Turski i jugohrvatski

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Turski i jugohrvatski (novonametnuti vukovski jugoturcizmi u Hrvatskoj): Turski jezik (na turskomu: türkçe) pripada porodici turkijskih jezika. Turski se govori kao domaċi jezik u Turskoj, Turskoj Republici Sjevernom Cipru, Bugarskoj i medju par miliuna turskih useljenika koji žive u Europskoj Uniji. Broj domaćih govornika je nejasan zbog pomanjkanja manjinskih jezičnih podataka iz Turske. Broj oko 60 miliuna predpostavlja kako je turski materinski jezik nekih 80% turskog pučanstva, dok kurdski zauzima većinu preostalog broja, a jezične manjine u Turskoj su većinom dvojezične i uglavnom još govore i turski.

Summary

Turkish, and new Croatian (Turkish: Türkçe), also referred to as Istanbul Turkish or Anatolian Turkish, is the most populous of the Turkic languages, with over 70 million native speakers. Speakers are located predominantly in Turkey, with smaller groups in Germany, Bulgaria, Macedonia, Northern Cyprus, Greece, and other parts of Eastern Europe, Caucasus and Central Asia. The roots of the language can be traced to Central Asia, with the first known written records dating back nearly 1,300 years. To the west, the influence of Ottoman Turkish—the variety of the Turkish language that was used as the administrative and literary language of the Ottoman Empire—spread as the Ottoman Empire expanded. In 1928, as one of Atatürk's Reforms in the early years of the Republic of Turkey, the Ottoman script was replaced with a Latin alphabet. Concurrently, the newly founded Turkish Language Association initiated a drive to reform and standardize the language.

The distinctive characteristics of Turkish are vowel harmony and extensive agglutination. The basic word order of Turkish is subject–object–verb. Turkish has no noun classes or grammatical gender. Turkish has a strong T–V distinction and usage of honorifics. Turkish uses second-person pronouns that distinguish varying levels of politeness, social distance, age, courtesy or familiarity toward the addressee. The plural second-person pronoun and verb forms are used referring to a single person out of respect. On occasion, double plural second-person "sizler" may be used to refer to a much-respected person. The Turkish influences of upon Croatian language had two rather divergent vays; the early one was simultaneous with the Ottoman invasion in southeastern Europe, bringing numerous early turkisms chiefly to subjected Bosnian Croats. Other recent and indirect one, starting from 20th century was provoked in Yugoslavia, where the serbizing of Croatia included also the newer imposing of Serbian turkisms to most other Croats.

Turcizmi u Europi

Najviše turcizama u europskim jezicima izvan same Turske dosad ima u balkanskim zemljama jugoistočne Europe (vidi Balkanski Sprachbund), koje su duže kroz par stoljeća bile pod vlašću Osmanskog carstva, osobito mnogo u Bosni i Macedoniji, ali takodjer manjeviše i u Srbiji, Bugarskoj, Albaniji, Rumunjskoj, Grčkoj, itd. Izvan Balkana od inih većih europskih jezika ima još dosta turcizama npr. u ruskomu, pa čak i dalje u otočnom engleskom gdje je poznato najmanje desetak općih europskih riječi turskog podrijetla. U našem susjedstvu su mnogobrojni turcizmi osobito značajni za bošnjački, gdje je to najčešća razlika od sličnoga srbianskog i hrvatskoga s puno manje turcizama: vidi pobliže Bošnjački i jugohrvatski.

Jugohrvatski turcizmi

U svim balkanskim jezicima zemalja jugoistočne Europe, koje su kroz više stoljeća bile u Turskom carstvu, leksički su manjeviše značajni slični zajednički turcizmi u njihovom rječniku. Za vrijeme turske vlasti na Balkanu, ova osim susjedne Bosne, istočne Slavonije i Imotskog, većinom nije dugoročno dosezala na današnje hrvatsko ozemlje (izim tek kraćih pljačkaških provala). Zato su turske posudjenice ili turcizmi u najvećem dijelu Hrvatske većinom bili nepoznati i tu su se do 1. svj. rata rabili uglavnom samo u lokalnim pučkim govorima užega pograničnog pojasa uz Bosnu (Imotski - Pounje - Županja), pa su se dotada u hrvatskoj javnosti smatrali nekulturnim rubnim provincializmima. Naprotiv, u javnomu kultiviranom govoru i pisanju osobito po hrvatskim gradovima prije Jugoslavije uglavnom nije ni bilo turcizama sve di 1. svj. rata, osim tek jedino najpoznatija štokavska 'rakija' (turs. raki): kajkav. žganica, čakav. dropica.

Tek kasnije već dugo nakon propasti Turskog carstva na Balkanu tj. od 1. svj. rata se i u hrvatskoj javnosti preko jugojezičnog jedinstva nameće sve veći broj novih i sve dotad stranih jugo-turcizama, koji postupno potiskuju ranije stoljećima uobičajene izvornohrvatske istoznačnice tj. slavenske sinonime u sličnim oblicima često nazočne i u inim slavenskim jezicima izvan Balkana. Takve slavensko-izvornohrvatske riječi su potom unitarni vukovci i jugoslavisti u 20. stoljeću zaredom proglasili 'zastarjelim arhaizmima'. Neke koje su se još ipak najupornije očuvale i kroz 20.st.- s namjerom konačnog istrjebljenja su ih dosad ideološki žigosali kao tzv. "ustaške novokovanice" (iako su iz ranijih stoljeća !) koje se više nisu smjele javno spomenuti i o tima više nije bilo diskusije.

Najuporniji i glavni noviji predvodnik toga jezično naknadnog poturčivanja izvanturskih Hrvata u matičnoj Hrvatskoj je bio Dalibor Brozović (npr. 2000.), koji je dosad u javni novohrvatski standard iz svoga bosanskog zavičaja nametnuo pedesetak nepotrebnih turcizama, navodno kao tzv. "nezamjenjive i milozvučne" riječi, - iako u klasičnomu izvornohrvatskom uglavnom već stoljećima postoje ine slavenohrvatske istoznačnice koje su Brozović i bosanski istomišljenici prikrili i odbacili (kao tzv. arhaizme ili čak "ustašluk" !).

Tako su nam u ime jugoslavizma u novoj balkaniziranoj Hrvatskoj ustvari naknadno i nasilno nametnuti novi jugo-turcizmi tek nakon propasti Turskog carstva, koje su potom naši Vukovci proglasili za "ubave, milozvučne i nezamjenjive" riječi, a najgorji su česti slučajevi u Hrvatskoj te novije nasilne zamjene novonametnuti jugo-turcizmi: 'dućan' (= hrv. prodavaona i trgovina: turs. dukkan), pa 'šećer' (slador: tur. šeker), 'čarape' (nazuvke ili bičve: çorap), 'marama' (rubac: tur. mahrama), 'zanat' (obrt), 'kula' (utvrda-toranj: kulesi) i slične, - koje su ranijim Hrvatima do 1. svj. rata prije Jugodlavije, osobito u gradovima uglavnom bile posve nepoznati aziatski barbarizmi (dotad su ih u Hrvatskoj znali samo rubni vlaški krajišnici iz Vojne krajine uz bosansku granicu). Tu se za primjer još navodi tridesetak takvih jugo-turcizama naknadno u Hrvatsku nametnutih od 20. stoljeća, a u (zaporkama) su njihove slavensko-izvornohrvatske istoznačnice koje su u Jugoslaviji potisnute - ili čak zabranjene i osim kod staraca, neke su dijelom već izumrle u svijesti prosječnih mladjih Hrvata (niže označene zvjezdicom *).

Takvi noviji jugo-turcizmi u Hrvatskoj su npr. balvan (trupac), bašća (vrt), boza (sok), ćitaba (popis: tur. kitabe), ćošak (ugao), ćuprija (most: tur. köprü), čarapa (nazuvka* ili bičva), česma (vrelo: tur. çešme), ćilim (sag-prostirač: tur. kilim), divaniti (pričati), djabe (mukte), dućan (tur. dukkan: hr. prodavaona) i 'dućančić' (prodavaonica: dukkanli), dugme (tur. dogme, madj. gumb: hrv. puce*), kajgana (pražetina), kalup (uzorak), kazan (kotlić), krevet (tur. kevter: hr. postelja), kula (toranj-utvrda: tur. kulesi), mušterija (stranka-kupac), nišan (meta), ortak (suradnik), pazar (tržnica), pendjer (prozor: tur. pencer), rakija (žganica*: tur. raki), šećer (tur. šeker: hr. slador), šećerni (tur. šekerli: hr. sladorni), tulum (nazdravica*), veresija (zajam), zanatlija (obrtnik: tur. zanaatli), zanatski (obrtni), ...itd.

Najviše turcizama u Hrvatskoj postoji oko Imotskoga (blizu 2000 riječi: Buljan-Klapirić 2001), koji je unutar Hrvatske ostao najduže pod turskom vlasti. Razmjerno najmanje turcizama u Hrvatskoj ima kod sjeverozapadnih kajkavaca npr. u Medjimorju i Hrvatskom Zagorju, a takodjer i kod otočnih čakavaca osobito u Kvarneru i na dubrovačkim otocima. Nešto više ih ima u Dalmaciji na nutarnim priobalnim otocima kamo su ih unesli s kopna novovjeki izbjeglice pred Turcima. Iako su kajkavci i otočni čakavci donedavna imali malo ili nimalo turcizama, ipak u graničnio-rubnim područjima spram balkanskih štokavaca postoji nešto više turcizama, npr. kod polučakavaca uz kopnene obale u Dalmaciji, pa kod jugoistočnih rubnih kajkavaca osobito u Banovini i donekle u Moslavini: o tomu vidi još pobliže Južnokajkavski Banovci.

Npr. na otocimaq Krku, Cresu i sličnim našim krajevima bez turcizama je zamalo jedini svenazočni stariji turcizam popularna rakija (turs. raki, kajk. žganica), a ini malobrojni su nametnuti tek nedavno kroz vukovska glasila i balkanski turizam. Na udaljenomu pučinskom Visu je uz rakiju, jedan od rjedjih starijih turcizama još npr. mahrâma (tur. mahram: rubac) = na inim otocima većinom romanski facôl. Naprotiv su na većini čakavskih otoka razmjerno brojniji i češći raniji arabizmi, koji su primljeni izravno iz tisućljetnog niza dodira s arabskim pomorcima na Mediteranu, - ali su ovi dosad nepodobni i javno zatajeni od ideologiziranih jugoistoričara i vukovskih jugojezičara (o tomu još pobliže: Arabski i starohrvatski).

Kajkavski turcizmi

U kajkavici sjeverozapadne Hrvatske su turcizmi prije Jugoslavije sve do 1. svj. rata većnom bili nepoznati, osobito ne u Gorskom Kotaru, Žumberku, Zagorju i Medjimurju, gdje čak za inače kod nas svenazočnu tursku rakiju domaći starosjedioci sve dosad još rabe izvorni starohrvatski naziv žganica (čakav. dropica na otocima). Takodjer i u pripadnim kajkavskim gradovima kao Varaždin, Čakovec, Krapina, Delnice i ini manji gradići, turcizmi su do 20. st. bili uglavnom nepoznati, pa i u Zagrebu je prije Jugoslavije domaćim gradjanima zamalo jedini poznati turcizam bila rakija. Tek nakon propasti Turskog carstva u 20. st. pod Jugoslavijom, medju te nebalkanske kajkavce nadolaze noviji jugo-turcizmi na dva glavna načina:

  • Doselidbom jugobalkanskih useljenika uglavnom novoštokavaca iz BiH,
  • Jugo-državnim nametanjem vukovskih turcizama preko srbohrvatske škole i administracije.

Osobiti slučaj i glavna iznimka već ranije poturčenih kajkavaca su jugoistočni kajkavci uz donju Kupu, osobito na Banovini uz bosansku granicu, gdje se već odprije rabe u izvornomu kajkavskom surječju skoro stotinjak raznih turcizama, a do dvadesetak turcizama se još rjedje rabe u susjednom Turopolju i Moslavini. Razmjerno su najčešći stariji turcizmi u svagdanjoj uporabi kod južnih kajkavaca na Banovini, npr. u selima oko Petrinje i Sunje: bedevija (kobila), burgija (svrdlo), čerapa (nazuvka), čilim (sag-prostirač), čorba (kaša), divan (razgovor), djigerica (jetra), djozluki (naočale), kajiš (remen), mindjuše (naušnice), rakija (žganica), tulum (zabava), veresija (kredit), ...itd. (vidi: Južnokajkavski Banovci). Ipak je sve to na Banovini mnogo manje negoli kod puno jače poturčenih ikavaca oko Imotskoga, gdje u domaćem govoru imaju blizu 2.000 turcizama kao i u susjednoj BiH.

Altajsko-turkijski jezici

Altajska ili starije aziatska jezična porodica uglavnom obuhvaća azijske kopnene jezike iz srednje, sjeverne i zapadne Azije, a dijeli se na 3 glavne podporodice: manja tungusko-mandjurska u sjevernoj Aziji (Sibir), pa veća mongolska uglavnom u srednoj Aziji i zapadna turkijska većinom u zapadnoj i manje sjeveroistočnoj Aziji. Tungusko-mandjurska skupina obuhvaća mandjurski jezik na sjeveroistoku Kine i evenkijski (tunguski) oko granice Kine i Sibira. Mongoloidna skupina obuhvaća 14 srednjoazijskih jezika, od kojih je najveći mongolski u Mongoliji i sjevernoj Kini, a jedan od inih je izdvojen na jugozapadu u Afganistanu.

Nakon najbrojnijih Turaka iz Turske, ini brojniji turkijski narodi po jeziku su Uzbeki, danas nastanjeni u Uzbekistanu i Afganistanu, a njihovo je ime došlo po Öz Begu, najvećem kanu Zlatne Horde. Druga velika grupa su Kazaki (Kazakhs) nastali od Kipčaka, kao dijela Zlatne Horde. Većina ih žive u Kazahstanu, a ima ih još u Xinjiangu i Gansuu u Kini. Kirgizi, čije je podrijetlo navodno nejasno (biogenetski su to Iranci) žive u Kirgiziji, a ima ih i u Afganistanu i zapadnoj Kini. Turkmeni ili Turkomani (biogenetski isto Iranci) bijahu do 1924. nomadska plemena bez političkog jedinstva i danas žive u Turkmenistanu, a također ih ima i u Afganistanu, Iraku, Siriji i Turskoj.

Azeri su iz Azerbajdžana i Irana, podrijetlom su navodno od Oguza (ali biogenetski polu-Iranci). Karakalpaki su srodni Kazakima, a žive u Uzbekistanu. Tatari su podijeljeni na cijeli niz područnih skupina, a državno izmedju Rusije i Ukraine. Podrijetllom su od Kipčaka, a imaju i bugarskih primjesa. Baškiri su rasipani istočnom europskom Rusijom uz Kavkaz i danas imaju vlastitu republiku u Rusiji, a jezik im je čisto turkijski. Karačajci i Balkari iz Kavkaza su nepoznatog podrijetla. Ujguri čine prevladavajuću većinu u Xinjiangu na zapadu Kine, ali ih ima i u srednjoazijskim republikama. Izdvojeni sjeverni Jakuti iz Sahe (istočni Sibir) su nepoznatog podrijetla, a zbog sličnog jezika se svrstavaju u turkijsku skupinu.

Značajke turskoga

Turski (ISO 639-3: tur; na turskom türkçe) pripada jezičnoj skupini turkijskih jezika kojim govori 50.750.120 ljudi, od čega 46,300.000 u Turskoj (1987.), 747.000 u Bugarskoj (popis 2001.), 177.000 na Cipru (1995.), 128.000 u Grčkoj (1976 WA), 200.000 u Macedoniji (1982.), 28,700 u Rumunjskoj (popis 2002.) i 197.000 u Uzbekistanu, Tadžikistanu, Kazahstanu i Kirgiziji. Najviše se turskim jezikom služi pučanstvo u Turskoj, pa Turskoj Republici Sjevernom Cipru, Bugarskoj, kao i medju nekoliko milijuna useljenika koji žive u Europskoj Uniji - najviše u Njemačkoj. Broj domaćih govornika je nesiguran zbog ideološkog pomanjkanja manjinskih jezičnih podataka u Turskoj.

Postoji veliki stupanj medjusobne razumljivosti između turskog i ostalih ogurskih jezika, npr. azerbejdjanskog, turkmenskog i kaškajskog. Ako bi se i ovi pribrojili širjemu "turskom," broj domaćih izvornih govornika bi bio oko 100 miliuna, dok bi ukupan broj uključivo dvojezične govornike drugog jezika bio 250 miliuna.

Klasifikacia

Turski jezik pripada turkijskoj grupi, medju kojima su još turski jezik balkanskih Gagauza, gagauski i horasanski turski, uz dodatak osmanlijskog turskog. Porodica turkijskih jezika je podskupina ogurskih jezika, za koje većina lingvista smatra kako pripadaju višoj jezičnoj skupini altajskih jezika.

Rasprostranjenost

Turski se govori u Turskoj, a također ga govore manjine u 35 zemalja. Turski se naročito govori u zemljama koje su nekad (bilo potpuno ili djelomično) bile u sastavu Osmanskog carstva, kao što su Bugarska, Rumunjska, Macedonia, Kosovo.

Službeni status

Turski je službeni jezik u Turskoj i jedan je od službenih jezika na Cipru. Turski je također jedan od službenih ili nacionalnih jezika u Bugarskoj. U Turskoj je Kemal Atatürk 1932. osnovao Türk Dili Tetkik Cemiyeti ("Udruga za proučavanje turskog jezika"), koja i danas postoji kao neovisno tijelo pod imenom Türk Dil Kurumu ("Društvo za turski jezik"). Nakon vojnog prevrata 1980. godine, u kolovozu 1983. godine je uspostavljen vojni zakon i Društvo za turski jezik je stavljeno pod kontrolu premiera države.

Turski dialekti

Medju dialektima turskog jezika su dunavski, eskišehirski (u pokrajini Eskişehir), razgradski, dinlerski, rumelski, karamanlijski (u provinciji Karaman), jedrenski (u pokrajini Edirne), gaziantepski (u pokrajini Gaziantep), urfanski (Şanlıurfa) i gojnučki (selo Goynuk, grad Bolu).

Osnove gramatike

Suvremeni turski se piše latinicom, koju je Mustafa Kemal Atatürk uveo 1928. kao dio pokušaja da osuvremeni Tursku, nakon čega je upotreba arapskog pisma zakonom zabranjena. Do 1928. se turski jezik pisao prilagodjenom inačicom arapskog pisma, a od 1928. se rabi latinska abeceda od 29 slova: A, B, C, Ç, D, E, F, G, Ğ, H, I, İ, J, K, L, M, N, O, Ö, P, R, S, Ş, T, U, Ü, V, Y, Z. Turski je pravopis fonetski (kao i u većini balkanskih jezika), pa zato u turskom jeziku svakom slovu odgovara samo jedan isti jedan glas. U turskom jeziku se (slično francuskom) naglašava posljednji slog pri kraju riječi, uz iznimke kad su u pitanju riječi stranog podrijetla ili kombinacije riječi i pojednih nastavaka. Tipična turska rečenica počinje subjektom a završava predikatom, taj poredak može da bude narušen naprimjer u poeziji ili prozi.

Turske imenice

Imenice u turskom jeziku imaju kategorije broja i padeža, ali nemaju roda. Sistematizaciom je turski jezik sveden na šest padeža: nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, lokativ i ablativ. Množina imenica se tvori dodavanjem nastavka –ler/-lar nominativu jednine.

Turski pridjevi

Pridjevi u turskom jeziku su nepromjenjiva vrsta riječi, pa nemaju kategorije roda, broja ni padeža. Uglavnom stoje ispred pripasdne imenice u rečenici. Kompariraju se pomoću riječi daha (još) za komarativ i riječi en (naj-) za superlativ. Primjer komparacije pridjeva u turskom jeziku: güzel adam (u prijevodu: lijep čovjek), daha güzel adam (ljepši čovjek), en güzel adam (najljepši čovjek).

Zamjenice

Glavne su lične zamjenice u turskomu: ben (ja), so (ti), o (on + ona + ono), pa u množini biz (mi), siz (vi), onlarin (oni-one-ona). Lokativ ličnih zamjenica se rabi da bi se izrazio vlasnički odnos tj. kao posvojne zamjenice, npr.:

  • Bende iki gazete var. / İki gazetem var. (Ja imam dvoje novine).
  • Bizde boya kalemi var. / Boya kalemimiz var (Mi imamo bojice).

Turski jezik ima i posebnu ličnu zamjenicu kendi (samo), koja se rabi u kombinaciji s drugim ličnim zamjenicama i poštuje njihove padežne nastavke, npr. ben kendim (samo ja), sen kendin (samo ti). Pokazne zamjenice su: bu, şu i o, a dekliniraju se po uzoru na lične zamjenice, ako stoje pred imenicom imaju ulogu pridjeva.

Upitne zamjenice su: kim? ili hangisi?, (tko ?), ne? ili hangileri? (što ?), nasıl? (koji ?), kaç?, (koliko ?), nere? neresi? (gdje ?). Upitne se zamjenice dekliniraju također po uzoru na lične zamjenice.

Turski prilozi

Turski jezik razlikuje priloge mjesta, vremena, načina, količine, mjere, ter potvrđivanja i poricanja.

  • Prilozi mjesta su: bura (ovdje), şura (tu), ora (tamo), aşağı (dolje), yukarı (gore), yakın (blizu), uzak (daleko), sağda (desno), solda (lijevo), dışarı (vani), geri (straga), ileri (naprijed) i sl.
  • Prilozi vremena: şimdi (sada), geç (nakon), sonra (zatim), bazan (nekoć), erken (rano), ozaman (sada), dün (jučer), bugün (danas), yarın (sutra), eskiden (kadgod), ara sıra (često), itd.
  • Prilozi načina: güzel (lijepo), fena (ružno), iyi (dobro), ezberden

(napamet), yavaşça (polako), başbaşa (izravno) i sl.

  • Mjerni prilozi količine: az (malo), biraz (pomalo), çok (puno), oldukça (dosta),

fazla (više), hayli (dosta), iki misli (dvokratno) i sl.

  • Prilozi potvrde i poricanja: evet (da), ok (ne), hay hay (upravo tako), muhakkak (sigurno), gene (ponovno), sahi (stvarno) i sl.

Postpozicije

Postpozicije u turskomu imaju sličnu ulogu iza riječi, kao slavenski prijedlozi kod nas. S padežima su povezane na idući način :

  • s nominativom se koristi postpozicije: için(za), kadar(kao).
  • s genitivom se uglavnom rabe postpozicije kad se opisuju prostorni odnosi: önünde (pred), altında (pod), içinde (u), dışında (u), yanında (blizu), etrafında (oko), karşısında (protiv), ortasında (usred), sağında (desno), solunda (lijevo), üstünde (na), arkasında (iza), arasında (medju).
  • s dativom se koriste postpozicije: karşı (protiv), doğru (usmjeren protiv), kadar (k), göre (prama), dair (zbog), rağmen (preko).
  • s ablativom se rabe postpozicije: sonra (po), evvel (prije nego), beri (vremensko od), öte (blizu), dolayı (za), itibaren (vremensko od) i başka (osim).
  • lokativu ogovara postpozicija –ile/-la/-le, koja može stajati samostalno ili biti pripojena do riječi, npr.: benimle (sa mnom).

Turski brojevi

Brojevi u turskom jeziku su promjenjiva vrsta riječi. Kod razlomaka se prvo čita broj u nazivniku u obliku lokativa, pa onda brojnik u formi nominativa. Glavni brojevi su: 1 bir, 2 iki, 3 üç, 4 dört, 5 beş, 6 altı, 7 yedi, 8 sekiz, 9 dokuz, 10 on, 20 yirmi, 30 otuz, 40 kırk, 50 elli, 60 altmış, 70 yetmiş, 80 seksen, 90 doksan, 100 yüz, 200 iki yüz, 300 üç yüz, 400 dört yüz, 500 beş yüz, 600 altı yüz, 700 yedi yüz, 800 sekiz yüz, 900 dokuz yüz, 1000 bin, ... 1.000.000 bir milyon.

Turski glagoli

Turski su glagoli većinom pravilni, a glavna nepravilna iznimka je glagol biti. Konjugiraju se po istim zajedničkim pravilima, s uvažavanjem glasovne harmonije. Glagolsku osnovu čini oblik imperativa drugog lica jednine, čijim modificiranjem nastaju ostali glagolski oblici. Infinitiv se tvori dodavanjem nastavaka -mek tj. -mak pri glasovnoj harmonizaciji. Infinitiv može poprimiti sve nastavke kao imenica, tj. infinitiv se deklinira kao glagolska imenica.

Turski jezik obiluje raznolikim glagolskim načinima, pa pored imperativa, kondicionala aoristnog, prezentskog, futurnog i perfektnog, turski još ima glagolski način opativ aoristni, perfektni, prezentni i futurni. Necesativ je glagolski način specifičan za turski i armenski jezik, ter našu stariju čakavicu na otocima. Necesativom se najčešće izražavaju inzistiranje, molbe, želje, naredbe i sl.

Glasovna harmonia

Specifičnost turskog jezika je tzv. glasovna harmonia. Samoglasnici u riječi se podređuju tipu samoglasnika u prvom slogu. Ako je prvi samoglasnik npr. zadnji/ prednji/ onda su i svi ostali samoglasnici zadnji/ prednji. Velarna/palatalna harmonija je nadređena labialnoj harmoniji.

Literatura

  • Abdulah Škaljić: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Svjetlost, Sarajevo 1985.
  • Dalibor Buljan-Klapirić: Turcizmi u govoru Imotske krajine. Udruga Raosovi dani, 234 str. Imotski 2001.
  • Milan Nosić: Rječnik posuđenica iz turskog jezika. Maveda, Rijeka 2005. ISBN 953-7029-01-8
  • Ekrem Čaušević: Gramatika suvremenoga turskog jezika. Sveučilišna naklada, Zagreb 1996.
  • Lovrić A.Ž., M. Rac: Južni kajkavci na Banovini oko Sunje, Petrinje i Gline. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, str. 530-549, Zabok 2006.
  • Dalibor Brozović: "Odoše Turci, ostaše turcizmi", Vijenac, Broj 173, 19. listopada 2000. (lažno-ideološka promičba novonametnutih jugo-turcizama u Hrvatskoj !)
  • Nataša Bašić: V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, ŠN, 1991., Zagreb
  • Batzarov, Zdravko: "Balkan Linguistic Union" (at the Encyclopædia Orbis Latini)
  • Lindstedt, J. 2000: "Linguistic Balkanization: Contact-induced change by mutual reinforcement". Pp. 231–246 in D. G. Gilbers & al. (eds.), Languages in Contact. Amsterdam & Atlanta, GA, 2000: Rodopi. (Studies in Slavic and General Linguistics, 28.) ISBN 9042013222
  • Tomić, Olga Mišeska 2003: "The Balkan Sprachbund properties: An introduction to Topics in Balkan Syntax and Semantics" (PDF).
  • Franolić, Branko: Language Policy in Yugoslavia with special reference to Croatian, Paris, Nouvelles Editions Latines 1988
  • Magner, Thomas F.: Introduction to the Croatian and Serbian Language (Revised ed.). Pennsylvania State University, 1991
  • Eyüboğlu, İsmet Zeki (1991). Türk Dilinin Etimoloji Sözlüğü (Etymological Dictionary of the Turkish Language). Sosyal Yayınları, İstanbul. ISBN Special:BookSources/975-7384-72-2|975-7384-72-2.
  • Özel, Sevgi; Haldun Özen and Ali Püsküllüoğlu (eds.) (1986). Atatürk'ün Türk Dil Kurumu ve Sonrası (Atatürk's Turkish Language Association and its Legacy). Bilgi Yayınevi, Ankara. OCLC 18836678.
  • Püsküllüoğlu, Ali (2004). Arkadaş Türkçe Sözlük (Arkadaş Turkish Dictionary). Arkadaş Yayınevi, Ankara. ISBN 975-509-053-3.

Vanjske sveze

Poveznice

Referenca

Enlarged and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo (partly from Bosnian Wikipedia.