Jadranske grmolike zeljanice

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Jadranske grmolike zeljanice (južno-sredozemni ksilokauli iz eurosibirskih porodica na hrvatskoj obali i otocima): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat izvora i auktora.

  • Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić (Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR 10360, Croatia
  • Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica, mediteranski ksilokauli.

SUMMARY

Adriatic woody herbs (Mediterranean southern xylocauls of Eurosiberian families in Croatian shires and isles): Since making a new revision of R.Visiani's Flora Dalmatica (1842-52) within actual Wiki-Flora Adriatica at Herbarium Adriaticum (ADRZ), its most striking new result was the attested presences in Dalmatia of 83 rare woody shrubs from European 'herbaceous' families, being by them the richest area in mainland Europe since Canarias. In the former regional floras partly covering Dalmatia, about 1/5 of these rare shrubs were omitted although mostly long ago described, and other 1/3 were synonymized with the disparate herbs of other sections. These woody shrubs at N.E. Adriatic occur in the next 'herbaceous' groups and genera.

Liliatae: Arundo, Asparagus, Smilax, Ruscus, Semele. Compositae-Asteroideae: Helichrysum, Artemisia, Dittrichia, Centaurea - sect. Veltis & Pterolophus. Apiaceae: Cyathoselinum, Peucedanum. Boraginaceae: Moltkia, Onosma croatica. Chenopodiaceae: Sarcocornia, Arthrocnemum, Suaeda, Halimione australis. Convolvulaceae - sect. Orthocaulos. Cruciferae: Matthiola, Aurinia - sect. Dendralyssum, Brassica - sect. Cramboxylon. Lamiaceae: Vitex, Rosmarinus, Lavandula, Prasium, Coridothymus, Phlomis fruticosa, Teucrium fruticans, Satureja karstiana. Euphorbiaceae: Eu. dendroides, E. semperfoliata, E. veneta. Malvaceae: Lavatera arborea, L. bryoniifolia. Plantaginaceae: Pl. wulfenii, Alypum globularioides. Plumbaginaceae: Limonium visianii, L. dictyophorum. Polygonaceae: Rumex suffruticosa. Rubiaceae: Putoria, Rubia (3 taxa). Caryophyllaceae - Silenoideae: Drypis degeniana, Dianthus dalmaticus, Silene reiseri. Solanaceae: Lycium intricatum, L. europaeum.

Sažetak

U ovom wikiju, kao i u izvorniku Wikinfo, u okviru pregleda hrvatske dendroflore je već pobliže paralelno prikazano desetak sjevernih eurosibirskih porodica, koje kod nas pretežno sadrže drvenaste rodove i vrste, npr. Fagaceae, Aceraceae, Oleaceae, Rhamnaceae, Rosaceae, Caprifoliaceae, itd. Zbog podpunosti ovog pregleda, koji nije jugobalkanski nego izvorno-hrvatski, također je još (po prvi put kod nas) paralalno dendrološki razrađeno iz hrvatsko-jadranskog gledišta još dvadesetak inih južnijih porodica i inih skupina, koje sjevernije u Euraziji i holarktisu pa i kod nas na kopnenom sjeveru većinom sadrže siromašnije rubne zeljanice, ali južnije u tropima, subtropima i Sredozemlju, pa i kod nas na Jadranu imaju više drvenastih svojta (tj. uz Jadran bar 4-5 ili do desetak južnih grmolikih), npr. Compositae-Asteroideae, Chenopodieceae-Salsoloideae, Lamiaceae (Labiatae), Brassicaceae (Cruciferae), Euphorbiaceae, Rubiaceae, zatim još grmasti rod Moltkia i endemski grmić Onosma croatica (Boraginaceae), pa endemi Cyathoselinum i Peucedanum crassifolium (Apiaceae/Umbelliferae), endemi Dianthus dalmaticus i Drypis X degeniana (Caryophyllaceae-Silenoideae), Convolvulaceae (sect. Orthocaulos), itd.

Izim tih gornjih dvadesetak manjeviše odrvenjelih porodica ovdje razradjenih u paralelnim člancima, kod nas samo na jugu uz Jadran (i južnije u tropima i subtropima), još pridolazi nekoliko inih uglavnom zeljastih porodica, koje kod nas jedino na jadranskoj obali i otocima (i južnije u tropima) imaju tek pojedine grmaste vrste ili najviše po 2-3 drvenastih i takve su iznimne odrvenjele svojte (tzv. ksilokauli) ovdje niže posebno razrađene - a ine pripadne zeljanice su dijelom još u posebnim paralelnim člancima (izvan dendroflore): npr. Solanaceae (rod Lycium), Alypum globularioides i Plantago wulfenii (Plantaginaceae), Lavatera (Malvaceae), endemi Limonium visianii i L. dictyophorum (Plumbaginaceae), Rumex suffruticosa (Polygonaceae), grmasta Cephalaria mediterranea (Dipsacaceae), pa još ine slične južne bar dijelom drvenaste.

U v o d

Reliktni kserofilni grmovi iz zeljastih porodica na obalnom krasu uz Jadran (orguljasti kandelabri, sukulentni pahikauli i palmoliki ksilokauli): U najbogatijim refugialnim područjima svijeta, gdje je u većoj mjeri preživjela predglacialna vegetacija iz terciara, u dendroflori često imaju značajan udjel posebni odrvenjeli oblici (grmoliki ili stablasti ksilokauli) iz inače pretežno zeljastih porodica, koje izvan tih refugija uglavnom nemaju drugih drvenastih članova, a u većinskoj postglacialnoj eurosibirskoj flori one sadrže samo zeljaste zastupnike. Takvi odrvenjeli relikti skoro nikad ne rastu u zonalnim pluviotermičkim klimaksima, nego u reliktnim paraklimaksima i u ostaloj edafskoj vegetaciji. Visinska i sjeverna granica "drvenastih zeljanica" ili ksilokaula se poklapa s južnom i donjom granicom holarktičke bukve (rod Fagus) s kojom se uzajamno isključuju. U geoekološkom pogledu se one nalaze na 2 glavne skupine staništa:

  • a) U silikatnim i kišno-maglovitim refugijima se ovakvi ksilokauli uglavnom nalaze na vlažnim i zaštićenim staništima tj. u zasjenjenim klancima i sličnim uvalama, pa u podsloju gustih kišnih prašuma i sl. Na takvim staništima raste većina "drvenastih zeljanica" u tropima i vlažnim subtropima, npr. Kanarski otoci, Novi Zeland, Hawaji, Indonezija, južna Kina, srednjoafričko gorje, brazilsko sredogorje i sl. (Hedberg 1964, Bramwell 1976, Mabberley 1976, 1985 i dr.).
  • b) U inim kserobazičnim, karbonatnim i sezonski sušnim refugijima subtropskih i mediteranoidnih područja, slični ksilokauli naprotiv rastu baš na kamenitom krasu, najjačim vjetrometinama i olujnim zasoljenim obalama, npr. jugozapadna Afrika, Mauritanija, južna Arabija, južna Indija, Meksiko, a tu spada i toplije jugozapadno primorje duž Tauro-Dinarskog velekrasa pa sredozemni otoci Kreta, Sardinija, Baleari i dr.

Drvenaste zeljanice po svijetu

U svijetu su najveće koncentracije takvih ksilokaula na izoliranim oceanskim otocima, a zatim slijede tropske i subtropske planine, pa rjeđe u toplijim južnim kanjonima i dr. Prvo mjesto u svijetu i najveće područje s mnogobrojnim 'odrvenjelim zeljanicama' ima južna Afrika, gdje blizu polovice ukupne kapske flore tvori takva ksilokaulna dendroflora. Među otocima, prvo mjesto po tomu sa 56 raznovrsnih "drvolikih zeljanica" ima pacifičko otočje Juan Fernandez (Robinzonovi otoci) s mediteranoidnom klimom uz obalu srednjeg Čilea (Skottsberg 1953). Tamo značajni dio otočnih šuma tvori 15 vrsta visokih stablasto-drvolikih glavočika (Compositae / Asteraceae) kao što su Centaureodendron dracaenoides Johow, Yunquea tenzia Skott., Rhetinodendron berteroi (Dec.) Hems., Robinsonia spec.plur., Dendroseris sp.plur. i Phoenicoseris sp.plur., a u tamošnjim šikarama raste još 41 svojta odrvenjelih "grmolikih zeljanica" iz drugih porodica npr. grmasti Eryngium sp.plur., Plantago fernandezia Bert., Chenopodium nesodendron Skott., Urtica fernandezia Ross., Selkirkia berteroi Hems. (Boraginaceae) i dr.

Slično je bogatstvo raznih otočnih ksilokaula i na Havajima. Zatim s tridesetak ksilokaula slijede Kanarski i susjedni otoci srednjeg Atlantika (tzv. Makaronezija, usp. Bramwell 1976 i Kunkel 1980) s odrvenjelim grmovima Plantago arborescens Poir., Echium sect. Wildpretia, Euphorbia sect. Pachyclada, pa rod Parolinia - 5 sp. (Cruciferae), Dendrosinapis, Taeckholmia - 6 sp. (Dendrosonchus), Cheirolophus - 12 sp. (Serratula ampl.), Carlina canariensis Pitard, Argyranthemum frutescens (L.) Sch.Bip. (Leucanthemum ampl.), Convolvulus sect. Rhodorrhiza, itd. Ostali proučeni oceanski otoci većinom sadrže po desetak ili manje svojta ksilokaula, npr. Galapagos, Mauritius, Azori i dr.

Na Sredozemlju većinom rastu niže "grmolike zeljanice", a najviše takvih sa 83 odrvenjele svojte iz zeljastih porodica nalazi se baš kod nas na kamenom krasu jadranskih otoka i to najviše u Viškom i Senjskom arhipelagu, gdje su ujedno i najsjevernija dosad poznata nalazišta takvih "odrvenjelih zeljanica" u svijetu (Lovrić 1980, 1983). Tek iza najbogatijeg Jadrana, po njihovoj brojnosti slijede s desetak ili manje Kreta, Sardinija, Baleari i ini sredozemni otoci.

Grmaste zeljanice na Jadranu

Najvažnije takve "drvenaste zeljanice" na kamenom krasu jugozapadne Hrvatske sadrže porodice Cruciferae (npr. rodovi Aurinia i Brassica sect. Cramboxylon), Umbelliferae (Cyathoselinum), Boraginaceae (Moltkia i Onosma sect. Asterotricha), Convolvulaceae (sect. Orthocaulos), Euphorbiaceae (sekcije Pachyclada i Characias), Plumbaginaceae (Limonium sect. Eustatice), Compositae (Helichrysum, Dittrichia, Centaurea sect. Veltis i Pterolophus), Chenopodiaceae (Arthrocnemum, Sarcocornia i Halimione) i dr. Zajedno s Kretom pa drugim egejskim i jonskim otocima i južnom obalom Turske, u primorskom pojasu karbonatnog krasa duž južnih Tauro-Dinarida raste preko stotinu raznih odrvenjelih grmova iz zeljastih porodica, što je jedna od njihovih najvećih koncentracija u svijetu i to je najznačajnija dendrološka osobitost primorskog kamenog krasa od Kvarnera do Taurusa.

Međutim u našoj floristici i dendrologiji, zbog ranijeg oslanjanja jugo-florista na srednjoeuropsku literaturu, gdje takve "drvenaste zeljanice" uglavnom izostaju, one su dosad po analogiji i kod nas bile zamalo sve (izuzev tek Helichrysum i Arthrocnemum) uzastopce zanemarene i izostavljane, iako ovi naši ksilokauli brojem svojta pokrivaju čak 18% samonikle hrvatske dendroflore. Zato je ovaj osnovni članak, zajedno s dopunskim paralelnim tekstovima za veće pripadne grupe ksilokaula, ustvari kod nas prvi i dosad jedini pregled ove osobite dendrološke skupine, po kojoj se jugozapadna jadranska Hrvatska florno osobito izdvaja od ostale Europe.

Glede pripadnih životnih oblika (biomorfe), većina tih naših "drvenastih zeljanica" pokazuje osobiti tip rasta orguljastih kandelabra (nanophanerophyta candelabriformia) s rašljasto-lepezastim granama i listovima u vršnim rozetama, a rjeđi su sukulentni pahikauli (nanophanerophyta succulenta) s mesnatim zadebljalim granama npr. Sarcocornia, Arthrocnemum, Euphorbia veneta, Lavatera bryonifolia i sl. Kod nas su najrjeđi i najbizarniji palmoliki ksilokauli (nanophanerophyta rosulata) južno-tropskog izgleda poput palma kao što su Cyathoselinum palmoides, Cy. giganteum i Brassica cazzae. Kod ovih se razvija uspravno ljuskavo stabalce na vrhu s jednom rozetom velikih prevješenih listova, a cvatu samo jednom nakon više godina sterilnog rasta na kraju s velikim cvatom visine 1-3 m, što je specifična tropska pojava hapaxanthia, kao npr. agava i sl.

Iskon drvenastih zeljanica

Gledišta o iskonu tih neobičnih "drvenastih zeljanica" tj. uzroci razvoja grmolikih i čak stablasto-drvolikih svojta u inače pretežno zeljastim rodovima ili cijelim 'zeljastim' porodicama, u dosadanjoj su znanosti još uvijek dosta različita i često sasma protivna, jer su predmetom žestokih diskusija s ideološkim premisama iz evolucionizma. Dio biljnih morfologa i evolucionista (neki ortodoksno-tradicijski darvinisti) uglavnom iz načelno-teoretskih razloga najodlučnije zahtijevaju da to moraju biti samo mlađi oblici nedavno nastali naknadnom selekcijom od zeljastih predaka, pa su odrvenjeli tek zbog prilagodbe na nepovoljna staništa (npr. Lems 1960, Carlquist 1971 i dr.).

Ipak brojni fitogeografi, paleobotaničari i taksonomski specialisti u pripadnim skupinama i porodicama, iz niza paralelnih pokazatelja (taksonomska izoliranost, niska poliploidija, daleke prekooceanske disjunkcije, rast u reliktnoj vegetaciji i dr.) zaključuju kao vjerojatnije, da su takve "odrvenjele zeljanice" zapravo stari predački ili izhodišni oblici danas uglavnom zeljastih rodova ili cijelih porodica, tj. da su to preostali "živi fosili" pradavne južno-terciarne paleoflore tetisko-gondwanskog izkona iz početnog razvoja cvjetnica od krede i ranog terciara (Meusel 1953, 1965, Axelrod 1970, 1975, Steenis 1973, Bramwell 1976, Mabberley 1976, 1985 itd.).

Sve do danas ovo pitanje još nije zadovoljavajuće riješeno, a niti dovoljno dokumentirano pa je sve dosad predmetom oštrih (dijelom ideoloških) diskusija među filogenetičarima i darwinskim evolucionistima. Duž jugozapadnih obala Balkana gdje raste preko stotinu raznih svojta ksilokaula iz pretežno zeljastih porodica, oko polovice su izolirani paleoendemi ili disjunktni relikti, dok za ostalih 1/5 podrijetlo još nije jasno zbog slabe opće proučenosti pripadnih skupina na Balkanu: Ipak je za 1/3 njih vrlo vjerojatan mladji postglacialni iskon, jer su to samo poliploidne podvrste i prijelazni introgresijski križanci s rojevima bliskih zeljastih srodnika. Zato tu kao često i drugdje, isključivo-formalističke tvrdnje obadva tipa nisu realne, jer su protivne prirodnoj stvarnosti.

Duž južnih Tauro-Dinarida je značajno što su ovakvi ksilokauli razmjerno dobro zastupljeni u Kvarneru, velebitskom primorju, Dalmaciji, Grčkoj, Turskoj, južnom Zakavkazju itd. Naprotiv oni uglavnom izostaju sjevernije u Istri, Gorskom Kotaru, Bosni, Srbiji, Bugarskoj, sjevernom Predkavkazju i sl. To upućuje na moguću klimatsku barieru njihovom širenju, ali i na paleogeografske razloge, jer se baš ta područja južnije od Tauro-Dinarida poklapaju s terciarnim prakopnom Mezogeida koje je rani predhodnik današnjih Tauro-Dinarida, dok su sjevernija područja na bivšem području eurosibirskog Paratetisa vrlo siromašna ksilokaulima ili bez njih.

Nadalje je duž jugozapadnih balkanskih obala od Dalmacije do Grčke izrazito najveća u svijetu koncentracija odrvenjelih ksilokaula iz zeljastih porodica Caryophyllaceae - Silenoideae i Cruciferae (= Brassicaceae). Ako se prihvati gledište da bi ovo bili arhaični predački oblici, onda iz toga slijedi da je na ranoterciarnom području Mezogeide (= kasniji Taurodinaridi) između Paratetisa i Tetisa vjerojatno bilo i prvotno razvojno ishodište ovih porodica, ili barem jedno od najstarijih u svijetu. Sve se to logično nadovezuje na općenito bogatstvo dinarske kraške dendroflore sa 273 raznovrsne drvenaste svojte, što je dendrološki najbogatije područje u Europi. Osim slijedećih grmastih zeljanica (ksilokaula) među dvosupnicama nabrojenih u ovom poglavlju, treba dodati da nekoliko sličnih odrvenjelih ksilokaula ima i među našim primorskim jednosupnicama, koje su razrađene u posebnom članku Hrvatske grmolike Liliatae, npr. velike drvenaste liane (po 2-3 m) kao Asparagus acutifolius L., Smilax mauretanica Desf., Semele barrelieri M.Gan. i dr.

Pojačano razvijen, mesnat ili odrvenio hipokotil na granici između korijena i stabljike, u biljnoj morfologiji se klasično naziva caudex, koji je tipski razvijen i glavni drvenasti dio kod mnogih naših polugrmića, ili mesnato odebljao kod polugrmastih tropskih sukulenata. Međutim, radikalni načelni pristaše mlađega naknadnog postanka drvenastih svojta u zeljastim porodicama, odnedavna su u dijelu taksonomije ideološki nametnuli prošireni i izmijenjeni smisao tzv. velikih kaudeksa za cijela takva drveta i grmove, a time se nadalje ukidaju i njihove šume i grmljaci pa postaju nekakvi "caudicetumi", npr. sastojine tipa fosilnih Lepidodendrales, pa danas Palmae, Dracaena, Dendrosenecio, Espeletia, drvenaste mlječike i sl.

Prikazi u inim paralelnim tekstovima

Najvažnije bogate skupine istočnojadranskih ksilokaula (grmastih 'zeljanica') s više odrvenjelih svojta iz pojedinih rodova ili porodica su ovdje još i pobliže razradjene u posebnim paralelnim člancima (vidi niže): npr. naše odrvenjelo-grmaste jednosupnice (Liliatae), grmaste glavočike (Asteroideae), pa grmaste Apiaceae, Boraginaceae, Cruciferae, Chenopodiaceae, Convolvulaceae, Euphorbiaceae, Labiatae (Lamiaceae), Silenoideae (Caryophyllaceae) i dr. Preostale pojedine grmaste svojte bez posebne obrade iz inih pretežno zeljastih porodica na primorskom krasu su prikazane ovdje na dnu pri kraju teksta.

Jadranske grmaste Asteraceae

Kraške drvenaste Asteroideae Balkana i Turske (vidi pobliže Jadranske Asteroideae i Evolucija Centaurea): U sjevernijoj eurosibirskoj flori Holarktisa, glavočike (Compositae ili Asteraceae) sadrže uglavnom samo brojne zeljaste svojte, a i kod nas je kao skoro jedini odrvenjeli grmić među njima prije bio tek popularno-poznati Helichrysum italicum Guss. U tropskim i subtropskim krajevima južne glavočike obuhvaćaju više stotina drvenasto-grmolikih svojta koje su uglavnom predglacialni relikti južnoga gondvanskog izkona: npr. u sjevernoj Africi Launaea arborescens (Batt.) Maire, pa na Kanarskim otocima grmasti Dendrosonchus i Argyranthemum, a na južnoameričkim Andama rod Espeletia poput palmice i dr. Dapače, postoji čak i niz visokih stablasto-drvolikih glavočika koje izgrađuju i prave tropske šume visine po 7-20 m s rodovima Conyza i Dendrosenecio na srednjoafričkom gorju, pa desetak visokih stablastih glavočika na Havajima, 15 vrsta velikih drvolikih glavočika na pacifičkom otočju Juan Fernandez npr. Dendroseris, Centaurodendron i dr.

Druga srodna porodica (ili podporodica) Cichoriaceae sadrži uglavnom samo zeljaste svojte, pa i kod nas na Jadranu malobrojne grmasto-odrvenjele glavočike sve spadaju u podporodicu Asteroideae. Na najsjevernijoj granici odrvenjelih glavočika, kod nas postoji samo u obalnim šikarama uz Jadran desetak grmolikih i više polugrmastih svojta iz rodova Helichrysum, Cineraria, Dittrichia, Centaurea (sect. Veltis i Pterolophus), Artemisia i Tanacetum (sect. Pyrethrum). Među njima su na našim kamenim vjetrometinama uz Jadran najodpornije naše Artemisia arborescens, Helichrysum litoreum, Dittrichia revoluta, pa više odrvenjelih iz šireg roda Centaurea.

Odrvenjele grmaste Centaureae

Odrvenjele grmolike i polugrmaste Centaureinae (sekcije Veltis, Pterolophus, Ptosimopappus, Cheirolepis, pa drvenasti srodni rodovi Cheirolophus i Centaurodendron): Iako su ine Centaureinae sjevernije u eurosibirskoj flori uglavnom zeljanice, već u Sredozemlju i nadasve u tropima one obuhvaćaju i pedesetak odrvenjelih grmolikih svojta, pa čak i jednu višu stablasto-drvoliku: Centaurodendron dracaenoides Johow. Poredbenom analizom životnih oblika kod centaureja i filogenetskim značenjem njihovih grmolikih svojta, dosad se pobliže bavio samo Wagenitz (1974). Većina južnih odrvenjelih centaureja pripadaju tipu orguljastih kandelabra s podignutim listovima u tjemenim rozetama na vrhu grana, a rjeđi je u Sredozemlju i kseromofni tip ježinastih tragantida kao jastučasti trnjaci, npr. tirenska C. horrida Badaro, egejska C. spinosa L. i jadranska C. rossiana Wagn. Izrazito odrvenjeli grmići tog roda s vršnim rozetama kod nas postoje samo na jadranskim otocima gdje je ujedno i najsjevernija granica grmastih centaureja (C. lungensis Ginz. i C. liburnica Lov.), dok tu polugrmići samo s odrvenjelom glavnom stabljikom (caudex) i jednogodišnjim zeljastim granama rastu još širje na otocima i primorskim Dinaridima, npr. C. rossiana, C. friderici, C. japodana, C. X padelinii, C. X rabensis, C. X velebitica, C. X kusanii i dr. Filogenetski odnosi odrvenjelih svojta prama užem rodu Centaurea su složeni i različiti, iako se to uglavnom može sažeti na 2 glavna tipa: kseromorfne odrvenjele svojte duž kraških Tauro-Dinarida sve sigurno pripadaju tipskom rodu Centaurea L: Schmal. (s.s.), dok ostale drvenaste u vlažnijim subtropima i tropima po novijim poredbeno-eksperimentalnim analizama nemaju bliže srodničke veze s pravim rodom Centaurea s.s., nego uglavnom pripadaju drugoj skupini Serratuleae (Serratula ampl.). Razpodjela tih odrvenjelih centaureja po sekcijama i rodovima je slijedeća:

  • Odrvenjela sekcija Veltis: Centaurea - sect. Veltis (Cass.) DC. iz podroda Lopholoma, arhaični prototip je tog podroda i ima poluendemski areal duž kraških Tauro-Dinarida od Jadrana do Kurdistana, a njezin tipski i najsjeverniji zastupnik kod nas je grmić C. lungensis.
  • Odrvenjela sekcija Pterolophus: Centaurea - sect. Pterolophus (Cass.) DC. iz podroda Acrolophus, također je arhaični prototip u svom podrodu i ima kod nas endemski areal na primorskim Dinaridima i susjednim otocima. Njezini su najtipičniji predstavnici grmić C. liburnica i ježinasti tragantid C. rossiana.
  • Odrvenjela sekcija Cheirolepis: Centaurea - sect. 'Cheirolepis' (Cass.) Hoffm., ograničena je na jugozapadnu Aziju i sigurno pripada u rod Centaurea s kojim se posve podudara po kariotipu, polenu, građi cvjetnih glavica, brakteja, stabljike, listova i dr., ali je njezin položaj unutar tog roda na razini sekcije ili podroda dosta izoliran, pa su još potrebna dodatna poredbena proučavanja. Obuhvaća desetak vrsta polugrmića.
  • Odrvenjela sect. Ptosimopappus: Centaurea - sect. Ptosimopappus Hoffm., po većini eksperimentalnih pokazatelja nedvojbeno pripada rodu Centaurea, ali je unutar toga položaj još nesiguran, bilo kao sekcija u podrodu Jacea s.lat., ili kao poseban podrod Ptosimopappus (Hoffm.) Hay. Njezin je areal uglavnom ograničen na Tursku, gdje obuhvaća i veće grmove do 2 m, sa 3 pripadne vrste.

U ove 4 sekcije su obuhvaćene sve dosad poznate grmolike svojte iz užega filogenetskog roda Centaurea L.: Schmal., koje uglavnom rastu u ključnom i najbogatijem razvojnom području tog roda duž sjeveroistočnog Sredozemlja. Ostale južnije odrvenjele centaureje u subtropima i tropima izvan Sredozemlja i jugozapadne Azije, uglavnom već pripadaju inim posebnim rodovima iz skupine Serratuleae, a među njima su važnija slijedeća 2 drvenasta roda:

  • Atlantski grmasti Cheirolophus: Grmoliki atlantski rod Cheirolophus Cass. ("Centaurea" - sect. Cheirolophus DC.), obuhvaća desetak acidotermnih rozetnih grmova i polugrmića na vlažnijim silikatnim stijenama Kanarskih otoka i Portugala. Osim tek vanjske sličnosti cvjetne glavice, po svim ostalim značajkama kariotipa, građe stabljike, cvjetića, plodića, polena i dr., ova grmolika skupina nema bližih veza s pravim rodom Centaurea s.s. i mora se izdvojiti kao poseban atlantski rod u drugoj skupini Serratuleae.
  • Pacifičko otočno drvo Centaurodendron: Stablasto-drvoliki pacifički rod Centaurodendron Johow ("Centaurea" - subg. Centaurodendron Hayek), je taksonomski i evolutivno izoliran, arhaični paleoendem u subtropskim kišnim šumama na vrhovima pacifičkog otočja Juan Fernandez, gdje ima 3 vrste: C. palmiforme Skott. i C. dracaenoides Johow, a grm C. tenzii Skott. Po svim poredbeno-eksperimentalnim pokazateljima, ovaj rod ima još manje veze sa širim rodom Centaurea ampl., jer se uz ine vegetativne osobitosti čak bitno izdvaja i građom cvjetova (Skotsberg 1938, 1953), pa je nedvojbeno najbliži širjem rodu Serratula ampl. Ima drveno stablasto deblo visoko po 3-4 m i debelo po desetak cm, na vrhu s velikim rozetnim listovima (kao palme ili Dracaena), a iz sredine vršne rozete ide izduženi metličasti cvat brojnih glavica sa crnomodrim cvjetićima tipa Serratula.

Jadranske grmaste Lamiaceae

Uz Asteroideae, porodica Lamiaceae (starije Labiatae) na istočnom Jadranu sadrži razmjerno najviše grmasto-odrvenjelih svojta iz rodova Vitex, Rosmarinus, Lavandula, Prasium, Coridothymus, Teucrium fruticans, Phlomis fruticosa i naš endemski grmić Satureja carstiana.

Jadranske grmaste Apiaceae

Apiaceae (starije Umbelliferae, štitarke), na istočnom Jadranu sadrže i 2 odrvenjele endemske svojte: grmasto stabalce Cyathoselinum palmoides (do 3m) i odrvenjele polugrmove Cy. giganteum i Peucedanum crassifolium s.s. (non Fl.Eur.).

Jadranske grmaste Boraginaceae

Na primorskom krasu uz istočni Jadran rastu i odrvenjelo-grmaste Boraginaceae: Moltkia petraea (Tratt.) Gris. i Onosma croatica M.Gan., pa više inih polugrmića iz Onosma sect. Asterotricha.

Jadranske grmaste Chenopodiaceae

U porodici Chenopodiaceae su na istočnom Jadranu nazočne odrvenjelo-grmaste svojte Arthrocnemum glaucum, Sarcocornia fruticosa, Sar. alpini, Suaeda vera i Halimione graeca (H. australis).

Jadranske grmaste Cruciferae

Iz porodice Brassicaceae (ranije Cruciferae) su na jadranskim otocima grmasto-odrvenjeli endemi Aurinia affinis, Au. leucadea, Brassica frutescens, Br. botterii, Br. cazzae i Matthiola rupestris.

Jadranske grmaste mlječike

Među primorskim mlječikama je kod nas najveća grmasto-odrvenjela Euphorbia dendroides L., pa još polugrmaste Eu. veneta Willd.s.s., Eu. semperfoliata Viv. i dr.

Jadranske grmaste Plumbaginaceae

Porodica Plumbaginaceae na istočnojadranskoj obali i otocima obuhvaća 2 odrvenjela grma iz roda Limonium: L. visianii M.G. i L. dictyophorum (Tsch.) Deg.: Erben, a više njih su polugrmići npr. L. anfractum Salm., L. diomedeum Brullo i dr.

Jadranske odrvenjele Rubiaceae

Iz porodice Rubiaceae na istočnom Jadranu raste grm Putoria calabrica (L.) DC. i 3 odrvenjele povijuše iz roda Rubia: R. tinctorum L., R. peregrina L. i rjedja istočna R. aucheri Koch (R. dalmatica Scheele).

Dinarske grmaste Silenoideae

U grupi Silenoideae iz porodice Caryophyllaceae su na istočnom Jadranu grmasto-odrvenjele Drypis degeniana i Dianthus dalmaticus, a kao polugrmići još Drypis jacquiniana, Dianthus medunensis, Silene reiseri i dr.

Jadranski grmasti slakovi

Iz porodice Convolvulaceae na Sredozemlju raste odrvenjelo-grmasta sekcija Orthocaulos Raf. iz roda Convolvulus, od koje su na istočnom Jadranu zastupljeni odrvenjelo-grmasti C. cneorum L. i C. tartonaira M.Gan., pa polugrmasti C. lineatus L.

Jadranske grmolike Liliatae

Medju našim jednosupnicama, uz Jadran su zastupljene odrvenjele svojte iz rodova Arundo, Smilax, Ruscus, Semele i Asparagus acutifolius, a medju njima su tu nazoči i rijetki relikti Smilax nigra L., Sm. balearica Willd. (Parilax willkommii M.Gan.) i Semele barrelieri M.Gan.

Grmaste Solanaceae: Lycium

Vučac (Lycium, Solanaceae) na primorskom krasu: Porodica Solanaceae u eurosibirskoj flori uglavnom obuhvaća ruderalne zeljanice, ali u tropima i subtropima sadrže preko stotinu odrvenjelih šumskih grmova, osobito rodovi Lycium, Cestrum, Fabiana, Solandra, Janulloa, Streptosolen i dr., a tamo ima čak i nekoliko viših stablasto-drvolikih iz rodova Jachroma i Brunfelsia.

Kod nas je od pripadnih grmova zastupljen rod Lycium (vučac, engl. boxthorn, njem. Boxdorn, fran. lyciet, rus. dereza, grč. aramnia): To je pretežno južni, cirkumtropski rod s oko 90 kserofitnih i halofilnih grmova na većini kontinenata, ter u južnoj Euraziji i Sredozemlju. Na istočnom Jadranu taj rod sadrži 2 samonikle kseromorfne svojte na primorskim zasoljenim vjetrometinama (inače je podivljao i u uzgoju), pa još rjedji južni polugrm Hyoscyamus muticus.

Tipski Lycium europaeum s.s.

Europski vučac, L. europaeum L. (uz Neretvu: "bilotrna", na Krku: "belatârna", grč. aramnía), raste samoniklo na slanim tlima po Sredozemlju u obalnim šikarama Nerio-Tamaricetalia, a najsjevernije uz Jadran i Crno more, dok je drugdje u Europi samo podivljao. Kod nas se nalazi uz primorske rijeke do Kvarnera npr. uz potoke na otoku Krku, samo na olujnim i zasoljenim vjetrometinama, najviše u halofilnim šikarama Lycio-Populetum niveae.

Južniji Lycium intricatum

Južni vučac, Lycium intricatum Boiss. (L. "europaeum" auct.dalm. p.p. non L., grč. petramýgdala), proširen je u vrućim kseromediteranskim stepama i polupustinjama sjeverne Afrike, južne Španjolske i najtoplijih sredozemnih otoka, gdje raste u ljetopadnim grmljacima Thymelaeion hirsutae. Najsjeverniju granicu dostiže na srednjojadranskim pučinskim otočićma npr. na Palagruži, a kod nas raste izključivo na južnim vjetrometinama s jakom posolicom pod udarom pučinskog juga.

Polugrmić Hyoscyamus muticus

Rod Hyoscyamus (bunika, engl. henbane, njem. Bilsenkraut, fran. jusquiame, rus. belena, grč. dyskyamos): Ovaj rod sadrži svadesetak većinom ruderalnih vrsta. Mesnata bunika, Hyoscyamus muticus L. (fam. Solanaceae, na Krku: "lipiljûdi", grč. skyamos, turs. Banotu). To je kserotermni sukulentni polugrmić, proširen u slanim stepama i polupustinjama Turske, Irana, Mezopotamije, Levanta, Egipta i Libije.

Jedina naša nalazišta su u burnomu Senjskom arhipelagu, gdje raste samo na olujnim burištima s jakom posolicom, po slanim točilima u zajednici Hyoscyamo-Rumicetum suffruticosae, osobito na otoku Prviću uz gnjezdišta supova (Gyps fulvus). Ostale zeljaste vrste tog roda kod nas rastu većinom u ruderalnoj vegetaciji Chenopodietalia. Od njih se južni H. muticus izdvaja: odrvenjelim vodoravnim podankom, brojnijim pri dnu odrvenjelim polugrmastim stabljikama u busenu, pa sočnim mesnato-zadebljalim listovima kojih su žile nejasno vidljive i utonule u debelu plojku i dr.

Polygonaceae: grmasti Rumex

Odrvenjele kiselice (Rumex, fam. Polygonaceae) na olujnom krasu: Iako su Polygonaceae u eurosibirskoj flori uglavnom poznate kao zeljasta porodica, one također južnije obuhvaćaju nekoliko odrvenjelih rodova, npr. u tropima stablasto-drvoliki Coccoloba, pa više grmolikih kao tropski rod Homalocladium, a najviše je takvih grmastih u slanim stepama i polupustinjama jugozapadne Azije: kserohalofitni grmovi Athaphaxis, Calligonum i sl.

Kod nas samo na primorskim burištima olujnog krasa rastu 2 niže odrvenjele svojte roda Rumex iz širje skupine R. "scutatus" auct.ampl.: R. indurata i R. suffruticosa. Holarktički rod Rumex (kiselica, engl. dock, njem. Ampfer, fran. patience, rus. šćavelj, grč. lapatho) inače sadrži oko 200 vrsta zeljanica većinom u Euraziji i Sjevernoj Americi, a naših desetak zeljastih vrsta su većinom ruderalni korovi.

Polugrm Rumex indurata

Južna ili primorska kiselica, Rumex indurata Boiss.& Reut. (R. scutatus ampl. subsp. induratus Nym., R. "scutata" auct.adr. non L., ? R. scutata X suffruticosa auct.; Kvarner: "kiselỳćica", na Krku: "mića kišèlica"): To je polugrmić srednjeg i zapadnog Sredozemlja, gdje raste na primorskim suhim točilima i kamenjarama reda Rumicetalia induratae. Novija istraživanja pokazuju da ova kod nas duž jadranskog primorja i otoka u submediteranu i eumediteranu uglavnom zamjenjuje sjeverni kontinentalno-visinski tip R. scutatus (subsp. scutatus s.s.), koji je proširen samo u višemu Dinarskom gorju, ali izostaje niže i južnije od područja crnograba (uz Jadran je krivo navedena po kontinentalnoj analogiji).

R.indurata uz Jadran većinom raste na sušnim i vrućim točilima i kamenjarama sveze Peltarion alliaceae i kod nas dostiže sjeveroistočnu granicu, npr. jugoistočna Istra, velebitska obala, Krk, Prvić, Sv.Grgur, Goli, Rab, Pag, Svilaja, Biokovo i južna Hercegovina. Od sjevernog tipa R. scutatus s.s. se izdvaja: polugrmastim rastom, odrvenjelim i razgranjenim podankom, brojnijim razgranjenim i prepletenim stabljikama, pa dvostruko sitnijim kopljastim listovima s izduženo-trokutastim režnjevima. Morfotaksonomski je to prijelaz između sjeverne zeljanice R. scutata i južnijeg grmića R. suffruticosa, pa je možda njihov introgresijski križanac.

Grmić Rumex suffruticosa

Velika kiselčina, Rumex suffruticosa (Gay.: Willk.) DC. (na Krku: "kisêlćina", na Rabu: "vela kiselica"): To je izrazito kserotermni stepsko-polupustinjski grmić i disjunktni relikt jugozapadnog Sredozemlja, gdje najviše raste u sjevernoj Africi, južnoj Španjolskoj i uz obalu Sardinije, pa izdvojeno najsjevernije kod nas na burnim obalama Velebitskog kanala: jugoistočni Krk oko Baške i Stare Baške, otoci Prvić, Sv.Grgur, Goli otok i velebitska obala Jurjevo-Klada. Kod nas je ograničen jedino na obalna burišta s jakom posolicom gdje raste na olujnim klisurastim obalama u endemskoj zajednici Allio-Astragaletum lactaris.

Od svih naših i balkanskih kiselica se ova jasno izdvaja nizom osobitosti: grmoliki rast do 80 cm, stabljike brojne busenaste i uspravno-šibaste, odrvenjele i debele do 1cm, rašljasto-viličasto razgranjene, svi listovi skupljeni u tjemenim rozetama na vrhu grana poviše tla i pri cvatnji nema prizemnih (koji postoje samo kod mladih sterilnih biljaka), njihova je plojka sočna mesnato-odebljala, razdijeljena na 3 trokrako-streličasta režnja odvojena dubokim polukružnim urezima (oblika kao sidro), na vrhu grana u lisnim rozetama je više razgranjenih cvatova s brojnim cvjetićima 3 x 3 mm, a tamniji smeđi plodovi su dvostruko veći nego kod tipa R. scutatus.

Ine porodice s grmastim svojtama

Tu su na kraju zbog cjelovitog pregleda dodane još pojedine grmasto-odrvenjele svojte iz inih porodica na primorskom krasu i jadranskim otocima: Lavatera bryoniifolia, Alypum globularioides, Cephalaria mediterranea, Plantago wulfenii i dr.

Lavatera bryoniifolia, slizovina

Porodica Malvaceae u Europi sadrži većinom zeljaste oblike, ali u toplijim krajevima ima i nekoliko odrvenjelih grmolikih rodova, npr. Abutilon, Hoheria, Hibiscus, Malvaviscus i dr., pa Lavatera koja jedina od grmastih doseže kod nas do Jadrana i južnog Balkana. Rod Lavatera (stola, engl. tree-mallow, njem. Strauchpappel, rus. prosvirnik), obuhvaća tridesetak vrsta zeljanica i grmova u južnoj Euraziji, od Sredozemlja do Australije. Kod nas je zastupljena, osim više ruderalnih zeljanica, na primorju takodjer s 2 odrvenjele vrste. Poznatija i češća je poluodporna ruderalna Lavatera arborea L. (s.s.) većinom nerazgranjene stabljike i poluzimzelenih listova, koja uglavnom raste na primorskim smetištima (Lavateretum "ruderale" ill.).

  • Grmasta sljezolika, Lavatera bryoniifolia Lam. (L. unguiculata Desf., L. "olbia" auct.adr. non L., na Visu: "slizovina", grč. dendromólocha): Na prirodnim, olujnim obalama pučinskih otoka u Sredozemlju raste odporniji ljetopadni grm L. bryoniifolia, npr. na Balearima, tirenskim i egejskim otocima i najsjevernije kod nas na srednjojadranskim pučinskim otočićima: Svetac, Kamik, Palagruža, Lukavci (kod Hvara), Vrhovci kod Lastova, Elafiti i Konavoske stijene. Nalazi se samo na najjačim vjetrometinama s jakom posolicom, većinom na kamenitim otočićima s galebovim guanom pod udarom pučinskog juga, u ljetopadnim šikarama Lavatero-Capparetum orientalis. Od tipa L. arborea se ova izdvaja: viši rast do 3 m, bez uspravnog stabla tj. rašljasto i obilno razgranjena od dna tipa orguljastog kandelabra, grane su odrvenjele i debele po 5-12 cm, gore mesnato-naduvene i vretenasto-člankovite, listovi ljetopadni pupaju zimi, gusto baršunasti i srebrnosivi, cvjetovi u velikim tjemenim grozdovima, mnogobrojni i sitni svjetloružičasti, a nakon cvatnje listovi opadnu i plodovi dozrijevaju na golim granama.

Grm Alypum globularioides, subotica

Subotica, Alypum globularioides (M.Gan.) Fuk. (Globularia alypum L., kod Dubrovnika: "subotica", grč. senna): Ovo je jedna od malobrojnih grmolikih svojta iz porodice Plantaginaceae. Raste u toplijim termomediteranskim garigama (Rosmarinetalia) jugozapadnog Sredozemlja, sjeverne Afrike i toplijih sredozemnih otoka, a kod nas samo uz južni Jadran na Konavoskim stijenama kod Dubrovnika. Tu se nalazi na obalnim klisurastim strminama od Cavtata do Molunta, samo na jačim olujnim vjetrometinama s posolicom pod udarom pučinskog juga, dok sjevernije i u zaleđu izvan posolice izostaje. Raste kao tvrdolisni odrvenjeli grm visine do 2m.

Plantago wulfenii (v. bracteosa)

Drvenasti trputac, Plantago wulfenii Willd.: Spr. (P. maritima ampl. subsp. wulfenii M.Gan., P. holosteum ampl. var. bracteosa Hić., non P. "Wulfenii" Schreb.; na Krku: "veli tarbùsić"): Odrvenjele Plantaginaceae su rjeđa pojava u subtropima, npr. grmoliki rod Psyllium (Plantago sect. Palaeopsyllium) na Kanarskim otocima i u sjeverozapadnoj Africi. Kod nas je jedini sličan polugrm P. wulfenii kao sjevernojadranski obalni endem oko Velebitskog kanala: velebitska obala Jurjevo-Klada, jugoistočni Krk kod Baške, Prvić, Sv.Grgur i Goli otok. Tu raste samo na olujnim burištima s jakom posolicom po klisurastim obalama u zajednici Aurinio-Astragaletum dalmatici.

Od inih srodnih uskolisnih trputaca (Pl. "holosteum" auct.ampl.), ovaj se jasno izdvaja nizom osobitosti: snažniji polugrmasti rast do 50 cm visine, stabljika kratka i snažna drvenasta debljine do 3 cm, rašljasto-orguljasto razgranjena s odrvenjelim granama debljine do 1cm, svi listovi su u tjemenim rozetama na vrhu grana (pri cvatnji nema prizemnih koji postoje samo kod mladih sterilnih biljaka), listovi nitasti i jako izduženi do 25 cm, oštroga i pilasto-nazubljenog ruba (micro: presjek polumjesečast), cvjetne osi iz tjemenih lisnih rozeta su često rašljasto-razgranjene, a na osi između cvjetića strše izdužene brakteje po 6-11mm duge tj. 2-3 puta nadvisuju cvjetiće.

Cephalaria mediterranea, gorinka

Rod Cephalaria (glavatica, njem. Schuppenkopf, turs. Pelemir), obuhvaća preko 60 vrsta u Euraziji i Africi, a kod nas 3 svojte: kopnene zeljaste C. transsilvanica Schr. i C. leucantha Schr. s.s. koje iz zaleđa dosežu do submediterana, pa južniji sredozemni polugrm C. mediterranea. Primorska ili južna glavatica, Cephalaria mediterranea (Viv.) Szabo. (C. squamiflora Greut., C. leucantha ampl. var. scopolii Vis.; na Krku: "gorŷnka", grč. koupholáchana, turs. Ada pelemir): Ovo je tvrdolisni polugrm i jedna od malobrojnih odrvenjelih svojta iz porodice Dipsacaceae.

Raste kao disjunktni relikt na sredozemnim otocima s malobrojnim nalazištima na Balearima, Sardiniji, Korziki, Kreti i najsjevernije kod nas na istočnom Jadranu: Boka Kotorska, Konavoske stijene, dubrovački Elafiti, Makarsko primorje i najsjevernije na Prviću i Golom otoku. Kod nas je uglavnom ograničena u tvrdolisnom eumediteranu na olujne klisuraste obale pod udarom posolice, većinom u svezi Aurinio-Capparion. Ova južna svojta se od europskog tipa C. leucantha (L.) Schr. (s.s.), uz ine diagnostičke detalje izdvaja i snažnijim rastom vazdazelenog polugrma s brojnijim pri dnu odrvenjelim stabljikama, listovi su višegodišnji čvrsto-kožasti, a donji u prizemnoj rozeti su skoro cjeloviti i lancetasti, samo na rubu sitno pilasto nazubljeni, listići ovoja glavice su ljuskavo-opnasti, itd.

Polugrm Campanula staubii

Arhajski polugrm Campanula staubii Uecht. (C. pyramidalis ampl. subsp. subalpina Lak.& al., C. kapelae Topić & Ilij.; na Krku: "varskamlŷć"): Porodica Campanulaceae u kopnenoj eurosibirskoskoj flori obuhvaća uglavnom samo zeljaste vrste, ali na izoliranim tropskim i subtropskim otocima ima i nekoliko odrvenjelih grmova, npr. na otoku Mauritius u Indijskom oceanu grmoliki rod Heterochaenia, pa na pacifičkom otočju Juan Fernandez grm Wahlenbergia fernandezia (DC.) Skott., ter na Azorima odrvenjela Azorina vidalii (Wats.) Foor. i na Madeiri Muschia wollastonii Löwe. Kako u kopnenoj Europi inače izostaju slične odrvenjele Campanulaceae, nakon odkrića polugrmića C. staubii na našim stijenama u kanjonu Rječine, ovo su euro-botaničari smatrali nevjerojatnom i bolesnom teratološkom nakazom, a klasično nalazište je potom uništeno širenjem Rijeke i konačno potopljeno u hidroakumulaciji 'Rječina'.

Novijim istraživanjima je ova "nemoguća" polugrmasta zvončika opet uzastopno pronađena na desetak brdskih nalazišta duž primorskih Dinarida: Obzova gora na Krku, Vinodol (Ričko Bilo-Kolovratske stijene), velebitsko primorje, Poštak, Svilaja i hercegovačke planine do crnogorskog Sandjaka (Lakušić). Raste na suhim i olujnim visinskim stijenama (500-1.200 m) uglavnom na sunčanim burištima, većinom u posebnoj reliktnoj svezi Edraianthion Lak. i visinski se nastavlja iznad primorskog areala tipa C. pyramidalis L. (subsp. pyramidalis s.s.).

Od toga obalnog tipa se izdvaja nizom osobitosti: polugrmasti rast (30-70 cm), rašljasto-razgranjen poput orguljastog kandelabra, grane su bar pri dnu odrvenjele, brojne (3-15) i šibasto-tvrde (ne sočno-mesnate), donji listovi s peteljkom i trokutasto-kopljasti (duži od širine), ostali na granama sjedeći i lancetasti, cvjetovi sitniji užih latica, sivkastozelene do smaragdnotirkiz boje, zrela čaška tvrdo-sklerotizirana s trokutastim i kruto-bodljikavim lapovima, a s dozrijevanjem sjemenja os cvata otvrdne i odrveni. Ovaj odporni dinarski paleoendem povezuje jadranski tip C. pyramidalis s drugim sličnim srodnicima u Grčkoj (C. versicolor Andr. ampl. itd.) i to je vjerojatno jedan od najstarijih primitivnih prototipova u rodu Campanula.

Važnija literatura

  • Aldridge, A.E. 1981: Anatomy and evolution in Macaronesian Echium (Boraginaceae). Plant Syst. Evol. 138/1-2: 9 - 22.
  • Axelrod, D.I. 1970: Mesozoic paleogeography and early angiosperm history. Bot. Review 36/3: 277-319.
  • Axelrod, D.I. 1975: Evolution and biogeography of Madrean-Tethyan sclerophyll vegetation. Ann. Missouri Bot. Garden 62/2: 280-334.
  • Böhle, U.R.& al. 1996: Island colonization and evolution of the insular woody habit in Echium L. (Boraginaceae). Proc. Natl. Acad. Sci. USA 93: 11740-11745.
  • Bramwell, D. 1975: Some morphological aspects of the adaptive radiation of Canary islands Echium species. Anal. Inst. Bot. Cavanilles 32/2: 241-254.
  • Bramwell, D. 1976: The endemic flora of the Canary Islands. Biogeography and Ecology in the Canary Islands, ed. G. Kunkel, Junk, The Hague, 207-240.
  • Carlquist, S. 1971: Wood anatomy of Macaronesian and other Brassicaceae. Aliso, 7/3: 365-384.
  • Carlquist, S.& Hanson, M.A. 1991: Wood and stem anatomy of Convolvulaceae, a survey. Aliso 13: 51 - 94.
  • Carlquist, S. 1995: Wood anatomy of Caryophyllaceae; ecological, habital, systematic and phylogenetic implications. Aliso 14/1: 1 - 17.
  • Corner, E.J.B. 1949: Durian theory of the origin of the modern tree. Ann. Bot. 13/52: 367-415.
  • Eichberger, C. 2001: Die baumartige Wolfsmilch, Euphorbia dendroides L. Dissertationes Botanicae 344: 351 p., Cramer & Borntraeger, Berlin - Stuttgart.
  • Ginzberger, A.& Burgerstein, A. 1915: Beiträge zur Naturgeschichte der Scoglien und kleineren Inseln Süddalmatiens 8. Anatomische Beschreibung des Holzes einiger Sträucher und Halbsträucher. Denk. Akad. Wiss. math.nat. Kl. 92, Wien.
  • Hedberg, O. 1964: Études écologiques de la flore afroalpine. Bull. Soc. Roy. Bot. Belgique 97: 5 – 18.
  • Hedberg, O. 1964: Features of Afroalpine plant ecology. Acta Phytogeogr. Suec. 49: 1-144.
  • Jorgensen, T.H.& Olesen, J.M. 2001: Adaptive radiation in island plants; evidence from Aeonium (Crassulaceae) of the Canary Islands. Perspec. Plant Ecol. Evol. Syst. 4/1: 29 - 42.
  • Krassilov, V.A. 1997: Angiosperm origins; morphological and ecological aspects. Pensoft, 270 p., Sofia & Moscow.
  • Mabberley, J. 2006: Branching in pachycaul Senecios; the Durian theory and the evolution of Angtiospoerm trees and shrubs. New Phytologist 73/5: 967-975.
  • Mora-Vicente, S.& al. 2009: Izozyme diversity in some Canarian woody endemisms of the genus Echium (Boraginaceae). Plant Syst. Evol. 279/1-4: 139-149.
  • Perez, F.L. 1989: Some effects of giant Andean stem-rosettes on ground microclimate, and their ecological significance. Int. J. Biomet. 33/2: 131-135.
  • Rac, M.& Lovric, A.Z. 1991: Insular woody endemics of Brassica and related ancient cultivars in the Adriatic Archipelago. Botanika Chronika Patras, 10: 673-678.
  • Rollins, R.C. 1939: The cruciferous genus Stanleya. Lloydia, 2: 109-127.
  • Skottsberg, C. 1953: The vegetation of the Juan Fernandez Islands. Nat. Hist. Juan Fernandez and Easter Isl. (ed. C. Skottsberg). 2: 793-960 + tab. 58-116.
  • Tidwell, W.D.& al. 1970: Palmoxylon simperi and Palmoxylon pristina; Two Pre-Cretaceous Angiosperms from Utah. Science 168: 835-840.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.sci. A.Z. Lovric - 1995, for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ): if quoted auctor ans source, may be copied and distributed without changes.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Jadranske_grmolike_zeljanice&oldid=11282"