PuntaArenas i čakavci

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Punta Arenas i čakavci (najjužniji poluhrvatski grad na svijetu): Punta Arenas (ranije Magallanes, prvo engl. Sandy Point) je najjužniji na svijetu veći grad, koji leži u Magellanovom tjesnacu južnog Čilea u Patagoniji, smješten na 53°10'S i 70°54'W. Tek par manjih gradića i više sela još ima i na južnijem otoku Ognjena Zemlja. Po podatcima iz godine 2008, Punta Arenas sad ima 150.826 stanovnika, od kojih su tu preoko 25.000 hrvatskog iskona iz Dalmacije, a najviše njih su čakavci s otoka Brača i to je naš najjužniji poluhrvatski grad na svijetu. Malo južnije preko Magellanovog tjesnaca je Ognjena zemlja (špan. Tierra del Fuego, čakav. Brač Sorýnji) kao susjedno otočje na najjužnijem kraju Patagonije koje je podijeljeno izmedju Argentine i Čilea. Sastoji se od Isla Grande de Tierra del Fuego i nekoliko manjih otoka na jugozapadu.

Abstract

Punta Arenas & Croats (the southernmost half-Croatian town in World): Punta Arenas (English: "Sandy Point") is the most prominent settlement on the Strait of Magellan. Punta Arenas is a commune and the capital city of Chile's southernmost region, Magallanes and Antartica Chilena. The city was officially renamed Magallanes in 1927, but in 1938 it was changed back to Punta Arenas. It is regarded by some as the world's southernmost city, although minor Ushuaia, Argentina, is actually located farther south. The 17th century explorer John Byron is sometimes given credit for the naming. But it was not until much later than any sort of city was settled by the Chilean government (1843). The city has also been known as "Magallanes" though today that term is normally used to describe the administrative region which includes the city. About 25,000 citizens in Punta Arenas are of Croatian origins from Dalmatia, and it is the southernmost town including Croats.

Čakavski mjestopis

Stalna naselidba niza južnih čakavskih Hrvata u Patagoniji je po sigurnim pismenim navodima započela tek negdje pred dva stoljeća. Medjutim, ipak postoje još ini posredni pokazatelji iz jadranske čakavske predaje (Veyske Povede), kao i iz pomorskoga čakavskog mjestopisa za Južnu Ameriku, kako su možda ipak naši moreplovci prije toga bar povremeno posjetili ove južnoameričke krajeve i više stoljeća ranije. Na to osobito upućuje dvadesetak jedinstvenih staročakavskih toponima oko Čilea koje su naši raniji pomorci s Jadrana rabili kroz više stoljeća u prekomorskim plovidbama na jugozapadu i još do 20. st. su bili poznati kvarnerskim otočnim starcima, a posve su različiti od medjunarodnih i svih inih naziva u svijetu za ovo najjužnije područje.

Takvi su npr. staročakavski pomorski nazivi: Sionkulàp (Pacifik-Tihi Ocean), Semèrna-Kulàp (Atlantik), Kulapsorýn (Južni Ocean-Antartičko more), Velasorýn (Patagonija), Sorýnje-Pustòši (Patagonske stepe), Hlami-Sorýnje (južne Patagonske Ande), Varsorýn (glavni vrh južnih Anda), Ursorýn (neki stari patagonski grad), Sorýnja-Valâda (patagonski zaljev San Mathías), Buke-Sorýnje (Magellanov tjesnac), Sorýn-Broć (Ognjena Zemlja), Mićasorýn (zapadni otok Chiloé), Skopje-Sorýnje (Patagonski otoci), Sorýtje (Falklandi-Malvinas), Artasorýn (Hornos-CapHorn), Sionsorýn (Južni pol-Antartik), itd.

PuntaArenas.jpg
  • Obalna panorama najjužnijega poluhrvatskog grada Punta Arenas: u pozadini Magellanov tjesnac i sniježni otok Ognjena Zemlja

Magelanov tjesnac

Magelanov tjesnac (staročakav. Buke-Sorýnje, jugosrb. "Mageljanov prolaz", špan. Estrecho de Magallanes, port. Estreito de Todos Santos): Magelanov tjesnac je morski kanjon koji razdvaja Ognjenu Zemlju od južnoameričkog kontinenta. Obadvije obale tog tjesnaca pripadaju Čileu. To je glacialni kanjon nastao klizanjem i topljenjem ogromnih ledenjaka, a dobio je ime po istraživaču Ferdinandu Magelanu (Fernão de Magalhães, 1480.- 1521.). Ovo je morski tjesnac na krajnjem jugu Južne Amerike, dug oko 580 km (360 milja). Prolaz odvaja južnoameričko kopno od otoka Ognjena Zemlja na jugoistoku i inih brojnih manjih otočića na jugozapadu. Ovo je najveći i najvažniji prirodni prolaz između Atlantskog i Tihog oceana. Tjesnac je danas pod upravom Republike Čile i nalazi se u 12. Regiji Magellanes i čileanski Antartik (špan. XII Región de Magallanes y de la Antártica Chilena). Njegova duljina je 583 km od rta Vírgenes na istoku do rta Pilar na zapadu, smještenog na otoku Desolación. Širina prolaza varira od 3 do 30 km, a u podmorju se nalaze znatne rezerve nafte i prirodnog plina.

Prolaz je službeno pronašao god. 1520. portugalski svjetski moreplovac Fernão de Magalhães (špan. Fernando de Magellanes) i kako je to bilo na dan Svih Svetih, prozvao ga je Estreito de Todos los Santos (Tjesnac Svih Svetih). Medjutim,- za isti taj tjesnac već odprije postoji kod nas na Jadranu (Kvarner) još stariji srednjovjeki naziv na čakavskom "Buke Sorýnje" - pa je moguće da su još prije toga ovim tjesnacom već navigali naši starohrvatski navakýre (moreplovci) iz Jadrana - npr. naš legendarni Admiral Hrvoje (Harvàtye Marjakýr) iz srednjovjekog Omiša koji je stigao bar do ušća Parane. Kao jedina prirodna i plovna spojnica Atlantika i Pacifika je Magellanov tjesnac imao vrlo važnu prometnu ulogu sve do izgradnje Panamskog kanala, koji je pušten u promet od 1914.

Potom je nakon 1. svj. rata plovidba Magelanovim tjesnacom oslabila, jer je nezgodan za brodove zbog čestih olujnih vjetrova, pa još zbog podvodnih stijena i ledenjaka koji se na južnim obalama spuštaju iz Ognjene Zemlje. Najčešći je tu kroz godinu svježi i jaki zapadnjak Willyvavos koji puše poput bure s udarnim rafalima i ljetnom tučom ili zimskom susnježicom. Drugi i rjedji je još žestoki ledeni orkan "Turbonáda" koji tu zimi uz sniježne mećave tutnji od Antartika i nalik je našemu kvarnerskom orkanu "Levantâra". U tjesnacu su glavna naselja na jugu gradić Porvenir kao središte čileanske provincije Tierra del Fuego (Ognjena Zemlja) kojeg su 1894. osnovali naši iseljenici, ter veći grad Punta Arenas na suprotnoj obali južne Patagonije kao najvažnija luka u tjesnacu.

Otok Ognjena Zemlja

Ognjena zemlja (španj. Tierra del Fuego, staročakav. Sorýn-Broć) je najveći sniježni otok na krajnjem jugu Južne Amerike, odvojen od sjevernijeg patagonskog kopna Magellanovim tjesnacom. Površina otočne grupe je 73.753 km², od čega glavni otok Isola Grande ima 47.992 km². Ovo je po veličini 29. otok u svijetu, a najviši vrh mu je zapadna planina Darwin (2.488 m) na čileanskoj strani. Ognjena Zemlja se administrativno sastoji od glavnoga velikog otoka Tierra del Fuego, pa 5 manjih otoka i mnogobrojnih sitnih otočića i školjeva (morske hridi) odvojenih mnogim kanalima. Otok je izgledom najsličniji sjevernom Islandu i obalne sniježne ravnice su puste i izložene olujnim zapadnim vjetrovima s mnogo oborina, kojima su donedavna lutala najjužnija indianska plemena Ona, Haush i Yamana.

Rt Horn (Artasorýn)

Čileu takodjer pripada i najjužniji otočni rt Amerike Cabo de Hornos (eng. Cape Horn, čakav. Artasorýn) koji leži južnije od Ognjene Zemlje na otoku Hornos (55°58′47.5″S / 67°16′18″W), gdje su najjači i stalni olujni vjetrovi s Antartika. Pravi kopneni rt Južne Amerike ustvari je na južnom kraju kontinentalne Patagonije Cabo San Isidro (Rt Sv. Izidora, engl. Cape Froward) koji leži u Magellanovom tjesnacu jugozapadno blizu Punta Arenas na 53°56′S / 071°20′W. Južnije od samoga Kaphorna vani na pučini još leže i 3 otočića (kameni 'školji') Diego Ramirez sa svjetionikom na južnoj širini 56º32,2'S. Iako se zove Horn (rog) to stvarno nije najjužnija točka Amerike jer su još južniji otočići Diego Ramirez, ali se zbog uvriježene tradicije i popularne poznatosti često ponavlja kao tzv. 'najjužniji' rt. Značajno je da su naši stari pomorci s Jadrana sve do 20. st. za taj najjužniji rt Horn od starine znali izvorno naše čakavsko ime Artasorýn, posve različito od svih inih pomoraca u svijetu. Taj posebni naš naziv je star više stoljeća, ali je nepoznato otkad i kako je nastao.

Rt Horn je prvi otkrio holandski navigator Cornelisz Willem Schouten 29. siječnja 1616. Do početka 17. st. je Dutch East India Company držala monopol na svu holandsku trgovinu Magelanovog tjesnaca i Rta Dobre nade, tada jedinih poznatih ruta iz Zapadne Evrope spram Pacifika. Kako bi našli još jedan alternativni put na istok i pokušali pronaći Terra Australis, bogati amsterdamski trgovac Isaac Le Maire i vlasnik broda Willem Schouten su zajednički financirali i vodili ekspediciju na kojoj je prvi put zabilježeno postojanje Rta Horn. Nagadja se kako je vjerojatno i Englez Francis Drake već 30 godina ranije oplovio rt Horn, ali je kraljica Elizabeta to proglasila državnom tajnom.

Od 17.- 19. st. je oko Rta Horn tekao promet trgovačkim jedrenjacima zvanim "cap-horners" i tim se smjerom tada odvijao veliki dio svjetske trgovine izmedju Europe i Pacifika. Rt Horn je jedno od najburnijih obalnih mjesta u svijetu, pa tu srednji vjetar kroz godinu puše oko 30 km/h, a zimi su česti hladni orkani preko 100 km/h. Toplinski prosjek godine je 5,2°C. God. 1945. su rt Horn i okolni otoci proglašeni Nacionalnim parkom Hornos. Rt leži u čileanskom akvatoriju i čileanska mornarica je tu podigla svjetionik i meteo-postaju parsto metara od rta. Smatra se kako pod morem oko rta Horn leži preko 800 potonulih brodova u kojima je stradalo oko 10.000 mornara, pa je dno oko rta Horn najveće brodsko groblje u svijetu.

Hladna klima

Klima Ognjene Zemlje je razmjerno slična poput Islanda tj. stalno hladna, vlažna i vrlo neugodna, a osobito zbog čestih i jačih vjetrova je neugodnija negoli na sjevernom Arktiku. Pripada subpolarno-oceanskom tipu s kratkim hladnim ljetima i dugim, vlažnim i umjerenim zimama. Sniježna unutarnjost otoka je brdovita i vrlo hladna, a na obalama se kroz fjordove spuštaju brojni ledenjaci. Na argentinskom sjeveroistoku pušu olujni vjetrovi uz manje oborina. Na čileanskom jugozapadu je isto vjetrovito, maglovito i jako vlažno kroz veći dio godine, pa tu ima malo suhih dana bez kiše, tuče ili snijega i tu često pušu jaki zapadni vjetrovi "CapHorners". Na nadmorskoj visini iznad 700m već počinje polarni pojas stalnog snijega i leda.

Jugoistočni otok Estados 230 km od Ushuaje, godišnje prima 1.400 mm oborina. Na vlažnijem zapadu su oborine još jače čak do 3.000 mm godišnje. Temperatura je stabilna tijekom godine s manjim oscilacijama: npr. najjužnija Ushuaia ljeti jedva dosegne 9°C, a zimi je tu oko 1 - 0°C. Puno snijega ima cijele godine, ponekad je i ljeti susnježica. Zbog tih hladnih i sniježih ljeta se brojni ledenjaci na brdima i u obalnim fjordovima uglavnom ne otapaju. Najjužniji manji otoci oko Cap Horna već imaju ledenu antarktičku klimu, a nutarnja viša brda imaju i polarnu klimu uz jake vjetrove, što sve čini rast drveća nemogućim na većem dijelu Ognjene Zemlje i jugozapadnim manjim otocima.

Povijest otoka

Tierru del Fuego je formalno 1520. otkrio Magellan, ali je do početka 19. stoljeća ostala slabo poznata. Kada je prilazio brodom do otoka, vidio je brojne vatre zapaljene uz obale i pomislio kako se domorodci spremaju za napad, po čemu je nazvan otok. Indianci iz plemena Yamana su doista zapalili vatre kako bi se ugrijali zbog smrzavanja. Medjutim, za isti taj južni otok već odprije postoji kod nas na Jadranu (Kvarner) još stariji srednjovjeki naziv na čakavskom "Brač Sorýnja" - pa je moguće da su još prije toga do njega već navigali naši starohrvatski navakýre (moreplovci) iz Jadrana - npr. gore spomenuti legendarni 'Admiral Hrvoje' iz srednjovjekog Omiša. Uvođenje ovaca i otkriće zlata 1880tih je dovelo na otok mnoge doseljenike iz Europe, Čilea i Argentine, što je završilo istrebljenjem indianskih domorodaca. Posljednji Haush je umro početkom 20. stoljeća, a zadnji čistokrvni Ona-muškarac 1995. Posljednja pripadnica Onasa Virginia Choinquitel udana za talianskog doseljenika, umrla je u lipnju 1999. od srčanog udara, u 56. godini života u gradiću Rio Grande na otoku Tierra del Fuego, čime je povijest Onasa starih 9.000 godina na ovom otoku konačno završila.

Godine 1881. je Ognjena Zemlja podijeljena između Čilea i Argentine i glavni grad argentinskog dijela otoka je najjužniji na svijetu gradić Ushuaia, a središte čileanskog dijela je naš gradić Porvenir, koji su osnovali Hrvati što tu i danas imaju većinu i glavne uloge na zapadu Ognjene Zemlje. Otok je prostorno podijeljen između Čilea i Argentine ravnom granicom sjever-jug. Glavne prihode u ovom području donosi nafta, prirodni plin, ovčarstvo i ekoturizam, a gospodarstvo se najviše temelji na vadjenju nafte i turizmu. Na argentinskoj istočnoj obali postoji i par manjih tvornica za elektroniku. Na Ognjenoj Zemlji radi najveća južnoamerička pivovara Cervecea Fueguína („Оgnjena pivovara“) čiji je čuveni proizvod pivo „Beagle“ nazvano po engleskom brodu koji je dvaput oplovio Ognjenu Zemlju. Uzgoj ovaca nekoć vrlo važan, sada sve više gubi na značenju. Najveća su otočna naselja na istoku argentinski gradići Rio Grande i Ushuaia blizu Cap Horna, koja je najjužnije stalno naselje u svijetu. Na otoku se nalazi još par manjih naselja.

Jugoslavenski Porvenir

Porvenir (indianski: Karkanke) je jedini gradić i upravno središte zapadnoga čileanskog dijela Ognjene Zemlje. Leži na sjeverozapadnoj obali glavnog otoka Isla Grande de Tierra del Fuego, u sredini Magelanovog tjesnaca nasuprot većega poluhrvatskog grada Punta Arenas. Godine 2007. je imao 6.940 stanovnika, a od ovih su 3/4 ili oko 5.000 naši potomci iz Dalmacije, koji su pred nekih 130 god. i osnovali taj gradić. Otkrićem zlata od 1879. je Ognjena Zemlja privukla val doseljenika, uključujući najviše Hrvate. Zaljev gdje je sad naselje su do 19. st. indianski domorodci plemena Ona zvali "Karkanke" (morska oseka), a doseljenici s nadom u bolju budućnost su ga prekrstili u Bahia Porvenir i od 1883. je u tom zaljevu izgradjeno istoimeno selo Porvenir (špan. "Budućnost"). 20. lipnja 1894 je čileanski predsjednik Jorge Montt tu odobrio osnutak novog grada, koji je postao luka za izvoz proizvoda od ovaca s Ognjene Zemlje. Potom je ta luka privukla i nešto španjolskih doseljenika iz zapadnijeg pacifičkog otočja Chiloé, ali su dosad tu većina ostali naši potomci iz Dalmacije. U svjetskom ratu je Porvenir bio opskrbna baza njemačkim brodovima južnog Atlantika, a u poraću su se tu uz ine sklonili i njemački vojni čelnici Joseph Bohr i Walther Rauff.

Klima uz Porvenir je hladna oceanska s godišnjim prosjekom 6°C, a zimi u srpnju je +1,0-1,5°С i ljeti u siječnju 10,0-10,5°C. Oborine su oskudnije nego u susjednom gradu Punta Arenas i prosjek je tek 370 mm/god. Ovčarstvo je tu do danas ostalo jedna od glavnih djelatnosti, a tek u manjoj mjeri je to ranije zlatno rudarstvo i novije bušotine nafte. Za jače ribarstvo u uvali Porvenir su nepovoljni olujni vjetrovi i pliće kameno dno s puno stijena koje priječe plovidbu većih ribarskih brodova, a i turizam je slabiji u poredbi sa susjednim gradovima Punta Arenas i Ushuaia. Jedan od glavnih gradskih prihoda su u okolici najveća čileanska kasarna na Ognjenoj Zemlji i veći kažnjenički logor, a stotinjak km istočno su naftne bušotine i rafinerija Cerro Sombrero. Porvenir je na kopnu povezan cestama s argentinskim naseljima na istoku Ognjene Zemlje, a u blizini je i manji aerodrom. Dva trajekta šest puta tjedno povezuju Porvenir preko tjesnaca s glavnom lukom Punta Arenas.

Glavnu ulogu u lokalnoj upravi gradića i Ognjene zemlje sve dosad tu većinom imaju deklarirane Jugoslavenke, pa je sada čelnik gradske uprave gđa Liliana Kusanović, a ovdašnji delegati Ognjene Zemlje u čileanskom parlamentu su Carolina Goić i Miodrag Marinović. Dok je naša velika diaspora u susjednom Punta Arenas i drugdje u Čileu oduvijek jasno iskazivala hrvatsko domoljublje, ovi preko tjesnaca iz južnijeg Porvenira su prvo doselili u 19. st. kao dalmatinski autonomaši, a u svjetskom ratu su bili pro-nacisti, pa u poraću sve dosad izraženo pro-jugoslavenski uz spomenike, natpise, proslave i zastave u počast propaloj Jugoslaviji. Zato dosad usred grada imaju Parque Yugoslavo (Jugoslovenski vrt) uz velebni spomenik našim pionirima u obliku kuglaste mine s 'rogovima' (inspiracija iz JNA), te proslave jugo-praznika uz jugoslavenske zastave. Za razliku od ogromne većine iseljenih Hrvata iz obje Amerike koji su raznoliko pomagali Hrvatsku u Domovinskom ratu, ovi iz Ognjene Zemlje su uglavnom ostali na strani Jugoslavije i JNA. Tako je daleki Porvenir na ledenoj Ognjenoj Zemlji ostao zadnjim upornim utočištem tvrdokornog jugoslavenstva u Americi.

Južna Patagonija

Patagonija (staročakav. Velasorýn) je najjužniji dio Južne Amerike izmedju Magellanova prolaza i Río Negra, pa izmedju Anda i Atlantskog oceana, koji pokriva površinu od oko 800 000 km². Patagonija obuhvaća hladniji dio Južne Amerike koji se nalazi južnije od 42° S. Jugozapadni čileanski dio obuhvaća područja Aysen i Magallanes (izuzev dio Antarktika pod Čileom). Jugoistočni argentinski dio Patagonije nalazi se istočno od Anda i obuhvaća provincije Neuquén, Río Negro, Chubut, Santa Cruz i Tierra del Fuego. Patagoniji u širem smislu se često pribraja i Ognjena zemlja (Tierra del Fuego). Sastoji se od visoravni, izpresijecane paralelnim tokovima rijeka (Chubut, Río Colorado, Deseado, Chico, Río Negro, Neuquén), koja se stupnjevito spušta prama Atlantskom oceanu. Na području Anda nalaze se velika jezera (Nahuel Huapi, Viedma, Argentino) glacijalnog podrijetla. Suha i hladna klima povoljna je za ovčarstvo. Oko grada Comodoro Rivadavia nalaze se ležišta nafte i tu je koncentrirano 4/5 argentinske proizvodnje nafte. Patagonija je rijetko naseljena, dok se veći gradovi nalaze uz obale Atlantskog oceana: Punta Arenas, Neuquén, Comodoro Rivadavia i još ini manji gradići.

Značajke Punte Arenas

Punta Arenas (= "Pješčani Rt") je u svijetu najjužniji veći grad koji po popisu iz 2008. ima 150.826 stanovnika. Grad leži na polotoku Brunswick, na krajnem jugoistoku Čilea u srednjem dijelu Magellanovog tjesnaca izmedju Atlantika i Pacifika. Punta Arenas je upravno središte najjužnije 12. provincije Čilea nazvane Magellanes y la Antárctica Chilena. To je najveći grad južne Patagonije, kao najužniji veći grad na svijetu, a južnije od njega su tek 2 manja gradića i više sela na Ognjenoj Zemlji. Nakon 1. svj. rata je Punta Arenas kroz idućih pola stoljeća dijelom stagnirao zbog otvaranja Panamskog kanala i zato smanjenog prometa Magelanovim tjesnacom. Medjutim su nakon gospodarske preusmjerbe grada od polovice 20. st. i tu obnovljen razvitak raznih gospodarskih grana što je privuklo novu doselidbu iz Patagonije i širih područja. Zato je dosad u zadnjih par desetljeća tu opet vidljiv ubrzani razvitak uz dvostruki demografski porast grada: god. 1976. je gradić Punta Arenas imao tek 76.879 stanovnika, dok od predlani tu već živi 150.826 gradjana po podacima iz 2008.

Povijest naselja

Država Čile je 1843. u blizini izgradila utvrdu Fuerte Bulnes i time prisvojila Magellanov prolaz, ali se već prve zime pokazalo da mjesto nije dobro odabrano zbog stalnih udara olujnoga ledenog vjetra (Willyvavos). Vojni guverner José de los Santos Mardones je zato godine 1848. naredio selidbu naselja oko 60 km sjevernije na zaklonjeno ušće rijeke Las Limas, gdje su uvjeti za život bili povoljniji. Dotle je nova lokacija na zemljovidima bila označen engleski kao Sandy Point (Pješčani rt). Dne 18. prosinca 1848. je tu službeno ustrojeno naselje koje su prvo nazvali Punta Arenosa po prijevodu s engleskog na španjolski, a kasnije se ustalio današnji naziv gradića Punta Arenas. Isprva je to naselje bilo kažnjenička kolonija i garnizon za discipliniranje vojnika. Godine 1877. je izbila velika pobuna kažnjenika kad je veliki dio naselja uništen. Lokalno gospodarstvo se isprva temeljilo na trgovini tuljanovim kožama, ugljenom, guanom i ispiranju zlata. Gospodarstvo se tu najviše razvilo krajem 19. st., kad je počeo uvoz ovaca s Falklandskih otoka. Između 1890. i 1940. je okolno područje Magallanes postalo najveće uzgajalište ovaca na svijetu. Svu tu ovčju proizvodnju je kontrolirala uglavnom lokalna tvrtka Sociedad Explotadora de Tierra del Fuego, koja je imala pod sobom preko 10,000 kv.km zemlje u južnom Čileu i Argentini, a sjedište tvrtke i njezinih vlasnika bio je grad Punta Arenas.

Gradska luka ima 4 veća lukobrana i pristanište za tankere, a dubina mora uz pristanište je od 8m - 24m. Uz luku je više električnih dizalica i isteg za remont brodova do 1000t. Glavni lučki uvoz je razna hrana i tekstil zbog zime, a izvozi se nafta, ugljen, vuna, krzna, koža, smrznuto meso, riblje konzerve, itd. Već prije je luka Punta Arenas bila nezaobilazna postaja opskrbe za sve brodove koji su ranije plovili izmedju Atlantika i Tihog oceana, a promet se tuda osobito povećao u doba kalifornijske zlatne groznice. Nagli gospodarski razvitak tog kraja je tada privukao brojne nove doseljenike i osim španjolskih Čileanaca iz zapadnijeg otočja Chiloé, tu su još stigli sve brojniji stranci iz Europe: najviše čakavski Hrvati iz dalmatinskih otoka, pa još Irci, Španjolci, Portugalci i ostali, tako da su već krajem 19. st. (1885.) tu 1/3 bili doseljeni Hrvati iz Dalmacije kao najbrojnija etnogrupa (danas 1/2). Ti novi stanovnici su u Punta Arenas donijeli i novi stil gradnje po europskoj arhitekturi, neuobičajenoj za ostali topliji sjeverni dio Čilea, pa proizvodnju piva itd. Hrvatski utjecaj na Punta Arenas je uz ino vidljiv po brojnim našim nazivima trgovina i ulica.

Klima uz Punta Arenas

Klima je tu manje oštra nego što su očekivali prvi europski otkrivači. Istočne su padine razmjerno toplije od zapadnih osobito zimi, jer južna grana ekvatorske struje (nalik sjevernoj Golfskoj) dolazi do jugoistočnih obala Patagonije, dok zapadnu obalu oplakuje puno hladnija Humboldtova struja s jugozapada od Antarktika. Kod Puerto Montta na ulazu tjesnaca iza otoka Chiloé je srednja godišnja toplina 11°C, a prosječni ekstremi ljeti 25,5°C i zimi −1,5°C. Uz Punta Arenas na krajnjem jugu kopna, srednja godišnja temperatura je oko 6°C, a prosječni ekstremi 24,5°C i −2°C. Prevladavajući vjetrovi su zapadni, pa zapadni obronci primaju puno više oborina od istočnih. Stoga na zapadu kod Puerto Montta srednja godišnje oborine iznose 2.460 mm, a istočnije uz Punta Arenas tek 560 mm. Na oceansku klimu uz Punta Arenas najviše djeluju obostrani oceani, pa su oscilacije izmedju godišnjih doba dosta male i prosječna zimska temperatura u najhladnijem srpnju oko -1°C i u najtoplijem siječnju oko 14°C.

Punta Arenas ima hladno-polusušnu klimu s malo oborina i puno vjetrova, pa u najkišnijem zimskom svibnju padne svega 43 mm/m2. Grad je ozloglašen (poput našeg Senja) po čestim olujnim vjetrovima koji udaraju uzastopnim rafalima poput bure do 130 km/h, što je tu dosta nezgodno za plovidbu: Zato se Čileanci i ini Europljani tu nerado naseljuju,- ali to nije otjeralo naše jadranske pomorce već odavna navikle na našu domaću buru. Najčešći je tu kroz godinu svježi i jaki zapadnjak Willyvavos koji puše poput bure s udarnim rafalima i ljetnom tučom ili zimskom susnježicom. Drugi i rjedji je žestoki ledeni orkan "Turbonáda" koji zimi uz sniježne mećave tutnji od Antartika i nalik je našemu kvarnerskom orkanu "Levantâra". Takodjer su zbog čestog vjetra i hladne klime s malo sunca tu vrlo loši uvjeti za većinu poljodjelskih kultura.

Gospodarstvo

Nakon 1914. i izgradnje Panamskog kanala, pomorski promet se nakon 1 svj. rata ovdje osjetno smanjio, pa je luka sada manje značajna. Punta Arenas je danas važno odredište za turističke izlete na Antartik, dok se većina pučanstva tu danas bavi ovčarstvom i stočarstvom i vezanim poslovima tj. prerada vune i kože, pa sitne metalurgije, elektronike i cijenjenoga patagonskog piva "Beagle". U tom najjužnijem dijelu Čilea su već odkrivena nova nalazišta nafte i plina, a eksploatira se i ugljen slabije kvalitete iz susjednog rudnika Loreto, koji se izvozi morem iz luke. Morsko ribarstvo i šumarstvo na zapadu (južne bukove šume Nothofagus) su također značajni izvori prihoda, a razvila se i prehrambena industrija ribljih konzervi i zaledjenog mesa. Punta Arenas je povezana redovnom trajektnom linijom s glavnim otokom Ognjene Zemlje, gdje postoji trajekta linija do čileanskog grada Puerto Williams. Suvremeni medjunarodni aerodrom Magallanes u blizini je glavna poveznica za letove na Antartik i do Falklanda (Malvinas), jer su nakon Falklandskog rata prekinute sve veze Falklandskog otočja s najbližom Argentinom, pa je danas zračna luka Magallanes uz Punta Arenas postala jedinom poveznicom Faklanda s ostalim svijetom.

Hrvati u Punta Arenas

Od ukupnog pučanstva u najjužnijem gradu Punta Arenas su preko 25.000 podrijetlom južni čakavski Hrvati većinom iz Dalmacije, a najviše ih je iz otoka Brača i manje s kopnenog primorja. Doselidba čakavskih Hrvata iz Dalmacije ovamo traje već stoljeće i pol, pa je npr. iz godine 1885. poznato da je ovdje već živjelo 30% Hrvata i oni su tu do danas ostali dominantna etnogrupa. Stoga je po brojnosti Hrvata Punta Arenas peta u Južnoj Americi, a ispred nje su najveći Buenos Aires (oko 180.000 naših), Antofagasta (160.000), Santiago de Chile (150.000) i Iquique (80.000). Ranije su se ovdašnji Hrvati većinom bavili raznim obrtima, trgovinom i pomorstvom, pa i danas se tu po gradu vidi niz natpisa raznih trgovina, lokala, udruga i imena ulica na čakavsko-hrvatskom. Potom su se njihovi potomci školovali i dostigli ugledne položaje, npr. danas su akademici i profesori Ernesto Andres Livacić i Roque Esteban Scarpa, pa naši čileanski pisci i književnici hrvatskog iskona - rodjeni u Punta Arenas npr. Mateo Martinić i Ramon Diaz Eterović, itd.

Od naših potomaka u tom gradu, dio onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem većinom slabije znaju rodnu hrvatsku čakavicu i češće govore španjolski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju tek tridesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika pa bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na ulici i u svojim lokalima i klubovima. Za razliku od inih gradova u obje Amerike su Punta Arenas i veća Antofagasta zamalo jedini gdje se do danas još javno čuje čakavsko-hrvatski govor po ulicama na mnogo mjesta u gradu.

Za razliku od većine inozemnih gradova izvan Hrvatske gdje su Hrvati manjeviše potisnuta manjina ograničenih prava (uključivo i BiH), u samoj Punta Arenas kao i u sjevernijoj Antofagasti i argentinskoj Cordobi se baš ti dvojezični hispano-čakavski Hrvati smatraju uglednom i prestižnom elitom ovih gradova, pa u njihove klubove i restorane često dolazi lokalni jet-set na čileanske i hrvatske nacionalne blagdane i ine prigodne "fešte" u dalmatinskom stilu. U tom gradu je osnovan niz naših udruga: Hrvatsko dobrotvorno društvo od 1900., Hrvatsko vatrogasno društvo od 1902, Hrvatsko tamburaško društvo "Tomislav" od 1904, Hrvatsko športsko društvo "Sokol" od 1912, Kolo hrvatskih iseljenika od 1913, Hrvatski dom od 1915, Hrvatska žena od 1915, ...itd. Od tih su danas tu osobito aktivni Hrvatski dom i Hrvatski Sokol. U ovom gradu službeno djeluje i hrvatska gimnazija: Escuela Croata.

Ugledni Hrvati

U gradu Punta Arenas je rodjen niz uglednih i utjecajnih čileanskih Hrvata i samo je u Antofagasti rodjeno još puno više glasovitih. Od njih su tu najvažniji:

  • prof. Roque Esteban Scarpa: akademik, sveučilišni profesor i ravnatelj Nacionalne knjižnice Čilea
  • prof. Ernesto Andres Livacić: akademik, sveučilišni profesor, ministar kulture i naobrazbe
  • Alejandro Goić-Karmelić: čileanski katolički biskup
  • Ramón Diaz Eterović: književnik i televizijski djelatnik
  • Cedomil Lausić-Glasinović: agronom i političar
  • Mateo Martinić: pisac i povjesničar u Čileu

Literatura

  • Ljubomir Antić 1991: Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Centar za migracije i narodnosti, Stvarnost, Zagreb.
  • Memoria Chilena: Inmigración Croáta en Chile, 1864 - 1930. Santiago de Chile.
  • Mateo Martinić: Brief History of the Land of Magellan. Punta Arenas 2002.
  • Anne Chapman et al.: Rencontre avec les indiens Yaghan, Cap Horn 1882-1882., Éd. Martinière, Paris 1995 ISBN 2-73-242173-1
  • María Sonia Cristoff: Patagonische Gespenster. Reportagen vom Ende der Welt
  • Klaus Bednarz: Am Ende der Welt - Eine Reise durch Feuerland und Patagonien, Reisebericht.
  • Bruce Chatwin: In Patagonien, Reisebericht.
  • Paul Theroux: Der alte Patagonien-Express, Reisebericht (Reise mit dem Zug von Boston bis Esquel)
  • Roberto Hosne: Patagonia. History, Myths and Legends. Duggan-Webster, Buenos Aires 2001, ISBN 987-98626-0-0
  • R. Krisai: Die Moore Feuerlands. In: G. M. Steiner (Hrsg.): Moore von Sibirien bis Feuerland. Biologiezentrum der Oberösterreichischen Landesmuseen, Linz 2005, ISBN 3-85474-146-4, S.373–378

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license mostly from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.