Konclogor Goli otok

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Konclogor Goli otok: Goli otok je manji priobalni otok u Velebitskom kanalu, na hrvatskom dijelu Jadranskog mora. Smješten je između sjeveroistočnog dijela otoka Raba i kopnene obale na sjeveru Velebitskog kanala. Zapadno od njega je otok Sv.Grgur (čakav. Šagargur) i sjevernije viši otok Prvić (Parvyć). Od kopna je udaljen oko 6 km, a od otoka Raba 5 km.

Abstract

Konz-lager Goli Otok: this was the largest and most terrible concentation camp for punishing political dissidents in the communist Yugoslavia, also called 'Yugoslavian Alcatraz'. It functioned during four decennia i.e. 1948 - 1988, and there passed tortures about 16,000 political prisoners, including at least 600 killed ones. It was located in minor isle Goli otok northwards of Rab island, and 6 km westwards from Mt Velebit coast in northeastern Adriatic Sea.

Zemljopis

Površina otoka je 4,54 kv.km, a obalna crta je duga 14,297 km. Uz jugozapadnu obalu otoka se nalazi ruševno i napušteno naselje Maslinje, gdje su danas ostatci kažnjeničkog konclogora iz komunističke Jugoslavije.

Goli otok u grubom ima oblik kose kamene piramide, nagnute na sjeveroistok. Jugozapadne obale Gologa su niske i pristupačne s uvalama Senjska i Tatinja, pa su prikladne za kupanje, jer su uz njih nasadi borova i zimzelenog pitospora koji ljeti pružaju hladovinu. Sjeverne i istočne obale otoka su visoke, strme i klisuraste, a pod istočnom obalom su strma klisurasta dna s najvećim dubinama do -103 m. Najzapadniji je stjenoviti rt Sajalo, a najjužniji je niski rt Blažna i uz njega otoćić Mali Goli s velikim naseljem galeba. Na sjeveroistoku, nad visokim klisurastim rtom Markonj je najviši otočni vrh Glava, 223 m. Na sjevernim i istočnim stijenama raste značajna flora s nizom rijetkih endema, slična kao i na sjevernijem otoku Prviću.

Najveći dio tog otoka su goli kameniti obronci s oskudnom travom, a samo duž zapadne obale su zapušteni parkovi alepskog bora i kineskog pitospora, koje su na tom golom kršu prisilno sadili bivši logoraši. Goli otok je uglavnom neplodan i danas nema stalnih stanovnika, osim stada ovaca. U proteklim stoljećima je Goli otok uglavnom služio za ispašu ovaca iz susjednog Raba, pa je ranije na njemu postojalo samo nekoliko sezonskih pastirskih stanova i cisterne za kišnicu.

Povijest

Sve do Prvoga svjetskog rata na Golom otoku nije bilo naselja, kada je Austro-Ugarska monarhija tu napravila prvi manji logor za ruske zarobljenike s istočnog bojišta. Nakon Drugog svjetskog rata je komunistička Jugoslavija od 1949. pretvorila Goli otok u strogi koncentracijski logor (robijašnicu), gdje su uglavnom bili zatvarani politički zatvorenici. Ovaj zatvor je bio u rukama federalne vlade sve do 1956., kada prelazi u nadležnost SR Hrvatske.

Kasnije dok je bio u nadležnosti SR Hrvatske, u zatvor na Golom otoku su uglavnom smještani politički zatvorenici, no poslije su bile zatvarane osobe koje su počinile kriminalna djela (krađe, ubojstva...), a ponekad su bili zatvarani i maloljetni delikventi. Zatvorenici su bili prisiljeni na teški fizički rad u kamenolomu i rudnicima boksita, bez obzira na vremenske prilike: ljeti pri visokim temperaturama kao i zimi na hladnoj buri. Zatvorenici su bili redovito premlaćivani i maltretirani od čuvara.

Kažnjenički logor

Od godine 1949. na Golom otoku i zapadnijem Sv. Grguru se nalazio zloglasni logor jugoslovenskih političkih zatvorenika, raznih Titinih protivnika, pristalica staljinizma kao i nacionalista, pa veći broj pripradnika demokratskih pokreta i ranijih stranaka iz godina neposredno nakon komunističe revolucije. Na Golom otoku je bio muški, a na Sv. Grguru ženski logor. Većina zatvorskih zgrada na otoku smještena je na jugu, između uvala Melna i Tatinja. Među logorašima je bio visoki udjel bivših donedavnih ministara, predratnih komunista, vodja ranijih stranaka i inih uglednih ljudi. Stoga se taj naš najgori poratni konclogor simbolično nazivao "Jugoslavenski Alcatraz".

Procjenjuje se kako je na Golom otoku robijalo najmanje 16.000 političkih zatvorenika, a od tih su njih oko 600 ondje smrtno stradali. Posljednji politički zatvorenici su otpušteni 1956. godine. To je bio kraj savezne uprave nad Golim otokom. Od tada on pripada republičkoj nadležnosti Hrvatske. Kasnije su na tom otoku kaznu izdržavali još obični kriminalci i teži mladi delikventi, ali su nakon 1971. opet na Golom otoku robijali i neki sudionici Hrvatskog Proljeća. Goli otok je kao zatvor ukinut i razpušten od 1988. godine. Od tada se radi na tome da se pretvori u turističku destinaciju tako što bi se iskoristili prirodni i povijesni potencijali tog otoka.

Položaj zatvorenika

Na Golom otoku, koji se popularno nazivao jugoslavenski Alcatraz ili Titovi Havaji, zatvorenici su radili najteže fizičke poslove, većinom u kamenolomu, ljeti pri temperaturi 35 do 40 ºC, a zimi izloženi olujnim burama. Bilo je to "stratište duha" gdje se gubilo svako dostojanstvo pa i život. Zadatak uprave logora je bilo ne samo fizičko već i psihičko slamanje pojedinca. Tu su primjenjene sve već poznate metode mučenja iz Staljinovih sibirskih dušegupki pa do Hitlerovih nacističkih logora i "pranja mozga". Preko 90% logoraša je na ovaj otok došlo bez sudskog procesa po "Partijskoj kazni", bez presude i bez određene dužine kazne. Logoraši su se dijelili na "Bandu" i "Revidirane".

Svaku večer su se držali sastanci gdje se obrađivala dnevna politika i to je bila prilika da pripadnici 'Bande' revidiraju svoje, većinom staljinističke stavove. Većina logoraša pod velikim fizičkim i psihičkim terorom je bila slomljena i na sastanku bi tražili da budu primljeni među 'Revidirane'. Skup logoraša je "demokratski" pod nadzorom stražara, javno diskutirao o svakom pojedincu, koliko je njegova molba iskrena i sl.

Logorska mučilišta

'Revidirani' su imali bolji položaj i radili su lakše poslove kao što je bilo vađenje kamena štangama u kamenolomu ili klesanje kamena, pa su imali bar neke izglede da budu pušteni na slobodu. Za 'Bandu' je bilo rezervirano nošenje kamena na "tačkama" (vrsta nosila za kamen koji nose dva logoraša). Glavna "zabava" čuvarima logora je bila da se na "tačke" stave osobe različite visine, snage i sl. da bi im se time otežalo nošenje. Ipak je postojao manji broj pripadnika "Bande" koji nikad nisu popustili i koji su nakon dugogodišnje robije nisu revidirali svoje stavove. Za "najtvrđe" zatvorenike postojao je još stroži logor unutar logora, pod nazivom "Petrova rupa" gdje je obračun bio posebno surov i gdje je smrtnost bila vrlo visoka. Glavni način torture tu je bilo prisilno uranjanje logoraša naglavce u velike benzinske bačve napunjene vodom do gušenja.

Postojao je široki raspon mučenja zatvorenika, počev od toplog zeca, pa do uriniranja pijanih čuvara po logorašima. Tzv. topli zec je "dobrodošlica" novopridošlim zatvorenicima. Logoraši bi se nanizali u dva paralelna reda, a zatim bi novopridošli zatvorenik prolazio između njih, dok bi ga ostali morali udarati. Po izlasku iz toplog zeca novopridošli bi bio sav krvav i izubijan.... Onaj iz reda koji ne bi "adekvatno udarao", bio bi takodjer slično kažnjen... Topli zec se primjenjivao u svakoj sitaciji kada je nekoga trebalo posebno kazniti.

Zatvorenici su odvođeni na Goli odjednom, često bez suda ili ikakva suđenja, u svakom slučaju s presudom čije trajanje nitko nije mogao unaprijed znati. Bili su primorani priznati kako su se urotili protiv naroda, Tita i KomPartije, pa su prisiljeni optužiti svoje prijatelje i da kleveću i izdaju svoje logorske supatnike. I kada su napokon bili pušteni, uvijek je to bilo uz određenu ogradu tj. s mogućnošću da opet budu pozvani, uvijek uz svijest da iznova mogu biti potkazani ili da sami opet mogu postati izdajnici. Čini se da je ta strašna psihološka procedura, a ne samo "topli zec" ili za vrat obešena puna kibla, ono što je prava i strašna tragedija Golootočana i razlog njihove šutljivosti. Vrlo malo dušegupki na svijetu mogu se pohvaliti takvim radikalnim uspjehom u 'preodgajanju'.

Posljedice nakon robije

Pojedini logoraši su po puštanju na slobodu bili ponovno hapšeni, tzv. "Dvomotorci" kako su ih zvali, imali su posebno surov tretman. Golootočani su i nakon izdržane kazne bili prokazani u društvu, nitko se s njima više nije smio družiti i teško su dobivali bilo kakav posao. Na članove obitelji se vršio pritisak da ih se odreknu, a na bračne drugove da se razvedu. Neki su nakon izdržane kazne postali doušnici tajne jugopolicije (UDBA-e) u mjestu gdje žive, pa su morali povremeno podnostiti izvešća o zbivanjima među pučanstvom, što je spadalo u dodatni psihološki pritisak. Procjenjuje se da je kroz lonclogor Goli otok prošlo oko 10.000 zatvorenika, a broj ubijenih i invalida nije poznat. Ni jedna žena nakon povratka iz ženskog logora Sv. Grgur više nije mogla postati majkom, iako su tamo bile na robiji uglavnom mladje žene.

Poznatiji 'Golootočani'

  • Andrej Aplenc, slovenski književnik
  • Vlado Dapčević, crnogorski političar
  • Dragotin Gustinčič, slovenski književnik
  • Nikola Kljusev, makedonski političar
  • Cene Logar, slovenski filozof
  • Tine Logar, slovenski lingvist
  • Venko Markovski, bugarski političar
  • Jakob Martinović, hrvatski pedolog
  • Dragoljub Mićunović, srpski političar
  • Dragoslav Mihajlović, srpski književnik
  • Dobroslav Paraga, hrvatski političar
  • Joja Ricov, hrvatski pjesnik
  • Risto Siskov, makedonski glumac
  • Igor Torkar, slovenski književnik
  • Pavao Vuk-Pavlović, hrvatski filozof

Goli otok danas

Konclogor Goli otok je prestao s radom 1988., a godinu poslije 1989., potpuno je napušten i danas je dijelom u ruševinama. Nakon ukidanja logora, Goli otok sada posjećuju znatiželjni turisti, te ribari i pastiri sa susjednog otoka Raba koji tu preko ljeta dovezu ovce na ispašu. Na Goli otok se u ljetnoj sezoni može stići svakodnevno brodićima koji voze iz Punta, Krka i Baške, a cijene dovoza i povratka su oko 200 do 400 kuna.

Literatura

  • Venko Markovski: Goli Otok - Island of Death. USA, 1984.
  • Ivan Kosić: Goli otok, najveći Titov konclogor. 2 izdanje, 'Adamić', Rijeka 2009.
  • Milutin Popović: Sećanja na logor Sveti Grgur. Symix graphics (Beograd), 1991.
  • Igor Torkar & Matej Bor: Umiranje na obroke. Globus, Zagreb 1984.
  • Dimitrij Žilevski: Otok bez milosti, Rotis, Maribor, 2005.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Elaborated and adapted by GNU-license almost from Croatian WikiSlavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Konclogor_Goli_otok&oldid=35792"