Jadran (Sinje more)

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Sinje more)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Jadran (ranije Sinje more, čakav. Sinemôri, jugo-štok. Jadransko more, talij. Mare Adriatico, klas.latin. Mare Hadriacum): - To je najsjeverniji zaljev Sredozemnog mora, s kojim je spojen kroz Otrantska vrata i najdublje je uvučen u kopno srednje Europe. Površina mu je 138.595 km², duljina 738 km, prosječna širina 159,3 km i prosječna dubina 173 m. Najveće dubine su u južnojadranskoj kotlini do -1233m, dok je sjevernije razmjerno dublja još Jabučka kotlina do -278m i Kvarnerić do -118m.

Srednja srpanjska temperatura vode je 23,2 st.C, a prosječna godišnja temperatura mora je 17,5 st.C. Na južnom Jadranu je slanoća do 38,32 promila, srednja prozirnost vode uz obale je oko 5m, a vani na pučini do 45m. Jadran se smatra prosječno mirnijim morem, jer više od 75% valova čine oni manji od 0,5 metara, a najjača hidrodinamika većih i čestih valova je oko srednjojadranskih pučinskih otoka od Galiule do Palagruže i još oko burnih Senjskih vrata u Kvarneriću.

Plimni val je na Jadranu razmjerno nizak po 30-48 cm, a smjenjuju se po dvije plime i oseke kroz 24 sata. Najširi izlaz na Jadransko more imaju Italija na zapadu i Hrvatska s otočjem na sjeveroiztoku, ter još manji dio obala Slovenija na sjeveru, pa Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Albanija na jugoiztoku.

Manipulacie imenom mora

Najstariji bar donekle poznati naziv Jadrana bio bi praindoeuropski Taratta (u značenju 'pučina'), koji su vjerojatno uveli još prapovjesni Pelazgi iz Albanije i Epira. Drugi sigurniji rani naziv navode starogrčki moreplovci uglavnom za gornji Jadran kao Saturnios pelagos, dok se dotle južni Jadran još smatrao sjevernim zaljevom Jonskog mora.

Današnje ime Jadrana je nastalo još iz prapoviesne feničke luke Hatrya već iz 10.st. pr.Kr., koju su od 6.st. pr.Kr. preuzeli Etruščani kao luku Hatria. Kasnije u antici tu luku osvajaju Rimljani kao Hadria i po njoj klasično nazivaju i gornji Jadran kao Mare Hadrianum. Tek kasnije u srednjem vieku s osvajanjem Venecie je taj grad (bez H) talianiziran kao Adria i već je bez luke podalje od mora zbog naraslih nanosa rieke Pada. Istodobno je i srednjovjeko more naknadno talianizirano u Mare Adriatico, od čega nastaje tek novolatinski "Mare Adriaticum".

Kasnije u antičko doba Rimljana se gornji i srednji Jadran samo do Palagruže i Gargana službeno latinski zvao Mare Hadriacum, dok je južni Jadran i dalje do pada Rimljana još bio kao dio Jonskog mora. Tek od srednjega vieka se već cieli Jadran novolatinski počinje obćenito nazivati Mare Adriaticum, odnosno talianski Mare Adriatico i magjarski Adriai tenger, pa njemački Adriatisches Meer, itd.

Slični izvorni nazivi su već ranije postojali još i za bivše Aralsko more (sada presušilo) u Aziji, pa su vjerojatno rani predslavenski Hrvati pri doselidbi iz Irana u Europu ovamo prenesli sličan naziv i na naš Jadran: Prapoviestno ime za Aral iz Mezopotamie je Sinay Muer, pa kod srednjovjekih azijskih nomada Sinaj-Bahr i raniji ruski naziv Arala kao Sinie morje, vidi još pobliže: Prahrvatski i novi Aral, ter Prahrvatski ep o Harezmu.

Izvorno hrvatski je sve do 1. svj. rata Jadran javno bio Sinje more, nastalo od još starijega srednjovjeko-čakavskog Sinjemôri, a hrvatsko-kajkavski je to stoljećima dosad Adrijansko morje. Takodjer i kod nas je sada najčešći naziv 'Jadran' - tek mladja novokovanica iz Jugoslavije, u našoj javnosti nepoznata sve do 1. svj. rata. Sada tzv. "Jadransko more" je samo novoštokavska jugo-varianta koja postoji manje od jednog stoljeća.

Dok se ovaj noviji naziv Jadrana još nije ni stabilizirao, u poratnoj euforiji nakon 2. svj. rata su jugo-komunisti čak tražili neka se Jadran službeno preimenuje kao tzv. "Titovo more" ili barem kao "Jugoslavensko more", ali se na iniciativu A.Hebranga od toga napokon ipak odustalo pa i dosad službeno ostaje Jadran.

Tako je izvorno-hrvatski kroz niz prošlih stoljeća kao Sinje more, dosad javno još dopušteno samo kao poviesna egzotika u hrvatskoj himni, dok je na svim inim područjima već nametnuta jugobalkanska novokovanica "Jadran(sko more)". U inima primorskim zemljama oko Jadrana se danas ovo more zove: talianski Mare Adriatico, slovenski Jadransko morje, bosanski i crnogorski Jadransko more, albanski Deti Adriatik i novogrčki 'Adriatiki pelago.

Zemljopisne značajke

Jadransko more se pruža od najsjevernijeg Tršćanskog zaljeva do Otrantskih vrata na jugoiztoku, smjerom sjeverozapad-jugoiztok u dužini od 783 km. Na sjeveru doseže do 45° 47'N-širine, duboko ulazeći u kopno srednje Europe kao najsjeverniji ogranak Sredozemlja. Prosječna širina Jadrana je oko 87-210 km, a oko Otrantskih vrata 72-100 km. Mnoštvo hrvatskog otočja uz sjeveroistočnu obalu Jadrana smanjuje širinu otvorene pučine u tom dijelu na oko 145 km.

Ukupna površina Jadranskog mora je 138.595 km², a dužina obala je 7.847 km. Jadran je pretežno zatvoreno more povezano s Jonskim morem i preko njega Sredozemnim morem. Granica Jadranskog i Jonskog mora su Otrantska vrata široka 75 km, izmedju poluotoka Apulije na jugoistoku Italije i rta Karaburun (Glossa) na jugozapadu Albanije.

Jadransko more je većinom plitko osim južnog Jadrana. Sjeverozapadno od Pule do Ancone mu dubina ne prelazi 40m, a sjeverno od Zadra 120m i taj plići prostor je za vrijeme ledenog doba većinom presušio kao kopno. U južnom dielu Jadranskog mora se nalazi razmjerno duboka podmorska kotlina, gdje dubine naglo padaju ispod 1.000m i tu je najveća dubina Jadrana -1.233 m. Jadran je razmjerno toplije more i temperatura na pučini mu zimi većinom ne opada izpod 11°C, izim uvalica i rječnih ušća koje se za jačih zima rjedje zalede. Prozirnost mu je također razmjerno velika. Važno svojstvo morske vode je i slanost ili salinitet kojom se iskazuje ukupna količina svih otopljenih soli u 1000g morske vode.

Značajka iztočne hrvatske obale je izrazito velika razvedenost,- kao druga najveća u Europi uz Grčku i Norvešku, dok je zapadna talianska obala mnogo ravnija. Takodjer je hrvatska obala većinom izrazito strma i kamenita, a uz samu obalu se pruža gorje (osim zapadne Istre i Ravnih Kotara oko Zadra), dok je talianska obala većinom niža i zemljana s muljevitim dnima. Velika razvedenost naše obale je posljedica potapanja gorskog reljefa primorskih Dinarida zbog otapanja leda nakon ledenog doba kad se je razina mora izdigla oko 100 m, pa su vrhovi nekadanjih primorskih planina postali otocima, a bivše doline su sada zaljevi i morski kanali. Posljedica toga je da smjer pružanja otoka prati smjer planina na kopnu. To je prvi puta uočeno na obali Dalmacije, pa se u cijelom svietu takav tip obale naziva dalmatinskim tipom.

Morske struje su uzduž iztočnog Jadrana razmjerno tople jer ulaze iz južnijeg Mediterana i teku uz hrvatsku obalu od juga na sjever, a uz taliansku obalu se opet vraćaju kao hladnije od sjevera na jug. Slično kao u inima manjim i zatvorenim morima, morske mijene Jadrana su slabo izražene i rijetko prelaze razpon oko pola metra. Hrvatska obala Jadranskog mora se smatra razmjerno čišćim morem u Europi (po našoj turističkoj promičbi i Wikipediji je navodno "najčišća"). Istodobno je talianska obala znatno više zagadjena najviše zbog obilnog otpada koje donosi rijeka Po. Srećom zbog obratnog smjera morskih struja to taliansko zagadjenje pretjerano ne utječe na hrvatsku obalu osim tek povremeno, - najviše na zapadnoj obali Istre.

Prazemljopis Jadrana

U geološkoj prošlosti mezozoika je sadašnje Jadransko more bilo starijim sjevernim zaljevom nekadanjeg praoceana Tetis. U terciaru počinje jača transgresija kad je more preplavilo plića dna od Soče do Dubrovnika i Gargana. U oligocenu se more opet povlači približno do vanjskog ruba današnjih jadranskih otoka, a primorske rijeke produžuju svoje donje tiekove. Na severozapadu taj produženi Jadran prekriva dolinu Poa (danas Lombardija), a na jugoiztoku zalazi u Albaniju. U miocenu i pliocenu se Jadran postupno opet širi na iztoku i u Dinaridima. U ledeno doba pleistocena se obala više puta za oledbi širila i u interglacialima opet povlačila, a primorske rieke su istodobno skraćivale i produživale korita.

U postglacialu (faza boreal) dolazi do otapanja leda i klimatskog zatopljenja, tektonskih pomaka i klima postaje vlažnija (faza atlantik), što je uvjetovalo da more opet potopi niže dijelove primorskog kopna. Iztaknutiji reljef je ostao na površini i izmedju su se oblikovali kanali i tjesnaci, a na kraju se konačno obrazovao i današnji Jadranski arhipelag. Svake godine Jadran se sve do danas širi na račun kopna za 2,5 milimetra tj. za jedan metar više kroz 400 godina. Vidi o tomu još pobliže: Prazemljopis Jadrana.

Morfologija morskog dna

Razmjerno mala dubina Jadrana na sjevernom kraju u Tršćanskom zaljevu iznosi tek oko 23m i tu je najplići dio Jadrana, osim još uz plitku obalu sjeverne Albanije. Do spojnice Pula-Ancona dubine ne prelaze 50m, što je posljedica nasipavanja nanosa alpskih rijeka. Na jugoistoku do crte Biograd-Padeco dubine su do 70-100 metara, izuzev dubljeg Kvarnerića gdje dosežu i po 90-120m. Odatle sliedi dublja Jabučka kotlina koja se poprečno pruža smjerom Žirje-ušće Pescare, gdje je najveća dubina zapadno od Jabuke na -278m. Od Jabučke kotline na jugoistoku se dno postupno opet izdiže kao Palagruški prag od Sušca do Tremita s dubinama od 130-170m. Tu su se u nizu izdigli osamljeni pučinski otoci Lastovo, Palagruža, Galiula, Pianosa i Tremiti.

Dalje na jugoiztoku slijedi najdublja Južnojadranska kotlina dugačka oko 300 km i široka do 85 km, gdje je izmjerena najveća dubina Jadrana od -1.233m na oko 80 kilometara jugozapadno od Cavtata i stotinjak km južno od Dubrovnika. Od ove najdublje kotline se dno postupno opet izdiže sve do 741 metra u tjesnacu Valona-Otranto, gdje su Otrantska vrata pa tu Jadran prelazi u Jonsko more. Prosječna dubina svega jadranskog dna je oko 240 metara. Jadran spada u topla i plava sredozemna mora. Ljeti srednja temperatura vode iznosi od 23 - 27°C, ponekad u zagrijanim plićim uvalama i više, a more je najtoplije u kolovozu. Prozirnost je najveća tj. najdublja vidljivost je na pučini iznad najdubljih otvorenih dna gdje doseže i do -56m.

Države s izlazom na Jadran

Prave primorske države uz Jadran sa slobodnim izlazom na otvorenu pučinu jesu: Italija, Hrvatska, Crna Gora i Albanija. Ine poluprimorske zemlje uz Jadran, tek s užim i posredno-ograničenim izlazom do pučine jesu Slovenija i BiH. Jadranu kao razmjerno najbližem moru većinom još barem posredno gravitiraju Austrija, Magjarska, Srbija i dielom Makedonija, ali ove ostvaruju pristup do Jadrana kraćim kopnenim putom. U svezi toga postoje i neki granični sporovi na jadranskim obalama:

  • Piranski zaljev (Savudrijska draga): - spor izmedju Slovenije i Hrvatske, uz pitanje slovenskog izlaska na otvoreno more gornjeg Jadrana.
  • Neumski zaljev: - spor izmedju BiH i Hrvatske, tj. granično pitanje otočića Veliki i Mali Škoj, ter susjedni rt poluotoka Kleka na ulazu u Neumski zaljev.
  • Prevlaka - bivši granični spor izmedju Crne Gore i Hrvatske, koji je potom uglavnom riješen medjunarodnom arbitražom i dogovorom.

Obalni gradovi i luke

Razmjerno su važnije pomorske luke i obalni gradovi oko Jadrana (abecednim redom): Ancona, Bar, Bari, Brindisi, Dubrovnik, Drač (Durrës), Koper, Kotor, Pescara, Ploče, Poreč, Pula, Rijeka (Rika), Split, Šibenik, Tivat, Trogir, Trst (Trieste), Ulcinj, Venecija (Venezia), Valona (Vlorës), Zadar, Zelenika, itd.

Summary

The Adriatic Sea (ancient Mare Hadriacum) is a sea-body separating the Italian Peninsula from the Balkans, and the system of the Apennine Mountains from that of the Dinaric Alps and adjacent ranges. The Adriatic Sea is a northwest-to-southeast arm of the Mediterranean Sea protruding into central Europe.

Its western coast is Italian, while the eastern coast runs chiefly along Croatia (5,835 km), and shortly at Slovenia (47 km), Bosnia and Herzegovina (26 km), Montenegro (294 km), and Albania (295 km). Some major rivers joining the Adriatic are: Reno, Po, Adige/Etsch, Brenta, Piave, Soča/Isonzo, Zrmanja, Krka, Cetina, Neretva, and Drim (Drini).

Literatura

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from Adriatic-Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.