Hrvati i Vuk Karadžić

Izvor: Metapedia

Skoči na: orijentacija, traži

Hrvati i Vuk Karadžić - (auktor: prof. Marijan Krmpotić, Zagreb)

U ime Otca i Sina i Sv.Duha. Ja opat Držiha zapisah to o ledini koju dade Zvonimir Kralj hrvatski u svoje doba za Svetu Luciju . . . - (Bašćanska ploča - krstni list hrvatskoga jezika) - cit. 1

Sadržaj

PROSLOV

''"Ako neće Hrvati da su Srbi, oni nemaju nikakvog narodnog imena" (Vuk Stefanović Karadžić, začetnik velikosrbskoga nacionalizma i imperializma) - cit. 2.

U 15. stoljeću kada se u Hrvatskoj u Kosinju (1483.) i Senju (1494.) već tiskaju knjige, hrvatska je vojska na Krbavskom polju 1493. doživjela težak poraz što zloguko odjeknu i među hrvatskim narodom i među hrvatskim ljudima od pera. Tom je zgodom glagoljaški pop Martinac iz Grobnika zapisao kako osvajači s iztoka (Turci):" nalegoše na jazik (jezik) hrvatski".

Dakako, "jazik" za popa glagoljaša Martinca je "narod" hrvatski. Jerbo, jezik je duša naroda, poviestno pamćenje, pa nam ga nitko nije mogao oduzeti unatoč svim nasrtajima na nj tiekom stoljeća, bud sa sjevera, bud sa zapada, s iztoka iliti juga. Hrvati se odhrvaše i germanizaciji i mađarizaciji. Ali najdulje i najteže se hrvatski "jazik" odupire posrbljenju. Nikako da ozdravi od kuge svesrbskoga nacionalizma koja se na nj nalegla od dana kada njegovu "s l i č n o s t" sa srbskim jezikom hoće na silu lažima krivotvoriti u "i s t o s t". Serbljanin Vuk Stefanović Karadžić posijao joj je kužno sjeme 1849. u svojoj razpri "Srbi svi i svuda" u kojoj je iznio izmišljenu neznanstvenu postavku da su svi štokavci Srbi i da su svi Srbi štokavci. Prvim klicama te kuge Vuk hoće zaraziti sudionike na Bečkom književnom dogovoru 1850, a ona će kao propukli pomor udariti na hrvatski nešto kasnije s pojavom vukovaca u nas. Ta će pošast u idućim desetljećima poprimati značaj sve jačega i nasilnijega posrbljenja hrvatskoga jezika. Težiti će njegovoj zatorbi. Niekati će njegovu obstojnost kano jezika i Hrvata kano naroda. Jerbo, "Srbi sva tri zakona" za Vuka Karadžića su jedan narod, a jedan narod jednim jezikom govori.

I.

U hrvatskom imamo dva pridjeva: stran i tuđ. Mnogi možda misle da su ta dva pridjeva ista značenja - ali nisu. Kano što istoznačnicama nisu i imenice od njih izvedene: stranac i tuđinac. Primjerice, ako nam je neki Niemac ili Mađar ili čak Englez znanac - on za nas više nije stranac /stranger/, ali je ipak za nas ostao tuđinac /foreigner/. I svaki Hrvat kojega ne poznajemo za nas je stranac (neznanac), ali nije nam tuđinac. U srbskom ta dva pojma nisu značenjski jasno razlučena kano u hrvatskom, pa ih pod utjecam srbskoga i mnogi Hrvati već brkaju. Čak i rječnici tiskani u Hrvatskoj tiekom minula stoljeća - to čine. Milan Drvodelić u svoj "Hrvatskosrpsko engleski rječnik" (ŠK Zgb. 1970.) upisuje na str. 806. "tuđinac m. = stranger, foreigner"; i na str. 746. "stranac m. = stranger, foreigner (inozemac)". Nu, kano vrstan leksikograf (pisac slovara) s razvijenim osjećajem za hrvatski jezik, nije ipak mogao propustiti, a da u zagradi ne doda objasnitbu za Hrvate kako ta dva različita pojma ne bi pobrkali.

Tako na pitanje: "Jesu li hrvatski i srbski dva jezika?" Odgovor je "da" kao što su Hrvati i Srbi dva naroda. A na pitanje "Je li nam srbski stran jezik?" Odpovrgnuti moramo: "Nije nam posve stran, ali nam je tuđ, koliko i ostali slavenski jezici". Nije naš materinski jezik.

Tuđ je, primjerice i po tome: (1.) što nije utemeljen u glagoljaškoj tradiciji; (2.) što je hrvatski jezik izgrađivan na tronarječnim vrelima, a u srbskom nema ni čakavaca ni kajkavaca, a kamoli glagoljaške tradicije; (3.) što je osnovica hrvatskoga vezana za zapadne (ikavske) štokavske govore, a osnovica srbskoga vezana je uz iztočne štokavske govore, pa već i stoga hrvatski i srbski nisu i ne mogu biti jedan te isti jezik. (4) Razlika je još i veća uzmemo li u obzir unutarnji razvoj hrvatskoga i srbskoga jezika (koji je pod jakim utjecajem balkanizama), jerbo su se dva sustava stvarala na različitoj značenjskoj, izgovornoj i stoga ustrojbeno uporabnoj razini. (5) K tome Hrvati od pamtivieka vajkada žive na nedakašnjem području Zapadnorimskoga Carstva i pripadaju latinskom zapadno-europskom, rimskom, kulturnom krugu, pa se u hrvatski posuđivalo preko latinskoga, njemačkoga, talijanskoga, a u srbski preko novogrčkoga, staroslovjenskoga, ruskoga i turskoga. S druge strane Hrvatima i Srbima su još i materijalni, duhovni, družtvovni, uljudbeni život, poviestni razvitak, geografski položaj, podrietlo, etičke zasade i vjera otaca - različiti, što ostavlja neizbrisive tragove u jeziku – izvanjskom nositelju tih činbenika. Rječju, njihov je nastanak bio različit od početka, jerbo su Hrvati posegnuli za drugačijim vrelima i uzorima.

Pa ipak, izključimo li one koji iz svojih svesrbskih političkostrategijskih imperialističkih razloga tvrde kako je rieč o jednom te istom jeziku, još ćemo uviek često naići i na neupućene Hrvate koji misle da su razlike među srbskom i hrvatskom porabom slučajne, neznatne pače, jerbo obuhvaćaju desetak tisuća rieči. Nu, prispodobimo li te rječničke razlike međusobno, vidimo da one nisu nimalo slučajne ili neznatne nego da su podvrgnute čistim jezičnim zakonima koji obuhvaćaju oko 85 različitih glasovnih i više od 200 zakona za tvorbe rieči, a kad rieči kojima se hrvatska jezična uporaba razlikuje od srpske uzporedimo s čakavskim i kajkavskim govorima, vidimo da je golema većina tih hrvatskih rieči čakavsko-kajkavskoga podrietla, pa se dakle ne radi o dvie jezične inačice nego o dva posebna južnoslavenska jezika.(v.B )

Dakle, hrvatski i srbski dva su jezika. Slična, doduše, ali ne i ista. K tome, svi su slavenski jezici slični, neki dapače vrlo slični, pa se možemo čak bez prevoditelja međusobno lako sporazumjeti. Slovenski, primjerice, bio je hrvatskom najsličniji jezik sve do početka prisilne srbizacije hrvatskoga jezika. Uostalom, zar Slovenci i danas ne pišu korienskim pravopisom, a zovu ga "gajica" po njegovu tvorcu hrvatskom preporoditelju Ljudevitu Gaju. Gajev hrvatski korienski pravopis, dotjeran Gajevim slovopisom, pravopisom je zagrebačke jezikoslovne škole i u službenoj je uporabi u Hrvatskoj sve do1892. kada ga prosrbske mađaronske vlasti iztjeruju iz škola. Gajev hrvatski pravopis prilagođen sudobnim jezičnim potrjebama vraćen je bio u javnu službenu uporabu u doba II. svjetskoga rata. I ovaj Priručnik pisan je tim hrvatskim pravopisom, jerbo je on jedan od najboljih hrvatskih pravopisnih priručnika kako kaže i prof. Stjepko Težak u Pogovoru njegova pretiska 1992. godine. (v.SLOVO O HRVATSKOM PRAVOPISU).

II.

Polovica devetnaestoga stoljeća je doba kada su jezikoslovci zagrebačke jezikoslovne (filoložke) škole slovnički (gramatički) već u podpunosti izgradili, normirali, t.j.pravopisnim i slovničkim propisima usustavili, hrvatski književni jezik koji se tada učio u školama i kojim je pisana hrvatska književnost druge polovice 19. stoljeća. Ali podkraj 19. stoljeća vukovci su uz podporu prosrbske mađaronske vlasti - jerbo su kao saborski zastupnici unionističke mađaronske stranke ili državni službenici podržavali mađaronsku politiku i ona njih - uspjeli ne samo da u škole u Hrvatskoj uvale srbijanski Vukov pravopis mjesto Gajeva hrvatskoga pravopisa, nego i da se hrvatske slovnice pisane jezikom zagrebačke filoložke škole zamiene gramatikama pisanim karadžićevskim jezičnim sustavom iztočne novoštokavštine koji sam po sebi potire temelje tronarječnosti hrvatskoga jezika. Prvi je to teži udarac zadan samobitnosti hrvatskoga jezika i kroatistici kao znanosti. Uzto se izmišljala i nova izvitoperena lingvistička nauka serbokroatistika na temelju lažnih postavki i jezičnih krivotvorina o postanku hrvatskoga jezika i njegovoj poviesti za dokazati kako su hrvatski i srbski jedan te isti jezik.

Uz napore zagrebačkih vukovaca da zakrabulje nekakvim tobože naučnim zmišljotinama prepreke na putu k jezičnom izjednačenju hrvatskoga po srbskosti, u tom su smislu ipak Srbi bili otvoreniji i iskreniji glede "tko će koga pokopati". U "Srpskom književnom glasniku" objavljen je članak "Srbi i Hrvati" pretiskan u zagrebačkom "Srbobranu" 1902. U njem se Nikola Stojanović srbijanski javni i kulturni "radnik" i zloguki prorok javlja iz Beograda i otvoreno prieti genocidom Hrvatima. Navodim: »Hrvati nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu srpska narodnost. Uzimanjem srpskog za svoj jezik, učinili su najvažniji korak sjedinjenju. A i inače proces se stapanja polako, ali stalno vrši. Čitanjem svake srpske knjige, svake narodne pesme, pevanjem svake srpske arije, prelazi atom sveže srpske demokratske krvi u njihov organizam...O slozi ne može biti govora...Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše«.(podcrtao M.K.) Za četnika i razpirivača mržnje na Hrvate Nikolu Stojanovića Hrvati su "tuđinska avangarda", podanički, a Srbi slobodarski narod, pa poručuje Hrvatima da će se borba voditi do iztrebljenja "istrage naše ili vaše". Rječju, još pod žezlom Austro-Ugarske monarhije Srbi su počeli "borbom za iztrjebljenje" hrvatskoga jezika.

III.

Nakon I. svjetskoga rata u monarhofašističkoj Jugoslaviji hrvatski je preplavila bujica srbizama s iztoka što ih u Hrvatsku na okupatorskim bajunetama donesoše novi gospodari iz Beograda. Te nove tuđice pogubnije su za hrvatski jezik od bilo kojih drugih, jerbo se zbog sličnosti slavenskih jezika najlakše uklapaju u svesrbsku težnju razhrvaćivanja cjelokupna hrvatskoga bića i bitka.Vukovci odmah okrenuše 'ćurak' (hrv. kožuh), te od mađaronskih unionista preko noći postaju vrli jugounitaristi odlučni "da ne dopuste bilo kakve razlike između srbskoga i hrvatskoga". Kao zadrti jugočistunci vukovci iz jezika izbacuju sve osobitosti hrvatskoga (kroatizme) i toliko izobličuju hrvatski jezik da su ga pretvorili u zapadnu inačicu (variantu) srbskohrvatskoga "vukopisa" , t.j. iekavizirani srbski kakvim uglavnom govore balkanski pravoslavni Vlahi, a s postupnim prielazkom u služenom govoru na beogradsku ekavštinu . Za njih i hrvatska književnost počima s Vukom . Preko cieloga jednoga jezično-poviestnog diela hrvatske kulture olako se prešlo - kao da ne postoji. Dotada tisućljetni hrvatski jezik malne bi ukinut. Presjekli su tako njegovu tisućljetnu produžbu, pa je odtada hrvatski postao sličniji po uporabnom rječniku (vokabolaru) i slovničkom propisu (gramatičnoj normi) srbskom jeziku negoli samom sebi iz 19. stoljeća. (v.HML). Otada će se za domaću i inozemnu uporabu službeno promicati da je Vuk Stefanović Karadžić podario Hrvatima jezik i pravopis, odnosno da su Hrvati uzeli srbski za književni jezik, jerbo svojega prije toga nisu imali. (v.Uvod). A zapravo bilo je, može se slobodno reći, obratno. Naime, dok nisu prihvatili Vukov jezični preustroj (reformu), Srbi i nisu imali spomena vrjednije književnosti na svojemu narodnom jeziku . Otac Domovine Ante Starčević, pak, nazvao je Vukov jezik "govedarskim" . A sin pravoslavnoga prote iz Smiljana kod Gospića, glasoviti izumitelj NikolaTesla za Vuka reče Ivanu Meštroviću, hrvatskom kiparu svjetska glasa: "Uveo je čobanski jezik, pa mjesto da smo u profinjenosti jezika i pojmova pošli napried, otišli smo natrag" .

IV.

Pošto su hrvatski sveli na položaj pokrajinskoga govora, taj "novi srbskohrvatski državni jezik s naglašenom ekavskom primjesom" u obje je Jugoslavije, monarhofašističkoj i jugokomunističkoj, bio državnim jezikom, jezikom državne birokracije, beogradske savezne uprave, raznih administrativnih obrazaca, službenih strukovnih propisnika, diplomacije, kraljevske vojske i JNA, kraljevske policije i komunističke milicije, UDB-e, zakonodavstva, JDŽ-a, PTT-a, prievoda stručne, ekonomske i političke literature (za što je u Beogradu uviek bilo novaca na pretek), političkih organizacija, politbiroa i CKKPJ-u i poslije SKJ-u, školskih knjiga, slikopisnih novosti, prievoda slikopisa, jugoglasila, javnih priobćila, novinskih agencija i dopisničtava,Tanjuga, krugovalnih i dalekovidničnih odašiljbi Jugoslavenske radiotelevizije i Radiotelevizije Zagre (JRTV-a, RTZ-a.). U tom razdoblju hrvatski je protudržavnim, nacionalističkim jezikom, pa je zabranjeno i samo spominjanje njegova imena. Jugokomunistička diktatura nije nadvisila monarhofašističku u popustljivosti, ali jest u okrutnosti. S govornica u CK SKH komunisti grme proti onih koji vrše nasilje nad "našim" jezikom jerbo iz njega izkorjenjuju srbizme (sic!) (v.B). Objavljeni su i popisi hrvatskih "nacionalističkih" rieči i tko se usudio rabiti ih izložio bi se opasnosti da ga proglase "narodnim neprijateljem", te da proti njemu budu poduzete "administrativne mjere"

Na tom se Vukovu jeziku hrvatskoj djeci već gotovo jedno stoljeće predaje u školama i uči ih se kako je to "naš" jezik. Uče ih uglavnom učitelji nehrvatske nacionalnosti. Mnogi profesori srednjih škola i što je još gore i na sveučilištima bili su, a neki su još i sada, po svojem rođenju i uvjerenju daleko od težnji hrvatskoga naroda. . Srbizacija škola osobito je kruta bila iztočno od t.zv. "amputacijske crte" Virovitica-Karlovac-Karlobag na hrvatskom području koje Beograd smatra dielom velike Srbije (područje nekadašnje Pećke patriarhije ), a od 1945. i u Istri, gdje su "čak i u jeku Domovinskoga rata profesorska mjesta u hrvatskim školama diljem Istre držali 'razvojačeni oficiri JNA srbske narodnosti'" . To ne znači da su i danas u inim dielovima diljem Republike Hrvatske učitelji i nastavnici hrvatskoga izključivo ljudi kojima je hrvatski materinski jezik . Desetljećima su školstvo i prosvjeta u Hrvatskoj bili oruđem u rukama tuđinskih vlasti. Zanemarivani su i potiskivani obrazovni sadržaji i vrjednote iz područja hrvatske nacionalne kulture i latinske srednjeeuropske katoličke civilizacije. Bijahu toliko zatrovani bizanstkim poviestnim krivotvorinama i izopačinama činjenica i krivom poukom da se još uviek prava istina gotovo jedva razaznaje. Primjerice, naša hrvatska glagoljica postala je njihovom "praslavenskom glagoljicom" i zajedno s bosančicom nila je "srpsko istorisko pismo" .To tuđinsko nasilje ostavilo je toliko dubok trag u slovarima, slovnicama i pravopisima. Danas mnoge školske knjige, osobito rječnike, ne smijemo uzimati bez stanovitih ograda i opreza. Isto vriedi i za Broz-Ivekovićev "Rječnik hrvatskoga jezika" (1901.) koji je gotovo doslovce prepisan Vukov: "Srpski rječnik" (Beč 1852./ Bgd.1935.) i veliki Akademijin "Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika" (Rječnik JAZU) koji je godinama gutao velik novac hrvatskih poreznih obveznika, a danas ga valja kroatizirati i nadopuniti hrvatskim riečima. (v.BT-2).

V.

Tako smo mi Hrvati, t.j. hrvatska djeca, nakon što nam se u 20 stoljeću dogodila politika koja je u Hrvatsku uvela nov državni jezik i pravopis, t.j. inačicu srbskoga, naraštajima bili podvrgnuti "karadžićevskom jezičkom vaspitanju" i u školi učili nekakav izmišljeni jezik.Od nas se skrivala hrvatska jezična tradicija ili nam se pogrješno tumačila, pa, na žalost, ni uz najbolju volju obični neupućeni ljudi ne znaju više lučiti što je u jeziku kojim govore njihovo hrvatsko - a što tuđe. Danas svuda nalazimo popriličan broj tih nakaradnih ostataka beogradskoga jezičnoga nasilja i u govoru ljudi koji bi ih se rado oslobodili. Neupućeni misle, primjerice, kako od HRT-a (zato jer se zove "Hrvatska") barem ne mogu čuti nešto loše u jezičnom pogledu. A kad tamo, kao da je jezično neznanje postalo obćom značajkom malne svih naših medija. Koliku zbunjenost to unosi među Hrvate potvrđuje i pojava da su neki Hrvati nakon 1990. počeli rabiti neke srbizme koje k nama donesoše izbjeglice , misleći da su to izvorne hrvatske rieči povratnice koje su beogradske vlasti iz hrvatskoga davno prognale, pa ih oni prije nisu mogli čuti. PRIMJERICE: srbizam 'ponaosob' mjesto hrv. "posebice, odvojeno, poimence"; ili glagoli s osnovicom "tur" koji su se 1945. smatrali nehrvatskima, sada su već iztisnuli mnoge hrvatske glagole pa mnogi kažu da se '-lopta dotura' mjesto dodaje, dobacuje; '-mišljenja naturaju' mjesto nameću; '-poduzeća ili zborovi razturaju' mjesto razpadaju, razbijaju, raztjerivaju; '-stanovi preturaju' mjesto premeću; '-ideje proturaju' mjesto podmeću, razparčavaju, proguravaju; '-čelnici se izturaju' mjesto iztiču. Mnoge od njih čine viesti besmislenima ili nerazumljivima u hrvatskom. Tako, PRIMJERICE, što je novinar htio reći viešću u VL. 23.2.1997. »Kakve se novine pripremaju u školskom sustavu?« Znači li to: (1) kakve se (školske, zidne) novine pripremaju u školama?" ili "što se novo priprema u školskom sustavu?" U srbskom kažu 'novina' za (1.) nešto novo, novitet, pronalazak. i za (2) novine (glasilo, list, dnevnik) U hrvatskom "novine" znače samo tiskovinu, dnevnik, glasilo /newspaper/ i za razliku od srbskoga u hrvatskom dolaze uviek u množini, a mjesto srb. rieli "novina" Hrvati kažu: " nešto novo, novitet, pronalazak" /innovation, new item/.

Mnogi Hrvati još uviek ne znaju da za "školsku lektiru" nisu čitali izvorna djela hrvatskih klasika (Augusta Šenou , Antu Kovačića, Eugena Kumičića, Josipa Kozarca, Ksavera Šandora Đalskog i dr.) napisana hrvatskim pravopisom i hrvatskim jezikom zagrebačke filološke škole (v.S.H.) - nego izkrivljena nehrvatskim pravopisom u karadžićevštinu prepisana – jednom rieči, krivotvorena! Jednostavno, hrvatsko je čitateljstvo valjalo u jezičnom pogledu prevariti, kako bi obmana bila što lakše i šire prihvaćena. Naime, izvorni jezik tih hrvatskih književnika pokazuje i dokazuje koliko su hrvatski i srbski jezični sustavi jasno odvojeni jedan od drugoga, te ne mogu biti jedan i jedinstven jezik što karadžićevskoj svesrbskoj imperialističkoj knjižkoj postavki da su svi štokavci Srbi izmiče tlo pod nogama. Ovako, na žalost, ona se i takvim i sličnim smicalicama, a silom politike i vlasti - održava već godinama u životu. I danas su ta djela pred nama, u našim knjižarama i izlozima, u neizvornu, krivotvorenu transkribiranu vukopisu, kano i onda kada nas je trebalo zavarati jezičnim i kojekavim drugim "bratstvom i jedinstvom" – malne dogmom o jednom narodu s dva (dvojaka) imena (v.S.H.). U određenu smislu to je još i danas rak rana na živu tkivu hrvatskoga jezika. Istodobno, tuđinska je vlast hrvatski jezik zatirala i nasilnim naseljavanjem Srba u potlačena hrvatska područja kako bi odatle iztisnula hrvatsko pučanstvo i kako bi Hrvati u svojoj domovini u manjini ostali.

VI.

Kada Hrvati napokon ponovno stekoše vlastitu državu bilo je očekivati razsrbljivanje hrvatskoga jezika u onom zamahu kakav zaista bi moguć, odnosno koliko ga može prihvatiti sam život. Nu, grdno razočarani ostadoše svi kojima je na srcu i duši čistoća materinskoga im jezika (v.MŠ). Naime, uzpostavom hrvatske države, zbog političkog imperativa Domoviskoga rata i krutosti znanstvenih ustanova, svi su vukovci zadržali položaje koje su imali u Jugoslaviji, pa su nasliedili i podpun nadzor nad hrvatskim prosvietnim i znanstvenim ustanovama od pučkih učiona do najviših zavoda (HAZU/JAZU, Sveučilišta) - gdje hrvatski i danas kroje po svojem vukovskom nazoru. Nakon razpada SFRJugoslavije u službenom jezikoslovlju u nas ništa se bitno nije promienilo , izim tek formalističke zamjene samog imena koji je od srbskohrvatskoga vukopisa samo preimenovan u hrvatski (vukopis) uz škrto doziran dodatak kao ures nekih desetak zapretanih rieči danas povratnica u hrvatski iz srbskoga progonstva (primjerice: točka, glede, u svezi, tiekom, izvješće, blagdan, obitelj, objed, častnik, i t.d.) - ali dostatno je da im samo spomenemo pravi "hrvatski pravopis" , pa da se smjesta ustoboče na stražnje noge i nakostrieše, a nama je u trenu više negoli jasno kako "vuk dlaku mienja - ali ćud nikada". I to unatoč (Barcelonskoj međunarodnoj) Deklaraciji o jezičnim pravima" od 6.6.1966. koja na temelju Opće deklaracije OUN o pravima čovjeka iz 1948. traži da "jezična prava budu smatrana temeljnim pravima čovjeka" .

Dežurni vukovci trude se i nakon 1990. zadržati što je moguće više rieči iz srbskoga jezika koje su se godinama taložile u srbskohrvatskoj vukovštini . Ipak, gdjegdje se pokušalo malčice popraviti stanje, gdjegdje učinjen je tek malen pomak, ovisno o rodoljublju ljudi. I taj sitan pomak potaknuo je jedke, uvredljive sukobe, srboslavsko izrugivanje s prievodima tuđica na hrvatski . Iztisnute hrvatske rieči, sada povratnice (povratak odpisanih) kući u hrvatski, nesnošljivi jugoslavenski nacionalisti, naviknuti na unitarno govorenje, nazivati će "novohrvatskima" ili "super-hrvatskima" , pače "fašističkima" kako bi stvorili obće ozračje kako je zločin rabiti ih. Beogradski poznati lingvisti u "Jezičkom priručniku (Језички приручник) Radio-televizije Beograd" Bgd.199l. godine na str. 148. nakon 50 godina još uviek nazivaju "šovinističkim pamfletom" knjižicu "Razlike između hrvatskog i srpskoga književnog jezika", Petra Guberine i Krune Krstića iz 1940. u nakladi Matice Hrvatske. I spominju na str. 152. »neslavne kovanice iz vremena NDH da radio nazovemo 'razglas', automobil 'samohod', a helikopter 'vrtolet'.« Što dokazuje da im je važnija lažna promičbena učinkovitost, negoli sama točnost. Time su pokazali da uobće ne znaju o čemu zbore, jerbo radio se hrvatski kaže "krugoval", automobil je "samovoz", a helikopteri u doba NDH "vrtoletili" su samo u njihovim svesrboslavskim glavama. Tim usukanim svesrbima je važna samo njihova već otrcana i davno potrošena izprazna politička meta: "Hrvati i 1941."

VII.

Političkih svađa i lingvističkih neslaganja među jezikoslovcima bilo je i biti će ih. Jerbo, sasvim je sigurno da se pomoću jezika ostvaruju određeni politički ciljevi. I ne samo među jezikoslovcima. Takvi su sukobi nešto uobičajeno u poviesti hrvatskoga jezikoslovlja. Od Hrvatskoga preporoda hrvatski je jezik manje-više predmetom svih lingvističkih prepiraka i političkih svađa u nas, jerbo jezik ne postoji izvan političkoga spleta. Jezikoslovlje je cielo to vrieme samo borilište između svesrbskoga nasrtljiva nacionalizma i hrvatskoga obranaštva. Uostalom, jezičnostručna djela ove vrste po naravi svojoj uviek su podložna kojekakvim uvredljivim izpadima i licemjernim prigovorima već i stoga što su razlike među njihovim koristnicima vrlo velike s obzirom na nacionalnu i vjersku pripadnost koja im diktira i njihove političke nazore motivirane osobnim probitcima ili tuđinskim imperijalističkim. Stoga su takvi živčani i žučljivi napadaji jugoslavenskih nacionalista na razpre o hrvatskom jeziku puni mržnje, zlobne pristranosti, stručnoga jala, političkoga etiketiranja i podlih podmetačina na račun njihovih pisaca.

Počeli su otvoreno onom svojom za nas Hrvate zloslutnom "borbom koja će se voditi do istrage naše ili vaše" kako nam je to najavio beogradski "kulturni" četnik Nikola Stojanović. Nu, Hrvati su se za njih pokazali pretvrdim orahom. Valjalo ih je onda ocrniti u očima novih naraštaja i u očima svieta. Oduzeti tako Hrvatima čak i svaki vanjsko-politički oslon i podporu. Bizanstka bezsavjestna ćud obdarila ih je lakoćom izvrtanja istine i redosljeda uzroka i posljedica. Naime, Srbi su činili strašne zločine, a onda su ih drugima pripisivali, "pakovali", druge za njih obtuživali i neprestano sviet s njima strašili. Začuđuje pak što oni vjeruju vlastitim lažima svim žarom svojega htienja u čemu leži i izvor sugestivne moći, jerbo svako snažno htienje djeluje sugestivno i prenosi se na druge. Izpod diktatura svetosavskoga svesrbstva i srbokomunističkoga bratstva i jedinstva kulja upravo urođena mržnja na sve što nije u interesima srbstva, pa i na hrvatski narod, njegovu vjeru i njegov jezik – pa je prirodno da se od njih branimo kako znamo i možemo.

Nasumce i sažeto, primjerice, i u naše doba:

  • (1) Kada su se iz prodaje počeli povlačiti rječnici, učbenici i priručnici za "hrvatski ili srpski", vukovci sa Stolice (katedre) za suvremeni hrvatski književni jezik Sveučilišta, hoteći tim činom hrvatsko Ministarstvo prosvjete odgurnuti u blato svoje politike, javno prosvjeduju u Vjesniku 13.6.1994., "Koja je razlika između povlačenja i zabrane knjiga". Jerbo, hoće reći, zar povlačenje knjiga iz prodaje nije isto što i zabrana knjiga? A zna se koja vlast zabranjuje knjige! Nu, kada su oni iz CKSKH, po nalogu iz Beograda, naredili da se 1971. spali (kao u doba inkvizicije ili Hitlera) ciela naklada proljećarskoga "Hrvatskoga pravopisa" koji se od dotadašnjih vukovskih razlikovao samo po naslovu, nitko od lieve inteligencije nije ni pisnuo. Dotle hrvatska vlast ne smije povući iz prodaje one s naslovom "ili srbski" da joj ta ista inteligencija odmah ne pripiše malne "mračnjačke" nakane, blago rečeno.
  • (2) Pri Okruglom stolu HHO-a "Pomirenje (hrv. pomirba) država, crkava, politike" kako piše Vjesnik 20.l0.1996. predstavnik HHO-a je zjavio: "Radikalno je očišćen jezik i sredstva javnoga priobćavanja".
  • (3) Zatim razni doušnici i jugoslavenski integralisti, pozivaju u pomoć i saveznike iz inozemstva, kako bi prokazali hrvatsku vlast pred cielim svietom. Britanski časopis udruge novinara "Journalist" lažno obtužuje hrvatsku Vladu za "Jezično čišćenje u Hrvatskoj". Vjesnik 29.8.1995. pod naslovom "Nastavak antihrvatske kampanje" (na Zapadu) prenosi iz Londona: »Novinari u Hrvatskoj suočavaju se s izvanrednim problemom, prisiljeni su promijeniti svoj jezik. ... Vlada je optužena za 'fašizam' zbog svoga programa s 'korijenskkm pravopisom' ili jezičnim čistunstvom, kako bi se razlikovao od srpskoga, pod prietnjom kazne onima koji ih ne primjenjuju. Osnovan je Državni ured za hrvatski jezik. Govoriti ili pisati protivno novom jeziku povlači novčane ili zatvorske kazne do šest mjeseci. Do neovisnosti Hrvati, kao i svi Jugoslaveni upotrebljavali su srpsko-hrvatski jezik«. Zamislite, koje su to nacionalnosti ti novinari koji su prisiljeni promieniti svoj jezik i u Hrvatskoj govoriti i pisati hrvatski?
  • (4) Krugovalna postaja DW Köln na srbskom jeziku 25.8.1996. izvješćuje o izletu šarena družtvanca međunarodnjaka, od Banja Luke do Zagreba, u autobusu s OU oznakama. Među njima je i jedan Srbin, putovoditelj i prevoditelj. Ne vidi on putem popaljena hrvatska sela i pustoš što tu osta poslije srbske agresije i JNA na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, nego svojim međunarodnjacima i sunarodnjacima pripovieda ono što oni žele čuti. Govore li Hrvati još srbskohrvatski, tj. iekavskom inačicom srbskoga jezika? Zanima ih, a on im laže: »U Hrvatskoj se promienilo samo pismo (sic!). Svi u redakcijama na stolu moraju imati Nikolićev jezični savjetnik (?) po kojemu smiju pisati nekakvim zastarjelim jezikom kao da Holanđane prisilite da pišu afrikanerski«.

VIII.

Srbima njihov urođeni bizantski nagon nalaže lagati, pa hrpe toliko očitih laži ne bi trebalo ni pobijati kada ne bi bile izmišljene za "potrošnju na inozemnom tržištu". Nu, u pomoć će nam priskočiti same srbijanske iztaknute ličnosti!. Srbijanski intelektualac, disident, arhitekt Bogdan Bogdanović, bivši gradonačelnik Beograda i graditelj spomenika u Jasenovcu, nazvao je tu osobinu u Srba "civilizacijom laži". Književnik Dobrica Ćosić, "srbski Tolstoj" i bivši predsjednik SRJugoslavije izrekao je temeljnu maksimu te civilizacije laži, kazavši kako je "laž u srpskoj istoriji imala jednaku važnost kao i bitke" .

S druge strane zagrebački Večernji list objavljuje 30.9.1995. sastavak "Vratite nam jezik!" s vapijućim glasom Petra Ukvića: »Molimo Vas, vratite nam hrvatski jezik u škole, knjižnice, na HRT, u tisak, na ulice ...Ljudi su ogorčeni i zbunjeni. Neki kažu da je ovo početak stvaranja treće Jugopslavije, a drugi opet da se u borbi za jezik najbolje dokazuje briga za Hrvatsku. U učbenicima za, primjerice, osnovnu školu više se ne uči o sisavcima, biljožderima, zemljovidima ... nego o sisarima, biljojedima, kartama, odnosno mapama, kao što uče đaci u Beogradu...Dopustili ste i tiskanje prosrpskoga Rječnika hrvatskoga jezika s rječima kao: bure, pantljika, burazer, historija, tušta i tma« ; itd. A prof.dr. Radoslav Katičić, lingvist svjetskoga glasa, slavist i kroatist, sveučilištni profesor u Zagrebu i Beču, član četiriju akademija Hrvatske, Austrijske, Norveške i BiH, na pitanje zagrebačkoga časopisa Globus (prenio "Politički zatvorenik" br.86, svibanj 1999.): "Koliko današnja hrvatska vlast utječe na jezik i jezičnu politiku?" Odgovorio je: »Vlast na jezik uobće ne utječe. Vlast se toliko drži izvan toga da ni jedna struja onih koji su za jezik odgovorni, koji se jezikom bave i koji o jeziku nešto znaju nema njezinu podršku. Očito je da su za vlast sve obcije otvorene. Ona, zasad, ne želi provoditi nikakvu jezičnu politiku. Dakle, u nas jezične politike nema«. (Podcrtao M.K.)

Dakle u Republici Hrvatskoj službene jezične politike nema! Nije je ni bilo. Odakle onda u jugoslavenskih nacionalista i jugonostalgičara toliki histerični strah od pravoga hrvatskoga pravopisa, od hrvatskih rieči, i napokon hrvatskoga jezika. Kako bi za Hrvate njihov materinski hrvatski odjednom mogao biti "novogovorom", dok je srbijanski Vuka Stefanovića Karadžića za njih zapravo "afrikanerski novogovor"? Odakle nadimak "ustaški" jeziku kojemu je prvi pisani spomenik Baščanska ploča iz 1100. godine ? Zašto ime "ustaški" hrvatskom pravopisu Ljudevita Gaja iz 1836? Po čemu su hrvatske rieči iz Parčićeva "Hrvatsko-talijanskoga rječnika" tiskana u Zadru 1901. "ustaške"?

IX.

Po svemu je očito da je taj histerični strah slavosrba, jugoslavenskih nacionalista i vukovaca od hrvatskoga jezika, hrvatskoga pravopisa, hrvatskih rieči – proizašao iz Članka I. Zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, njegovoj čistoći i pravopisu od 14.8.1941.(br.CCXLIX-1083-Z. p. 1941.) kojom se u obću uporabu u Hrvatskoj vraćaju hrvatski jezik i pravopis .

»Taj članak, što se tiče hrvatskoga jezika, znači kraj izmišljenom "hrvatskom ili srpskom" jeziku, a što se tiče hrvatske državotvorne misli, kraj jugoslavenske ideje o zajedničkoj državnoj tvorevini južnoslavenskih naroda i Jugoslavije. On zauviek ukida učenje slavista i srbokroatista XIX. i XX. stoljeća, kako Hrvati nemaju svoj jezik, već ga diele sa Srbima. Laž o zajedničkom hrvatskom ili srbskom jeziku bila je temelj na kojem su svi jugoslavenšćujući jezikoslovci i političari 150 godina strpljivo i uporno gradili prvu i drugu Jugoslaviju. Pri tom su dobro znali da nestankom te laži nestaje i Jugoslavija. Napadajući "korienski pravopis" oni su, u stvari, napadali upravo baš Članak I. "Zakonske odredbe o hrvatskom jeziku", točnije: pravo hrvatskoga naroda na vlastiti jezik i na vlastitu državu« (v.AK-2).

Odatle, valjda, i srbska mržnja na sve hrvatsko, jezik, poviest, tisućgodišnju kulturu, srednjeeuropsku civilizaciju i čak, dapače, na katoličku vjeru. Toliko je sveobsežna i duboka ta njihova mržnja da je mnogima prostodušnicima bilo težko pojmiti da bi mogla biti i bezrazložna. Uz nju su naivni prostodušnici diljem svieta slušali i srboslavsku tezu umotanu u laži o genocidnosti hrvatskoga naroda, pa su i na težnju Hrvata za svojom državom i jezikom izkosa gledali. U svojoj unutarnjoj moralnoj i političkoj izopačenosti, znajući da je i zlo moć, srboslavi i komunisti (koji su sami postali instrument velikosrbskih interesa) od 1945. hoće hrvatski jezik i pravopis ocrniti, prišivajući mu toliko ozloglašenu fašističku etiketu - da bi se Hrvati, od straha, skrušeno i pokajnički, odrekli svojega jezika. Neki kolebljivci i jesu.

A onaj koji se sam predaje taj je u očima drugih kriv. Svesrbski imperijalisti su se na taj način, a u svoje gramzljive političke svrhe, bezočno lažno koristili činjenicom što su Gajev hrvatski pravopis i hrvatski jezik zagrebačke filoložke škole nakon 50 godina izgona opet bili vraćeni natrag u javnu porabu u doba 2. svjetskoga rata kada se Hrvatska država bila priključila silama koje su za cilj imale srušiti nepravedan versilleski poredak po kojem je zapadnoeuropska masonerija i Hrvatsku nakon 1.svetskoga rata bila izručila na milost i nemilost Kraljevini Srbiji?

A što je u tome loše ako Hrvati u svojoj državi, u svojoj domovini, svojim jezikom hoće govoriti i pisati? Prispodobe radi: Kada se Irska 1937. oslobodila englezkoga gospodstva, uvela je u obću javnu službenu uporabu irski jezik mjesto englezkoga. Nitko tada nije irsku Vladu nazvao nacionalističkom, proglasio "fašističkom" iliti"fašistoidnom", čak ni englezki novinari senzacionalizma gladni. Ali hrvatskoj Vladi koja po riečima dr. prof. Radoslava Katičića "zasad, ne želi provoditi nikakvu jezičnu politiku" , engleski novinari, očito u dosluhu od nekih jugoslavenčina iz Zagreba nahuškani (inače odkuda bi Englezi znali što je to korienski pravopis), u svojem časopisu Journalist podlo potvore: »Vlada je obtužena za "fašizam" zbog svojega programa s "korijenskim pravopisom " ili jezičnim čistunstvom ...«  A činjenica jest da Republika Hrvatska uobće nije ni imala u svojemu programu nikakvu jezičnu politiku, na žalost! Kada već u jezikoslovlju baratamo političkim jezikom kano oni, budimo barem pravedni pa i mi njih upitajmo:"A po čemu je, uostalom, Gajev hrvatski korienski način pisanja "ustaški", ako onda i srbski pravopis Vuka Karadžića nije "četnički"?

X.

Unatoč svim težkoćama i nedaćama, uvrjedama i prietnjama, poneki su hrvatski jezikoslovci svojim znanstvenim iztraživanjima uspjeli dokazati da hrvatski i srbski nisu jedan jezik. Svojim su razlikovnim rječnicima i priručnicima upozoravali na nametnute nam srbizme i barbarizme, te kako je skrajnje vrieme da pristupimo jezičnom čišćenju hrvatskoga od svega što mu je bilo godinama nametano silom, kako bi se Hrvati što više i jezično udaljili od Srba.

Proti nama digli su kuku i motiku čuvari "bratstva i jedinstva": vukovci, jugoslavenski nacionalisti i svetosavski jezični udbaši samo zato što nas vodi ljubav prema hrvatskom jeziku. O nama se čuju obtužbe kano o jezičnim secesionistima (razkolnicima) koji bratskoj zajednici "cepaju" jezik, ovaj jedan, isti, zajednički - Vukov! Javno nam nieču stručnost, postupajući sve više kao tlačitelji i progonitelji svih onih koji se bore za samosvojstvo hrvatskoga jezika. Sve koji su oprječna mišljenja njihovu prikazuju kano nekakve opasne urotnike s idejama u kojima ima više politikanstva negoli struke. Obtužuju nas da kočimo razvoj jezika; da izmišljamo srbizme samo da bi razlika između hrvatskoga i srbskoga bilo što više i kako bi bile što veće. Nikako da shvate da mi ne govorimo njihovim jezikom, pa u svojim obtužbama ne prezaju ni od vlastitoga protuslovlja. Govore: »Što je srbizam u hrvatskom jeziku, to je težko odrediti i zato se jezikoslovci od imena i ne bave pisanjem razlikovnih rječnika« . Svakako, vukovcima je "to" što je srbizam težko odrediti kad razliku između srbskoga i hrvatskoga rješavaju brišući svaku hrvatsku rieč, pa onda i ne pišu razlikovne rječnike. Ali hoće spriečiti da i itko drugi o tome piše. Hoće nas poštedjeti uzaludna truda. Jerbo, to je za nas  »pretežak zadatak« (sic!).

A ako ćemo pravo, ciela je tajna u tom "pretežkom zadatku" što vukovci i jezikoslovci nevukovci kad govore o jeziku - ne govore o istom, već o dva različita jezika. Vukovci cieli život govore o nekom jeziku mješancu za kojega nikada nisu znali kako se zaprao zove. A zvao im se sad ovako, sad onako: srbskohrvatskoslovenački, srbski ili hrvatski, srbskohrvatski, hrvatski ili srpski, hrvatskosrbski, jugoslovenski ili jugoslavenski, pa istočna varianta (inačica), pa zapadna inačica (varianta) "našega jezika" (njihova jezika) - i zato bivaju promaknuti u akademike i sveučilištne profesore. A s druge strane, nevukovci, laici u jezikoslovlju, čistunci, Hrvati urotnici, nacionalisti karieristi koji cieli život govore samo o svojem materinskom hrvatskom jeziku i bore se za nj, nisu imali pristupa ni u stručne časopise, ali zato jesu u zatvore. Činili su od njih, kano i od hrvatskih rieči, izobćenike u vlastitoj domovini. Vukovcima i razpirivačima mržnje i nesnošljivosti, jugoslavenskim šovinistima i danas je još "obtužba za fašizam" najznanstveniji "lingvistički" dokaz da su oni u pravu. Na sva usta diljem svieta obtužuju samosviestne hrvatske jezikoslovce i profesore jezika za "fašistoidno etničko čišćenje u jeziku" kojim navodno hoće 30.000 "stranih" rieči ukloniti iz rječnika.i zamieniti ih nekakvim "ultra hrvatskim riečima" . Vjerojatno misle na rieči "povratnice", one koje su baš oni prognali iz hrvatskoga u doba svojih svesrbskih diktatura.

XI.

U našoj hrvatskoj kulturi već u prošlim stoljećima utemeljena je nuždnost jezične čistoće, samosvojnosti, s jasno naglašenim odporima prema tuđicama. Međutim, u svietu nema jezika koji bi bio podpuno "čist" od stranih rieči, kao ni jezika koji se ne razvija i ne prihvaća nove rieči. Ali, svaki je narod u svojoj posebnosti i jedinstvenosti u odnošaju na druge narode određen svojim jezikom i borba proti nepotrebnim tuđicama sastavni je dio borbe za svaki jezik . Stoga se obrana od tuđih utjecaja postavlja i kano pitanje očuvanja nacionalnoga identiteta (prepoznatbe). Tako na jezično čistunstvo nailazimo i u velikih naroda: primjerice Francuza, Talijana , Niemaca. A osobito kod malih naroda kod kojih je posve naravno da svoj jezik čuvaju i očuvaju od velikih i moćnih, pa je i težnja za jezičnom čistoćom jedna odvajkada osnovnih značajki hrvatskoga jezika, te nije nova pojava. Nu, francuzki čistunci su kulturni djelatnici, a hrvatski - ustaše! Jerbo, kako je hrvatski samostalan jezik, u našem čišćenju hrvatskoga jezika ima jedna novost. Mi danas obračunavamo s pojmom srbskohrvatskoga jezika. Ne priznajemo nikakvih književnih dogovora sa Srbima (Beč 1850; Novi Sad 1956.) i nikakvih srbijanskih pravopisa, kako nikada više nitko ne bi Hrvatima mogao izpirati mozak da nisu poseban narod jerbo su im Srbi dali jezik, te na temelju te laži opet pokušati sa Srbima osigurati političko jedinstvo preko jezičnoga. Danas će vas neki od njih čak, da ne trepnu okom, pokušati uvjeriti da oni nisu vukovci, u klasičnomu smislu te rieči, nego su samo protivnici skrajnjega purizma (čistunstva) i rigorozne standardizacije - što dođe na isto.

Međutim, ako ćemo pravo, najopakiji čistunci, za hrvatski jezik pače zlotvori, bijahu i jesu baš vukovci. Sve što se nije podudaralo sa štokavskim vukovci su potirali do te mjere da su mienjali u štokavski čak i izvorna čakavska i kajkavska i imena mjesta i gradova, pa je PRIMJERICE: Split postao Spljet; Čakovec Čakovac! Oni mnoge hrvatske rieči proglašuju nehrvatskima! Siromaše hrvatski jezik. Htjeli su čak iz hrvatskoga izbaciti i prevedenicu /calque/ iz njemačkoga "kolodvor" / Der Bahnhof/ samo stoga što je nema u srbskim rječnicima. Ti opaki iztrebitelji i janjičari hrvatskoga jezika su uporno i bezobzirno na sve moguće načine proganjali, izbacivali i ukidali sve njima nepodobne kroatizme, osobito one iranskohrvatskoga koriena, starinske usvojenice iz romanskih jezika, pa čakavizme i kajkavizme – baš sve po čemu se hrvatski jezik bitno razlikuje i oštro razdvaja od "srbovukovštine koja je izključivo novoštokavska". Proglasivši ih zastarjelicama, posuđenicama, prevedenicama i nepravilnim novokovanicama, zamienjivali bi ih srbizmima i balkanskim turcizmima, kako bi presjekli produžbu (kontinuitet) izvornoga hrvatskoga jezika i izkorienili ga kano jednog od glavnih nositelja tisućljetne hrvatske kulture. Tako je na kraju zbog njih od izvorna hrvatskoga toliko ostalo da današnji "hrvatski vukopis" ima malo sličnosti sa srednjovjekovnim hrvatskim iz naših glagoljičnih zapisa (v.HML). Zbog toga se bojimo da se njihov broj ne približi postotku kad jedan samostalan jezik postaje ovisan o drugome sličnom, samostalnom jeziku, t.j. hrvatski o srbskom. .

Razložno je stoga da se Hrvati jednim jezičnim dielom moraju vratiti u doba prije 1918. i drugim dielom u doba prije 1945. kako bismo u hrvatski jezik vratili njegove rieči silom iztjerane i srbizmima i polusrbizmima zamjenjene, pa čak oživjeti i neke zastarjelice - što će biti vrlo težko. Bo, od 1918. neke su nehrvatske rieči ušle, što silom što milom, u hrvatski jezik i mnogim Hrvatima toliko pokolebali, poremetili iliti čak zahirili hrvatski jezični osjećaj da su se već naviknuli rabiti te nehrvatske rieči – jerbo ih više i ne osjećaju kano srbizmima. Neprijatelji hrvatskoga jezika pakosno i zlonaumno hoće se time okoristiti i pogotovo iz političkih razloga, onemogućiti svaku ponovnu ustrojbu hrvatskoga jezika u njegovim bitnim značajkama. Jedna od tih značajka je što hrvatski jezik mnogo lakše tvori nove rieči negoli srbski (v.RBo) , a u srpskom postoji odklon prema analitičkom (opisnom) jeziku; primjerice: hrv. tisućinka = srb. (h)iljaditi deo. To čini srbski otvorenijim i tuđicama i posrbljenim internacionalizmima, što mi njima ne zamjeramo – dok ih oni nama nameću. Te tuđice za njih su uporabne obće rieči i čine njihovo jezično blago kojemu nema mjesta u hrvatskom jeziku.Hrvati su kao malen narod posebno osjetljivi na svoj jezik, zato borbu proti tuđicama, t.j. hrvatsko jezično čistunstvo (purizam) valja proučavati kao jedan od oblika borbe Hrvata proti tuđincima. Hrvati pak tuđice, primjerice: germanizme, talianizme, i danas anglizme, rabe samo onda kada za njih nemaju svojih dobrih zamjena. Borba proti nepotrebnim tuđicama u hrvatskom sastavni je dio skrbi za materinski jezik. Obćenito, razumije se, bez nekih tuđica ne možemo, osobito, primjerice u stručnim medicinskim časopisima, ali ih treba smanjiti na podnošljivu mjeru u novinarstvu. Uporaba tuđica znak je siromaštva jezika i siromaštva duha kada ih rabe pojedinci skromne naobrazbe, uvjereni kako uporabom tuđica izpadaju učeni i otmjeni.

Kultura jezika: svaka rieč, pa i najmanji izričak znači, i mora značiti, samo jedno. Stanislav Šimić (1904.-1960.)

XII.

Kako vukovcma njihovo "učenje" nalaže da se hrvatski ne smije razlikovati od srbskoga ni jednom rječju, "dežurni vukovci" su - kako bi spriečili čišćenje hrvatskoga od tuđica - i nakon uzpostave Republike Hrvatske nastavili kočiti razlikovanje hrvatskoga od srbskoga, t.j. da se iz hrvatskoga jezika ukloni dvojezičnost nastala ulazkom rieči iz srbijanske novoštokavštine U ime nekakve "snošljivosti kako nam jezik ne bi bio stroga slika samo hrvatske jezične osebujnosti" vukovci brane dvostrukosti, t.j. "dublete" (udvojak), iliti dva različita lika iste rieči iz dva jezika srbskoga i hrvatskoga; primjerice: srb. 'hvala l(i)epo' i hrv. "hvala liepa", bud u svojim jezičnim savjetima u tiskovinama , bud na predavanjima o jeziku, bud u odašiljbama HRTV.  »Možete kazati ovako i onako« - vukovci krivo poučavaju neupućene u svojim odgovorima na pitanja čitateljstva, slušateljstva, gledateljstva. U hrvatskom može biti samo "hvala liepa" ili "hvala velika", a ne 'hvala lepo' ili 'hvala veliko', jerbo u hrvatskom je rieč "hvala" ženskoga roda. Nu, ipak, po mišljenju "tvrdih" vukovaca, navodim: "kada bismo te dublete izbacili iz hrvatskoga, mjesto bića puna života dobili bismo sušićavca koji samo što se ne sruši od slaboće" . Velika je to bedastoća i prievara, jerbo te "dublete" zapravo su srbizmi, t.j. zamjene za naše hrvatske rieči. I znamo kako su k nama došle . Prof. Ljudevit Jonke u svojoj knjizi "Književni jezik u teoriji i praksi" piše: "Tuđe se rieči šire u nekom jeziku u velikoj mjeri i onda kada koji narod živi u podložnosti, ili čak u robstvu nekog drugoga naroda. Rječničko blago vladajućega naroda nameće se i potiskuje rječničko blago pokorenoga jezika". Stoga one nama ne trebaju. Unakazuju nam jezik. Lingvistika nas uči da u jeziku nema sinonima, oliti istoznačnica, oliti dubleta. Nađu li se istodobno u jeziku, kako ne bi zbunjivale jerbo jeziku se hoće jasnoće, onda jedna rieč odumire kao nepotrebna ili mienja svoje značenje. Uostalom, nasilno zadržavanje "dubleta" protivi se osnovnom jezičnom načelu: jedan pojam - jedna rieč; jedna rieč - jedno značenje. Potrebno nam je stoga sve te rieči značenjski i jezično razgraničiti i hrvatske vratiti hrvatskom izvornom sustavu. Nu, dok je temeljna značajka većine hrvatskih rieči da su uglavnom stabilne i jednoznačne, t.j. imaju točno omeđen smisao i značenje - u srbskom, kao u većini balkanskih jezika, rieči nisu posve sustavno opojmljene, ter lako mienjaju značenja ovisno o sklopu u kojem su uporabljene i postaju višeznačnima. (v.HLM). Neke rieči više nisu ni "dublete", nego "triplete" ili su čak posve izgubile svoje pravo značenje, što vukovci bezpogovorno prihvaćaju i tako za ljubav srbskoga siromaše hrvatski jezik. Jedna rieč s mnogo značenja nije bogatstvo nego siromaštvo jezika. Neriedko uporaba tih novih rieči dovodi do nesmislenih izreka, pa i takvih koje često u hrvatskom kažu upravo oprječno od onoga što se htjelo reći ili su čak suvišnice. PRIMJERICE: Viest iz Bukurešta tiskana u VL 13.10.1999. »Svinja pojela dojenče« za Srbe je obična, a za Hrvate jeziva, jerbo "dojenče" u srbskom znači "odojak", prasence, a u hrvatskoj "djetešce", čedo na majčinim prsima. Ili: viest iz San Hosea napisana na videostranici HTV br.575. 7.9.1999. "...ubrzo su se pojavile i ponude za prodaju tri bebe", Hrvate ne će zaprepastiti, jerbo bebe u hrvatskom znači "lutke", ali u srbskom ona je sablažnjujuća, jerbo "beba" u srbskom znači "dojenče, sasvim malo diete".

K tome, vukovci često dopuštaju dva nespojiva značenja u istoj rieči kao u srbskom; PRIMJERICE: "posljednji  zadnji", jerbo u srbskom: 'zadnji' = u hrvatskom: stražnji; zatim dopuštaju brkanje roda imenica, jerbo i rod je razlikovna kategorija pa se razlikom u rodu također podvajaju rieči osobito barbarizmi; PRIMJERICE: srbski: 'štrudla' = hrvatski: štrudl; dopuštaju umetanje nepostojanoga "a" u suglasničke skupove imenica tuđega podrietla; PRIMJERICE: 'dokumenat' = hrvatski: dokument; dopuštaju uporabu dočetka "-a" u imenicama tuđeg podrietla mužkoga roda na "-ist"; PRIMJERICE: 'komunista' = hrvatski: komunist; dopuštaju ruskosrbski karadžićevski lik: 'Evropa' mjesto = hrvatski: Europa; dopuštaju uporabu upitne riečce "da (li)" dok se u hrvatskom, zbog jezične izražajnosti, u pitanju rabi glagol na prvomu mjestu; PRIMJERICE: 'Da li ručate tačno u podne?' = hrvatski: Objedujete li točno u podne?. Dopuštaju ujednačivanje (gubitak) padeža što je čisti balkanizam oprječan slovničnim pravilima zagrebačke jezikoslovne škole, jerbo hrvatski je jezik padeža. Mi padežima govorimo. Srbski iztočnoštokavski je pak pod jakim utjecajem svojega torlačkoga narječja. Značajka srbijanskoga torlačkoga narječja je (v.ŠkL) obćenito "uproštavanje" (simplifikacija) jezika: razsap padeža; sklonitba imenica svedena je na nominativ ili obći padež; gubitak infinitiva (rabi se: da + prezent). U jezikoznanstvu takve se jezične pojave nazivaju "balkanizmima" po svojem izhodištu u području oko Stare planine na Balkanu u Srbiji. (v.TK). Te jezične nehrvatske pojave vukovci dopuštaju, pa ih i ne izpravljaju; PRIMJERICE.: -Poštovani gospodine Knežević! -Poštovani gospodine profesor! = hrvatskimora biti: Veleštovani gospodine Kneževiću! Štovani gospodine profesore! (gubitak 5. padeža); ili: -Ulica braće Radić = Ulica braće Radića; ili -Živio 1. maj = Živio 1. maja/svibnja; -ekspres kava = hrv. ekspresna kava; ili: -roštilj na drveni ugalj = hrv. roštilj na drvenom ugljenu; -Festival glumca (Ilok 13.5.2001.) = Glumčev festival; -Jutarnji list više od dnevne novine (Telefonski imenik HT 1999./2000; zadnja str. na koricama) = hrvatski: "Jutarnji list - više od dnevnih novina ("novine" su u hrv. pluralia tantum, t.j. uviek i samo u množini); -Ako ne umemo da radimo, umemo (bre) da se bijemo! (Iz govora srbijanskoga vožda Miloševića na Gazimestanu 28. lipnja 1989.) = hrvatski: "Ako ne znamo raditi, znamo se tući!".(v. PRISTUP U SLOVAR).

NAPUTAK: (1) Uporaba "da + prezent glagola" u srbskom mjesto infinitiva zove se "dakanjem". (2) Postavljanje pitanja u srbskom veznikom "da li", mjesto glagolom, zove se "dalikanjem".

XIII.

Vukovci tvrde da se rieči: "fah, orden, afinitet, ambasada, analiza, telefon, balčak, muzika, komponirati, startati, radio, bajpas, top, auto, glamur, televizija, set, i t.d. rabe i u hrvatskom. I ne bi li nas naveli na tanak led, jerbo znaju da to ne možemo poreći, u prvoj će nas prigodi zlobno upitati: "Zar ne da ih i vi 'lično' (osobno) rabite"- što bi trebao biti dokaz za njihovu tvrdnju da su hrvatski i srbski jedan jezik. Rabimo ih, kako ne! Ali te su rieči dio srbskoga jezičnoga blaga budući da ih oni više i ne osjećaju tuđicama, i kako im duša diše tako im ruka piše, pa ih i pišu kako ih izgovaraju i najčešće ćirilicom, jerbo oni za njih svojih rieči ne imaju, a mi za njih imamo svoje zamjene. Za nas te su rieči tuđice koje rabimo samo kad hoćemo, već prema potrjebi s kim razgovaramo ili o čemu i gdje govorimo.U jeziku sve ima svoje stilske vriednosti. Njihova stilska uporaba u hrvatskom slična je slobodi koja se u literaturi zove "licentia poetica" iliti "pjesnička sloboda" koju umjetnik rieči koristi iz određenih razloga (naglaska, duljine, ritma, dojma, slike i sl.). Mi Hrvati imamo slobodu izbora, a Srbi ne! I zato ako neku od tih rieči jednom ili čak više puta neki Hrvat i uporabi u hrvatskom, to ne znači da je ona automatski postala hrvatskom . Uostalom, glupo je o tome uobće se nadmudrivati. Ta, svi znamo da hrvatski ne tvore samo hrvatske rieči. A koji je pak grieh u tome da za rieči koje se rabe i u srbskom i u hrvatskom ne bismo smijeli spomenuti da za njih Hrvati imaju još i svoje (posebne) hrvatske rieči? Nu, što s manjom uporabom tih tuđica, pogotovu ako su one istodobno karakteristične za srbski jezik, i njihovom zamjenom domaćim riečima, svatko može, uz malo napora i hrvatskoga jezičnoga osjećaja, dati svoj prinos kulturi svojega hrvatskoga jezika.(v.FT).

XIV.

Najposlije su vukovci, kako bi i dalje oni bili glavni određivati kako Hrvati moraju govoriti, počeli skakati sami sebi u usta, te pustili krilaticu da je sve što i kako govorimo, ili kako pišemo, pravilno u jeziku, te nam više ne trebaju štilnici (lektori), učitelji jezika i sl. , što je zgranulo hrvatsku kulturnu javnost i izazvalo brojne prosvjede . Sukladno tomu, kada su neki zastupnici tražili da se u Hrvatskom državnom saboru razspravi pitanje hrvatskoga pravopisa , onda su vukovci ustali protiv toga priedloga, jerbo, rekoše, nije dobro kad se politika mieša u jezik kano da nije obćepoznato da je jezična problematika u nas oduviek bila i pitanje beogradske državne politike . Suodnos između jezika i beogradske politike bio je vrlo bitan, jerbo Beograd je manipulirao strukom i određivao kako nam je govoriti. Vukovcima je ostalo u navici iz bivšega sustava, kako znanstvenih argumenata ne imaju, da svaku stručnu jezičnu razspravu o hrvatskom ušutkaju floskulom o nacionalističkom politikanstvu svojih protivnika. A kada ni to nije pomoglo, uzeše prigovarati kako bi već jednom hrvatski valjalo definirati drugačije, a ne u odnošaju, pa i sukobu sa srbskim. Doista, da su Hrvati u jugoslavenskim školama učili izvorni hrvatski jezik, onda bi se uistinu hrvatski mogao definirati bez uzporedbe sa srbskim. Ali nisu. U jugoslavenskim su školama Hrvate desetljećima učili njima tuđ jezik - srbovukovštinu, pa im se onda uz uzporedbe razlika s tim tuđim jezikom može najlakše pokazati i odrediti definicija njihova hrvatskoga jezika. I to je dobro. Jerbo, hrvatski ne može biti sam sebi mjerom. Njemu, su mjeru davali i drugi jezici. Među njima i srbski. Da mu nije davao i srbski, značilo bi da su hrvatski i srbski jedan jezik. Bez odredbe hrvatskoga nema ni njegova razgraničenja od srbskoga.

XV.

Međutim, najgore je što se vukovci cielo vrieme od 1990. odnose maćuhinjski prema hrvatskim riečima prognanicama koje se vraćaju kući na svoje hrvatsko ognjište, a istodobno puštaju prolaziti u javnost stotine nehrvatskih rieči. Političari nam govore jezikom "banjalučkih bukvara" - a to, čini se, nikoga ne smeta. Najmanje njih same. Vidimo to i po nehrvatskim riečima koje se rabe u medijima, posebice reklamama koje vrve internacionalizmima, vulgarizmima stihoklepaca u srdcedrapateljnim "novokomponiranim pjesmama", pa u nazivima i imenima trgovina, poduzeća, glasbenih sastava i kafića. Najopasnije je pak što je u tom nemaru za jezik hrvatski počeo gubiti i neke svoje skladnjanske (sintaksne) i stilske osebujnosti koje ga bitno razlikuju od srbskoga. U hrvatskom tvorbeno vrlo bogatu jeziku i dalje se uveliko rabe nepotrebne sintagme (sklop od dvije ili više rieči za jedan pojam) gdje bi inače dostojala samo jedna rieč - jerbo jugoslavenšćujućima sve novotvorenice vonjaju na hrvatsko etničko čišćenje jezika, pa ih odbacuju budući da toga nema u srbskom! Nije se tome previše čuditi ako znamo da i najviši državni dužnostnici ne znaju hrvatski i da jezična kultura u nas izrasta na govoru bud novinara iz doba bratstva i jedinstva, bud novinara koji nisu završili škole negoli "centre".

A i ono što je dugo godina nametano i često nametnuto, uza svu dobru volju i trud nije moguće trenutno promieniti. Mnogi će vas Hrvat mrko ili poprjeko pogledati ako ga izpravite i upozorite, PRIMJERICE, da je rieč 'događanja' ostala u nas nakon 'Miloševićevih događanja naroda', osobito u novinarstvu, a da se hrvatski kaže "dogođaji", prema glagolu "dogoditi se". Ili da "ličiti" u hrvatskom ne znači "sličiti", jerbo u hrvatskom "ličilac liči", a "sin otcu sliči". Ili da "značaj" u hrvatskom znači "karakter" /character/, a srbskom "važnost" /significance, importance/; PRIMJERICE: A.G.Matoš u jednom listu iz Patriza 1901. opisao je Hrvatsku kao zemlju "značajnika bez pameti, umnika bez značaja". Ili da se hrvatski kaže "brojiti; ja brojim, ti brojiš ... brojenje, prebrojiti", i t.d., a ne 'brojati; ja brojam, ti brojaš ... brojanje, pobrojati', i t.d. Ili, da se i po izboru između dvaju početaka očituje bitna osebujnost hrvatskoga jezika, pa i kako uporaba priedloga 'sa-' u složenicama glagola (sabirati, sačekati, sačiniti, sakupljati, i t.d.) nije hrvatska jezična osobina. Ona je k nama došla iz balkanskih prostora nakon 1918. (v.FT), pa da se mjesto hrvatske rieči "doznati" često čuje 'saznati'; PRIMJERICE: 'Da li ste saznali (iliti još gore: imate li saznanja) gde su krenuli?' = hrv. "Jeste li doznali kamo su otišli?" Ili da za rieč 'saznanje' Hrvati imaju svoju rieč "spoznaja". Primjer iz knjige srbijanskoga lingviste Pavla Ivića "Srpski narod i njegov jezik" (Bgd.1971.): 'Raslo je saznanje da se istureni delovi srpskoga naroda mogu spasti samo ujedinjenjem Srba' = hrv. "Rasla je spoznaja da se izseljeni djelovi srbskoga naroda mogu spasiti samo ujedinjenjem Srba". Premda će vam službujući vukovci reći da je dobro i 'onako' i "ovako", potvrđujući tako svoje jugoslavenstvo, mi pak uzporedbom takvih rečenica možemo prepoznati veliku razliku u onom što se u jezikoslovlju zove hrvatskim jezičnim stilom.

I utjecaj zemljopisno blizkih govora jednih na druge nedvojben je, pa se neke srbske rieči pojavljuju kao narječne u hrvatskim govorima gdje se jezično područje ne podudara s državnim granicama, što može unositi pomutnju u jezik. Ti Hrvati se možda izražavaju sličnim jezikom sa Srbima, ali nemaju nikakve mentalne sličnosti s njima. PRIMJERICE: U doba Domovinskoga rata izbjeglice i progranici iz Vukovara tiskali su u Zagrebu oglas (plakat) na kojem je pisalo: 'Čitajte između redova' = hrvatski: Čitajte između redaka". U hrv. "redak" nije isto što i "red" kao u srbskom, nu, svejedno, nitko tim Vukovarcima ne može zaniekati njihovo hrvatstvo, dapače! Ali, Hrvati Baranjci mogu danas nakon krvava iskustva s četnicima i JNA, svoj hrvatski jezik obnoviti. I dakako nisu oni jedini koji ostavljaju dojam da su zapustili svoj hrvatski. U BiH stanje je još sto puta gore. "Što se jezika tiče, Hrvati su ovdje mnogo više ugroženi. Naime, osim katoličkih svećenika vrlo su riedki Hrvati u BiH koji još govore hrvatskim jezikom".

XVI.

Treba otvoreno kazati. Razlog je tomu što nakon Domovinskoga rata nisu učinjene temeljitije i dalekosežnije promjene u duhovnoj obnovi hrvatskoga naroda, pa i hrvatski jezik nije doživio svoj podpuni preporod, te smo još uviek dobrano jezična kolonija, a ako smo jezična, onda smo i duhovna kolonija zavojevača s iztoka. Za takav jezični preporod potrebni su nam novi jezikoslovci. Od postojećih lingvističkih "kadrova" ne može se očekivati da sada promiene svoja uvjerenja ili stajališta koja su imali desetljećima, ili koje su nasliedili od svojih učitelja. Nu, ne smijemo se ni dati zavesti akademskim titulama vukovaca. Oni su svoje titule stekli pokorno i ponizno služeći Beogradu kada su partijske knjižice SKJ bile najbolje diplome. Na žalost, još i danas, uglavnom oni i naraštaji nastavnika koji su kod njih diplomirali predaju srednješkolcima i sveučilištarcima. Njihov je utjecaj jak i na sveučilištima u inozemstvu gdje u okvirima slavistike još uviek obstoji samo serbokroatistika. Jedan od dobroćudnijih razloga tomu, možebit, je i činjenica što još ne imaju stručnjaka za kroatistiku. Drugi je opet, ni najmanje dobroćudan razlog, što zapadnoeuropska slavistika većinom još ne prihvaća kroatistiku kao posebnu granu jezične znanosti.Tamo se većinom predaje Vukov jugojezik, pa neupućeni študenti tuđinci i ne razpoznaju razlike između hrvatskoga i srbskohrvatskoga , te ne vide razloga zašto taj jezik nazivati hrvatskim - što pak naveliko u svoje političke svrhe koriste rušitelji samobitnosti hrvatskoga jezika. Kada bi se na pojedinim sveučilištima u svietu uz stolice (katedre) za srbski jezik, otvorile i stolice za hrvatski, tuđinci bi najlakše uočili razliku između hrvatskoga i srbskoga, ako već ne po ničem drugom, a ono po hrvatskom korienskom načinu pisanja, t.j. pravopisu koji je jednostavniji i znanstvenije utemeljen negoli Karadžićev srbijanski pravopis. (v. SLOVO O HRVATSKOM PRAVOPISU).

Točno, stvorili smo međunarodno priznatu državu, ali ne i međunarodno priznat jezik! Ovako, odpora hrvatskom jeziku na sveučilištima u svietu ima i preveć . I izvan sveučilišta . Sada pak vukovci čak nameću Vukov jezik i onim zadnjim nevukoviziranim Hrvatima u hrvatskom izseljeničtvu u Australiji i Americi i drugdje, kako bi i tamo konačno izkorienili te zadnje očuvane oaze jezičnoga hrvatstva. Ne smijemo zapustiti položaj hrvatskoga jezika izvan Hrvatske, prepustiti vukovcima da ga oni posrbe, ne samo radi obstanka hrvatskoga jezika u svietu (gdje nas živi više od milijuna), nego ponajviše radi obstanka hrvatskoga jezika kod drugog i trećega naraštaja australskih ili američkih Hrvata. S druge strane u svietu zacielo ima još puno ljudi koji o Hrvatskoj malo znaju ili čak za nju nisu ni čuli. Ili su krivo čuli. PRIMJERICE: časopis iz Washingtona NATIONAL GEOGRAPHIC u broju za veljaču /February/ 2000. piše da Hrvati govore srbskohrvatskim jezikom uz još pregršt krivih i lažnih podataka o nama, po čemu možemo zaključiti da se u Americi o nama još jako malo zna, ili da nam netko i dalje podlo podmeće laži . Drugim primjerom poslužiti će nam neugodnost kojoj je bila izložena službena delegacija s predsjednikom vlade RH u HRVATSKOM PAVILJONU na Svjetskoj izložbi 2000 u Hanoveru gdje je u službenom "EXPO Journalu" i "EXPO Newsu" Hrvatska izriekom bila predstavljena kao Balkanska zemlja u kojoj je službeni jezik srbskohrvatski! Na žalost, nitko iz državne delegacije nije na to uložio pri upravi EXPO-a ni rieči prigovora, a kamoli prosvjed!

XVII.

Za razliku od Hrvata Srbi neumorno promiču svoje nazore i svoje "istine" i nakon razpada zajedničke države . Ogorčenje u nas izaziva i gospodujuća bahatost tuđinaca kloniranih međunarodnih službujućih doušnika koji nam zbog tuđih pohlepnih interesa nameću u ime svoje "demokracije", nekakva svoja izkrivljena poimanja o hrvatskom jeziku i poviesti. Zar ćemo dopustiti tuđincu da nam određuje kako nam je govoriti našim materinskim hrvatskim jezikom? Odkud pravo OESS-su da nam bulazni o "nepostojanju razlika između zapadne i iztočne variante (inačice) koje se smatraju hrvatskim i srbskim jezikom" . Njima, tobože, razliku između hrvatskoga i srbskoga jezika čini samo latiničko i ćirilićko pismo. A 11.2.1999. prigovora glasnogovornik OESS-a u Zagrebu da se na HRT u odašiljbi "Hrvatski spomenar" (u kojoj se govorila istina iz poviesti Hrvata), opet javlja "govor mržnje" .Te odašiljbe HRT u 2000. godini više nema! Istodobno u Zagrebu se nekima u Ministarstvu prosvjete ponovno "priviđaju ustaše", pa se školske knjige iz poviesti, hrvatskoga jezika i književnosti "moraju očistiti" i zato se povlače iz uporabe, pa tiskaju nove s drugojačijim sadržajima . Kad "oni" to čine onda u tom nema ništa mračnjačkoga za OESS, pogotovo! U tom svietlu Hrvatsko je podunavlje priča za sebe. Poviestna istina uznemiruje Srbe koliko i hrvatski jezik, a za zapadne demokracije to je nešto nedopustivo, čini se. Po svemu sudeći sudbina hrvatskoga jezika u BiH još je crnija.. U BiH je uporaba hrvatskoga jezika malne nešto "nepoćudno". Tamo međunarodne velmože i službenici iz OESS-a (uz njih su novac i tenkovi SFOR-a) šalju u škole svoje vojnike da zaprepaštenoj hrvatskoj djeci iz školskih knjiga trgaju stranice koje OESS-u nisu po ćudi . Promiču tezu o jednom jeziku s tri standarda. Ma što da im to znači, OESS-ova misija u BiH svejedno svoja izvješća za tisak na internetovim stranicama objavljuje uz englezki još samo na srbskom i bosanskom jeziku! . Sve to uz tridesetu obljetnicu "Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku". Kada se nekoliko hrvatskih pisaca 29.1.1971. prvi put na stranicama domaćega glasila usudilo izreći dotad nezamislive rieči o zatoru hrvatskoga jezika u BiH.

  • PRIPOMENAK: Danas bosanski jezik ima pretežito odlike srpskoga.

XVIII.

Na žalost, slavisti, vidimo, kano i većina ljudi u svietu još uviek misle da Hrvati govore istim jezikom kojim i Srbi, pa je i slavistici obzorje zamagljeno tamo gdje bi na njemu morala blistati kroatistika. Lancu slavističke znanosti manjka ciela jedna karika, a to je hrvatski jezik (v.BV-2). Tek kad u nju uđe kroatistika, biti će slavistika podpuna, jerbo će hrvatski zauzeti svoje mjesto koje mu pripada među južnoslavenskim jezicima. Nu, na zavodima za slavistiku u svietu uče poljski, bugarski, češki, slovački, macedonski i srbskohrvatski iliti srbski. Hrvatski se jezik još proučava u sklopu serbokroatistike. Za njih srbski i hrvatski nisu dva različita jezika. Oni koji hoće hrvatsku kulturu, duhovnost i jezik pretopiti u nešto drugo, lažu da postoje tek neke male razlike između jezika koji se govore u Beogradu i Zagrebu. Pokušaji osporavanja hrvatskoga jezika čisto je zagovaranje jezičkoga jugounitarizma koji ne dopušta razlike između hrvatskoga i srbskoga. Zato ćemo trebati još mnogo truda, strpljivosti i taktičnosti, mnogo uvjerljivih protudokaza, da hrvatski oslobodimo nanosa nanesenih mu utjecajem srbskoga jezika, te da pobijemo neistine o hrvatskom jeziku kojima unitaristička jugoideologija svjetskoj javnosti već više od stotinjak godina uši probija. Kroatistiku moramo učiniti pojmovno nezaobilaznom kako bi sviet uočio da je hrvatski u svakom pogledu poseban južnoslavenski jezik na svim jezičnim razinama. Obćenito, samobitnost hrvatskoga jezika najbolje dokazuje tradicionalni hrvatski korienski način pisanja, pa prvenstveno s njime valja započeti borbu proti krivotvorinama o jedinstvu srbskoga i hrvatskoga jezika. Dok se to ne zbude, prečesto ćemo doživljavati neugodna poniženja u koje će nas dovoditi prodorna protuhrvatska promičba onih koji su duboko suprotstavljeni ideji slobodne Hrvatske. Kako bismo se što lakše od njih obranili, valja nam rabiti hrvatske rieči u govoru i pismu, čitati djela onih hrvatskih književnika koji i nakon pobjede vukovaca u Hrvatskoj nisu pisali propisanom vukovštinom . Moramo promicati istinu o hrvatskom jeziku, o posvemašnjem slomu serbokroatizma.Ta umjetna mješavina nikada nije bio istinski jezik koji je bilo gdje djelovao. Kako nije počivao na stvarnosti, nije imao uporište u naciji . Kome je srbskohrvatski materinski jezik kad nigdje na svietu ne obstoji narod koji bi se zvao Srbohrvati? Jeste li možda ikada čuli da je negdje netko ikada rekao da govori austrougarskim, iliti, možda, čehoslovačkim jezikom?

  • "Hrvatski se uči cieli život" (A.G. Matoš)

XIX.

Vukovci nam još hoće po svojemu određivati normu (pravila) kako nam je govoriti, a ne smijemo zaboraviti i da vukovci koji nisu rođeni u Hrvatskoj ne imaju urođen i iztančan jezični osjećaj za hrvatski. Prema tomu, mnogo je toga u jeziku za što se čovjek mora sam odlučiti što će izabrati, kako će govoriti. U tom nam knjige pomažu. Nu, težko je očekivati da će se povisiti razina pisanoga i govornoga hrvatskoga jezika ako ne znamo koje knjige izabrati. PRIRUČNIK ZA HRVATSKI trebao bi Hrvatima pomoći da se lakše snađu pri odluci koje rieči iz svojega govora ukloniti, jerbo ne odgovaraju duhu hrvatskoga jezika, i kojim se slovničkim osobinama prikloniti kako bismo hrvatskom vratili njegovu posebnu hrvatsku osebujnost. Onaj tko će se našim Priručnikom služiti ne mora biti jezični znalac, jerbo u njem ne ima preveć "gramatiziranja" - tek najnuždnije što je. Ali to je nadoknađeno množtvom primjera dobre porabe - a i loše s izpravcima - kako bi se što lakše uočila pravilna uporaba. Jasnoća i razumljivost značajke su koje bi trebale naš Priručnik učiniti pristupačnim najširim slojevima opismenjenih Hrvata. U njem nema slovnička nazivlja i jezikoslovna pojmovlja na tuđim jezicima. Najvažnije, sve rieči koje u srbskom imaju jedno značenje, a u hrvatskom drugačije, ili pokrivaju nekoliko značenja u hrvatskom, imaju gotovo uviek uza se i prievode na englezki /u kosim zagradama/ kako ne bi došlo do zabuna i kako bi se djeca naših izseljenika koja hrvatski još uče, i svi oni koji su već ponešto hrvatski zaboravili, što lakše u Priručniku snašli. Priručnik nikoga na ništa ne primorava. Njegovo je da nam pomogne. On samo kazuje mnogo o materinskom nam jeziku i koje su i kolike razlike između srbskoga i hrvatskoga jezika i zašto, pa svatko može izabrati što više voli - hrvatsku ili tuđu rieč, svoj ili tuđ jezik. Priručnik za hrvatski tako ima svoju praktičnu svrhu kako bi svima koji za njim posegnu bio na korist kad hoće u njem naći što ih iz hrvatskoga jezika zanima za premostiti nesigurnosti koje se javljaju u svakodnevnoj jezičnoj uporabi. Glavna mu je svrha pobuditi pozornost i mar za hrvatski jezik.

XIX.

Premda u srbskom ima još puno rieči za koje Hrvati nikada nisu čuli, u Priručnik sam upisao sve što može biti drugojačije negoli što je u srbskom - ako se ne protivi duhu hrvatskoga jezika. Jerbo, i najsitnije razlike mogu biti važne za jezičnu kulturu, a što više posebnih hrvatskih osobitosti, to će hrvatski jezik biti više svoj. Ne moraju ih svi rabiti, ili napamet znati, ali ne može škoditi znati da obstoje. Da imamo i svoje. Nu, kako vrieme i okolina utječu i na naše doživljavanje i shvaćanje jezika koji je također živ organizam s novim pojmovima, više puta nije nimalo jednostavno, osobito danas, izgraditi čvrst sud na temelju kojega se neka rieč može proglasiti srbskom ili hrvatskom - zato sam iza svake tuđice (i srbizmi su tuđice) u Slovaru u zagradi kraticom naveo vrelo odakle je uzeta (v.popis VRELA I VRUTAKA). Zagledavao sam i u djela srbijanskih lingvista, jerbo oni ipak znaju bolje srbski od vukovaca u Hrvatskoj. Kako bih vukovce onemogućio u još jednom njihovu podmetačkom naumu, za odabir rieči poslužio mi je i "Srpskohrvatsko-engleski rečnik" Mortona Bensona u nakladi Prosvete (Bgd.1971.) (v.MB) jerbo je sastavljen uz pomoć uglednih beogradskih i zagrebačkih "jezičara", i te sam rieči uzpoređivao s natuknicama u "Razlikovnom rječniku srpskoga i hrvatskoga jezika" Vladimira Brodnjaka (NIRO ŠN i Hrvatska sveučilištna naklada; Zgb.1991.). Učinio sam to stoga što gotovo sve rieči koje je Brodnjak upisao u svoj "Razlikovni rječnik" kao srbizme, u Bensonovu "Srpskohrvatsko-engleskom rečniku" možete naći kao "srbskohrvatske", pa sam te srbizme upisao u Priručnik za hrvatski kako tuđinci (primjerice Amerikanci) koji se koriste Bensonovim "Srpskohrvatsko - engleskim rečnikom" ne bi pomislili da su te srbske rieči i hrvatske, te pogrješno zaključili kako između hrvatskoga i srbskoga jezika razlika nema. To su vukovci i htjeli postignuti. Doduše, moram priznati, ima, u tom Bensonovu "Srpskohrvatsko-engleskom rečniku" i rieči koje su označene s (W) što znači da su uzete iz zapadne variante iliti zagrebačke inačice srbskohrvatskoga jezika kako piše u Bensonovu "Srpskohrvatsko-engleskom rečniku". Nasumce sam odabrao jedno slovo. PRIMJERICE, pod slovom "N" u Bensonovu "Srpskohrvatsko-engleskom rečniku" upisano je 2.826; (slovima: dvie tisuće osamsto dvadeset i šest) natuknica, od toga (ne brojim iekavizirane srbizme, nego samo hrvatske rieči) sa slovom (W) i prievodom u zagradi: (1) nadčovjek (see natčovek); (2) nadobudan (= promising); (3) nadstojnik (see: nadzornik, domar); (4) nagovijest (see: nagoveštaj); (5) nagovoritelj (= one who addresses smb.); (6) naklada (see: izdanje, tiraž); (7) nakladnik (see: izdavač); (8) naobrazba (see also: obrazovanje); (9) naobraziti (see also: obrazovati); (10) naprava (see: sprava); (11) napržica (see: svađalica); (12) napržit (see: naprasit); (13) napučiti (see: naseliti); (14) napuhati (see: naduvati); (15) naravan (see: prirodan); (16) narezak (see: šnicla); (17) nastamba (see: naselje); (18) naučnik (see: naučenjak, šegrt); (19) navlastito (see: naročito); (20) nazočan (see: prisutan); (21) nećutljiv (see: neosetljiv); (22) nehinjen (= natural); (23) neovisan (see: nezavisan); (24) nepoćudan (see: nepoželjan); (25) neredovit (see: neredovan); (26) nesmion (see: nesmeo); (27) nesustavan (see: nerazumljiv); (28) netočan (see: netačan); (29) netom (see: čim); (30) neuporab(lj)iv (see: neupotrebiv); (31) neuputan (see: nepriličan); (32) nezamijećen (= unnoticed); (33) niječan (see: odričan); (34) nijek (= negation); (35) nijekati ( see: odricati); (36) novčarka (see: novčanik).

Ako pod slovom "N" u tom "Srpskohrvatsko-engleskom rečniku", ima samo 36 (1,27%) rieči koje pripadaju u zapadnu variantu (inačicu) srbskohrvatskoga jezika, t.j koje su označene s (W), zar onda ne će neupućen tuđinac koji se služi tim rječnikom zaključiti da sve ostale rieči upisane u Bensonovu "Rečniku", njih 2.790, zajedničke Srbima i Hrvatima. A to nije točno! K tome, kako vidimo, nisu sve ni točno prevedene, što potvrđuje da "savetodavaoci" gospodina Bensona, bud beogradski bud zagrebački, nisu baš preveć vješti u hrvatskom jeziku.

XXI.

Valja upozoriti, naziv "hrvatski književni jezik" obćenito se u današnje doba rabi nešto manje iz nekoliko razloga. Naime, književni jezik ili jezik knjiga podrazumijeva i određenu umjetničku sferu. K tomu, nije nam više potrebno vući balast iz jugokomunizma kada se moralo dodati ono "književni" kako bi se uobće smjelo izustiti rieč "hrvatski". Uostalom, malo ima naroda koji svoj jezik nazivaju "književnim", ako ih uobće ima. K tome "književni" jezik u nas često je inačica i za Vukov jezik u doba jugokomunizma. Neki pak drže da sâm taj pojam više ne opisuje posve točno zadaću koju ima jezik u družtvu danas, pa manje-više stalan i ujednačen jezik nazivaju "standardnim", što bi odprilike značilo "javnouporabnim". U ovom PRIRUČNIKU uglavnom govorim jednostavno o hrvatskom jeziku, izim kada izričito govorim o hrvatskoj knjizi i pismenosti.

Doduše, i hrvatski jezik, baš kao i svaki jezik uostalom, je višesvrhovit iliti slojevit, već prema tome tko ga i u kojoj djelatnosti rabi. U svakidašnji govor ulaze tako rieči i izrazi iz raznih struka, primjerice, medicine i tehnike, iliti iz govora raznih stališa, čak iz šatrovačkoga govora i obratno. Pod djelovanjem nakaradna slavjanosebrskoga (v.rtb) i metajezika Centralnih komiteta Partije iz doba marksizma-lenjinizma, samoupravnoga socializma i mitinga Socijalističkih saveza - nasliedili smo stereotipni "novogovor". Tim bezbojnim, neoređenim, preobširim i nominalnim (punim glagolskih imenica na "va-nje"), izpraznim jugobirokratskim jezikom punim šupljih fraza kojima se puno govori a malo kaže - pisali su novinari, govorili političari u agitpropovski kompartijski aparatčiki, iztežući pri tom vratove da što bolje čuju i vide kako se što kaže u Beogradu. PRIMJERICE: U to doba nitko nije išal u školu nego u 'obrazovne centre' iliti šuvarice, kako ih još i danas ljudi posprdno zovu, gdje nisu predavali učitelji, nego 'nastavnici razredne nastave'. Ako biste se razboljeli nisu vas prevezli u bolnicu u Zagrebu nego ste 'krenuli za Zagreb u Kliničko-bolnički centar'. Državne ustanove bile su 'institucije sistema', direktori tvrdki bili su 'inokosni poslovni organi', a radnici "kadrovi", znanstvenici 'naučni radnici' koji nisu zarađivali plaću nego 'od davanja iz budžeta ostvarivali lični dohodak' ako ne bi došlo do "veoma složene elektroenergetske situacije" t.j. ako je bilo struje. Međutim, među njima svima su djelovale 'subjektivne snage'. Seljaci su bili 'individualni poljoprivrednici', a njihove oranice 'obradivi regioni'. Gradili su se 'objekti za stanovanje' (kuće) ako se mogla 'pokriti financijska konstrukcija' (ako je bilo dosta novaca). I onda ako su 'saobraćajni znakovi (prometni znaci) pored autoputova (uz autoceste) bili 'sanirani' (popravljeni) i ako ste imali 'sredstava' (novaca) i dovoljno 'saznanja o autoputovima u inostranstvu' (znanja o autocestama u inozemstvu) i ako ste 'od nekoga otuđili' (ukrali) dobro vozilo 'imali ste mogućnost krenuti iz zemlje van' i 'povratiti se u zemlju' (vratiti se doma u Hrvatsku), jerbo jugounitaristi nisu htjeli kano ni slučajno krivovjernički izustiti "iz Hrvatske, u Hrvatsku". Uostalom, zar komunisti kano internacionalisti nisu anacionalni tipovi, pa i "domovine" ne imaju.

Na nesreću, mnoge rugobe toga jugokomunističkoga političkoga metajezika iz onoga doba dok bijasmo pod beogradskim žezlom još obterećuju mentalne sklopove određenih baštinjenih nam političara iz minula socrealitičnoga jugodoba. S njima se u tome natječu novinari koji nikako ne mogu Hrvatsku prihvatiti kao svoju državu, t.j. pojedinci koji ne mogu prežaliti za njih blažena jugokomunistička vrjemena. Sada koriste svaku prigodu za izkaliti vlastito protuhrvatsko razpoloženje braneći i promičući Vukov novogovor t.j. njegove izričite nehrvatske jezične osobine. Nekim javnim "kulturnim" djelatnicima u nas se tako jako sviđa iztočni jezični zadah da su "Dubrovačkom ljetnom festivalu"- koji se za Hrvatskoga proljeća 1970. zvao "Dubrovačke ljetne priredbe" - vratili ime kojim ga je svojedobno okrstil Beograd: 'Dubrovačke ljetne igre' i tako su beogradska "bratja" umjetničke priredbe u Dubrovniku izjednačili s igrama, a dubrovačke pozornice s igralištima.

XXII.

PRIRUČNIK ZA HRVATSKI ima nekoliko dielova: PROSLOV u kojem se kaže zašto je baš danas u novu tisućljeću važno - i u t.zv. globalizaciji nuždno - da se Hrvati vrate obnovi svojega materiskoga jezika, tradicionalnom hrvatskom korienskom načinu pisanja i učvršćenju hrvatskoga jezika kano nacionalne ali i prostorne kategorije - prije negoli bude prekasno; UVODNO SLOVO sa sažetom povjestnicom hrvatskoga jezika kako bi se vidjelo koliko je jezična politika u svezi s obćom, pa i koliko su jezične krize u nas zrcalo obćih družtvenih kriza, jerbo nema družtvene zajednice, posebice ako je multinacionalna, u kojoj se ne vodi i određena jezična politika – pa se poviest u jeziku taloži; PRISTUP U SLOVAR sa suprostavnom slovnicom (kontrastivnom gramatikom) hrvatskoga i srbskoga jezika s množtvom primjera, jerbo koliko su glasovne i rječničke razlike važne toliko su, ako ne i još važnije i oblikotvorbene (morfoložke) i skladnjanske (sintaktične), iliti rečenično tvorbene, stilističke; RAZLUČNI I PRAVOPISNI SLOVAR (vokabular) s primjerima iz domaćih i inozemnih tiskovina, iz govora krugovalnih i dalekovidničnih postaja (na srbskom i hrvatskom jeziku) , iz djela hrvatskih i srbijanskih pisaca i kako se rieči pišu hrvatskim pravopisom. Ima u njem naših rieči koje je srboslužinska partijska politika vukovaca jednostavno zbrisala, uništila, iztriebila ili proglasila strašnima, zastrašujućima, "ustaškima". Mnogi će se mladi ljudi možda čuditi tim progonjenima, zaboravljenima, ali oživljenima hrvatskim riečima, budući da su počeli gubiti hrvatski jezični osjećaj. Ali i one čine hrvatsko jezično blago. POPIS VRELA I VRUTAKA (knjiga i časopisa) kojima sam se služio sastavljajući ovaj Priručnik; ZAGLAVAK umjesto zaključka; i ZAHVALNICU svima bez čije pomoći Priručnik ne bi na sviet tiskom izašao.

Kako od prvih slobodnih izbora 1990.- kada je u nas uzpostavljena demokratska država u kojoj postoji sloboda rieči i govora - svatko u Republici Hrvatskoj prema Ustavu ima pravo služiti se slobodno hrvatskim jezikom i hrvatskim pravopisom, Priručniku sam dodao i sažeto poglavlje SLOVO O HRVATSKOM PRAVOPISU za one koji žele naučiti pisati tradicionalnim hrvatskim načinom pisanja budući da u RH još nije u uporabu vraćen pravi HRVATSKI PRAVOPIS već su ostavljeni pravopisi vjerni srbijanskoj Vukovoj koncepciji u konkretnim rješenjima , pa premda nose naslov 'Hrvatski pravopis' u njima je malo što ili ništa iz pravoga HRVATSKOGA PRAVOPISA.

U zagradama su kratice koje označuju vrelo. Primjerice: (v.BT-2) = Branka Tafra: "Jezikoslovna razdvojba"; MH Zgb.1955. (v. POPIS VRELA I VRUTAKA).I štovanu čitateljstvu preporučam pomno pročitati sve podrubnice /footnotes/.

"Igre oko jezika bile su uvod u agresiju na Hrvatsku". (Dr. Mijo Lončarić, znanstveni savjetnik u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje)

XXII.

Premda se konačno oslobodismo Srbije, u nas još caruju jaki kolonijalni ostatci posrbljena jezika i gotovo u cjelini srbijanski Karadžićev pravopis. Izim Članka 12. u Ustavu Republike Hrvatske od 21. prosinca 1990. koji, čini se nikoga na ništa ne obvezuje, hrvatski jezik nije stekao zakonsku zaštitu u RH nakon Domovinskoga rata. Prva desetgodišnja državotvorna, ali i pomirbena, hrvatska vlast (od 1990. do 2.000.) nije htjela shvatiti da se nacionalna samobitnost najprije potvrđuje u jeziku, pa razloga za uzbunu ima, to više što možda upravo stoga država još nije ostvarena do podpune neupitnosti, a hrvatski jezik ostao je ugrožen. Jezik koji je danas u porabi u Hrvatskoj daleko je od obćeprihvaćena samostalnoga hrvatskoga jezika kako su ga propisali slovničari zagrebačke jezikoslovne škole koja je izgradila hrvatski književni jezik pravopisno, slovnički i leksički i podigla ga znanstvenim i stručnim nazivljem na razinu moderna kulturna jezika sposobna za praktičnu uporabu u školi, upravi i znanosti. Djelatnost na obnovi hrvatskoga jezika kojom se pokušava vukovštinu zaobići i zanemariti, vratiti se što bliže hrvatskom zagrebačke filoložke škole, odvija se u nas još uviek spontano, oslanjajući se na entuzijazam rodoljubnih skupina i pojedinih jezikoslovaca zaljubljenika u hrvatski jezik.

Nakon što se 1918. u Hrvatskoj dogodio lingvicid u kojem je tako reći preko noći službeno izbrisana hrvatska jezična posebnost radi 'novokomponovana' srbskohrvatskoga jezika - bio je zaustavljen i naravan razvitak hrvatskoga jezika. Tragedija je hrvatskoga jezika što su ga odonda vukovci ukalupljivali u slovnička pravila srbskoga jezika. Nasilno su ga oblikovali po Karadžićevu modelu i pravopisu iz svoje sulude i stoga tragične fikcije da su dva jezika jedan jezik. Naivni, postodušni Hrvati onda još nisu bili svjestni da je tom posrbljenju hrvatskoga jezika (jezičnoj asimilaciji) prava svrha posrbiti njih same (etnička asimilacija), te da joj je krajni cilj odcjepiti, oteti hrvatska ozemlja (teritorije) te ih prisajediniti Velikoj Srbiji.

  • Uz to ide i otrcana priča o "Srbima katolicima" radi što lakšeg ostvaritbe ('realizovanja') Vukove teze da su Hrvati ustvari - Srbi".

XXIV.

U 2000. godini kano da su se probudili genetski obterećeni sinovi i kćeri orjunaša , petokolonaši pod krabuljama humanitarnih organizacija, bivši boljševici što se skrivaju pod " "titoističkim šinjelima antifašističkih boraca", srboslavi i jugoslaveni svim mastima premazani koji rasulom Jugoslavije ostaše bez domovine, pa se trude u hrvatskim priobćajnicama o Hrvatskoj pisati i govoriti jezikom punim nakaradnih ostataka beogradskoga balkanskoga jezičnoga nasilja. Počeli su se vladati kano da nije 2001.godina, negoli 1971. poslije Karađorđeva. Dižu dreku proti nekakvu "jeziku mržnje" u Hrvata, a sami kipte gnjevom mržnje na hrvatski jezik. Prelaze svaku granicu dobroga ukusa u šarenim tiskovinama zlatnoga telca dok pljuju na sve koji ne govore njihovim jezikom i ne misle jugoslovenšćujući kano i ljevičarska im bratja, pa tako i nehotice pokazuju svoje pravo šovinističko lice. Bolestnom protuhrvatskom mržnjom zadojeni , čini se, najradije bi za rodoljubne Hrvate tražili "krivično gonjenje" kano u dane jugoboljševičkoga terora 1967. za podpisnike "Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika". Zbore istom mržnjom kano onda dok su obračunavali s hrvatskim proljećarima poslije Karađorđeva 1971. – govore o "fašističkoj falangi" o "bombašima", o ljudima koji "potežu jezik kao nož" kako je to do u tančine zapisao i opisao hrvatski proljećar i robijaš Josipa Broza Tita - hrvatski pjesnik i političar Vlado Gotovac u svojoj knjizi "Moj slučaj". Vlado Gototvac je i umro od bolesti koju je zaradio na robiji u Staroj Gradiški, kaznioni koju je hrvatski mučenik Bruno Bušić nazvao "logorom odpisanih".

S druge strane od 1997. Philip J.Cohen, pisac knjige "Tajni rat Srbije", otvoreno nas upozorava: »Zapad ne razumije da je četnička ideologija duboko usađena u srbski mentalitet i da oni neće odustati od svojega plana. Hrvatska mora biti spremna na situaciju kada će Srbi ponovno inicirati rat.«  Kano o svojemu (njihovu) 'srbskom geoprostoru' - koji uključuje i 50% ozemlja RH - uče djeca iz učbenika zemljopisa u osnovnim školama u Republici Srbskoj. Odgaja ih se u osvajačkom duhu od malih nogu. Četnički vojvoda Vojislav Šešelj na Otadžbinskom kongresu Radikalne stranke (SE 23.1.2000.) prieti Hrvatskoj novim ratom . Traže za sebe i našu Prevlaku . Šetaju po Hrvatskom Podunavlju kao da je njihova prćija .Vođa oporbe , a danas predsjednik SRJugoslavije Voja Koštunica u predizbornom žaru uzvikuje: »Milošević je Tuđmanu poklonio Hrvatsku, Kosovo Tačiju!«  Darovao! Tko je nama Hrvatima ikada što darovao? Za njih nije bilo agresije Srbije na Hrvatsku, nego obratno! Hrvatska je napala Srbiju! U više navrata odbio je mogućnost izprike Hrvatima za sve što im je srbijanska vojska napravila u agresiji na Republiku Hrvatsku. Čak u Zagrebu na Summitu EU 25. studenoga 2000. nije to htio učiniti, jerbo - kako on kaže - hrvatsko-srbski odnosi nisu od jučer i sve to skupa treba prvo dobro proanalizirati, čime je svima dao do znanja da se ne ograđuje od agresivne politike Slobodana Miloševića, nego i da podržava memorandumska stajališta na kojima je započet rat Srbije proti Hrvatskoj. Nije li sve to skupa ništa drugo doli geostrategijska priprema za zauzimanje onoga istoga ozemlja s kojega je i vođena najžešća agresija na Hrvatsku.

U njihovim nacionalističkim mitovima rat od prije pola stoljeća kano da nije ni prestao dok iz tih mitova kulja upravo bolestna mržnja na hrvatstvo i katoličku vjeru . Poručuju li to oni nama onda da rat iz 1991. još nije završio? Daju li to onda oni nama naslutiti zlo koje nas još čeka. Huškaju li oni svoju mladež ponovno u rat za naše, hrvatske, teritorije? Duhovna klima zaluđenoga mitskoga svesrbskoga nacionalizma u Beogradu, čini se, nije se nimalo manja, od one što je vladala 1998. u doba tiskanja 'Slova o srpskom jeziku' u kojem Srbi tvrde da Hrvati srbskim govore jerbo svojega jezika ne imaju (v. UVODNO SLOVO). Po svemu sudeći, zar se tim 'Slovom' ne produžuje borba "do istrage naše ili vaše" koja u sebi nosi nove jezične sukobe, što hrvatskom jeziku ne obećava ništa dobro.

  • Pa, onda, ako su mogući novi nacionalni sukobi i dođe li opet do rata, hoće li hrvatski obstati?

XXV.

Predpostavimo da neprijatelj više ne će pokušati progutati hrvatski teritorij, izbrisati hrvatsko ime i jezik, nametnuti nam svoj. Da nam se opet ne će dogoditi kano Hrvatima u BiH da će nam zabraniti pjevati "Liepu našu" i čitati rodoljubnu poeziju Silvija Strahimira Kranjčevića. Predpostavimo da rata više ne će biti. Predpostavimo da ga se može izbjegnuti.

Ali proces globalizacije ne može! Težko je zamisliti što bi se to moralo dogoditi, što bi taj proces prekinulo. I sigurno je da se Hrvatska ne može, a niti se treba, oduprieti svim oblicima globalizacije. Kako će i hrvatsko družtvo sve više biti zahvaćeno globalizacijom, s njom povezani procesi odrediti će i budućnost Hrvatske, hrvatskoga naroda, a samim tim i hrvatskoga jezika. Međutim, prva faza tog procesa je svekolika suradnja na području gospodarske integracije zemalja u "regiji ", uvjet je bez kojega nema smisla da Hrvatska uobće razmišlja o ulazku u Europsku uniju – kako nas zapadnoeuropski moćnici strogo opomenuše 25. studenoga 2000. na Summitu EU u Zagrebu.

Prvo, moramo znati, ovdje se radi o rieči uljepšanici (eufemizmu), o manipulaciji s jezikom, jerbo mjesto Hrvatima odiozne rieči Balkan - uz koji Hrvate vežu krvave uspomene - rabi se rieč ublaženica 'regija' (sic!) kako se Hrvati ne bi dosjetili da ih se gura natrag u balkanski glib iz kojega će se, ako će se ikada više, ponovno težko izkopati. Drugo, zašto je u nacrtu balkanskih schengenskih međa u formuli 5-1+1 za Balkan izključena Slovenija, a u tu skupinu pravoslavnih bizantskih zemalja iz Iztočno Rimskoga carstva (za koga kažu da mu je granica bila na Drini ) uključena Hrvatska, katolička zemlja zapadnjačke latinske kulturne tradicije? Ta, Hrvatima je stoljećima prvi književni jezik bio latinski na kojem su stvorili bogatu književnost. Marko Marulić (1450.-1524.), utemeljitelj hrvatske književnosti, bio je također i latinski pjesnik velika ugleda u ondašnjoj kulturnoj Europi. Saborski zastupnici iz hrvatskih stališa do 1847. u Saboru latinski zbore kako bi iztaknuli i očuvali svoj hrvatski identitet. Zar Hrvatska nekoć ne bijaše predziđe kršćanstva? Zar Hrvati nisu ginuli za zapadnu civilizaciju pod raznim europskim stiegovima, braneći ju od osvajača s iztoka? Sve su ostale zemlje u tom skupu bizantske kulturne tradicije, diametralno oprječne latinskoj tradiciji rimokatoličke Hrvatske. Zapravo, Hrvatska ima veze s Balkanom koliko i Italija s Albanijom.

Stoga, već sama činjenica da je Zapadna Europa u svojim osnovama i sporazumima odvojila Hrvatsku od Slovenije mora biti, u najmanju ruku, znak za oprez. A kako je hrvatska ljevičarska koalicijska Vlada na Summitu EU u Zagrebu 2000. pristala na više od uzpostave regularnih diplomatskih odnosa sa Srbijom i ostalim balkanskim državama, na carinsku uniju i slično, onda je to znak za uzbunu. Bo, svi znamo, za carinskom unijom sliedi monetarna unija, pa slobodni protok ljudi (radne snage), roba i kapitala, pa jamstvo slobodna naseljavanja i pravo na kupnju nekretnina svim stanovnicima s podrućja Balkanske unije. Ne narušavaju li se time temelji mlade hrvatske države, njezin suverenitet i integritet?

  • Može li hrvatski jezik obstati, ako država izgubi svoj identitet?

XXVI.

Ali, prema versailleskoj teoriji svaka Jugoslavija je krnja bez Hrvatske, pa je neovisna država Hrvatska neželjeno diete za velemoćne države na Zapadu. Rekbi, nazor im je podudaran s izjavom Dmitrija Rupela, slovenskoga političara i svojedobno ministra vanjskih poslova: "No, prema drugoj teoriji za koju mislim da je mnogo točnija, Hrvatska i Srbija su sijamske blizanke. Imaju isti jezik". Jednom riečju, Zapad se nije oslobodio svojih zabluda o Balkanu i o srbskohrvatskom jeziku, a Sloveniju, unatoč jalova pokušaja nakon 1918. da Slovencima nametnu nekakav srbskohrvatskoslovenački jezik, Srbi nikada - baš zbog razlike u jeziku - nisu uspjeli toliko kolonizirati da bi je imalo posrbili, pa su nakon kratke neuspješne agresije JNA od nje napokon i ruke digli.

Hrvatska je tako ostala jedina srednjeeuropska katolička zemlja koja - a dobrim dielom i zaslugom zagrebačkih vukovaca - samo 'regionalnim' putovima što vode preko Balkana, može stići natrag u Europu u kojoj su svi Hrvati politički i državno-pravno bili već do 1918.

XXVII.

A Hrvati - ne bez dobrih razloga - zaziru od vratolomno strmoglavih 'regionalnih' putova preko brdovita Balkana do Europe, koje im je svojim "itinerarom" odredila (Zapadna) Europska unija u kojoj postoje jake srbofilske utjecajne skupine koje još nisu prežalile Jugoslaviju i u Hrvatskoj vide glavnoga krivca za njezin razpad . Hrvati stoga zaziru od svake ideje Zapada, jerbo predobro znaju da je svaka Jugoslavija, zvala se ona ovako ili onako, negacija hrvatske nacije, pa i hrvatskoga jezika. Uostalom, kako ćemo živjeti s onima koji su nas napali i protiv kojih smo nekoliko godina životima morali braniti svoj obstanak i slobodu, svoju domovinu i svoj jezik. Kako to onda Zapad misli spojiti dva svieta među kojima nema spojitbe? Zar svaki pritisak u suprotnom smjeru ne može dovesti do izazivanja novih oružanih sukoba?. Srbi su stari saveznici Zapada iz svjetskih ratova. Zapad se uviek prema Hrvatima odnosi kako ga je naučio i naputio Beograd. "Međunarodna je zajednica zato uviek bila sklona Srbiji i Jugoslaviji" . Hrvatsku nikada nisu osvojili Srbi. Zapad nas je predao Srbima na milost i nemilost i 1918. i 1945. i pokušao 1990. uz blagoslov SAD . Hoće li i nakon 2001.godine? Ili koju godinu kasnije? Stoga je i 2000. godina za Hrvate godina početak 'regionalne', t.j. balkanske magle. A magle se raziđu tek kad počne pucnjava.

  • Može li onda hrvatski obstati ako i ne dođe do pucnjave?

XXVII.

Na stranu sa svim nagađanjima što regionalna gospodarskopolitička docjelitba (integracija) donosi sa sobom (Balkan bez granica, svi Srbi u jednoj državi, Kosovo u sklopu iste države sa Srbijom, i t.d.) - na kraju, jednom će Hrvatska ipak ući u Europsku uniju, a jednom će doći red i na Srbiju. Možda za deset godina uđemo i zajedno ili s cielim Balkanom. Ali Hrvatska je već danas zemlja s vrlo starim stanovničtvom. Zbog izumiranja starih i ubrzana izseljenja mladih ljudi u najvitalnijoj dobi, a za koje nema posla u njihovoj domovini. Prema nekim procjenama, do 2050. godine Hrvata će biti milijun manje negoli danas . A Srba ima već danas nekoliko milijuna više od nas. Srbi će se tada moći opet slobodno naseljavati svuda po Hrvatskoj. Jerbo, između dvie države doista više ne će biti nikakvih granica, kao što, primjerice, već nema granice između Njemačke i Francuzke. Tek kada čovjek vidi putokaze duž ceste na francuzkom jeziku, shvati da je prešao granicu i da je ušao u drugu državu. Međutim, izim nadpisa i putokaza duž cesta, veliki europski narodi se razlikuju i jezikom. Jerbo, jezici malih naroda u drugačijem su položaju od jezika velikih. Jezici malih naroda neprestano su izvrgnuti nametanju velikih, pa se neprestano moraju boriti za svoju obstojnost i slobodu. Ali nevolja globalizacije u tom smislu je i nestajanje jezika malih naroda . Polovica jezika kojima se danas govori, nestat će za pedeset godina. Premda u svietu obstoje, primjerice, međunarodne organizacije za zaštitu biljnih vrsta, nema međunarodne organizacije za zaštitu jezika. Doduše, obstoji li jaka politička volja u nekom narodu, njegov jezik može i uzkrsnuti, kao primjerice hebrejski u Izraelu. Ali, u pravilu jezici malih naroda gase se sve brže. Počinje obično s ozakonjenom dvojezičnosti, dok jezik većega naroda ne prevlada. A prema razpravi "Slovo o srbskom jeziku" iz 1998. (v. UVODNO SLOVO)- hrvatski je već nestao, ugasnuo, jerbo u njoj piše, kano u doba najcrnije monarhofašističke diktature u Jugoslaviji, da Hrvati ne imaju svojega jezika već govore "zapadnom inačicom srbskoga Vukova jezika"! Neki se svesrbić pobrinuo da tako napiše i u MICROSOFTOVOJ ENCIKLOPEDIJI ENCARTA DELUXE 2001. Može on to zvati i hrvatskosrbskim jezikom, svejedno. Na nažalost, prosječni i neupućeni Hrvati ne znaju da beogradski lingvisti nisu daleko od istine. Dapače! Vukovci su mjesto njih dobar dio posla već obavili.

  • Tko se ovcom učini, vuci ga pojedu. (Narodna poslovica)

XXIX.

Sve kano da je odjednom dovedeno u pitanje. Integritet države, identitet jezika. Hrvatska je tu zauviek! Hoće li hrvatska država tu zauviek ostati ovisi i o tomu jesmo li osigurali dosta zaštitnih ustrojaba (mehanizama) koji će jamčiti neprieporan obstanak hrvatskoga jezika? Svatko od nas sviestan mora biti ukupnosti nacionalnih prvenstava od kojih je najvažniji jezik. Jerbo, kano najtvrđe i najodpornije tvorivo nacije, jezik će nam u toj t.zv. globalizaciji jedini ostati najmoćnijim i najučinkovitijim borbenim sredstvom za očuvati nacionalnu prepoznatljivost.

Neka se nitko ne čudi kako to da je oživljaj /revival/ jugoslavenskoga jezičnoga unitarizma vrjemenski pao baš tako da olakša slomiti hrvatsku oprjeku pred naš ulazak, da ne kažem povratak, na Balkan. Radi njih i ovo malo hrvatskoga jezika morali bismo se odreći - svoj materinski jezik zaboraviti. Još se nismo pravo otresli ni onoga novosadskoga unitarističkoga jugopravopisa iz Rankovićeva srbokomunističkoga mraka, a 2001. se uz 5. prerađeno izdanje Babićeva, Finkina i Moguševa Pravopisa u RH u prodaji pojavio još jedan karadžićevski Anićev i Silićev Pravopis, koji se, prema onomu što se o njem piše, još manje temelji na hrvatskoj tradicionalnoj pravopisnoj produžbi (kontinuitetu) . Ako se jednom pravopisu (BFM) prigovara što dopušta dvostrukosti , onda se kudikamo opravdanije može prigovoriti istodobnoj uporabi dva pravopisa s nešto različitim pravilima - koja se pogrješno kite imenom "Hrvatski pravopis". U 2001. Ministarstvo prosvjete RH kano da se odjednom dobrohotno slaže s prorežimskim anacionalnim tlačnim skupinama /groupe de pression/ pressure groups/ da jezik u nas može imati nekoliko pravopisa. Može, ali karadžićevskih! SAMO HRVATSKI KORIENSKI NE MOŽE! Potvrđuju li oni to da je jugoslavenstvo u nas opet oživjelo? Ne zlorabi li to netko odavno već izpucane iztupe proti hrvatskome tradicionalnome korienskome načinu pisanja u svoje politikanstske svrhe? Obćenito, kano da nitko iz školskih knjiga ne uklanja maretićevske kriterije po kojima su bile pisane "gramatike hrvastkoga ili srbskoga jezika " do 1990. godine - što jezičnu krizu u nas samo produbljuje. I Hrvatska se polako vraća u srbski genitiv . Genitivni izrazi posve su opet iztisnuli pridjevske atribute što potvrđuje da su razorba i sustavna kolonizacija hrvatskoga jezika ponovno na djelu. Je li i to pokazatelj da u nas ideologija prošlosti nije poražena? Javlja se u novim oblicima zastrašivanja Hrvata, prilagođena sudobnim uvjetima, tako da, čini se, živimo opet u doba velikih kušnji za hrvatski jezik kao u doba jugokomunističke diktature kada nije bilo čestita hrvatskoga intelektualca koji nije zbog svojega jezika izpaštao gorka iskustva. Mnogi ljudi u nas nisu zaboravili takve i slične igre oko jezika, pa strjepe da nas širitelji mržnje opet ne vraćaju u doba kada je hrvatski bil proglašen "fašistoidnim", malone "genocidnim" jezikom. Sudeći po onom što oni govore mi smo jedina nacija koja je u poviesti čovječanstva imala "nacionalistički" jezik! U tom smislu oni pune stranice svojih šarenih listova raznim spletkama jezične arogancije, nesmislenim napadajima, nelogičnim konkluzijama, nesnošljivošću, posvemašnjim osporavanjem jezične slobode onima koji ne će da govore njihovim jezikom. Koriste se novinarčićima koji često ne znaju o čemu zapravo pišu, ali im oni služe kano jeftini izpiratelji mozga prostodušnim čitateljima njihovih novina! Novinar "Novoga lista" 9.2.2001. piše: »Od ministra Strugara favorizirani "londonac" sa svojim će arhaičnim rješenjima dobro poslužiti samo onima koji ni ranije nisu imali problema s čitanjem, recimo, "Liepe plavke" 'velikana hrvatske rieči' Ante Pavelića«. Dični novinar više škraba bezvezno (a 'artija' podnese svašta) negoli što je pročitao o onom za što se pravi stručnjakom jezikoznalcem. Pa neka pročita što o tom 'londoncu' kaže vrsni hrvatski jezikoslovac prof. dr. Mate Šimundić: »Kada se spomene hrvatski pravopis, obično se misli na današnji službeni pravopis (IV. izdanje o.p.), kojega su pisci Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš. U osnovi to je t.zv. 'londonac' ... Spališe ga (nakon Titova prevrata u Karađorđevu 1971. o.p.) srbokomunističke poglavice samo zbog toga što je bio naslovljen "Hrvatski pravopis" ... ali je i dalje ostao Karadžićev srbijanski pravopis.«  A neka neprosviećenja iliti pakostno zločesta novinarska piskarala i danas hrvatski zovu "korienskim jezikom" . Oponašajući tako "trend" što je danas "à la mode" i u najvišim vrhovima anacionalne vlasti, misle da će tako hrvatski oblatiti kano "fašistoidan" u očima neupućenika . Politička, kano i svaka druga, kriminalizacija neistomišljenika stara je komunjarska smicalica u kategoriji pakosnih podmetaljka iliti njihovim jezikom "pakirovka", što im osta u navadi još iz vjemena jednoumlja.. Novinar riečkoga "Novoga lista" J.K., koji je to napisao služi se time u podle svrhe, jerbo očito ne zna da je "Novi list" u Supilovo doba bio tiskan tim "korienskim jezikom" (sic!). A mi taj soj novinara lahko prepoznajemo. Nas Hrvate koji znamo dobro hrvatski ne mogu prevariti. Izdaje ih i jezik kojim "besede"!

Pripomenak:

Kakva li je to "strašna" represivna i autokratska Tuđmanova vladavina bila u kojoj se novinar "Novoga Lista" Roman Latković usudio tiskati članak s naslovom: "Tuđman definitivno pokazao da je brutalni diktator" i nije mu pala ni vlas s glave. Međutim, da je, recimo, 1972. napisao u "Vjesniku" da je Josip Broz Tito (1892.-1980.) brutalan diktator, vjerojatno bi mu pala glava. Ali, gospodina novinara odao je njegov jezik, jerbo on ne "besedi" hrvatski. Na hrvatskom naslov njegova članka bi glasio: "T. definitivno pokazao da je brutalan diktator", jerbo u hrvatskom se neodređeni lik pridjeva "brutalan" rabi kada se pridjevom utvrđuje "kakav" je tko ili što, i uvijek se rabi kada je dio imenskoga predikata. Određeni pak utvrđuje "koji" je . Uostalom, u srbskom nema neodređenih pridjeva. Oni uvijek i samo rabe "određeni" lik pridjeva. Ergo, materinski jezik toga novinara nije hrvatski. Sapienti sat!

XXX.

Vrhu svega, u 2000. godini sukladno političkim okolnostima ponovno nastaje nepovoljno družtveno ozračje za sve koji hoće promicati hrvatske osobitosti hrvatskoga jezika. Ako se takva jezična politika promotri u svezi s ideoložkim shvaćanjima pojedinih krugova određene političke obojenosti – tada se tekar vidi da se u svemu tome ne radi o malim nego o krupnim političkim igrama. Nasrtaji na hrvatski uočavaju se najbolje u svakidašnjem govoru. Jezik javnih priopćajnica (mas medija), jezik oglasa, nadpisa, naziva mnogih ustanova i trgovina vrvi nehrvatskim riečima kano u doba obiju Jugoslavija. Jezikoslovci u nas, posebno oni stariji usukani vukovci, legaliziraju sada u ime nekakva kroatoslavizma, sve po tiho, nasilje učinjeno nad hrvatskim jezikom u zadnjih sto i više godina. Kad je, primjerice, 15.12.1998. "Vieće za normu hrvatskga jezika Ministarstva znanosti RH" predložilo da se u pravopis u nas opet uvede, kano što bje u predvukovsko doba, pisanje "-ie-" mjesto "-ije-" (jerbo "-ije-" je u hrvatskom nenaravno i dogma Karadžićeva pravopisnoga kodeksa) neki su zagrebački sveučilištni profesori odbacili taj priedlog. Sramotno, s beogradskim izlizanim etiketama koje podjaruju mržnju, jerbo tobože pisanje toga dvoslova izaziva "negative poviestne primisli" i "sjećanje na Jasenovac". To više govori o primislima što se prelamaju u glavama gospode profesora, o njihovu mentalnu sklopu kojega pritišće sindrom vukosrbštine - negoli o stvarnomu jezičnom problemu našega materinskoga jezika. Njih dvoslov "-ie" kako ga je pisao Ivan Gundulić (1589.-1638.) u svojim djelima podsjeća na "Jasenovac"! Ako je ucjena, onda je to podla ucjena, zloporaba u politikantske svrhe, jerbo je očito produžetak širenja mržnje svesrbskih nacionalista proti hrvatskomu narodu i jeziku. Svejedno, da ne povjeruješ! Kakve veze s Jasenovcem ima Bartul Kašić (1575.-1650) (danas ga ti isti akademici i profesori drže piscem prve hrvatske slovnice) koji je prije 400 godina pisao "-ie-"? K tomu, znaju oni jako dobro da su se ilirci još 1876. vratili natrag dubrovačkoj tradiciji pisanja "jata" dvoslovom "-ie-" mjesto "rogatoga ě".(v.BT-2), ali oni uporno ne će da se hrvatski odvoji od Vukova pravopisa. Uostalom, ako se u hrvatski jezik u to ratno doba i uzelo nešto iz "hrvatske dubrovačke tradicije", nešto što je inače dobro i vriedno, onda to nije samim tim postalo jasenovačko, loše i za nekoga uvrjedljivo.

Neki od dubokoumnih sudionika pri tom okruglom stolu su rekli da se hrvatski pravopis mora učiti,. A koji se pravopis ne mora učiti, pitam ja vas? Pa ako ga već moramo učiti, neka to bude naš hrvatski pravopis! Vjerovali ili ne sveučilištni profesor hrvatskoga jezika i voditelj Zagrebačke slavističke škole izjavio je u Forumu Slobodne Dalmacije 31.8.1999. "Promjene u pravopisu su kao novi porez". Točno! Jesu! Naime "jedan filolog iz 19.stoljeća", kako piše SD, kad je u hrvatski uveden Vukov jezik i pravopis, rekao je za Vukov jezik i pravopis: "Promjene u (hrvatskom) jeziku i njegovu pravopisu prosječni govornik hrvatskoga voli kao novi porez". Dakle, te su promjene u jeziku i pravopisu koje prosječni govornik hrvatskoga voli kao novi porez - zapravo bila namenuta izključiva novoštokavska vukovština, koja je u dubokoj oprječnosti s osnovicom hrvatskoga jezika Zagrebačke filoložke škole izgrađivana na tronarječnim vrelima i s tradicionalnim korienskim načinom pisanja...

Na tom dičnom skupu neki su pak sudjelovatelji onako napamet bubnuli kao glavni argument proti hrvatskom pisanju "-ie-" da bi nas takva obnova pravopisa preskupo stajala - što je puka floskula. Čak da je to i točno, ništa nas ne može skuplje stajati od gubitka materinskoga nam jezika. Pridružio im se i znani književni kritičar i prevodiltelj, te izlanuo: "I klasici bi postali nepismeni!" Prvo i prvo - čudimo se kako jedan hrvatski književni kritičar ne zna što se dogodilo s klasicima hrvatske književnosti XIX. stoljeća - da ne zna da mi i danas djela naših klasika iz XIX stoljeća ne možemo čitati u izvornom jezičnom obliku. U knjižarama diljem Hrvatske kupujemo hrvatske klasike iz 19. stoljeća (Augusta Šenou, Josipa Kozarca, Šandora Ksavera Djalskoga, Eugena Kumičića i dr.) krivotvorene, na vukovštini, na pravopisu jednoga tuđinca, nehrvata (!) na koji su ih vukovci preradili, a ne čitamo ih na hrvatskom jeziku kojim su oni svoja djela i napisali. Zar su ti hrvatski klasici koji nisu pisali vukovštinom stoga bili nepismeni? Krivotvorenje njihova jezika kulturno je svetogrđe, kulturocid, bezočna krađa divljaka koju su godinama u nas činili vukovci kako bi nam jezik izčupali. Stoga profesor Radoslav Katićić doslovice traži: »Isto tako treba izdati djela hrvatske književnosti XIX stoljeća izključivo u izvornom jezičnom obliku ..i taj izvorni oblik time čvrsto uključiti u hrvatsko jezično obzorje.« 

Tom su skupu nazočili i neki profesori Zagrebačkoga sveučilišta koji predaju hrvatski jezik. Od njih su se čule tvrdnje kako će Hrvati ostati polupismeni vrati li im se u porabu tradicionalni hrvatski korienski način pisanja. Prvo i prvo, nepismeni i polupismeni su ostali svi oni koji su mjesto u škole za jugoboljševizma išli u nekakve tamo obrazovne centre ili šuvarice. Kako to da to te dične sveučilištne profesore ne smeta? A smeta ih tradicionalni hrvatski korienski pravopis! Drugo, zašto vrieđaju Slovence? Slovenci već desetljećma pišu korienskim pravopisom - "gajicom" kako ga zovu po Ljudevitu Gaju. Znači li to da su Slovensci polupismen narod samo stoga što su uzeli korienski način pisanja jednoga Hrvata iz Krapine, a ne Srbljanina Vuka Karadžića iz Tržića kod Loznice u srbijanskom Podrinju u Šumadiji koji je vukovcima, čini se, miliji? A zar su samo vukovci pismeni, jerbo bogomdanim pravovjernim srbijanskim Karađžićevskim pravopisom pišu? Dok imamo svoj hrvatski pravopis što će nam tuđi - srbijanski? PRIMJERICE, pišemo:

  • (1.) Slovenski: "absolutno, odkloniti, odklopiti, odpustnica, podčrtati. podhranjen, podkupiti, nadpis, izpred, izpuh, izsušiti, izseljenec";
  • (2.) Hrvatski: "absolutno, odkloniti, odklopiti, odpustnica, podcrtati, podhranjen, podkupiti, nadpis, izpried, izpuh, izsušiti, izseljenik;
  • (3.) Srbski (pišem latinicom da i Hrvati mogu čitati, o.p.): 'apsolutno (odkud sada ovaj 'p-' ako se latinski piše "absolute" = podpuno? ), otkloniti (odkuda sada ovaj 'ot-' kada u hrvatskom imamo samo priedlog "od"?), otklopiti, otpustnica, potcrtati, potkupiti, natpis, ispred, ispuh (otkuda sada ovaj 'is-' koji ne postoji kao samostalna rieč u hrvatskom, dok imamo samo priedlog "iz"?), isušiti, iseljenik; i t.d., i t.d.

Odkud sada u tim riečima neka druga slova? Onda, je li veća razlika između slovenskoga i hrvatskoga ili srbskoga i hrvatskoga načina pisanja? A nitko nikada nije tvrdio da su slovenski i hrvatski jedan te isti jezik.

XXXI.

A Hrvatima, prosječnim građanima, težko je poimati da živimo u odsudnu vrjemenu glede očuvanja samosvojnosti hrvatskoga jezika. Osobito onima što su mjesto u škole hodili u šuvarice, obrazovne centre u doba jugokomunizma. Oni nisu još došli u prigodu da u ruke dobiju štivo koje će im nešto reći o hrvatskom jeziku u dovukovsko doba. A bez poznavanja najosnovnijih osobitosti hrvatskoga jezika, nikada ne ćemo biti prepoznati kano Hrvati. Jerbo, ako se sam svojim jezikom ne određujem naspram drugima, onda dopuštam da me ti drugi određuju kako oni hoće. Ili kako to mudro reče otac hrvatskoga nacionalizma i naš Otac Domovine dr. Ante Starčević: "Tko nije svoj taj je svačiji, jer o njemu ne ovisi čiji će biti".

Otac Domovine također nas uči da su se neprijatelji zato oborili na hrvatski jezik jerbo je u njem duša narodna očuvana. Ako je jezik duša naroda i glavna sastavnica narodne samobitnosti, onda su u borbi za nacionalno održanje malne svi Hrvati učinili do sada malo ili ništa za spas posebnosti svojega materinskoga hrvatskoga jezika i na obnovi hrvatske jezične sviesti. Iliti, malo su što poduzeli kako se naš domoljubni osjećaj za hrvatski jezik ne bi mjerio anacionalnim cinizmom. Sramotno, ali samo "Hrvatski obranbeni red" i "Hrvatski oslobodilački pokret" od sviju hrvatskih državotvornih ili pravaških stranka imaju u svojemu političkom programu borbu za izvorni hrvatski jezik i njegov tradicionalni hrvatski korienski način pisanja. Dotle sindrom masonska internacionalizma i anarholiberalna kozmopolitizma iživljavaju slobodno i drzko pače, t. zv. nevladine udruge građana svakakvih predznaka nastale nekoliko zadnjih godina kano marionetski bukači zlatnoga telca. Nevladina udruga Gong koja za svoju djelatnost prima novce i iz proračuna Grada Zagreba (t.j. naših džepova) tiska usred Zagreba svoje pamflete na ćirilici i latinici, a Centar za njegovanje srbskog jezika i kulture počinje rad ćiriličkim tečajevima srbskoga jezika. Hoćemo li i radi njih morati mienjati Ustav? (v.Članak 12.) "Tvarna * "Tvarna nam je domovina Hrvatska, a duhovna hrvatski jezik. Vrlo je opasno po nas uzeti nam našu duhovnu domovinu Hrvatsku. Od toga je samo još opasnije ako je se mi sami odreknemo". (Tvrtko Gavran, dijak, hrvatski književnik)

XXXI.

Više nego ikada ranije u poviesti u pitanju je obstanak hrvatskoga jezika. Pustimo li im, raztepsti će nam materinski jezik do kraja. Rodoljubni Hrvati moraju složno, razložno i odlučno štititi hrvatstvo hrvatskoga jezika i njegove izvore. Čuvati moramo hrvatske jezične navike, hrvatske rieči i osobitosti iz njega protjerane. Kloniti se moramo nepotrebnih natruha koje nisu u duhu hrvatskoga jezika. A vrhu svega moramo hrvatskom što prije, pače odmah, vratiti njegov tradicionalni korienski način pisanja i biti svjesni da dok Karadžićevim pravopisom pišemo - mi za cieli sviet pišemo  srbski!

Ne ćemo valjda sada usrjed Europe i dalje pisati tom balkanskom vukovštinom uz svoju više od stoljeća staru vlastitu pismenost, svoju tisućgodišnju kulturu i književnost svoju. Nije razlika samo u leksiku, nego i u sintaksi (skladnji). Uporabom hrvatskoga jezičnoga blaga, hrvatske slovnice i pravopisa obnoviti ćemo samosvojnost hrvatskoga jezika, pa će hrvatski jezik za sve Hrvate biti izkaznicom naše nacionalne pripadnosti neovisno o tom po kojim smo zemljopisnim širinama razasuti i jesmo li trajno ili privrjemeno izseljeni.

Polazeći od činjenice da hrvatski jezik spada među strategijska obranbena pitanja hrvatskoga naroda i hrvatske države, sudobna obnova i oslužbenost hrvatskoga jezika na temeljima i u duhu zagrebačke jezikoslovne škole kakav je više-manje bil u dovukovsko doba - nije više samo jezikoslovno već je prvenstveno politično i obranbeno pitanje naše slobode. Glas je da nas hoće još jače skučiti, jezik i slobodu nam prikratiti, te da nam "zapadne velmože" (tko god to je) hoće i državu razčiniti. Stoga si ne smijemo priuštiti luksuz još jedne "hrvatske šutnje" kano da su nam jezik već izčupali, a kako se ne imamo utjecati ičijoj milosti, uzmimo svi stoga na svoja pleća dio odgovornosti za svoj materinski jezik. Preporod hrvatskoga jezika pomoći će nam uvelike, kano Slovencima, odtrgnuti se najuspješnije od bilo koje i kakve jugoslavenske obcije, bud pod balkanskom bud pod balkansko-podunavskom krabuljom, te Hrvatsku u 3. tisućljeću očuvati kano subjekt zapadne kulture i civilizacije. Samosvojnost hrvatskoga jezika i pravopisa poduprta dubokom različitošću u mentalitetu odmaknuti će nas od njih, podići će između nas i njih čvrstu kulturnu i jezičnu prječnicu (barieru), živi zid, ogradu iza koje ćemo lakše bdjeti nad našim nacionalniim identitetom u bilo kakvoj vrsti 'zapadnobalkanskih regija', iliti Balkanije, iliti četvrte Jugoslavije. Ne učinimo li to za vrjemena sva će naše dosadašnje žrtve uzaludnima biti. Ulog je prevelik, pa bi i gubitak bio kobno nepopravljiv, nenaknadiv. U tom slučaju - izpred ili iza "shengenskoga" zida - dočekamo li ga nespremni, ne ćemo preživjeti "granični šok". Plimni val došljaka s iztoka doslovice će nas preplaviti, pregaziti. Progutati će nas veći i brojniji kada u prodoru na zapad nagrnu u Hrvatsku u jednoj Europi bez granica. Ugušiti će nas prvo jezično, pa onda i nacionalno. Uostalom, nije bez razloga što danas mnogi narodi - kojih je jezik pretrpio istu sudbinu kao hrvatski - obnavljaju i okrjepljuju svoj jezik.

Strategijsku vriednost hrvatskoga jezika znali su prepoznati i australski i američki Hrvati koji su svojim prilozima omogućili tiskanje moga "Priručnika za hrvatski" u 2001.godini, Europskoj godini jezika /European Year of Languages/. Jedinstvo izvandomovinske i domovinske Hrvatske potvrđuje da je hrvatski narod nedjeljiv ma gdje živio, da je hrvatsko izvandomovinstvo snaga koja može odkloniti ugrozu hrvatskoga jezika i uvelike pomoći njegovoj obnovi i kulturnom preporodu Hrvatske i da s tim dielom hrvatskoga naroda most mora biti dvosmjeran i uviek otvoren, jerbo hrvatsko izseljeničtvo činbenik je suodlučivanja o sudbini i budućnosti Hrvatske. Kako svaki treći Hrvat živi u tuđini , sve drugo je oprječno zajedničtvu izseljene i domovinske Hrvatske, jedinstvu hrvatskoga naroda i obstojnosti hrvatskoga jezika i države.

A baš glede hrvatskoga jezika, nalazimo se, po svemu sudeći, u najodlučnijem razdoblju poslije pobjedonostna Domovinskoga rata. Dok oni koji nam udaraju po jeziku znaju vrlo dobro što čine, dokle malodušnici i smutljivci brundaju: "Ako je poviest učiteljica života, Hrvati su loši učenici. Hrvati brzo zaboravljaju". A baš zbog lakoće zaborava takvih malodušnika, brundavaca u kojih je kratko pamćenje, neupućenih prostodušnika koji ni ne slute što će biti s hrvatskim kad opet zavlada psihoza straha - strjepimo nad slobodom hrvatske rieči. Stoga, da se grozno zlo opet ne zbude, Hrvati koji misle da pouke iz poviesti nisu nikada nikome koristile - pa i njima ne će - neka se spomene jezive i zloguke poruke-opomene četnika Nikola Stojanovića u "Srbobranu" 1902. kako "sa svakom srbskom reči u naš organizam prelazi atom sveže srpske krvi" i sve tako do pokolja, t.j. "istrage" naše – do iztrebljenja našega - do nestanka našega. Svako toliko moramo si osvježiti sjećanja na ona olovna vrjemena i one crne dane kada se u tmini velikosrbskih režima zbiljnost hrvatske rieči nije mogla u javnosti čuti bez okrutno grubih, pače krvavih posljedica. I onima koji teže uče, shvaćaju i pamte biti će tada mnogo lakše poimati što se to s hrvatskim jezikom i s nama zbiva od vapaja glagoljaškoga popa Martinca iz Grobnika nakon bitke na Krbavskom polju 1493. da nam zavojevači s iztoka "nalegoše na jezik hrvatski" - pa sve do danas. Nu, na jezik se naleći ne može, nego na narod. A narod i jezik jedno su te isto, jerbo jezik je znamen svakoga naroda. Bitke se gube i dobivaju. »Režimi dolaze i odlaze, a mi ne ćemo nestati u poviesti, Hrvati, samo ako održimo vrijednosti Nacije: jezik i kulturu, napose!«  Zatreš li narodu jezik, zastro si mu i narodnost. Tako nas isto i Ljudevit Gaj uči i opominje: »Budimo vitezovi duha kako bismo obranili ono za što su ginuli naši pređi. Ako se naš jezik zakopa "v temni grob" – bit ćemo zakopani i mi kao narod«.

Izvorni citati

  • 1. Bašćanska ploča iz god.1100. darovnica hrvatskoga kralja Zvonimira napisana je glagoljicom na pučkom hrvatskom jeziku i kameni je spomenik kojemu nemaju ravna mnogi ini daleko veći kulturni narodi. U njem je upisana tisućgodišnja poviest hrvatskoga naroda. Nađena je u crkvici Sv. Lucije u Jurandvoru kod Nove Baške na otoku Krku. Danas se čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
  • 2. »Kovčezi za istoriju jezika i običaje Srba sva tri zakona«  Podnaslov: »Srbi svi i svuda«; Beč 1849. u kojima Vuk formulira 'vjeruju' svesrbskoga modernoga nacionalizma; PRIPOMENAK: 3 zakona = pravoslavci, katolici i muslimani; (v. Josip Horvat: "Ante Starčević"; NZMH, Zgb. 1990.)
  • 3. Sljedbenici Vuka Stefanovića Karadžića iz Tržića kod Loznice u srbijanskom Podrinju, reformatora srbskoga jezika. Samouk i neprosviećen izmislio je teoriju da su svi štokavci Srbi i bio jedan od ideologa svesrbskoga ekspanzionizma prema hrvatskim područjima. Skupljao je narodno književno blago Srba i Hrvata, ali zbirke pod srbskim imenom tiskao. (v.HOL);
  • 4. U zagradama su kratice koje označuju vrelo; primjerice (v.B) = Vladimir Brodnjak: "Razlikovni rječnik sropskog i hrvatskog jezika; ŠN Zgb.1991.(v. VRELA I VRUTCI);
  • 5. Za to su najviše zaslužni Alfred Veber Tkalčević pisac hrvatskih slovnica i Bogoslav Šulek koji je svojim slovarima obogatio hrvatski jezik. UPOZORBA: Drugo je današnja Zagrebačka slavistička škola.
  • 6. Za one koji ne znaju srbski: istraga (B) = uništenje, iztrjebljenje, zator, propast; u hrv. iztraga = izpitivanje krivnje; (v. Slovar);
  • 7. v. Ivo Banac: "Nacionalno pitanje u Jugoslaviji"; Pogl."Velika Srbija i Velika Jugoslavija": Globus, Zgb. 1988.:
  • 8. " v. Dr. Andrija-Željko Lovrić i Marijan Horvat-Mileković: "Poviest hrvatskoga jezika": iranohrvatska ikavica, korienski pravopis, kolonialni vukopis". Dopuštenjem autora.
  • 9. Tako se govori u "Republici Srpskoj". Svojedobno dok je njihova Skupština zasjedala na Palama pokraj Sarajeva i oni su bili službeno uveli beogradsku ekavicu. Nu, Ustavni sud RS u Banjoj Luci donio je 20.7.1998. odluku da ijekavski oblik srbskoga ponovno postane službenim u tom "entitetu".
  • 10. v. Branka Tafra: "Jezikoslovna razdvojba"; MH, Zgb.1955.
  • 11. v. Ivo Banac: "Krivotvorili hrvatsku jezičnu poviest", MOST /The Bridge, a Journal of Croatian Literature/; Zagreb 1991.
  • 12. Zato svojataju našu Dubrovačku. Pavle Popović povjestničar srbijanske književnosti svu je stariju hrvatsku književnost unio u svoj "Pregled srpske književnosti", Bgd. 1912.a isto je učinio i Dr.Mihajlo Radovanović, v. Srpski književni glasnik, 1940.
  • 13. v. Josip Horvat: "Ante Starčević"; NZMH, Zgb. 1990.
  • 14. v. Ivan Meštrović: "Uspomene na političke ljude i dogođaje"; NZMH Zgb. 1993.
  • 15. Jedna je od ublaženica (eufemizam) iz birokratskoga jezika boljševističkih aparatčika kojom su nastojali prekriti sviet zla što su ga stvorili za nas, a znači "politički i kazneni progon"
  • 16. Vjekoslav Kaleb u "Vratite Srbima njihovo" piše: "Od 3o gimnazija u Zagrebu na 15 su bili direktori Srbi, a više od polovice profesora jezika bili su također oni" (Forum - Imam u pismohrani taj izsječak iz novina, ali sam, zaboravio napisati koji je dan bio tiskan. Biti će između 1991. i 1993.)
  • 17. Iz lista B.S. iz Osieka 30.1.1999. sastavljaču: "Franjo Tanocki je bio jedan od riedkih profesora hrvatskoga jezika na osječkoj gimnaziji sa završenim fakultetom u Zagrebu. Prednost su imali oni iz Novog Sada i Beograda. Kada je osnovan Pedagoški fakultet u Osieku, kandidirao je nekoliko puta za Katedru hrvatskoga jezika, ali nije imao šanse, jer su uviek stizali novi kadrovi iz Novog Sada i Beograda". PRIPOMENAK: Prof. Franjo Tanocki autor je izvrsnoga jezičnoga priručnika "Hrvatska rieč"; MH Osiek 1994.
  • 18. Crta kojom je beogradska čaršija htjela podieliti Hrvatsku. Hrvatskoj bi ostala jedna desetina njezina teritorija. "Onoliko koliko se vidi s tornja zagrebačke katedrale".
  • 19. v. Više o Pećkoj patriarhiji u UVODU:
  • 20. v. "Sječa hrvatskih ravnatelja" HS 22.9.2000.
  • 21. v. Prof. kroatistike na Filozofskom fak. u Zgb. prof. dr. Dragutin Rosandić: "Hrvatski jezik mogu predavati samo diplomirani studenti kraotistike" prosvjed na Pravilnik o stručnoj spremi nastavnika u srednjim školama; VJ 26. rujna 1999;
  • 22. Iz presude Bruni Bušiću 11.l0.1972. »Svi smo bili svjedoci činjenice umjetnog i nasilnoga poistovjećivanja jezika i kulture različitih naroda. Na TV, u filmskim novostima, pa čak i na Radio-Zagrebu bio je uvođen sustavno i smišljeno srpski jezik; hrvatski književnici iz Dubrovnika bili su izdvajani iz hrvatske književnosti, to se čini i danas. Mnoge hrvatske narodne pjesme, pa tako i Hasanaginica, "Hrvatska bosančica" dobila je oznaku srpske ćirilice, ukrasni predmeti iz Splita iz 14. stoljeća svrstani su u srpsko zlatarastvo i t. sl.... DAKLE, napisom je pozivao i poticao na nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratsva i i jedinstva naroda Jugoslavije i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji«.
  • 23. v. VJ 7.5.1994. Dragutin Raguž: "Daničićev duh nad Strosmayerrovim trgom; Samostalni hrvatski jezik: projekt Dopune Rječnika JAZU - trideset izgubljenih godina".
  • 24. »Posljedica je toga, između ostaloga, sve snažniji prodor srbizama u hrvatski jezik. Možda će Vas iznenaditi kad kažem da je riedko kad prodor srbizama u hrvatski jezik bio tako snažan kao danas.« Iz razgovora novinarice Vjesnika s prof. I. Silićem; VJ 5.3.1996.
  • 25. Ima i izdanje Šenoina 'Zlatarova zlata' ćirilicom, ekavizirano. Čak su u njem i vlastita imena posrbljena, pa je, primjerice, biskup Đuro Drašković postao 'vladikom Đorđem' Draškovićem; bubnjar - 'dobošarom'; svjetiljka - 'kandilom'; brijač - 'berberinom'; graditelj - 'neimarom' (tur.); svetica - 'svetiteljicom'; svetac - 'svetiteljem'; osinjak - 'gnezdom soja'; kramarija - 'drangulijama'; vrč - 'kondirem'; krvnik - 'dželatom' (tur.); škrinja - 'kivotom'; ljenjivac - 'lenjom'; kvrga - 'čvorugom'; kamin- 'odžaklijom'; div - 'džinom; i t.d.
  • 26. v. S. Zrinjan: "Hrvatski na maturi"; ŠK Zgb. 2000.
  • 27. Prema odredbi Ustava Republike Hrvatske od 21. prosinca 1990. čl. 12. "U Republici Hrvatskoj u službenoj je porabi hrvatski jezik i latinično pismo"
  • 28. Hrvatski pravopis = Hrvatski korienski pravopis;
  • 29. World Conference on Linguistic Rights. Declaració de Barcelona 6-6-1966. (v.Vijenac 25.7.1996.)
  • 30. v. Ante Krmpotić: "Mjesto hrvatskoga tek kroatizirani hrvatskosrpski jezik", HS 23.6.1998.
  • 31. U doba NDH srboljubci koji su izsmijavali hrvatski pričali su tobože kao smiešan vic da se hrvatski kravata kaže "okovratni dopupnik", jerbo jugoslavenski nacionalisti ogrezli u mržnji nisu znali da je rieč kravata naša i da je nastala iz rieči Croata (Hrvat);
  • 32. Uglavnom su to rieči iz "Rječnika hrvatsko-talijanskoga" (Zadar 1901.) Antuna Dragutina Parčića; PRIMJERICE: brzoglas (telefono), samovoz (carro automobile), svjetlopis (fotografia), tvorivo (materiale), vrhovnik (capo supremo), zemljovid (carta geografica), itd. Sve će one redom nakon 2. svjetskog rata biti proglašene za ustaške rieči. (v.PHJ, HR, Zgb.1993.)
  • 33. Kako nitko u Hrvatskoj nije čuo za taj Nikolićev savjetnik, vjerojatno je i on proizvod civilizacije laži.
  • 34. Milan Jajčinović: "Laž važna kao bitka" (U pismohrani imam izsječak iz Večernjega lista, ali sam zaboravio zapisati koji je dan bio tiskan p.s.);
  • 35. v. Vladimir Anić: "Rječnik hrvatskoga jezika", Novi Liber, Zgb. 1991. Direktor: Slavko Goldstein; urednici: prof. dr. Ivo Pranjković, prof. dr. Marko Samardžija;
  • 36. "Ustaški pokret" osnovan je istom 7.1.1929. kao izravan utuk na 6. siečanjsku monarhofašističku diktaturu koju je dan prije proglasio srbijanski kralj Aleksandar Karađorđević I., te nakon umorstva hrvatskih poslanika u beogradskoj Skupštini i smrti 1928. vođe hrvatskoga naroda Stjepana Radića od posljedica atentata naručena od kralja Aleksandra - pa, kako vidimo, za nastanak "ustaša" i nisu baš samo tako "krivi" Hrvati.
  • 37. Dragutin A. Parčić zabilježio je i ove rieči mnogo prije negoli su se "ustaše" pojavile (nasumce izabirem): brzinomjer, brzoglas, brzojav, brzopis, cestovod, dalekozor, doglavnik, gladčalo, izvješće, kolodvor, koturaš (biciklist), obljetnica, odvjetnik, poglavnik, redarstvo, redarstvenik, samokres, satnija, slovnica, sustav, tisak, veleposlanik, vjerodajnice, vojnica, zrakoplov i dr. Neke od tih rieči nisu dugo živiele jerbo su ih vukovci izgnali iz hrvatskoga jezika budući da ih nema u Vukovu " Srpskom rječniku". Naše je da ih vratimo u hrvatski.
  • 38. U njegovu Članku I. piše: "Jezik, što ga govore Hrvati jest po svom izvoru, po poviestnom razvitku, po svojoj razsprostranjenosti na hrvatskom narodnom području, po načinu izgovora, po slovničkim pravilima i po značenju pojedinih rieči izvorni i osebujni jezik hrvatskoga naroda, te nije istovjetan ni s jednim drugim jezikom, niti je narječje bilo kojega drugoga jezika ili bilo s kojim drugim narodom zajedničkoga jezika. Zato se zove - hrvatski jezik!"
  • 39. v. "Jedan pogled na hrvatski pravopis" POLITIČKI ZATVORENIK br. 86; Zgb.svibanj 1999.
  • 40. v. "Nastavak antihrvatske kampanje" VL 29.8.1995.
  • 41. v. Stjepan Babić: "Laici i srbizmi"; HS 16.5.1997.
  • 42. PODSJETNIK: "I de Gaula su 1958. proglasili fašistom" oni kojima je smetao, jerbo je to najprljaviji način da onemogućiš protivnika u očima neupućenih.;
  • 43. v. VL 3.4.1995."Samo taj jezik ne"; (izvadak) Na upit novinara M. M. koje bi to bile "super" i "ultra" hrv. rieči, prevoditelj iz Zagreba Z. C. je iz toga "vala" uspio izciediti tek pet kapi: »glede«, »sveza«, »promičba«, »učinkovito«  i  »veleposlanik«. I to bi dakle trebale biti te nove hrvatske, pogibeljne rieči", zaključio je M.M.
  • 44. U odašiljbi HTV o Islandu 25.2.1999. doznali smo da u islandskom jeziku nema tuđica. Oni ih odmah prevedu na svoj jezik. Srbijanci pak imaju posve drugačiji pristup tuđicama.
  • 45. Talijanska dalekovidnična postaja RAIUNO u pregledu tiska "STAMPA OGGI" 6.5.2000. donosi viest da je toga dana u novinama CORRIERE DELLA SERA tiskan članak "L'ITALIANO È UNA LINGUA DA PURIFICARE";
  • 46. v. VL 28.1994; iz razgovora novinarice Branke Kamenski s književnikom Slobodanom Novakom u povodu njegova 70. rođendana; PRIPOMENAK: Premda velik narod i premda im je jezik svjetski, Francuzi imaju zakon i ured za zaštitu francuskoga jezika od tuđica.
  • 47. v. Milan Moguš: "Poviest hrvatskoga književnoga jezika"; NZ Globus 1993. PRIPOMENAK:Pisac ovoga Priručnika sjeća se zemljovida sa Spljet u pučkoj školi u Gospiću 1938. A i Dr. Nikola Andrić u knjizi: "Branič jezika hrvatskoga" piše Biograd mjesto Beograd"; na pr. na st.68. :"... napisao je biogradski sveučilišni profesor dr. Jovan Skerlić ..."

48. v. "Rečnik nemačko-srpskohrvatski" (v.GZ): Der Bahnhof = željeznička stanica; Srboslavi će se uviek pakosno zakvačiti za hrvatsku posuđenicu-doslovnu-prevedenicu (kalk) za radio iz njemačkoga "krugoval" /Der Rundfunk/ kao ustašku. Međutim i Englezi imaju svoju "ustašku" rieč za radio /wireless/, pa što? Istodobno, Srbi neimaju rieči "zvučnik"i za nj rabe posuđenicu-doslovnu-prevedenicu iz njemačkoga /Der Lautspreher/ (v.GZ), što u hrvatskom znači "izvjestitelj, glasnogovornik /porte-parole/" - zar to onda nije "ustaška" rieč, a uzeta je iz njemačkoga. Ne, nije, jerbo Srbe su poučili da je to prava srbska "reč".

  • 49. v. Prof. Ante Krmpotić: "Neprilike s rječnikom hrvatskih pravopisa", Hrvatska uzdanica; Zgb.1997.
  • 50. "Kadšto se arhaizmi pokušavaju oživjeti, da bi se očuvala izkonska struktura i da bi se jezik očistio od tuđih nanosa"; v. Ljudevit Jonke, n.d.;
  • 51. "Hrvatski književni jezik mnogo lakše fabrikuje nove reči nego srpski". v. Radosav Bošković: »O leksičkoj i stilskoj diferencijaciji srpskoga i hrvatskoga književnog jezika«; časopis Naš jezik, III Bgd. 1935.
  • 52. Hrvatski književnik, književni kritičar, nastavljač tradicije Frana Kurelca i Otca Domovine Ante Starčevića;
  • 53. v. VJ 25.3.1996. Alemko Gluhak: »Hvala lijepo«;
  • 54. v. VL 23.2.1993. Juraj Knežević: "Hvala na toj kreposti!"
  • 55. Nakladni zavod Znanje; Zagreb 1964.
  • 56. Vidio sam i napisan na srbskom: 'Živio l0. travanj' = mjesto hrv. "Živio 10. travnja".
  • 57. Zabunu unose stihovi pjesnika Dobriše Cesarića iz njegove pjesme "Povratak": »Još bi nam mogla desiti se ljubav,/ Desiti - velim, / Ali...«, što ipak ne znači da smijemo uzeti zdravo za gotovo da gl. "desiti se" nije u hrvatskom stilski obojen. (v. Slovar);
  • 58. v. Vladimir Strojni: "Voda na mlin nepismenima"; VL 1.5.1996. O hajci na lektore;
  • 59. v. Juraj Knežević iz Zagreba u obranu lektora: "Da čovjek ne povjeruje"; VL 26.4.1995.
  • 60. v. VL 11.6.1995. Prilog: Kulturni obzor: "Duboki korijeni nesporazuma".
  • 61. »Inače nakon 1990. vukovci nas poučavaju da to ne donosi mnogo dobra kad se politika mieša u jezik., a što su drugo radili svih onih godina - kad je grmilo?«. v. Prof. Zvonimir Polić: "Za novo vrieme - nove jezikoslovce"; mjesečnik NDH; kolovoz 1995.
  • 62. v "Jezici i politike", Zbornik; Centar CKSKH za idejno politički rad "Vladimir Bakarić u suradnji s časopisom Komunist; priredio Milorad Pupovac, sveučilištni profesor u Zagrebu i predsjednik Srbskoga foruma;
  • 63. v. HS 10.11.2000. Vladimir Markulin Grgić: "Izumiranje hrvatskoga jezika?" »Hrvatski su ponovno, osobito u tehničkom nazivlju, poplavili imenični atributi (genitivni izrazi) i posve potisnuli pridjevske atribute, PRIMJERICE: -pročistač ulja = hrv. uljni pročistač; -brtva ležaja = hrv. ležajna brtva, -regulator tlaka = hrv. tlačni ravnač, -osjetilo temperature = hrv. temperaturno osjetilo"«;
  • 64. v.VList 18.3.2000. Jezik i politika: mienja li se promjenom vlasti odnos prema hrvatskom jeziku; "Dužnostnici govore hrvatski s grješkama za koje osmoškolci dobivaju jedinice";
  • 65. v. HS 27. 10. 2000. Don Tomo Vukšić, prof. na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu i na Teološkom institutu u Mostaru: "Bosna je rasušena bačva sa stranim obručima".
  • 66. RFI Radio Pariz na srbskom i hrvatskom jezikun 31.1.1999. Razgovor sa študentima na Sorboni koji kažu da ne osjećaju nikakve razlike između srbskoga i hrvatskoga jezika. To je za njih "mešovita" varianta. "Mi smo Jugoslavija u malom" pohvalili su se. Razgovor vodila Kika Ćurović.
  • 67. "U Britaniji nukleus balkanskih aktivnosti je "Škola za slavenske i istočnoeuropske studije" (SSIES) koja još nudi tečajeve "srbsko-hrvatskoga" jezika; v. Hrvatski tjednik SPREMNOST 28.3.2000;.
  • 68. Intervencija zbog nadpisa na kabini za prevoditelje. Veleposlanik RH u Bruxellesu Vranyscany promienio "srbskohrvatski" u "hrvatski"; v. VL 30.3.2000.
  • 69. "Bez prosvjeda Veleposlanstva RH u Washingtonu". v. VL 13.2.2000.
  • 70. v. VL 13.6.2000. Kako se Hrvatska predstavila Svjetskoj izložbi: "Između ćevapčića i srbskohrvatskoga jezika"
  • 71. v. VL 13.9.1998. "»Slovo o srpskom jeziku« - Novi srbski memorandum. Hrvatski jezik ne postoji, već samo srbski s dva izgovora ijekavskim i ekavskim".
  • 72. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju; /englez. OSCE/;
  • 73. v. HS 16.6.2000; (Jeka) Marijan Majstorović: "Revizija prema dnevnopolitičkim potrebama";
  • 74. v. HS 19.2.1999. Maja Freundlich: "Ne dirajte mi Antu";
  • 75. v. VL l0.l0.2000. I.Kalogjera-Brkić: "Revizija učbenika hrvatskoga jezika i poviesti";
  • 76. "Na svim tim prostorima ukida se hrvatski jezik, briše hrvatska poviest, zabranjuje učenje hrvatskoga jezika"; v. "Sa stola urednika"; Spremnost, hrvatski tjednik, 28.3.2000.;
  • 77. v. VJ 26.9.1999. Ivan Šarić: "Hrvatski jezik u BiH";
  • 78. »Ima jedan spor, koji i kod nas latentno postoji između književnika i filologa. Filolozi postavljaju jezične norme, a književnici se u svojem umjetničkom izrazu ne daju sapinjati, ne priznaju pravo filolozima, da im ograničuju slobodu jezičnoga izraza«; v. Ljudevit Jonke: “O slobodi i postojanosti književnoga jezika”; JEZIK, časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika; Zgb. siečanj 1953. Godište I. PRIPOMENAK: filolozi = vukovci; slobodni jezični izraz = hrvatski;
  • 79. v. VJ 8.9.1999. Elizabeth von Erdman-Pandžić: "Iluzija blizine i slom serbokroatizma":
»Pored toga, konsultovan je i dr Stjepan Babić sa Zagrebačkog sveučilišta, u vezi sa problemima u opisivanju rečnika modernog srpskohrvatskog jezika.« v. Morton Benson: Srpskohrvatsko-engleski rečnik; Predgovor /Serbocratian -English Dictionary; Preface/; Prosveta, Beograd 1971. i University of Pennsylvania Presss. 1971.
  • 80. Tu ne brojim iekavizirane srbizme; na pr. -namera (E), namjera (W) ( nakana, naum); v. Slovar;
  • 81. v. Tomislav Kuljiš :"Jezik naš hrvatski ovdje i sada", MH Dubrovnik 1994. »Zajedničtvo i visoko pokroviteljstvo kumovali su i Dubrovačkim ljetnim igrama (pozornice izjednačili s igralištima)«
  • 82. PRIPOMENAK: Zapravo, na tim postajama govori se srbski ili srbskohrvatski. Krugovalna postaja Kongresa SAD "Slobodna Europa" /Free Europe/ kaže da govori "južnoslavenskim jezicima", a to su srbski na "ijekavici" (Banja Luka ) i srbijanski na "ekavici" (Beograd). Dopisnici iz Zagreba govore srbskohrvatski i pristrano. RFI Pariz govori samo srbski premda najavljuje odašiljbu na srbskom i hrvatskom. Dopisnici RFI-ja iz Zagreba govore srbskohrvatski.
  • 83. v. Pavle Ivić: "Srpski narod i njegov jezik"; Bgd. 1971.
  • 84. v. VL 13.9.1998.
  • 85. U Republici Hrvatskoj u službenoj je porabi hrvatski jezik i latinično pismo."
  • 86. v. VL 26.11.1999. »Hrvatski stekao zaštitu u Italiji«;
  • 87. v VL 1.2.1999. Prof. na sriemsko-karlovačkoj pravoslavnoj bogosloviji Svetozar Borak "Srbi katolici";
  • 88. v. Dr. Vlado Šakić: Načelo Vukovar; Bilježke za imaginarnu poviest vukovarske Hrvatske"; Otvoreno sveučilište, Zgb. 1997. str. 37.;
  • 89. Organizacija jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA) - fašistička organizacija koja je terorom nad nesrbskim narodima utirala put srbskom hegemonizmu u Jugoslaviji;
  • 90. v. Magazin SD Tjedan od 17.12.2000. I. Marijačić: "Paroksizam mržnje":»Riečki 'Novi list' proglasio je obilježavanje obljetnice smrti prvoga predsjednika RH balom vampira, političkim mračnjaštvom i obćenito je u deskripciji rabio vokabular kakvoga se ne bi posramile ni "straže đenerala Draže", ni Politbiro CKKPJ«
  • 91. v. Vlado Gotovac "Moj slučaj", Cankarjeva založba Ljub.- Zag. 1989. str. 156.;
  • 92. v.Bruno Bušić: "Jedino Hrvatska! "; Sabrani spisi; ZIRAL; Toronto-Zurich-Roma-Chicago; 1983. str. 443.
  • 93. v. Philip J. Cohen: "Tajni rat Srbije: Propaganda i manipuliranje poviešću"; Ceres, Zgb.1997. /Serbia's Secret War: Propaganda and the Deceit of History/; Texas A&M University Press, College Station. 1996. SD iz razgovora s autorom.
  • 94. Radovan Pavić: "Za neke još sve nije gotovo"; v. HS 18.2.2000.;
  • 95. Vojislav Šešelj, četnički vojvoda, predsjednik Radikalne stranke, onodobni podpredsjednik srbijanske vlade, zatražio je da vlada SRJugoslavije povuče priznanje Hrvatske sve dok se srbska Dalmacija, srbska Lika, srbska Banija, srbski Kordun, srbska Baranja, i srbska Slavonija nalaze pod ustaškom okupacijom; v. JUL 15.6.2000.:
  • 96. Ministar u srbijanskoj vladi za izbjegle Srbe dr. Vojislav Vukčević ušetao se nedavno iz SRJugoslavije u Hrvatsko Podunavlje kao u svoju "sopstvenu baštu" iza kuće"; v. HS 17.11.2000.:.
  • 97. Zoran Đinđić, srbijanski političar, izjavio je nedavno "da bi Zagreb, džentlemenski trebao Prevlaku prepustiti Crnoj Gori"; v. HS 10.11.2000.
  • 98. "Srbska opozicija je nacionalistička" iz razgovara s jugoslavenskim disidentom koji živi već 6 godina u Beču (SE 8.1.2000.);
  • 99. Hashim Thaqui, vođa Oslobodilačke vojske Kosova;
  • 100. U odašiljbi BBC-a "Simpson's World" (from Belgrade) 28.2.1999. D.S. novinar časopisa "Vreme" kaže: "Hrvati su se izvukli bez kazni, a Hrvatska je napala Srbiju." (sic!).
  • 101. Memorandum SANU.
  • 102. Splitsko-makarski nadbiskup Ante Jurić: "Živimo u vremenu kada je katolička crkva ugrožena, jer je uviek bila snaga hrvatskoga naroda." v. JUL 31.5.2000.
  • 103. v. VJ 22.12.2000. "Je li se Hažkom sudu slučajno podkrala grješka kada je Hrvatsku obtužil za 'agresiju na Srbsku republiku Krajinu'".
  • 104. A da bi do rata na Balkanu moglo doći upozoravaju i George Robertson, glavni tajnik Sjevernoatlanstskoga pakta i Carl Bildt, visoki povjerenik UN na Balkanu. v. VL 15.1.2000; »EUROPI PRIETE NOVI RATOVI«;
  • 105. v. JUL 10.6.2000. Fra Iko Skoko: "Kad odu strane vojske rat će ponovno oživjeti";
  • 106. "Nedavno je u Srbiji Koštunice i Đinđića tamošnji Vrhovni sud zabranio slobodnu uporabu hrvatskoga jezika u javnim institucijama, kao i postavljanje dvojezičnih imena za naselja s nacionalnim manjinama". v. Tjedan, SD 1.4. 2001.
  • 107. v.HS 8.12.2000.; Razgovor s dr-om Aleksandarom Stipčevićem, sveučilištnim profesorom u Zagrebu: "Međunarodna zajednica je u Hrvatskoj najveći cenzor";
  • 108. v rtb. Ovdje je rieč o izrazima koji se prvenstveno iz političkih uzroka rabe kano sredstvo za sviestno prikrivanje istine.
  • 109. v. VL 18.9.1999. Antony Wayne, glavni zamjenik pomoćnika američke državne tajnice: "Balkan bez granica", Glas Amerike - VOA;
  • 110. Odkad je Teodozije 395. godine razpolovio Rimsko Carstvo na "partes occidentis" i "partes orientis".
  • 111. "Rado kažem, makar je malo i zaoštreno, da je latinski materinski jezik hrvatske književnosti"; Radoslav Katičić: "Mi bismo to olako", razgovor, Vijenac 28.siečnja 1999.
  • 112. v. Laura Silber & Allan Little: "Smrt Jugoslavije, Svjedočanstva" Otokar.Keršovani, Opatija 1996.
  • 113. Poznata je izjava Slobodana Miloševića na sjednici Presjedništva SFRJ 1991. godine kada je Slovenija najavila da će izaći iz Jugoslavije: "Nek' idu, bre, što pre!"
  • 114. Dokument br. 7 Borisa Vukobrata: "Proces stvaranja zajednice Republika bivše Jugoslavije"; v. VL 10.12.2000. Kulturni obzor.
  • 115. Četnički vojvoda i psihijatar u Šibenskoj bolnici dr. Jovan Rašković: »To je lud narod (misli na Srbe, o.p.), ja sam psihijatar, to je lud narod. Ja vam to kažem da je lud. (...)« ; v. tjednik DANAS 31.7.1990. razgovor predsjednika Tuđmana s Jovanom Raškovićem.
  • 116. v. VL 30.9.2000. »Mogla bi pasti Miloševićeva krv«, Dr. Dušan Bilandžić, partizanski oficir i komesar; član KPJ, član CKSKJ i CKSKH, direktor Instituta za Historiju radničkoga pokreta Hrvatske, nakon što je iz njega bio iztjeran dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik Hrvatske Republike, pravnik, povjesničar i akademik pisac knjige:"Historija SFRJ" ŠK, Zgb.1985. (HOL);
  • 117. Posjet SFRJ državnoga tajnika SAD Jamesa Backera koji je Beogradu dao zeleno svjetlo za napadaj JNA na Sloveniju i Hrvatsku..
  • 118. v. VL 31.12.2000./1.1.2001.Prof.dr.Jakov Gelo procjenjuje: "Hrvatska će 2050. imati milijun stanovnika manje".
  • 119. v. VL 20.8.2000. "Uskoro će nestati tisuće jezika";
  • 120. Radio Deutsche Welle: "Dalekosežne posljedice novog statuta Istarske županije" (v.SD 22.4.2001.)
  • 121. v. VL 31.12.2000./1.1.2001.
  • 122. Izim naših hrvatskih narodnih poslovica prefrigani stari srbski Vuk još je puno hrvatskih narodnih pjesama pokrao i pod srbskim imenom tiskao, pa u zapadni sviet prodavao. I našu Hasanaginicu s hrvatskoga ikavskoga: "Što se bili u gori zelenoj,/ Al' su snizi, al' su labudovi./ Da su snizi, već bi okopnili,/ Labudovi, već bi poletili..." Vuk je na srbski preveo, a braća Grimm, Niemci, skupljači pučkih bajki, kano srbsku narodnu pjesmu, kako im ju je Vuk podmetnuo, njemačkom svietu objavili.
  • 123. HTV-Teletekst br. 175. 16.11.2000. nakon 40 g. piše unitarističkim novosadskim pravopisom: »Istaknula je da je BiH priznata kao suverena država i da u njoj ne može biti nikakvih referenduma na kojima bi se odlučivalo o otcjepljenju« ( = hrv. odcjepljenju) (v. KHP 1944. str.290; i BFM školski pravopis 1994.)
  • 124. Znakovito je da u odašiljbi HTV 16.11.2000. "Pola ure kulture" u prilogu o pravopisima u nas nitko se nije usudio spomenuti Hrvatski (korienski) pravopis.
  • 125. U V. izdanju neke su dvostrukosti ukinute.
  • 125. O vukovcu, mađaronu, masonu Tomi Maretiću v. Uvod;
  • 126. v. Kritika br. 8; Zgb.1971. Smiljana Rendić: "Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod". Autorica članka završila je na sudu nakon Brozova udara na Hrvatsko proljeće u Karađorđevuu 1971..
  • 127. "Mi smo jedini narod u poviesti civilizacije koji je imao nacionalistički jezik"; iz izlaganja zastupnika Ive Lončara u Zastupničkom domu Hrvatskoga državnoga Sabora 10. listpada 2000.: v. HS 13. 10.2000. "Nieče se hrvatska poviest";
  • 128. v. Mate Šimundić, n.d.
  • 129. v. NList 17.6.2000. "Pohod desničara na Jazovku";
  • 130. v. NL 17.6.2000, J.K."Pohod desničara na Jazovku"; PRIPOMENAK: U tih novinara upadljiva je velika praznina na polju znanja koju nadomještaju antagonizmima, pa i novinar J.K. iz riečkoga Novog lista ne zna da je Novi list u Supilovo doba bio tiskan korienskim hrvatskim pravopisom;
  • 131. Sveuč. prof. i akademiku Ljudevitu Jonkeu, jezikoslovcu proljećaru, napakirali su 1972, utaju poreza.
  • 132. Ni jedne druge novine i časopise koji zlobno pišu o hrvatskom ne spomenjim, jerbo samo je Novi List prije pisao korienskim hrvatskim pravopisom.
  • 133. Premda ne volim spominjati imena, ime g. Latkovića moram spomenuti radi vjerodostojnosti budući da nisam zapisao nadnevak "Novoga lista".
  • 134. v. Težak, Babić: "Gramatika hrvatskoga jezika" ŠK Zgb.1991. ili Dr.Slavko Pavešić: Jezični savjetnik s Gramatikom; MH Zgb. 1971. ili Skupina autora.: Jezički priručnik; RTB 1991.
  • 135. v. HSlovo 17.9.1999.
  • 136. v. VJ 4.6.1999. Ante Krmpotić: "Ikavac Bartol Kašić je prije 400 godina zabilježio rieči "biedan, biedna, biedno" s ie, a ne s ije ili i - s puno prava i domišljatosti.
  • 137. v. VList 25.3.1999.
  • 138. v. HSlovo l0.4.1998. str.5.;
  • 139. v.Milan Žepić: "Latinsko-hrvatski rječnik"; ŠK Zgb.1972.;
  • 140. v. VJ 27.3.1993. Mato Marčinko:" Hrvatski je bio jezik-mučenik";
  • 141. v. VL 25.2.2001. "Ćirilica se vraća nakon deset godina".
  • 142. v. SPREMNOST, hrvatski tjednik 11.7.2000.
  • 143. v. VJ 5.5.2001. Jure Prpić: "Zrcalo dvadestoga stoljeća", Podlistak;
  • 144. v. HS 27.4.2001. JEKA, Milan Rakovac: "Gorka iskustva";

_______________________________________________________

    • Auktorizirana izvorna razprava prof. Marijana Krmpotića (Zagreb) kao uvodni proslov knjige: M. Krmpotić, "Hrvatski jezični priručnik", str. 5 - 64, Agapa - Kloštar Ivanić 2001.

Reference

Authorized original proceeding (2001) by professor Marijan Krmpotić, Zagreb (Croatia): may be quoted and distributed without any changes.

Osobni pribor