Istra

Istra (staroperz. Astraya, ranogrč. Astraios chersonesos, latin. Histria, njem. Istrien, talij. Istria, kajkav. Istrija, primor.čakav. Jîstra, otočno-bodul. Yštrà) je naš najveći poluotok u Hrvatskoj i na cijelom Jadranu. To je najzapadniji dio Hrvatske što leži na sjevernoj obali Jadrana, većinom na ozemlju Hrvatske i manjim dijelom Slovenije (sjeverozapadni rub), a neki idejno smatraju i Trst sjevernim dijelom Istre (iako prostorno nije na poluotoku).

Geopolitička granica Istre na sjeveru bi bio gorski lanac Ćićarije, a na istoku greben Učke - pa po takvoj kontinentalno-balkanskoj logici npr. "Opatija nije dio Istre nego Kvarnera". Naprotiv je inače u pomorstvu prirodno-geografski poluotok Istra (kao i drugdje u svijetu) jasno i normalno uvijek omedjen najkraćom kopnenom crtom što spaja najsjeverniju uvalu Kantrida kod Rijeke s najistočnijom uvalom Milje (Muggia) kod Trsta. Nažalost, kod nas još dosad po kontinentalnom naslijedju balkanske Jugoslavije i dalje prevladavaju 'žabarsko'-upravna tumačenja.

Zemljopis Istre

Dužina istarskih obala iznosi 445 km, a s otocima 539.9 km. Manji dio sjeveroistočne Istre upravno pripada Primorsko-Goranskoj županiji. Najjužnija točka Istre je rt Kamenjak kod Premanture, a najzapadnija točka Istre i cijele Hrvatske je rt Savudrija. Zapadna obala Istre je plića, niska i bolje razvedena, dok je istočna strma, kamenenita i slabije naseljena. Istočna obala Istre (tzv. 'Liburnija' tj. gradovi Brseč, Lovran, Opatija, Volosko, Matulji, Kastav odnosno sjeverozapadni dio Kvarnerskog zaljeva su od 1990. godine upravno odvojeni od matice Istre, tako da su formalno to djelovi Primorsko-goranske županije, dok najveći dio ostale Istre pokriva Istarska županija. Važniji gradovi i općine u Istri su Pula, Pazin, Poreč, Rovinj, Umag, Novigrad, Labin, Buzet, Motovun, Kopar i Piran.

Tlo i reljef

Istru se po tlu obično dijeli na 3 dijela, pa sev razlikuje tzv. "bijela", "siva" i "crvena" Istra. Bijela Istra je na sjeveroistoku oko planinskih grebena, siva Istra je plodna zemlja na flišu u srednjoj unutrašnjosti Istre, dok je crvena Istra (terra-rossa) uz obale na jugozapadu:

Crvena Istra (jugozapadna obala), gdje prevladava crveno-smeđa zemlja (terra-rossa)
Siva Istra (središnja Istra), zbog sivoga glinenastog tla na mekšoj podlozi fliša.
Bijela Istra (padine Učke i istočni dio poluotoka) su pretežno kraška kamenita tla.

Tlo je pretežno vapneničko i većinom s premalo vode zbog tipičnoga kraškog reljefa, osim na nekrškom flišu srednje Istre. Kontinentalne ravnice i doline su najviše namijenjene poljoprivredi. Bliže moru se zemlja rabi za uzgoj grožđa, smokvi i maslina. Glavne značajke poljodjelstva u Istri su proizvodnja ekološki zdrave hrane i kvalitetnog vina, kao i maslinarstvo. Obalna područja i otoci obiluju raznovrsnom mediteranskom vegetacijom, prvenstveno crnogoričnom šumom - zelenom makijom, većinom crnika i planika. Drveće su većinom hrastovi i borovi koji pokrivaju trećinu Istre. Kraške tvorbe poput jame Baredine kod Poreča ili podzemna rijeka Fojba u Pazinu su popularne geološke atrakcije. Kamenolom u blizini Rovinja je posebno prilagođen proučavanju geologije. Poznati su istarski prirodni rezervati tj. nacionalni park Brijuni i Park prirode Učka su zakonom zaštićena područja. Ina prirodno zanimljiva mjesta su Limski kanal, šuma kod Motovuna, Zlatni Rt, Šijanska šuma kod Pule, zaštićeni krajolik Kamenjak na najjužnijem rtu poluotoka, močvarni rezervat Palud kod Rovinja kao gnjezdište ptica (ornitologija). Brijunsko otočje je zanimljivo odredište s oko 680 biljnih vrsta.

Klima Istre

Klima je ugodna, na većem dijelu Istre osim mediteranskog juga (Medulin-Rovinj) je prijelazna polusredozemna (submediteran), s najvišom prosječnom temperaturom zraka od 24°C u kolovozu i najnižim zimskim prosjekom od 5°C u siječnju. Ljeta su suha i topla s preko 10 sati sunca dnevno. Temperature iznad 10°C su nazočne više od 240 dana u godini. Ekstremne vrućine preko 30°C traju najviše 3 tjedna. Iako su temperature zraka niže od onih u Dalmaciji, sjeverni Jadran je tu plići i ljeti je more toplije do 26°C u kolovozu, a najhadnije je more u ožujku 9-11°C. Ovdje postoje dvije glavne vrste vjetra - bura koja donosi hladno i vedro vrijeme zimi sa sjevera i jugo koje donosi kišu ljeti i ujesen. Maestral je lagani ljetni povjetarac koji puše s mora na kopno. Slanoća mora oko Istre je 0.37%, osim na sjeverozapadu gdje je niža od talianskih rijeka. Svojim položajem na sjevernom rubu Jadrana je Istra klimatski razmjerno hladniji dio hrvatskih obala, a oborinski sustav je ovdje prijelazni napola kontinentalan i samo u južnoj Istri je pretežno mediteranski. Zato statistički tu kiše padaju manjeviše kroz cijelu godinu, pa je ljetna suša tu najmanje izražena u odnosu na ostali Jadran.

Istarsko gorje

Više gorje preko 1.000m se uzdiže samo na sjeveroistoku Istre (Učka i Ćićarija), dok se po ostaloj Istri mjestimice nalaze samo brežuljci i niža brda do 500m. Sjeveroistočni viši dio Istre je zapadni ogranak kraških Dinarida. Najviša točka Istre je vrh Vojak na planini Učka 1.401m, a sjevernije na Ćićariji je nad Opatijom glavni vrh Veli Planik 1.273m.

Učka: Vojak 1401m

Učka (latin. Caldera) je najviša planina istarskog poluotoka u zapadnoj Hrvatskoj. Pruža se uzduž opatijske rivijere. Njen najviši vrhunac Vojak je visok na tlu 1.396m ili 1.401m na vrhu vidikovca. Njegovo je tjeme gola kamena glavica, na kojoj je razgledni toranj kao vidikovac. Izgradjen je 1911.god. od kamena, visok je pet metara i s njega se pruža najljepši vidik u Istri. Za lijepog vremena tu se vidi sva Istra, Riječki zaljev i Kvarner s otocima, Ćićarija, dio Gorskog Kotara, sjeverni Velebit, Tršćanski zaljev, Julijske Alpe i Dolomiti u Italiji.

Ine zanimljivosti iz Učke:

Željeznica 143 godine na čekanju: Istarski poluotok još uvijek nije željeznicom spojen s Hrvatskom, nego se vozi samo autobusom ili zaobilazni polukrug Slovenijom. Gradnja tunela kroz Učku je ipak započela 1951. godine blizu sela Poljane kod Opatije, a odmah potom se mehanizacija JNA povukla. Četiri desetljeća kasnije u povodu obilježavanja pola stoljeća sjedinjenja Istre s Hrvatskom, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman je 1993. opet otvorio gradilište tunela kroz Učku, koje je par dana kasnije iznova utihnulo.
Dana 26.1.2010. radiopredajnik Učka je postao prvi TV-"odašiljač" u Republici Hrvatskoj, koji šalje isključivo signal Digitalne Televizije (Regija D5), u tijeku gašenja analogne televizije.
Asteroid 1996 DG2, otkriven 1996. sa Zvjezdarnice Vižnjan je dobio od Međunarodne Astronomske Unije naziv 9657 Učka.

Ćićarija: Planik 1273

Ćićarija (sloven. Čičarija, staročakav. Kircarýa, talij. Chicheria, njem. Tchitchenboden, latin. Mons Carusadius): To je kraški vapnenački lanac na sjeveru Istre. Od ostale južnije Istre se izdvaja većom nadmorskom visinom i hladnijom klimom. Ćićarija je slabo naseljena i dijeli se na manji slovenski dio na sjeverozapadu (vrh Slavnik) i veći srednji i jugoistočni dio u Hrvatskoj. Priroda je tu razmjerno očuvana. Najviši vrh je Veliki Planik, 1.272m iznad Opatije. Zadnjih godina je sve veće zanimanje za uspostavu parka prirode Ćićarija zbog očuvanja prirodne baštine. Veća naselja na Ćićariji su Žejane, Vodice i Lanišće, a neka od manjih sela su Mali i Veli Brgud, Male i Vele Mune, Jelovice, Dane, Rašpor, Brgudac i dr. Ovo je gorje dobilo ime po naseljenim Ćićima ili istarskim Rumerima (tzv. "Istro-Rumuni" kod jugoslavista). Ćićarija tj. rimski "Mons Carusadius" je inače bio svjetski prototip po kojemu su imenovana sva kraška područja na europskim jezicima: latin. carsus, hrvat.& slov. kras, jugo-srb. "krš", njem. i engl. Karst, talij.& špan. carso, franc. causse, ...etc.

Istarske rieke

Istarskim poluotokom teku 3 rijeke s više pritoka: Mirna, Raša i Dragonja. Najduža istarska rijeka je Mirna tek 32 km duga s ušćem kod Novigrada. Ine kraće rijeke u Istri su Raša i Dragonja.

Mirna i Butoniga

Rijeka Mirna (talij. Fiume Quieto, lat. Ningus) je primorska rijeka u zapadnoj Hrvatskoj uz zapadnom dijelu Istre. Dužina tijeka Mirne je 32km i prosječni protok vode joj iznosi 16m³/sec, a izvire pod Ćićarijom kod mjesta Hum. Ona se u gornjem tijeku od Buzeta do Istarskih toplica probija na jug kroz stjenoviti kanjon, a dalje nizvodno teče na zapad kao umjetni kanal širom dolinom do močvarnog ušća kod Novigrada. Teče uz gradove Buzet, Motovun i Novigrad, a glavni joj je desni/južni pritok Butoniga.

Medju istarskim riekama je u slivu Mirne razvijeno najviše tj. desetak viših kraških slapova, od kojih je najveći Copot na pritoku Rečica kod Buzeta, visine do 30m. Prirodna znamenitost je velika Motovunska šuma hrastova lužnjaka i jasena na sastavcima Mirne i Butonige, koja je slična hrastovim šumama Slavonije i jedinstvena uz Jadran, gdje raste i skupocjeni crni tartuf. Pri cestogradnji Istarskog Ipsilona je preko te doline izgrađen most dug preko 1km, a niže na ušću se nalazi i stari most Antenal, koji su mostovi najznačajniji za promet izmedju Italije i južne Istre.

Raša i Boljunčica

Raša (latin.& talij. Arsia, Labin-cakavizam: Rasja) je rijeka u zapadnoj Hrvatskoj, na istočnom dijelu Istre. Geopolitički je važna jer je u srednjem vijeku po njoj većinom išla zapadna granica Kraljevine Hrvatske u doba Trpimirovića i Arpadovića. Izvire nad Čepić-poljem podno Učke i teče uz gradove Plomin i Raša, pa teče kroz močvarno polje (prije jezero Čepić) i nakon 23 km tijeka utječe u Kvarner na jugoistoku Istre u Raškom zaljevu. Ima složeni sliv s najvećim desnim pritokom Boljunčica. Prvo teče na jug, pa u Čepiću zakreće na zapad i nakon sastava s Boljunčicom opet ide na jug kanjonskom kamenom dolinom do mora. U najdonjem tijeku uz Raški zaljev je plovna za manje brodove.

Rijeka Dragonja

Dragonja (talij. Dragogna, latin. Aquilis), je primorska pogranična rijeka koja izvire u južnoj Sloveniji. Teče sjeverozapadnom Istrom i uljeva se u Piranski zaljev. Duga je 28 km i većim dijelom svoga tijeka tvori prirodnu granicu izmedju zapadne Hrvatske i Slovenije. Površina sliva joj iznosi 95,6 km2. Dragonja ima 18 desnih pritoka iz Slevenije i 13 lijevih iz hrvatske Istre, uglavnom manjih potoka. Izvire ispod naselja Popeter, a sama rijeka nastaje spajanjem više potoka medju flišnim brdima kod Gračišča. Isprva u Sloveniji teče jugozapadno, pa uz granicu na zapad i nizvodno promijeni smjer na sjeverozapad.

Dragonja ima kišni riječni režim, pa ljeti često presuši, a u kišno doba jesen/zima joj vodostaj naglo naraste pa se nizvodno izlijeva iz korita. Rijeka je većim dijelo tijeka dublje urezana u mekanu flišnu podlogu. Zbog trošenja mekih laporastih naslaga su nastali slapići kaskadnog tipa, pa rijeka sadrži brojne brzice, virove i šljunčare. Poznati su slapovi Škrlim na pritoku Pasjoku i na potoku Supotu pod Koštabonom. U donjem tijeku do ušća je Dragonja preusmjerena sjevernije u umjetno korito bivšeg potoka Sv. Odorika, dok po starom koritu (izvorna granica Hrvatska-Slovenija) sad u more utječe desni pritok Drnica. Dragonja je bogata ribom npr. pastrva, cipal, jegulja itd.

Istarski slapovi

Na istarskim vodotocima se nalazi dvadesetak značajnih kraških slapova visine preko 3m, od kojih većina njih za ljetne suše manjeviše presuše. Od tih su par njih najviših preko desetak metara većinom na sjeverozapadu Istre u rječnom slivu Mirne, dok po ostaloj Istri ima tek manjih slapića nižih od par metara visine:

Najviši istarski slap Copot do 30m: potok Rečica kod Buzeta.
Benkovski slap na Grajanskom potoku kod Pićana, 18m
2 slapa Pećine na pritoku Butoniga u slivu Mirne, ukupno 15m.
Slap Cingarela na potoku Poganja kod Momjana, do 15m.
Slap Kotli na rieci Mirni kod istarskog Huma, oko 10m.
Slap Divjak u slivu Mirne južno kod Motovuna, desetak metara.
Slap Kaldir u slivu Mirne južno kod Motovuna, desetak metara.

Biljni pokrov Istre

Posljedica prijelazne i svježije polumediteranske klime je, da od svih hrvatskih obala Istra prirodno sadrži razmjerno najmanje samoniklih sredozemnih biljaka i znatno više kontinentalnih vrsta negoli igdje drugdje uz Jadran. Osim u južnoj Istri, tvrdolisna mediteranska flora tu je dijelom unesena umjetnim uzgojem uz naselja i tek je manjim dijelom iz prvobitne prirode. Naš kameniti vapnenački kras je u Istri na zapadnom rubu i slabije je razvijen, jer najveći dio srednje i zapadne Istre pokrivaju izvankraške podloge rastresitog fliša. Zato su tu osobite biljne vrste Dinarskog krasa razmjerno rjedje i na krajnjoj zapadnoj granici, a mnoge ni ne dosežu do zapadne Istre. Tako je zbog povoljnijih oborina i flišnoga tla, biljni pokrov Istre po vanjskom izgledu razmjerno bujniji negoli drugdje uz Jadran, ali je naprotiv zbog ove ekološke jednolikosti ima i jednolični sastav s razmjerno manjim brojem samoniklih vrsta negoli drugdje uz Jadran.

Rijetki ugroženi endemi

Endemi su vrste čiji je prirodni razvitak ograničen na manja zemljopisna područja, zbog njihove stroge prilagodjenosti na neku posebnu klimu ili na osobita tla, a najčešće na istodobnu kombinaciju osobite klime i tla. Zato su takvi endemi prostorno ograničeni i ekološki najviše ugroženi pa kod ljudskih promjena u okolišu najčešće nepovratno izumiru. Naprotiv su općeraširene obične vrste otpornije na umjetne izmjene okoliša, pa zato ljudski utjecaj većinom dovodi do banalizacije tj. pojednostavljenja biljnog pokrova sa sve manjim brojem najobičnijih vrsta: iako se za laike zeleni krajolik još prividnim izgledom ne mijenja - stvarne su promjene već dalekosežne i nepovratne. Zbog drugačije klime i svojega rubnog položaja spram Dinarskog krasa i Jadrana, Istra je siromašnija posebnim endemima negoli Velebit (72 endema), pa Biokovo sa 23 endema), itd.

Najviše je tih endema na brdskom krasu u sjevernoj Istri, gdje rastu 3 ugrožena biljna endema, kojih prirodno nema nigdje izvan Istre (izim umjetno uzgojenih u ponekom botaničkom vrtu) To su: istarska perunika (Iris erirhiza) u gorskim vrtačama, pa istarski zvončić (Campanula tommasiniana) na gorskim stijenama i istarska merinka (Moehringia tommasini) u nižim klancima i polušpiljama. Uz ove 3 prave botaničke vrste, na Istru je ograničeno još nekoliko biljaka kao prijelazni križanci (znak = X): npr. istarska kruška (Pyrus X istriana), istarska kupina (Rubus X istricus), istarska runjika (Hieracium X istriacum), istarska zečina (Centaurea X gugleri), itd. U drvenastoj flori Istre se nalaze i druge kod nas rjedje vrste koje nisu endemi jer ih ima dalje izvan Hrvatske. Takav je npr. poluzimzeleni hrast suplutnjak (Quercus crenata) raširen u zapadnom Sredozemlju, pa rijetka tisa (Taxus baccata) na kamenim strminama Vranjskoj dragi podno Učke.

Osobiti tipovi šuma

Zbog hladnije i kišovite klime i vlažnijega flišnog tla, u srednjoj i sjevernoj Istri se nalazi više tipova kontinentalnih šuma, koje su inače raširene u kopnenom zaledju i jedino se ovdje spuštaju bliže moru. Tako su vlažne šume hrasta lužnjaka tipične za kopnene rječne nizine sa sezonskim poplavama, a slične su donedavna postojale i uz sjevernojadranske rijeke gdje su, osim pojedinih stabala lužnjaka, danas većinom posječene npr. ranije u Vinodolu, uz Rječinu, Botonegu i Ćepićko blato u Istri. Tako dosad šuma lužnjaka uz Jadran postoji još jedino u dolini Mirne, ali je sad već i tu ugrožena zbog kanalizacije rječnog korita bez prirodnih poplava, pa zato tu lužnjak odumire od Istarskih toplica do Motovuna. Zbog višeg vodostaja nizvodno uz Mirnu, jedina još bolje očuvana lužnjakova šuma (Rusco-Querctum roboris) uz Jadran je danas ploha Sv.Petar podno Završja na Bujštini. Takodjer je Vela Boška kod Kućibrega u Istri najveća šuma hrasta kitnjaka (Seslerio-Quercetum petraeae). Mješovite šume bukve + kestena (Castaneo-Fagetum) rastu na sjevernim flišnim padinama kod Ćepića, Vrnjaka i Kućibrega, pa zato kopnena bukva u sjevernoj Istri raste najniže u cijeloj Hrvatskoj, tek na 20m iznad morske razine.

Povijest Istre

Špilje u blizini Pule, Šandalja i Roumaldova špilja, mjesta su arheoloških nalaza iz kamenog doba. Na području Istre se također nalaze i mjesta arheoloških nalaza iz mladjega kamenog doba (6000-2000 pr.kr.). Više od 400 lokaliteta potječe iz brončanog doba. Mnogi pronalasci poput oružja, alata i nakita potječu iz ranijeg željeznog doba. Naziv Istre potječe od ilirskog plemena Histri koje je ovdje živilo, a Rimljani ih opisuju kao zloglasne gusare koji su iskoristiti da su zbog brojnih plićaka istarske kamene obale opasne za plovidbu. U Istri su poznata 4 razna antička plemena:

Fecusses su tu najstarije prapovjesno pleme koje još u predrimsko doba spominju starogrčki geografi, a u rimsko doba su već nestali jer su ih vjerojatno potisnuli i asimilirali Histri. Živjeli su kao poljodjelci na središnjem flišu 'sive' Istre.
Rundictes su takodjer prastaro rano pleme koje je duže preživjelo pa ih poznaju i Rimljani. Kulturno su bili izmedju Histra i Liburna, a živjeli su kao stočari uglavnom na sjeveru u 'bijeloj' Istri oko Ćićarije, približno gdje i noviji romanski Ćići.

Ranoarijska Astraya

Najprvi još slabije poznati pranaziv koji bi se odnosio na našu Istru, bio je ranoperzijski pranaziv za jadranski poluotok Astraya, koji je iranskim klinopisom zapisan iz doba Ahemenida na kamenom spomeniku u carskoj nekropoli ranog Perzepolisa.

Klasična Histria

Histri su klasično i najpoznatije antičko pleme po kojima je imenovana rimska Histria. Živjeli su kao pomorci po srednjoj i jugozapadnoj Istri, a glavni grad im je bio Nesactium na jugu Istre. U doba istarskog kralja Epulona su ih od 2.stoljeća pr.Kr. porobili i većinom uništili Rimljani. Rimski liječnik Galen navodi kako su se Histri (kao i Liburni) izgledom razlikovali od inih crnomanjastih Ilira svjetlijom kosom i očima, a i kulturno su se oba plemena vidno odvajala od balkanskih Ilira i bili su bliži italskim Venetima, pa to nisu pravi Iliri.
Liburni su u klasično doba živjeli samo u istočnoj Istri na istok od Raše, te dalje po Kvarneru. Ovi su dobrovoljno prihvatili rimsko vrhovništvo pa su se kao romanizirani najduže očuvali u Istri do kraja antike. Značajno je da je ta zapadna granica Liburna na Raši potom u srednjem vijeku postala i zapadnom granicom Kraljevine Hrvatske.

Rimljani su Istru osvojili tek nakon dva vojna pohoda 177. godine pr.Kr. Rimljani su Istarski poluotok nazivali 'terra magica'. U doba Rimskog Carstva je iz antičke Istre (Histria) poznato dosta latinskih toponima, npr. Mons Carusadius (Ćićarija), otoci Pullariae (Brijuni) i južni rt Promontorium (Kamenjak), pa rijeke Arsia (Raša), Ningus (Mirna), Aquilis (Dragonja) i na zapadu Diserus (Limski kanal), uz niz imena antičkih naselja od kojih su važnija: Pola (Pula), Parentium (Poreč), Piranum (Piran), Humagum (Umag), Albona (Labin), Flanona (Plomin), itd. Padom zapadnoga Rimskog Carstva 476, Istru pljačkaju i zauzimaju Langobardi pa Goti.

Srednji vijek

Krajem 6. stoljeća tu dolaze Hrvati i grade svoja prva naselja. 789. godine je Istra pripala Franačkom Carstvu pod Pipinom III, a nakon toga je njom vladao cijeli niz grofova, akvilejski patrijarhi i Venecianska Republika od 1267., a 1797. dio Habsburške Monarhije uz kratkotrajnu vlast Napoleona od 1805.- 1813. Od 1861. Poreč postaje glavnim gradom i sjedištem istarskoga regionalnog parlamenta u Austro-Ugarskoj. Pjesnik Dante Alighieri posjetio je i pisao o Istri nakon što ga je ona inspirirala, a ini slavni pojedinci poput Roberta Kocha i pisca Jamesa Joycea su živili i radili u Istri.

Nakon 1. svjetskog rata je po Rapalskom ugovoru Istra od 1920. do 1943. u Italiji. Kroz par sljedećih desetljeća Hrvati i Slovenci su bili prisiljeni na talianizaciju: morali su talianizirati imena, slavenske škole su bile zabranjene i mnogi Hrvati završavaju u zatvoru. Istra je tradicionalno etnički miješana i za vrijeme austrijske vladavine su u Istri živili Hrvati, Taliani, Slovenci i brojne manjine kao romanski Istrioti i Rumerski Ćići (tzv. "Istrorumunji"). Talianska vlada je tada u Istru doselila oko 4000 Talijana iz Italije, za potrebe administracije. Ovi potezi su pogoršali već ionako napete međuetničke odnose, koji su obilježili istarsku svakodnevicu od kasnih 1870. godina naovamo.

Novija povijest

Nakon 1. svjetskog rata je sva Istra do Rječine s otocima Cres i Lošinj pripojena Italiji, gdje je ostala sve do kapitulacije Musolinijeve Italije 1943. Nakon toga je Nezavisna Država Hrvatska od 14. listopada 1943. formalno proglasila pripojenje matičnoj Hrvatskoj Istre s otocima Krkom, Cresom i Lošinjom, kao nova 22. upravna jedinica Velika župa Raša (samo djelomična civilna uprava bez sjedišta), - ali su nakon povlačenja Taliana vojnu upravu Istre i Kvarnerskih otoka uglavnom obavljale njemačke trupe kao Operativna zona Jadransko primorje, a početkom 1945. tu preuzimaju kontrolu Titini jugopartizani.

Nakon 2. svjetskog rata je Istra pripojena Jugoslaviji, pa je dosad ujedinjena s maticom Hrvatskom. Velika većina Taliana je potom izbjegla u matičnu zemlju, a mnogo njih kao i nepodobnih Hrvata su likvidirali komunistički partizani u kraškim fojbama. Po završetku drugog svjetskog rata Istra je postala dijelom komunističke Jugoslavije. Izmedju 1943. i 1956. Istru je većinom prisilno napustio veliki broj stanovnika talianske narodnosti, između 190.000 i 350.000 autohtonoga talianskog pučanstva Istre, a u zadnje vrijeme istraživanja upućuju na 210.000 do 220.000 osoba samo s područja Istre, ne ubrajajući Dalmaciju. Te izbjeglice se dijele na prisilno prognane "esule" i dobrovoljne "optante".

Nakon pripajanja Istre Jugoslaviji, u Istri i na otocima počinje proces "slavenizacije". Nakon rata sva slavenska imena i prezimena koja su bila talianizirina u predratno doba fašizma, ponovno se vraćaju u svoj izvorni oblik. Uz to je jugoslavenska administracija izmedju 1945. i 1975. sustavno i nasilno slavenizirala i većinu imena i prezimena talianskih i inih stanovnika Istre i susjednih otoka. U nedavnomu Domovinskom ratu je Istra zbog udaljenosti od bojišta bila poštedjena od neposrednih ratnih zbivanja. Ipak je u devedesetim godinama mnogo izbjeglica i prognanika iz ratom poharanih područja Hrvatske i BiH bio smješten u istarskim hotelima. U Istri je trenutno na vlasti Istarski demokratski sabor (IDS). Pučanstvo Istre izrazito poštuje kulturnu specifičnost Istre i to je jedini dio Hrvatske izvan balkanskog dosega, gdje se još manjeviše očuvala izvorna čakavica iz Kraljevine Hrvatske, koju su drugdje izvan Istre tzv. novi Hrvati uglavnom istrijebili ili govornike prognali u prekomorsku diasporu: vidi Staročakavska Amerika.

Istarska županija

Istarska županija (Regione istriana, u NDH = Velika župa Raša 1943.- 1945.) je sada najzapadnija hrvatska županija koja obuhvaća najveći dio Istarskog poluotoka tj. 2820 od 3160 kv.km, osim sjeveroistočnog ruba. Upravno središte županije je Pazin i sastoji se od 10 gradova i 31 općine, a broj stanovnika = 206.344 i površina = 2.820 kv.km.

Istarski gradovi su: Pula (Pola), Pazin (Pisino), Poreč (Parenzo), Buje (Buie), Buzet (Pinguente), Labin (Albona), Novigrad (Cittanova), Rovinj (Rovigno), Umag (Umago) i Vodnjan (Dignano).
Ine istarske općine: Bale (Valle), Barban, Brtonigla (Verteneglio), Cerovlje, Fažana (Fasana), Funtana, Gračišće, Grožnjan (Grisignana), Kanfanar (Canfanaro), Karojba, Kaštelir-Labinci (Castellier-Santa Domenica), Kršan, Lanišće, Ližnjan (Lisignano), Lupoglav (Lupoliano), Marčana (Marzana), Medulin (Medolino), Motovun (Montona), Oprtalj (Portole), Pićan, Raša (Arsia), Sveta Nedelja (Santa Domenica), Sveti Lovreč, Sveti Petar u Šumi (San Pietro in selve), Svetvinčenat, Tar-Vabriga (Torre-Abriga), Tinjan, Višnjan (Visignano), Vižinada (Visinada), Vrsar (Orsera) i Žminj (Gimino).

Pučanstvo Istre

Na prostoru Istre mogu se izdvojiti Hrvatski dio koji obuhvaća oko 89% Istarskog poluotoka i gdje žive većinom Hrvati sa oko 75 % stanovništva a manjine čine oko 25% stanovništva od čega Taliani 7% i ostatak razni ini narodi. Slovenski dio Istre na sjeveru obuhvaća oko 9% Istarskog poluotoka a Slovenci su apsolutno većinsko pučanstvo. Talianski dio Istarskog poluotoka na sjeverozapadu obuhvaća manje od 1% površine i svega 2 manje općine kod Trsta (Muggia) od kojih su u jednoj većina Slovenci, a u drugoj Taliani.

U nekim gradovima uz zapadne obale i po selima najviše na Bujštini živi talianska manjina oko 7% pučanstva koji dnevno govore veneciansku inačicu talianskog jezika. U slovenskom dijelu Istre govori se slovenski jezik tzv. 'ikavska slovenščina', a slično kao i u hrvatskoj Istri je tu zastupljena talianska manjina. Na sjeveroistoku Istre uz Ćićariju oko sela Žejane, Šušnjevica i po inim zaselcima još žive romanski Ćići ili po vlastitom Rumeri (tzv. "Istrorumuni" kod jugoslavista) tj. manjinsko pučanstvo romanskog iskona što govore vlastitim rumerskim (istroromanskim) jezikom i danas su to uglavnom Hrvati.

Preko 206.000 stanovnika ili 4,65% hrvatskog pučanstva živi u Istarskoj županiji. Gustoća naseljenosti je 73 stanovnika/kv.km, a prosječna starost pučanstva je 40,2 godine. Pula (Pola) je u Istri najveća urbana cjelina s 82.000 gradjana i oko 105.000 stanovnika na širemu prigradskom području. Oko 70,7% istarskog pučanstva živi u gradovima što pokazuje visoku urbanizaciju. Uz 29 općina brojna su i mnoga sela kojih u cijeloj Istri ima više od 600. Tzv. najmanji grad na svijetu u turističkoj promičbi - Hum je naseljen samo sa 3 obitelji ili tek 22 stanovnika. Sastav pučanstva iz 2001. je: Hrvati 148.328 (71,9 %), Taliani 14.284 (6,9 %), Srbi 6.613 (3,2 %), Bošnjaci 3.077 (1,5 %), Slovenci 2.020 (1 %), Albanci 2.032 (1 %), Ćići ('Istrorumunji') 400, regionalno se izjasnili (Istriani) 8871 (4.3%) i neopredijeljeni 21.978 (10,7 %).

Dialektalna kultura

U svakodnevnom javnom i privatnom životu govori se u Istri i danas najviše čakavskim narječjem i ovo je dosad najveće cjelovito područje s očuvanom starohrvatskom čakavicom, kao iz srednjovjeke Kraljevine Hrvatske, koja je na većim područjima drugdje u Hrvatskoj većinom izumrla. Velika većina stanovnika hrvatskog dijela Istre govori starohrvatskim jezikom tj. izvorno čakavskim narječjem. U nekima od tih govora blizu granice sa Slovenijom se rabi upitna zamjenica "kaj" pa se oni dijelom smatraju kajkavcima tj. kao prijelazni poddialekt Kajkavska ikavica.

Danas se u Istri govori desetak raznih hrvatskih i romanskih dialekata. Od romanskih se rabi najviše na zapadu venecianski i na jugozapadu posebni istriotski, a na sjeveroistoku rumerski ili istroromanski. Od hrvatskih je po većini Istre najčešća čakavica u više inačica, npr. na sjeveroistoku ekavsko-čakavski, pa u sredini i na sjeverozapadu ikavsko-čakavski, na istoku nepalatalni cakavizam na jugozapadu šćakavska ikavica, a na sjeveru kajkavska ikavica, itd.

Romanski dialekti

Venecianski talianski: ovaj romanski dialekt približno izmedju talianskog i francuskog danas najviše govore etnički Taliani zapadne i sjeverozapadne Istre.
Romanski Istriotto: to je rijedak i stari romanski dialekt jugozapadne Istre možda iskonom od romaniziranih Histra, a danas je u izumiranju na jugozapadu od Rovinja do Vodnjana. Njegovi govornici se sada većinom izjašnjuju kao Taliani.
Istroromanski Ćići (vlastito ime Rumeri, po jugoslavistima tzv. "Istrorumuni"): Ovo su istočnoromanski govornici čiji je poseban mini-jezik u izumiranju približno izmedju srednjovjekog starodalmatskog i novijega rumunjskog. Žive kao romanska manjina po sjeveroistočnoj Istri najviše oko sela Žejane i Šušnjevica te inih okolnih zaselaka. Ima ih tek oko 270 govornika i većinom se izjašnjavaju kao Hrvati, a mnogi su već asimilirani u čakavce. Unitarni jugoslavisti ih umeću u tzv. "Istrorumune", ali oni sami teško razumiju rumunjski i sjeverniji iz Ćićarije sebe ne smatraju Rumunjima nego posebnom romanskom manjinom ili Hrvatima. Doselili su se iz dalmatinske Zagore kao izbjeglice pred Turcima od 16. st. Vidi još pobliže: Starodalmatski dialekti.

Hrvatski dialekti

Ikavski čakavci: ovo su najbrojniji izvorni govornici u srednjoj i sjeverozapadnoj Istri koji obuhvaćaju oko 3/5 Istrana, a dijelom su izbjeglice pred Turcima iz kopnene Dalmacije.
Ekavski čakavci su najstariji slavenski stanovnici Istre od srednjeg vijeka s arhaičnom inačicom čakavice. Danas većinom žive na sjeveroistoku Istre oko Učke i Ćićarije, pa dalje do Bakra i na Cresu.
Nepalatalni cakavizam: To je takodjer stari dialekt istočne Istre oko Labina i Rabca te u dvadesetak susjednih sela, a sličan je cakavizmu sjevernog Cresa, Lošinja, Baške, zapadnog Brača, Hvara i Visa. Od inih Istrana se razlikuju izostankom palatala č, ž, š koje većinom izgovaraju sibilarno kao c, z, s. Genomske analize upućuju da su to vjerojatno slavizirani potomci Liburna, vidi još pobliže: Bodulski cakavizam.
Šćakavska ikavica je prijelazni medjudialekt izmedju čakavice i štokavštine u jugozapadnoj Istri oko pule i Rovinja, čiji su govornici po iskonu većinom iz dalmatinskog Zabiokovlja kao izbjegtlice pred Turcima: vidi pobliže Staroštokavski ikavci.
Kajkavska ikavica je najsjeverniji hrvatski dialekt Istre oko Buzeta, koji se tu nastavlja na slične govore Gorskog Kotara i Pokupja, vidi još pobliže Kajkavska ikavica.

Nepalatalni cakavizam

Nepalataslni cakavizam Labinštine (Milevoj 1993): Na cijelom kopnenom primorju, cakavica je još razmjerno stabilna s dobrim izgledom za dalje preživljavanje jedino na području Labinštine u istočnoj Istri, zahvaljujući širem okruženju brojnih cakavskih sela odakle dolazi većina gradskih useljenika. Uz cakavske gradiće Rabac i Labin (cakavski: Labîn), u istočnoj Istri cakavicom govori još tridesetak okolnih sela i zaselaka (Milevoj 1993): Koromačno, Trget, Brgud, Sv. Martin, Sv. Bartol, Ripenda, Cera, Golja, Marcilana, Kapelica, Strmac, Vinež, Turini, Santalezi i još niz manjih zaselaka u istočnoj Istri izmedju Plominskog zaljeva i ušća Raše. Ova labinska cakavica je pretežno ekavska, kao i većina inih čakavskih govora sjeveroistočne Istre. Medju današnjim cakavcima, labinski govor ima razmjerno malo romanizama koji obuhvaćaju tek 1/4 njegovog rječnika, a 3/5 su slavenske riječi i ostalo germanizmi.

Gospodarstvo

U Istri je najviše razvijena prerađivačka industrija, s tradicijskom poljoprivredom i ribolov, izgradnja i proizvodnja građevnih materijala (vapno, cement, opeka, kamen), trgovina i transport. Najrazvijenije grane industije su brodogradnja (npr. ranih 1970-tih je brodogradilište 'Uljanik' gradilo najveće brodove na svijetu), pa prerada metala, drva (namještaj), stakla, plastike, tekstila, duhana itd. Po ekonomskim pokazateljima su vodeće djelatnosti prerađivačka industrija, turizam i trgovina. Ulažu se veliki napori u poljodjelstvo i proizvodnju ekološki uzgojene hrane, vina i uzgoj maslina.

Turizam u Istri

Organizirani turizam u Istri potječe još iz doba Rimljana, kad je car Vespazijan izgradio amfiteatar u Puli (Pulska arena) u svrhu zabave. Za vrijeme vladavine Austrougarskog carstva (1866), članovi austrijske i magjarske kraljevske obitelji su počeli posjećivati obalna mjesta i otkrili Poreč. Značajni napori su uloženi u razvitak turističke infrastrukture nakon završetka 2. svjetskog rata, a u kombinaciji s prirodnim ljepotama uz bogatu povijesnu i kulturnu baštinu su se sva uložena sredstva višestruko isplatila rezultirajući bržim razvitkom zapadne obale Istre: Poreč, Rovinj, Umag, Novigrad i Vrsar. Na istočnoj obali su se razvila turistička središta Rabac i Opatija. Istra je bila i sad je najznačajnija turistička destinacija u Hrvatskoj, koja ugošćava goste iz zapadne i srednje Europe. Istra je naše najposjećenije turističko područje sa 1/4 ili 27% svih posjetitelja u Hrvatskoj.

Summary

Istria (Croatian, Slovene: Istra; Italian: Istria; Istriot: Eîstria; Hungarian: Isztria), formerly Histria (Latin), is the largest peninsula in the Adriatic Sea. The peninsula is located at the head of the Adriatic between the Gulf of Trieste and the Bay of Kvarner. It is shared by three countries: almost Croatia, partly Slovenia and also Italy. By far its largest portion (89%) lies in Croatia. The geographical features of Istria include the Učka mountain ridge, which is the highest portion of the Ćićarija mountain range; the rivers Dragonja, Mirna, Pazinčica, Raša, and the Lim bay brook. Istra peninsula is the westernmost part of Croatia at northern Adriatic; due to its transitional climatic position it includes a mixed mozaical vegetation of both the southern mediterranean types and also continental temperate ones.

Croatian Istria is subdivided into two counties, the larger being Istria County in western Croatia. Important towns in Istria County include Pula, Poreč, Rovinj, Pazin, Labin, Umag, Motovun, Buzet, and Buje. Smaller towns in Istria County include Višnjan, Roč, and Hum. The northwestern part of Istria lies in Slovenia: it is known as Slovenian Istria, and includes the coastal municipalities of Piran, Izola and Koper, and the Karstic municipality of Hrpelje-Kozina. Northwards of Slovenian Istria, there is a tiny portion of the peninsula that lies in Italy; this smallest portion of Istria consists of the comunes of Muggia and San Dorligo della Valle. The ancient region of Histria extended to a much wider area, including the whole Kras plateau until the southern edges of the Vipava Valley, the south-western portions of modern Inner Carniola with Postojna and Ilirska Bistrica, and the modern Italian Province of Trieste, but not the Liburnian coast which was already part of Illyricum.

Literatura

Hans-Dieter Kaspar & Elke Kaspar 2005: Istrien, eine archäologische Entdeckungsreise. Korient, Schonungen. ISBN 3-925696-18-0
Luigi Tomaz 2008: Il confine d'Italia in Istria e Dalmazia, duemila anni di storia. Think ADV, Conselve.
Mladen Rac i sur. 2000: Ekobotaničke osobitosti Bujštine i sjeverne Istre. Bujština 2000: 45 - 52, Matica Hrvatska, Umag.
Dubravko Matičec 1994: Neotectonic Deformations in Western Istria, Croatia. Geologia Croatica 47/2 Institute of Geology, Zagreb.
Ivan Šugar 1983: Biljnogeografski položaj i raščlanjenost vegetacije Istre. Radovi Akademije BiH, 72/21: 517-524, Sarajevo.
Gušić M. 1967: Etnička grupa Bezjaci. Zbornik za narodni život i običaje 43: 7-124, JAZU - Zagreb.
Stefan Mlakar 1966: Die Römer in Istrien. Pula.
Stjepan Horvatić 1944: Pregled biljnog pokrova Istre. Alma Mater Croatica, Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Elaborated and completed by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.