Ostrogoti (iztočni Goti)

Ostrogoti (iztočni Goti): - Goti (gotski-latinicom: Gutans) su rano germansko pleme, koje potječe iz Skandinavije, a najviše iz Götalanda. Nakon selidbe na jug su osnovali kraljevstvo na skitskom ozemlju (danas: Ukrajina i Bjelorusija). Ulijevali su veliki strah protivnicima svojim običajima žrtvovanja zarobljenika bogu rata.

Podjela Gota

Kao sjeverni rimski susjedi, napali su ozemlje Rimskog Carstva prvi puta 238. godine po Kr. Godine 267. započeli su prvu veliku barbarsku invaziju na Rimsko Carstvo. Cijele su provincije skoro opustošene: Makedonija, Pont, Azija. Godinu dana kasnije 268. pretrpili su veliki poraz od Rimljana u bitki kod Niša i odbačeni su na sjever preko Dunava. Jedna skupina Gota je potom osnovala neovisno kraljevstvo u Dakiji, koju je car Aurelijan prepustio barbarima, što su Zapadni Goti nazvani Vizigoti. Druga grupa su Iztočni Goti ili Ostrogoti, koji stvaraju kraljevstvo na sjeveru Crnog mora. Zato su od 3. stoljeća Goti već podjeljeni na dvije veće grupe: Istočni Goti ili Ostrogoti i Zapadni Goti nazvani Vizigoti. Ostrogoti su time ostali u starom kraljevstvu (Ukrajina), a Vizigoti su se preselili na područje Dakije u Rumunjsku, gdje stvaraju drugo novo kraljevstvo.

Hunski vazali i doba uzpona

Goti su postali hunskim vazalima u 4. stoljeću, čija vlast je okončana do 450. godine. Od 455. do 489. godine Ostrogoti su živjeli u balkanskim provincijama, da bi potom pod vodstvom Teodorika prešli u Italiju, gdje su osnovali svoje kraljevstvo. Što se Vizigota tiče, Huni su njih protjerali preko Dunava 376. godine i oni su 9. kolovoza 378. godine u bitki kod Hadrianopola pobjedili Rimljane i ubili cara Valensa. Zatim su Vizigoti živjeli u Meziji, pa su 395. godine pod vodstvom Alarika opljačkali Grčku, pa zatim prešli u Italiju i 410. godine osvojili Rim.

Potom su prešli zapadnije u Galiju i Španjolsku i oko 418. godine naselili su se između rieka Garonne i Loire, s glavnim gradom Toulouse, gdje su Vizigoti 475. proglasili neovisno kraljevstvo. Nakon poraza od Franaka 507. godine koje je predvodio Klodovik, Vizigoti su morali napustiti Galiju i ostala im je samo Španjolska kojom su vladali dok njihovu državu nisu uništili Arapi provalom iz Magreba od 711. godine. Ostrogoti i Vizigoti su opet bili ujedinjeni u 6. stoljeću pod vodstvom ostrogotskog kralja Teodorika Velikog, junaka germanske epske poezije i jedne od glavnih ličnosti Europe nakon hunskog rasula.

Kultura i vjera

Goti su kao i ini rani Germani izprva bili mnogobošci, ali nakon dolazka uz Crno more bar dielom već primaju kršćanstvo od 5. st. u inačici arianske sekte, gdje je bitnu ulogu u crkvenoj organizaciji i pokrštavanju imao njihov prvi biskup Wulfila. Kasnije s provalama u Rimsko carstvo i nakon zauzeća Italije postupno preuzimaju rimski katolicizam.

Već pri polasku iz svoje baltičke pradomovine, Goti su bili pismeni pa su tada rabili posebno starogermansko pismo tj. gotske rune. Kasnije s provalama u područje Rimskog carstva postupno preuzimaju latinicu. Najveći starogotski tekst i glavni izvor za njihov jezik je prvi gotski prijevod Biblije koji je već u 5. st. pripremio njihov biskup Wulfila. Neki hrvatski paleografi, a najviše Marko Japundžić i sljedbenici smatraju da su rane gotske rune uz Crno more imale bitan utjecaj na kasnije oblikovanje hrvatske uglate glagoljice.

Gotski jezik

Izim starogermanskih imena i toponima koje su Rimljani zapisali u manjeviše romaniziranom obliku iz osvojenih zemalja srednje i sjeverozapadne Europe, gotski je prvi bolje poznati starogermanski jezik s većim tekstovima iz kojih je vidljiv njegov rječnik, gramatika, stil i struktura tog jezika. Glavni izvornik za upoznavanje kasnoantičkoga gotskog jezika je Biblija biskupa Wulfile.

U rano predslavensko doba pod susjedskim utjecajem uz Crno more, već su predslavenski Hrvati nakon 4. st. morali preuzeti i asimilirati cieli niz gotskih riječi koje mi rabimo do danas ili smo ih koristili donedavna, ali su u 20. st. izbačene i ukinute kao nepodobni germanizmi. Naime oko 1/5 do 1/4 germanizama koji su u Jugoslaviji pogrješno pripisani utjecaju Austro-Ugarske, ustvari su ovi rani gotski arhaizmi predslavenskih Hrvata. Tih je najmanje u štokavštini (gdje su ih izbacili jugo-vukovci), a puno više ih ima u kajkavskim i čakavskim govorima gdje su se većinom održali do danas.

Tek malobrojni primjeri tih gotskih arhaizama očuvanih u književnoj štokavštini su: bota (bod: čakav. bot), frisiaz (frizura-češljanje), lekeis (liječnik), lekinassus (ljekovit), nu (ali-no), pops (pop-svećenik), skrizis (križ), smakka (smokva), stiurjan (stvoriti: čakav. storit), swaikra (svekrva), swairban (svrbiti), thaurna (trnje: čak. tarnak), weihitha (vještica), wopjan (vapiti-zapomagati), weinagards (vinograd) i wraks (vrag-đavo).

Znatno ih je više (preko 100) bilo u javnomu kultiviranom hrvatskom do Jugoslavije prije 1918, koji su dosad uklonjeni iz nametnutog nam Vukopisa, ali su ih još zadržali čakavci i kajkavci: uz gore spomenute još npr. bandi (strana: ča. banda), daughtar (udavača: ča. dotarica), flodra (podstava: kaj. futar), hropjan (krkljati: kaj.ča. hropiti), ja (da-jeste: kaj.ča. ja), saj (taj: ča. sej), skiuban (očerupati: kaj.ča. skubiti), skura (mračno: kaj.ča. škuro), skuran (smrknuti: ča. škurit), tekan (dirati: kaj. teknuti), thiuda (mnoštvo: ča. čuda), wazgo (upaliti: ča. vazgat), ... itd.

Goti na Balkanu (Haemonia)

Rat Alana i Huna protiv Gota je potrajao više od dva desetljeća. Ovaj dugotrajni sukob se ne može smatrati sličnim današnjim modernim ratovima, jer u njemu nisu sudjelovali cieli narodi nego su neka plemena bila neutralna, iako se njihov narod nalazio u ratu. Bez obzira na to rat je završio 375. godine kada su Goti bili poraženi. Istodobno s tom katastrofom su gotski vođe doznali kako se većina rimske vojske povukla s Balkana eda bi sudjelovala u velikom napadu cara Valensa na Perziju. Koristeći ovo, vođe gotskih plemena Tervinga i Greutinga su poslali ambasadore caru Valensu kako bi im bilo dopušteno neka se nasele unutar Rimskog Carstva.

Kako je 369 godine sklopljen mir kojim je završen manji rat s Gotima, car Valens se nakon 5 godina tamošnjeg mira osjetio dovoljno sigurnim 375. godine, da mobilizira sve svoje snage zbog rata s Perzijom. Prve viesti o nemirima na području barbarskog iztoka su došle do Rimljana tiekom zime 375/376. godine ali tomu se nije predavala veća važnost. Po mitu koji će kasnije stvoriti rimski povjesničari, Valens je primivši zahtjev Gota bio oduševljen vidjevši u ovom događaju priliku za sklapanje unosnih poslova i dobivanje novih novaka za svoju vojsku.

Ipak iz poviestnih dokumenata, taj mit nema veze sa stvarnošću. Na prvu viest o gotskom poslanstvu i njihovim zahtjevima, bizantski car šalje svoje ambasadore u Rim kako bi dobio vojnu pomoć Zapadnog Carstva u ovoj krizi. Istodobno on odgovara pozitivno na "molbu" gotskog plemena Tervinga da se nasele na Balkanu, dok isti zahtjev plemena Greutinga on odbija pokušavajući tako razdvojiti Gote na dva diela.

Početak rata

Zapovjednik rimskih snaga na sadanjem 'Balkanu' (tad ranije zvanom Haemonia) je u to doba bio Lupicinus kojega će se potom u mitu o dolasku Gota najčešće obtuživati kako je izazvao njihovu pobunu. On odmah izdaje naredbu kako Goti Tervinzi praćeni od rimskih snaga trebaju poći prama Marciopolu. Kako je ta uredba izazvala nemire, Lupicinus povlači snage koje su plemenu Greutinga blokirale prielaz Dunava, kako bi bolje kontrolirao Tervinge. Gledajući kako se ovo pleme sporo seli, dok su i Greutinzi istodobno prešli Dunav, Lupicinus se odlučio na pokušaj otmice vođa plemena Tervinga.

Danas se predpostavlja kako je to izvršeno po izravnoj carskoj naredbi, jer su rimski zapovjednici između 350. i 375. slične postupke već izvršili 4 puta, od čega su 3 bila po carevoj naredbi koja je bila u pismu što se treba otvoriti kada se stvore određeni uvjeti (u ovom slučaju bi to bio dolazak Greutinga na Balkan). Pokušaj otmice na jesen 376. godine je već propao i u svojem zadnjem pokušaju da spriječi rat, Lupicinus je odlučio napasti glavninu gotske vojske koja je bila nekoliko puta brojnija. Nakon što je napad propao, započeo je rat između Gota (Tervinga i Greutinga) protiv Rimskog Carstva.

Gotsko-rimski rat

Posljednja uloga Lupicinusa u ovom ratu je bila prva bitka kod Hadrianopola, kada su od Gota uništene sve rimske mobilne snage na Balkanu. Od tada pa sve do kraja ljeta 377. godine su Goti pljačkali Balkanom bez mogućnosti osvojiti ijedan utvrđeni grad. Rimski odgovor na ovu stanje se morao čekati sve do rujna 377. godine, kada su pomoćne snage Iztočnoga i Zapadnog Rimskog Carstva vodile nerješenu bitku s Gotima kod mjesta Ad Salices blizu ušća Dunava. Nakon nje Rimljani su se povukli kako bi očuvali putove koji vode preko Balkanskog gorja, tako da Goti ostanu zatvoreni u svojoj "enklavi". Ova taktika je bila uzpješna nekoliko mjeseci, sve dok Goti nisu dobili pomoć od nekih plemena Alana i Huna koji su im se pridružili u pljački. Na viest o tim pojačanjima Rimljani su se posve povukli, pa je jedina veća bitka u ovo doba bila kod Carigrada zimi 377/78., kada rimske snage pobjeđuju neprijatelja.

Podpuno svjestan opasnosti, car Valens tada naređuje sklapanje mira s Perzijom po bilo kojoj cieni, kako bi zajedno sa Zapadnim carom Gracianom mogao iduće godine napasti Gote. Na viest o mobilizaciji Zapadnog Carstva za rat na Balkanu su odgovorili barbari s Rajne, koji napadaju tamošnju oslabljenu rimsku vojsku, pa Gracian ne može stići na Balkan u doba kao što je bilo zamišljeno. Uvjeren u svoju navodnu brojčanu nadmoć (snage su bile izjednačene), Valens se odlučio sam napasti Gote u bitki kod Hadrianopola 9. kolovoza 378., koju će izgubiti zajedno sa svojim životom, nakon čega su ovi barbari opet dobili mogućnost da pljačkaju po Balkanu koliko žele.

Teodozije Veliki

Nakon te careve smrti, Gracijan izabire Teodozija da bude car rimskog Iztoka, s glavnim zadatkom pobjede nad Gotima. Od tih zahtjeva zapadnog cara i iztočnog pučanstva do ostvarenja proći će mnogo tmurnih godina. Tiekom 379. godine Rimske vojske su izbjegavale sukobe s Gotima pripremajući se za velike vojne operacie godinu dana kasnije. Sljedeće godine Zapadni car je sa svojom vojskom odlučio napasti Gote iz smjera Italije preko današnje Hrvatske, dok je Iztočni car napao iz smjera Grčke. Gracian ove 380. godine ostvaruje pobjedu nad Greutinzima, dok je Teodozije 380. godine bio katastrofalno poražen od Tervinga u Tesaliji.

Nakon tog poraza Teodozije bježi u Carigrad, kako bi osigurao svoj položaj protiv inih pretendenata, jer on je dobio taj carski mandat da pobijedi Gote. Iduće godine armije Zapadnog Rimsko Carstva nastavljaju uzpješne vojne operacije izbacivši Gote iz Grčke. Posljednja značajnija vojna operacija tiekom dolazka Gota na Balkan postaje iztrebljenje trećega Gotskog plemena koje je 382. godine zatražilo "dozvolu" da se naseli na 'Balkanu' (tada Haemonia). Nakon toga velikog vojnog uspjeha, 3. listopada 382. dolazi do zaključenja mira, kojim se potvrđuje pravo Gota neka u miru žive u rimskoj provinciji Trakiji.

Iztočni Goti (Ostrogoti)

Iztočni Goti ili Ostrogoti su bili barbarsko germansko pleme, koje je od iztoka ušlo u Rimsko Carstvo (Bizant) i bitno su utjecali na političke prilike kasnijeg Rimskog Carstva. Najznačajniji kralj Ostrogota je bio Teodorik Veliki, koji je svrgnuo prvoga barbarskog kralja Italije Odoakara.

Ostrogoti pod Hunima

Uzpon Huna oko 370. godine je podvrgnuo Ostrogote u vazalni odnos i ostrogotski vladar Ermanarik ubija se 378. godine. Tokom su idućeg desetljeća razna gotska plemena s Hunima došla do Balkana. Goti kralja Valamera su bili jedan od glavnih hunskih vazala u bitki kod Halonsa 451. Nekoliko gotskih ustanaka protiv Huna je ugušeno, ali su od Huna mnogo naučili o konjima. Nakon smrti Atile, Gepidi i Goti kralja Valamera pobjeđuju Hune u bitki kod Neda 454. godine.

Ostrogoti nakon Huna

Nakon ove pobjede nad Hunima, Goti kralja Valamera i njegovog nasljednika Teodomira stvaraju svoje kraljevstvo u Panoniji. Krajem 5. stoljeća oni sklapaju uniju s tračkim Gotima, nakon čega nastaje narod poznat u povijesti pod imenom Iztočni Goti (Ostrogoti). U to doba su oni sklapali saveze s Rimskim Carstvom, pa su i opet ratovali, uglavnom njihovi odnosi su obuhvaćali cielu skalu između savezništva i neprijateljstva. Zatim su kao i Vizigoti otišli dalje na Zapad.

Uzpon Gota: Teodorik Veliki

Najveći ostrogotski vojskovodja je bio Teodorik Veliki, rodjen 454. godine kao sin kralja Teodemira. Još kao mladi dječak je došao u Carigrad kao talac, tj. za osiguranje mira izmedju Ostrogota i Bizanta. Život na dvoru u Konstantinopolu mu je omogućio naobrazbu u vojnoj taktici i načinu vladanja velikim carstvom, što mu je kasnije poslužilo kad je postao vladarom jednog diela Rimskog carstva s romaniziranom mješavinom naroda. Bizantski carevi Lav I. i Zenon su Teodorika iznimno cienili. Vratio se medju Ostrogote kad je imao 20 godina. U to doba su se Ostrogoti naselili na bizantskim dielovima Rimskog carstva i postali teško kontroliranim saveznicima Bizanta. Teodorik Veliki pokorava i ujedinjuje gotska plemena na europskom dielu Iztočnog Rimskog Carstva, a car Zenon ga imenuje konzulom 484. godine, bojeći se kako će se ovaj od saveznika pretvoriti u neprijatelja.

Teodorik Veliki postaje kraljem Ostrogota od 488. godine. Car Zenon ga šalje kao svog mandatara u Italiju kako bi preuzeo vlast od Odoakra, koji je 476. godine srušio Zapadno Rimsko Carstvo. Godine 488. Teodorik je sa svojom vojskom stigao u Italiju, čime su panonsko područje i Dunav ostali bez gospodara. Teodorik pobjeđuje u bitkama kod Isonza (489.), Milana (489.) i Ade (490.). Godine 493. zauzima Ravenu i osobno ubija Odoakara. Kako je bio regent maloljetnog Vizigotskog kralja tj. njegovog unuka Amalrika, Teodorik Veliki je bio u stvari i kralj Vizigota. Teodorik će svoje carstvo u Italiji proširiti po cieloj Dalmaciji u rimskim granicama, sve do Kolubare i cieli Srijem sa Singidunum-om (Beograd).

Bizantsko-gotski rat 535-552

Nakon Teodorikove smrti 526., Ostrogoti i Vizigoti su se ponovo razdvojili: Amalarik je nasliedio vizigotsko kraljevstvo u Španjolskoj, a maloljetni Atalarik je nasliedio Italiju i Provansu. Ubrzo počinju sukobi među Ostrogotima. Atalarika nasljeđuje majka Amalasunta koju ubijaju. Tako oslabljen ostrogotski položaj koristi car Justinijan I., koji ubojstvo kraljice rabi kao povod za rat i to je bio početak novoga gotskog rata 535.- 552.

Prvi pohod: poraz Ostrogota

Belizarije kao najuzpješniji carski general, predvodio je napad na Ostrogote. Belizarije je odmah zauzeo Siciliju, prešao u Italiju i do studenog zauzeo Napulj, a Rim do prosinca 536. Iz Rima je pobjegao ostrogotski kralj Vitiges. Belizarije zauzima 540. priestolnicu ostrogotskog kraljevstva Ravennu i zarobljava ostrogotskog kralja Vitigesa.

Ponuda mirnog sporazuma

Justinian I. je imao problema na iztoku Bizanta: Perzijanci su napadali i pravili probleme, pa mu je bio potreban miran zapadni front i jedna neutralna zemlja, koja bi ga odvajala od neprijateljskih Franaka. Tada Justinian I. nudi Ostrogotima velikodušan sporazum, neka oni zadrže neovisno kraljevstvo na sjeverozapadu Italije, ali da mu predaju pola blaga Ostrogotskog kraljevstva: to je bilo zaista ogromno blago, jer je Italija dotad bila iznimno bogata. Tu Justinianovu poruku Ostrogotima nosio je Belizarije, koji je sam bio protiv takve ponude.

Ostrogotsko plemstvo se plašilo da sporazum ne sadrži neku skrivenu namjeru. Ostrogoti nisu vjerovali Justinijanu, a Belizariju su vjerovali jer su s njim često bili u kontaktu, pa su zahtjevali neka i on potpiše sporazum. Ostrogoti su baš bili izgubili kralja pa ponudiše krunu Belizariju. Belizarije je bio vojnik lojalan caru pa se pretvarao kako prihvaća tu ponudu i da ide u Ravennu na krunidbu. Medjutim on uhićuje vodje Ostrogota i zahtieva da cielo Ostrogotsko kraljevstvo bude dio Bizanta. Justinian I. je bio ljut, jer je imao probleme s Perzijom i trebao je miran zapad, pa je poslao Belizarija na front prama Perziji.

Nastavak rata

Godine 541. Ostrogoti ubijaju jednoga svog vodju koji je započeo pregovore s Carstvom i odmah biraju Totilu kao svoga novog vođu. Totila je započeo silovitu i uzpješnu borbu protiv Bizanta, zauzimajući cielu sjevernu Italiju i čak uspije zauzeti Rim nakon duge druge obsade. Belizarije se vratio u Italiju 544. i uspio je spasiti Rim, ali njegov pohod je ovog puta bio neuspješan zbog problema u opskrbi i dodatnim pojačanjima, koje Justinian nije poslao: neki povijesnici smatraju kako je bio ljubomoran. Justinijan I. godine 548. smjenjuje Belizarija i zapovjednikom postavlja Narzesa. U bitki kod Tagine Narzes pobjeđuje i ubija Totilu. Ostrogoti u Rimu se predaju, a u konačnoj bitki na Vezuvu u listopadu 553. Narzes pobjeđuje i zadnje ostatke ostrogotske vojske u Italiji.

Ostrogoti nakon poraza

S konačnim porazom se gotsko ime u Europi postupno zaboravljalo. Goti nisu uspjeli ono što je uspjelo u Galiji i Iberiji, tj. uzpostaviti nacionalnu državu jedinstvom romanskih i germanskih elemenata. U Španjolskoj su Goti unesli značajan element modernog naroda, dok su u Italiji oni vidjeni samo kao privremeni vladari i osvajači.

Najveći dio poraženih Ostrogota koji su pretežno ostali u sjevernoj Italiji (Lombardia), potom su se izmiešali i asimilirali medju kasnije doseljenim, germanskim Langobardima. Manji dio ranijih Ostrogota je takodjer preostao iztočnije osobito u Bosni, koji su se tu zatim asimilirali većinom medju doseljenim štokavskim Hrvatima. Povodom toga je kod nas nastala i posebna teorija o gotskom izkonu Hrvata: vidi još Kelemina (1932, 1939), Hauptmann (1935), Šegvić (1935), Mužić (1996, 1997) i pobliže Goti i Hrvati.

Ostrogotski vladari Italie

Prva dinastia Amal:

Teodemir (nije došao u Italiju)
Teodorik Veliki 476.- 526.
Atalarik 526.- 534.
Teodad 534.- 536.

Kasniji kraljevi:

Vitiges 536.- 540.
I1dibad 540.- 541.
Erarik 541.
Totila 541.- 552.
Teja 552.- 553.

Summary

The Ostrogoths (Latin: Ostrogothi or Austrogothi) were a branch of the later Goths (the other major branch being the Visigoths). The Ostrogoths, under Theoderic the Great, established a kingdom in Italy in the late 5th and 6th centuries. The Ostrogoths traced their origins to the Greutungi and a semi-legendary kingdom north of the Black Sea in the 3rd and 4th centuries. They were part of the Invasion of Rome. Their Danubian kingdom reached its zenith under King Ermanaric, who is said to have committed suicide at an old age when the Huns attacked his people and subjugated them in about 370. After their subjugation by the Huns, little is heard of the Ostrogoths for about 80 years, after which they reappear in Pannonia on the middle Danube River as federates of the Romans. However, a pocket remained behind in the Crimea when the bulk of them moved to central Europe, and these Crimean Ostrogoths existed until at least the 16th century.

After the collapse of the Hun empire after the Battle of Nedao (453), the Ostrogoths under Theoderic the Great first moved to Moesia (c. 475–488) and later conquered the Italian Kingdom of the German warrior Odoacer. Theoderic became king of the Ostrogothic Kingdom in 493 and died in 526. A period of instability then ensued, tempting the Eastern Roman Emperor Justinian to declare war on the Ostrogoths in 535 in an effort to restore the former western provinces of the Roman Empire. Initially, the Byzantines were successful, but under the leadership of Totila, the Goths reconquered most of the lost territory until Totila's death at the Battle of Taginae. The war lasted for almost 20 years and caused enormous damage and depopulation of Italy. The remaining Ostrogoths were absorbed into the Lombards who established a kingdom in Italy in 567.

Literatura

J. Kelemina, 1932: Goti na Balkanu. Časopis za zgodovino in narodopisje 27, Maribor.
L. Hauptmann, 1935: Kroaten, Goten und Sarmaten. Germanoslavica 3, Brno.
K. Šegvić, 1935: Die gotische Abstammung der Kroaten. Nordische Welt 9, Berlin.
J. Kelemina, 1939: Libellus Gothorum I - VII, študije o starogermanskih spominih v naši zemlji. Etnolog 12, Ljubljana.
I. Mužić, 1996: Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije. Iberia, Split. (6. izdanje: Dominović d.o.o, Zagreb 2002.)
I. Mužić, 1997: Hrvatska kronika, Libellus Gothorum 547.- 1089. Split (4. prošireno izdanje: Matica Hrvatska - Split 2001.)

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and partly Croatian Wikipedia.