Srednjovjeka Hrvatska

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Srednjovjeka Hrvatska (hrvatsko ozemlje od 7.- 15. stoljeća): Srednjovjekovnom hrvatskom državom smatraju se neovisne ili dijelom vazalne države koje su utemeljili Hrvati, a koje nakon 1102. podpadaju pod vlast kralja Ugarske. Dok se povijest Primorske Hrvatske razmjerno dobro poznaje, o Panonskoj Hrvatskoj i Neretvanskoj banovini ima vrlo malo podataka. Međutim je tumačenje mnogih izvora još uvijek sporno, napr. ne postoji općenito slaganje jugoslavista kada je (Primorska) Hrvatska postala kraljevinom tj. jeli već pod Trpimirom ili tek za Tomislava kada to kraljevstvo službeno priznaje Papa (što je tada analogno današnjem priznanju UN-a).

Abstract

Medieval Croatia: The successive history of Croatian rulers, and related states in western Balkans, from 8th century to 15th century are elaborated, including the main national dynasty of Trpimiri in 10th and 11th cent.: kings Tomislav (925-928), Trpimir II (928-935), Miroslav (945-949), Držislav (969-997), Surina (997-1000), Gojslav (1000-1030), Dobroslav (1030-1058), Krešimir IV (1058-1074), Zvonimir (1075-1089), etc.

Doselidbe Hrvata

O doseljavanju Hrvata ima malo onodobnih izravnih izvora, vidi pobliže: Podrijetlo Hrvata. Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom) piše kako su Hrvati u 7. stoljeću po nalogu bizantskog cara Heraklija preseljeni u Galiciju (Bijela Hrvatska) da bi služili za zaštitu od Avara, pa bi potom u drugoj selidbi došli na prostore današnje Hrvatske.

Prvih desetljeća 7. stoljeća, raspadom rodovskog uređenja i ujedinjenja s ostacima Ilira i Kelta, u jednom dijelu rimske provincije Dalmacije, stvoren je hrvatski savez za borbu protiv Avara. Središte tog područja obuhvaćalo je prostor od Istre do Vrbasa i uzduž obale do rijeke Cetine. Osim područja Primorske Hrvatske, postojalo je i područje Panonske Hrvatske, koje je do kraja 8. stoljeća, do pobjede Franaka nad Avarima, bilo pod Avarima. Ova dva područja su se razvijala potpuno odvojeno jedno od drugoga.

Uspostava ranih banovina

Pojava prvoga hrvatskog bana datira krajem 8. stoljeća, kada su Franci, nakon što su osvojili Italiju i pokorili Karantaniju i Bavarsku, počeli rat s Avarima i uništili njihovu prevlast u Podunavlju. Tada je panonski knez Vojnomir (796.) napustio Avare i priključio se Francima, koji su od tog područja između rijeka Save, Drave i Dunava, napravili posebnu upravnu oblast na čelu s domaćim vazalom ali pod nadzorom furlanskog markgrofa. Tada je i započelo pokrštavanje panonskih Hrvata pod nadzorom Akvilejske patrijarhije. Ubrzo nakon osvajanja Panonske Hrvatske i uređenja vlasti, Karlo Veliki 799. godine upada u Dalmatinsku Hrvatsku, koja je pod bizantinskom vlasti i osvaja ju 803. godine nakon dužeg rata. Prvi poznati ban Primorske Hrvatske je Višeslav (oko 800. godine).

Zbog osvajanja dalmatinskih gradova je Bizant zaratio s Karlom Velikim i tek Ahenskim mirom (812. godine), uspio je vratiti dalmatinske gradove i otoke, dok su Istra i kopneni dijelovi Dalmacije pripale Karlu Velikom. Tek nakon smrti Karla Velikog 814. godine ali i zbog nasilja vršenog od Franaka i miješanja u nutarnju upravu kneževina, narod Panonske Hrvatske pod vodstvom slavenskog kneza Ljudevita Posavskog se 819. godine pobunio. Pobuni su se priključili i Slaveni Donje Panonije sjeverno od Drave. Po nalogu Franačkog državnog sabora, markgrof Kadaloh je upućen u Panonsku Hrvatsku, gdje biva poražen, a knezu Ljudevitu Posavskom se pridružuju timočki i alpski Slaveni. Kada je markgrof Balderih napao alpske Slavene, Ljudevit Posavski je pokušao im pomoći, ali je odbačen odmah negdje s rijeke Drave. U međuvremenu je dalmatinski ban Borna (810. – 821.) po zahtjevu Franaka ušao u Panonsku Hrvatsku gdje ga je na rijeci Kupi, kod Siska porazio Ljudevit, nakon čega je ušao u Primorsku Hrvatsku. Borna je, pokušavajući izbjeći otvoreni sukob, nastavio voditi borbu s Ljudevitom prepadima, što je rezultiralo povlačenjem Ljudevita iz Primorske Hrvatske, ali i izlazak Primorske Hrvatske iz tog sukoba.

Franci su 820. godine počeli jak napad na Ljudevita iz tri pravca, opustošili i opljačkali područje Panonske Hrvatske. Kako su se Ljudevit i narod povukli u šume, Franci su ponovili napade 821. i 822. godine ali bez uspjeha. Tek kad se Ljudevit sa svojim snagama povukao najvjerojatnije u Bosnu, osvojena je cijela Panonska Hrvatska, koja je sve do kraja 9. stoljeća ostala poslušnom kneževinom. Srijem i istočna Slavonija su pale pod vlast Bugara (827. – 845. godine), a potom pod vlast Donjopanonske markgrofije. Posljednji panonski knez Braslav je 896. godine poginuo u borbi protiv Mađara, koji su naselili srednje Podunavlje.

Primorska Hrvatska je od 828. godine bila podređena kralju Italije. Tijekom vladavine bana Mislava (835. – 845.) Primorska Hrvatska postaje pomorska sila i sukobljava se s Venecijom. Sukob na moru je okončan 839. godine, ali ne i sukobi na kopnu. 840. godine Mleci napadaju neretvansku mornaricu i budu poraženi.

Primorsku Hrvatsku napadaju i Bugari pod vodstvom kana Borisa, koji vodi rat (840. – 860.) protiv Hrvata s namjerom proširenja svoje države do Jadranskog mora. Pod vodstvom bana Trpimira (845. – 864.), nasljednikom bana Mislava, primorska Hrvatska uspješno odbija Borisa. Trpimir učvršćuje svoju vlast i po franačkom primjeru se okružuje županima.

U međuvremenu, Saraceni (arapski gusari) zauzimaju 840. godine Taranto pa kasnije i Bari, otkuda učestalo napadaju istočni dio Jadrana. Ti napadi su primorali Bizant da pojača obrambene snage na kopnu i moru, a da dalmatinskim gradovima i otocima 867. godine dopusti novo vojno-političko uređenje i osnivanje vojno-administrativnog okruga pod imenom Dalmacija. Te godine Bizant uspije osloboditi i Dubrovnik poslije petnaestomjesečne arapske opsade, ali ne uspijeva osloboditi Bari.

871. godine, tijekom vlasti bana Domagoja ( 864. – 876.), a u okviru vazalnih snaga franačkog kralja Ludovika II., Franci uspijevaju osloboditi Bari. Sudjelovanje bana Domagoja na strani Franaka u oslobađanju Barija je uzrujalo Bizant, koji je još tijekom odsustva hrvatskih snaga iz Dalmacije, napao i opustošio Neretvane. Tijekom tog razdoblja, Primorska Hrvatska je pojačala i organizirala svoje pomorske snage, što je dovelo do trajnog sukoba s Mletačkom Republikom. Naime, prepadima i gusarskim napadima na mletačke brodove su učestalo ometali mletačku plovidbu, što je opet vodilo čestim sukobima i pregovorima s Mletcima, sve dok se nakon poraza kod Makarske nisu obvezali na plaćanje pristojbi hrvatskom banu za slobodnu plovidbu uz istočnu obalu Jadranskog mora.

Ban Inoslav (876. – 878., tzv. "knez Iljko" u jugoistoriji) kao sin bana Domagoja, počinje se polako oslobađati utjecaja Franaka, koristeći nutarnji sukob Karolinga s Italijom. Pod njegovim vodstvom su Hrvati napali 876. godine Karlmanove gradove na zapadnoj istarskoj obali, otkuda ih je mletačka mornarica protjerala. Na kopnenom dijelu, na putu između Panonske Hrvatske u Dalmaciju, Hrvati su 876./877. godine napali snage franačkog vazala donjopanonskog kneza Kocelja i time se oslobodili franačke vrhovne vlasti.

Tijekom vladavine bana Sedeslava (878. – 879., jugoistorija: "knez Zdeslav") Dalmacija je došla pod vlast Bizanta. Uz pomoć pape Ivana VIII. na vlast 879. godine, prevratom dolazi prvi neovisni hrvatski ban Branimir, dux Chroatorum (879. – 892.), koji oslobađa Dalmaciju od vlasti Bizanta, osim u gradovima i na otocima, pa u gospodarskom i političkom životu jača Dalmaciju i Hrvati se opredjeljuju za zapadnu crkvu. Nakon smrti Branimira je proglašen ban Muncimir, mlađi brat Sedeslava i najmlađi sin Trpimirov, koji vlada Dalmacijom od 892. do 910. godine i koji ne priznaje ni romansku a ni bizantinsku vlast, već se naziva «divino munere Croatorum dux», «S Božjom pomoću knez Hrvata».

Panonska Hrvatska (Slovinje)

Panonska Hrvatska kasniji je naziv za slavensku kneževinu "Slovinje", nastalu između Drave na sjeveru i Save i Kupe na jugu, na području današnje sjeverne Hrvatske u južnim dijelovima Panonske nizine. U izvorima se ovaj kraj obično naziva jednostavno Panonija ili Slovinje (tj. danas Solavonija), a narod se u jugo-literaturi obično nazivao općenito Slavenima (Slovinci tj. danas Slavonci).

Poznato je da su početkom 8. stoljeća postojale dvije slavenske pokrajine na tom području, jedna oko Siska i druga u Srijemu, a moguće je da ih je bilo i više. Područje Srijema je bilo kroz cijelu prvu polovicu 8. stoljeća izloženo čestim napadima Bugara i Avara, sve dok sredinom 8. stoljeća Avari nisu sasvim zavladali tim krajem. Otada se govori samo o Posavskoj Hrvatskoj.

Rast franačke moći i kršćanstvo

Nisu jasno poznati mnogi vladari ove kneževine, vidi pobliže: Slavonski banovi. Npr. zna se da je od 791. do 810. vladar bio Vojnomir, no o njemu je još mnogo nepoznanica. Premda ga se još uvijek često naziva knezom, u izvorima nema tog naslova (jer je ustvari bio ban), a u jugoistoriji ga se naziva jednostavno Slavenom. Usto i ispravan oblik njegova imena je upitan, jer se u franačkim izvorima spominje pod imenom Uuonomiro ili Uuonomyro. Neki jugoslavisti misle i da on nije bio vladar panonskih Hrvata, nego onih koji su se bili doselili u Istru pod vodstvom vojvode Ivana. Drugi su povjesničari uvjereni u Vojnomirovo vladanje u Panonskoj Hrvatskoj, ili pak u njegovo karantansko podrijetlo, što je osobito zastupljeno među slovenskim povjesničarima. Upravo 791. franački kralj Karlo Veliki započeo je pohod protiv Avara, a već sljedeće godine, 792. Vojnomir se podlaže Karlu Velikom i obećava mu pomoć u borbi protiv Avara. Završivši ratove u Saskoj (792.-796.), Karlo se mogao konačno okrenuti i prema Avarima, a rat protiv njih trajao je od 796. do 799. U tom ratu na franačkoj su strani doista sudjelovali i panonski Hrvati, a nakon konačne pobjede što su je Franci i Hrvati ishodili na prostorima današnje Mađarske nestalo je i neposredne avarske opasnosti. Moguće je da Konstantin Porfirogenet u svome djelu De administrando imperio misli upravo na ovu pobjedu, kada govori o porazu što su ga Hrvati nanijeli Avarima (De administrando imperio, 31). Franci tada na istočnim granicama svoga kraljevstva osnivaju dvije marke (pogranične grofovije) - sjevernije „istočnu“ (današnja Austrija), a južnije furlansku.

Nakon što je na Božić 800. godine Karla Velikoga u Rimu papa Lav III. okrunio carom, na poklon caru u Regensburg 803. godine dolazi ban Primorske Hrvatske, ali se ne spominje i Vojnomir. Možda i stoga što panonska Hrvatska još nije bila ustrojena kao banovina ili stoga što sam Vojnomir nije bio knezom, nego tek vojskovođa. Početkom 9. stoljeća panonski Hrvati napuštaju svoje poganske običaje i prihvaćaju kršćanstvo. O tomu svjedoče brojni arheološki nalazi, a osobito starohrvatski grobovi u kojima se od toga doba više ne nalaze predmeti koji su bili ukapani zajedno s pokojnikom.

Ljudevit Posavski i boj s Francima

Nakon smrti Karla Velikog, carom postaje njegov sin Ludovik I. Pobožni (814.-840.) koji nije energijom dostizao svoga oca, pa su veću moć u carstvu prigrabili velikaši. Među njima je bio i furlanski markgrof Kadolah (800.-819.) koji je sa svojom vojskom prodirao na područje Panonske Hrvatske i ondje pljačkao. U to je vrijeme slavenski knez Panonske Hrvatske bio Ljudevit Posavski (810.-823.), u franačkim ljetopisima poznat kao Liudewitus, dux Pannoniae inferioris (Ljudevit, knez Donje Panonije), koji 818. šalje svoje izaslanike caru Ludoviku u Heristall kako bi se ondje požalili na Kadolahove postupke. No izaslanici se vraćaju bez da su njihovi problemi uzeti u ozbiljnije razmatranje, što Ljudevita potiče na otpor Francima. Tako dolazi i do prvog sukoba, no Kadolah ne postiže nikakav uspjeh, pa se vraća u Furlaniju i uskoro umire. U srpnju 819. car Ludovik održava Sabor u Ingelheimu na koji dolaze i izaslanici kneza Ljudevita, kako bi ponudili mir Francima, no car to ne prihvaća.

Ljudevit tada traži saveznike među susjedima. Ban Primorske Hrvatske Borna već je ranije pristupio uz Franke, dok su uz Ljudevita pristali Karantanci i Timočani, jedni i drugi Slaveni. Već u jesen 819. novi furlanski markgrof Balderik kreće s vojskom u Karantaniju gdje poražava Ljudevita u bitki na Dravi. Istodobno, prama sjeveru nadiru i snage Primorske Hrvatske pa dolazi do bitke na Kupi. Pritom s Bornine strane na Ljudevitovu prelaze Gaćani iz područja oko rijeke Gacke i time odlučuju pobjednika. Ljudevit već u prosincu iste godine provaljuje na jug protiv Borne čija se vojska zatvorila u utvrde te iz njih i s planina napadala panonsku vojsku, pa se ova morala povući na sjever. U tim je bitkama Ljudevit izgubio oko 3000 vojnika, preko 300 konja i mnogo hrane.

Nakon Sabora u Aachenu 820. godine, na kojem sudjeluje i ban Borna, u proljeće iste godine započinje novi pohod na Ljudevita iz tri smjera: sjeverna franačka vojska iz Bavarske, dolinom Dunava, pa preko Drave prodire prema Panonskoj Hrvatskoj; južna vojska iz Furlanije, preko Alpi; treća vojska iz Tirola preko Koruške. Prve dvije vojske Ljudevitove su snage zaustavile, prvu na Dravi, a drugu u Alpama. Pred trećom je uzmakao prama Hrvatskoj, što je onda otvorilo put i ostalima. Nakon prodora u područje između Save i Drave, Francima ostaje jedino pljačkanje, jer Ljudevit ondje nije zapodjenuo bitke. Slično se ponovilo i sljedeće godine, 821. U listopadu te godine, na Saboru u Diedenhofenu, franački vojskovođe izvješćuju cara kako se Ljudevit nije htio upustiti u bitku. Tek 822. godine Ljudevit napušta Sisak i bježi pred vojskom iz Furlanije na jug (prije se mislilo da je pobjegao među Srbe, no Nada Klaić dokazuje da je pobjegao u mjesto Srb), a sljedeće godine još dalje prama moru, gdje je i ubijen.

O ovom razdoblju svjedoče arheološki nalazi oružja, osobito u okolici Siska i Varaždina. Feudalno se uređenje u Panonskoj Hrvatskoj tada razvijalo brže no što je to bio slučaj u gorskim krajevima Primorske Hrvatske, čemu je pogodovala i konfiguracija terena. To je vjerojatno jedan od razloga koji je potakao Ljudevita na pobunu i okupljanje susjednih krajeva oko svoje već razvijenije središnje vlasti.

Franačka vlast i bugarski prodor

Nakon propasti pobune Ljudevita Posavskog, Donja Panonija u potpunom je vazalskom odnosu od franačkog cara. 827. godine protiv Franaka polazi bugarski kan Omurtag (Mortag), a pridružuje mu se i panonski knez Ratimir. Pobijedivši Franke, Bugari koji su već ranije osvojili Srijem, uspostavljaju sebi odanu vlast u novoosvojenim krajevima, a Ratimir je čini se bio u nekoj vrsti vazalnog odnosa od Bugara. Takav ishod potiče cara Ludovika da 828. ukloni s položaja markgrofa furlanskoga Balderika, a furlansku markgrofoviju podijelio je na četiri dijela. 828. i 829. Franci predvođeni Ludvigom, Ludovikovim sinom i budućim njemačkim kraljem, ratuju protiv Bugara i Hrvata, ali neuspješno, čemu je vjerojatno pridonjelo i rasulo u Franačkoj, kad su se Ludvikovi sinovi digli protiv oca i razdijelili carstvo. Ludvig Njemački, sada već kao kralj ratuje ponovno 838. protiv Ratimira, koji se, čini se, spasio bijegom. Franci su tada vratili dio izgubljenog područja, ali im je to u cijelosti uspjelo tek 845., kad su opet osvojili istočnu Slavoniju i Srijem.

Idućih desetljeća su zemlje između Drave i Save priznavale franačko vrhovništvo, a njima su upravljali slavenski knezovi iz Blatonskoga Koštela, prvo Pribina i onda Kocelj. Panonska Hrvatska i dalje je služila kao bugarsko-franačko bojište u vrijeme rata za talijansku baštinu Karolinga. To je doba prve organizirane kolonizacije koja ipak nije bila velikog intenziteta. Puste je zemlje bilo mnogo, ali u Europi za njom još nije vladala velika potražnja, a ni granica nije bila dovoljno mirna. Pribinu je nakon njegove smrti u ratu s Moravljanima naslijedio 861. godine njegov sin Kocelj. Dalji je razvoj tekao uglavnom mirno sve do vremena kneza Braslava i mađarske provale u Panoniju.

Ban Braslav

Polovicom 9. stoljeća Panonska Hrvatska u vlasti je Bugara, a potom grofovije Donje Panonije. U tom spominju se u nekim djelima knezovi Pribina i Kocelj, no danas se općenito drži da je riječ o slavenskim knezovima sa zapada, vjerojatno iz Karantanije koji su vladali Donjom Panonijom oko Blatnog jezera i proširili svoju vlast na područje Panonske Hrvatske, te se sukobljavali s Hrvatima iz primorja u doba primorskog bana Inoslava. To je i razdoblje djelovanja Ćirila i Metoda, a samog Metoda papa Hadrijan II. imenuje biskupom srijemsko-panonskim. Papa Ivan VIII. krajem 873. javlja „sklavinskom“ vladaru Mutimiru (dux Sclaviniae) da je u panonskoj dijecezi posvećen biskup i neka se sada može predati njegovoj pastirskoj brizi pa dodaje: „Savjetujemo te da poradiš koliko možeš, kako ćeš se po primjeru tvojih starih vratiti panonskoj dijecezi.“ To je jedina vijest o postojanju kneza Mutimira na prostoru „sklavinske“ Panonije. Srpska historiografija pretpostavlja da je to tadašnji srpski knez Mutimir, no za njega se kaže da je prvi kršćanski knez, pa bi se on teško mogao „vratiti“ panonskoj dijecezi.

Donjom Panonijom tada vlada velikomoravski knez Svatopluk, koji se isprva opire franačkoj vlasti. Tadašnji knez Panonske Hrvatske Braslav, kako bi se osigurao pred moćnim moravskim knezom, ulazi u čvršću vezu s Francima, pa je 884. pošao u Konigsstadten (kod Tulna u današnjoj Donjoj Austriji) kako bi se ondje poklonio caru Karlu III. Debelom. No, u tada se s carem pomirio i Svatopluk. Nakon Karlove smrti (887.), na vlast dolazi Arnulf Karantanski koji se zaratio sa Svatoplukom, a Braslav se uključuje u taj rat na Arnulfovoj strani. Arnulf je upomoć pozvao i Mađare koji su se tada nalazili iz Karpata. Po Svatoplukovu porazu, Mađari su se povukli, no ovom epizodom nepovratno ulaze u povijest panonskih krajeva. Nakon bugarskih upada u njihova područja, Magjari se oko 896. naseljavaju u središnjem dijelu Panonske nizine, a iste godine Arnulf predaje Braslavu nekadašnju Koceljevu zemlju da ju brani od Magjara, no to mu nije pošlo za rukom. Dapače, nomadski Magjari su prodirali i u samu Panonsku Hrvatsku, a preko nje do Primorske Hrvatske pa čak i sjeveroistočnih prostora Italije. Čini se da je Braslav, kao posljednji knez Panonske Hrvatske, već 896. poginuo u borbama s Magjarima.

Nakon Braslava

Početkom 10. stoljeća jača snaga Primorske Hrvatske, sve dok primorski ban i potom kralj Tomislav nije pripojio pod svoju vlast i Panonsku Hrvatsku. Time prestaje samostalna povijest ove panonske kneževine. O ovom se području u razdoblju od početka 10. pa sve do kraja 11. stoljeća zna dosta malo. Poznato je da je crkveno spadalo pod splitsku metropoliju i formalno sisačku biskupiju, koja je izgleda postojala samo na papiru, a stvarno je bila pod jurisdikcijom hrvatskog dvorskog biskupa. Arheonalazi ovog područja u tom vremenu pripadaju panonskoj kulturi koja se naziva bjelobrdska, premda ima i starohrvatskih nalaza, ali izgleda uglavnom iz 11. stoljeća i to više na istoku u Slavoniji.

Primorska Hrvatska

Primorska Hrvatska je kasniji naziv za ranu vazalnu banovinu (tzv. 'kneževina' u jugo-literaturi) koja se, počev od 9. stoljeća nalazila na području nekadanje rimske pokrajine Dalmacije, a izvorno je obuhvaćala prostor od Velebita do Cetine. Tom se prostoru obično pribrajala i Liburnija na području od Istre (istočno od rijeke Raše) do južnog Velebita. Čini se da je Liburnija imala osobiti položaj unutar Primorske Hrvatske. Usto je u ovo područje pripadala i stara pokrajine Gacka, koja se pružala u unutrašnjost do Une i Kupe. Pokrajina Gacka je bila podijeljena na tri župe: Gacku, Liku i Krbavu. Njom je upravljao kao ban, dok je ostalim krajevima upravljao knez.

Okružje i početci

Uz ovako definiranu Primorsku Hrvatsku se smjestilo još nekoliko slavenskih državica, koje se zajedno s Primorskom Hrvatskom u Bizantu nazivaju sklavinije. Tu je ponajprije bila Paganija ili Neretvanska banovina, koja se prostirala od Cetine do Neretve, a pripadali su joj i otoci Brač, Hvar, Korčula, Mljet, Vis i Lastovo. Dalje na jug bilo je Zahumlje (između Neretve i Dubrovnika), Travunja (od Dubrovnika od Boke Kotorske) i Duklja (na prostorima današnje Crne Gore). U unutrašnjosti se navodi područje Bosne, a sjeverno od Kupe Panonska Hrvatska (obično samo Panonija).

Do 9. stoljeća od decentraliziranih područnih zajednica kojima upravljaju rodovski poglavari, stvara se jezgra hrvatske države pod zajedničkom vlašću primorskog bana u slivovima Cetine, Krke i Zrmanje s centrima u Biogradu, Ninu, Solinskom polju i Kninu. Priobalni gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor, zajedno s otocima Rabom, Krkom i Osorom (današnji Cres i Lošinj) ostaju u bizantskoj vlasti i od 9. stoljeća čine Temu Dalmaciju, kojom upravlja carski namjesnik u Zadru. To je bio plod Aachenskog mira iz 812. godine, kojim su sve snažniji Franci podijelili vlast na Jadranu s Bizantom, tako da su dalmatinski gradovi i otoci pripali Bizantu a hrvatski kopneni dio franačkom interesnom području.

Učvršćenje franačke vlasti

Pod vlašću Karla Velikog Franci 788. godine zauzimaju Bavarsku, a iste godine u Istri vlada neki Ivan kao franački vazal. Kako su dotada bavarski vojvode vladali i područjem Karantanije, sada je vlast Karla Velikoga dosezala do hrvatskih zemalja. Krajem 8. stoljeća na sjeveroistoku današnje Italije Franci stvaraju furlansku marku kojom vlada markgrof Erik (788.—799.). Franački ljetopisi navode kako je ovaj Erik, pošavši u rat protiv Avara morao proći područjem Liburnije, no ondje su ga zaustavili „građani Tarsatike“ (današnja Rijeka) pa ga ubili. Povjesničari su donedavno mislili da je riječ o borbi između Hrvata i Erika, no jugoistoričari smatraju kako bi to bila riječ o ubojstvu za račun Avara, pa se za Tersatiku ne može na temelju ovog izvora, znati komu je pripadala (Francima, Bizantu ili Hrvatima). Erika je naslijedio Kadolah, koji je poveo 800. godine jedan pohod protiv Hrvata, ali se vratio bez uspjeha.

Na Božić iste godine papa Lav III. kruni Karla Velikog za rimskog cara, a tada su vjerojatno i primorski Hrvati priznali franačku vrhovnu vlast. Do 803. godine nad Hrvatima je vladao ban Višeslav koji je poznat po Višeslavovoj krstionici, na kojoj je spomenut kao vodja (lat. vuissasclavo dux). Nakon što je 804. godine pokorio i Mletke, Karlo je odlučio zauzeti i bizantsku Dalmaciju, to jest gradove i otoke koji su ostali u bizantskoj vlasti, no u dugotrajnom ratu Karlo je 810. godine pobijeđen, a Aachenskim mirom Bizantu ostaju gradovi i otoci Teme Dalmacije, a francima unutrašnjost. Na taj su način Bizantinci imali osiguran plovni put prama Veneciji.

Kao franački vazali

Nakon smrti Karla Velikog, na vlast dolazi njegov sin Ludovik Pobožni (814.-840.), a u furlanskoj marki vlada Kadolah koji ulazi u sukob s panonskim Slavenima i Ljudevitom Posavskim. Godine 814., zajedno s knezom Ljudevitom Posavskim (dux Pannoniae inferioris) pošao je u Paderborn pokloniti novome caru prilikom njegova stupanja na franačko prijestolje i ban Borna. 818. na državnom Saboru u Heristallu nazočno je Ljudevitovo izaslanstvo, ali i izaslanstvo Borne, gačanskoga bana (dux Guduscanorum). Ovaj će u borbama protiv Ljudevita stati na franačku stranu, pridobivši tako za sebe jaku silu koja će ga moći obraniti u odnosu na Bizant. Nakon prvog neuspjelog pohoda na Ljudevita, umire Kadolah, a nasljeđuje ga markgrof Balderik koji 819. započinje novi pohod preko Karantanije. S juga se diže i Borna, sada imenovan u „Franačkim ljetopisima“ dux Dalmatiae (knez Dalmacije). Ipak na Kupi dio njegovih snaga i to baš njegovi Gačani, prelazi na stranu panonskih Hrvata. Iduće godine Borna prvo šalje izaslanstvo, a onda i osobno odlazi caru na vijećanje o budućim koracima protiv Ljudevita. Upravo je pod Borninom vlašću počelo pridruživanje tadašnje banske Hrvatske, to jest pokrajine Gacke i njezinih triju župa ostatku Primorske Hrvatske, a 821., vjerojatno kao nagradu za vjernost Francima, dobiva pod svoju upravu i Liburniju. Na taj je način uspostavljena stvarna središnja vlast nad Primorskom Hrvatskom od ušća Raše u Istri, pa sve do Cetine, a Tema Dalmacija je ostala u vlasti Bizanta. Borna umire iste godine, a „Franački ljetopisi“, prigodom smrti nazivaju ga dux Dalmatiae atque Liburniae (vodja Dalmacije i Liburnije). Arheonalazi iz toga doba svjedoče o velikom franačkom utjecaju, a nađeni su brojni primjerci franačkog nakita i oružja najviše mačeva.

Kao ban je Bornu u Dalmaciji naslijedio njegov nećak ili možda unuk Vladislav (821.-835.), kada su počele i stoljetne borbe protiv Mlečana. U veljači 821. car Ludovik potvrđuje Vladislava kao vazalnog vladara (bana) Dalmacije i Liburnije na saboru u Aachenu. Njegov nasljednik, ban Mislav (835.-845.) već od samog početka svoje vladavine ratuje s Mlečanima. Nisu poznate sve pojedinosti tog sukoba, no zna se da je 839. dužd Petar Tradonik pošao s brodovljem prama Hrvatskoj, no na kraju je bio prisiljen sklopiti mir. Iste je godine ugovorio mir i s neretvanskim velikim županom Družakom. Sljedeće godine neretvanski veliki župan Deodat pobjeđuje Mlečane na moru, pa se oni poraženi vraćaju u Veneciju. Ban Mislav nije kao svoji prethodnici vladao iz Nina, nego iz Klisa. On je bio i prvi poznati hrvatski vladar koji je počeo davati darove splitskoj crkvi, dodijelivši joj plodove iz svoga kliškoga posjeda. Premda je Split, kao i ostali gradovi Teme Dalmacije pripadao bizantskoj vlasti, očito je da su veze tih gradova sa zaleđem u ovo doba postajale sve jače. Od 840. godine morali su se Neretvani i Hrvati boriti zajedno s Bizantom i Mlečanima protiv zajedničke opasnosti - arapskih gusara koji su opsjedali Boku Kotorsku, Dubrovnik i ostale krajeve na Jadranu.

Trpimir i osamostaljenje

Mislava je oko 845. godine naslijedio ban Trpimir koji je i dalje priznavao vrhovnu franačku vlast kralja Lotara (840.-855.), no na svome je području uspostavio čvrsto državno ustrojstvo, a njegov dvor nije se bitno razlikovao od dvorova ostalih europskih vladara. Tako je na svome dvoru Trpimir imao dvorske svećenike, dvorske komornike i stalnu pratnju u kojoj su uz ine bili i najugledniji župani. Arapski napadi znatno su oslabili Bizant i Veneciju, što je tada hrvatski ban znao iskoristiti pa je 846. i 848. osobito protiv Bizanta na kopunu i na moru uspješno ratovao, pobijedivši i bizantskoga arhonta koji je stolovao u Zadru. Između 854. i 860. uspješno brani zemlju od napada Bugara, pa ih konačno pobjeđuje na području istočne Bosne. Mlečani su, čini se, bili toliko slabi da za Trpimirove vlasti nisu niti pokušavali napasti Hrvatsku, jer o takvim sukobima ne govori nijedan izvor.

U povelji pisanoj latinskim jezikom (očuvana u prijepisu iz 1568.) i prema novijim istraživanjima datiranoj najkasnije do 840. godine, kojom splitskog biskupiji potvrđuje darovnicu bana Mislava i daje druge darove, Trpimir se naziva dux Croatorum iuvatus munere divino (vodja Hrvata pomoću Božjom), a zemlju kojom vlada naziva Regnum Croatorum (Kraljevina Hrvata). Latinski to doslovno znači „kraljevstvo Hrvata“, no može (u jugoistoriji) označavati i zemlju Hrvata. Ipak, se ne može zanemariti ni činjenica da je on samostalni vladar „milošću Božjom“, a ne vazal milošću carevom, što upućuje na njegovu neovisnu i suverenu vlast nad Hrvatima. Iz ove povelje doznaju se pojedinosti o Trpimirovu dvoru (čak i imena dvorjanika), kao i to da je posjedovao Klis.

U Trpimirovo doba vjerojatno se osniva ninska biskupija nadležna za cijelo područje pod vlašću hrvatskog vladara. On poziva i benediktince iz njihova središta u Montecassinu nedaleko Rima, pa osniva prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj u Rižinicama kod Solina s crkvom sv. Petra. Ondje su nađeni kameni ulomci s nadpisom "pro duce Trepim", što bi moglo značiti da je Trpimir počeo svoju vlast kao ban. Moguće je da je bio ban na području Gacke gdje su, prema Libellus Gothorum, vladari imali germanski završetak imena -mir (Silimir, Ratimir, Satimir, Budimir). Podižu se i obnavljaju drugdje brojne crkve. Trpimir je i sam hodočastio u sjevernu Italiju gdje se u poznatom Čedadskom evanđelistaru, uz imena ostalih europskih vladara (uglavnom germanskih i slavenskih), nalazi i njegovo ime kao domno Tripimiro (gospodin Trpimir), s naslovom koji se tada rado davao najvišim uglednicima. Na Trpimirovu se dvoru bježeći franačkom vlašću, sklanja i benediktinski monah Gottschalk, koji u svojim spisima ostavlja opis hrvatskoga dvora. On Trpimira naziva „kraljem Sklavina“ (rex Sclavorum), što opet označava njegovu vrhovnu vlast i činjenicu da nije bio ničiji vazal. Gottschalk, usto, stanovnike gradova Teme Dalmacije naziva Latinima, a ostale stanovnike Dalmacije (koju poistovjećuje sa starom rimskom provincijom) dijeli na Dalmate i Sklavine, što je važan podatak o narodnosnom sastavu Trpimirove zemlje.

U De administrando imperio (gl. 31) govori se o velikoj vojnoj sili hrvatske države (ako je tu riječ za doba Trpimira): 60.000 konjanika, 100.000 pješaka, 80 sagena (po 40 momaka), 100 kondura (po 20 ili po 10 momaka). To bi značilo da je Primorska Hrvatska imala tada oko 600.000 stanovnika, pa je njezina vojna sila bila doista velika. Za Trpimirove vlasti u dijelu Primorske Hrvatske između Zrmanje i Cetine spominju se kao područni upravitelji samo župani, ali ne banovi, što govori o različitom načinu upravljanja tim dijelom zemlje u odnosu na bansku Hrvatsku u okolici Gacke. Kraj Trpimirove vlasti nije posve jasan, kao ni točan slijed njegovih nasljednika. Tomu pridonose nejasnoće i nesigurnost datiranja Trpimira u De administrando imerio, što je dovelo da različitih hipoteza. Po jednoj je ovog Trpimira I. naslijedio sin Krešimir, a njega Miroslav. Po drugoj, Trpimir je imao tri sina tj. Petra, Sedeslava i Muncimira, a naslijedio ga je Domagoj koji nije bio iz njegove obiteljske loze, dok je zatim Trpimir II. sa sinovima Krešimirom i Miroslavom vladao nakon Tomislava. U svakom slučaju, za ovoga se Trpimira I. može reći kako je prvi utemeljitelj hrvatske vladarske dinastije Trpimirovića (srednjovjeki Terpimiri).

Između Bizanta i Zapada

Čini se da je nakon Trpimira oko 864., vlast u Primorskoj Hrvatskoj na silu preuzeo Domagoj, kojega se u kasnijim ljetopisima (15. i 16. stoljeće) navodi kao kneza Neretvana (Domoghoi prinze de Narentani). Zabilježena su samo dva imena sa završecima na -goj: Domagoj i Berigoj, a obojica su bili neretvanski knezovi. Moguće je dakle da je knez Neretvanske krajine koja je pripada Trpimirovoj banovini zauzeo vlast. Tom je prilikom vjerojatno pogubljen i Trpimirov sin Petar. Papa Ivan VIII. između 874. i 875. piše knezu Domaguju, nazivajući ga „vodja Sklavina“ (dux Sclavorum), kako bi ga opomenuo da svoje protivnike ne pogubljuje nego neka im oprosti pa ih izgna. Isto ga tako upozorava na „morske razbojnike“ nad kojima je imao utjecaj, pa traži da ih obuzda. Moguće je da se to odnosi na doba kad je Domagoj sa svojim brodovljem sudjelovao u ratu kršćanskih snaga predvođenih carom Ludvigom Njemačkim protiv Arapa koji su držali Bari (871.). Tada su na istočnoj obali Jadrana brodovi nad kojima je inače Domagoj imao vlast, napali dio koji Ludvig naziva „naša Sklavinija.“ Nije jasno odnosi li se to na čitavu Primorsku Hrvatsku kao vazalnu franačku zemlju ili na sjeverni dio, možda Istru kojim su vladali Mlečani. U Domagojevo doba Primorska Hrvatska je obuhvaćala Dalmaciju, Liburniju i Neretvansku krajinu. U Domagojevo doba, za ratovanja s Arapima je Bizant iskoristio odlazak Domagojevih snaga, pa je od svojih posjeda na istočnoj obali Jadrana i formalno ustrojio Temu Dalmaciju. O njegovoj smrti 876. godine Ivan Đakon naziva ga „najgorim vodjom Sklavina“ (pessimus Sclavorum dux). Mletački dužd Urso Patriciak sklapa mir s Hrvatima, ali nakon Domagojeve smrti napada Neretvane, pa se predpostavlja da su se oni tada osamostalili.

878. godine iz Carigrada, gdje se bio sklonio, Sedeslav se vraća u Primorsku Hrvatsku uz pomoć Bizanta i iz Hrvatske protjeruje Domagojeva sinove, koji su dotad vjerojatno bili na vlasti. Njihova imena nisu očuvana, a knez Inoslav kojega neki navode po jugoslavistima je navodno plod pogreške u prijevodu s latinskoga. Sam je Sedeslav bio iz Trpimirova roda, premda nije sigurno da mu je bio i sin, a sigurno je da je potjecao iz banske Hrvatske. Već 879. papa Ivan VIII. piše pismo naslovljeno: „Ljubljenom sinu Sedeslavu, slavnom banu Sklavina“ (Dilecto filio Sedesclavo, glorioso comiti Sclavorum). Čini se da je Sedeslav vladao u ovisnosti od Bizanta, a gradovi Teme Dalmacije, plaćali su njemu porez koji su dotada plaćali Bizantu (samo je Dubrovnik plaćao danak Zahumljanima i Travunjanima). Bilo je to i vrijeme crkvenog raskola, dok je carigradski patrijarh bio Focije, pa je približavanje pravoslavnom Bizantu značilo i udaljavanje od pape. Vlast Sedeslavova prestaje već 879, a u jugoistoriji je cijenjen i popularan jer se pristankom uz istočno pravoslavlje smatra pristašom srbohrvatskog bratstva (i buduće Jugoslavije).

Ivan Đakon navodi da je „neki Slaven, imenom Brenamir, umorivši Sedeslava, prisvojio njegovu vladavinu“ (ipsius ducatum usurpavit). Nije točno poznato Branimirovo podrijetlo, no po nadpisima i darovnicama kao i po obliku imena, zaključuje se da je bio iz Ravnih kotara ili iz unutrašnjosti, dakle opet iz banske Hrvatske. Njegov natipis iz predromaničke crkve u Muću iz 888. godine ne donosi nikakav vladarski natpis. Na natpisu arhitrava oltarne pregrade iz crkve sv. Mihovila u Ninu (879.-892.) naziva ga se (Bra)nnimero dux Sclavorum. Na ulomcima iz predromaničke crkve kod Skradina stoji (Bra)nimero duce(m) Clavitnoru(m), a slično i na ostalim nadpisima s njegovim imenom. U Šopoti kod Benkovca je napisano Branimero com... dux Chruatoru(m). U Čedadskom evanđelistaru zapisano je: Brannimero comiti. Mariosa cometissa, što se odnosi na Branimira i vjerojatno na njegovu ženu Marušu (Mariju). Očito je kako se hrvatsko i slavensko ime rabe kao sinonimi, a Branimir je vjerojatno istovremeno nosio i naslove bana (comes) i naslov kneza (dux). Ipak papa Ivan VIII. nikad ga ne oslovljava naslovom dux, nego mu pridaje naslove princeps i kasnije comes (ban), što bi moglo značiti da je Branimir vladao kao nečiji vazal, no vjerojatno je riječ samo o simboličnom podlaganju s obzirom na Branimirovu snagu. Iz spisa mlečanina Ivana Đakona jasno je da su Mlečani tada Hrvatima plaćali danak za plovidbu Jadranom i takvo se stanje održalo do početka 11. stoljeća. Također i gradovi Teme Dalmacije nastavljaju plaćati danak Branimiru.

7. lipnja 879. papa Ivan VIII. u svome pismu hvali Branimira jer se vraća Rimskoj crkvi (katoličanstvu), pa ga naziva „ljubljenim sinom Branimirom“, a istovremeno piše i slično pismo ninskome biskupu Teodoziju, pa svećenstvu i svemu puku, svojim „predragim sinovima.“ Sljedećeg dana piše i dalmatinskim biskupima pa im prijeti izopćenjem ne vrate li se rimskoj stolici. Slična pisma, datirana između 7. i 14. lipnja 879. papa šalje i bugarskom kralju Borisu I. (Mihajlu), velikomoravskom knezu Svatopluku i nadbiskupu Metodu u Panoniji. Nakon Teodozijeva posjeta papi, ovaj (vjerojatno 881. ili 882.) piše Branimiru, svećenstu i svemu puku. Ipak, Hrvati nisu ovu vjernost Rimu pokazivali izravno i bez zadrške, nego preko akvilejskoga patrijarhata. Na taj je način Branimir, poput franačkih vladara, zadržao veću samostalnost u imenovanju biskupa na svome području. Kasnije će papa Stjepan V. prekoravati Teodozija što je preuzeo biskupsko mjesto davši se posvetiti od akvilejskoga patrijarha, a da nije tražio izravnu dozvolu pape. Teodozije kasnije postaje i splitskim nadbiskupom, pa se tako u njegovoj osobi sjedinjuje Crkva na području Teme Dalmacije i Primorske Hrvatske, što opet govori o snazi i mudroj politici što su je zajedno vodili Branimir i Teodozije.

Učvršćenje vlasti i države

Oko 890. na vlast dolazi ban Muncimir (u jugoistoriji "knez Mutimir"), koji se u povelji datiranoj 892. godine naziva Muncimiro, divino munere iuvatus Croatorum dux (Muncimir, božanskom pomoću čelnik Hrvata). Po ovoj se povelji također zaključuje, kako je Muncimir bio Trpimirov sin. Na natpisu predromaničke crkve iz Uzdolja kod Knina Muncimir je nazvan princeps (ban), a njegova je žena u Čedadskom evanđelistaru nazvana comitissa (banica).

O veličini i snazi Muncimirove države svjedoči i činjenica da su se pretendenti na srpsko prijestolje sklanjali u Primorskoj Hrvatskoj (De administranido imperio). Ne može se sa sigurnošću odrediti kraj Muncimirove vladavine, a jedina je naznaka opaska Tome Arhiđakona, gdje se kaže „godine Gospodnje 914. u vrijeme vodje Tomislava.“ Nada Klaić drži da se opis granica Hrvatske što je daje Porfirogenet u svome „De administrando imperio“ odnosi na granice s početka 10. stoljeća. Hrvatska je tada podijeljena u 11 županija. U to doba, uz Hrvate (Sklavine), na ovom području i dalje žive starosjedioci Dalmati, što se vidi i iz naslova banova i kasnijih kraljeva, a razlika između ove dvije narodnosne skupine zadržat će se sve do kraja 11. stoljeća.

Obično se računa da je vjerojatni Muncimirov sin Tomislav preuzeo vlast oko 910. godine i naslijedio jaku državu, koja se međutim ubrzo morala suočiti s prodorima Mađara sa sjevera. Toma Arhiđakon spominje Tomislava 914. godine kao vodju-čelnika (Tomislao duce). 919. i 924. godine spominju se zadnje provale Magjara u sjevernu Italiju, pa se pretpostavlja da je nakon toga hrvatska država toliko ojačala da ju Magjari više nisu mogli prijeći. Smatra se i da je Panonska Hrvatska, po slabljenju njemačkog utjecaja došla pod izravnu vlast Tomislava. S druge strane ojačali su i Bugari pod vodstvom cara Simeona (893.-927.) pa su ugrozili i sam Carigrad, a bizantski car predaju Tomislavu, kao svom arhontu Temu Dalmaciju. Na taj je način Tomislav u svojoj vlasti ujedinio Panonsku i Primorsku Hrvatsku na prostoru od Jadrana do Drave, pa dalmatinske gradove i otoke. Simeon 9. studenog 924. napušta opsadu Carigrada, pa se okreće prama zapadu i šalje svoju vojsku protiv Srbije, a tamošnji veliki župan Zaharija bježi k Tomislavu i 925. Tomislav konačno pobjeđuje Bugare.

U svom pismu od 925. godine papa Ivan X. navodi: „U vrijeme presvetog pape Ivana, dok je u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacije konzul kralj Tomislav“ (lat. consultatu peragente in provincia Chroatorum et Dalmatiarum finibus Tomislao rege). Iz toga se zaključuje da je Tomislav te godine već bio kralj. Ipak jugoistoričari još vjeruju da nije bilo neke formalne krunidbe, no Tomislav je očito de facto bio kralj, jer su se i svi njegovi nasljednici nazivali kraljevima (rex) i nisu više rabili ranije niže vazalne naslove (comes, dux ili princeps). Neven Budak drži da je bila riječ o nastavku podizanja ugleda hrvatskih vladara koje je započelo davanjem naslova „princeps“ (ban) Muncimiru. Otada se i ujedinjena hrvatska država može nazivati Hrvatskim Kraljevstvom.

Trpimirovići i kraljevina Hrvatska

Trpimirovići (srednjovjeki Terpimiri) su hrvatska vladarska dinastija, a ime je dobila po osnivaču banu Trpimiru (Dux Chroatorum, prvo važno spominjanje hrvatskog imena). Trpimirovići su na početku vladali Primorskom Hrvatskom kao franački vazali. Sukobljavali su se s Mletačkom Republikom i Bizantom, a konačno su samostalnije djelovali u doba bana Branimira. Trpimirovići su u 10. stoljeću ujedinili Panonsku i Primorsku Hrvatsku i stvorili Hrvatsko Kraljevstvo. Borba s Bizantom i Mletačkom Republikom za dalmatinske gradove nastavljena je i u 10. i 11. stoljeću. Smrću Stjepana II. 1091. je izumrla muška dinastija Trpimirovića (po ženskoj se lozi nastavlja do Petra Svačića - unuka Krešimira IV.). Ljetopis biskupa Grgura Barskog (tzv. "popa Dukljanina" u jugoistoriji) kaže da je navodno postojala i pobočna linija koja potječe od kneza Petra mlađeg sina Trpimira II. i koja će trajati sve do 1422 godine vladajući najprije današnjom Dukljom, a potom i Srbijom. Drugi su ogranak panonski banovi Svetislavići od Surine do Zvonimira, a treći još preko Krešimirove kćeri do unuka Petra Svačića: vidi još pobliže Panonski Svetislavići i Petar Svačić. Redoslijed glavnih Trpimirovića (vidi još Najjači Trpimirovići):

Banovi Primorske Hrvatske

  • ban Trpimir I. (845.–864.): latin. rex Tirpimerus (Gottschalk 882.)
  • ban Sedeslav (878.–879.): tzv. 'Zdeslav' kod jugo-istoričara
  • ban Muncimir II. (892.–910.): tzv. 'Mutimir' kod jugo-istoričara
  • ban Tomislav (910.–925.)

Hrvatski kraljevi

  • Tomislav (925.–928.): srednjovjeki latin. Tamislaus
  • Trpimir II. (928.–935.)
  • Krešimir I. (935.–945.)
  • Stjepan Miroslav ili Stjepan I. (945.–949.)
  • Mihael Krešimir II. (949.–969.): tzv. 'Mihajlo' Krešimir kod jugo-istoričara
  • Stjepan Držislav ili Stjepan II. (969.–997.)
  • Svetislav Surina I. (997.–1000.): tzv. 'Svetoslav Suronja' kod jugo-istoričara
  • Krešimir III. (1000.– c. 1030.)
  • Gojslav (1000.–c. 1020.)
  • Stjepan Dobroslav ili Stjepan III. (c. 1030.–1058.)
  • Petar Krešimir IV. (1058.–1074.): latin. Cressimerus
  • Dmitar Zvonimir (1075.–1089.): lat. Demetrius Svannimerus, Baš. ploča: Zvanimer
  • Stjepan IV. (1089.–1091.)

Pobočna dinastička linija

Po Ljetopisu Grgura Barskog ('Dukljanina'), Petar je bio brat kralja Krešimira. Tijekom X. stoljeća po tom rukopisu on bi postao vladarom Duklje, a u doba makedonske i bizantske vrhovne vlasti, njegovi dalji potomci bi prešli na pravoslavnu vjeru. Tijekom stoljeća njegovi muški potomci će mijenjati ime svoje dinastije najprije u Vojislavljević, a potom u dinastiju Nemanjići koja će izumrijeti 1422. godine nakon višestoljetnog vladanja Srbijom.

Ujedinjenje kraljevstva

Začetnik Hrvatskog kraljevstva je ban Tomislav (oko 910. – 928.) iz dinastije Trpimirovića, koji je odbio napade nomadskih Mađara što su počeli prelaziti Dravu i provaljivati čak do Jadrana i Italije. Većina povjesničara smatraju kako je Tomislav pripojio Panonsku Hrvatsku Primorskoj i time prepriječio put Magjarima k moru. Stupio je u savez s Bizantom u vremenu agresivnog širenja Bugarske, pa je od bizantinskog cara dobio na upravu Dalmaciju. Papa Ivan X. naziva u pismu iz 925. Tomisava "kraljem Hrvata". Makedonski car Simeon je 926. godine napao Hrvatsku s vojskom na čijem se čelu nalazio vojvoda Alogobotur. Unatoč jakih bugarskih snaga, kralj Tomislav koji je također raspolagao jakim vojnim postrojbama, po navodima cara Konstantina VII., ga je porazio najvjerojatnije negdje u bosanskim planinama.

Tijekom vladavine kralja Trpimira II. (oko 928.- 935.) i Krešimira I. (oko 935. – 945.) Hrvatska je uspjela zadržati ranije stečenu moć i dobre odnose s Bizantom ali i s papom, dok je za Stjepana Miroslava (945. – 949.) i Krešimira II. (949. – 969.) došlo do nutarnjih dinastičkih sukoba za prijestolje, gdje ban Pribina vjerojatno ubija kralja Miroslava. Tijekom ovog vremena, Hrvatska slabi pa se čak i neka vazalna područja na jugoistoku odvajaju. Iako je kralj Mihael Krešimir II. uspio donekle obnoviti hrvatsku moć, Bizant ponovno uspostavlja svoju posebnu vlast nad dalmatinskim gradovima i otocima.

Nakon smrti Krešimira II. na prijestolu ga nasljeđuje njegov sin Stjepan Držislav (969. – 997.) koji njeguje dobre odnose s Bizantom, pa mu Bizant opet vraća upravu nad dalmatinskim gradovima i otocima, pa se on ponovo kruni kraljem Hrvatske i Dalmacije, tako da je tada Hrvatsko kraljevstvo opet povećano skoro kao ranije za Tomislava. Nakon smrti kralja Držislava, iskoristivši nutarnje sukobe nastale borbom za vlast između Stjepanovih sinova Svetislava Surine, Krešimira III. i Gojslava, poslije deset godina mira ojačana Venecija uskraćuje plaćanje danka hrvatskom kralju i neretvanskom banu za plovidbu, pa počinje na moru ponovni sukob s hrvatskim kraljem Svetislav Surina I. (997. – 1000, tzv. "Svetoslav Suronja" u jugo-literaturi). Tu zauzetost hrvatskog kralja zlorabi i bugarski car Samuilo koji prodire u Hrvatsku do Zadra i neuspješno napada bizantinske gradove u južnom primorju, dok dalmatinski gradovi i otoci dolaze pod mletačku vlast. Mletački dužd Petar II. Orseolo 1000. godine pomorskom akcijom preotima od Hrvata obalnu Dalmaciju od Krka do Dubrovnika. Prvo su mu se predali sjeverni dalmatinski otoci i Zadar, a nakon što je ojačao svoje snage i romanskim postrojbama iz dalmatinskih gradova, predaju se još Trogir i Split, dok silom zauzima neretvansku Korčulu, Lastovo i Biograd. Na taj su način Mleci uspostavili vlast nad pomorskim gradovima na istočnoj obali Jadranskog mora, a Petar Orseolo se prozvao dux Dalmatiae.

Nutarnji sukobi u 10. stoljeću dovode i do raslojavanja hrvatskog društva. Ranije plemenske župane zamjenjuju kraljeve pristalice, koji dobivaju zemljišne posjede oduzete pobijeđenim velikašima i rodovima, pa hrvatsko društvo dobiva feudalno uređenje. Od slobodnih seljaka nastaju ovisni kmetovi, nastanjeni na posjedima feudalnih velikaša koji ujedno prestaju biti vojnici, što slabi vojnu moć Hrvatske. Cijelo 11. stoljeće hrvatski kraljevi pokušavaju vratiti Dalmaciju pod svoju vlast. Kralj Krešimir III. (1000. – 1030.) uspijeva na sjeveru vratiti neke gradove, kojim je 1018. godine Venecija opet ovladala, a na jugu Krešimir nakon što je uspostavio vlast nad gradovima biva poražen od langobardskog kapetana Vasilija Bojoana. Tada je vjerojatno Dalmacija bila podijeljena u dva područja: sjeverno sa središtem u Zadru i južno sa središtem u Dubrovniku.

Krešimirov sin kralj Stjepan Dobroslav, (Stjepan III.: 1030. – 1058.), stopama svojeg oca, tijekom svoje vladavine također nastoji ovladati dalmatinskim gradovima. U tom cilju uspijeva privoliti neretvanskog bana neka uđe u sastav hrvatske države poslije 1050. godine. Njegova vlast stalno jača i od malih župa se uspijevaju stvoriti veće teritorijalne i upravne oblasti, na čelu kojih se nalaze banovi u Slavoniji, Primorju i vjerojatno u Bosni. Središta županija se oblikuju u utvrđene gradove na čijem se čelu nalaze župani. Tako se za kraljevanja Dobroslava Hrvatska opet uspinje do najveće moći poput Tomislava.

To stalno jačanje hrvatske države se nastavlja i nakon smrti Stjepana I. Kralj Petar Krešimir IV. (1058. – 1074.) bude činjenično priznat od bizantinskog cara za vladara dalmatinskih gradova, pri čemu gradovi zadržavaju svoju samostalnost, a kralju plaćaju naknadu za mir s dijelom lučke carine uz obvezu podrške u ratu s brodovima. Tijekom vladavine kralja Petra Krešimira IV., najmoćnijeg hrvatskog vladara, Hrvatska je ovladala velikim područjem – od Raše do Drine i od Drave do Neretve. Zbog njegovog dopuštanja miješanja rimskoj kuriji u nutarnje stvari hrvatske države s oštrim posljedicama za glagoljaše, dolazi ponovno do nutarnjih sukoba unutar hrvatske države, zbog kojih Hrvatska 1060. godine gubi područje Meranije u istočnoj Istri do Raše. Krešimir je pomogao i ustanak balkanskih Slavena 1072. godine protiv bizantinske vlasti, nakon čega se Bizant odlučuje osvetiti Krešimiru IV. i šalje normanskog kneza Amika koji neuspješno vrši opsadu Raba 1074. godine, ali na neki način možda uspijeva zarobiti i kralja Petra Krešimira IV. Zbog toga dolazi do nagodbe i Hrvatska daje Normanima gradove Split, Trogir, Biograd, Nin i Zadar, otkuda ih već slijedeće godine protjerava Venecija.

Nakon smrti kralja Petra Krešimira IV., posredstvom pape Grgura VII. na prijestolje dolazi bivši ban Dmitar Zvonimir (1075. – 1089.) iz pobočne slavonske loze Petrislavići (unuk Svetislava Surine), koji je uspostavio vlast u cijeloj Dalmaciji i obvezao se papi na službu, pa sudjeluje u normansko – bizantinskom ratu (1081. – 1085.) protiv bizantskog cara i Venecije, prevozeći normanske postrojbe kroz Otrantska vrata u osvajanju Drača i u pomorskim borbama uz obale Albanije i Grčke. Zbog toga Bizant 1085. godine prenosi svoje pravo Dalmacije na Veneciju, koje će biti ostvareno tek nakon Zvonimirove smrti. Za njegove vladavine, feudalni odnosi u Hrvatskoj su unaprijeđeni. Kao i u zapadnim europskim državama tog vremena, takodjer u Hrvatskoj se uvode novi nazivi comes i baron za župane i dvorske dostojanstvenike, a vlastelin za plemiće. Hrvatsko prijestolje je premješteno u Knin, a utjecaj crkve jača. Međutim stalna borba za dalmatinske gradove, ali i nutarnji sukobi za prijestolje su oslabili sredstva i snagu države, što je opet dovelo do povećanih potraživanja od naroda. Veći porez je uzrokovao otpor među slobodnjacima i rodovskim plemstvom. Narod je bio nezadovoljan ratovanjem za interese pape izvan zemlje, pa je navodno Zvonimir na saboru kod Knina 1089. godine bio ubijen od nekih Slavena.

Zvonimira na prijestolju nasljeđuje posljednji izravno muški Trpimirović, Stjepan IV. (1089. – 1091.) bez nasljednika. Na stvorene uvjete još za vrijeme Zvonimira, Stjepan II. nije mogao mnogo utjecati, jer je u Hrvatskoj kraljevini je izbio unutarnji sukob radi naslijeđa. Zvonimirova udovica kraljica Jelena Lijepa (mađarica Ilonka Arpadi) se povukla u Slavoniju i uz pristanak dalmatinskih gradova pozvala svog brata, ugarskog kralja Ladislava neka zauzme Hrvatsku, koji je bez otpora 1091. godine ovladao oblašću zapadno od Gvozda, a u daljemu svom pohodu prama moru naišao samo na slabiji neorganizirani otpor. Bizantski car Aleksije I. Komnen, kojem taj prodor Mađara u Hrvatsku nije odgovarao, potaknuo je svoje sjeverne saveznike Kumane, neka napadnu Magjarsku, na što se Ladislav morao opet povući iz Hrvatske. U Hrvatskoj je ostavio svog nećaka Almoša. Hrvatsko je rodovsko plemstvo izabralo za novog kralja Petra Svačića (1093. - 1097.) unuka Petra Krešimira preko njegove kćerke, koji je protjerao Almoša iz Hrvatske i uspio ponovno nakratko ujediniti Hrvatsku. Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava, na ugarsko prijestolje dolazi njegov najstariji nećak Koloman, koji poslije pomirbe s papom Urbanom II., 1097. godine ponovno napada Hrvatsku. Koloman je upao preko Drave i porazio Hrvate u bitci kod Gvozda (Petrova gora) gdje je i kralj Petar, posljednji naš narodni vladar poginuo, a Koloman je prodro do Biograda i Cetine.

Neretvanska banovina

U primorskom području srednje Dalmacije tj. obale oko rijeke Neretve i na okolnim otocima, postojala je Neretvanska banovina ili arijanska Paganija (tzv. 'Neretljanska kneževina Maronija' u jugo-literaturi), a postoje različite ideološke hipoteze o tomu kada je združena s Primorskom Hrvatskom. Uz izmjeničnu podršku Bizanta i rimskog pape, Neretvanska banovina jugoistočno od Cetine potom ipak nije došla pod magjarsko vrhovništvo, nego je i nakon toga nastavila upornu borbu za našu neovisnu državnu tradiciju još u 12. i 13. stoljeću, djelomice priznata i od rimskog pape s vladarskim sjedištem u Omišu gdje stoluje neovisna banska dinastija Kaćića (Khadziki) sa 11 neretvanskih banova od 1102.- 1287. (što sve jugoistoričari prešućuju): prvi Juran Khadzik 1102.- 1130., pa Nikol I. 1130.- 1167., Brenna 1167.- 1190., Sebena 1190-. 1208., Malduk 1208.- 1221., najmoćniji Kolman 1221.- 1232., Nikol II. 1232.- 1238., Tollen 1238.- 1245., Ossor 1245.- 1273., Radoš 1273.- 1279. i zadnji Bogdan Khadzik 1279.- 1287.

Na kraju su ih tek zajedničkim snagama vojno osvojili Magjari + Mlečani od god. 1287, kada napokon u Omišu prestaje srednjovjeka hrvatska državnost naših neovisnih banova. Konačnim padom Omiša pred ujedinjenim nadmoćnim snagama s kopna i mora tek godine 1287. (a ne 1102.) je zatrt i zadnji preostali trag starohrvatske neovisnosti u srednjem vijeku, koja je tu u srednjoj Dalmaciji pod hrvatskom vlasti manjeviše neprekidno trajala kroz pola tisućljeća od 781.- 1287. tj. od ranog bana Višeslava sve do zadnjeg bana Bogdana Kačića. Vidi o tomu posebno još pobliže: Neretvanska banovina.

Ograničenje državne neovisnosti

Nakon smrti Petra Svačića, Koloman se morao okrenuti ratu protiv Rusa i Kumana u Galiciji 1099. godine, što su iskoristili Hrvati i potisnuli Mađare iz Hrvatske. Koloman ponovno 1102. godine prelazi preko Drave i kruni se za kralja Hrvatske i Dalmacije u Biogradu, čime je Hrvatska izgubila svoju neovisnost i ušla je u uniju s Mađarskom, pri čemu je ipak zadržala neka obilježja djelomične državnosti, dok našu punu neovisnost od Magjara i dalje kroz 2 stoljeća do 1287. zadržava Neretvanska banovina u srednjoj Dalmaciji.

Po kasnije prepisanom dokumentu (Pacta Conventa ili Qualiter), Koloman u Hrvatskoj sklapa nagodbu s 12 starješina sjevernih i zapadnih hrvatskih plemena (izim tvrdokornih Neretvana), koji ga biraju za kralja, a Koloman se obvezao na održavanje hrvatskog Sabora i oslobođenje od poreza i nesmetano posjedovanje već zemljišnih posjeda za hrvatske vlasteline. Hrvatski su velikaši izgubili svoje brodove i morali su kralju na kraljev poziv o svom trošku slati svoje postrojbe.

Hrvatska je u personalnoj uniji s Magjarskom od 1102. do 1527. godine (osim srednje Dalmacije tek od 1287.). Tijekom vladavine mađarskih vladara iz dinastije Arpadovića (1102. – 1301.), mnogo stvari se dogodilo na štetu Hrvatske, jer su mađarski vladari najviše vodili računa o svojim interesima, dok im interesi Hrvatske i nisu bili tako važni. Iako je prvi kralj iz dinastije Arpadovića, Koloman (1102. - 1116.) dodijelio neke povlastice hrvatskim velikašima, naseljavanje njemačkog i mađarskog vlastelinstva vodi k novomu feudalnom ustrojstvu temeljenom na sustavu donacija. Naime, tijekom tog vremena razvitak političkih i drugih prilika u Europi zahtijevao je jaku vojsku koja se mogla uzdržavati samo teritorijalno, pa je Koloman sve zemljišne posjede koji već nisu bili u posjedu slobodnih seljaka ili vlastelina, davao vojnicima u zamjenu za vojnu obvezu. Hrvatsko plemstvo se također feudalizira i nestaju stare strukture hrvatskog plemstva županijskog ustrojstva a javlja se novi oblik sa sudskom, upravnom i gospodarstvenom ovlasti. Magjarski kraljevi su imenovali hrvatskog bana, dijelili su donacije vlastelinima, potvrđivali zakone donesene na hrvatskom i slavonskom saboru i zapovijedali udruženom ugarsko-hrvatskom vojskom. Hrvatski ban je imao obvezu upravljanja administracijom, sudstvom, financijama i predvodio je hrvatsku vojsku u ratovima. Pojedine su se obitelji, zahvaljujući donacijama toliko osilile i tako uživale jak politički utjecaj (npr. krčki i blagajski knezovi, bribirski Šubići, krbavski Kurjakovići). Naprotiv su neslavenski omiški Kačići i cetinski Nelipići do 1287. bili praktično neovisni od magjarske vlasti, kao autonomni tampon izmedju Ugarske i Venecije.

Mletačko–ugarski ratovi

Čim je okrunjen kraljem, Koloman je nastojao ovladati dalmatinskim gradovima, što je naravno uzrokovalo sukobe s Venecijom, koja je opet nastojala zadržati svoju dominaciju nad Jadranom, a povremeno još i s Bizantom koji je i dalje smatrao područje Jadrana svojim utjecajnim prostorom. Ipak je Koloman, stupivši u savez s Bizantom koji je ratovao protiv Normana, 1107. godine podčinio sjevernu Dalmaciju poslije kratkog otpora kojeg mu je pružio grad Zadar 1105. godine. Iako je dalmatinskim gradovima ostavljena autonomija, oni su se ubrzo ponovno digli protiv kralja, koji je u Splitu i Zadru ostavio svoje vojne postrojbe, a na čelo biskupija postavio Magjare.

1115. godine Venecija započinje Mletačko-ugarski rat (1115. – 1126.) protiv Magjara, a nakon početnih uspjeha i poslije poraza bana Kledina kod Zadra (1116.) uspijeva zauzeti većinu dalmatinske obale i hrvatske gradove Biograd i Šibenik. U sukobu protiv kralja Stjepana II. (vladao 1116. – 1131.), Venecija 1117. godine doživljava poraz pod Zadrom i prisiljena je na petogodišnje primirje pri čemu joj ostaje samo Zadar. Ipak 1125. godine Mlečani uspijevaju ovladati većinom Dalmacije nakon što im je pošlo za rukom osvojiti Trogir i Split a razoriti Biograd. U ponovnom ratu 1133. godine, tijekom vladavine kralja Bele II. Slijepog (1131. – 1141.), Venecija gubi prevlast nad Dalmacijom i zadržava se samo u Zadru (po nekim spisima i Zadar je od 1134. – 1141. godine bio pod kraljevom vlasti) i na otocima do 1172. godine. Šibenik je dobio autonomiju 1167. godine.

Rat s Bizantom i pad Zadra

Koristeći dinastičke borbe u Magjarskoj, Bizant započinje rat protiv Magjarske sredinom 12. stoljeća. Bizantski car Manuel I. Komnen upada 1164. godine u Srijem i Bačku i prisiljava kralja Stjepana III. (1162.- 1164.) da se službeno odrekne Hrvatske i Dalmacije u korist svojeg brata hercega Bele koji je bio carov štićenik. Jedan je dio carskih snaga pod zapovjedništvom Ivana Duka 1165. pokorio Bosnu, kao i cijelu Hrvatsku i Dalmaciju do rijeke Bojane zbog nemoćnosti bana Ampudija. Ban Ampudije je 1166. godine ušao s novim snagama u Hrvatsku i uz pomoć pučanstva koji se digao na ustanak zarobio bizantskog namjesnika Nikifora Halufa i oslobodio Hrvatsku i neke dalmatinske gradove. Bizantski zapovjednik Andronik Kontostefan je u bitci kod Zemuna porazio mađarske snage pod županom Dionizijem 8. srpnja 1167. godine i prinudio kralja Stjepana IV. (1163. – 1172.) da Hrvatsku i Dalmaciju, od Neretve do Krke, kao i Bosnu, Srijem, istočnu Slavoniju i dio Bačke opet preda Bizantu, koji je postavio svojeg namjesnika u Splitu. Venecija je zadržala Zadar i Trogir s otocima.

Bela III. (1172. – 1196.), poslije careve smrti 1180. godine zauzima Srijem, Bosnu, Hrvatsku i Slavoniju. Zadar iste godine odbacuje mletačku vlast i upušta kraljevsku vojsku, koja 1187./1188. godine odbija napade Mlečana na Zadar. Bizant se 1186. godine odriče vlasti nad Dalmacijom, a Venecija je, do Četvrtog križarskog rata 1202. godine, samo zadržala sjeverne otoke. 1202. godine Mlečani su uz pomoć križara zauzeli Zadar i Zadrani se 1205. godine obvezuju na biranje Mlečanina za kneza i nadbiskupa i da sudjeluju u borbama na strani Mlečana duž Jadrana. Zadar, uz kratke prekide, ostaje pod mletačkom vlasti sve do 1358. godine.

Andrija II. (1205.– 1235.)

Tijekom vladavine kralja Andrije II. bio je ubrzan proces društvenog raslojavanja. Moć feudalaca, klera i križara se uvećala. Srednje i niže vlastelinstvo, opterećeno učestalim ratovima i samovoljom velikaša, 1222. godine prinudilo je kralja da Zlatnom bulom ograniči svoju vlast, prava i donacije velikašima, a plemstvu koje se započelo organizirati kao stalež, dopusti da na godišnjim zborovima pomoću protesta i otpora mogu utjecati na kraljeve odluke. Za protuuslugu, plemstvo je moralo ratovati o svom trošku unutar zemlje u slučaju neprijateljskog napada, a izvan zemlje o kraljevom trošku. Na ovaj način je oslabljena vlast župana a i postupno raspadanje županija.

Napad Mongola i preustroj države

Tijekom vladavina kralja Bele IV. (1235. – 1270.) Mongoli su pod zapovjedništvom Batu-kana provalili u Magjarsku i porazili mađarske snage 1241. godine u bitci na rijeci Šaju. Kralj Bela IV. se prvo povukao u Zagreb, pa zatim 1242. godine u Dalmaciju tražeći zaštitu u Splitu, Klisu i Trogiru. Slavonija je bila prepuštena pustošenju Mongola koji su razorili gradove, pa čak i Zagreb s katedralom. Vijest o smrti Oglaj-kana, natjerala je Mongole da napuste Dalmaciju i preko Bosne, Srbije i Bugarske se vrate u južnu Rusiju, a pri povlačenju su opustošili Dubrovnik i Kotor.

Prodor Mongola u Magjarsku i Slavoniju primorali su kralja nakon odlaska Mongola na preuredbu vojnog ustrojstva. Obnovljeni su i utvrđeni mnogi županijski gradovi, a oko mnogih gradića su postavljene nove zidine. Gradići su naseljeni uglavnom Nijemcima kojima se bile dane i neke povlastice: Varaždin, Samobor, Petrinja, Križevci, Bihać itd. Osim toga su se počeli osnivati i slobodni gradovi izvan utjecaja župana. Jedinstvena kraljevina Hrvatska je 1260. godine podijeljena na dva dijela (banovine):

  • Hrvatsku i Dalmaciju, s hrvatsko-dalmatinskim banom na čelu uz stalni sabor i
  • Slavoniju, sa slavonskim banom sa zasebnim saborom.

Na čelu hrvatske vojske je bio kraljev zamjenik - herceg, a kada njega nije bilo, vojskom su zapovijedali banovi: 1260. – 1476. dva bana, a potom jedan zajednički hrvatsko-dalmatinski-slavonski ban. Prvi staleški sabor cijele Slavonije je održan 1273. godine u Zagrebu, gdje je plemstvo u suradnji s banom počelo obnašati zakonodavnu ulogu u državi, dok su županije obnašale sudsku i upravnu vlast.

Propast dinastije Arpadovića

Nastale velikaške borbe su pogodovale jačanju i bogaćenu velikaša, što je opet vodilo k osiromašenju pučanstva i nestajanju slobodnih ljudi, koji su krajem 13. stoljeća sve više postajali ovisnim kmetovima. Veliki feudalci su kraljevim donacijama ili u međusobnim borbama bili tako ojačali, da su preko pola stoljeća skoro neovisno vladali u Hrvatskoj i Slavoniji. Tako je bribirski ban Pavao I. Šubić iz plemena Šubića kao primorski ban (oko 1273. godine), iskoristio borbu za prijestolje između Arpadovića i Anžuvinaca pa 1292./1293. stekao kao državinu (dominium) cijelu Hrvatsku i Dalmaciju, kao i nasljednu vlast bana, a privremeno je podčinio još Hum i Bosnu tj. prostrano hrvatsko ozemlje od Kupe do Drine poput Tomislava i Krešimira IV.

Vladavina dinastije Anžuvinaca

Karlo I. Robert (1301.–1342.)

Moćni ban Pavao je iz Napulja doveo Karla I. Anžuvinca koji je nakon desetljetne borbe s Arpadovićima uspio postati kraljem u Magjarskoj. Karlo I. je svrsishodno potpomagao otpor protiv Mletaka na otocima Krku, Pagu i Hvaru (1310.), a osobito ustanak u Zadru, kojeg su Mlečani 1311./1313. opsjedali, ali kako nije imao jaku mornaricu, Karlo I. ih nije mogao potisnuti iz Dalmacije. Nakon očeve smrti 1313. godine, ban Mladen II. Šubić je predao Zadar Veneciji, a razjedinjeno hrvatsko plemstvo na čelu s Kurjakovićima i Nelipićima, koje se otimalo vlasti bribirskih banova, nije bilo u mogućnosti se oduprijeti Mlečanima.

Kada je u ratu protiv srpskog kralja Uroša II. Milutina (1319. – 1320.), Karlo I. uspio prodorom sa sjevera zauzeti Mačvu, ban Mladen je nezainteresirano djelovao kao podrška sa zapada kroz Bosnu. Ta neaktivnost bana Mladena je razljutila Karla I., pa je poslao udružene snage slavonskog bana Ivana Babonića i Frankopana protiv bana Mladena koje su ga porazile u bitci kod Blizne u Poljicima 1322. godine. Ban Mladen je svrgnut s vlasti i odveden u Mađarsku, što je Venecija iskoristila i proširila vlast nad dalmatinskim gradovima. Tek kada su šibenska i trogirska mornarica potpomognute venecijanskim galijama, upale u Skradin i Omiš, hrvatsko vlastelinstvo u obrani svoje neovisnosti, okupilo se konačno oko kneza Nelipića koji je javno pokazivao otpor Karlu I. i oduzelo kraljevske gradove Knin i Unac, a potom porazilo slavonskog bana Mikca 1326. godine. U međuvremenu je bosanski ban Stjepan II. Kotromanić (1322. – 1353.) uspio vratiti neovisnost Bosni i zauzeti primorsko područje ranije Neretvanske banovine između Neretve i Cetine.

Ludovik I. Anžuvinac (1342–1382)

Ludovik I. je nastavio politiku podčinjavanja velikih hrvatskih feudalaca koji su gubili svoju moć u međusobnim sukobima. On se također angažirao i u borbi na Jadranskom moru protiv Venecije, koja je predstavljala smetnju kraljevim željama za vlast u Napulju. Za banove je postavljao skoro uvijek plemiće stranog podrijetla. Uspio se obračunati s Nelipićima i Kurjakovićima, kao i s bribirskih banovima iz bratstva Šubića, pa je zauzeo gradove Knin, Klis, Omiš, Skradin, Unac i Ostrovicu. Svoju premoć je ojačao i podčinjenim vazalima, prinudivši ih neka mu se priključe u ratnim pohodima, ali i najamničkim postrojbama koje je usporedno stvarao i na čije je održavanje uveo i novi porez 1351. godine – devetinu.

Unatoč njegovim nastojanjima da osvoji dalmatinske gradove, u tome nije uspio prvenstveno zbog neposjedovanja mornarice. Dalmatinski gradovi pod mletačkom vlasti su se brzo razvijali, osobito zbog svojih trgovačkih brodova. Venecija, koja je svoje trgovačke interese imala izvan Jadranskog mora pomagala je, a ne sputavala razvitak dalmatinskih pomorskih gradova, pri čemu se osobito isticao Dubrovnik, pa Trogir i Korčula u brodogradnji. Ludovik I. je protiv Venecije vodio tri rata:

  • Prvi rat je vođen zbog Zadra (1345.– 1346.) koji je zatražio kraljevu zaštitu, kad je Venecija poslala svoje snage protiv buntovnog grada. Iako je bio odbijen prvi napad Mlečana, nakon neuspjelog pokušaja slavonsko-hrvatskog bana Banfija i bosanskog Stjepana II. Kotromanića deblokiranja grada u studenom 1345. godine, u lipnju sljedeće godine kralj Ludovik I. je sa 30 tisuća vojnika bezuspješno pokušavao pomoći i morao se povući, nakon čega se i Zadar zbog nestašice hrane, nakon šestomjesečne opsade morao predati Veneciji.
  • Drugi rat (1356.- 1358.) godine, Ludovik I. je započeo rat protiv Venecije u suradnji s Genovom s ciljem preotimanja Dalmacije. Tada je glavna bojišnica bila na furlanskom području, gdje su kraljeve snage potukle mletačke kod Tervisia i zauzele više utvrđenih gradova. U Dalmaciji, snage pod zapovjedništvom bana Ivana Ćuza, u čijem sastavu su se nalazile i snage Frankopana, Nelipića, Ugrinića i Hrvatinića, 1357. godine su uspjele razoružati mletačke snage u Splitu, Trogiru i Šibeniku, a iste godine su uspjele i osvojiti Zadar, osim tvrđave, potom i Brač, Hvar i ubrzo Nin. Zadarskim mirom od 18. veljače 1358. godine Venecija se odrekla prava na cijelu Dalmaciju s otocima i predala ju kralju, pod čijom će vlasti ostati sve do 1409. godine. Zauzvrat je kralj vratio Veneciji osvojena područja u Furlaniji i Istri, a i Dubrovnik je iste godine došao pod kraljevu vlast. Zbog nedostatka kraljevih brodova, Venecija je ipak zadržala prevlast na moru i dijelu otoka.
  • Nakon poraza u trećem ratu (1378. – 1381.), Venecija je Torinskim mirom 1381. godine priznala ranije stanje stvoreno Zadarskim mirom i obvezala se na plaćanje godišnjih naknada od 7 tisuća dukata. U tom ratu se Ludovik I. udružio s Genovom, Padovom, Veronom i Goricom protiv Venecije.

Osim s Mlečanima, kralj Ludovik I. je ratovao i protiv Srbije (1358.– 1359.). Nakon drugog rata i oslobođenja Dalmacije, srpske su snage pokušale prodor u Mačvansku banovinu, gdje su bile odbijene, nakon čega su kraljevske snage prodrle sve do planine Rudnik, dok je humski knez Vojnović primorao Dubrovnik na otkup mira. Ludovik I. je prisilio 1357. godine bosanskog kralja Tvrtka da mu ustupi jedan dio Huma i desnu obalu Neretve, što je dovelo do mađarsko-bosanskog rata 1363. godine, u kojemu su snage kralja Tvrtka porazile magjarske snage.

U naporima za ojačanje kraljevske vlasti Ludovik I. je pokorio cjelokupno visoko hrvatsko plemstvo, osim Frankopana i Blagajskih knezova, koji su bili njegovi vazali. Tijekom cijele njegove vladavine, bansku čast nije ponudio ni jednomu hrvatskom velikašu, već isključivo nižim plemićima iz Slavonije magjarskog podrijetla. Krajem 13. stoljeća, Sabor je postao stalnim forumom feudalne političke organizacije, s pravom sudjelovanja svakog plemića, a ponekad i predstavnika slobodnih gradova.

Marija i Karlo II. Drački

Nakon Ludvikove smrti, Hrvatska je bila ponovno obuhvaćena feudalnom anarhijom, jer se vlastela pokušavala otrgnuti centralne vlast. Ludovika je naslijedila malodobna kći Marija (1382–1385), koja je vladala pod nadzorom majke, Jelisavete Kotromanić. Nezadovoljni ženskom vladavinom, velikaši iz Mađarske i Hrvatske su 1385. doveli iz Napulja Ludvikovog rođaka, ranijega hrvatskog hercega Karla II. Dračkog (1385–1386) na vlast, koji je odmah po krunjenju bio ubijen od pobornika potisnutih kraljica. Ubojstvo je dovelo do ustanka većine hrvatskog i slavonskog plemstva, svrsishodno potpomognutog od bosanskog kralja Tvrtka i srpskog kneza Lazara. Zasjedom kod Gorjana 1386. godine su ustanici predvođeni mačvanskim banom Ivanišem Horvatom zarobili kraljice. Tada su mađarski velikaši na prijestolje doveli Marijina muža Žigmunda Luksemburškog (1387. – 1437.) čime je označen svršetak vladavine dinastije Anžuvinaca.

Žigmund Luksemburški

Čim je došao na vlast, Žigmund Luksemburški je potpomognut mletačkim snagama oslobodio ženu iz zatočeništva u Novigradu i onda nastavio voditi borbu protiv nezadovoljnih velikaša, koji su za kralja Hrvatske i Dalmacije izabrali Karlovog sina, Ladislava Napuljskog (1386.– 1409.). U međuvremenu je bosanski kralj Tvrtko proširio svoju vlast na južnu Hrvatsku, zauzeo je primorska područja južno od Velebita i Dalmaciju (osim Zadra) i 1390. godine se proglasio kraljem Dalmacije i Hrvatske. Nakon smrti Tvrtka, bosanski kralj Dobaš je vratio ove krajeve kralju Žigmundu i omogućio mu da pokori braću Horvat, koji su bili čelnici u skidanju kraljice Marije s prijestola. Uhićenje Horvata je nanijelo veliku štetu strani Ladislava Napuljskog.

Nakon pobjede u bitci na Kosovu 1389. godine, Turci su se približili granicama Žigmundova kraljevstva i 1391. godine provalili u Srijem. Kralj je sa svojim postrojbama, u kojima su sudjelovali i ban Gorjanski, velikaši Morović i Stjepan II. Lacković, kao i dalmatinske galije, doživio poraz kod Nikopolja (1396.). Poslije sabora u Križevcima (1397. godine - "Krvavi sabor") na kojem je ubijen Lacković, izbio je ustanak protiv Žigmunda u Hrvatskoj i Bosni. Na čelo ustanka se stavio bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić koji je odbacio Žigmundove postrojbe i 1398. godine privremeno osvojio Dubičku županiju.

Godine 1403. Ladislav Napuljski dolazi u Zadar i kruni se za hrvatskog kralja, ali zbog neuspjeha u Mađarskoj, on se povlači ponovno u Napulj a vojvodu Hrvoja imenuje splitskim hercegom. U Mađarsko-bosanskim ratovima (1404.– 1407.) je Žigmund uspio prodrijeti u neke bosanske gradove, svladavši bosanski otpor kod Dobora, poslije čega ga Hrvoje i ostali hrvatski velikaši priznaju za kralja.

Ladislav Napuljski, vidjevši da se ne može održati na prijestolju, 1409. godine za 100 tisuća dukata prodaje Veneciji svoja prava na Dalmaciju ustupajući joj i gradove Zadar, Novigrad, Vranu i Pag. Venecija ubrzo pokorava i sve sjeverne otoke osim Krka. Žigmund 1410. godine postaje Rex Romanorum (njemačko - rimski kralj) a već se slijedeće godine pokušava snažnim ratom obračunati s Venecijom (1411.- 1413.), koja od 1409. godine opsjeda Šibenik, a 1411. godine je od Sandalja Hranića kupila Ostrovicu i Skradin pa napadala Lombardiju i Furlaniju. Rat se svršava petogodišnjim primirjem sklopljenim u Casteletu, uz status quo i mletačku ratnu odštetu.

Žigmund je proglasio 1413. godine hercega Hrvoja izdajnikom zbog pustošenja Sandaljevih posjeda i povezanosti s Turcima, oduzeo mu sve gradove, lišio ga titule splitskog hercega i naredio zauzimanje njegovih posjeda. Brač, Korčula i Hvar dolaze pod dubrovačku upravu a župa Sana pod upravu blagajskih knezova. Hrvoje bježi u Jajce i poziva Turke u pomoć. 1414. godine Turci pobjeđuju velikaške postrojbe i prodiru u duboko u Hrvatsku i Slavoniju, a 1415. godine pobjedom kod Doboja istjeruju mađarsko-hrvatsku vojsku iz Bosne, kamo je došla kako bi podržala mađarski utjecaj.

Po isteku petogodišnjeg primirja 1418. godine, Venecija je stupila u novi rat s Mađarskom, prodrli su u Furlaniju i Istru i napali dalmatinske gradove. Rat je završen bez mira, ali Venecija je trajno istisnula Mađarsku s Jadrana jer je čvrsto ovladala 1420. godine Istrom, Furlanijom, Trogirom, Splitom i južnim otocima. Zbog svoje zauzetosti njemačkim carstvom, Žigmund je potpuno zanemario Hrvatsku, koja je osim Senja izgubila svaku bolju vezu s morem, a postala je i nadiranjem Turske sve izloženija napadima. Dubrovnik je ostao pod kraljevom vlasti. U Hrvatskoj je tada porasla moć krčkih banova - Frankopana, čija se vlast od 1426. godine proširila na skoro cijelu Hrvatsku, do Cetine i oko rijeke Une. Hrvatskim Zagorjem i Slavonijom su ovladali celjski grofovi.

U razdoblju od 1436. – 1456. upravnu ulogu u Hrvatskoj imaju braća Talovci, koji su spriječili daljnji uspon Frankopana kojih moć od tada počinje slabiti. Krbavski knezovi Kurjakovići u Lici i blagajski oko rijeke Une uspijevaju zadržati svoje pozicije, u Slavoniji jača vlast kneza Iločkog. Nakon smrti kralja Žigmunda 1437. godine, Hrvatska se do 1527. godine, kada na vlast dolaze Hasburgovci, nalazi pod kraćom uzastopnom vlasti raznih kraljeva.

Ustroj Hrvatske pred nalet Turaka

Učestali turski napadi prinudili su Žigmunda da malo uredi ustroj kraljevine. Uveden je banderijski sustav, ojačana obrambena moć i bojna spremnost zemlje. Uvedena je ratna daća (riz), a država je 1435. godine podijeljena na 7 vojnih tabora (oblasti) u kojem su banderijske snage svakog tabora vojno djelovale na svojem području. Hrvatsku je podijelio na tri tabora:

  • Hrvatski tabor (Jadran i duž Mletačke Dalmacije): u obrani ovog tabora su osim kraljevske i banske banderije sudjelovale i snage tri kneza (krbavskog, cetinskog i krčko-senjskog-modruškog), te snage grada Dubrovnika.
  • Slavonski tabor (prama Uni): u obrani ovog tabora je sudjelovalo 5 velikaških banderija: slavonski ban, zagrebački biskup, vranski prior, blagajski knez i vlastelin Tot.
  • Usorski tabor (veći dio Slavonije s južnom Magjarskom, Bosna, Mačva i Srbija): u obrani ovog tabora sudjeluju 4 banderije iz 7 slavonskih županija i 4 banderije istočno-slavonskih velikaša, banderija mačvanskog bana i Srebrnika i bosanskih velikaša, 6 donjomađarskih županija i srpski despot sa svim raspoloživim snagama.

Kraljevske i banske banderije su imale oko 1000, pa velikaške oko 500 konjanika, a županije su davale po pola do cijele banderije u koje su ulazili plemići s kmetovima. Obrana države i granica je bila zadaća kraljevskih i banskih banderija, sastavljenim od najamnika, a uveden je i opći poziv (expeditio generalis).

Prodori Turaka

Nakon poraza kod Beograda 1456. godine, sultan Mehmed II. (1432. – 1481.) se privremeno vratio u Istanbul, ali je ubrzo ponovno započeo svoja osvajanja. Pošao je na Bosnu i usprkos pokušajima otpora zauzeo je Bosnu 1463. godine, čime je stvorena dobra operativna osnova za djelovanje prama Hrvatskoj. Iako je kralj Matija Korvin neuspješno pokušao 1463./1464. godine ponovno preoteti Bosnu od Turaka, uspio je osvojiti neka područja i osnovati Jajačku i Srebrničku banovinu, kao isturene obrambene točke u obrani Mađarske i Slavonije, ali je tako Hrvatska postala potpuno otvorena za turski prodor koji je prijetio Lici i Dalmaciji. Nakon smrti sultana Mehmeda II., njegov sin Bajazid II. (1481.– 1512.) je nastavio sa željom daljnjeg prodora prama srednjoj Europi. U početku su samo granični sandžački begovi, a ponekad i bosanski paša upadali s nekoliko tisuća akindžija u Hrvatsku. Zbog zauzetosti kralja Matije Korvina, Hrvatska je bila prepuštena slabim domaćim feudalnim snagama, pri čemu je pomoć kraljevskih najamničkih banderija bila nestalna.

Slabi nasljednici Matije Korvina, Vladislav II. (1490. – 1516.) i Ludovik II. (1516. – 1526.), pripadnici poljske dinastije Jagelovića, potpuno su zapustili obranu zemlje. Kralj je održavao samo isturenu postaju u Jajcu i davao vrlo malu pomoć u novcu hrvatskom banu i knezovima. Obranu Slavonije su prepustili domaćim snagama, povremeno novčano i materjalno potpomognutim Austrije, pape i Mletaka. Tu slabu vojno-obrambenu moć Hrvatske je krajem ljeta 1493. godine iskoristio bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša i prodro preko Une i Kupe u Štajersku, opustošio i opljačkao Celje i Ptuj, a po povratku je opustošio i Zagorje.

Pri povratku u Bosnu je na Krbavskom polju u Lici teško porazio hrvatsku vojsku pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina u rujnu 1493. godine, poslije čega nijedan hrvatski velikaš, osim biskupa i banova Zrinskih i Frankopana, nije više bio u stanju uspostaviti jednu potpunu banderiju. Od 1513.– 1524. godine su Turci osvojili Dalmatinsku Zagoru od Cetine do Zrmanje, osim gradova Klisa i Obrovca. Pri turskim prodorima su najviše stradali Lika, Krbava i sjeverna Dalmacija, a nakon pada Beograda i Šapca 1521. godine, Turci su osvojili i Srijem, pa 1526. godine poslije bitke na Mohačkom polju i istočnu Slavoniju do Osijeka i Đakova.

Turska osvajanja su dovela i do promjena u pučanstvu Hrvatske i Slavonije. Bježeći pred turskim pohodima i graničnim područjima se naseljavaju balkanski Vlasi, a postupno počinju i sukobi seljaka protiv vlastele. Hvarski puk pod vodstvom Matije Ivanića ustaje protiv vlastele 1510. godine, što su Mleani brutalno ugušili.

Literatura

  • Annales regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829, qui dicuntur Annales Laurissenses maiores et Einhardi. Herausgegeben von Friedrich Kurze. XX und 204 S. 8°. 1895. Nachdruck 1950.
  • Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, prijevod i komentari Nikola pl. Tomašić (hrvatski), R. Romilly J. James H. Heald Jenkins (engleski), priređivač grčkog izvornika Gyula Moravcsik, Zagreb : Dom i svijet (Biblioteka Povjesnica), 2003. ISBN 953-6491-90-7.
  • Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb 1924.
  • Nenad Labus, „Tko je ubio vojvodu Erika“, Radovi Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, sv. 42/2000, str. 1-16.
  • Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975.
  • Eduard Peričić, Hrvatski kraljevi (Zlatno doba hrvatske povijesti), Zadar 2000.
  • Nenad Labus, „Tko je ubio vojvodu Erika“, Radovi Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, sv. 42/2000, str. 1-16.
  • Marta Font: Ugarsko Kraljevstvo i Hrvatska u srednjem vijeku, Povijesni prilozi, Vol.28 No.28 Srpanj 2005.
  • Ivan Mužić, „Hrvatska povijest devetoga stoljeća“, (Povjesnice Hrvata 3), Split 2007. ISBN 978-953-263-034-3[1]
  • Hrvoje Gračanin, "Od Hrvata pak koji su stigli u Dalmaciju odvojio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom : Razmatranja uz DAI c. 30, 75-78", Povijest u nastavi, Vol.VI No.11 (1) Lipanj 2008.

Vanjske sveze

Reference

Completed and enlarged by GNU-license almost from Croatian WikiSlavia (and partly 2 stubs in Croatian Wikipedia).