Mobilizacija bugarske vojske (1915.)

Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu! Članak je potrebno preurediti u skladu s jezično-pravopisnim pravilima Metapedije.

Proglas bugarskog cara Ferdinanda I., u kojem objavljujuje rat protiv Srbie.

Mobilizacia bugarske vojske odvijala se u predvečerje ulaska Bugarske u Prvi svjetski rat izmedju 11. i 30. rujna 1915. Nastupila je poslie sklapanja vojne konvencie izmedju Njemačkog carstva, Austrougarske i Bugarske i Sporazuma o prijateljstvu i savezništvu izmedju Bugarske i Njemačke čijim potpisivanjem 6. rujna je obilježen službeni ulazak Bugarske u rat na stranu Središnjih sila.

Pripreme

Bukureškim mirom iz 1913. Bugarskoj je izrečena takva stroga kazna da čak i njezini susjedi, koji su je teritorialno okrnjili, nisu vjerovali u trajnost tog pogubnog mira. Iako joj je površina u usporedbi s 1912. povećana za 18.000 km2, a stanovništvo za oko polovicu miliuna, iz balkanskih ratova Bugarska je izašla s teškim ranama. Pretrpljene gubitke u ljudstvu, plodnom zemljištu i novcu ni blizu nisu pokrivale skupo plaćene dobitke. Gubitkom Južne Dobrudže Bugarska je lišena 8% najplodnieg zemljišta i 6% najoprobanieg poljoprivrednog stanovništva, kao i 28% svih poljoprivrednih domaćinstava. Samo je gubitkom Dobrudže Bugarska izgubila izmedju 130 i 150 tisuća tona proizvodnje žitarica. I broj raspoloživih konja, ovaca i goveda bio je za jednu trećinu niži u odnosu na 1912. Ukupna proizvodnja mesa iznosila je oko 105.629 tona. Uzimajući u obzir da je iznos potreban samo za izdržavanje vojske od 600.000 ljudi za godinu dana procjenjivan na 87.000 tona, dolazi se do zaključka da u ratno vrieme stočarstvo ne bi moglo zadovoljiti potrebe vojske i stanovništva za mesom. Na temelju podataka koji se odnose na 1915., u slučaju rata Bugarska ne bi mogla priuštiti vojsci od više od pola miliuna ljudi da je hrani, da joj daje vunu za obuću i da joj nadomjesti ljudske gubitke, a da pri tome ne ukopavaju ozbiljno ekonomiu. Trgovina je takodjer bila opala. Dok je 1911. Bugarska imala pasivan trgovinski balans u iznosu od 14.710.863 zlatnih lijeva, isti je prema podacima za 1914. dostigao sumu od 87.065.324 zlatnih lijeva.

Okončavanjem Drugog balkanskog rata bugarska vojska je demobilirana i svedena na mirnodopski razinu od 5.220 časnika i 80.079 vojnika. Mirnodopski sastav vojske činile su tri armie, deset pješačkih divizia, jedna kadrovska divizia, dvadeset pješačkih brigada, 40 pješačkih pukovnia, devetnaist artiljerijskih pukovnia, jedanaist konjičkih pukovnia, pet inžinjerijskih bojna i jedna tehnička bojna. Bugarski stožer je s početka izradio nekoliko planova za mobilizaciu koji su predvidjali da se naoružane snage u ratnom stanju rasporede na isti način (što se tiče strukture i organizacie) kao u Prvom balkanskom ratu. Medjutim, analiza učinka vojske tiekom balkanskih ratova dala je lekcie koje su služile kao osnova za nekoliko značajnih strukturnih promjena u planiranoj ratnoj organizaciji. Reorganizirani su neki od pješačkih pukovnia. Mjesto četiri uobičajene sada su brojale tri bojne. Predvidjeno je takodjer da se stvore novi etapni pukovnie (jedan za svaku armiji i diviziu). Dva artiljerijska puka od svake divizie reorganizirani su u artiljerijsku brigadu, a od jedanaist konjičkih pukovnia formirana je jedna divizia.

Mobilizacia

Bugarski car Ferdinand I.

U kasne večernje sate 9. rujna bugarski car Ferdinand i predsjednik vlade Vasil Radoslavov potpisali su dekret o općoj mobilizaciji u kojem je 11. rujna odredjen za prvi dan mobilizacie. Bugarski stožer počeo je sa realizaciom svih zadataka koji su se ticali mobilizacie. Posebna pažnja usmjerena je na granicu sa Srbiom gdje je glavninu bugarskih snaga trebalo rasporediti. To je bilo nužno jer je Vrhovni stožer Vojske Srbie znao za pripreme bugarske vojske i rasporedio polovicu svoje potpuno mobilizirane i organizirane vojske na granicu s Bugarskom, spremna da zada težak udarac bugarskoj vojsci dok je ova bila još u osjetljivoj fazi mobilizacie i koncentracie. Ova smjela ideje je, medjutim, odbačena, jer je saveznički stožer i dalje gajio nadu da se Bugarske može privoljeti na rat na strani saveznika.

Objavljena 10. rujna, mobilizacia je trajala 17-18 dana, tiekom kojih je Bugarsku čuvala samo granična služba. Do rujna, ukupan broj mobiliziranog osoblja dostigao je 15.908 časnika i 600.772 vojnika, što je bilo 12-13% stanovništva. Ukupno 390 bojni je bilo mobilizirano - nekih 232. pješačkih i 11 pionirskih bojni u sklopu 11 pješačkih divizia brojalo je 469,14 tisuća ljudi. Drugih 75 bojni koje su brojale 86.444 ljudi bili su nezavisni. 31. policijska i 41. dodatna bojna koje su brojale 64.845 ljudi ostali su u unutrašnjosti zemlje.

Sve u svemu mobilizacie je izvršena relativno dobro, ako se izuzme veliki nedostatak u svemu, osim u ljudstvu. Istina, bio je primjetan nedostatak dobrog raspoloženja koje je bilo primjetno 1912., ali nije bilo ni trunke nekakvog neprijateljskog osjećaje medju pozvanim rezervistima prema vladinoj odluci o mobilizaciji. Rasporedjivanje bugarske vojske počelo je petoga dana po objavljivanju mobilizacie. Glavninu svojih snaga bugarska naredba je pokrenula na Srbiu. Dok je 1. armia bila rasporedjena na sjevernoj granici da suradjuje sa savezničkim austrijskim i njemačkim vojskama, 2. armia je bila rasporedjena južnie, prema Vardarskoj Makedoniji. Bugarska naredba bila je prisiljena pošalje trupe i na granice s neutralnim državama, Rumunjskom i Grčkom, jer postojala opasnost da će se ove pridružiti Antanti i izvršiti invaziu na Bugarsku. Granicu s Rumunjskom pokrivala je Treća armia, a granicu s Grčkom 2. i 10. pješačka divizia. Samo je granica s Turskom ostala nepokrivena, jer se Turska priključila Središnjnim silama i shodno tome bila saveznik Bugarskoj.

Materialna strana

Sve u svemu, bugarska vojska nije uspjela zacieliti rane iz balkanskih ratova, a u rat je ušla s velikim materialnim nedostacima. Broj oržja na raspolaganju iznosio je 372.603, a prema borbenom planu vojske bilo je potrebno 521.509. Pješačko oružje ne samo što je bilo ispod potrebnog broja, nego je u većini slučajeva bilo staro i najrazličitieg sustava, što je otežavalo opskrbu vojske municijom. Artiljerijski material sastojao se od 1211 orudja, takodjer najrazličitieg sustava, od kojih je 418 bilo ne repetirajuće. Topovi su u prosjeku imali po 500 granata. Vojska je imala malo tehničkih sredstava za vezu - telegrafa i telefona. Bilo je 8 radiotelegrafskih stanica i to najnenaprednie vrste. Još je prethodni rat pokazao da za formacie predvidjene mobilizacijskim planom nije bilo dovoljno konja. Rekvizirani konji bili su malog rasta i u najčešćem slučaju tovarni. Jahaćih i artiljerijskih bilo je malo. Donesena je odluka da se iz inozemstva kupe konji, a do stupanja Bugarske u rat kupljeno je 300 konja. Unatoč svim mjerama, nedostatak odjeće za vojnike bio je prevelik. Skoro jedna trećina mobiliziranih vojnika morala je u rat ići s vlastitom odjećom i obućom. Vrieme od demobilizacie 1913. do ulaska Bugarske u Prvi svjetski rat bilo je prekratko i vojno osoblje nije moglo osigurati vojsci osobni sastav, oružje i materialna sredstva, mada su bili odobreni značajni krediti. Nije se moglo računati na uvoz iz inozemstva, jer su tržišta već bila zatvorena, a industria je bila preslaba i nije mogla zadovoljiti velike potrebe, pogotovo za odjećom i opremom. Vlada, koja je svjesno uvukla zemlju u, kako se na kraju pokazalo, pogubni rat na strani Središnjih sila, nije poduzela nikakve mjere za organiziranje proizvodnje radi zadovoljavanja ovih potreba.

Ustroj

Bugarska prije i poslie 1. Balkanskog rata.

• 1. armia (zapovjednik general-potpukovnik Kliment Bojadžijev )
  • 1. sofijska pješačka divizia (zapovjednik general-major Janko Draganov)
  • 6. vidinska pješačka divizia (zapovjednik general-bojnik Asen Papadopov)
  • 8. tundžanska pješačka divizia (zapovjednik general-bojnik Todor Mitov)
  • 9. plevenska pješačka divizia (zapovjednik general-bojnik Stefan Nerezov)
• 2. armia (zapovjednik general-potpukovnik Georgi Todorov)
  • 3. balkanska pješačka divizia (zapovjednik general-bojnik Nikola Ribarov)
  • 7. rilska pješačka divizia (zapovjednik general-bojnik Valko Vasilev)
  • 1. konjička divizia (zapovjednik general-bojnik Aleksandar Tanev)
• 3. armia (zapovjednik general-potpukovnik Stefan Tošev)
  • 4. preslavska pješačka divizia (zapovjednik general-bojnik Pantelej Kiselov)
  • 5. dunavska pješačka divizia (zapovjednik general-bojnik Panajot Barnev)
• 2. tračanska pješačka divizia (zapovjednik general-bojnik Dimitar Gešov)
• 10. egejska pješačka divizia (zapovjednik general-bojnik Ivan Kolev)
• 11. makedonska pješačka divizia (zapovjednik pukovnik Krstju Zlatarev)

Literatura

• В., Крапчански (1961). Кратък обзор на бойния състав, организацията, попълването и мобилизацията на българската армия от 1878 до 1944г.. военно издателство, Sofia.
• Ганчев, Атанас. Войнитъ презъ Третото Българско Царство. Родна Мисълъ.
• Министерство на войната, Щаб на войската (1936). Българската армия в Световната война, vol. II. Държавна печатница, Sofia.
• Министерство на войната, Щаб на войската (1938). Българската армия в Световната война 1915 - 1918, Vol. III. Държавна печатница, Sofia.
• Министерство на войната, Щаб на войската (1939). Българската армия в Световната война 1915 - 1918, Vol. VIII. Държавна печатница, Sofia.
• Tucker, Spencer (1996). The European Powers in the First World War: An Encyclopedia. Taylor & Francis. ISBN 978-0-8153-0399-2.
• Hall, Richard C. (2000). The Balkan Wars, 1912–1913: Prelude to the First World War. Routledge. ISBN 0-415-22946-4.
• Noykov, Stefan (1922). Защо не победихме. Печатница на армейския военно издателски фонд, София.