Rabska 3 konclogora

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Rabska 3 konclogora (jugo-komunistička mučilišta): Pojedini komunistički konclogori za mučenje i kažnjavanje političkih disidenata su postojali i drugdje u Jugoslaviji, npr. Lepoglava, Stara Gradiška, itd.,- ali ih je najviše tj. čak 3 takva specijalizirana jugo-konclogora bilo koncentrirano na Rabu i susjedim jugo-otočićima: muški konclogor Goli otok i ženski konclogor Grgur, te još posebno i treći psiho-logor Kampor za jugo-nepodobne intelektualce, koji su osnovali već Taliani u svjetskom ratu, a potom je u jugokomunizmu prenamijenjen za zatvaranje tzv.'političkih jugo-ludjaka' i njihovo prisilno jugo-drogiranje otrovnim jugo-psihofarmakima. Kroz te rabske konclogore preživjelo je jugo-robiju i jugo-torture preko 10.000 jugo-političkih disidenata svih jugo-vrsta, od jugoljevičara do jugodesničara, a broj jugo-ubijenih je zasad još ostao nepoznat. Jugo-konclogori Goli i Grgur su zatvoreni nakon 1980tih, a jedini jugo-psihologor Kampor radi i dalje sve do jugo-danas.

Abstract

Rab's 3 konz-lagers: In communist Yugoslavia existed a dozen of political konz-lagers for punishing and torturizing undesirable dissidents, e.g. Lepoglava, Stara Gradiška and others. Their maximal concentration was in Rab island and adjacent islets of northern Adriatic, including the largest konz-lager Goli Otok for masculine dissidents and konz-lager Grgur for feminine dissidents, and also the third psycho-lager Kampor for dissident intellectuals punished there as 'political madmen' and torturized by toxic psycho-pharmaka; the last one was initially founded as an usual fascist konz-lager by Italians in WW2, and then in communist Yugoslavia it is transformed in such torturizing psycho-lager. From these 3 konz-lagers of Rab survived more than 10,000 political dissidents of all sorts, from leftists to national rightists, and an exact numer of the killed ones so far persisted unknown.

Goli otok

Goli otok je manji priobalni otok u Velebitskom kanalu, na hrvatskom dijelu Jadranskog mora. Smješten je izmedju sjeveroistočne obale otoka Raba i kopnene obale na sjeveru Velebitskog kanala. Zapadno od njega je otok Sveti 'Grgur' (čakav. Šagargûr) i sjevernije veći otok 'Prvić' (čakav. Parvýć). Od kopna je udaljen oko 6 km, a od otoka Raba 5 km.

Zemljopis

Površina otoka je 4,54 kv.km, a obalna crta je duga 14,297 km. Uz jugozapadnu obalu otoka se nalazi ruševno i napušteno naselje Maslinje, gdje su danas ostatci kažnjeničkog konclogora iz komunističke Jugoslavije. Najveći dio tog otoka su goli kameniti obronci s oskudnom travom, a samo duž zapadne obale su zapušteni parkovi alepskog bora i kineskog pitospora, koje su na tom golom kršu prisilno sadili bivši logoraši. Goli otok je uglavnom neplodan i danas nema stalnih stanovnika, osim stada ovaca. U proteklim stoljećima je Goli otok uglavnom služio za ispašu ovaca iz susjednog Raba, pa je ranije na njemu postojalo samo nekoliko sezonskih pastirskih stanova i cisterne za kišnicu.

Goli otok u grubom ima oblik kose kamene piramide, nagnute na sjeveroistok. Jugozapadne obale Gologa su niske i pristupačne s uvalama Senjska i Tatinja, pa su prikladne za kupanje, jer su uz njih nasadi borova i zimzelenog pitospora koji ljeti pružaju hladovinu. Sjeverne i istočne obale otoka su visoke, strme i klisuraste, a pod istočnom obalom su strma klisurasta dna s najvećim dubinama do -103 m. Najzapadniji je stjenoviti rt Sajalo, a najjužniji je niski rt Blažna i uz njega otoćić Mali Goli s velikim naseljem galeba. Na sjeveroistoku, nad visokim klisurastim rtom Markonj je najviši otočni vrh Glava, 223 m. Na sjevernim i istočnim stijenama raste značajna flora s nizom rijetkih endema, slična kao i na sjevernijem otoku Prviću.

Povijest

Sve do Prvoga svjetskog rata, na Golom otoku nije bilo naselja, kada je Austro-Ugarska monarhija tu napravila prvi manji logor za ruske zarobljenike s istočnog bojišta. Nakon Drugog svjetskog rata je opet Komunistička Jugoslavija pretvorila od 1949. Goli otok u strogi koncentracijski logor (robijašnicu), gdje su uglavnom bili zatvarani politički zatvorenici. Ovaj zatvor je bio u rukama federalne vlade sve do 1956, kada formalno prelazi u nadležnost SR Hrvatske.

Kasnije dok je bio u nadležnosti SR Hrvatske, u zatvor na Golom otoku su pretežno smještani politički zatvorenici, no poslije su bile zatvarane osobe koje su počinile kriminalna djela (krađe, ubojstva...), a ponekad su bili zatvarani i maloljetni delikventi, a nakon 1971. iznova politički disidenti. Zatvorenici su bili prisiljeni na teški fizički rad u kamenolomu i rudnicima boksita, bez obzira na vremenske prilike: ljeti pri visokim temperaturama kao i zimi na hladnoj buri. Zatvorenici su bili redovito premlaćivani i maltretirani od sadističkih čuvara.

Kažnjenički logor

Od godine 1949. na Golom otoku i zapadnijem Sv. Grguru se nalazio zloglasni logor jugoslovenskih političkih zatvorenika, raznih Titovih protivnika, pristalica staljinizma kao i nacionalista, te veći broj pripradnika demokratskih pokreta i ranijih stranaka iz godina neposredno nakon komunističe revolucije. Na Golom otoku je bio muški, a na Sv. Grguru ženski logor, pa u Kamporu na Rabu još posebni psiho-logor (vidi niže). Među logorašima je bio visoki udjel bivših Narodnih heroja, donedavnih ministara, predratnih komunista, vodja ranijih stranaka i inih uglednih ljudi. Većina zatvorskih zgrada na otoku smještena je na jugu, između uvala Melna i Tatinja.

Većina političkih zatvorenika su otpušteni do 1956. godine. To je bio kraj savezne uprave nad Golim otokom, a od tada on pripada republičkoj nadležnosti Hrvatske. Kasnije su na tom otoku kaznu izdržavali još obični kriminalci i teži mladi delikventi, ali i ponovo neki hrvatski disidenti iz 'Hrvatskog proljeća' nakon Titovog udara 1971. Goli otok je kao zatvor ukinut 1988. godine. Od tada se radi na tome da se pretvori u turističku destinaciju tako što bi se iskoristili prirodni i povijesni potencijali tog otoka.

Položaj zatvorenika

Na Golom otoku, koji popularno nazivaju "jugoslavenski Alcatraz" ili Titovi Havaji, zatvorenici su radili najteže fizičke poslove, većinom u kamenolomu, ljeti pri temperaturi 35 do 40ºC, a zimi izloženi olujnim burama. Bilo je to "stratište duha" gdje se gubilo svako dostojanstvo pa i život. Zadatak uprave logora je bilo ne samo fizičko već i psihičko slamanje pojedinca. Tu su primjenjene sve već poznate metode mučenja iz Staljinovih sibirskih dušegupki pa do Hitlerovih nacističkih logora i "pranja mozga". Preko 90% logoraša je na ovaj otok došlo bez sudskog procesa po "Partijskoj kazni", bez presude i bez određene dužine kazne. Logoraši su se dijelili na "Bandu" i "Revidirane".

Svaku večer su se držali sastanci gdje se obrađivala dnevna politika i to je bila prilika da pripadnici 'Bande' revidiraju svoje, većinom staljinističke stavove. Većina logoraša pod velikim fizičkim i psihičkim terorom je bila slomljena i na sastanku bi tražili da budu primljeni među 'Revidirane'. Skup logoraša je "demokratski" pod nadzorom stražara, javno diskutirao o svakom pojedincu, koliko je njegova molba iskrena i sl.

Logorska mučilišta

'Revidirani' su imali bolji položaj i radili su lakše poslove kao što je bilo vađenje kamena štangama u kamenolomu ili klesanje kamena, pa su imali bar neke izglede da budu pušteni na slobodu. Za 'Bandu' je bilo rezervirano nošenje kamena na "tačkama" (vrsta nosila za kamen koji nose dva logoraša). Glavna "zabava" čuvarima logora je bila da se na "tačke" stave osobe različite visine, snage i sl. da bi im se time otežalo nošenje. Ipak je postojao manji broj pripadnika "Bande" koji nikad nisu popustili i koji su nakon dugogodišnje robije nisu revidirali svoje stavove. Za "najtvrđe" zatvorenike postojao je još stroži logor unutar logora, pod nazivom "Petrova rupa" gdje je obračun bio posebno surov i gdje je smrtnost bila vrlo visoka. Glavni način torture tu je bilo prisilno uranjanje logoraša naglavce u velike benzinske bačve napunjene vodom do gušenja.

Postojao je široki raspon mučenja zatvorenika, počev od toplog zeca, pa do uriniranja pijanih čuvara po logorašima. Tzv. topli zec je "dobrodošlica" novopridošlim zatvorenicima: Logoraši bi se nanizali u dva paralelna reda, a zatim bi novopridošli zatvorenik prolazio između njih, dok bi ga ostali morali udarati. Po izlasku iz toplog zeca novopridošli bi bio sav krvav i izubijan.... Onaj iz reda koji ne bi "adekvatno udarao", bio bi takodjer slično kažnjen... Topli zec se primjenjivao u svakoj sitaciji kada je nekoga trebalo posebno kazniti.

Zatvorenici su odvođeni na Goli odjednom, često bez suda ili ikakva suđenja, u svakom slučaju s presudom čije trajanje nitko nije mogao unaprijed znati. Bili su primorani priznati kako su se urotili protiv naroda, Tita i Komunističke partije Jugoslavije, pa su prisiljeni optužiti svoje prijatelje i da kleveću i izdaju svoje logorske supatnike. I kada su napokon bili pušteni, uvijek je to bilo uz određenu ogradu tj. s mogućnošću da opet budu pozvani, uvijek uz svijest da iznova mogu biti potkazani ili da sami opet mogu postati izdajnici. Čini se da je ta strašna psihološka procedura, a ne samo "topli zec" ili za vrat obešena puna kibla, ono što je prava i strašna tragedija Golootočana i razlog njihove šutljivosti. Vrlo malo dušegupki na svijetu mogu se pohvaliti takvim radikalnim uspjehom u 'preodgajanju'.

Posljedice nakon robije

Pojedini logoraši su po puštanju na slobodu bili ponovno hapšeni, tzv. "Dvomotorci" kako su ih zvali, imali su posebno surov tretman. Golootočani su i nakon izdržane kazne bili prokazani u društvu, nitko se s njima više nije smio družiti i teško su dobivali bilo kakav posao. Na članove obitelji se vršio pritisak da ih se odreknu, a na bračne drugove da se razvedu. Neki su nakon izdržane kazne postali doušnici tajne jugopolicije (UDBA) u mjestu gdje žive, pa su morali povremeno podnostiti izvešća o zbivanjima među pučanstvom, što je spadalo u dodatni psihološki pritisak. Procjenjuje se da je kroz lonclogor Goli otok prošlo oko 10.000 zatvorenika, a broj ubijenih i invalida nije poznat. Ni jedna žena nakon povratka iz ženskog logora Sv. Grgur više nije mogla postati majkom, iako su tamo bile na robiji uglavnom mladje žene.

Poznatiji 'Golootočani'

  • Andrej Aplenc, slovenski književnik
  • Vlado Dapčević, crnogorski političar
  • Dragotin Gustinčič, slovenski književnik
  • Nikola Kljusev, makedonski političar
  • Cene Logar, slovenski filozof
  • Tine Logar, slovenski lingvist
  • Venko Markovski, bugarski političar
  • Jakob Martinović, hrvatski pedolog
  • Dragoljub Mićunović, srpski političar
  • Dragoslav Mihajlović, srpski književnik
  • Dobroslav Paraga, hrvatski političar
  • Joja Ricov, hrvatski pjesnik
  • Risto Siskov, makedonski glumac
  • Igor Torkar, slovenski književnik
  • Pavao Vuk-Pavlović, hrvatski filozof

Goli otok danas

Konclogor Goli otok je prestao s radom 1988., a godinu poslije od 1989. je potpuno napušten i danas je dijelom u ruševinama. Nakon ukidanja logora, Goli otok sada posjećuju znatiželjni turisti, pa ribari i pastiri iz susjednog otoka Raba koji tu preko ljeta dovezu ovce na ispašu. Na Goli otok se u ljetnoj sezoni može stići svakodnevno brodićima koji voze iz Punta, Krka i Baške, a cijene dovoza i povratka su oko 200 do 400 kuna.

Sv. Grgur (Šagargur)

Sveti Grgur (čakavski: Šagargur, srednjovjeki Drivenik, latin. Arta, talijan. San Gregorio) je nenaseljeni otok u Jadranskom moru, na jugozapadu Hrvatske. Otok leži na Kvarneriću u tjesnacu Senjska Vrata, izmedju većih otoka Raba i Krka, na 3km istočno od njega je Goli otok, a 4 km na sjeveroistoku je viši greben Prvića (363 m) koji ga štiti od najjače velebitske bure. Najbliže je naselje luka Lopar na sjeveru Raba, 2km jugozapadno od Grgura.

Zemljopis

Njegova površina je 6,37 km², a dužina obalne crte iznosi 14,528 km. Najviši vrh Grgura je 232m visoki zaobljeni Štandarac na sredini otoka, a oko njega su malo niži i oštri vrhovi Jesenić 224m, Velibrig 218m, Galenica 202m itd. Najsjevernija točka Grgura je stjenoviti rt Kosaća, a najzapadnija niski plosnati rt Plitvac i na istoku oštri stjenoviti rt Tanka punta. Od velebitske obale je udaljen oko 6 km, gdje ga od kopna odvaja Velebitski kanal.

Južne i zapadne obale Grgura su uglavnom niske i položito-kamenite s više šljunkovitih uvala prikladnih za kupače, a na jugoistoku nasuprot Golog otoka su dublje šljunkovite uvale Smokova i Banja. Jedino je na sjeveroistočnoj strani niz klisurastih odsjeka 'Veli Brig' visokih do 180m i dužine oko 2km, koji na istoku završavaju strmim klisurastim otočićem Zaglav, a iza njega je uvala Šorga s obalnom špiljom na kraju.

Osim klisurastih sjevernih padina na kojima raste rijetka endemska flora, najveći dio otoka je gusto zarastao tvrdolisnom makijom i to je na Jadranu najsjeverniji zimzeleni otok mediteranskog izgleda. Danas je nenastanjen, jer je zbog sušne meditaranske klime i kamenite kraške podloge, cijeli otok bezvodan i jedina opskrba vodom je iz par kišnih cisterna. U sjeverozapadnoj uvali Sv. Grgur ima ruševnih zgrada i lučko pristanište Porat, a duž flišne obale je sitna pješčana plaža Melna.

Povijest

Sv.Grgur je bio poznat i na srednjovjekim kartama gdje je zapisan pod bizantskim imenom Arta, pa pod Venecijom kao San Gregorio, ili kao čakavski "Drivenik" zbog šumskog pokrova. Od najranijih vremena, Rabljani su ljeti dovodili na Sv. Grgur ovce na ispašu. Ranije se na otoku kopao boksit, a u novije doba je taj otok iznajmljen kao besmisleno lovište jelena lopatara koji tu brste i uništavaju oskudnu šumu.

Ženski konclogor

Od 1948. pa do 1988. godine na njemu je bio kazneno-popravni dom za žene. U zaljevu Sv. Grgur (čakavski: Porat), koji leži na sjeverozapadnoj strani otoka, nalaze se ruševine napuštenih zgrada iz bivšega konclogora Grgur-Goli. Nekadašnji ženski logor, koji se pružao na istok od najveće uvale Porat moguće je i danas razgledati u ruševinama. U ljetnoj sezoni na obali bivšega logorskog pristaništa danas radi manja gostionica za turiste.

Kampor

Kampor (talijan. Campora), je otočno naselje u Hrvatskoj, kao zapadno selsko predgradje formalno u sastavu Grada Raba, u Primorsko-goranskoj županiji.

Zemljopis

Kampor se nalazi na zapadnoj obali otoka Raba uz uvalu Kampor, zatvorenu s juga šumovitim poluotokom Kalifront; poštanski broj je 51280, a z. širina = 44.7922N i z. dužina = 14.7103E. Okolica Kampora je plodni fliš prekriven mediteranskom crvenicom, koji je ranije služio za intenzivno poljodjelstvo, ali su ta polja dosad dijelom zapuštena zbog masovnog uvoza hrane i sezonskog turizma. Ranije je Kampor bio posebno selo zapadno od grada Raba, ali ga odnedavna već spaja gotovo neprekidni niz vikendica uz cestu, tako da je sada postao zapadnim gradskim predgradjem. Prama popisu pučanstva iz 2001. godine, naselje je imalo 1.315 stanovnika, a većina domaćih starosjedilaca u Kamporu su po govoru tipski čakavci.

Mučilište Kampor

Dok su susjedni konclogori Goli i Grgur raspušteni i zatvoreni nakon 1980tih, jedini psihologor Kampor iz doba jugo-komunizma radi i dalje kroz punih 70 godina, od 1941. pa sve do danas. Taj psihologor Kampor na otoku Rabu je sada najstrašnije psiho-mučilište Europe: Nastao je tiekom 2. svj. rata i u početku je 1941/43. to bio običan sabirni logor talianskih fašista koji su tada uz ine otoke vladali i Rabom. U 2. svjetskom ratu su otok Rab zauzeli Talijani, pa su u Kamporu izgradili poznati kažnjenički logor Campora, u kojemu su mučili i ubijali Hrvate, Slovence i ine nepodobne osobe iz Istre, Kvarnera i Dalmacije. U njemu je ukupno boravilo oko 15.000 logoraša ili prosječno oko 1.200 mjesečno, a od toga je ondje smrtno zaglavilo 5.756 robijaša po navodima T.Draguna 2010. Nakon rata je u Jugoslaviji taj fašistički konclogor nakratko tek formalno ukinut, ali nije posve zatvoren, nego se od pedesetih godina u njegove objekte smjestila 'Psihijatrijska bolnica Rab'. Ovo je neko vrijeme doista bila medicinska ustanova, ali se potom (istodobno s Golim otokom) opet zlorabila kao psihologor za zatvaranje i mučenje tzv. političkih 'ludjaka' tj. idejnih disidenata po ugledu na Staljinove psyhuške. Nakon Titove smrti, do devedesetih je ponovo vraćen u redovnu medicinsku uporabu psihiatrijske bolnice, ali nakon Tudjmanove smrti od 1999, s novim lievo-liberalnim režimom vlasti, opet je do danas postao glavni psihologor za kazneno "liečenje" političkih disidenata i desnih nacionalista tj. za prisilno farmako-kemijsko mijenjanje njihove disidentske svijesti. Njegovo je glavno psiho-mučilište i čistilište za hrvatske "političke ludjake" zloglasni odjel pod nazivom "PAIS", rezerviran za takove stigmatizirane zatvorenike.

Kampor je danas najbolje utvrđeni i neprobojni psihologor u Europi: Da s tim mučilištem nešto nije u redu, sad već odaje i njegov novi vanjski izgled, jer je odnedavna kao i prvotno u ratu, ponovo opkoljen visokim žičanim barierama s promatračnicama i video-kamerama bez mogućnosti pristupa. Time se očito razlikuje od većine inih psihijatrija Europe, pa više sliči na modernizirani Dachau ili Treblinku. Po dostupnim neslužbenim pokazateljima, samo nakon god. 2000, kroz psiho-logor Kampor su kao 'politički ludjaci' prošlo najmanje 11 osoba, od čega je bar jedna tamo izgubila život, a ini su tu ideološki osudjeni na 'obradu' iz bezveznih razloga, npr. zbog uličnih grafita, ustaške kape i sl. Glavni dodatni prihod tamošnjih mučitelja od kojih je najgori zvan "Dr. Mengele", jesu kemijski eksperimenti novih otrovnih psihofarmaka na robijašima za strane farmaceutske multikompanije. Od desetak ideološki nepodobnih 'ludjaka' koji su proteklog desetljeća tamo kemijski 'preodgajani', najstrašniji slučaj nakon mengelovskih eksperimenata je tu smrtna likvidacija nepodobnoga hrvatskog branitelja Roberta Cara. Vidi još pobliže o paklu Kampora: Psihologor Kampor/Rab, kao i 'Sodoma i Gomora' u psihologoru Kampor na Rabu.

Literatura

  • Venko Markovski: Goli Otok - Island of Death. USA, 1984.
  • Ivan Kosić: Goli otok, najveći Titov konclogor. 2 izdanje, 'Adamić', Rijeka 2009.
  • Milutin Popović: Sećanja na logor Sveti Grgur. Symix graphics (Beograd), 1991.
  • Igor Torkar & Matej Bor: Umiranje na obroke. Globus, Zagreb 1984.
  • Dimitrij Žilevski: Otok bez milosti, Rotis, Maribor 2005.
  • Tomislav Dragun 2010: Živjeti Hrvatsku, knj. 2. Nakladna zadruga Ognjište, Zagreb. ISBN 978-953-7750-11-4

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Condensed compilation, adapted and enlarged by GNU-license from Croatian WikiSlavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Rabska_3_konclogora&oldid=35211"