Klapsko pjevanje

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Klapsko pjevanje je tradicijska pjevačka pučka glazba iz obalnog i otočnog prostora jugozapadne Hrvatske.

Pregled

Izvorno klapsko pjevanje od starine postoji u jugozapadnoj Hrvatskoj u mediteranskoj ekumeni, odnosno, u obalnim naseljima što su se u srednjem vijeku nalazila pod vlašću Mletačke Republike ili Dubrovačke Republike, nasuprot zaleđu u kojemu je prevladavalo ganganje i u kojemu je klapsko pjevanje ranije bilo nepoznato. Danas poznati oblik običaja klapskog pjevanja i klapa potječe iz sredine 19. stoljeća. Na oblikovanje klapskog pjevanja su utjecali liturgijsko i paraliturgijsko pjevanje zapadnog obreda (gregorijansko pjevanje, glagoljaško pjevanje, crkveno pučko pjevanje), zapadnoeuropska melodika (talijanska) i melodika napjeva iz šire unutrašnjosti, poput starogradske glazbe. Klapske pjesme tematski obrađuju ljubav, životno okružje, težački i ribarski način života, i more, a jedan dio njih obrađuje ljepotu življenja, vino i hranu, pripadnost zavičaju, domoljublje, te narodne junake i zaslužne osobe.

Klapsko pjevanje izvodi klapa, skupina pjevača sastavljena od obično pet do osam članova. Pjeva se višeglasno (1. tenor, 2. tenor, bariton, 1. bas, 2. bas), izvorno bez pratnje glazbalima, spontano, i tehnikom „pjevanja na uho” ili po sluhu. Izvorno se izvodi na čakavici ili na sličnim južnim prijelaznim govorima, poput šćakavske ikavice.

Na temelju etimoloških istraživanja, riječ „klapa” (clapa → „družina”, „družba”, „skupina”) potječe iz žargonskog govora tršćanskog dijalekta mletačkog jezika. Riječ se u kolokvijalnom govoru također odnosi na klapsko pjevanje.

Klapsko pjevanje je 5. prosinca 2012. godine uvršteno u UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine.

Suvremena popularnost i pomodarski elementi

Običaj klapskog pjevanja se sredinom 20. stoljeća nalazio pod ugrozom od nestanka, zbog čega je skupina glazbenika, s ciljom njegove zaštite i obnove, osnovala Festival dalmatinskih klapa u Omišu. Navedeni festival je inicirao nastanak brojnih klapa, čiji se broj s vremenom udvostručio, te je popularizirao i uspješno održao postojanje klapskog pjevanja. Kasnije se povećao broj klapskih festivala, susreta i glazbenih večeri što se održavaju u ostalim naseljima u Dalmaciji, Istri, Kvarneru, srednjoj Hrvatskoj, i u iseljeništvu u Gradišću.

Između 1970-ih i 1990-ih su također nastajale organizirane ženske i mješovite klape. Klapsko pjevanje je postalo izrazito popularno izvan svog izvorišta sa selidbama Hrvata iz jugozapadnih primorskih krajeva u ostale hrvatske krajeve i dijelove svijeta, upoznavanjem inozemnih turista s ovom glazbom, te među Hrvatima iz ostalih hrvatskih krajeva i u iseljeništvu, gdje se danas taj običaj također počeo njegovati. Osobiti doprinos u promicanju klapskog pjevanja imaju hrvatska glazbena industrija i turistička promidžba.

Međutim, klapsko pjevanje je s popularizacijom i komercijalizacijom izgubilo svoju izvornost, odnosno, postalo je nagrđeno s uvedbom instrumentalne pratnje (najistaknutija prateća glazbala su mandolina i gitara) i voditelja, hibridizacijom s ostalim suvremenim vrstama glazbe, te pjesmama novijeg nadnevka što se danas većinom izvode na kopnenim dijalektima (najčešće novoštokavskima) umjesto na izvornim dijalektima.

Vanjske sveze