U tijeku je reorganizacija hrvatskog odjela Metapedije.

Jadranske grmaste usnače

Izvor: Metapedia

Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Jadranske grmaste usnače (Satureia, Teucrium i ine Lamiaceae primorskih Dinarida i otoka): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

  • Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
  • Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - Labiatae (Lamiaceae: Satureja & Teucrium)

Sadržaj

ABSTRACT

Adriatic woody Lamiaceae (Satureja and Teucrium in Croatian coast and isles): Beside the usual Mediterranean shrubs and subshrubs as Vitex, Rosmarinus, Lavandula, Prasium, Coridothymus, Teucrium fruticans, and Phlomis frruticosa, Dalmatian coast and islands include also some endemic Lamiaceae: woody shrub Satureja carstiana, subshrubs Sat. subspicata, S. variegata, S. campanella, Micromeria kerneri, Thymus bracteosus, etc. They grow in 3 main vegetation types: Vitex in wet scrub of Nerio-Tamaricetalia, Satureia in dry heaths of Satureion subspicatae and Chrysopogono-Satureion, and other woody Lamiaceae in evergreen shrubby garrigues od Rosmarino-Ericion and Cisto-Ericion.

U v o d

Ovdje se daje pregled za istočni Jadran grmolikih i polugrmastih termofilnih svojta iz porodice Lamiaceae (starije Labiatae), uključivo i rod Vitex koji je po novijim biokemijskim analizama filogenije prebačen izvan porodice Verbenaceae u fam. Lamiaceae. Na Dinarskom krasu većina nazočnih rodova iz fam. Lamiaceae su poluodporni kserofiti na kamenim privjetrinama, ali tu ima i neodpornih zeljastih mezofita koji su uz Jadran ograničeni u submediteranu po vlažnijim zavjetrinama i šumama, na flišu i u ponikvama kao Lamium, Mentha, Ajuga, Glechoma i sl. Najvažnije i česte odporne Lamiaceae na kamenom krasu primorja i otoka su Satureja, Salvia, Micromeria, Thymus, Teucrium, Rosmarinus i dr.

Grmaste Lamiaceae primorskog krasa

Na jadranskim otocima i dalmatinskoj obali raste više grmastih većig Labiata iz proširenih i poznatih sredozemnih rodova: Vitex, Rosmarinus, Lavandula, Coridothymus, Prasium, Phlomis fruticosa i dr.

Vitex agnus-castus, konopljika

Po novijim biokemijskim istraživanjima filogenetske srodnosti, rod Vitex (konopljika, Kvarner: "konopika", engl. chaste-tree, njem. Keuschbaum, fran. gattilier, rus. prušnjak, grč. agneia), odnedavna više ne pripada u porodicu Verbenaceae, nego u Lamiaceae. To je južni cirkumtropski rod s oko 250 drvenastih vrsta grmova i tropskog drveća, a na Sredozemlju i Jadranu raste na sjevernoj granici samo odporniji listopadni Vitex agnus-castus L., većinom u vlažnim mediteranskim grmljacima Nerio-Tamaricetalia. To je kod nas najveća grmasta vrsta iz ove porodice visoka do 4m, a proširena je duž cijelog primorja i većine otoka, najsjevernije do Slovenskog primorja, u dalmatinskoj Zagori i uz Neretvu, a najdublje u zaleđu u kanjonu gornje Une od vrela do Ripača.

Rosmarinus officinalis, ružmarin

Rosmarinus (ružmarin, Kvarner: "luzmarŷn", engl. rosemary, njem. Kranzenkraut, fran. romarin, rus. rozmarin, grč. dendrolibano): To je paleotropski rod sa 2 vrste oko Sredozemlja. Najpoznatiji i čest u uzgoju je sredozemni grm R. officinalis L., samonikao u južnoj Europi i Maloj Aziji do planina Arabije i Jemena, a na gorju Atlas i u Španolskoj raste i drugi sitni polugrm R. eriocalyx Jord.& Four.

Kod nas je ružmarin proširen na južnijim otocima i dalmatinskoj obali, u većim populacijama na sjeveru do Dugog otoka, a najviše u tvrdolisnim garigama Rosmarino-Ericetum multiflorae. Pojedinačno raste i sjevernije u makijama Myrto-Pistacietum lentisci do Lošinja i Raba, a najsjevernije divlji u tvrdolisnoj makiji rta Zaglav kod Jurjeva pod Velebitom.

Lavandula latifolia (L. spica)

Lavandula (lavanda, kajk. "levanda", engl. lavendel, njem. Lavender, rus. lavanda, grč. lebanta): Ovo je južni paleotropski rod s oko 40 vrsta većinom grmića i polugrmova, najviše u Africi i Sredozemlju, na zapadu do Kanarskih otoka i na istoku do Indije. Kod nas rastu 2 vrste, od kojih je poznata grmasta L. angustifolia Mill. na istočnom Jadranu većinom u kulturi i dijelom podivljala, ali zasad tu nema posve sigurnih samoniklih nalazišta. Drugi je kod nas u Dalmaciji sigurno samonikli polugrm L. latifolia Med. (L. spica auct.), koja divlja raste mjestice u tvrdolisnim garigama Cisto-Ericion po dalmatinskim otocima i dubrovačkom primorju.

Coridothymus capitatus

Coridothymus capitatus (L.) Rchb. (Thymbra capitata Gris., Thymus creticus Brot., grč. thymos): Ovo je tvrdolisni grm u Sredozemlju, koji je kod nas razmjerno rjeđi u srednjoj i južnoj Dalmaciji po tvrdolisnim garigama Rosmarino-Ericetum multiflorae.

Prasium majus, slanovitac

Prasium majus L. (ljubor, slanovitac, grč. phonohorto): To je tvrdolisni mediteranski grmić, raširen u južnijem Sredozemlju i na mediteranskim otocima. Kod nas je samonikao u makijama Oleo-Ceratonion, po dalmatinskim otocima i Dubrovačkom primorju, a na sjeveru do Dugog otoka.

Phlomis fruticosa, gostanka

Phlomis (gostanka, Dalmacija: "veli pelin", njem. Flammenlippe, rus. zapnik, grč. asphaka): To je južni termofilni rod sa stotinjak vrsta zeljastih trajnica i odrvenjelih grmova (do 2m) duž južne Eurazije, od Sredozemlja do Kine. Grmolika Ph. fruticosa L. raste na Sredozemlju i rjeđe kod nas u Dalmaciji na otocima i Dubrovačkom primorju, u tvrdolisnim garigama Cisto-Ericion. Osim toga se na primorju kao ruderalni korov u antropogenoj vegetaciji Chenopodietalia još nalazi zeljasta Ph. tuberosa L. i dr.

Origanum hirtum, mravinac

Origanum (mravinac, čakav. "rigan", engl. majoram, njem. Dosten, rus. dušica, grč. rhigano): Taj termofilni rod zeljastih trajnica i polugrmića ima dvadesetak vrsta duž južne Eurazije od Sredozemlja do Kine, a kod nas sadrži 2 širje grupne vrste: Europska kopnena vrsta Or. vulgare L. je proširena po srednjoj i jugoistočnoj Europi u vegetaciji visokih zeleni šumskog ruba Origanetalia, a kod nas raste u zaleđu i sjevernom primorju do submediterana Istre i dalmatinske Zagore u području crnograba, dok na otocima većinom izostaje. Druga je uz Jadran češća južna vrsta:

  • Origanum hirtum Link. s.s. (O. illyricum Scheele, O. visianii M.Gan., O. heracleoticum auct. p.p. vix L., primorski mravinac, na Krku: "origânj", grč. rhigano, turs. Kehigi): To je naša južna kserotermna svojta ovog roda i jadransko-egejski poluendem od južne Hrvatske preko Grčke do zapadne Turske, a kod nas dalmatinska obala i jadranski otoci do Kvarnera. Tu raste do jačih vjetrometina u garigama Spartion juncei i primorskim rubnim zelenima reda Prangetalia, u tvrdolisnom eumediteranu i toplijem submediteranu do područja bjelograba.

Istočna Dorystaechas hastata

Dorystaechas hastata Benth., je paleoendemski monotipni rod jugozapadne Turske i jedna od najodpornijih svojta ove porodice na vjetrometinama Taurusa. Tu raste na olujnim brdskim stijenama submediteranskog krasa, u reliktnoj zajednici Dorystaecho-Ebenetum boissieri.

Satureja (vrisak) na Dinarskom krasu

Satureja (Srbija i Bosna: "čubar", Dalmacija: "vrîsak", na Krku: "dušćina", engl. savory, njem. Bergminze, fran. sarriette, rus. čabrec, grč. thymária): To je termofilni rod zeljanica i polugrmova s tridesetak vrsta većinom u južnoj Euraziji i Srednjoj Americi. Glavni su razvojni centri bogatstva tog roda Meksiko i Balkan, pa kod nas raste desetak svojta s više endema. Rod Satureja ampl. je jedan od najodpornijih na kamenim kraškim vjetrometinama, osobito na jakim burištima endemi S. carstiana, S. campanella, Micromeria kerneri, a na olujnom krasu Taurusa monotipski paleoendem Dorystaechas hastata.

Poluodporne svojte roda Satureja: Na poluizloženim privjetrinama primorskog krasa uz istočni Jadran najraširenije su dvije poluotporne svojte tog roda: na primorskim travnjacima sveze Satureion montanae po otočnim vrhovima, kopnenoj obali i u fenskim kanjonima S. montana L. s.l. (bijeli vrisak), a na višim travnjacima sveze Satureion subspicatae duž primorskih Dinarida S. subspicata Vis. (S. montana ampl. subsp. illyrica Nym., modri vrisak), dok ih na najjačim burištima i olujnim vjetrometinama kod nas zamjenjuju donja 3 još odpornija endema.

Oko Boke Kotorske, u Hercegovini i Crnoj Gori je slična poluodporna još i S. horvatii Šilić, a na južnijem balkanskom gorju u Grčkoj S. parnassica Held.& Sart.: Boiss. (Šilić 1979). Gradient otpornosti na sušu i vjetar roda Satureja s.s. na Dinarskom krasu: najmanje je otporan tip S. montana s.s. < subsp. variegata < S. horvatii < S. subspicata < S. campanella < S. carstiana kao najotpornija na najžešćim olujnim burištima.

Sat. montana subsp. variegata

Bijeli vrisak, Satureja montana ampl. subsp. variegata (Host) Ball (S. variegata Host): Ovo je kod nas najčešća svojta roda i poluendem Dinarskog krasa, od Istre i Slovenije do Sandjaka i Albanije. Većinom raste na submediteranskim travnjacima Chrysopogoni-Satureion u pojasu bjelograba, a nalazi se i na brdima viših otoka pa u dinarskim kanjonima do zaleđa, npr. Ličko sredogorje, Kordunski kras, kanjoni gornje Kupe, Dobre, Mrežnice, Korane, Une, itd.

Satureja subspicata (S. illyrica)

Modri vrisak, S. subspicata Vis. (S. illyrica Host, modri vrisak): To je zapadnobalkanski poluendem južnih primorskih Dinarida većinom u području crnograba, gdje se nalazi na kamenim travnjacima Satureion subspicatae. Raste od južne Slovenije i Istre kroz dalmatinsku Zagoru, Hercegovinu i Crnu Goru do Albanije i Macedonije.

Satureja campanella (S. visianii)

Žuti vrisak, Satureja campanella Ehrb. (S. visianii Šilić, Pelješac: "žuti vrîs"): To je odporni submediteranski endem južnih obalnih Dinarida uz gornju granicu submediterana, npr. na grebenu Pelješca, Korčuli i Konavoskom gorju iznad Dubrovnika. Tu raste na jakim olujnim vjetrometinama u travnjacima Genisto-Globularietum meridionalis i vršnim golim kamenjarama Edraiantho-Daphneetum oleoidis. Od srodnika se izdvaja: žutim i crvenkasto pjegavim cvjetovima, pa gustom pepeljastosivom dlakavošću cijele biljke. Novoopisana S. visianii (Šilić 1983) ne razlikuje se bitno od toga starijeg tipa S. campanella Ehrb.

Sat. carstiana (ssp. liburnica)

Kraški ili veliki vrisak, Satureja carstiana Justin (S. subspicata ampl. subsp. liburnica Šilić, S. subspicata X variegata Šilić; Baška: "vela dušćina"): Ovo je najveća poznata grmasta svojta u tom rodu i na Dinarskom krasu gdje izraste kao uspravni odrvenjeli grmić do 50cm. To je odporni prijelazni endem i možda introgresijski križanac S. subspicata X variegata. Raste na gornjoj granici submediterana uz sjeverni Jadran: Slovensko primorje (loc.clas.), Ćićarija, vinodolska Viševica, Senjsko Bilo, Velebitsko primorje i Obzova gora na Krku.

Ovo je najodpornija svojta tog roda, koja na zapadnim obalnim Dinaridima nastava olujna burišta i jake vjetrometine, većinom na golim kamenjarama u zajednicama Cytisantho-Caricetum mucronatae i Satureio-Daphneetum alpinae. Od srodnika se izdvaja: snažnijim višim rastom grmića 30-50 cm, čvrsto odrvenjelim i uspravnim granama, pa kraćim zbijenim i jajastim cvatovima, a cvjetna čaška je izduženo-valjkasta do 1cm, s dužim klinastim zupcima (ne trokutnim). Novoopisana subsp. liburnica Šilić morfo-taksonomski i arealom se bitno ne razlikuje od ranijeg tipa S. carstiana Just. i može se smatrati njegovim sinonimom.

Teucrium (dubačac) istočnog Jadrana

Rod Teucrium na kamenom krasu (dubačac, Kvarner: "dubcć", engl. germander, njem. Gamander, fran. calamandrie, rus. dubrovnik, grč. chamaidrýa, turs. Kisamahmut, kurd. zaburr): najbogatiji razvojni centri tog roda su u Sredozelju i Srednjoj Americi. Kod nas uz Jadran obuhvaća dvadesetak svojta i više poluodpornih vrsta na umjerenim privjetrinama primorskih travnjaka npr. T. polium L. (s.s.), T. montanum L. (subsp. montanum s.s.), T. fruticans L., T. arduini L. i dr., dok su neodporne u vlažnijim zavjetrinama na flišu Istre kopnene vrste T. scordium L. i T. scorodonia L. Slijedeće svojte su kod nas razmjerno najodpornije na sušnim primorskim vjetrometinama kamenog krasa:

T. montanum subsp. parnassicum

Teucrium montanum L. ampl. subsp. parnassicum Čelak (na Krku: "varski dubcć"): Poluodporni tip T. montanum s.s. raste na poluizloženim kamenim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia u submediteranu, dok ga na suhim i olujnim visinskim kamenjarama grčkih planina i primorskih Dinarida zamjenjuje odpornija južnobalkanska podvrsta parnassicum, npr. Lovćen, Orjen, Velež, Biokovo i Matokit, Svilaja i najzapadnije greben Obzove gore na Krku. Na primorskim Dinaridima nastava jake vjetrometine u visinskim stepama Seslerion robustae, a na Krku olujne vršne stepe Festuco-Stipetum lithophilae.

Teucrium arduini

Teucrium arduini L.: Ovo je kraški endem južnih Dinarida na brdskim stijenama reda Moltkietalia petraeae. Ovaj raste od dalmatinske Zagore kroz Hercegovinu, Crnu Goru i Sandjak do Rugovske klisure na Kosovu.

Teucrium capitatum, bijeli dubačac

Teucrium capitatum L. (T. polium ampl. var. achaemenis Schreb., na Krku: "mićarôbia", grč. panagiochorta): To je donji fakultativni poluhalofit i kod nas najodpornija svojta ovog roda, koja uz morske obale na olujnim vjetrometinama s jakom posolicom zamjenjuje poluodporni tip T. polium s.s. (proširen na poluizloženim primorskim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia).

T.capitatum se nalazi u eumediteranu i termomediteranu na obalama i otocima Sredozemlja, a kod nas na otocima i dalmatinskoj obali južnije nego T. polium u tvrdolisnom eumediteranu, npr. jugoistočni Krk, Prvić, Goli otok, Makarsko primorje, Konavoske stijene, Kornati i vanjski južnodalmatinski otoci. Tu raste na olujnim klisurastim obalama, većinom u svezi Centaureo-Campanulion.

Teucrium fruticans, veliki dubačac

Teucrium fruticans L.: To je odrvenjeli grm i najveća vrsta tog roda na Sredozemlju. Raste na mediteranskim otocima i južnoeuropskim obalama, a kod nas samo u tvrdolisnim makijama Oleo-Ceratonion na dalmatinskim otocima i Dubrovačkom primorju, sjevernije do Dugog otoka.

Micromeria na Dinarskom krasu

Micromeria (bresina, Kvarner: "dušica", grč. essopos): Glavno razvojno središte toga južnog roda je na Sredozemlju, u južnoj Europi i jugozapadnoj Aziji, a kod nas najviše na južnim primorskim Dinaridima gdje obuhvaća desetak svojta, dijelom kraških endema.

Micromeria kerneri

Micromeria kerneri Murb. (Satureja kerneri Fritsch, na Krku: "mića dušica"), zamjenjuje poluodporni eumediteranski tip M. juliana (L.) Rchb. s.s. na višim i izloženijim submediteranskim burištima. To je odporni poluendem primorskih Dinarida: velebitsko primorje, dalmatinska Zagora, Hercegovina, Boka Kotorska, pa vršne stijene na brdima jugoistočnog Krka i južne klisure susjednog Prvića. Raste na otvorenim, suhim i izložnim stijenama, najčešće u zajednici Micromerio-Inuletum methanaeae.

Micromeria dalmatica

Micromeria dalmatica Benth. (Thymus origanifolius Vis.): Ovo je primorski endem južnih Dinarida. Najviše raste na brdskim stijenama Dubrovačkog primorja i Boke Kotorske, većinom u zajednici Moltkio-Potentilletum speciosae.

Rod Thymus na primorskom krasu

Rod Thymus (majčina dušica, Kvarner: "penjàvac", njem. Quendel, fran. serpolet, rus. timjan). Taj rod kod nas obuhvaća tridesetak svojta, dijelom endema Dinarskog krasa kao npr. Th. bracteosus, Th. malyi i dr.

Thymus bracteosus

Thymus bracteosus Vis.: Benth. (Kvarner: "veli penjàvac"): Ovo je istočnojadranski kraški endem i kod nas najodpornija svojta iz roda Thymus na olujnim vjetrometinama uz eumediteranske obale Kvarnerskog otočja, Dalmacije, južne Hercegovine i Crnogorswkog primorja, a najsjevernije kod Baške i u Senjskom arhipelagu. Raste na olujnim i zasoljenim priobalnim kamenjarama, najviše u svezama Artemision lobelii i Cymbopogoni-Brachypodion.

Th. malyi (ssp. dalmaticus)

Thymus malyi Ronn. (Th. serpyllum ampl. subsp. dalmaticus (Rchb.) Nym., Th. longicaulis ampl. subsp. illyricus (Ronn.) M.G., Th."longicaulis" auct.illyr.; na Krku: "mići penjàvac"): To je zapadnobalkanski poluendem Dinarskog krasa sa zapadnim nalazištima do Kvarnera, gdje raste većinom u submediteranu na kamenim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia.

Ovo je u Kvarneru razmjerno najotpornija vrsta roda na burištima kamenog krasa pod čestim udarom olujnog vjetra i zračne posolice. Naprotiv južnoeuropski tip Th. longicaulis Presl. (subsp. longicaulis s.s.) uz istočni Jadran pretežno raste po flišnim zavjetrinama, najviše u Istri i dalmatinskoj Zagori, a rjedje na otocima, pa se eko-morfološki jasno razlikuje od otpornijeg endema Th. malyi.

Salvia (kadulja) uz istočni Jadran

Salvia (kadulja, Kvarner: "kuš", engl. sage, njem. Salbei, fran. sauge, rus. šalfej): Ovo je najveći, subkozmopolitski rod iz porodice Lamiaceae s oko 900 vrsta zeljanica i grmova, s najvećim bogatstvom vrsta u jugozapadnoj Aziji i Srednjoj Americi. Kod nas sadrži tridesetak vrsta većinom na jadranskom primorju.

Salvia officinalis var. confusa

Salvia officinalis L. ampl. var. confusa (Benth.) Fiori (S. auriculata Mill., S. aurita Schul.; Kvarner: "kuš", grč. alisphakía, turs. Adaçayi): Tipska S. officinalis (var. officinalis s.s.) je poluodporna na umjerenim privjetrinama u zajednici Stipo-Salvietum officinalis većinom izvan pojasa posolice. Na izrazitim obalnim burištima s jačom posolicom i na hladnijim položajima s jakim vjetrom, najodpornija je njezina var. confusa, koja raste kao fakultativni poluhalofit najviše u zajednici Salvio-Euphorbietum fragiferae na primorskim obalnim strminama od Trsta do Jablanca i na zasoljenim otočnim padinama jugoistočnog Krka i Prvića.

Od tipa se razdvaja: snažnijim grmastim rastom s odrvenjelim granama, listovi trolapi s uškama i svjetliji srebrnastobijeli (ne sivozeleni), a čaška je s kraćim trokutnim zubićima. Kod tipske var. officinalis s.s. su grane zeljasto-savitljive (samo pri dnu odrvenjele), listovi tamnije sivozeleni i cjeloviti bez bočnih uški, a zubići čaške izduženo-klinasti (ova je prikladnija za uzgoj u zaleđu jer bolje podnosi mraz i vlagu).

Salvia: ine južne vrste

Na primorskom krasu uz južni Jadran tj. u dubrovačkom primorju i na dalmatinskim otocima su rjeđe još druge južne vrste roda Salvia, npr. S. brachyodon Vand. i S. peloponnesiaca Bois.& Held. Inače se u primorskoj antropogenoj vegetaciji Chenopodietalia uz istočni Jadran često nalaze ine ruderalne vrste tog roda kao S. sclarea L., S. verticillata L. i dr.

Zeljasta Salvia bertolonii

Salvia bertolonii Vis. (S. officinalis ampl. subsp. bertolonii Soo): To je disjunktni okolojadranski poluendem Dinarskog krasa i Apenina. Kod nas većinom raste u području crnograba duž primorskih Dinarida, na vrhovima Kvarnerskih otoka i u dinarskim kanjonima do Kordunskog krasa. Nalazi se u raznim zajednicama kraških travnjaka Scorzonero-Chrysopogonetalia.

Stachys (čistac) na primorskom krasu

Stachys (čistac, na Krku "babja dušica", kajkav.& rus. čistec, engl. woundwort, njem. Ziest, fran. épiaire, grč. stachys): Taj subkozmopolitski rod obuhvaća oko 300 vrsta na većini kontinenata. U novije doba je iz njega izdvojen mezofilni eurosibirski rod Betonica koji kod nas ima 4 svojte, a na primorskom flišu (Scorzonerion villosae) je najčešća južna B. officinalis L. ampl. subsp. serotina (Host) Murb.

Iz užeg roda Stachys na Dinarskom krasu raste desetak vrsta, a od tih su na primorskim kamenjarama najvažniji kraški kserofiti St. subcrenata Vis. i St. salviifolia Ten., koje kao disjunktni poluendemi rastu na Dinarskom krasu i Apeninima, a kod nas najviše po submediteranskim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia.

St. subcrenata (S. karstiana)

Stachys subcrenata Vis. (St. karstiana Borb., St. recta ampl. subsp. subcrenata Maly, St."recta" auct.dalm. non L.): To je kraški kserofit koji oko Jadrana većinom raste u području bjelograba, a kod nas po submediteranskim kamenim travnjacima Chrysopogoni-Satureion duž cijeloga istočnog Jadrana od Istre do Albanije i na većim otocima.

Za razliku od kopnenoga zeljastog tipa St. recta L. (subsp. recta s.s.) koji iz zaleđa na flišu doseže do Istre i Like, južnija primorska St. subcrenata je pri dnu odrvenjeli polugrmić i polusukulent s manjeviše zadebljalim vretenasto-lancetastim listovima koji u herbaru pocrne, a cvatovi su kraći zbijeno-jajoliki.

St. salviifolia (S. cretica)

Stachys salviifolia Ten. (St. cretica L. subsp. salviifolia Rech., St."italica" auct. non Mill., St."germanica" auct.adr. non L.): Ovo je mezotermni polukserofit koji oko Jadrana raste u brdskom području crnograba, a kod nas većinom na kamenim travnjacima Satureion subspicatae i dijelom još u ruderalnoj vegetaciji Chenopodietalia. Proširen je na Dinarskom krasu i Apeninima, a kod nas najviše po primorskim Dinaridima i otočnim brdima, pa po dinarskim kanjonima u zaleđu do Kordunskog krasa.

Od sjevernoga kopnenog tipa St. germanica L. (subsp. germanica s.s.) koji ne raste na primorju uz Jadran (najbliže Slovenija i Lika), St. salviifolia se jasno razlikuje: listovi jako dlakavi svjetliji srebrnastobijeli i vunasto-baršunasti (ne sivozeleni), a zupci čaške su šilasto-izduženi s krutim trnom na vrhu (nisu meki trokutni).

EKOLOGIJA GRMASTIH Lamiacea

Južne grmasto-odrvenjele Lamiaceae na Jadranu i u Sredozemlju se kao dominantne populacije nalaze u 3 glavna vegetacijska tipa: higrotermni rod Vitex često dominira u vlažno-poluslanim obalnim šikarama sveze Tamaricion parviflorae Karp. (Nerio-Tamaricetalia Br.Bl.), a tvrdolisni Rosmarinus, Lavandula, Coridothymus i sl. su najčešće u mediteranskim garigama sveze Rosmarino-Ericion Br.Bl., dok polugrmaste Salvia i Satureja najčešće dominiraju na submediteranskim kamenjarama Satureion subspicatae Horv. i Chrysopogoni-Satureion Ht.& Hić.

Termobazofilne priobalne šikare iz sredozemnog reda Nerio-Tamaricetalia Br.Bl.& Bol. (Tamaricetalia parviflorae Karp., "Salicetalia" auct.medit. non Moor) i subtropskog razreda Nerio-Tamaricetea Br.Bl.& Bol. (Tamarici-Platanetea Karp. 1961, Kvarner "tamarîšje", grč. halmyrikon, turs. Ilginlik, kurd. adraguštir): U toplo-bazičnim sredozemnim i subtropskim močvarama s karbonatnom ili poluslanom vodom, pa na vlažnom skeletu u južnim vododerinama i uz kamene obale stepskih vodotoka, sjeverni eurosibirski vrbici uglavnom izostaju i zamjenjuje ih gornji termobazofilni red i razred.

Tamaricion parviflorae

Na graničnom dodirnom području balkanskog submediterana, neodporni kopneni vrbici (Salicetalia) povlače se u zavjetrinske neutracidne močvare dalje od mora (nutarnja Istra i dalmatinska Zagora), dok ih na bazičnim i vjetrovitim obalama zamjenjuju Tamaricetalia ampl. Taj red kod nas na najtoplijim zavjetrinama sadrži fragmente južne neodporne sveze Rubo-Nerion oleandri (Eig.) Bolos samo uz južni Jadran, a na slanim obalnim vjetrometinama duž Jadrana je proširena druga odpornija sveza Tamaricion parviflorae: Bazofilni obalni gramljaci iz istočnomediteranske sveze Tamaricion parviflorae Karp. (1959) 1961 (tzv. "Vitexi"-Tamaricion Fuk. 1979, Viticion agnicasti Lak.& al. 1980): Ova sveza oko Balkana i u Turskoj obuhvaća 6 važnijih zajednica, koje se razvijaju na bazičnim karbonatnim obalama sa slanom podzemnom vodom ili izloženih čestoj posolici obalnih vjetrova, na sredozemnim kraškim tlima tipa kalciglej (vega) ili na vlažnim kamenjarama tipa Rohauboden (rambla).

Zajednički su pokazatelji te sveze: Tamarix spec.plur., Vitex agnus-castus, Salix amplexicaulis (S. oppositiofolia), Periploca graeca, Glycyrrhiza glabra i Equisetum ramosissimum. Gradient otpornosti na sol i vjetar primorskih vlažnih grmljaka (Nerio-Tamaricetalia) uz Jadran: samo u neslanim zavjetrinama Rubo-Nerietum oleandri < Periploco-Viticetum agnicasti < Tamarici-Salicetum amplexicaulis < Vitici-Tamaricetum dalmaticae < Rubo dalmatini-Viticetum na jačim olujnim burištima.

Rubo dalmatini-Viticetum

Rubo dalmatini-Viticetum Lak.& al. 1972, je granična najsjevernija zajednica te sveze i reda, uglavnom na nisko-vlažnim obalama u submediteranu od Dragonje do Zrmanje, pa na obalnim burištima Krka i Senjskog arhipelaga, ter u kraškim poljima dalmatinske Zagore i Hercegovine, a najsjevernije prama zaleđu u fenskoj dolini gornje Une od vrela do Ripača.

Pokazatelji su: dominira Vitex agnus-castus, Salix amplexicaulis (S. oppositifolia), Rubus heteromorphus (R. ulmifolius subsp. dalmaticus), Bryonia dioica, Rosa X litoralis (endem), u podsloju do sjeverne granice Arum italicum, Ficaria grandiflora i Equisetum ramosissimum.

Periploco-Viticetum agnicasti

Periploco-Viticetum agnicasti Lak.& al. (1972) 1980: To je najjužnija i najtermofilnija zajednica ove sveze na južnom Jadranu s obiljem tvrdolisnih pratilica, pa tvori prijelaz prama južnijoj svezi Rubo-Nerion oleandri. Raste većinom u vlažnim zavjetrinama uz lagune i rječna ušća Neretve i Bojane, uz Skadarsko jezero, u Konavlima i na otoku Mljetu uz Blatine i dr.

Pokazatelji su: dominira Vitex agnus-castus, Peripoloca graeca, Bryonia cretica, Pyracantha coccinea, Aristolochia insularis, Succisella petteri (en.), uz diferencialne tvrdolisne pratilice Laurus nobilis, Smilax mauretanica i dr.

Vitici-Tamaricetum dalmaticae

Vitici-Tamaricetum dalmaticae (Hić. 1962) 1974 (Vitici-Tamaricetum "africanae" subas. schoenetosum Hić. 1962, Kvarner: "tamarîšje"): Ova zajednica raste na istočnom Jadranu većinom u tvrdolisnom eumediteranu uz močvarne i pješčane obale: najsjevernije kod Baške, pa na zapadu Raba, Pag, ušća Zrmanje, Krke, Neretve i dr.

Pokazatelji su: Tamarix dalmatica (endem), T. parviflora, Rosa arvensis subsp. carstigena (en.), Cirsium lanceolatum, Aristolochia clematitis, Holoschoenus australis (H. romanus), pa gljiva Inonotus tamaricis, a u fauni gnjezdarice Cettia cetti i Hippolais pallida, pa kornjaši Licus elegantulus, Diorhabda elongata i Nanophyes quadripunctatus.

Vitici-Tamaricetum smyrnensis

Vitici-Tamaricetum smyrnensis Gehu & al. 1992 (as. Tamarix smyrnensis Uslu & Lov. 1987, 1993): To je našima slična zajednica konopljike u termomediteranu egejskog otočja Dodekanez i južnih obala Turske, uz izložene šljunkovite žalove. Pokazatelji su: Vitex agnus-castus, Tamarix smyrnensis, Nerium oleander, Dittrichia vicosa, Juncus acutus i dr.

Vitici - Aceretum marsici

Vitici-Aceretum marsici Lov. (1975) 1995 (Kvarner: "šestîlje"): Ovo su halofilne šumice i šikare zasoljenoga obalnog fliša i olujnog aluvija na najžešćim burištima s jakom posolicom, uglavnom uz burne obale Velebitskog kanala. Tipske i najveće plohe su na jugoistočnoj obali Krka, npr. uvala Varzenica (loc.clas.), a sličnih ploha i fragmenata ima i kod Stare Baške, rt Oštro kod Kraljevice, na obali Ravnih Kotara i dr. Ova šikara kod nas podnosi najjače i najčešće slane oluje.

Pokazatelji su: dominiraju Acer marsicum (A. coriaceum) i Ulmus canescens subsp. dalmatica (U. tortuosa), a u podsloju Vitex agnus-castus, Pyrus istriana (P. spinosa X pyraster, en.), Crataegus insegnae (C. monogyna subsp. aegaeica), Lycium europaeum, Rubus X karstianus (en.), Centaurea timballii (C. vinyalsii), Cirsium canum, Arum italicum, Leucojum pulchellum (L. hernandezii) i Cichorium calvum. To je danas još jedino stanište, gdje brijest osim zakrivljene krošnje zadržava zdravu vitalnost bez odumiranja ("holandska bolest brijesta": askomicet Ceratocystis ulmi + potkornjak Scolytus sp.). Zbog dezinfekcijskog učinka česte aerohalinske fumigacije i olujnim sprječavanjem rojenja podkornjaka, tako je na Kvarneru zdravi brijest u obnovi naknadno postao fitopatološki ograničen dijelom na ovu zasoljenu zajednicu.

Biogeografija: ine slične grupe

  • Calamagrosti-Tamaricetum ramosissimae Simon & Dih. 1962 je našima slična poluodporna zajednica na zapadu Crnog mora u Dobrudji i dr.
  • Kserohalinski grmljaci iz istočne aralokaspijske sveze Tamarici-Salsolion australis Golub.& al. (1986) 1994 rastu pri najjačoj poznatoj olujnoj posolici u primorskim slanim polupustinjama oko Kaspijskoga i Aralskog mora, s odpornim grmovima i polugrmićima: Salsola dendroides, S. australis, Tamarix sp.plur., pa rodovi Anabasis, Peganum i dr.
  • Istočnoazijski red Viticetalia rotundifoliae Myaw. obuhvaća ekofizionomski slične subtropske vlažne šikare uz morske obale, lagune i rječna ušća u Japanu i jugoistočnoj Aziji.

Biogeografija i paleoekologija termobazičnih močvarnih šikara: Cirkumtropski reliktni skup Imperato-Tamaricea Bolos 1968 je terciarnog iskona i izvan dosega pleistocenskih oledbi, prama jugu od Sredozemlja i subtropa zamjenjuje mladje holarktičke razrede Alnetea ampl. i Salicetea ampl. iz hladnijih eurosibirskih močvara, koji se bliže Jadranu spuštaju u nutarnjoj Istri i dalmatinskoj Zagori bez obale i otoka. Taj je južni nadrazred označen rodovima Tamarix, Vitex, Lycium, Nerium, Periploca, Bryonia, Dittrichia i dr.

Tu spada niz vikarnih obalnih redova: oko Sredozemlja Nerio-Tamaricetalia Br.Bl., u istočnoj Africi i južnoj Aziji Tamaricetalia niloticae Deil, u istočnoj Aziji Viticetalia rotundifoliae Myaw., pa u Polineziji Leucaeno-Viticetalia trifoliatae Hoffm. i dr. Svi ti slični toplo-vlažni grmljaci su podrijetlom iz južne terciarne pravegetacije oko obala Tetisa i kasnijeg Paratetisa, pa su obilno rasli i uz Panonsko more, a tek pri oledbama su ih sa sjevera kod nas i širje zamijenili noviji eurosibirski vrbici do gornjeg Jadrana i Crnog mora.

Garige Rosmarino-Ericion

Jezična napomena: u svim južnoeuropskim jezicima su garige ženskog roda, a izkrivljeni tzv. "garizi" su istočno-balkanski srbizam. Južnosredozemne garige iz zapadnomediteranskog reda Rosmarinetalia Br.Bl. (1931) 1952 i pripadne sveze Rosmarino-Ericion Br.Bl. 1931, na Jadranu su značajne za termomediteran srednjojadranskih pučinskih otoka i južnojadranskog primorja, a odpornije su na obalne vjetrove i posolicu nego eumediteranski Cisto-Ericion.

Nalaze se kao prirodni obalni ekoton ili širje kao antropogeni degradacijski stadij uz makije Pistacio-Rhamnetalia alaterni R.Mart. Na najjačim i zasoljenim pučinskim vjetrometinama dalmatinskih otoka zamjenjuju ih još odpornije ljetopadne restinge Thymelaeion hirsutae (Eig) Tadr. Sveza Rosmarino-Ericion na dalmatinskim obalnim privjetrinama obuhvaća 2 glavnepoluodporne zajednice: Rosmarino-Ericetum multiflorae Hić. i Erico-Calycotometum spinosae Hić.

  • Rosmarino-Ericetum multiflorae Hić. (1958, Erico-Rosmarinetum "normale" Hić., non E.- R. pinetosum Hić. => Pistacio-Pinetum halepensis Brullo): Ovo je srednjojadranska odporna gariga na vapnencu i dolomitu vanjskih pučinskih otoka: Dugi otok, Hvar, Vis, Korčula, Mljet, itd. Pokazatelji su Rosmarinus officinalis, Erica multiflora, Corydothymus capitatus, Cistus monspeliensis, Fumana arabica i dr. U ovoj zajednici samonikli ružmarin dolazi u dominantnim populacijama, dok je u idućoj dolje tek rjeđe pojedinačno nazočan.
  • Erico-Calycotometum spinosae Hić. 1958: To je južnojadranski trnjak većinom na priobalnom flišu, a čest je na dubrovačkom primorju, Elatifima i Mljetu. Pokazatelji su: Calycotome spinosa (C. infesta), Erica manipuliflora, Coronilla valentina, Crocus dalmaticus i dr.

Primorski Chrysopogoni-Satureion

Submediteranski travnjaci iz južnoeuropskog razreda Brachypodio-Chrysopogonetea Hić. (1958) 1963 (Brachypodio-Brometea syn.ill. Barb.& Lois. 1972, "Festuco-Brometea" auct.medit. non Br. Bl.& Tx.): Taj razred kserotermnih submediteranskih travnjaka i primorskih stepa iz južne i jugoistočne Europe ter jugozapadne Azije, proširen je s više sličnih redova od sjeverne Italije i Dinarskog krasa kroz submediteran i nutarnje fenske oaze Balkana i Male Azije do toplih šumostepa nutarnje Anatolije i Kurdistana. Međutim su Barbero & Loisel (1972) ovaj razred "ukinuli", jer da florno nije specifičan pa su u svom istom radu odmah objavili na istom geografskom području i uglavnom s istim pokazateljima kao svoj 'novi' razred "Brachypodio-Brometea". Taj je očigledno samo zakašnjeli sinonim koji se od starijeg Horvatićeva razreda razlikuje tek po promjenjeni naziva, a po Fitocenološkom kodeksu (Barkman & al. 1976, 1987, 1990) takve su nomenklaturne akrobacije zabranjene i nevažeće.

Povrh toga je još novi lošiji naziv i ekološki neinformativan, jer umjesto kserofitnog roda Chrysopogon u ime uvodi nespecifični trivijalni rod Bromus, koji na Balkanu i u Turskoj raste svugdje i ekološki ne znači zamalo ništa. Dakle, ako se već prihvati da između južnih eumediteranskih travnjaka Thero-Brachypodietea i eurosibirsko-kontinentalnih Festuco-Brometea postoji još poseban prijelazni tip submediteranskih travnjaka, onda takav razred silom Kodeksa mora zadržati prvotno ime Brachypodio-Chrysopogonetea Hić, koje je i ekološki bolje (a ne kasniji suvišni sinonim "Brachypodio-Brometea"). Takav razred duž Taurodinarida obuhvaća 4 pripadna reda: u hladnijem supramediteranu kseromontani red Scorzonero-Chrysopogonetalia Hić.& Horv., pa u toplijem submediteranu i graničnom eumediteranu Koelerietalia splendentis Hić. i na submediteranskim vjetrometinama još eolske stepe Poetalia bulbosae Goday, a istočnije u Maloj Aziji i južne stepe Onobrychido-Thymetalia Akm.& al.

Submediteranski kserotermni travnjaci iz jadranske sveze Chrysopogono-Satureion Horv.& Hić (1934) 1962 s.s. (Satureion montanae Horv. 1963, 1974) i južnog reda Koelerietalia splendentis Hić. 1975: Taj red obuhvaća uglavnom izložene degradacijske travnjake istočnojadranskog primorja i viših otoka na kamenom krasu, s dvije pripadne sveze: na umjerenim privjetrinama i u zavjetrinama Chrysopogono-Satureion, a na jačim olujnim burištima s posolicom Artemision lobelii Hić. Iz prve sveze su većinom u zavjetrinama neodporne zajednice Ononidi-Brometum condensati Hić., Festuco-Koelerietum splendentis Hić. i Stipo-Salvietum officinalis Hić., dok su druge slijedeće odpornije na krasu do kamenih vjetrometina.

Saturejo-Botryochloetum

Satureio-Botryochloetum ischaemi (Degen 1914) Horv. 1962 ("Ischaemetum" Degen p.p., Satureio-Caricetum humilis syn.ill. Trić. 1974): To je poluodporni travnjak umjerenih kraških privjetrina u pojasu crnograba uz sjeverni Jadran i fragmentarno na fenskim privjetrinama zaleđa: Vinodol, Velebit, dalmatinska Zagora, Ličko sredogorje, kanjoni Une, Korane, Mrežnice i gornje Kupe.

Tipski Stipo-Salvietum s.s.

Stipo-Salvietum officinalis Hić. (1957) 1958 non auct.ampl.: To su poluizložene submediteranske kamenjare većinom u području bjelograba, gdje su pokazatelji: dominira tipska Salvia officinalis (var. officinalis s.s.), Stipa bromoides, St. mediterranea, Onosma javorkae, Euphorbia myrsinites i dr.

Salvio-Euphorbietum fragiferae

Salvio-Euphorbietum fragiferae Pold.& al. (1962) 1980 (Lausi & Poldini 1961: tab.3): To je odpornija zajednica kamenih vjetrometina koja zamjenjuje neodporni tipski Stipo-Salvietum s.s. na hladnijim i olujnim kraškim padinama s jakom burom, po kamenitim grebenima i strminama kao zamjenski travnjak uz šume Ostryo-Quercetum ilicis.

Raste kod Trsta (loc.clas.), pa velebitska obala Senj-Klada, otoci Prvić, Sv.Grgur, Stara Baška i dr. Pokazatelji su Salvia officinalis var. confusa (S. auriculata), Euphorbia fragifera, Teucrium flavum, Thymus illyricus i diferencialne (prama Stipo-Salvietum): Convolvulus cantabricus i Alyssum montanum.

Salvio-Saturejetum cuneifoliae

Salvio-Saturejetum cuneifoliae Lak.& al. 1982 (Salvio-Seslerietum interruptae syn.ill. Trić. 1987, "Stipo-Salvietum" auct.dalm. p.p.): To je također slična odporna zajednica na kamenim vjetrometinama kao zamjenski travnjak uz crnograbove šume južnih Dinarida u Dalmaciji i Hercegovini.

Raste od Kijevskog Kozjaka kod Vrlike do Boke Kotorske i na vrhovima Pelješca, Hvara i dr., pa na Biokovu i Orjenu od 600-1.200 m. Pokazatelji su: dominira Salvia officinalis, Sesleria interrupta (dif.), Satureia cuneifolia, Hyacinthella dalmatica (en.) i Tulipa australis (T. grisebachiana).

Brdski Satureion subspicatae

Kserotermni primorski travnjaci iz balkanskoga kraškog reda Scorzonero-Chrysopogonetalia Horv.& Hić. (1956) 1958 (Scorzoneretalia villosae Hić. 1975) i iz južnoeuropskog razreda Brachypodio-Chrysopogonetea Hić. (1958) 1963 (Brachypodio-Brometea syn.ill. Barb.& Lois.): Razmjerno najveći broj naših vrsta iz roda Satureja na Dinarskom krasu rastu po brdskim travnjacima sveze Satureion subspicatae Horv. Red Scorzonero-Chrysopogonetalia obuhvaća više i razmjerno hladnije travnjake uz primorske bukove i crnograbove šume (Orno-Ostryon i Ostryo-Fagion).

Taj dinarski red je florno i ekološki na prijelazu između jadranskog primorskog reda Koelerietalia Hić. i stepsko-kontinentalnog Festucetalia valesiacae Br.Bl. & Tx., a u hladnijem supramediteranu sadrži 2 edafski različite sveze. Neodporna sveza Scorzonerion villosae Hić., uglavnom je ograničena na vlažnije zavjetrine povrh fliša ili debljeg tla u ponikvama i uvalama. Na izloženim vjetrometinama kamenog krasa ovu zamjenjuje odpornija brdska sveza Satureion subspicatae Horv. (1962) 1974, koju na najjačim olujnim burištima primorskih Dinarida zamjenjuju još odpornije eolske stepe iz kseromontane sveze Festucion illyricae (Horv.) Ritter.

Sveza Satureion subspicatae na zavjetrinskom krasu u području crnograba obuhvaća neodporne travnjake Carici-Centaureetum rupestris Horv. 1931 od Istre do Dalmacije i južnije Genisto-Globularietum meridionalis (Horv.) Tomić u Hercegovini i Crnoj Gori, a na jakim burištima su najodpornije kamenjarske zajednice Cytisantho-Caricetum mucronatae i Satureio-Daphneetum alpinae, dok je na prosječnim poluizloženim privjetrinama najčešća zajednica Saturejo-Edraianthetum tenuifolii s.s. Pripadne su dinarske zajednice iz sveze Satureion subspicatae: Carici-Centaureetum rupestris Horv., Saturio-Edraianthetum tenuifolii Horv., Stipo-Genistetum dalmaticae Lak.& al., Genisto-Globularietum meridionalis Tomić, itd.

Gradient otpornosti na sušu i vjetar submediteranskih brdskih travnjaka na primorskim Dinaridima: samo u zavjetrinama Danthonio-Scorzoneretum villosae < Chrysopogoni-Euphorbietum nicaeensis < Festuco-Koelerietum splendentis < Ononidi-Brometum condensati < Stipo-Salvietum officinalis < Salvio-Saturejetum cuneifoliae < Salvio-Euphorbietum fragiferae < Satureio-Botryochloetum ischaemi < Festuco-Poetum bulbosae < Satureio-Edraianthetum s.s. < Stipo-Genistetum dalmaticae < Genisto-Globularietum meridionalis < Festucetum illyricae-valesiacae < Potentillo-Festucetum dalmaticae < Satureio-Daphneetum alpinae < Cytisantho-Caricetum mucronatae na najjačim olujnim burištima.

Tipski Satureio-Edraianthetum

Satureio-Edraianthetum tenuifolii s.s. Horv. (1942) 1956 (non auct.ampl.= Festucion illyricae + Seslerion robustae + Moltkietalia etc.): U užemu izvornom smislu Horvata (1956), ova zajednica raste od Istre do sjeverne Dalmacije, kao zamjenski kameniti travnjak uz supramediteranske šume crnograba (Seslerio-Ostryetum). Dosad je nađena uglavnom na umjerenim privjetrinama koje su manjeviše izložene buri, dok izostaje na pravim olujnim burištima gdje ju većinom zamjenjuje druga još odpornija sveza Festucion illyricae. Pokazatelji tipske uže zajednice: Edraianthus tenuifolius s.s. (non Edraianthus spec.plur.), Satureia subspicata s.s. (non Satureja spec.div.), Globularia cordifolia s.s., Crepis chondrilloides, Helianthemum italicum i Fumana procumbens. Sve ine kamenjare bez tih vrsta ne spadaju u ovu zajednicu (vidi niže).

Saturejo-Daphneetum alpinae

Saturejo-Daphneetum alpinae Lov.& Rac (1975) 1995, je slična zajednica olujnih kamenjara na jakim burištima grebena i vrhova u području crnograba, većinom na dolomitu od 500-1.100m uz gornji Jadran: Ćićarija, Senjsko bilo (loc.clas. Krivi Put), Velebit i Obzova gora na Krku. Pokazatelji su: dominira Satureia carstiana (S. subspicata ssp. liburnica, endem), pa Daphne alpina subsp. petiolaris (en.), Anthyllis montana subsp. atropurpurea (en.), Pilosella florentina subsp. litoralis (en.), Asperula aristata subsp. condensata, Anthericum liliago subsp. balcanicum, Globularia meridionalis (G. bellidifolia) i Sedum neglectum (S. montenegrinum).

Tzv.'Satureio-Edraianthetum' ampl.

Tzv. "Satureio-Edraianthetum" auct.ampl. non Horv.: To je jedan od najkontroverznijih i problematičnih travnjaka na Dinaridima, sličan kao zloglasni široki "Quercetum montanum" među našim šumama. Nakon Horvata, drugi autori sa slabijim poznavanjem kraške flore i fitocenologije travnjaka, tek zbog formalne nazočnosti samih rodova Satureia i Edraianthus pod proširenim i prenesenim nadimkom "Satureio-Edraianthetum" šablonski navode najrazličitije zajednice u kojima se pojavljuje bilo koja kombinacija raznih vrsta iz rodova Edraianthus (spec. plur.) i Satureia (spec. plur.). Time je ova hetereogena zajednica prividno dobila ogroman ekološki i visinski raspon, od mora pa sve do 1.600m visine, od fliša do kamenog krasa i od zavjetrina do jakih burišta što je dakako nerealno.

Tako je pod heterogeni konglomerat "Satureio-Edraianthetum" auct.ampl., dosad nagomilano desetak najrazličitijih kraških skupina travnjaka + kamenjara + točila + stijena tj. tip Satureio- Edraianthetum s.s. + Festucion illyricae (Horv.) Ritter + Seslerion robustae (Horv.) Lak. + Moltkietalia petraeae Lak., ...itd. Stoga takav "Satureio-Edraianthetum" ampl. zapravo nema nikakvo fitocenološko značenje, ako nije poimence specificiran kao S.-E. tenuifolii s pripadnim pokazateljima prama Horvatu (1956). Od dosad objavljenih nalaza ili kartiranih ploha pod takvim pseudonimom "Satureio-Edraianthetum" ampl., približno 2/5 stvarno odgovaraju izvornom tipu Satureio-Edsraianthetum tenuifolii s.s Horv., ali ostalih 3/5 ili preko polovice navoda su tek heterogeni konglomerat raznih inih fitocenoza, sveza i redova na krasu.

Biogeografija i paleoekologija

Istočni submediteranski travnjaci iz anatolskog reda Onobrychido-Thymetalia (leucostomi) Akm.& al. (1984) 1986 i taurske kraške sveze Thymo-Salvion chrysanthae Uslu & Lov. (1987) 1995: Balkanski red Scorzonero-Chrysopogonetalia ampl. u submediteranu Turske zamjenjuje sličan vikarni red Onobrychido-Thymetalia, s više brdskih sveza na silikatnim kamenjarama i pješčenjacima u šumostepi nutarnje Anatolije (usp. Akman & al. 1984, 1986).

Najjužnija pripadna sveza Thymo-Salvion obuhvaća kamenite travnjake na izloženom krasu zapadnog Taurusa, s pokazateljima: Salvia chrysantha, S. bracteata, Sideritis libanotica, Iris schachtii (I. imbricata), Astragalus lycius (en.), Paronchya anatolica (en.), a u fauni gnjezdarice Oenanthe isabellina i Alectoris chukar, pa stepski ris Lynx caracalla, zmije Elaphe sauromates, Ophiops elegans i Coluber raverfieri, ter gušteri Agama ruderata, Eumeces schneideri i Ophiomorus punctatissimus. Pripadne taurske zajednice su još slabo proučene npr. as. Thymus sipyleus-Convolvulus galaticus Akm.& al. (1991), as. Consolida aconiti-Thymus sipyleus Akm.& al. (1991) prov. i dr. Iznad 1.400m tu svezu zamjenjuju kseromontani ježinasti tragantidi (Asperulo-Thymetalia Akm.& al. 1991).

Ovima dijelom slični travnjaci Astragalo-Stipetea Looman 1963 (Stipo-Boutelouetea Knapp 1965) rastu i u karbonatnim prerijama SAD. Ovakve stepe južnog Holarktisa su uglavnom mlađega postglacialnog iskona iz kseroterma, pa pripadaju širem skupu Festuco-Bromea Bolos 1968.

Glavna literatura

  • Hruška, K. 1972: O vrstama roda Thymus L. na području Hrvatskog Zagorja. Acta Bot. Croat. 31: 207-209.
  • Kintzios, S.E. 2000: The Genus Salvia. CRC Press, ISBN 9789058230058.
  • Kuštrak, D.& Antolić, A. 1992: Konopljika - Vitex agnus-castus L. Farmaceutski glasnik 48/5: 149-158.
  • Marin, M.& al. 2008: Micromorphology of trichomes of Thymus malyi (Lamiaceae). Journal of Microscopy 232/3: 406-409.
  • Paton, A.& al. 2000: Vitex. Lamiales Newsletter, 1: 1 -12, Royal Bot. Garden, Kew.
  • Regula-Bevilacqua, L. 1969: Salvia peloponnesiaca Bois. et Heldr. nova biljka hrvatske flore. Acta Bot. Croat. 28: 467-468.
  • Ševarda, A.L.& al. 1979: Uporedna proučavanja ekofizioloških osebina vrsta Micromeria thymifolia Fritsch i M. dalmatica Bentham. Zbornik Matice srpske Prir. nauka 59: 180-189.
  • Šilić, Č. 1974: Conspectus generum Satureja L., Calamintha Moench, Micromeria Benth, Acinos Moench et Clinopodium L. florae Jugoslaviae. Glasnik Zem. muzeja BiH n.ser. 13: 105-128.
  • Šilić, Č. 1979: Monografija rodova Satureja, Calamintha, Micromeria, Acinos i Clinopodium u flori Jugoslavije. Zemaljski muzej BiH, posebno izd. 444 p. Sarajevo.
  • Trinajstić, I. 1966: Teucrium fruticans L. u flori Dalmacije. Acta Bot. Croat. 25: 159-162.
  • Tutin, T.G.& al. 1972: Labiatae. Flora Europaea, vol. 3: 126-192, Cambridge Univ. Press.
  • Walker, J.B.& al. 2004: Salvia (Lamiaceae) is not monophyletic; implications for the systematics, radiation, and ecological specializations of Salvia and tribe Mentheae. Amer. J. Bot. 91: 1115–1125.
  • Walker, J.B.& Kenneth, J.S. 2007: Staminal Evolution in the Genus Salvia (Lamiaceae); Molecular Phylogenetic Evidence for Multiple Origins of the Staminal Lever. Ann. Bot. 100/2: 375–391.

Poveznice

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.sci. A.Z. Lovric 1995) for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted author and source, may be copied and distributed without changes.

Osobni pribor