Južnokajkavski Banovci

Južnokajkavski Banovci (južni kajkavci na Banovini oko Sunje, Petrinje i Gline): Nepodobni južni kajkavci na Banovini zbog političkih zapreka prije su u Jugoslaviji bili prešućeni i najmanje poznati medju inim kajkavcima. Ovdje se daje sažeti pregled njihove rasprostranjenosti, uz glavne razlikovne značajke rječnika, gramatike i fonetike, osobito za kajkavsku središnju Banovinu od Petrinje do Gline gdje ih je najviše. Kajkavci tu žive u sedamdesetak naselja: uz južne obale Kupe i Save na istok do Sunje, ali su česti i južnije u rječnim dolinama Gline i Maje do blizu bosanske granice. Najjužnija su tu kajkavska naselja Pavušek, Dolnjaki, Skela i Hrvatsko selo. Pola njihovog leksika su slavenske riječi, 1/4 germanizmi i 1/6 turcizmi, koji su zbog višestoljetne turske vlasti tu brojniji nego u inih kajkavaca. Gramatički je značajan stari komparativ pridjeva na ši- ili produžen na šeši-. Uglavnom postoje 2 naglaska, hratkosilazni i dugosilazni bez uzlaznih, a većinom su na predzadnjem ili završnom slogu. Fonetski je važna dobra očuvanost poluglasa i skupa čer-, a lj i nj su često pretvoreni u l i jn. Čest je i skup šč, infinitiv je većinom bez završnog –i, a glas H na početku i kraju riječi je uglavnom izgubljen. U gradovima i kod mlađih kajkavaca na Banovini većina tih značajki danas nestaju i nastaje osiromašen polukajkavski govor, a napokon nestaje i zamjenica kaj pa preostaje još samo ekavska štokavština s germanizmima. Uz tipska kajkavska sela, danas se polukajkavski govori u Petrinji i Sunji, a u Sisku i Glini uglavnom štokavski.

ABSTRACT

Southern Kaykavians (at Sunja, Petrinja and Glina): The southern Kaykavians of Banovina county for political obstacles were the least known ones within the Kaykavian dialect of Croatia; one offers here some details on their distribution, glossary and phonetic peculiarities. They occur in seventy villages at rivers Kupa, Glina and Maja, and their southernmost sites near by the Bosnian border are Pavušek, Dolnjaki, Skela and Hrvatsko selo. A half of their glossary are Slavic words, 1/4 are germanisms and 1/6 turcisms, the rest are romanisms etc. The archaic comparative in their adjectives ends by –ši or –šeši. There occur 2 descending accents there (the short and long one); the penultima or ultima are mostly accentuated. The old Slavic semi-wovel is well preserved, palatals lj and nj are transformed in l and inverted jn, and initial and terminal h is mostly reduced. In towns, and within young men these characteristics are often reduced except the main pronoun kay (what). This typical Kaykavian is spoken mostly in villages; in towns Petrinja and Sunja the reduced Semi-Kaykavian is used, and in Glina and Sisak city it is mostly replaced by the official Shtokavian standard.

Proslovne napomene

Pobliže proučavanje južnih kajkavaca na Banovini u doba Jugoslavije je bilo ideološki i geopolitički sumnjivo i nepoželjno, jer je tada uglavnom nametnuto gledište da su Banija i Kordun bogomdana srpska područja pravoslavnih štokavaca koji su se iskazali u NOB-u. Zbog dugotrajnog jugo-pritiska privilegiranih pravoslavnih štokavaca, i sami kajkavski starosjedioci na Banovini su tradicionalno postali vrlo nepovjerljivi, ako im se zbog jezične ankete bilo tko sumnjiv obrati na štokavskom jugo-jeziku. Zbog mira i sigurnosti oni bi takodjer imitirali štokavce, pa pred strancima tobože nisu imali pojma o toj nepodobnoj kajkavici. Spram južnog Pokuplja i Banovine u starijoj literaturi nije bilo skoro nikakvih uporabivih pokazatelja, osim navoda za Sisak i susjedna sjeverna sela (HRASTE 1944, ŠOJAT i ZEČEVIĆ 1968, LONČARIĆ i sur. 2005).

Osobitosti južnih kajkavaca na Banovini

Ranije poznavanje u Jugoslaviji glavnih osobina kajkavskih govora na Banovini je bilo krajnje oskudno i nesigurno, a većinom je izvodeno posredno po analogijama za susjedne srednjohrvatske kajkavce uz donju Lonju i u Turopolju. Naprotiv za najveću, središnju skupinu brojnih kajkavaca od Petrinje do Gline i bosanske granice, ove sličnosti spram inih sjevernijih kajkavaca su ipak manje uz niz posebnih značajki koje upućuju na znakovite osobitosti većine južnokajkavskih govora srednje Banovine. Glavni zaključak je da su kajkavci u sedamdesetak naselja na Banovini stvarno brojniji od ranijih procjena, jer se cjeloviti niz od tridesetak kajkavskih sela i zaselaka spušta znatno južnije nego se smatralo tj. blizu bosanske granice. Ovi reliktni kajkavski govori središnje Banovine su izrazito specifični spram inih sjevernijih kajkavaca, a glavne razlikovne osobitosti kod starijih kajkavskih govornika između Petrinje i Gline su slijedeće:

• 1. Izrazito je visoki udjel balkanskih turcizama koji u kajkavskim govorima srednje Banovine dostižu oko 1/6 domaćega kajkavskog leksika (rezultat turske vlasti i susjedstva bosanskih muslimana).
• 2. Stari slavenski poluglas je vrlo dobro očuvan i u govoru tih južnih kajkavaca se većinom jasno izgovara kao umetnuti samoglasnik e.
• 3. Glasovna skupina cr- se kod kajkavaca na Banovini većinom izgovara kao arhajski čer-.
• 4. Većinom su dobro očuvani stari kajkavski komparativi pridjeva s nastavkom –ši, ili čak produženo na –šeši.
• 5. Glagoli su u infinitivu uglavnom skraćeni bez završnoga –i, pa su oblikom slični supinu.
• 6. Većinom nema kajkavskog omekšanja završnih suglasnika pa je kod banijskih kajkavaca izgovor zadnjeg sloga često tvrd i oštar.
• 7. Uz rjeđe iznimke, glas H se većinom ne izgovara pa ispred vokala na početku riječi uvijek izostaje, a u sredini ili na kraju riječi većinom ga zamjenjuju suglasnici v ili j.
• 8. Silazna prozodija: kod većine južnih kajkavaca srednje Banovine svi naglasci su samo silazni, a uzlazni tu izostaju (osim rjeđeg akuta samo u rubnim selima kod Sunje i Topuskog).

Dobra očuvanost starog poluglasa, pa skupa čer- i kajkavskih komparativa na –šeši upućuju na stariji iskon tih južnokajkavskih govora od ranih srednjovjekih kajkavaca, dok brojni turcizmi i gubitak glasa h označuju novije naknadne utjecaje zbog turske vlasti i dodira sa štokavcima. Nabrojene značajke zajedno upućuju da su južnokajkavski govori na Banovini spram inih sjevernijih kajkavaca razmjerno specifični, nadasve oni središnji između Petrinje i Gline. Zato bi bilo razložno da se kajkavci srednje Banovine izdvoje kao posebni južnokajkavski poddijalekt spram inih sjevernijih kajkavaca.

Prostranstvo i granice na Banovini

U idućem pregledu razlikujemo kajkavska naselja od prijelaznih polukajkavskih. Kao prava kajkavska naselja (u kurzivu) su takva gdje su kajkavci u razmjernoj većini pa se tu kajkavica svakodnevno rabi kao javni seoski govor od djece do staraca. Naprotiv u polukajkavskim naseljima su kajkavci manjina i govore kajkavski povremeno, uglavnom kod kuće u obitelji.

U starijim općim pregledima kajkavaca oni su na Banovini bili tek približno naznačeni kao uska pruga od dvadesetak priobalnih kajkavskih naselja uz Kupu i Savu, a daleko južnije samo mala izdvojena kajkavska oaza Hrvatskog sela kod Topuskog. Dosadašnji terenski uvidi pokazuju da taj stari prikaz južnih kajkavaca na Banovini većinom ne odgovara stvarnom stanju, osim na istoku kod Sunje i zapadnije od Topuskog do ušća Korane. Naprotiv, na srednjoj Banovini između Petrinje, Gline i Topuskog je ovaj južnokajkavski pojas mnogo prostraniji i pruža se između Zrinske i Petrove gore kao dva kraka od tridesetak kajkavskih naselja nanizanih duž rječnih dolina Gline i Maje daleko na jug, sve do bosanske granice.

Takodjer i Hrvatsko selo tu nije daleko izdvojena oaza južnih kajkavaca, nego leži u spomenutom nizu južnokajkavskih naselja pa je na sličnoj geografskoj širini s njim ili još južnje spram Bosne desetak kajkavskih sela i zaselaka: Hrvatsko selo, Čiče, Muži, Skela, Gmajne, Selišče, Dolnjaki, Pavušek itd. Njih na jugu od Bosne reljefno odvaja samo Trgovska gora gdje su u srednjem vijeku bili glavni starohrvatski rudnici raznolikih kovina. Tek par kilometara od tih južnih kajkavaca već je bosanska granica gdje odmah počinju brojna sela islamskih ikavaca (Musafino, Bojadžije itd.), a desetak kilometara južnije je i prvi bosanski gradić Vrnogač s većom populacijom starih ikavskih šćakavaca. Stoga je ovo jedino očuvano područje gdje su još i sada kajkavci u starom kontaktu s ikavskim šćakavcima i tu oni razdvajaju jekavske novoštokavce u Hrvatskoj od onih u Bosni. Danas južni kajkavci na Banovini uglavnom žive kao poljodjelci duž plodnijih rječnih dolina (Kupa, Glina, Maja, Petrinjica itd.), dok jekavski novoštokavci tu kao stočari većinom nastavaju brdska sela na okolnim padinama Zrinske i Petrove gore.

Kajkavska sela Banovine

Južni rub kajkavaca spram štokavaca diljem Banovine pobliže tvori idući cjeloviti niz kajkavskih i polukajkavskih naselja: ušće Kupčine – Gliboki Brod – Lipje – Britveci – Špehar – Desno Sredičko – Desni Štefanki – Čremušnica – Bučica – Vidišče – Soline – Žugaj – Viduševec – Dvorišče – Šatornja – Čiče – Kralji – Hrvatsko selo – Skela – Selišče – Dolnjaki – Pavušek (najjužniji kajkavci uz Bosnu) – Mačkovljan – Gmajne – Prekopa – Kihalec – Marinbrod – Graberje – Strašnik – Cepeliš – Hrastovica – Komarovo – Taborišče – Vratečko – Blinjski Kut – Sunja – Krivaj – Žreme – Bistrač – Bobovac. Istočnije od toga na Banovini ispod Save danas više nema kajkavaca, osim sjevernije preko Save spram Jasenovca (Lonja, Trebež, Puska, Krapje, Plesmo itd.). Unutar te južnokajkavske granice su mjestimice razasuti tek manji izolirani zaselci jekavskih štokavaca, a inače u većini nizinskih sela u rječnim dolinama Kupe, Gline i Maje prevladavaju “Banski muži” tj. južni kajkavci koji sami sebe nazivaju i Banovec, a “Banijac” je vlastiti naziv brdskih pravoslavnih štokavaca na Banovini. Pučanstvo preko Save i Kupe ovi kajkavci iz Banovine nazivaju “paori”, dok stanovnici sjeverno od Kupe i Save te južne kajkavce podrugljivo zovu “Totuši”, a njihovu Banovinu “Totuševina”.

Sada slijedi cjeloviti popis većine od sedamdesetak južnokajkavskih naselja na Banovini od istoka prema zapadu, poredanih abecedno oko najbližih gradskih središta. Pritom su u zagradama pridodana i neka polukajkavska naselja, gdje su kajkavci u manjini pa tu govore kajkavski većinom kod kuće u obitelji. Bar još desetak kajkavskih zaselaka na zapadu uz Kordun su sada izostala, bilo zbog loše dostupnosti manjih kajkavskih zaselaka ili se u polukajkavskim selima manjinski kajkavci iz opreza teže izjašnjavaju: Tu je geopolitički pritisak pravoslavnih Kordunaša za presjecanje Hrvatske i spajanje sa Slovenijom bio još jači nego na Baniji, pa je ovdje pod Jugoslavijom dosta kajkavaca bilo iseljeno, progonjeno i likvidirano. Zato bi stvarni broj kajkavskih i polukajkavskih naselja na Banovini mogao biti blizu osamdeset.

• Oko Sunje: Bistrač, Graduša, Hižni Bok, Krivaj, Letina, Sunjska Greda, Sunjski Krči, Sunjsko Selišče, Žreme (polukajkavski: Bobovac, Sunja).
• Oko Petrinje: Blinjski Kut, Gora, Graberje, Kaniža, Mokrice, Nebojan, Slana (polukajkavski: Cepeliš, Črnec, Drenčina, Dumače, Farkašić, Hrastovica, Komarovo, Križ, Mošćenica, Petrinja, Pračno).
• Oko Gline: Dolnjaki, Dvorišče, Glinska Poljana, Gmajne, Hadžer, Hižišče, Kihalec, Mačkovljan, Marinbrod, Pavušek, Prekopa, Stankovec, Šanteki, Šišinec, Špoljari, Viduševec (polukajkavska: Kučišće, Strašnik, Taborišće, Vratečko).
• Kod Topuskog: Čiče, Hrvatsko selo, Jambrešići, Kralji, Muži, Skela, Šatornja itd.
• Kod Gvozda (Vrginmosta): Britveci, Bučica, Čremušnica, Desni Degoj, Desno Sredičko, Desni Štefanki, Gliboki Brod, Lipje, Solina (Velka i Mala), Špehar, Vidišče, Žugaj itd. Zapadnije od ovih spram Karlovca, u kutu između Kupe i Korane više nema kajkavaca pa tu već počinju polučakavska sela: Skakavac, Kamensko, Vukmanić itd.

Iz navedenog je očevidno da ti južni kajkavci obuhvaćaju oko 1/3 ukupnih površina Banovine i sa svojih osamdesetak naselja zauzimaju skoro podjednako prostranstvo kao npr. Međimurje među sjevernim kajkavcima. Prema tomu, ove južne kajkavce na Banovini se ne može zanemarivati kao neki beznačajni polukajkavski rub, jer su ovi kulturno, jezično i povijesno podjednako važni kao i sjevernokajkavski Međimurci, a Petrinja je slično južnokajkavsko središte kao npr i Čakovec na sjeveru.

Kajkavski mjestopis na Banovini

Iz detaljnih topografskih i vojnih karata Banovine još i danas je vidljivo, da je u sjevernoj i srednjoj Banovini uz rječne doline Kupe i njezinih južnih pritoka Gline, Maje i Petrinjice nanizano preko 80 tipičnih kajkavskih toponima. Ako se s tim novijima usporede starije austrijske karte prije 1. svjetskog rata, na njima su vidljivi još i drugi slični toponimi s nastavkom –ecz, koji su ranije bili razasuti preko najvećeg dijela Banovine. Barem još stotinjak raznolikih kajkavskih toponima izvan tih karata su još i sada poznati starosjediocima oko tih južnokajkavskih sela. Međutim je u Jugoslaviji pri vojnom kartiranju JNA, dio tog izvornog južnokajkavskog mjestopisa na novijim kartama ideopolitički umjetno štokaviziran s nastavkom –ac, tako da su gdjegod je bilo moguće ti stari izvorni toponimi zamijenjeni prema “pravilnom” (književnom) izgovoru iz brdskih pravoslavnih sela južne Banovine.

Međutim nakon prijema u U.N., i Hrvatska danas postaje obavezna provoditi svjetske međunarodne konvencije o kulturnoj obnovi imenske baštine i izvorne narodne toponimije, koje su upravo proglašene zbog novih afroazijskih zemalja gdje je prije dominirao kolonijalni engleski i francuski. Odnedavna je to provedeno i u bivšim rusificiranim zemljama SSSR-a gdje su dosad na velikim prostranstvima istočne Europe i Azije uglavnom vraćeni izvorni neruski nazivi i brojni domaći toponimi. U tom je Hrvatska danas ostala jedna od rijetkih nedosljednih država, koja po birokratskoj tradiciji uglavnom još održava ranije nametnuti mjestopis protivan izvornom domaćem nazivlju i svjetskim propisima U.N. (RAC 1998): Uzrok tomu je uporna inercija administracije, ali i stari jugo-kadrovi u našoj geografiji i lingvistici koji još nastoje zadržati barem toponimske uspomene na propalu Jugoslaviju. Na novim kartama Banovine su vraćena tek 3 izvorna toponima prije Jugoslavije: Banovina (yugo: Banija), Zrinska gora (yu: Šamarica) i Gvozd (yu: Vrginmost), a stotinjak inih nametnutih iz karata JNA i danas ostaju. Zato sad u popisu za južnokajkavski dio Banovine navodimo samo znanstveno ispravan domaći mjestopis, kako ga izgovaraju starosjedioci iz pripadnih kajkavskih sela.

Osim po tipičnom nastavku -ec, dio tih toponima na Banovini su po obliku očito kajkavski i zato jer su identični ili vrlo slični s takvim kajkavskim toponimima drugdje diljem sjeverozapadne Hrvatske. Takvi su na Banovini: Čiče, Črnec, Dvorišče, Gmajne, Graberje, Hižišče, Kostajnica, Kralji, Muži, Selišče, Sredičko, Špehar itd. Uz te mnogobrojne južnokajkavske toponime, na Banovini ima više stotina kajkavskih prirodoslovnih naziva za brojne vrste domaće flore i faune (narodni fitonimi i zoonimi), za koje u ovom kratkom pregledu nema mjesta, jer su jezično i prirodoznanstveno oni pobliže razradjeni u posebnom članku (Rac i sur. 2007).

Značajke južnokajkavskog rječnika

Dosad je na Banovini popisano oko sedam tisuća domaćih kajkavskih riječi, koji se popis zbog opsega ne daje u ovom sažetom pregledu: tu se samo ukratko spominje južnokajkavski leksički spektar po sastavu tog rječnika, uz nabrajanje ponekih primjera koji su rjedji ili skoro nepoznati kod inih sjevernijih kajkavaca. U toj južnoj kajkavici naglasci su pojednostavljeni: kod seoskih kajkavaca većinom postoji samo kratkosilazni akcent i dugosilazni cirkumfleks, a kod gradskih kajkavaca u Petrinji je najčešći jedini neutralni akcent kao npr. u Zagrebu.

Po leksičkom spektru je taj južnokajkavski rječnik poluslavenski, tj. tek 3/5 popisa u njemu zauzimaju slavensko-kajkavske natuknice. U ostalom neslavenskom dijelu, slično kao i kod većine kajkavaca su najbrojniji germanizmi, koji tu zauzimaju oko 1/4 južnokajkavskog rječnika, ali se ovdje posebno ne navode jer se uglavnom bitno ne razlikuju od inih kajkavskih rječnika kod nas. Glavna osobitost u 1/6 toga južnokajkavskog rječnika su razmjerno brojni turcizmi, kojih je tu znatno više negoli kod inih sjevernijih kajkavaca, npr. u Turopolju ili Moslavini i u tolikom broju ih inače kod nas imaju samo neki rubni katolički štokavci iz Posavine i dalmatinske Zagore (KLAPIRIĆ 2001, ŠKALJIĆ 1985).

Još je znakovito da su ostatak toga neslavenskog leksika oko 7% antički klasicizmi i romanizmi kojih u našemu kopnenom zaleđu nigdje nema toliko kao na Banovini, osim u primorju i na otocima. Tipični južnokajkavski primjeri toga su: Sisek (Sisak: klas. grad Siscia), Petrinja (grč. petryna = kamenolom), Drum (šuma kod Petrinje: grč. drymon = hrastova šuma), kalmos (trstik: grč. kalamos), losos (vodeni lopoč: grč. lothos), tronuš (prijestolje: grč. thronos), kraluš (koraljna ogrlica: grč. korallos), pulver (barut: lat. pulver), cintor (groblje: lat. cimiter), koruna (kruna: lat. corona), mašina (naprava-stroj: lat. machina), friško (svježe: lat. frescus) itd. Taj značajni antički udjel južnokajkavskog leksika može se tu logično objasniti djelomičnim preživljavanjem antičkoga neslavenskog prapučanstva iz Posavine i Siscije, koje se nakon barbarskih provala i srednjovjekih doselidbi vjerojatno sklonilo na Banovini. Slična je pojava poznata također i kod Zagreba kao stara Laška_Ves i Laška vulica (danas Laščina i Vlaška ulica) gdje se dijelom sklonio dio neslavenskih prastanovnika iz antičke Andautonije i baš tu se donedavno održala najarhaičnija agramerska prakajkavica s dosta antičkih klasicizama i još inih predslavenskih arhaizama (MAGNER 1956, LOVRIĆ i sur. 2006).

Osim najbrojnijih germanizama i turcizama te nekih neslavenskih arhaizama, u ovom južnokajkavskom rječniku se još susreću poneke osobite kajkavske riječi i čudni oblici koji su rijetki ili nepoznati drugdje kod sjevernijih kajkavaca. Takve su rjedje leksičke osobitosti kod kajkavaca na Banovini npr. bišče (ševar-rogoz), brnače (vrtne grablje), brockva (breskva), cinkuš (zvonce), čekmež (pećnica-rol), čeredar (pastir-stočar), čerepna (peka-glineni poklopac), ftork (utorak), grovača (naćve za kruh), grušti (građevna skela), kalamper (krumpir), kaplaje (oluk-žlijeb), kaser (sjekira), kastrol (lonac-rajngla), keten (lan-Linum), kiček (tavanski kut), kober (pokrivač-prostirka), kolmos (trstik-tršćak), kominajne (kukuruzna komušina), korlat (vrata za sijeno), kuvarna (kuhinja), leko (lijek), lisjača (lisica-Vulpes), losos (vodeni lopoč-Nymphaea), naiža (tavan-podkrovlje), nerec (gnjurac-ronac), obed (močvara-baruština), paorski (slavonski-posavski), roklja (haljina), smuklje (sanjke), stroža (madrac-strunjača), šajtar (riblja vrša), šiklja (rječni čun-ladva), tara (tkalački stan), trnka (košnica-pčelinjak), tuta (glava), vagaš (prozorski okvir-štok), voža (bačva-bure), vramen (sprijeda-ispred), žager (kamen-valutica), žmul (čaša) ... itd.

Kajkavski turcizmi

U kajkavici sjeverozapadne Hrvatske su turcizmi prije Jugoslavije sve do 1. svj. rata većnom bili nepoznati, osobito ne u Gorskom Kotaru, Žumberku, Zagorju i Medjimurju, gdje čak za inače kod nas svenazočnu tursku rakiju domaći starosjedioci sve dosad još rabe izvorni starohrvatski naziv žganica (čakav. dropica na otocima). Takodjer i u pripadnim kajkavskim gradovima kao Varaždin, Čakovec, Krapina, Delnice i ini manji gradići, turcizmi su do 20. st. bili uglavnom nepoznati, pa i u Zagrebu je prije Jugoslavije domaćim gradjanima zamalo jedini poznati turcizam bila rakija. Tek nakon propasti Turskog carstva u 20. st. pod Jugoslavijom, medju te nebalkanske kajkavce nadolaze noviji jugo-turcizmi na dva glavna načina:

• Doselidbom jugobalkanskih useljenika uglavnom novoštokavaca iz BiH,
• Jugo-državnim nametanjem vukovskih turcizama preko srbohrvatske škole i administracije.

Osobiti slučaj i glavna iznimka već ranije poturčenih kajkavaca su jugoistočni kajkavci uz donju Kupu, osobito na Banovini uz bosansku granicu, gdje se već odprije rabe u izvornomu kajkavskom surječju skoro stotinjak raznih turcizama, a do dvadesetak turcizama se još rjedje rabe u susjednom Turopolju i Moslavini. Razmjerno su najčešći stariji turcizmi u svagdanjoj uporabi kod južnih kajkavaca na Banovini, npr. u selima oko Petrinje i Sunje: bedevija (kobila), burgija (svrdlo), čerapa (nazuvka), čilim (sag-prostirač), čorba (kaša), divan (razgovor), djigerica (jetra), djozluki (naočale), kajiš (remen), mindjuše (naušnice), rakija (žganica), tulum (zabava), veresija (kredit), ...itd. (vidi: Turski i jugohrvatski). Ipak je sve to na Banovini mnogo manje negoli kod puno jače poturčenih ikavaca oko Imotskoga, gdje u domaćem govoru imaju blizu 2.000 turcizama kao i u susjednoj BiH.

Gramatičke osobitosti južnih kajkavaca

Fonetski se među kajkavcima na Banovini razlikuju 2 glavna područja. Manja je skupina kajkavskih sela na sjeveroistoku oko Sunje govorom sličnih lonjskim kajkavcima preko Save (ČEŠKOVIĆ 1998), kao i grupa kajkavskih sela na sjeverozapadu iznad Topuskog koja su govorno bliska vukomeričkim kajkavcima iznad Kupe. U obje te rubne skupine je značajan tronaglasni sustav: kratkosilazni akcent i dugosilazni cirkumfleks, a više-mane je nazočan i uzlazni akut, dok je tu u izgovoru uglavnom šestovokalni sustav s nazočnim običnim i muklim e. Naprotiv u većemu središnjem dijelu Banovine, od Petrinje i donje Kupe do Gline i bosanske granice, južni kajkavci uglavnom imaju jednostavniji fonetski sustav: samo pet glavnih vokala a, e, i, o, u, uz dvonaglasni sustav gdje postoje samo silazni akcenti (kratkosilazni i dugosilazni) bez akuta ili ikakvih uzlaznih naglasaka. Dapače, mnogi gradski kajkavci u Petrinji imaju još jednostavniju akcentuaciju, s jednim jedinim neodređenim naglaskom bez jasne kvantitete, slično kao kod zagrebečkih urbanih kajkavaca (MAGNER 1956, ŠOJAT i sur. 1997, LOVRIĆ i sur. 2006). Ostale fonetske i gramatičke značajke koje su osobito izražene u središnjem južnokajkavskom govoru od Petrinje do Gline još su npr. slijedeće:

• 1. U višesložnim riječima su rijetki naglasci prvog sloga, a još je rjeđe prebacivanje akcenta na proklitiku, uglavnom samo kod nekih mlađih polukajkavaca. U južnokajkavskim riječima na Banovini je većinom naglašen predzadnji slog, a česti su i završni naglasi na zadnjem slogu (podebljano): ajduk (razbojnik), čeredar (pastir), divjak (divljak), domom (kod kuće), fazan (gnjetao), feršlog (kutija za brašno), iskat (tražiti), kalamper (krumpir), karfiol (cvjetača), kastrol (lonac), koper (kopar), majur (imanje), mejur (mjehur), mladič, obed (močvara), orej (orah), pastuh, požeruh (proždrljivac), pučpuruč (prepelica), runjak (vrtni koš), siromak, slavulj, slivar (šljivik), smetje, srnjak (srndač), šajtar (riblja vrša), trakter (lijevak), trnak (živica), ular (konjski oglav), vagaš (prozorski štok), vočar (voćnjak) ... itd.
• 2. Komparativ južnokajkavskih pridjeva na Banovini većinom ima stari kajkavski nastavak –ši, a kod starijih govornika je često s posebnim produženim nastavkom –šeši: višeši (viši), vekšeši (veći), lepšeši (ljepši), nižeši, tvrdeši, veseleši, glipši (dublji), dukši (dulji), suvši itd. Uglavnom samo mlađi polukajkavci i jekavski štokavci tu koriste nove komparative na –iji.
• 3. Izraziti stari poluglas se većinom jasno izgovara kao umetnuto e između suglasnika koje je često još i naglašeno, a izostaje samo kod mlađih polukajkavaca: melin (mlin), melinek (mlinčić), drevo (drvo), drevni (drven), treputec (Plantago) itd.
• 4. Skupina cr- u južnokajkavskom na Banovini se najčešće jasno izgovara kao starinski čer-, čak i kod nekih mlađih polukajkavaca: čerep (crijep), čerepna (peka), čeret (cret-bara), čeretni (močvaran), čerešna (trešnja), čerevo (crijevo), čerevni (crijevni), čereda (stado-krdo), čeredar (pastir-stočar) itd. Rjeđi je skraćeni izgovor poput inih kajkavaca samo kao čr: npr. črf (crv), črn, črljen, črevec (slijepo crijevo).
• 5. Skupina st se ovdje rijetko nalazi, samo kod mlađih polukajkavaca, a većinom ju zamjenjuje starinsko šč: ščap (štap), ščera (jučer), ščapit (zgrabiti), ščipnut (uštinuti), prišč (čir-krasta), dvorišče, guščer (gušterica), klešče (kliješta) itd.
• 6. Pri jotiranju, u izgovoru većinom jasno ostaje stariji skup tj i dj: npr. bratja, smetje, cvetje, listje, grozdje itd. Kao novo ć ga izgovaraju samo poneki mladji polukajkavci na Banovini.
• 7. U infinitivu južnokajkavski glagoli često imaju skraćeni oblik bez završnoga –i, pa su oblikom slični supinu: dojt (doći), dignit, hitit (baciti), metnit (staviti), gledet (gledati), izit (izaći), jašit (jahati), nafčit (naučiti), pripelat (dovesti), povedat (pričati), požveglat (napiti se), snevat (sanjati), spat (spavati), srbit (svrbjeti), šeptat (šaptati), štet (htjeti), vidit, viknit, vudrit (lupiti) ...itd. Rjeđi je puni nastavak –ti uglavnom kod kratkih glagola, npr. iti (ići). Inače produženi nastavak infinitiva na –ti tu većinom govore mlađi polukajkavci i štokavci.
• 8. Kod ovih kajkavaca je uvećan broj povratnih glagola spram štokavaca, a povrh toga čestica se- u južnokajkavskom govoru većinom stoji ispred glavnog glagola: npr. se_brit, se_sest, se_vučit. U obratnom poretku –se nakon glavnog glagola (ili čak bez se) većinom ih tu izgovaraju mlađi polukajkavci.
• 9. Ispred početnog vokala, kao i kod inih kajkavaca, često je još dodano početno v-: vučitel (učitelj), vudrit (lupiti), vugel (ugao), vujec (ujak), vulica, vulička (uličica), vura (sat), vusta, vuš, vuvo (uho) itd. Rjeđe se pred početnim vokalom dodaje j-, npr. joko (oko). S početnim vokalom bez dodatnog v- tu govore samo mlađi polukajkavci i štokavci.
• 10. Umjesto nj se kao kod inih kajkavaca većinom govori obično n, ali stariji kajkavci to nerijetko izgovaraju kao inverzno jn: npr. kojn, gujn, vajnkuš (jastuk), hujnavica (prehlada).
• 11. Umjesto lj, kao kod većine kajkavaca, izgovara se obično nejotirano l: čapla, divli, gliva, groble, kel, kluč, konopla, ludi (ljudi), obitel, pole, pluvat, školka, šluka, vučitel, zdravle, zemla, žmul (čaša) itd. Jotirano lj tu izgovaraju uglavnom samo mlađi polukajkavci i štokavci.
• 12. Omekšani završni suglasnici kao kod inih kajkavaca, ovdje su dijelom izraženi samo na sjeveroistoku kod Sunje i na zapadu kod Topuskog. Naprotiv u srednjoj Banovini od Petrinje do Gline je rjeđi njihov umekšani oblik i tu se na kraju najčešće izgovaraju tvrdo i oštrije (kao štokavci i čakavci).
• 13. Kod južnokajkavskih brojeva se desetice često izgovaraju skraćeno: npr. dvacet (20), tricet (30), pecet (50), šescet (60), pa redni brojevi dvaceti (XX.), triceti (XXX.), peceti (L.), šesceti (LI.) itd.
• 14. Glas H je rjeđe očuvan i izgovara se tek ponegdje na kraju riječi u naglašenom završnom slogu: npr. pastuh, potepuh (skitnica), požeruh (proždrljivac). U većini drugih položaja se mijenja zbog novijeg utjecaja susjednih doseljenih štokavaca. Tako početno h- kod tih južnih kajkavaca redovno nestaje: npr. ajduk (razbojnik), amper (hamper), iža (kuća), lače (hlače), rast (Quercus), ren (Armoracia), ruška (Pyrus), vrnje (vrhnje), a rjeđe je tu početno f-: fala (hvala), fat (hvat), fatati (hvatati). Inače ga u sredini ili na kraju riječi većinom zamjenjuju v ili j: buva, muva, juva, kuvarna (kuhinja), grej (grijeh), orej (orah), mačeja (pomajka), mejur (mjehur), pazuv (pazuho), plajt (plahta), sneja (snaha), ufatit (uloviti), vuvo (uho) itd. Ponekad on usred riječi posve izostane pa nastaje dvoglasni hiatus, npr. maune (mahune) i njiov (njihov). Dok su prethodnih 12 promjena uglavnom slične s inim kajkavcima i upućuju na zajednički stariji iskon, ova zadnja s nestankom glasa h je novija pojava kojom se južni kajkavci na Banovini razlikuju od većine ostalih, što je drugdje nazočno tek u manjoj mjeri npr. kod kajkavaca u Turopolju i Moslavini.

Sintaksa, tj. govorni stil kajkavaca na Banovini zasad još nije pobliže analizirana na većim primjernim tekstovima, ali već i dosadašnji provizorni uvid npr. preko pučkih izreka i poslovica (RIZMAUL 2003) upućuje da je ta južnokajkavska sintaksa dosta različita od inih sjevernijih kajkavaca i razmjerno je bliža štokavcima i dijelom čakavcima. To je logično, jer su nakon Turaka ovi kajkavci na Banovini pod snažnim štokavskim utjecajem, ali su već prije u srednjem vijeku bili na južnomu kajkavskom rubu, tj. blizu tromeđe sa starim štokavcima (šćakavcima) na jugoistoku i ranijim čakavcima u Pounju oko Bihaća do Korane. Stoga takva južnokajkavska sintaksa nije samo novija pojava, nego je bar dijelom iskonska zbog njihova prijelaznog prostornog položaja.

Južni polukajkavci u izumiranju

Osiromašeni djelomični polukajkavci na rubu odumiranja, nalaze se na Banovini kao i inače diljem sjeverozapadne Hrvatske, u tri glavne kritične situacije:

• a) Mješoviti brakovi pod utjecajem štokavskog supružnika.
• b) Rubna mješovita naselja gdje su kajkavci u manjini, pa govore kajkavski tek povremeno, uglavnom kod kuće u obitelji.
• c) Mlađi i školovani gradski kajkavci koji su pod jakim i stalnim utjecajem štokavske škole, administracije i javnih medija.

U izvornim kajkavskim obiteljima i većinskim kajkavskim selima, takodjer i većina srodnika ili suseljana svakodnevno govore manjeviše kajkavski od mladih do staraca. U tom kajkavskom okružju i djeca unatoč štokavskom pritisku škole i medija, u većini prilika (osim ponekad na “službenim” mjestima) još stalno govore barem polukajkavski, dok u mješovitim polukajkavskim naseljima i u miješanim brakovima djeca većinom nisu više kajkavci i tada je skoro jedini trag njihova kajkavskog iskona još vidljiv u ekavskom izgovoru jata i ponekim germanizmima. Pri tom izumiranju kajkavice, na terenu Banovine je vidljiv niz slijedećih pojava po kojima se tu prijelazni rubni polukajkavci razlikuju od pravih izvornih kajkavaca:

• Umjesto izvornih kajkavskih imenica na –ec, kod ovih sve više prevladava zamijenjeni štokavski nastavak –ac.
• Gube se osobiti kajkavski komparativi pridjeva na –ši i većinom ih zamjenjuju štokavski komparativi s novim nastavkom –ji.
• Postupno nestaje stari poluglas između suglasnika, a arhajski južnokajkavski skup čer- se često izgovara kao obični štokavski cr-.
• Nestaju završni naglasci na kraju riječi i akcent se pomiče unaprijed.
• Pomaknuti prednji naglas ponekad preskače na proklitiku (čega nema kod pravih kajkavaca).
• Pojavljuju se novi uzlazni akcenti kojih nema kod starijih kajkavaca srednjeBanovine.
• Vraćaju se produženi “tikani” infinitivi, pa glagoli uglavnom završavaju na –ti.
• Vraća se književni izgovor glasa h na početku i kraju riječi.

Nakon toga, u osiromašenoj polukajkavici tek formalno preostaje još glavna čestica kaj s izvedenicama, dok je većina govora razmjerno bliža štokavskomu negoli izvornoj kajkavici. Nakon konačnog izumiranja i te osiromašene polukajkavice, nestaju njezine glavne čestice kaj, zakaj, nekaj i nikaj pa ih zamjenjuje “što” s pripadnim izvedenicama, a kao posljednji trag nekadašnje kajkavice kod potomaka još preostaje ekavski jat i poneki germanizmi u domaćem kolokvijalnom govoru.

Iskon južnih kajkavaca na Banovini

Srednjohrvatski kajkavci na Banovini oduvijek su živjeli u vrlo specifičnim uvjetima, na složenim i nestabilnim geopolitičkim i etnokulturnim prijelazima, u poredbi s inim sjevernijim kajkavcima čije je kulturno okružje ipak bilo razmjerno stabilnije i jednostavnije. Već od početka u srednjem vijeku su ovi na Banovini bili neposredno uz glavnu tromeđu tri starohrvatske grupe dijalekata: sjevernije su kao i danas bili kajkavci, istočnije od Une u Bosni su živjeli stari ikavski šćakavci, a zapadnije su se sve do Bihaća pružali nekad prostrani srednjohrvatski čakavci (što potvrđuju kako toponimi tako i raniji srednjovjeki zapisi oko Bihaća). U to doba prije Turaka je starokajkavska Banovina bila gospodarski i prometno bogato i važno raskrižje u središtu Kraljevine Hrvatske, što uz ostalo potvrđuju srednjovjeki tekstovi i obilni tragovi urbanizacije, rudarstva i metalurgije iz srednjovjeke Banovine, kad je i rana rudarska Petrinya bila južnije od današnje uz dolinu Petrinjice na Zrinskoj gori (GOLEC 1993, RIZMAUL 2003). Iz toga kulturnog razdoblja potječu značajni arhaizmi južnokajkavskog govora na Banovini: starokajkavski komparativi pridjeva na –ši, dobra očuvanost poluglasa itd.

Potom slijedi gospodarska, geopolitička i etnokulturna kriza zbog kasnijih turskih provala i višestoljetne turske vlasti na Banovini, uz stalne sukobe i obilno naseljavenje stočarskih Vlaha kao štokavskih graničara. Nakon toga je veći dio Banovine kulturno i jezično ispremiješan, a gospodarski osiromašen i prometno na rubu novijih gibanja, što je uglavnom imalo negativne učinke na izvorno pučanstvo i relativnu razvojnu stagnaciju tog područja do danas (MALIĆ 1974). Današnji jekavski novoštokavci po povijesnim dokumentima (Dubrovački arhiv itd.) prije Turaka su bili daleko od kajkavske Banovine, tj. u srednjem vijeku na središnjem Balkanu gdje prvobitno nisu dosezali zapadnije od Drine i Neretve.

Tek s turskim provalama nakon Kosovskog boja, kada se prvotni šćakavski ikavci povlače dalje na zapad, umjesto njih se s Turcima od jugoistoka naseljuju jekavski novoštokavci, pa pred par stoljeća prelaze Unu i nastanjuju prazne brdske dijelove Banovine i Korduna, raseljene nakon turskih ratova. Odonda i južni kajkavci dolaze u dodir s tim balkanskim jekavcima i Turcima, a taj turkoštokavski utjecaj uvjetuje naknadne promjene u ovim južnokajkavskim govorima na Banovini: obilje turcizama u leksiku, pa fonetski gubitak glasa H, itd. Dok su srednjovjeki istočni kajkavci u Slavoniji nakon turskih provala većinom raspršeni i nestali (LONČARIĆ 1996), ovi južni na Banovini dijelom zbog naknadno priseljenih novih kajkavaca iz Gorskog Kotara nakon Turaka, skoro su se jedini uspjeli bar dijelom održati u svom zavičaju nakon više turskih stoljeća, a posljedica toga su brojni turcizmi i mozaična izmješanost s jekavskim novoštokavcima.

Stariji zapisi kajkavskih toponima od 14. st. nadalje (LONČARIĆ 1996) pokazuju da su rani kajkavci u srednjem vijeku do Turaka živjeli na širem pojasu srednje Hrvatske i sjeverozapadne Bosne, od Korane pa sve do Prijedora, ali je nakon turskih provala dio njih odselio kroz Hrvatsku do Gradišća (LONČARIĆ 1984) pa su današnji kajkavci na Banovini njihov zadnji ostatak. Također je uz jugoistočni rub kajkavaca, ime graničnog grada Kostajnice nesumnivo kajkavskog podrijetla, premda tu danas dominiraju jekavski novoštokavci. Taj toponim nesporno potječe od tipičnoga kajkavskog fitonima kostajn (Castanea-kesten) kojeg nema u nijednomu drugom našem dijalektu, a kod Kostajnice i sada rastu prirodne kestenove šume. Svi ti složeni preduvjeti prouzročili su današnju specifičnost južnokajkavskih govora na Banovini spram inih sjevernijih kajkavaca, pa ovi na jugu sadrže više izrazitih arhaizama u kombinaciji s turkoštokavskim inovacijama.

Literatura

• Češković, V. (ured.) 1998: Rječnik zavičajnog govora donje Posavine. Područna škola Gušće, 47 str.
• Golec, I. 1993: Povijest grada Petrinje (1240-1992). Matica Hrvatska i Školska knjiga, Zagreb, 604 str.
• Golec, I. 1999: Petrinjski biografski leksikon. Matica Hrvatska, Petrinja, 524 str.
• Hraste, M. 1944: O govoru grada Siska. Jubilarno izvješće državne realne gimnazije, str. 59-65, Sisak.
• Levanić, S. (ured.) 1995: Župa sv. Lovre, duhovni i povijesni život. Župni zbornik sv. Lovre, 233 str., Petrinja
• Lončarić, M. 1984: Porijeklo gradišćanskih kajkavaca. Gradišćanski Hrvati, Zagreb, p. 121-132.
• Lončarić, M. 1996: Kajkavsko narječje. Školska knjiga, Zagreb, 198 str.
• Lončarić M. (ured.) 2005: Mali slikovni rječnik zavičajnog govora Žabna, Odre, Stupna, Sela i Grede. Osnovna škola Sela, Zavičajna zbirka br. 4: 192 str., Sela kod Siska
• Lovrić A.Ž., M. Rac: Južni kajkavci na Banovini oko Sunje, Petrinje i Gline. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, str. 530-549, Zabok 2006.
• Lovrić, A.Ž. i surad. 2008: Purgerska špreha zagrebečka, sisečka i petrinjska, 950 p. (u tisku), Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. 2, ITG - Zagreb.
• Magner, F. 1971: Kajkavian Koiné. Symbolae in honorem Georgii Y. Shevelov p. 309-316, München.
• Marčinko M., Paškal C. 1991: Hrastovica, povijesno-zemljopisni pregled mjesta i župe. Hrastovica
• Rac, M. 1998: Međunarodni standardi U.N. i naš kolonijalni mjestopis (toponimi). Ognjište 9: 421-424, Karlovac-Zagreb
• Rizmaul, I. 2003: Blagdan i svagdan petrinjski. Matica Hrvatska, Petrinja (rječnik str. 333-373)
• Škaljić, A. 1985: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Svjetlost, Sarajevo
• Šojat A., Zečević V. 1968: Kajkavski govori u području između Lekenika, Trebarjeva i Siska. Ljetopis JAZU 72: 436-455, Zagreb.
• Zečević, V. 1971: Izvještaj o istraživanju govora Hrvatskog sela. Ljetopis JAZU 74: 509-516, Zagreb

Poveznice

• Kajkavica
• Banovina
• Petrinja
• Kajkavska Glina
• Zrin - Grad duhova
• Turski i jugohrvatski
• Kaj-čakavski i jugoturcizmi

Reference

Enlarged and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and Wikislavia.