Najjači Trpimirovići

Izvor: Metapedia

Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Najjači Trpimirovići (starohrvatski vladari s najvećom državom): Od dvadesetak srednjovjekih Trpimirovića koji su vladali na hrvatskom etnoprostoru njih oko polovice (desetak) su imali osrednju državu koja približno odgovara današnjem obuhvatu Republike Hrvatske, dok su ostali vladali znatno većim državnim prostorom od našeg današnjeg, osobito kralj Tomislav (910.- 929.), Stjepan II. Držislav (969.- 995.) i Petar Krešimir IV. (1056.- 1074.), ali je ipak daleko najveću europsku Hrvatsku dosad stvorio naš najveći i sposobni kralj Stjepan III. Dobroslav (1035.- 1050.): Moćni je Dobroslav kontrolirao cijeli "zapadni Balkan" pa su tad hrvatske granice bile na Muri, Dunavu, Drini i Drimu (uključivo Medjimurje, Srijem, Bosna, Duklja, ...itd.). Naprotiv su razmjerno lošiji Trpimirovići s puno manjom državom negoli danas tj. ograničenom pretežno na južnu Primorsku Hrvatsku bez Slavonije, Hercegovine, Istre, otoka i lučkih gradova bili npr. Krešimir I. (935.- 944.), Stjepan I. Miroslav (944.- 949.) Svetislav Surina (995.- 999.) i Petar Svačić (1092.- 1097.), a izrazito je najlošiji i nesposoban od Trpimirovića bio Krešimir III. Surina (999.- 1035.), čija je državica u raspadu bila praktično "reliquiae reliquiarum" tj. ostatak ograničen uglavnom samo na kopnenu Dalmaciju poput najranijih južnohrvatskih banova i čak mu je papa oduzeo kraljevski naslov pa je bio bizantskim vazalom od 1020.- 1035.

Sadržaj

Abstract

The strongest kings Terpimiri (Croatian Trpimirovići): Among the Croatian medieval kings, the stronger ones ruling a larger kingdom were Tomislav (910-929), Stephen II Držislav (969-995), Peter Krešimir IV (1056.- 1074.), and the strongest of all was Stephen III. Dobroslav (1035- 1050) ruling over the subentire western Balkans from Istria to Danube and Drim river. The weakest incapable Croatian ruler among them was Krešimir III Surina (999-1035) whose mutilated mini-state included only the mainland Dalmatia with a scarcest army.

Pregled Trpimirovića

  • Kralj Tomislav (925. - 928.), prvi samostalni kralj Hrvatske
  • Trpimir II. (928. - 935.)
  • Krešimir I. (935. - 945.)
  • Stjepan I. Miroslav (945. - 949.)
  • Mihael Krešimir II. (949. - 969.)
  • Stjepan Držislav (969. - 997.)
  • Svetislav Surina I. (997. - 1000.)
  • dvovlast Krešimir III.+ Gojslav (997.- 1020.)
  • Krešimir III. Surina (1020.- 1035.): bizantski vazalni ban Dalmacije
  • Stjepan Svetislavić (1027.- 1050): magjarski vazalni ban Slavonije
  • Stjepan III. Dobroslav (1030.- 1058.), najmoćniji Trpimirović
  • Petar Krešimir IV. (1058. - 1074.)
  • Dmitar Zvonimir (1075.-1089.)
  • Stjepan IV. (1089.- 1091.), zadnji Trpimirović

Vlast rubnih krajeva

Svi su i najslabiji Trpimirovići imali u vlasti barem Liku i kopnenu Dalmaciju, a većina kraljeva nakon Tomislava su takodjer držali približno sadašnje ozemlje poput Republike Hrvatske danas. Od tih je područja u srednjem vijeku bila razmjerno nastalnija sjeverozapadna hrvatska granica Kupa-Sutla. Najmoćniji Trpimirovići su dijelom imali u vlasti i iduća rubna područja:

  • Istočnu Istru oko rijeke Raše su posjedovali: Trpimir I., Branimir, Tomislav, Dobroslav i Krešimir IV. (zapadnom Istrom po dostupnim podatcima nije vladao nijedan Trpimirović).
  • Medjimurje do donje Mure su držali u vlasti: Tomislav, Dobroslav i Krešimir IV.
  • Srijem do sutoka Save-Dunava su posjedovali: Braslav, Držislav, Dobroslav i Zvonimir.
  • Većinu Bosne do Drine su držali: Trpimir I., Tomislav, Držislav, Dobroslav i Krešimir IV.
  • Sandjak uz gornju Drinu su imali u vlasti: Trpimir I., Tomislav i Krešimir IV.
  • Duklju (Zetu) su sve do Drima držali: Branimir, Držislav i Dobroslav.

Stjepan III. Dobroslav

Stjepan III. Dobroslav (Stjepan "I. Krešimirović" kod jugoistoričara), bio je srednjovjeki hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića, koji je vladao od 1030. do 1056, kao jedan od najmoćnijih hrvatskih vladara svih vremena, s prostranom državom do Drima, Drine, Dunava, Mure i Raše (zato je dosad prešućen i nepodoban).

Ime i rodbina

To je sin kralja Krešimira III. (999-1030) godine, oženjen Mlećankom Hicelom Orseolo i imao je 2 sina: mladjeg Tišemira (Častimir) koji je umro 1975. i Petra Krešimira koji ga je naslijedio kao kralj 1056.- 1073. Značajno je da je starohrvatska dinastija Trpimirovića na čelu Kraljevine Hrvatske imala čak 4 uzastopna vladara pod imenom Stjepan: Stjepan I. Miroslav (945-949), Stjepan II. Držislav (969-995), Stjepan III. Dobroslav i Stjepan IV. (naš zadnji kralj 1089-1091). Iako su još prije njega kraljevi Stjepan Miroslav kao i Stjepan Držislav već nosili takva imena „Stjepan“, Dobroslav ga nije primio po krunidbi kao Miroslav i Držislav (što je običaj većine srednjovjekih vladara da pokažu svoje kršćanstvo), nego mu je to ime dano na rođenju. Zato ga naši pristrani jugoistoričari ovlaš zovu novokovanicom Stjepan "I. Krešimirović", a izostavljaju njegovo pravo osobno ime Dobroslav - za kaznu što je na istoku zavladao Srijemom, Bosnom i vazalnom Dukljom. Za svoje vladavine vratio je upravu nad cijelom Bosnom i Dalmacijom, osim Zadra koji je podpao pod mletačku vlast, dok mu Duklja postaje vazalnom banovinom. Također se za njegova vladanja prvi puta 1042. spominje poseban hrvatski biskup kao sufragan splitskog nadbiskupa.

Povijest vladavine

Stjepan Dobroslav je jedan od najsposobnijih hrvatskih kraljeva uz Tomislava i Petra Krešimira, čija je proširena država dosezala na istoku do Srijema na Dunavu i kroz Bosnu do Drine, na sjeveru preko Drave do Medjimurja, na jugu do Dubrovnika i na zapadu do pola Istre oko Raše, a Duklja mu je bila vazalna banovina do Drima. Kralj Dobroslav se najprije posvetio obnovi hrvatske pomorske snage i već 1032. god. poslao je svoje brodove u pomoć bizantskoj mornarici u njihovom ratu protiv Arapa. Naime, sukobi između Bizanta i arapa su ekslirali nakon što muslimani u Jeruzalemu ništili Bazilika Svetog grobabaziliku svetog groba. Ovim činom Stjepan je želio učvrstiti bizantsko-hrvatske veze i istovremeno onemogućiti bizantsku pomoć Mlečanima koji su željeli okupirati hrvatsku obalu.

Trgovina i gospodarstvo su procvale za Dobroslava, pa se već razvija aristokratska buržoazija u gradovima npr. Zadar, Biograd, Knin, Split i drugim priobalnim gradovima. Također je vrlo vjerojatno kako su u to vrijeme izrasli i gradovi u Slavoniji osobito na rijeci Savi, kako je pučanstvo imigriralo na sjever i istok u potrazi za obradivom zemljom. Najveći gradovi u to vrijeme bili su Zagreb i Sisak. O njegovom savezu s koruškim vojvodom Adalberonom (1035.) protiv cara Konrada II. nema detaljnijih podataka. No zabilježeno je kako kralj Dobroslav iste godine šalje svog rođaka Dobronju u Carigrad da se pokloni bizantskom caru Mihajlu IV. Paflagoncu. Kako je Stjepan ratovao s najvećim bizantskim saveznikom - Mletačkom Republikom, Dobronja je bio zatočen i naposljetku je preminuo u Carigradu.

Za njegove vladavine su se Hrvati i Srbi u Duklji, Travunji i Zahumlju 1034. god. pokušali osloboditi bizantske vlasti pod vodstvom dukljanskog kneza Stjepana Vojislava. U tome i uspjevaju, pa je 1042. god. Stjepan Vojislav osnovao samostalnu državu Duklju. Iste godine na vlast u Carigradu dolazi Konstantin IX. Monomah i bizantska politika prama Hrvatskoj se mijenja. Kako bi očuvao dijelove Dalmacije, car je imenovao hrvatskog bana Stjepana Prasku za „carskog protospatora“ (počasni zapovjednik carske vojne ispostave). On je nominalno radio za Bizant i stolovao je u Zadru, ali je isposlovao da ostali gradovi dođu pod vlast kralja Dobroslava. U Zadru je zajedno sa suprugom Marijom, darivao posjedima samostan sv. Krševana 1042. god.

Kao odraz svoje samostalnosti, Dobroslav je u Kninu 1040. god. osnovao biskupiju, koja je na sjeveru dosezala sve do rijeke Drave. Kninski biskup nosio je naslov »hrvatski biskup« (episcopus Chroatensis), a prvim biskupom u Kninu 1042. god. navodi se biskup Marko. Promjena se ponovno dogodila 1046. god. kada je iz Ugarske morao bježati kralj Petar Mlečanin, sin bivšeg mletačkog dužda Otona Orseola i nećak kralja Stjepana III. Dobroslav je potom provaljivao i ratovao po Ugarskoj, a na istoku je proširio svoju vlast sve do Drine. Te prilike su iskoristili Mlečani kao razlog za ponovno opsjedanje dalmatinskih gradova. Mletački dužd Dominik Kontarini je poveo krvavi rat protiv Hrvatske u kojemu je 1050. god. uspio osvojiti i Zadar.

Za vrijeme Stjepanove vladavine u južnoj Italiji je Robert Guiscard osnovao nezavisnu normansku državu, što će kasnije imati utjecaja na hrvatske prilike za Petra Krešimira IV. 1050. god. kralj Dobroslav kao vladar Bosne i Dalmacije, izdao je potvrdu kojom donira zemlju od Zatona do grada Dubrovnika (oko 16 km) ovom gradu, čime mu osigurava izvor svježe vode iz dubrovačke rijeke Omble koja se nalazi u darovanom području. Ova donacija je također obuhvatila i luku Gruž, koja je dosad glavna trgtovačka luka grada Dubrovnika. Stjepan Dobroslav je vladao do 1056. god. kada vlast preuzima njegov stariji sin, Petar Krešimir IV. Njegov mlađi sin bio je Častimir (Tišemir) koji je opet bio otac zadnjega hrvatskog kralja Stjepana IV. (1089-1091).

Petar Krešimir IV.

Petar Krešimir IV. (lat. Petrus Cressimerus) je srednjovjeki hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića, koji je vladao od 1058. do 1074. godine. Rodjen je kao sin ranijega hrvatskog kralja, Stjepana III. Dobroslava (1035-1050) i mletačke majke-kraljice Hicele Orseolo. Bio je bez sina-nasljednika i imao je samo kćerku Nedu Krešimirovu, koja se udala za neretvanskog bana i admirala Marijana II. Slavca (1073-1076) kojem je rodila Krešimirova unuka i bana Petra II. Slavca (1089-1093).

Povijest vladanja

Hrvatsko kraljevstvo je zbog međusobnih sukoba Držislavovih sinova jako oslabilo. Kralj Stjepan I. započeo je s obnovom koju je uspješno dovršio njegov sin Petar Krešimir IV., jedan od najslavnijih hrvatskih vladara, koji je obnovio snagu starog kraljevstva i ostvario snažno jedinstvo hrvatske države. Za vrijeme njegove vladavine prostor Crvene Hrvatske (Paganija, Travunija, Zahumlje) došao je pod vrhovnu vlast hrvatske krune.

Bizant koji je tada ratovao u Aziji s Turcima-Seldžucima, a u južnoj Italiji s Normanima, ustupio je kralju Krešimiru IV. dalmatinske gradove i otoke. Petar Krešimir IV. tada nije uzeo naslov carskog prokonzula ili eparha, te je tako tim lukavim diplomatskim potezom ostvario stoljetni san hrvatskih vladara, da spoje dalmatinske gradove i otoke s hrvatskom državom. Otada "regnum Dalmatiae et Chroatiae" nije bio samo formalni naslov, nego je označavao jedinstveni političko-upravni teritorij.

Da bi čvršće vezao dalmatinske gradove za svoju državu, kralj Krešimir IV. ostavio je samostalnost gradskim upravama i obvezao se zasebnim ispravama da će im poštovati slobodu i stara prava kako ih je prije zatekao. Pristao je na još neke druge obveze, kao što su: potvrda po kanonskim propisima izabranog biskupa, slobodno sudovanje i trgovanje. Gradovi su se pak obvezali kralju Petru Krešimiru IV. da će mu davati jednu trećinu od lučkih prihoda, "danak mira" i da će ga pomagati svojim brodovljem ukoliko dođe do rata.

Gradski su prihodi jačali vlast Petra Krešimira, koju je on još više učvršćivao poticanjem razvoja hrvatskih gradova Biograda, Karina, Skradina, Šibenika i Nina, te osnivanjem brojnih samostana i darivanjem zemljišnih posjeda Crkvi. Tako je i 1066. izdao povlasticu samostanu sv. Marije u Zadru, u kojemu je utemeljiteljica i prva opatica bila Čika iz roda Madijevaca, njegova polusestra. Taj je samostan važan kako u hrvatskoj kulturnoj baštini, tako i za održavanje hrvatskog značaja Zadra, za kojim je bilo stalnih mletačkih i kasnije talijanskih prisvajanja.

Sve te velike promjene kojima mu je državne granice "svemogući Bog proširio na kopnu i moru" ("quia Deus omnipotenus terra marique nostrum prolungavit regnum"), odlučio je kralj Petar Krešimir IV. izraziti svoju zahvalnost u Ninu 1069. darovanjem otoka Mauna samostanu Sv. Krševana u Zadru. Prigodom tog dogodjaja Krešimir IV. je istaknuo da je to "naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom moru" ("nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni"), što je ujedno i dokaz da su tada Hrvati gospodarili Jadranskim morem.

Godine 1071. kod Manzikerta Turci-Seldžuci zadali su težak udarac Bizantu, pa su to pokušali ustankom iskoristiti Bugari i Dukljani, kojima su se pridružili i Hrvati. Bizant je uspio usprkos velikim neprilikama i nevoljama razbiti ustanak i nakon što su vrlo brzo sredili Bugare, odlučili su srediti račune i s Petrom Krešimirom IV. Tako je normanski knez Amiko pristaša Bizanta, navalio s mora, pa je potkraj travnja i početkom svibnja god. 1074. opsjedao Rab ali bez uspjeha. Međutim nekako su uspjeli zarobiti na nepoznatom mjestu nekoga hrvatskog "kralja", možda samog Krešimira IV. ili vjerojatnije neretvanskog bana Marjana II. Berigoja koji je tada bio admiral i suvladar, pa je zato došlo do nagodbe za oslobodjenje po kojoj su gradovi Split, Trogir, Zadar, Biograd i Nin ustupljeni Normanima. Normane su već iduće godine iz Jadrana protjerali Mlečani, kada je kralj Petar Krešimir IV. već bio mrtav.

Smrt i nasljednici

Godine 1075. kralj Petar Krešimir IV. pokopan je u crkvi sv. Stjepana, gdje su bile grobnice knezova i kraljeva hrvatskog roda. Nažalost, Turci su kasnije crkvu sv. Stjepana razorili, redovnike koji su čuvali grobove protjerali, a grobnice uništili. Kako Petar Krešimir IV. nije imao sina nego samo kćer Nedu i kako mu braća nisu bila više na životu, naslijedio ga je na hrvatskom prijestolju dotadašnji slavonski ban Dmitar Zvonimir (1076-1089). Hrvatska kraljevna Neda Krešimirova se udala za neretvanskog bana i admirala Marijana II. Slavca (1073-1076) kojemu je rodila Krešimirova unuka i zadnjega domaćeg bana Petra II. Slavca (Petar Svačić Krešimirov, 1089-1093).

Stjepan II. Držislav

Stjepan Držislav (latin. Stephanus Dirsisclaus) je bio srednjovjeki hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića. Rodjen je kao sin kralja Mihajla Krešimira II. (949-969) i kraljice Jelene Zadarske, a imao je 3 sina: bana Gojslava (oko 1000-1020), kasnijeg kralja Krešimira III. (999-1035) i kratkotrajnog kralja Svetislava Surinu (jugoime: Svetoslav Suronja - 996-999) koji ga je prvi naslijedio. Značajno je da je starohrvatska dinastija Trpimirovića na čelu Kraljevine Hrvatske imala čak 4 uzastopna vladara pod imenom Stjepan: Stjepan I. Miroslav (945-949), Stjepan II. Držislav (969-995), Stjepan III. Dobroslav i Stjepan IV. (naš zadnji kralj 1089-1091). Kralj Držislav je vladao od 969. do 996./997. godine. Bio je u dobrim prijateljskim odnosima s Bizantskim Carstvom i njegov saveznik u 40-godišnjem ratu s bugarskim carom Samuilom.

Povijest vladanja

Nakon smrti oca Mihajla Krešimira III, umjesto mladog Držislava je sve do svoje smrti 976. kao regent vladala njegova majka Jelena Zadarska. Stjepan Držislav je zatim župana Godimira proglasio hrvatskim banom. Dotle je u Srbiji oko god. 960, bez pravog nasljednika umro veliki župan Časlav Klonimirović koji je nakratko pod svojom vlastu ujedinio župane Raške, Duklje, Paganije, Zahumlja, Travunje i Bosne. Već 971. god. Srbija postaje pokrajinom bizantinskog carstva. Smatra se da je u to doba Bosna s većim dijelom Crvene Hrvatske došla opet u okvir kraljevine Hrvatske, ali bez Duklje gdje je krajem 10. stoljeća zavladao Ivan Vladimir, rođak Časlava Klonimirovića.

Bugarski car Samuilo (980.-1014.) uspio je za nekoliko godina proširiti svoju vlast prama zapadu na Srbiju, istočnu Bosnu, Srijem i današnje srpsko Podunavlje, kao i na dio jadranskog primorja u Dalmaciji južno od rijeke Cetine, osvojivši Duklju, Travunju, Zahumlje i neretvansku područje (Paganija). Time je postao opasan susjed hrvatskoj državi između godine 986. i 989. Car Samuilo provalio je i u Hrvatsku, ali ju nije uspio pokoriti, što pokazuje da se je Hrvatska za vladanja Krešimira II. i njegova sina Stjepana Držislava već uspjela oporaviti od posljedica nutarnjih sukoba. Samuilo je tijekom tih ratova progonio i neke svoje rođake koji su često spas tražili upravo u Hrvatskoj. Kralj Držislav ih je gostoljubivo primao i njih 14 nastanio u podgrađu grada Klisa. Kako su ovi bugarski bjegunci pripadali rimokatoličkoj crkvi, po savjetu splitskog nadbiskupa Martina, skupili su 994. god. novce za izgradnju crkve sv. Mihajla u Solinu.

S ciljem da što više učvrsti savezničke odnose, Bazilije II. je ustupio Stjepanu Držislavu na upravu dalmatinske gradove i većinu otoka do Kvarnera (kao nekoć i Tomislavu). Samom Držislavu je Bizant priznao kraljevski naslov i obdario ga kraljevskim znakovima: krunom, žezlom, plaštom i zlatnom jabukom, pa ga je odlikovalo titulom carskog "eparha i patricija". Stoga se Držislava smatra prvim hrvatskim okrunjenim kraljem, a tom je prigodom Držislav uzeo i kršćansko ime Stjepan. Dugi mir u 10. stoljeću između Hrvata i Mlečana omogućio je i razvitak trgovine na moru. Međutim Mlečani koji su najviše profitirali tom trgovinom, nakon što su obnovili dobre odnose s Bizantom i njemačko-rimskim carstvom, odlučili su od 996. prestati plaćati "uobičajeni danak" (solitus census) Hrvatima i Neretvanima, što je dovelo do novih sukoba na Jadranskom moru s novim mletačkim duždom Petrom II. Orseolo.

Sukobi nasljednika

Držislav je bio jedan od najdužih hrvatskih vladara koji je kraljevao oko 3 desetljeća, a pred kraj života od 990. godine je za podkralja i nasljednika proglasio svoga najstarijeg sina, Svetislava Surinu. U arheološkom muzeju Split se čuva ploča s oltara crkve u Kninu gdje piše latinski: CLV DUX HROATOR IN TE PUS D IRZISCLV DUCE MAGNU - što bi značilo: Svetoslav, hrvatski princ u doba velikog kralja Držislava. Napomena: u jugoslavenskoj historiografiji i dijelom sve do danas se spomenuti Svetislav Surina često navodi iskrivljeno pod 'srboidnim' imenom kao tzv. "Svetoslav Suronja", što je pogrješno.

Kralj Stjepan Držislav umro je god. 996./997, a za sobom je ostavio 3 sina: Svetislava Surinu, Krešimira i Gojslava. Izmedju tih sinova su nakon smrti Držislava nastupili dinastički sukobi i višegodišnje borbe za prijestolje, pa je zato Hrvatska država na prijelazu 10./11. stoljeća opet jako oslabila i izgubila većinu otoka i dalmatinske gradove, te svu Crvenu Hrvatsku na jugoistoku. Prvo je nakratko zavladao najstariji sin Svetrislav Surina (996.- 999.), a kada je ovaj svrgnut, kroz duže vrijeme je vladao njegov brat Krešimir III. (999.- 1030.) koji je bio i otac Držislavova unuka i kasnijeg kralja Stjepana III. Dobroslava (1030.- 1056).

Kralj Tomislav

Tomislav (latin. Tamislaus) je najprije bio ban Primorske Hrvatske, negdje od 910, a obično se smatra kako je proglašen kraljom 925. i kraljevao je barem do 928, iako se potom ne navodi kada je umro. O njemu se pouzdano zna razmjerno manje u poredbi s inim kasnijim hrvatskim vladarima. Iz vladarske je kuće Trpimirovića. Zna se razmjerno malo o dolasku Tomislava na vlast i odlasku s nje, a titula kralja je žestoko osporavana od tendencioznih jugo-istoričara (jer navodno ne znaju pobliže kada i kako ju je stekao): Glavni razlog u pozadini te jugo-kontroverze je zapravo, što je stvorio najveću hrvatsku državu i u okviru tadanje Hrvatske ovladao i cijelom Bosnom - a to je za naše pristrane jugo-istoričare nedopustivo: Posve sličnu negatorsku predočbu u jugoistoriji potom ima i nepodobni kralj Stjepan III. Dobroslav (1030.-1056.) - jer se proširio predaleko na istok (do Drima i Dunava).

Povijest vladanja

Tomislav I. Trpimirović, sin i nasljednik južnohrvatskog bana Muncimira i Maruše Černi, bio je prvi hrvatski kralj. Oca je naslijedio 910. godine i vladao je u doba prodiranja mađarskih konjanika kao i Bugara, prema zapadnoj i južnoj Evropi. Nakon osvajanja Panonske, Mađari su napali i Dalmatinsku Hrvatsku, ali Tomislav ih je u žestokim izravnim okršajima, te ratnim lukavstvima i zamkama potpuno razbio i uništio. Teško poražene i ponižene ostatke Arpadove vojske, knez Tomislav stao je čistiti iz svoje države. Tako je pobjednički ušao u Panonsku Hrvatsku, gdje ga je lokalno stanovništvo oduševljeno dočekalo kao svoga spasitelja, dok su razbijeni Mađari prebjegli preko Drave.

Tu pobjedu Hrvati danas smatraju važnom, jer su se tada po prvi put spojili sjeverni i južni krajevi, od Drave do mora u jedinstvenu državu, koja je zapremala površinu oko 120.000 km². Ona se prostirala od Raše pa do Srijema, Drine i Zahumlja, a u njoj su bili i neretvanski otoci Vis, Brač i Hvar, te dalmatinski gradovi. Naime, Bizant je u to doba zbog opasnih bugarskih prijetnji sklopio savez s Tomislavom i za uzvrat mu je predao dalmatinske gradove. Širenjem Primorske Hrvatske je jačala i njezina vojna snaga.

Tako je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet napisao u svojoj knjizi "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio"), da je tadašnja "Hrvatska mogla dići 60.000 konjanika i 100.000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakome 10-20 mornara-ratnika". Na brodovima je osim mornara-ratnika bilo i veslača. Obzirom na te vojne snage se proporcionalno procjenjuje da je u to doba Hrvatska mogla imati oko 2,000.000 stanovnika (tj. polovica od današnjih). U knjizi je car Konstantin također zapisao: "Ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego s tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije."

Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom s mnogo Srba pobjegao u Hrvatsku, gdje su zahvaljujući Hrvatima i Tomislavu spasili žive glave. Tomislav je i ranije par puta prilazio Srbima u pomoć, spašavajući ih od Bugara. Zbog jake države i vojske, te velikog rasta osobne moći i ugleda, Tomislav odlučuje svoju kneževinu pretvoriti u Kraljevinu Hrvatsku. Tako je godine 925. po legendi okrunjen za hrvatskog kralja (latinski: rex Croatorum) uz blagoslov Svete Stolice i pape Ivana X. na Duvanjskom polju. Da li je Tomislav uistinu bio kralj, do danas je ideološki predmet spora među jugo-istoričarima.

Naglo jačanje Hrvatske nije odgovaralo bugarskom caru Simeonu, pa je on 926. godine iznova poslao jaku vojsku, koju je kralj Tomislav dočekao i porazio. Poraz bugarske vojske, u to doba jedne od najjačih u Evropi, najbolji govori o vojnoj snazi Tomislavovih trupa. Kralj Tomislav u hrvatskoj nacionalnoj ideologiji igra veliku ulogu: on je osigurao narodni i državni opstanak, učvrstio je i ojačao razvitak trgovine i privrede, te je snažno privukao dalmatinske gradove i otoke, koji su na taj način dobili na hrvatsko-slavenskom identitetu. Tomislav je organizirao i sredio nutarnje probleme, stavši iza donesenih zaključaka o jedinstvenoj crkvenoj jurisdikciji. Kralja Tomislava naslijedio je nakon 928. godine njegov mlađi brat Trpimir II.

Ratovanje

Tomislav je vladao u doba prodiranja mađarskih nomadskih konjanika iz Azije prama zapadnoj i južnoj Europi. Nakon osvajanja Panonije i Slavonije (tada Slovinje), Mađari su napali i Primorsku Hrvatsku, ali Tomislav ih je odbio natrag preko Drave (što pokazuju i novi arheonalazi južnohrvatskog tipa u tadanjoj Slavoniji). Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet piše da je u to doba: "Hrvatska mogla dići 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakome 10-20 mornara-ratnika" (jugo-stručnjaci drži da se radi o preuveličavanju).

On navodi i sljedeće podatke: "Krštena Hrvatska ima ove naseljene gradove: Nin, Biograd, Velicin, Skradin, Hlijevno, Stup, Knin, Kori, Klobuk. Veliku takvu moć i množinu naroda imaše Hrvatska do arhonta Krasimera. Zbog toga što ovaj umre, a sin njegov Miroslav vladaše 4 godine, od ruke bana Pribine pogibe, a u zemlji nasta raskol i razdor veliki, umanji se broj i konjaništva i pješadije i sagena i kondura, što imahu Hrvati. Danas imade sagena 30, male i velike kondure, konjaništvo i pješadiju."

U djelu je car Konstantin također zapisao: "ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego s tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije." Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom pobjegao u Hrvatsku. Bugarski car Simeon je 926. poslao jaku vojsku na Hrvatsku koja je tu poražena. Poraz bugarske vojske, u to doba jedne od najjačih u Europi, dokazuje moć hrvatskih vojnih snaga u to doba.

Proglašenje kraljem

Tomislav se po prvi put 925. navodi kao rex ("kralj"), u pismu pape Ivana X. U svojoj povijesti Toma Arhiđakon spominje da je 914. Tomislav dux. Iz toga je povjesničar Franjo Rački godine 1871. zaključio da je Tomislav u međuvremenu postao kralj. Uz to, u djelu Regnum Sclavorum (u jugo-istoriji poznatom pod nazivom Ljetopis popa Dukljanina), opisuje se krunidba jednoga slavenskog kralja (koji se ne naziva Tomislav ni u latinskoj verziji, niti u tzv. hrvatskoj redakciji) krunom koju mu je poslao bizantski car na polju Dalmi. Po pretpostavki Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, na Duvanjskom polju je obavljena krunidba kralja Tomislava.

O Tomislavu se mora zaključiti da ga je i papa pismeno smatrao kraljem, a da ga Bizant vjerojatno nije priznavao zbog svojih interesa. Glavni argument o kraljevanju Tomislava je titula rex, koja se dvaput pojavljuje u papinskom pismu od 925. godine (ali to za jugoslaviste nije nepobitan dokaz). Primjerice, bugarski kan Boris se u pismu Pape Ivana VIII. isto spominje kao "rex Vulgarorum" iako je bio samo kan.

Kraj vlasti i nasljednik

Koliko je poznato, Tomislav se zadnji puta pismeno spominje u kontekstu crkvenog sabora 928., ali nema dostupnih podataka o njemu s kasnijim datumom. Konstantin VII. Porfirogenet ne spominje Tomislava, ali govori o Trpimiru u to vrijeme, pa se pretpostavlja da je Tomislava 928. ili koju godinu kasnije naslijedio brat Trpimir II. (929.- 935.), otac Krešimira I. (935.- 943.).

Najlošiji Trpimirovići

Razmjerno lošiji Trpimirovići s puno manjom državom negoli danas tj. ograničenom pretežno na južnu Primorsku Hrvatsku bez Slavonije, Hercegovine, Istre, otoka i lučkih gradova su bili npr. Krešimir I. (935.- 944.), Stjepan I. Miroslav (944.- 949.) Svetislav Surina (995.- 999.) i Petar Svačić (1092.- 1097.), a izrazito je najlošiji i nesposoban od Trpimirovića bio Krešimir III. Surina (999.- 1035), čija je državica u raspadu bila praktično "reliquiae reliquiarum" tj. ostatak ograničen uglavnom samo na kopnenu Dalmaciju poput najranijih južnohrvatskih banova i čak mu je papa oduzeo kraljevski naslov pa je bio bizantskim vazalom od 1020.- 1035. U njihovo je doba uglavnom zbog nutarnjih dinastičkih borbi za vlast uništeno gospodarstvo, vojska i flota. Takav dobrodošli nered su dakako iskoristili susjedi, pa su rubna državna područja na sjeveru, istoku i Jadranu većinom zauzeta i bar privremeno pripojena drugim susjednim državama: Magjarskoj, Srbiji, Bizantu, Veneciji itd.

Krešimir III. Surina

Krešimir III. Surina (jugoistorija: Krešimir III - Surinja) je starohrvatski kralj južne Primorske Hrvatske iz dinastije Trpimirovića i osnivač poddinastije Krešimirovića. Krešimir je bio srednji sin kralja Stjepana Držislava, pa je vladao od 999. do 1030. godine nakon svoga starijeg svrgnutog brata Svetislava Surine I. Do 1020. god. mu je suvladar bio mlađi brat, ban Gojslav. U doba njegove vladavine Bizant je opet proširio svoju vlast nad Dalmacijom, a mađarski kralj Stjepan oduzeo mu je Panonsku Hrvatsku sjeverno od Save i stvorio od toga samostalnu banovinu Sclavoniu - što je prvo ime današnje Slavonije od 11. stoljeća.

Nakon što je kralj Stjepan Držislav preminuo oko 997. god., njegov sin Svetislav Surina I. je postao kratkotrajno hrvatskim kraljem. Ubrzo su se njegova dva brata Krešimir i Gojslav, ujedinili da bi uz pomoć Bugara svrgnuli Svetislava. Bugari su rado pomogli svrgavanje kralja koji je bio saveznik njihova neprijetelja Bizanta, pa je tada bugarski car Samuilo s moćnom vojskom provalio na zapad 998., zauzevši dio Dalmacije i Bosne. Nakon završenih vojnih operacija, Samuilo je osvojena područja predao na upravljenje braći Krešimiru i Gojslavu, na što su se oni zavjetovali na savezništvo s Bugarskom umjesto s Bizantom. Tako je u Hrvatskoj god. 999./1000. nastalo dvovlašće, jer su u Bosni i južnoj Dalmaciji uz stranu pomoć već prevladali Krešimir i Gojslav, dok je zapadnu Hrvatsku do god. 1000. još držao raniji Svetislav.

Tijekom posljednje 2 godine borbe za prijestolje u već smanjenoj Hrvatskoj (999.-1000.), Svetislav Surina je bio prisiljen pobjeći u Veneciju. Iste godine je mletački dužd Petar II. Orseolo ukinuo dugu tradiciju prijateljstva Mletačke Republike i Hrvatskog Kraljevstva, pa započeo pomorske intervencije ratnom flotom na hrvatskoj obali koje su završile njegovim osvajanjem Dalmacije, obale i otočja. Najprije je zauzeo Kvarner i Zadar, potom Trogir i Split, pa Korčulu i Lastovo, da bi mu se napokon predala i sama hrvatska prijestolnica - Biograd na Moru.

Krešimir i njegov brat-suvladar Gojslav su kroz cijelu vladavinu pokušali vratiti vlast nad dalmatinskim gradovima. Nakon propasti Prvoga bugarskog carstva god. 1018., na diplomatsku intervenciju bizantskog cara Bazilija II. je zaključen i mir s Venecijom koja je zadržala dalmatinske gradove, a Gojslav i Krešimir su prihvatili biti bizantskim vazalnim kraljevima Hrvatske tj. zapravo su sebe degradirali u banove smanjene Primorske Hrvatske kao prije Tomislava.

Venecija, Bizant i Ugarska su iskoristili te dinastčke borbe i rasulo u Hrvatskoj, pa su podpomogli Stjepana Svetislavića (1027.- 1050.) sina Svetislava Surine, da od 1027. god. iz Mađarske zauzme Posavsku Hrvatsku sjeverno od Save, koja je zatim postala banovinom Slavonijom u vlasti panonske dinastije Svetislavića kroz 11. stoljeće. Ona je još uvijek bila tek formalno (de jure) dijelom Hrvatske, ali njeno pravo ujedinjenje s Hrvatskom dogodit će se za vladavine idućega najmoćnijeg starohrvatskog kralja Stjepana III. Dobroslava (1035.- 1050.) kojega jugoistoričari prešućuju i prikrivaju (jer je zavladao ne samo do Drave nego do Dunava, Drine i Drima). Potom je Petar Krešimir IV. za nasljednika odabrao slavonskog bana Dmitra Zvonimira iz dinastije Svetislavića okrunjenog 1074. god. Taj najslabiji hrvatski kralj Krešimir Surina II. je preminuo oko 1030. god. i najvjerojatnije je pokopan u crkvi sv. Stjepana na Otoku kod Solina koja je tada bila kraljevskim mauzolejom Trpimirovića.

Literatura

  • Thomas archidiaconus: »Historia Salonitana«, caput 13.
  • J. Rački: Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, str. 62.
  • Rudolf Horvat, 1924: Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb.
  • Ferdo Šišić, 1925: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Matica Hrvatska, Zagreb. ISBN 86-401-0080-2
  • Bösendorfer, J. 1952: Istočna granica Tomislavove, Krešimirove i Zvonimirove Hrvatske u savsko-dravskom interamniju. Rad JAZU 286: 143-170, Zagreb.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Osobni pribor