedan od prvih prijedloga za mirno ujedinjenje kroz suradnju i jednakost članstva je dao začetnik pacifizma Viktor Hugo (1851). Nakon katastrofa Prvoga i Drugog svjetskog rata, poticajna snaga za osnivanje Europske unije tj. onoga iz čega će se ona potom razviti je značajno porasla u želji da se Europa obnovi i spriječi mogućnost da se takvi užasi rata ikad ponove. Prva je bila Europska zajednica za ugljen i čelik oformljena 1951, koju su tvorile Zapadna Njemačka, Francuska, Italija i zemlje Beneluxa, kao inicialna kapsula za dalje ujedinjenje Evrope. Prva carinska unija se izvorno zvala Europska ekonomska zajednica je osnovana Rimskim ugovorom 1957, a ostvarena je od 1. siečnja 1958. Kasnije se promjenila kraće u Europsku zajednicu, koja je sada "prvi stup" Europske Unije. EU se razvila od trgovačkog sustava do gospodarskog i političkog partnerstva.

Kako bi postigla svoj cilj, EU želi oblikovati infrastrukturu koja prelazi preko državnih granica. Ujednačeni standardi prave veće i produktivnije tržište, a države članice mogu stvoriti svoju carinsku uniju bez gubitaka. Npr. države čiji gradjani nikad ne bi pristali da jedu istu hranu, mogu se i dalje dogovarati oko standarda. U novije vrijeme EU nastavlja širiti svoj utjecaj na istok, pa je primila 12 novih članica, a planira primiti još nekoliko novih u doglednoj budućnosti. Nadaju se kako će to utjecati na njihova gospodarstva i političku stabilnost, kao što je to svojedobno bilo sa Španjolskom, Portugalom i Grčkom. Dalje proširenje na istok bi doneslo značajnu dugoročnu korist u gospodarstvu, ali države još dalje na istoku Europe još nisu podobne za ulazak u Uniju, najviše zbog njihovih ekonomija. Proširenje Europske unije bi dosta značilo za razrješenje poratne krize na području bivše Jugoslavije kao i na Cipru.

Članice i proširenja

Od 1. siečnja 2007. ima EU 27 država članica, a ukupna površina tih 27 zemalja je 3.892.685 km². Da je jedinstvena zemlja, bila bi EU sedma po redu država u svijetu po površini. Broj građana EU pod uvjetima Mastrihtskog sporazuma u 27 država je oko 485,500.000 (2007) tj. blizu pola miliarde stanovnika. Bila bi to dakle treća po pučanstvu nakon Kine i Indije, kad bi to bila prava država. U doba od 1952/1958. su 6 osnivačkih država EU bile Belgija, Francuska, Zapadna Njemačka, Italija, Luksemburg i Nizozemska. 21 dodatna država su im se pridružile u "valovima proširenja" koji su u slijedećem popisu:

  • 1973. Danska, Republika Irska i Velika Britanija
  • 1981. Grčka
  • 1986. Portugal i Španjolska
  • 1995. Austrija, Finska i Švedska
  • 2004. Cipar, Češka Republika, Estonija, Magjarska, Latvija, Litva, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija
  • 2007. Rumunjska i Bugarska
  • Napomena: Grenland koji je sastavni dio Danske, na referendumu 1979. je napustio sve europske institucije od 1985. godine.
  • 1990. godine su ozemlje i pučanstvo Europske Zajednice povećani kad se Istočna Njemačka ponovo ujedinila sa Zapadnom Njemačkom.

Prvo proširenje je bilo najproblematičnije od svih, kada su u tadanju Europsku Zajednicu trebale biti primljene Velika Britanija, Danska i Irska. Velika Britanija je za prijem aplicirala još 1961, no na prijem je morala čekati do 1973. Razlog za to je protimba francuskog predsjednika De Gaullea prijemu Velike Britanije zbog straha da će prijemom ove zemlje koja je održavala bliske veze sa SAD, SAD imati utjecaj na oblikovanje EZ. Ine članice se nisu toliko odupirale prijemu V. Britanije pa su smatrale kako će njenim ulaskom u EZ oslabiti dominantan utjecaj Francuske. No ni Francuzi nisu dovijeka mogli zaustavljati proširenje, pa je tako u Haagu De Gaulleov nasljednik Pompidou 1969. glasao za nastavak pregovora o proširenju. Od iznimnog je značenja package deal EZ koji kao protuuslugu Francuskoj za dozvolu proširenja EZ nudi neka sama završi nacrt i strukturu zajedničke agrarne politike. Inače ni Velika Britanija ni Danska nisu EZ vidjeli kao političku integraciju nego isključivo kao ekonomsku u kojoj će profitirati, a pitanje ograničenja nacionalnih suvereniteta se nije postavljalo.

Buduće i ine zemlje

Hrvatska, Turska i Makedonija su dosad službeni kandidati. EU pregovara s Hrvatskom i Turskom od 2005. godine. Makedonija još čeka službeni početak pregovora. Ine države kao npr. Norveška, Švicarska i Island ni same ne žele pristupiti EU. Norveška to ne želi učiniti jer je narodnim referendumom odbačeno njeno pridruženje najviše zbog euroskepticizma, dok su npr. švicarski razlozi u tradiciji ove države koja je vjekovima čuvala punu neutralnost. Norveška, Švicarska i Island imaju posebne bilateralne sporazume s EU, što im omogućava bezcarinsku zonu, pa na taj način njihova politička izoliranost od EU ne stvara probleme iz gospodarskog gledišta.

Prekomorski teritoriji

Neki prekomorski teritoriji i bivše kolonije imaju posebne službene odnose sa članicama EU zbog kolonialnih prošlosti, kulturnih veza ili zemljopisnog položaja. Tu se prije svega misli na prekomorske teritorije Francuske, Španjolske, Nizozemske i Velike Britanije.

Srednjovjeka diaspora

Dok su se ini Slaveni nakon prvotne velike selidbe od 5.- 8. stoljeća, uz kasnije manje pomake većinom stacionarno naselili i smirili u svojim novim domovinama, kod nemirno-avanturističkih srednjovjekih Hrvata na Jadranu potom opet počinju nova gibanja. Nakon osnutka i zatim stabilizacije Kraljevine Hrvatske pod nizom Trpimirovića, istodobno s porastom našeg pučanstva i razvitkom pomorstva sve više srednjovjekih Hrvata na brodovima lutaju Sredozemljem, ili se čak organizirano u većim skupinama sele na ine obale izvan Jadrana, od čega su u stranim arhivima i pismeno dokazane obilne preselidbe naših primoraca i otočana na otoke Kretu i Siciliju, a ponajviše u srednjovjeku Andaluziju (južna Španjolska). Pritom su te pomorske selidbe kasnije bile i službeno organizirane izmedju naših Trpimirovića i bizantskih careva iz Dalmacije na Kretu, a pogotovo iz našeg Jadrana u Andaluziju po diplomatskim vezama i prvim javnim embahadama Cordoba-Hrvatska. Više arapskih kroničara čak navode, kako je Tomislavova armada iz Jadrana s 30 sagena stigla do islamske Sicilije gdje se na zapadu oko Palerma god. 928.- 929. naselilo oko 1.200 dalmatinskih mornara. (Sve to naši ideološki jugo-istoričari obilaze i odbacuju: zbog privatnog neprijateljstva s Arapima + još zbog minimiziranja i ukidanja starohrvatske povijesti).

Ipak uz arhivske navode, protiv "jugoistorije" isto to odnedavna neovisno dokazuje još i nova biokemijska genomika, jer se baš u tim zapisanim odredištima na Kreti, zapadu Sicilije i najviše u Andaluziji sve do danas nalaze razmjerno visoki genski udjeli našega posebnog hrvatsko-dinarskog haplotipa Eu7/I1b od 13% do 18% (Francalacci i sur. 2003), dok je isti naš genski tip u okolnim sredozemnim zemljama zamalo nepoznat, osim u jugoistočnoj Europi oko Hrvatske i Bosne. Iz tih najnovijih biogenskih analiza se može procijeniti kako je broj iseljenih hrvatskih potomaka izvan Balkana po Kreti, Siciliji i Andaluziji prirodnim prirastom dosad već narastao na preko milijun hrvatskih potomaka, od čega su njih 3/4 najviše u Andaluziji, dok im je najviši udjel pučanstva oko 1/6 naših na otoku Kreti, tako da je genetski Kreta "poluhrvatski" otok, a španjolski grad Cordoba je genski poluhrvatski grad. Iz ovoga se i unatrag može približno izvesti da je samo u srednjovjeku Andaluziju pred toliko naraštaja iz Kraljevine Hrvatske onda odselilo preko 100.000 južnih primorskih Hrvata, - što znači da se u srednjovjeku Španjolsku tada odselilo približno podjednako Hrvata kao nedavno npr. u Kanadu ili Australiju. Obzirom da je ondašnja populacija Kraljevine Hrvatske po grubim procjenama iz povijesnih naznaka mogla biti bar 3-4 puta manja od Hrvatske danas, to znači da je tada iz Hrvatske u srednjovjeku diasporu po Sredozemlju već otišlo najmanje 7% - 10% starih Hrvata.

Grčki Hrvati na Kreti

Obzirom da se najviše na sjeveru (Trakija i Makedonija) i dijelom do srednje Grčke još nalaze razni ini srednjovjeki toponimi slavenskog iskona iz 6. i 7. st., naši ideologizirani jugoslavisti su u 20. st. inzistirali da bi po istoj analogiji obavezno i sva južnija naselja na grčkim obalama i egejskim otocima nazvana po imenu Hrvata, takodjer nastala istodobno pri ranom širenju Slavena: Ipak je to sada poništila i obratno preokrenula moderna biogenomika grčkog pučanstva, što je i logično jer većina inih neslavenskih znanstvenika već odavna sumnjaju kako su to inače neplovni agrarni Slaveni mogli 'doplivati' na te daleke egejske otoke. Naime, zajednički sveslavenski genom R1a/Eu19 (M173) je logično najčešći u sjevernoj Grčkoj (Egejska Makedonija: oko 1/3 ili 31%) i prama jugu je očito sve rjedji, a na Egejskom otočju većinom izostaje - što se dobro slaže sa srednjovjekim širenjem Slavena.

Naprotiv, posebni naš hrvatsko-dinarski genom I1b/Eu7 (M170) u Grčkoj je baš obratno najrjedji gore na kopnenom sjeveru i obilniji prama jugu, pa na Peloponezu obuhvaća 13% ili 1/7 južnih Grka, a na Kreti čak 18%, tj. 1/5 ili oko 130.000 Krećana koji su naši genski Dinarci i fizički očito potječu od starohrvatskih srednjovjekih doseljenika. Iz tih obrnutih genskih odnosa je sad već jasno kako ova starohrvatska doselidba na jugu Grčke svakako mora biti posebna i drugačija: Stoga je stvarno neovisna od ranoga slavenskog širenja na sjeveru, pa je jamačno stigla kasnije i morskim putem s juga iz Sredozemlja tek u doba Dalmatinske Hrvatske i klasičnoga Hrvatskog Kraljevstva negdje od 10.-11. stoljeća, plovidbom starohrvatskih ili bizantskih brodova iz Jadrana do Grčke mimo inih kontinentalnih Slavena. To isto već odavna potvrdjuju i povijesne naznake, najviše iz bizantskih i arapskih kronika (zato ih naši ideologizirani jugoslavisti načelno zanemaruju i prešućuju).

Islamski gusari Saraceni su postupno zauzeli veliki otok Kretu od god. 821.- 824. Ovdje su osnovali srednjovjeki Kretski emirat, koji je pod idućih desetak saracenskih emira potrajao od 824. do 961. godine. Dotle su većinu kretskig Grka prisilno preveli na islam i jezično ik arabizirali, a tek malobrojni grčki kršćani su kao gerilci preživili u klancima i špiljama visokih kretskih planina. Konačno je nakon 14 desetljeća gusarskog otpora, golema bizantska armada pod armenskim admiralom Nikeforom god. 961. opkolila i oslobodila Kretu. O bizantskom oslobodjenju Krete od islamskih Saracena je očevidac Djakon Teodosije (Theodosios Diakonos - Θεοδόσιος 'ο Διάκονος) god. 962.- 963. napisao svoj veliki ep s preko 1.000 stihova gdje pobliže opisuje ranije grčke ustanke južnih kretskih gorštaka, pa pomorski i kopneni boj za oslobodjenje i konačno uništenje gusarskih Saracena diljem Krete, s više detalja nepoznatih u inim spisima. Potom je sve doseljene Saracene i većinu domaćih arabiziranih muslimana bizantska je vojska u sjevernim primorskim nizinama na Kreti zatim uglavnom pobila i pritom istrijebila ukupno čak oko 200.000 doseljenih Saracena + islamiziranih starosjedilaca (tj. sve obrezane), pa je time temeljito uništena većina dotadašnjeg pučanstva Krete. Preživili su uglavnom samo stari kršćanski gorštaci u južnim brdskim selima koji su stoga danas jedini izravni baštinici antičkih otočnih Grka na Kreti. Zatim su doista uglavnom prestali uzastopni napadi saracenskih gusara na otoke i obale Egejskog mora i našeg Jadrana, jer je dotada baš Kretski emirat bio glavno ishodište gusarskih Saracena diljem istočnog Sredozemlja.

Kasnije je Bizantsko carstvo pod novim armenskim carom Nikeforos Phokas (admiral Niketos) sve do cara Nikephoros III. (1078.- 1081.), u doba naših Trpimirovića opustjeli otok Kretu po sjevernim primorskim nizinama uglavnom naseljavalo od 962.- 1082. novim kršćanskim pučanstvom tj. najviše doseljenim Grcima s kopna i Armencima iz Male Azije, pa čakavskim Hrvatima iz Jadrana i inim manjim etnogrupama primorskih kršćana iz istočnog Sredozemlja. Znatan udjel doseljenih srednjovjekih Hrvata na Kreti je i danas forenzički dokazan iz novih biogenomskih analiza, koje sadrže 14% specifičnoga dinarskog haplotipa I1b / Eu7,- što zapravo znači da su 1/6 današnjih Krećana po iskonu jadranski Hrvati iz naše Dalmacije. Stoga zemljopisni raspored hrvatskih toponima, kao i povijesni i nadasve biogenomski pokazatelji istosmjerno potvrdjuju, da kasnija naselidba Hrvata na Kreti i manje na susjednim grčkim obalama uglavnom nema izravne veze s ranim naseljavanjem Slavena na sjeveru Grčke (kako to hoće naši ideologizirani jugoslavisti) - nego je to tek kasnija hrvatska pomorska naselidba tamo nastala naknadno, već u doba razvitka srednjovjeke hrvatske države Trpimirovića tj. najranije od kraja 10. st. i većinom u 11. st.

Sicilski Hrvati

Izim bizantinske Grčke, drugo još češće sredozemno odredište za starohrvatske iseljenike iz srednjovjeke Dalmacije bila je Italija - i to osobito Sicilija. Oni su tu stizali bilo kao zarobljenici pri povremenim napadima gusarskih Saracena na Jadranu, ili kao dobrovoljni pečalbari i jadranski pomorci koji bi dolutali do Sicilije, a potom još i organizirano našim brodovljem. Tako srednjovjeki arapski izvori kao Abul Fiday (Abufeda, god. 1300.) i talianski povijesnik Michele Amari navode kako je god. 928.- 929., iz Jadrana u doba hrvatskog kralja Tomislava na zapadni Mediteran doplovila moćna slavenska flota od 30 bojnih brodova (sagena), koji su najprije napali sjevernu obalu Afrike u Magrebu (danas Tunis) i zatim još dalje Apuliju, Sardiniju, Korziku i na kraju su 929. doplovili do zapadne obale Sicilije, pa su se njihovi jadranski pomorci naselili kod Palerma gdje odonda postoji prigradsko 'Slavensko naselje' (Harat as-Saqalibah). Još ini onodobni arapski kroničari iz 10.-12. stoljeća kao i Istakhri u djelu Masālik ul-Mamālik 951. i Ibn-Hauqal (Abūl-Qāsim Alī al-Nāsībī, 943.- 969.) u djelu Ṣūrat al-’Arḍ, pa Yaqut al-Hamawi 1179.-1229, isto navode kako je u doba Sicilskog emirata uz njihovu prijestolnicu Palermo tada postojalo i važno 'Slavensko naselje' (Harat as-Saqalibah) s brojnim doseljenicima iz Dalmacije, gdje je bilo glavno trgovačko središte Palerma i posebna Slavenska džamija. Nakon pada emirata od 13. st. je ovaj naš prigradski dio romaniziran u današnji Seralcaldi.

Stoga su Abul Fiday, Ibn-Hauqal, Yaqut i Amari važni dodatni izvori koji jasno potvrdjuju istodobne navode Konstantina Porfirogeneta o moćnoj starohrvatskoj mornarici u doba kralja Tomislava. Iako naši jugoistoričari-"minimalisti" (i hr.wikipedisti) o svemu tom dosljedno šute jer se ovo ne uklapa u njihove zadane dogme, takodjer još dodatno i poljski povijesnik Warczakowski (2004.) procjenjuje da je s ovom starohrvatskom flotom iz srednjovjeke Hrvatske na Siciliju već tada doselilo oko 1.200 jadranskih Slavena tj. srednjovjekih čakavaca. Tu su potom većina njih od vladajućih Maura u Sicilskom emiratu prihvatili islam i osnovali više hrvatsko-sicilskih naselja oko Palerma, od kojih su bila najvažnija Sclafani i Seralcaldi (prije maurski: Saqlabi i Harat as-Saqalibi). Na Siciliji su u srednjem vijeku doseljeni Hrvati pod vlašću islamskih Maura prvo nazvani Saqalibi, pa potom romanski Sciavuni (Slaveni) i samo dio njih tu je trajno ostao, a većina bi nastavila dalje na zapad plovidbom do Španjolske. Ovi pomorski Saqalibi (sicilski Hrvati) su potom od god. 969. (u doba našeg kralja Stjepana Držislava) iz Sicilije još doplovili i u islamski Egipat gdje su utemeljili novi grad Al-Qahira tj. kasniju egipatsku prijestolnicu Kairo (Cairo Genizah).

Oskudne naznake kao i novija genetika upućuju da su ovi naši rani iseljenici s Jadrana većinom boravili na zapadu Sicilije oko Palerma, gdje je uz domaće niske i crnomanjaste Sicilijance i sada dijelom nazočan naš dinarski antropotip visokih svjetlijih ljudi s brinet kosom i očima. Onodobni islamski kroničari Yaqut i Ibn-Hauqal iz 10. stoljeća navode kako je u doba Sicilskog emirata uz njihovu prijestolnicu Palermo tada postojalo i važno 'Slavensko naselje' (Harat as-Saqalibah) s brojnim doseljenicima iz Dalmacije, gdje je bilo glavno trgovačko središte Palerma i posebna Slavenska džamija. Nakon pada emirata od 13. st. je ovaj prigradski dio romaniziran u Seralcaldi. Izim tog antropotipa i zapisa, još i najnovija biokemijska genomika Taliana potvrdjuje da tamo najviše hrvatsko-dinarskog genoma I1b/Eu7 sadrži baš zapadna Sicilija (Scozzari i surad. 2001, Francalacci i surad. 2003): dok je u kopnenoj Italiji taj naš tip zastupljen tek nižim postotkom od 4% - 8%, na zapadu Sicilije u području Troina-Sciocca kod Palerma dostiže 16%, što znači da 1/6 ovdašnjeg pučanstva oko Palerma gensko-fizički potječu od naših Dinaraca. Naprotiv je udjel općeslavenskog genoma (R1a - Eu19) na Siciliji razmjerno nizak tek 2% - 4%, što znači da se arapski naziv Saqalibi tamo većinom odnosio baš na doseljene dinarske Hrvate iz Dalmacije i Hercegovine, a tek malim dijelom na ine Slavene genotipa Eu19.

Hispano-Hrvati Andaluzije

Arapi i Berberi iz Maroka su od 711.- 718. preoteli od Wizigota i osvojili najveći dio Španjolske, izim na sjeverozapadu kršćanske Asturije i Baskije, ali je ta njihova vojna vlast još u početku bila državno neorganizirana. Miješanjem doseljenih Arapa i Berbera s islamiziranim domorodcima uz kasnije primjese čakavskih Hrvata s Jadrana od 9. stoljeća, u srednjovjekoj Španjolskoj postupno nastaju islamski Mauri. Tek nakon dolaska u Španjolsku izbjegle sirijske dinastije Omayada, koji su maurskom Španjolskom zavladali od 756.- 1031, ondje je postojala gospodarski i kulturno sredjena, jedinstvena država. Njezin je utemeljitelj u Španjolskoj emir Abdul-Rahman I. (756.- 788.), a ini važniji vladari su još emir Abdul-Rahman II. (822.- 852.), pa kalif tj. kralj Abdul-Rahman III. (912-961), El-Hakim (961-976) i zadnji u dinastiji Hišam III. (1027-1031). U ovo doba Kordovskog kalifata, Maurska Španjolska postaje gospodarski i kulturno najrazvijenija država Europe u ranom srednjem vijeku, koja je privlačila ne samo ine europske trgovce, nego takodjer pečalbare i useljenike iz ostalih sredozemnih zemalja.

Medju inima u to doba od 10.- 12. stoljeća odlazi do razvijene Španjolske i znatan broj ranih Hrvata iz srednjovjeke Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića, bilo da su izprva onamo stizali kao zarobljenici iz pomorskih sukoba na Jadranu s gusarskim Saracenima, ili su kasnije većinom dolazili i dobrovoljno kao radni pečalbari i najamni vojnici. Većina tih naših ranih useljenika u maursku Španjolsku su doseljeni čakavci iz Dalmacije i dijelom su prešli na islam pa dobili muslimansko ime, osobito rani zarobljenici ili kasniji čelnici na vodećim položajima. Stoga su ovi dalmatinski Hrvati u Maurskom Kalifatu od 10.- 11. st. ne samo prva sigurno dokumentirana srednjovjeka diaspora iz Hrvatske, nego su to ujedno i najraniji imenom zapisani muslimanski Hrvati koji su prešli na islam već u 10. i 11. st. Najpoznatiji naši islamski uglednici medju njima, kao pobliže zapisani i potvrdjeni slavni ljudi u maurskoj povijesti srednjovjeke Španjolske, bili su iz Dalmacije naši glavni vojskovodje Kordovskog kalifata: Hadjib Badr, Wadha el-Ameri i njegov sin Zohair al-Ameri, a koje je prvi kod nas proučio poznati povjesnik Vjekoslav Klaić (1899).

Genetika Hispano-Hrvata

Bar dio naših ranih muslimana zajedno s inim Maurima nakon konačnog poraza i propasti Granade preselili su se u sjevernoafrički Magreb, gdje su njihovi višestruki antropološki i kulturni tragovi manjeviše vidljivi sve dosad, osobito u marokanskoj pokrajini Zagora. Koliko je zapravo naših islamiziranih doseljenika iz Maurskog kalifata potom dalje ostalo u Španjolskoj i opet pokršteno, bilo je donedavna nepoznato iz pisanih izvora u španjolskim arhivima. Ipak, nove biogenetske analize Y-DNA danas tu još pokazuju njihovu vrlo obilnu nazočnost (Scozzari i surad. 2001): Dok drugdje u srednjoj i sjevernoj Španjolskoj naš posebni dinarski genom I1/Eu7 (M170) prosječno obuhvaća tek do 4% inih Španjolaca, na jugu u Andaluziji gdje se Emirat Granada najduže održao do 15. stoljeća, dosad je nazočno 13% našega dinarskog haplotipa tj. 1/7 ili blizu milijun Andalužana do danas gensko-fizički potječu iz naših dinarskih predaka.

Iako je ta brojnost dijelom kasniji ishod njihova prirodnog prirasta iz proteklih stoljeća, već je početni broj doseljenih Dinaraca tu morao biti razmjerno visok, barem oko 100.000 starohrvatskih useljenika (približno kao danas Kanada ili Australija). Naprotiv je udjel općeslavenskog genoma R1a/Eu19 u južnoj Španjolskoj (Andalizija) vrlo nizak ispod 2%, što zapravo znači da se arapski naziv Saqalibi tamo uglavnom odnosio na doseljene dinarske Hrvate iz Dalmacije i Hercegovine, a tek neznatnim dijelom na ine Slavene. Po tim biogenomskim pokazateljima, ovi romanizirani dinarski Španjolci su bili stvarno jedna od daleko najvećih grupa naše rane diaspore, prije kasnijih hrvatskih izbjeglica pred Turcima i novijih hrvatskih iseljenika u Ameriku i zapadnu Europu.

Maurohrvatska elitna garda

U ovom kalifatu pod maurskom dinastijom Omayada, nakon ranije uspješne uloge našega generala Badrova (Hadjib Badr, 901.- 922.) potom je nastavila još cijela naša dinastija dalmatinskih generala Ameri kao glavnih maurskih vojskovodja u 11. stoljeću od 4 islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha El-Ameri (1009.- 1013.) i njegov sin Zohair Al-Ameri (1018.- 1036.), te njihov nećak Mudjahid Al-Ameri (1011.- 1045.) i još pranećak Ali Al-Ameri (1045.- 1076.) pa su u srednjovjekoj Španjolskoj (istodobno s Kraljevinom Hrvatskom) čak 5 naših Dalmatinaca uzastopno bili važni maurski vojskovodje. Ti naši vodeći generali su u maurskoj Španjolskoj pod dinastijom Omayada potom stvorili slavnu Dalmatinsku legiju stranaca koja je u vrhunsko doba Maurskog kalifata brojala čak po 13.000 - 15.000 starohrvatskih bojovnika. Ova elitna garda naših "specijalaca" je kroz više stoljeća postala glavnom 'udarnom pesnicom' maurske vojske kako pri ranijem širenju preko Španjolske, tako i u očajničkoj obrani kasnije države protiv španjolskih konkvistadora, sve do završnoga maurskog povlačenja preko Gibraltara u Maroko.

Zbog izravnih diplomatskih embahada izmedju Omayada i Trpimirovića, hrvatski su slobodnjaci potom slobodno dolazili u Andaluziju na vojnu pečalbu i bez prijelaza na islam su imali pravo nošenja oružja kao Slavenska legija stranaca. Kako su kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera na koje se nije moglo osloniti u kritičnim fazama, maurski emiri i kalifi su uglavnom od tih Hrvata iz Dalmacije organizirali svoju elitnu gardu Slavenske legije. Po arapskim zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba emirata je takva hrvatska garda imala do 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira pod komandom našeg H. Badrova je bilo 6.087 vojnih Hrvata, dok je u doba najjačeg kalifa Abdul-Rahmana III. njegovu elitnu gardu pod komandom dalmatinskog generala Wadha El-Amerija činilo 13.750 elitnih hrvatskih bojovnika, a potkraj kalifata u 11. st. po Wasserstein-u je ta elitna garda Slavenske legije koju vodi naš Zohair Al-Ameri imala i do 15.000 hrvatskih legionara. Kao sposobni, uvježbani i disciplinirani bojovnici, ta elitna hrvatska garda je često bila poslana na kritična bojišta, osobito na sjevernoj granici zbog kršćanske rekonkviste (Asturia, Navarra itd.), a još kasnije baš ti elitni hrvatski legionari u strahovitim bitkama odbacuju španjolske konkvistadore oko Kordobe, sve do konačnog povlačenja u Maroko. Zato su ovi maurohrvatski vojskovodje (los regulos Eslavos) iz srednjeg vijeka ostali zapamćeni kao najtvrdji uvježbani protivnici pri španjolskoj rekonkvisti Pirenejskog poluotoka.

Embahade Cordoba-Hrvatska

Pored ranih bizantskih i papinskih zapisa o srednjovjekom početku starohrvatske povijesti, treći istodobni i jednako ključni izvori o ranohrvatskim početcima na sadanjem hrvatskom ozemlju su niz arapskih zapisa o nama iz maurske Španjolske od Budimira do Tomislava - ali sve ove za nas itekako važne arapske dokumente, renegatski jugoistoričari-"minimalisti" kod nas uglavnom prešućuju i zanemaruju - jer su prepozitivni za Hrvate i zato nepovoljni za 'bratsko jugoslovenstvo' (pa se i u tzv. 'Hrvatskoj' Wikipediji sve o tom dosljedno briše i izbacuje). Prvi slabo poznati rani Hrvat koji je po maurskim navodima još u 8. stoljeću stigao u kordovski emirat u Španjolskoj kao poslanik dinastije Abbasida je bio Abdurahman Al-Saqlabi (= Slaven) god 762, koji se pojavio već na dvoru prvoga maurskog emira Abdurahmana I. (756.– 788.) u pradavno doba ranohrvatskog bana Svetolika Budimira (753.- 780.), što je ujedno i najraniji u povijesti poznati hrvatski diplomat.

U najjače doba kordovskog kalifata, maurski izvori (N. Ibrahimi 2007) potvrdjuju da im je tada Kraljevina Hrvatska na Jadranu bila vrlo dobro poznata i s njom su dugo održavali redovne trgovačke veze i vojno-diplomatske odnose. Koliko je bio značajan još i paralelni političko-diplomatski utjecaj našeg niza domoljubnih dalmatinskih generala u maurskoj Španjolskoj, vidi se takodjer iz tadanjih maurskih navoda kako su u 10. i 11. stoljeću istodobno postojala čak i službena državna veleposlanstva (embahade) iz prijateljske Kraljevine Hrvatske kod kalifa u Kordobi, kao i Maurska državna embahada pri dvoru hrvatskih Trpimirovića, pa su tada daleki maurski i starohrvatski vladari uzajamno razmjenjivali državne darove. Npr. najmoćniji kordovski kalif Abdurahman III., imao je svoga službenog diplomatskog poslanika na hrvatskom dvoru kralja Tomislava (N. Ibrahimi 2007), pa su u znak toga uzajamnog uvažavanja i prijateljstva, Tomislav i Abdurahman ravnopravno razmjenjivali kurtoazne poklone,- ovo su možda najvažniji izravni, neutalni i objektivni podaci o stvarnom kraljevanju Tomislava (koje renegatski jugoistoričari dosljedno prešućuju i zanemaruju da uklone Tomislava iz naše povijesti).

To ujedno znači da neovisno starohrvatsko kraljevstvo u doba Tomislava i kasnije nije izravno priznavao samo vrhovni kršćanski autoritet - rimski papa, nego takodjer istodobno i visoki islamski autoritet kordovskih kalifa, koji su naše kraljeve Trpimiroviće smatrali za ravnopravne maurskim kalifima Omayadi. Stoga je zahvaljujući tom nizu naših dalmatinskih generala, Kraljevina Hrvatska postala itekako dobro poznata već u ranomu islamskom svijetu, pa je ovo s nama izgleda jedinstveni slučaj iz srednjovjeke diplomatske povijesti da jednu istu državu na Sredozemlju istodobno prijateljski uvažavaju i vrhovni rimski papa, kao i glavni islamski kalif. Kako je već tada očito postojala maurska državna embahada uz srednjovjeke dvore hrvatskih Trpimirovića (i slična naša u dalekoj Cordobi), onda su dakako zlonamjerne i priglupe tvrdnje renegatskih jugoistoričara-"minimalista" o nizu dvojbenih i sumnjivih starohrvatskih kraljeva, što je uglavnom motivirano neznanstveno-ideološki zbog poništenja hrvatske državnosti unatrag.

Kasne selidbe Maurohrvata

Nakon raspada Kordovskog Kalifata, od sredine 11. stoljeća se u islamskoj Španjolskoj najprije stvara više manjih islamskih emirata (približno kao naše kneževine) ili tzv. tayfe. Zbog toga vojno-političkog slabljenja, odonda se postupno dižu i oporavljaju kršćanske državice na sjeveru Španjolske (Asturija, Navarra, Katalonija), pa započinje španjolska rekonkvista tj. oslobodjenje Pirinejskog poluotoka od muslimana i ponovno ujedinjenje u kršćansko kraljevstvo. Potpunu propast islama u Španjolskoj privremeno je odgodila muslimanska pomoć (vojskovodja El-Mansur) od marokanske dinastije Almoravida, pa su zato ujedinili islamski dio južne Španjolske s afričkim Magrebom od 1086. Nakon jednog stoljeća, od god. 1179. Kastilija i Aragon se ujedinjuju u snažnije kršćansko kraljevstvo, ali i njih opet zaustavlja nova maurska dinastija Almohadi (bitka kod Alarcosa 1195.). Od 1212, iznova se nastavljaju kršćanski protuudari sa sjevera, pa maurski emirati srednje Španjolske u toj rekonkvisti tijekom 13. stoljeća postupno propadaju pod novu španjolsku vlast. Potom 14. i 15. st. preostaje samo još islamski emirat Granada na jugu Španjolske, koji je propao god. 1492, kada je islam konačno potisnut i izbačen s Pirinejskog poluotoka. Nakon španjolske rekonkviste je veći dio ranijih španjolskih domorodaca opet prešao na kršćanstvo, dok su doseljeni Arapi, Berberi i s njima islamizirani srednjovjeki Hrvati dijelom izbjegli na jug u Maroko.

Hrvatska diaspora u EU

Po zadnjim dostupnim navodima zasad postoje ukupni zajednički podatci o Hrvatima u Europskoj Uniji pred tridesetak godina tj. iz 1981, kada je u Uniji živilo ukupno 815.000 Hrvata (Od čega 189.000 u Njemačkoj). Obzirom da je nedavno (2007.) u Njemačkoj bilo 225.000 Hrvata, onda bi po sličnom omjeru u EU sada živilo bar oko milijun Hrvata u europskoj diaspori. Od toga, najviše ili blizu 1/4 su iseljeni Hrvati u Njemačkoj, vidi niže pobliže za Njemačku. Razmjerno najmanje gradjanskih i manujinskih prava imaju Hrvati u slavenskim zemljama Unije, osobito ne u Češkoj ni Sloveniji. Za ostale europske zemlje su sada dostupni podatci slijedeći:

Austrija

U Austriji su stara i najveća naša skupina Gradišćanski Hrvati, kao ranije izbjeglice pred Turcima u istočnoj Austriji ili Gradišću (Burgenland), gdje ih danas još ima oko 50.000. Novih iseljenika je razmjerno najviše u glavnom gradu Beču, ali o ovima nisu dostupne jasne statistike. Vidi još: Gradišćanski Hrvati.

Magjarska

U Magjarskoj je po statistici iz god. 2001. živilo 25,730 etničkih Hrvata koji tvore 0.26% ukupnog pučanstva Magjarske. Ovo je uglavnom starija diaspora u vezi Turaka, osobito u zapadnoj Magjarskoj uz granicu Gradišća gdje dijelom žive izbjegli čakavci. Na jugozapadu u selima Prekodravja žive većinom kajkavci koji su tu nastavak susjednih kajkavaca iz sjeverne Hrvatske i vjerojatno su to u Magjarskoj najstariji Hrvati. Na jugoistoku u magjarskoj Baranji uz granicu ima najviše štokavskih ikavaca i jekavaca, koji su većinom izbjegli s Turcima i to je danas naša najbrojnija zajednica u Magjarskoj s preko 7.000 Hrvata. Nešto je Hrvata u doba Austrougarske po raznim poslovima u 19. st. doselilo u Budimpeštu, ali su ti većinom asimilirani. Novih hrvatskih iseljenika je danas u Magjarskoj razmjerno malo. Vidi još: Kajkavsko Prekodravje.

Belgija

Danas u Belgiji živi oko 10.000 Hrvata. Najraniji poznati naši useljenici su od 17. st., kada su tamo došli kao vojni plaćenici Senjski uskoci i naselili se u Flandriji. Hrvatska diaspora tu stiže u 3 vala, prvi nakon stvaranja Kraljevine SHS kad je u Begiji najviše do 30.000 naših izbjeglica. Potom novi politički izbjeglice stižu nakon 2. svj. rata, a treći val je od 1971. nakon Titovog državnog udara u Hrvatskoj. Veći dio hrvatskih izbjeglica se iz Belgije preselio dalje u Ameriku, Australiju itd.

Rumunjska

U Rumunjskoj je popisom 2002. nadjeno 6.786 Hrvata koji većinom žive u zapadnim selima na području Lupac, Karašova, itd. Kao tzv. Krašovani govore pretežno turlačkim dialektom, a manje njih su kajkavci u Hrvatskoj Keči. Vidi još pobliže: Krašovani u Rumunjskoj.

Slovačka

Novije hrvatske diaspore u Slovačkoj uglavnom nema i većina su stariji kajkavci izbjegli pred Turcima iz srednje Hrvatske, pretežno iz tada kajkavske Kostajnice, Siska, Čazme, Križevaca, Slavonije, itd. . Danas u Slovačkoj živi oko 3.500 Hrvata, najviše u mjestima Chorvátsky Grob (Hrvatski Grob), Čunovo, Devínska Nová Ves (Devinsko Novo Selo), Rusovce (Rosvar) i Jarovce (Hrvatski Jandrof). Sadanji slovački predsjednik Ivan Gašparovič je novije doseljeni Hrvat od roditelja iz Vinodola.

Češka: Moravska

Danas u Češkoj ima malo novodoseljenih Hrvata kojih je ranije bilo najviše u Pragu, ali su se odatle dijelom vratili ili asimilirali. Medjutim su u južnoj Moravskoj postojali stariji izbjegli Hrvati pred Turcima, pretežno čakavci iz 16. i 17. st., kojih je 1918. bilo 1.682 i tamo su živili do 1946. Nakon toga su ih češki nacionalistički komunisti protjerali iz Moravske i oduzeli im imovinu, pa su do danas tamo svi raspršeni po Češkoj i većinom asimilirani.

Slovenija

U Sloveniji od manjina jedino Talijani i Magjari imaju manjinska nacionalna prava, dok su tamo Hrvati brojem treća manjina, ali nisu službeno priznati. Sada bi formalno u Sloveniji živilo tek 35.642 Hrvata, ari je realnija procjena oko 54.000.

Bugarska

U Bugarskoj živi tek par tisuća Hrvata koji su pretežno već asimilirani, a jezik donekle znaju uglavnom još naši starci. Prvi su Hrvati tamo bili dubrovački trgovci koji su u Sofiji osnovali trgtovačku faktoriju. Zatim u doba Turaka stiže drugi val Hrvata pretežno iz Bosne. Treći su val bili radnici u doba komunizma.

Ine EU-zemlje

Unutar Europske Unije ima novijih Hrvata još sigurno dosta u Švedskoj, pa u Francuskoj, Španjolskoj, Engleskoj, Nizozemskoj, Poljskoj i drugdje, ali za te zemlje zasad nema jasno dostupnih podataka o nazočnom broju tamošnje hrvatske diaspore.

Hrvati u Njemačkoj

Iz službenih podataka Njemačkog statističkog ureda u Wiesbadenu god. 2007, na području Savezne Republike Njemačke je formalno živilo ukupno 225.309 hrvatskih državljana. Po realnijim podatcima hrvatskih katoličkih misija i njemačkih (nad)biskupija, broj Hrvata je izmedju 310.000 i 350.000, jer dio neprijavljenih tamo borave "na crno". Ovaj broj obuhvaća sve koji se izjašnjavaju Hrvatima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine i Boke Kotorske. Poznato je također kako priličan broj Hrvata u Njemačkoj radi »na crno«, takvi se ne vode ni u kakvim statistikama i predpostavlja se kako je takvih od 50 do 100 tisuća. Teškoće pri odredjivanju točnog broja stvara i zakon o njemačkom državljanstvu tzv. Opcijski model (§ 4 Abs. 3 StAG), po kojemu sva novorođena djeca stranaca koji borave duže od 8 godina u Njemačkoj (dovoljno bar jedan roditelj), automatski dobivaju njemačko državljanstvo. Međutim se između 18. i 23. godine oni moraju konačno odlučiti koje će državljanstvo zadržati.

Koliko Hrvata je podrijetlom iz Hrvatske, a koliko iz Bosne i Hercegovine je teško odrediti, jer odgovarajuće institucije ne prate ove podatke. Neke procjene govore da bi udjel ovih iz BiH mogao biti između 25-35% pa i više. Ovdje se javlja još dodatni problem pri odredjivanju tog broja, tj. zamjena državljanstava, dvojna i sl. Iz popisa pučanstva 1971. godine, najveći broj naših iseljenika u Njemačkoj dolazi iz područja:

  • U Hrvatskoj: Imotski 18,6% i Ozalj 17,7%, Zagreb 25.831 osoba;
  • U BiH naselja gdje prevladavaju Hrvati: Tomislavgrad 17,2%, Livno 15,4%, Posušje 14,1%, Čitluk 13,9%, Ljubuški 13,8%, Grude 12,9%.

Broj Hrvata prije Drugoga svjetskoga rata u Njemačkoj je bio zanemariv, a bili su to uglavnom fizički radnici u rudarstvu i industriji. Najveći dio Hrvata prve generacije tzv. gastarbeiteri tj. radnici na "privremenom boravku" u Njemačkoj je došao izmedju 1960tih a osobito od 1968. godine kad je Njemačka potpisala ugovor s Jugoslavijom o primanju radne snage i sedamdesetih godina, dok je druga generacija rodjena tamo ili se naknadno doselila. Oko 15% Hrvata došlo je u Njemačku u razdoblju između 1991. i 1995. Po studiji UNHCR-a i IOM-a (Međunarodna organizacija za migraciju) iz 1996, udjel hrvatskih prognanika i izbjeglica iz BiH u Njemačkoj je iznosio 14,84%, tj. oko 52.000 od ukupno oko 350.000 (77,30% Bošnjaci). Jedan dio ih se trajno nastanio (brak i sl.), a najveći dio nakon nemogućnosti daljnjeg boravka se vratio u domovinu ili odselio u treće zemlje. Samo od 1996.- 1999. se oko 6.000 bosansko-hercegovačkih Hrvata iz Njemačke odselilo u Sjedinjene Američke Države (cca. 5.600), Kanadu i Australiju.

Konzulati i migracije

Izim hrvatskog Veleposlanstva i konzularnog odjela u Berlinu, u Njemačkoj još djeluju i Generalni konzulati u Frankfurtu, Münchenu, Hamburgu, Düsseldorfu, Stuttgartu i konzulat u Mainzu. Najveći broj osoba koje su se zadnjih godina vratili u domovinu su uglavnom umirovljenici iz prve generacije. U Hrvatsku se 2005. godine iz inozemstva doselilo ukupno 14.230 osoba, od čega je 59% tj. 8.358 useljenika iz BiH (1991.- 2001.: 189.039 osoba, 2004.: 11.000, a 94% useljenika su već imali hrvatsko državljanstvo. Istodobno je iz Hrvatske odselilo ukupno 6 012 osoba. Najveći broj doseljenika je našao prebivalište u Zagrebu, Splitsko-dalmatinskoj i Zadarskoj županiji. Službeno se iz Njemačke u Hrvatsku uselilo 1.130 osoba. Zbog razlike u odnosu na njemačke podatke dolazi vjerojatno zato što je najveći broj useljenika imao već prijavljeni boravak u Hrvatskoj. Po podatcima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 1991. u inozemstvu je zaposleno 90.910 naših radnika. Kao glavni razlozi odlaska iz Hrvatske se navode velika nezaposlenost, rad na crno, male plaće i loša makroekonomska perspektiva. Osim toga su i naši građani koji su u inozemstvo odlazili "na crno", kojih se broj po procjenama stručnjaka penje na više stotina tisuća, a glavno im je odredište Njemačka.

Istraživanje medju 550 studenata dvadesetak hrvatskih fakulteta koje je 2005. na temu "Hrvatsko tržište rada u 21. stoljeću" proveo Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, pokazuje kako oko 75% studenata razmišlja o odlasku u inozemstvo. Kao glavne prepreke ostanku u Hrvatskoj se navode visoka nezaposlenost i nadasve zapošljavanje preko veze uz jaku korupciju i nepotizam, koji su u danas korumpiranoj Hrvatskoj postali glavnim uzrokom stručne emigracije i našeg "odljeva mozgova". Tako 82% njih smatra kako je mogućnosti razvitka kariere puno bolja u Europskoj uniji negoli u takvoj Hrvatskoj. Glavni motivi odlaska u inozemstvo su veća plaća, bolji standard i bolje mogućnosti rješavanja stambenog pitanja, školovanje i usavršavanje. Zbog političke nestabilnosti i teškoga gospodarskog stanja su Hrvati u BiH još i više izloženi potrebi napuštanja svojih krajeva, što čini dodatni problem majorizacije osobito u općinama gdje smo manjinski narod. S mogućim (doglednim ?) ulaskom Hrvatske u Europsku uniju će Hrvati vjerojatno u većem broju, posebno oni iz nerazvijenih krajeva i s nižom stručnom kvalifikacijom, po tko zna koji puta poči u novu selidbu "trbuhom za kruhom".

Boravišni zakon

Od 1. siečnja 2005. godine na snazi je novi Boravišni zakon (Aufenthaltsgesetz) koji stavlja naglas na integraciju stranaca. Glavni uvjet za dobivanje trajnog boravka zahtjeva je dobro poznavanje njemačkog jezika, prihvaćanje njemačke kulture, društvenog i pravnog poretka. Taj zakon sve dosadašnje dozvole boravaka svodi na dvije:

  • Ograničenu dozvolu boravka (Aufenthaltserlaubnis) i
  • Stalnu dozvolu nastanbe (Niederlassungserlaubnis): Stranac koji ima tu stalnu dozvolu nastanbe ima mogućnost neograničenog kretanja, nastanjenja i neograničeno vršenje bilo koje poslovne djelatnosti.

Skoro 78% Hrvata imalo je krajem 2004. trajno boravišno odobrenje oko 35% ili Neograničenu dozvolu boravka oko 43%) tj. po novom zakonu stalnu dozvolu nastanjenja (Niederlassungserlaubnis). 87,8 % hrvatskih državljana borave u Njemačkoj preko 10 godina, dok je prosječni boravak 24,7 godina. Time Hrvati zajedno sa Slovencima (27,7), Španjolcima (26,1) i Talianima (24,3) spadaju medju nacije s najdužim prosječnim boravakom. Prosječni boravak svih stranaca 2005. godine iznosio je 16,8 godina. Od 1995. do kraja 2009. godine 30.042 hrvatskih državljana je prihvatilo njemačko državljanstvo. Broj Hrvata s dvojnim državaljanstvom iznosi oko 9 tisuća.

Jugoslavija prama Hrvatima

Odnos bivše države spram Hrvata u Njemačkoj je bio prožet sumnjom i nepovjerenjem uz stalnu kontrolu Udbe. Jugoslavija je imala značajnu korist od njih, rješavajući se s jedne strane "humano" ogromnog broja nezaposlenih i uz to je na njima profitirala kroz njihove devizne doznake, štednje, ulaganja i dr. Hrvatima, kao i svim ostalima nije bio dozvoljeno da budu politički aktivni, jer bi to po tadanjem režimu značilo "neprijateljsko dejstvo", sa svim posljedicama. Zapravo, oni su i izvan tog sustava ostali njegovi ovisnici. Svaki pokušaj bilo kakva političkog angažiranja ili kritike tadanjeg režima, bez obzira na cilj je bio označen epitetom ustavštva. Taj proces Udbinog "kontroliranja" emigranata je potrajao sve do konačnog raspada jugo-komunističkog režima.

Katoličke misije

Katoličke misije su dobro shvatile iznimnu važnost djelovanja među hrvatskim iseljeništvom. Zato one organiziraju razne pastoralne skupove, folklorne festivale, sastanke i seminare, zatim hodočašća, duhovne vježbe, susrete mladeži, biblijske olimpijade, susrete crkvenih zborova mladih i odraslih, itd. Broj katoličkih misija 1976. godine je iznosio 76, a 2005. godine 81. Nalaze se na skoro cijelom ozemlju od njemačkog juga do sjevera. U misijama djeluje više od 100 svećenika, 5 stalnih djakona i oko 80 pastoralnih suradnica i suradnika, redovnica i laika. Hrvatski dušobrižnički ured iz Frankfurta izdaje od 1978. godine list hrvatskih katoličkih zajednica u Njemačkoj "Živa zajednica".

Hrvatske udruge

U Njemačkoj djeluju brojne hrvatske kulturne, umjetničke, zavičajne, studentske, znanstvene i športske udruge. Krovna udruga iznad ovih je Hrvatski svjetski Kongres u Njemačkoj (HSKNj), čiji Info centar ima sjedište u Kölnu. Od političkih stranaka su aktivne HDZ, HKDU, HSP, HČSP, itd. Po njemačkim zakonima su sve registriane kao udruge, jer samo tako mogu djelovati.

Naobrazba i škole

Dopunsku nastavu na hrvatskom jeziku organiziraju u Njemačkoj:

  • Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa: u saveznim pokrajinama Baden-Württemberg, Berlin, Hamburg i Saarland, koje dobiva financijsku potporu od Pokrajinskih školskih vlasti u SR Njemačkoj po iskazanom broju učenika hrvatske nastave. Nastavu izvodi 40 učitelja na 125 nastavnih mjesta za oko 2.641 učenika 2006. god.
  • Njemačke školske vlasti, tj. nastava je intergrirana u svim ostalim pokrajinama.

Po studiji njemačkog Ministarstva znanosti i obrazovanja (Bundesministerium für Bildung und Forschung - BMBF) o postotnom udjelu stranaca u školama iz 1994. godine, za hrvatske učenike došlo je se do slijedećih rezultata: 46,5% ih pohađa osnovnu školu, 26,4% realnu, 22,5% gimnaziju, a 4,4% sveukupnu (opću) školu. Za poredbu slijedi postotni udjel nekih stranaca koji pohađaju gimnaziju odnosu na broj srednjoškolske dobi: Španjolci 28,2%, Slovenci 26,7%, Portugalci 22,3%, Grci 22,4%, Turci 12,4%, Talijani 12,3%, građani BiH 5,8%. Po podatcima Statističkog ureda iz Wiesbadena, u zimskom semestru 2004./2005. broj hrvatskih studenta je iznosio 4.556 (ukupno stranih studenata 246 334). Udjel studenata u odnosu na broj prijavljenih državljana je bio 1,99% (ostalih, npr. Talijana 1,17%, Turaka 1,28%, Grka 1,94%, Poljaka 5,1%, Francuza 6,26%, Rusa 6,43%...).

Učenje jezika

Pripadnici druge i u međuvremenu treće generacije većinom još dobro govore hrvatski jezik, a u svakodnevnom govoru se često zapaža miješanje jezika. Zadnjih godina se uočava povećano zanimanje za učenje našeg jezika najviše kod Hrvata koji ga nisu znali, bračnih partnera hrvatskih državljana ili Nijemaca koji pokazuju interes za Hrvatsku, njenu tradiciju i kulturu. Hrvati prvog naraštaja govore prosječno njemački jezik, a glavni razlog je kod većine nedovoljna školska sprema. S rastućom stručnom kvalifikacijom i poznavanje jezika je na većoj razini. Za ostali dio populacije taj jezik ne stvara veći ili nikakav problem.

Gospodarstvo i posao

Po studiji Sveučilišta Mannheim, broj samostalnih stranih poduzetnika u Njemačkoj je iznosio 2003. godine 286.000: Taliani 46.000, Turci 43.000, Grci 26.000, itd. Za same Hrvate nije naveden podatak i jedino se spominje broj 21.000 (udjel 7%) za građane bivše Jugoslavije, iz čega bi se moglo zaključiti kako ih ima najmanje bar 5.000. Hrvati se najčešće bave ugostiteljstvom s oko 2.200 naših restorana, graditeljstvom, zanatskim uslugama, trgovinom, financijskim i inim posredovanjima. Od visokostručnih slobodnih zanimanja tu djeluju brojni liječnici, stomatolozi, prevoditelji, inžinjeri i dr. Ukupni broj prijava nezaposlenih hrvatskih državljana kod Savezne agencije za rad u travnju 2008. godine je iznosio 10.207 Hrvata.

Po studiji o položaju stranaca u Njemačkoj "Landessozialbericht von Nordrhein-Westfalen" je prosječni neto-prihod domaćinstva stranih sugrađana 1993. godine iznosio 3.219 DM mjesečno. Građani iz bivše Jugoslavije nalazili su se na donjem dijelu te tablice i raspolagali su s 3.112 DM. Proječni neto-prihod po glavi stanovnika stranaca je bioio 1.258 DM mjesečno. Od mirovina koje su dobivali hrvatski državljani i državljani BiH, do 31. 12. 2005. je 66,7% mirovina hrvatskih državljanina doznačeno u Hrvatsku, a 69,5% državljana BiH u njihovu zemlju. O visini deviznih doznaka Hrvata iz Njemačke u domovinu postoje različiti podatci.

Njemačka Budesbanka za 1991. godinu navodi podatak o doznakama oko 700 milijuna maraka za sve građane bivše Jugoslavije, dok kod Hrvatske narodne banke u izvješću o platnoj bilanci stoji kako Hrvati pošalju kući oko 1,4 milijarde eura najviše iz Njemačke, dok su radničke doznake uplaćene preko banaka godišnje bile od 705 milijuna eura u 2003. do 680 milijuna eura u 2005. godini. Bundesbanka u izvješću 2007. godine navodi puno manje svote i po njima su doznake za Hrvatsku 2005. godine bile 104 milijuna eura, a 2006. godine 106 milijuna. Znatan dio tih poslanih sredstava uopće se ne prenosi preko banaka, nego se više tradicijom šalje preko poznanika ili osobno isporučuje najviše uoči Božića i godišnjih odmora.

Hrvatska glasila

Radio program na hrvatskom jeziku emitira regionalna postaja SWR iz Stuttgarta: "Hrvatska kronika iz jugozapada Njemačke". Postaja WDR iz Kölna emitirala je svakodnevnu emisiju "Die Sendung für Jugoslawen" još od 1970. Od 13.1.1992. dolazi do podjele na hrvatski i srpski jezik, a onda je WDR ponovno od 30.8.1995. ukinuo posebne vijesti na tim jezicima i opet uveo jednu "zajedničku" jugo-emisiju s inim migrantima iz bivše države. Od 7.4. 2007. godine je ista postaja u programu za strance počela internetski online-radio "Funkhaus Europa", koji isto ne pravi razliku medju južnoslavenskim jezicima osim tek makedonskog i slovenskog. Radio Deutsche Welle iz Bonna isto daje emisije na hrvatskom koje su više namjenjene slušateljima u Hrvatskoj. HR iz Frankfurta je niz godina imao emisiju "Rendezvous in Deutschland" s prilozima na hrvatskom. Hrvatski radio, tj. nekadanji Radio Zagreb na srednjem valu ima dobru čujnost u Njemačkoj i u cijeloj zapadnoj Europi, a za iseljeništvo daje emisiju "Hrvatima izvan domovine".

Od sredine 1970tih do sredine 1980tih su naši iseljenici prvog naraštaja mogli pratiti u okviru programa druge njemačke televizije (ZDF) "Susjedi u Europi" (Nachbarn in Europa), dvotjednu emisiju pod nazivom "Jugoslavijo dobar dan" ideologiziranu po dogmama komunističkog jugorežima, uredjivanu od tadanje Televizije Zagreb. S pojavom satelitskih postaja krajem 1980tih dobiva program za strance u Njemačkoj sve manje medijskog prostora, pa se odonda svodi manjeviše na pojedine priloge razbacane u raznim emisijama. Hrvatska radiotelevizija (HTV) sredinom 1991. započinje satelitski prijenos svoga prvog programa.

S razvitkom Interneta se pojavljuju i neke online radio postaje kojih je glavni sadržaj hrvatska glazba. Brojne internetske stranice Hrvata u Njemačkoj su najviše posvećene turističkim ponudama u domovini: iznajmljivanju apartmana, jahti, itd. Hrvatski poduzetnici također su zadnjih godina prepoznali prednosti ovog medija i najviše je to slučaj kod brojnih ugostitelja. Internetni portal "Hrvatski glas Berlin" svakodnevno izvješćuje o aktivnostima Hrvata u Berlinu, koji portal stručno izradjuje i uredjuje diplomirana novinarka Sonja Breljak.

Malobrojni hrvatski tisak većinom izlazi na regionalnoj razini i tu su medju inima listovi "Berlinski magazin" i kulturni mjesečnik "Ritam". Hrvatski dušobrižnički ured iz Frankfurta izdaje od 1978. godine list hrvatskih katoličkih zajednica u Njemačkoj "Živa zajednica", koji izlazi mjesečno. Treba spomenuti i listove hrvatskih udruga npr. list "CROTime" Hrvatske kulturne zajednice iz Stuttgarta, pa "Bulletin" (na njemačkom) i "Obavijesti" Hrvatskog svjetskog Kongresa u Njemačkoj koji prikazuju aktivnosti svojih članova i inih Hrvata koji žive u Njemačkoj. Inozemna izdanja Večernjeg lista od ljeta 1988. kao i Slobodne Dalmacije tiskaju se blizu Frankfurta, pa su svježa izdanja u cijeloj Njemačkoj dostupna istog dana. Od inih hrvatskih časopisa najviše kod prve generacije od 1970tih je dosta čitana Arena (Sirena), kao i ostala izdanja.

Studije i knjige

Razmjerno je premalo knjiga i znanstvenih članaka posvećenih odselidbi i problemu boravka i rada Hrvata u Njemačkoj, a neke su važnije nabrojene niže pod 'Bibliografija'. Spomenuti je još novinare i spisatelje npr. Ivana Otta (knjiga "Ukradeno djetinjstvo") i dr. Adolfa Polegubića, glavnog urednika mjesečnika hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj "Živa zajednica". Hrvatski svjetski Kongres u Njemačkoj (HSKNj) je izdao 2006. knjigu "Adresar" (Hrvatske adrese u Njemačkoj) u kojoj se može naći veliki fond podataka brojnih hrvatskih udruga, institucija, tvrtki i aktivnih pojedinaca. Taj adresar daje snažni poticaj za produbljivanje odnosa među Hrvatima koji borave u inozemstvu s domovinom.

Šport u diaspori

Poznatiji hrvatski sportaši (i ini hrvatskog iskona) su u Njemačkoj:

  • Nogometaši: Niko i Robert Kovač, Zvonimir Soldo, Boris Živković, Ivica Mornar, Tomislav Erceg, Filip Tapalović, Vladimir Beara, Ivan Klasnić, Josip Šimunić, Marko Babić, Ivica Banović, Zdenko Miletić, Marijo Marić, Stiven Rivić, Leon Benko, Ivo Iličević, Jurica Vranješ, Thomas Brdarić;
  • Nogometni treneri: Otto Barić, zatim Branko Zebec, Josip Skoblar i Zlatko Čajkovski;

košarkaš Matej Mamić;

  • Rukometni treneri: Zvonimir Serdarušić, najbolji trener Bundeslige 1996., 1999. i 2005. i Velimir Kljajić, Olimpijski prvak s Hrvatskom 1996. i Vlado Stenzel, prvak s Jugoslavijom na Olimpijskim igrama 1972. i svjetski prvak s Njemačkom 1978.;
  • Rukometaši: Blaženko Lacković i Katarina Bralo;

boksač Željko Mavrović, tri godine za redom prvak Europe (EBU) u teškoj kategoriji (od 1993. profesionalac u Njemačkoj);

  • Boksač Stipe Drviš: u Njemačkoj poznat kao Stipe Drews;
  • Šahist-velemajstor Bojan Kurajica: 1970tih jedan od prvih šahista stranaca u njemačkom prvenstvu;
  • Stolnotenisač Dragutin Šurbek: od 1960tih - 1980tih jedan od najboljih igrača svijeta (od 1977. nekoliko godina u Bundesligi);
  • Teniski trener Nikola Pilić: zajedno s njemačkom teniskom reprezentacijom triput osvajao Davis Cup 1988., 1989. i 1993.

Kulturno-jezična prava

Po temeljnim zasadama EU, ona je kulturno mnogojezična pa zato još manjinski mikrojezici i bar glavni dialekti u načelu imaju podjednaka prava u zajedničkoj europskoj javnosti, kulturi, školstvu i medijima, kao i dosad dominantni državno-unitarni jezici. Ovo je već načelno i dijelom u praksi manjeviše uspješno provedeno čak i u tradicionalno unitarističkim državama kakve su prije ulaska u EU bile npr. Francuska, Španjolska, Italija i sl. Zato se danas u okviru ravnopravne kulturne demokratizacije širom EU već uvelike javno ističu takvi bar poluslužbeni nadpisi i tekstovi, gdjegod postoji neka značajna kulturno-jezična manjina: npr. na baskijskom, katalonskom, bretonskom, welškom, venetskom, sardinskom, sicilskom, ter inima sličnim paneuropskim mikrojezicima i dialektima koji su inače bar dijelom medjurazumljivi s unitarnim državnim jezikom. Zato ta ista kulturno-jezična demokratizacija uz razne ine uskladbe, uskoro očekuje i Hrvatsku pri doglednom ulasku u EU, pa će odonda - milom ili silom - konačno morati pokleknuti dosad uporni novoštokavski unitarizam baštinjen iz Jugoslavije, kada su nabusiti jugo-štokavci zbog dominacije na svim razinama, odbacili u 'nestandardnu' ropotarnicu sav starohrvatski mjestopis.

Stoga nakon cijelog stoljeća Vukovog potiskivanja, omalovažavanja i balkanskog "nipodaštavanja" starohrvatske čakavice i kajkavice, ubuduće više ne će biti dovoljno tek ponegdje dekorativno staviti dvojezične nadpise npr. dosad hrvatsko-talianske u Istri (zbog moćnog utjecaja prekograničnih susjeda),- nego će kad-tad postati obvezatni i dvodialektni javni nadpisi. Nakon 90 godina kulturno-jezičnog terora novoštokavskih (zapravo manjinskih) Vukovaca diljem Hrvatske, uskoro će se morati istaknuti mnoštvo dvojnih nadpisa gdjegod ima u dovoljnom broju nestandardnih govornika, a to je blizu pola ili bar 43% Hrvatske: 31% kajkavci + 12% čakavci (ikavski štokavci se vjerojatno ne će buniti - jer s njima je čak 90% prostora Hrvatske nestandardno). Stoga i nas konačno, u EU-Hrvatskoj očekuju na dialektalnim cestama obvezatni dvojni nadpisi poput: Rika-Rijeka, Sisek-Sisak, Broc-Brač, For-Hvar, Kark-Krk, itd. Isto takodjer važi na uglovima ulica i trgova: Laška vulica/Vlaška ulica, Jelačić-plac/Trg bana Jelačića, Megjašni plac/Kvaternikov trg, ...itd. Ovo će zahtijevati posebno opsežne prilagodbe cijele sjeverozapadne Hrvatske od Pitomače do Čabra i Petrinje, jer kajkavci još uvijek pokrivaju 1/3 (31 %) svih Hrvata pa su vrlo značajna kulturno-jezična manjina Hrvatske.

Kajkavski mjestopis EU

Zbog višestoljetnih prekomorskih plovidba su naši čakavci iz primorja i otoka dijelom stvorili vlastite originalne nazive za niz prekomorskih zemalja (vidi niže). Naprotiv kopneni kajkavci i štokavci uglavnom nemaju takvoga osobitog mjestopisa za prekomorja, nego većinom rabe oblikom slavizirano medjunarodno nazivlje. Pritom se kajkavski prekomorski nazivi uglavnom razlikuju od novoštokavskih tek po naglasku koji nije pomaknut unaprijed. Jedina je prekomorska iznimka osobiti kajkavski naziv za SAD (Zdreni Ameriški Orsagi), jer se onamo kajkavci iseljuju već par stoljeća i to osobito u Kansas gdje već postoji i posebno naselje Strawberry Hill s našom većinom od 20.000 kajkavaca: vidi pobliže Kansas i kajkavci. Napomena: država (balkanski tzv. "zemlja") se na kajkavici većinom kaže hungarizmom orsag. Izim država su i neki kajkavski nazivi prirodnih cjelina u Europi oblikom različiti od štokavskih (izostavljena je većina inih sličnih koje se razlikuju tek po naglasku):

  • Kajkavska mora (morja): Adriansko morje (Jadran), Belomorje (Bijelo m.), Črno morje (Crno more), Severno morje (Sjeverno m.), itd.
  • Kajkavske rijeke (reke): reka Dunaf (Dunav), Rekamora (rijeka Mura), Dneper (Dnjepar), Dnester (Dnjestar), itd.

Naprotiv su naši kajkavci već kroz više stoljeća imali veze s većinom europskih država, pa su za njih uglavnom razvili i posebno kajkavsko nazivlje (abecednim redom), bold = položaj naglaska: Evropejski orsagi (europske države), Avstria (Austrija), Albania, Belorusia, Bulgaria (Bugarska), Bosna i Hercegovina, Ciper (Cipar), Črnagora (Crna Gora), Kralefstvo Danska, Finska, Francija (Francuska), Gerčija (Grčka), Horvatska (Hrvatska), Irska, Islandia (Island), Magjarska (Madžarska), Nemčija (Njemačka), Italia (Italija), Kanarski Otoki (Kanarski otoci), Krajnska (Slovenija), Macedonija (Republika Makedonija), Malta, Banovina Monako (Monako), Kralefstvo Nizozemsko (Nizozemska), Kralefstvo Norvko (Norveška), Polska (Poljska), Portugalska (Portugal), Rusija, Romunia (Rumunjska), Srbija, Slovka (Slovačka), Španolska, Švica (Švicarska), Kralefstvo Švedsko (Švedska), Turkija (Turska), Ukraina, Vatikan, Velka Britanja (Velika Britanija), itd.

Čakavski mjestopis Europe

Naši obalni i osobito otočni čakavci kao tradicijski pomorci već više stoljeća još od doba jedrenjaka plove oko Europe (i dijelom po rijekama), pa su od 16.- 19. st. samostalno oblikovali cijeli niz naših osobitih pomorskih toponima, koji su dijelom posve različiti od poznatih medjunarodnih i standardnih novoštokavskih. Pritom je mješovito zemljopisno nazivlje dijelova Europe kod kopnenih prijelaznih polučakavaca i šćakavskih ikavaca, dijelom sličnije novoštokavskim nazivima izvedenim slavizacijom medjunarodnih toponima i pretežno se razlikuju tek po naglascima koji nisu pomaknuti unaprijed. Zato su takvi noviji dodani (u zagradama) nakon pravih i izvornih otočno-čakavskih arhaizama koji se u idućem popisu navode na prvom mjestu zbog njihove kulturno-povijesne važnosti i osobitosti. Tu našu bogatu i jedinstvenu baštinu originalnoga pomorskog mjestopisa Europe su pri nametanju unitarnoga srbohrvatskog Vukopisa u Jugoslaviji, kontinentalno-balkanski Vukovci odbacili u povijesnu ropotarnicu i smislili novosklepane jugo-toponime "Evrope" uglavnom kao balkanizirane medjunarodne nazive nametnute u javnosti (tu dodane u zagradi).

Eu-države čakavski

Većina europskih država su na jadranskoj čakavici imale originalna posebna imena (koja su Vukovci odbacili u nestandardnu ropotarnicu). Jedino cijela Europa na čakavici nema pravog imena, pa se većinom naziva romanski Telafêrma ("Kopno") ili stručno-pomorski Evropêjska Kraýna (Europski kontinent).

Stariji pomorsko-čakavski nazivi pripadnih država jesu (u zagradi noviji polučakavski & ikavsko-štokavski): Artybêrna (Špànja: Španjolska), Bolgaa (Bugaríja: Bugarska), Bošn (Bosna), Digićýa (Taa: Italija), Dolnapônt (Armea: Armenija), Duyska (Majârska: Madžarska), Gârska (Garćýa: Grčka), Gela (Franćêska: Francuska), Haa (Tura: Turska), Harvaa (Harvâška: Hrvatska), Kraybêrna (Portugâlska: Portugal), Kraýnska (Slovenija), Kraypônt (Ukraýna: Ukrajina), Kraytujêška (Holânda: Nizozemska), Kraytohôr (Norvea: Norveška), Krayvlâška (Šćiptaa: Albanija), Kupâr (Cipar), Lea (Pôlska: Poljska), Mejgela (Luxembourg), Meytohôr (Finlânda: Finska), Mejvlaa (Macedoa: Makedonija), Mićagela (Belgija), Mićalea (Litva), Mićaroa (Bilaroa: Bjelorusija), Mićatohôr (Islânda: Island), Mićatudôr (Irlânda: Irska), Mićatujêška (Aušta: Austrija), Moškóva (Rošýa: Rusija), Pênska (Češka), Rumaa (Românja: Rumunjska), Slovâška (Slovačka), Tohoy (Švea: Švedska), Tudôrna (Inglêška: Engleska), Urintohôr (Laponija - sjever Skandinavije), Vartujêška (Švýca: Švicarska), Varvlâska (Ćarnagôra: Crna Gora), Varybêrna (Banóvina Andôra: Andorra), Vatikân (Vatikan), Velatudôr (Velika Britanija), Vlahoa (Vlasaríja: Balkan-Jugoslavija), Vlaa (Sera: Srbija).

Europska mora i otoci

Čakavski pomorci su kroz prošla stoljeća rabili razmjerno detaljno vlastito nazivlje za mora, zaljeve, otoke i poluotoke oko Europe, najdetaljnije i jedino originalno medju Slavenima:

  • Europska mora: Velemôri (Mediterân: Sredozemlje), Semèrna-Kuláp (Atlânski Oceân: Atlantik), Sinjemôri (Adriânsko more: Jadran), Ćarnemôri (Črnomôre: Crno more), Gornemôri (Kaspijsko more), Mićapônt (Azovsko more), Meypônt (Mramorno more), Garskemôri (Egejsko more), Levônt (istočno Sredozemlje), Moritaljâne (Tirensko more), Morybêrne (Biskajski zaljev), Tohòrne-mori (Sjeverno more), Bokâne-mori (Bilomôre: Barentsovo more), Kulapurýn (Artički Oceân: Arktičko more-Sjeverni Ocean).
  • Zaljevi i tjesnaci (jugosrb. "zalivi i prolazi", čakav. valâde ter bùke): Valâda-Ubárska (sjeverni Kaspi), Bukapônt (Bospor), Garska-valâda (Solunski zaljev), Buke-Talyâne (Mesinski tjesnac), Valâda-Gela (Lyonski zaljev), Bukazay (Gibraltâr), Bukatudôr (Canal-La Manche), Bukatohôr (Skagerrak-Kattegat), Tohòrna-Valâda (Baltik-Botnički zaljev), Barša-Valâda (Bijelo more).
  • Otočje i poluotoci (skôpje ter artýne): Hiršôn (poluotok Krim), Artubârska (poluotok Mangyshlak-Kaspi), Artagârska (Peloponêz), Kana (Kreta), Skôpje-Hatyâne (Dodekanêz), Gárske-Skôpje (Egêjske îžule: Egejski otoci), Skôpje-Harvátje (Adriânske îžule: jadransko otočje), Artašna (Pelýsac: Pelješac), Išta (Istra), Artaa (Apulija), Skôpje-Talyâne (Tirênske ižule: Tirensko otočje), Šardýnja (Sardinija), Kira (Korzika), Orkùle (Baleari), Velaorkûl (Mallorca), Mićaorkûl (Menorca), Skôpje-Geldýske (otoci Hyères-Provence), Skôpje-Zayne (Azori), Atagela (poluotok Bretagna), Artatudôr (poluotok Cornvall), Skôpje-Tudórne (Britanski otoci), Tudorýtje (otoci Orkney-Shetland), Meytudôr (otok Man), Skôpje-Tujêške (Frizijski otoci), Skôpje-Tohórne (Ižule Danêške: Danski otoci), Mićatohôr (Islânda: otok Island), Tohorýtje (norveški Lofoti), Skôpje-Baršýne (otoci Spitzbergi), Baršýtje (otoci Fr. Josipa).

Rijeke i jezera

Europske rijeke i delte (čak. rîke ter kukûri evropêjske): Duy (Dunav), Kukûr-Duy (delta Dunava), Rikapônska (rijeka Don), Vlaskarýka (rijeka Drim), Narêtva (Neretva), Kukûr-Mletjân (ušće Pada-Venetska laguna), Rika-Gela (rijeka Rhôna), Kukûr-Gelah (ušće Rhône), Rika-Ybèrna (rijeka Ebro), Kukûr-Ybèrna (Donana-delta Guadalquivir), Rikatudôr (rijeka Temza), Rika-Tujêška (rijeka Rajna), Kukûr-Tujêška (delta Rajne-Zuiderzee), Rika-Tohòrna (rijeka Visla), Kukûr-Tohôr (ušće Visle-zaljev Gdansk), Rikabârša (rijeka Ob).

  • Europska jezera (čak. yezéri evropêjske): Tohòrne-Yezèri (Ladoga + finska jezera), Tujêške-Yezèri (Bodensko jezero), Yezèri-Geldyâne (Ženevsko jezero), Yezèri-Talyâne (sjevernoitalska jezera), Kraýnske-Yezèri (Bled & Bohinj), Vlaske-Yezèri (Skadarsko jezero), Gárske-Yezèri (Ohrid-Prespa).

Planine i nizine

Čakavski nazivi europskih gorja (čak. hlâmi evropêjske): Hlâmi evropêjske (europska gorja); Ponske-hlâmi (gorje Kavkaz), Varpônt (Osetija-greben Kavkaza), Gornapônt (sjeverno Predkavkazje), Varhiršôn (Jaila gora-Krim), Garskavâr (Olýmb: planina Olimp), Garske-hlâmi (gorje Pindos), Varkanah (Psiloritis-vrh Krete), Vlaškehlâmi (kraško gorje-Dinaridi), Belevýć (Velebit), Belavâr (Kapela), Snižâk (Sniježnik-Risnjak), Velerhe (europske Alpe), Warhe-Kraýnske (Julijske Alpe), Warhe-Tujêške (Visoke Ture-Austrija), Warhe-Talyâne (južne Venetske Alpe), Warhe-Krayâne (jugozapadne Provansalske Alpe), Warhe-Geldýske (zapadne Savojske Alpe), Sionvâr (vrhunac Alpi-Mt Blanc), Hlamybèrne (gorje Pireneji), Hlami-Geldýske (gorje Jura), Hlamtudôr (škotsko gorje-Grampians), Hlami-Tujêške (Schwarzwald etc.), Hlami-Duyske (gorje Karpati), Hlami-Tohórne (Skandinavsko gorje), Hlambaršýna (Urâl).

  • Čakavski nazivi europskih ravnica i nizina (planâde evropêjske): Planâda-Ybèrna (Španjolska Mezeta), Planâda-Talyâna (Padska Lombardija), Duyska-Planâda (Panonska nizina), Šćavua (Slavonija), Vlahýska-Planâda (donje Podunavlje-Rumunjska), Lehýska-Planâda (nizine Zakarpatja-Galicija), Pônska-Planâda (Ukrajinske stepe).

Gradovi i narodi

Slijede stari čakavski nazivi za veće europske gradove i čakavski etnonimi za neke europske narode. U našemu čakavskom je kod otočana, izim običnoga slavenskog 'grad' što uglavnom označuje manji gradić, još preživio i posebni prapovijesni izraz "uri" za velegrad, prijestolnicu i glavni grad (slično je bilo u mezopotamskim prajezicima, a danas samo u našoj čakavici i arhajskomu baskijskom = 'iri'). Stariji su čakavski nazivi većih europskih gradova (u zagradi noviji polučakavsko-šćakavski): Urtohôr (Copenhagen), Urtudôr (novije Lôndra: London), Urtujêška (Berlýn: Berlin), Urlea (Warszava), Urošýah (Moškòva: Moskva), Urduy (Beč), Urgelah (Parýz: Pariz), Urybèrna (Madrýd: Madrid), Urtaah (Rim), Uri-Harvàtje (Žagrêb: Zagreb), Vlaškeûri (Belgrâd: Beograd), Garskeûri (Atena), Urpônt (Štámbol: Carigrad-Istanbul), Urhaah (Angôra: Ankara), ...itd.

  • Na kraju su još dodani i stari otočno-čakavski etnonimi (u zagradi mladji kopneni polučakavsko-šćakavski) za neke važnije europske narode: Evropêjci (Europljani), Tudorâne (Inglêši: Englezi-Britanci), Tohorâne (Nordijci-Skandinavci), Tohorýce (Skandinavke), Norvegêši (Norvežani), Švedêši (Švedjani), Danêši (Danci), Islandêši (Islandjani), Tuješkâne (Tedéški: Germani-Nijemci), Tuješce (Njemice), Geldyâne (Franćézi: Francuzi), Talyâne (Dýgići: Talijani), Španjôli (Španjolci), Portugêši (Portugalci), Holandêši (Nizozemci), Mayâre (Ungarêši: Magjari), Šćavûn-Šćâvje (Slaven, -i), Moškovâne (Rusi), Lehyâne (Poljaci), Lehýce (Poljakinje), Pen (Čehi: Česi), Pemýce (Čehinje), Harvátje (Harvâti: Hrvati), Krayâne (Kraýnci: Slovenci), Bošnjâne (Bošnjâki: Bosanci/Bošnjaci), Sêrbi (Sr: Srbi), Vlàhi (Balkanci-Jugoslaveni), Vlahýnice (Balkanke), Bolgâre (Bulgâri: Bugari), Bolgarýce (Bugarke), Macedòni (Makedonci), Albanêši (Albanci), Rumâne (Rumunji), Gar (Grci), Kuparâne (Ciprani), Hatyâne (Tur: Turci), itd.

Bibliografija

  • P. Francalacci & al.: Peopling of three Mediterranean islands (Corsica, Sardinia and Sicily) inferred by Y-Chromosome variability. Amer. Journal Phys. Anthropol. 121: 270-279, 2003.
  • N. Andrassy: Slaveni u Španiji prije hiljadu godina. Narodna starina 7, no. 16, 1927.
  • T. Lewicki: Osadnictwo Slowianskie i niewolnicy Slowianscy w krajach Musulmanskich. Przegled historiczny XLIII, 1952
  • T. Lewicki: Zrodla Arabskie do dziejow Slowianscziczny, vol. I - II. Polska Akademia Nauk, Wroclaw-Krakow, 1956-1969
  • R. Scozzari & al.: Human Y-Chromosome variation in the Western Mediterranean. Human Immunology 62: 871-884, 2001.
  • M. Warczakowski: Slavs of Muslim Spain, 2004 [1]
  • N. Ibrahimi: Islam's first contacts with Balkan Nations. Prizren 2007[2]
  • M. Rac & al.: Povijesna geneza maurskih Hrvata na zapadnom Sredozemlju. Zbornik: Rani Hrvati (u tisku), ITG - Zagreb 2011.
  • B. Korkut: Arapski dokumenti u državnom arhivu u Dubrovniku. Sarajevo 1969
  • Drago Pavličević: Moravski Hrvati, Zagreb, Hrv. sveučilišna naklada, 1994.
  • M. Amari: La migrazione degli Slavi nell’Italia meridionale e in Sicilia alla fine del Medioevo, 1300, Palermo.
  • Franjo Lodeta, 1976: "Kroaten im Ruhrgebiet/Hrvati u Ruhru: uz 20. obljetnicu hrvatske katoličke župe u Essenu", Kršćanska Sadašnjost, Zagreb/Essen.
  • Nenad Pokos, 1999: "Procjena broja iseljenih stanovnika Republike Hrvatske od popisa stanovništva 1991. do 30. lipnja 1998. godine".
  • Josip Klarić 2000: "Die kroatische Migrantenfamilie", Frankfurt.
  • Anto Batinić 2002: "Dijasporske godine", Hrvatski dušobrižnički ured, Niz: Diaspora Croatica, Frankfurt.
  • Zbornik radova 2003: "Hrvatska dijaspora u Crkvi i domovini", serija „Diaspora Croatica”, Hrvatski dušobrižnički ured, Frankfurt na Majni.
  • Jasna Čapo Žmegač 2003: "Dva lokaliteta, dvije države, dva doma: Transmigracija hrvatskih ekonomskih migranata u Münchenu" (Izvorni znanstveni članak), Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb.
  • fra Jozo Župić 2003: "Glas iz tudjine", Berlin.
  • Alojzije Petrović 2004: "33 godine u dijaspori", Koblenz.
  • Adolf Polegubić, 2006: "Povratak, integracija ili asimilacija — Razgovori o hrvatskoj dijaspori“ (intervjui), Niz „Diaspora Croatica”, Hrvatski dušobrižnički ured, Frankfurt na Majni.
  • Katica Ivanda 2007: "Die kroatische Zuwanderung in die Bundesrepublik Deutschland (Eine Fallstudie unter besonderer Berücksichtigung von Phänomenen der Akkulturation und Integration)", Bremen/Zagreb.
  • Gojko Borić 2008: "Hrvati izvan domovine".
  • fra Jozo Župić 2008: "Bauštelac".

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Enlarged and elaborated by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.

Osobni pribor