Pobuna hrvatskih zarobljenika na Kulikovu polju (1916.)
Pobuna hrvatskih zarobljenika na Kulikovu polju 1916. je bio ratni zločin koji je dugo bio prešućivan u poviestnoj znanosti za vrieme postojanja Jugoslavija.
Uvod
Redovito su Srbi odpremali hodne bojne u sela Doljnikovo i Gnjilakovo kraj Odese. Tu je bila nastanjena druga tzv. jugoslavenska divizija. Na čelu i začelju tih bojni u podpunoj ratnoj spremi, s municijom i puškama ter bodovima, pod srpskom korugvom išli su Srbi dobrovoljci i mučitelji Hrvata, a u sredini Hrvati bez municije. Time se nastojalo pred gradjanstvom Odese, koje je bilo vrlo dobro upućeno u mučenja, koja su poduzeta protiv hrvatskih zarobljenika, manifestirati srpstvo. Nu baš u ovim hodnim bojnama pokazali su Hrvati svoju nacionalnu svijest. Tako su mogli tamonji Bugari, gradjanstvo i ruski vojni krugovi ter zastupnici antantinih država vidjeti pravu volju Hrvata. Krvavim ustancima obračunali su se Hrvati sa slavljem, koje su htjeli prirediti Srbi. Iako su hrvatski zarobljenici znali, da ih nakon toga čeka sigurna smrt, nisu se goloruki ustručavali suprotstaviti svojim naoružanim mučiteljima.
Prvi ustanak
O prvom ustanku na "Kulikovu Polju" svjedoče viesti od gradjana očevidaca ter samih hrvatskih pobunjenika. Kada su Srbi došli na "Kulikovo Polje", gdje je Hrvatima prekipljelo i pokazalo se, da je njihova strpljivost pri kraju, Hrvati zastadoše i kriknuše "živjela hrvatska domovina!" Držeći puške za cijevi baciše se Hrvati na srpske mučitelje s bojnim poklikom, tako da je cielo "Kulikovo Polje" odjekivalo. Uza sve to, što su imali nabijene puške i oštre noževe na puškama, Srbi se nisu usudili prihvatiti ovaj izazov i sudariti se. Razbježali su se po polju, dok su hrvatski ustanici i dalje ostali na okupu davajući izražaja svome rodoljubnom raspoloženju i slaveći svoju hrvatsku domovinu. Poslie nekog vremena vratili su se Srbi, ali ne sami, nego u pratnji kozaka. Njihovo "junačtvo", o kojemu su inače toliko voljeli pjevati, i ovaj puta se pokazalo u goloj stvarnosti. Sami se nisu usudili ništa pokušati protiv hrvatskih ustanika nego su zatražili pomoć kozaka. Kozaci jašući na svojim laganim konjima ispalili su nekoliko salva na hrvatske ustaše. U tom su ih pomagali srpski dobrovoljci. Veliki broj hrvatskih ustaša bez streljiva i prepušteni na milost i nemilost puščanoj vatri zakrvavio je i umro. Ovaj ustanak završio je time, da je na polju bila velika gomila mesa i bare krvi, a oni hrvatske ustaše, koji su preživjeli ovaj užas, poslani su u ruske vojničke oblasti na prisilan rad. Taj krvavi događaj na "Kulikovu Polju", koji se dogodio daleko izvan grada, pokušali su Srbi prikriti te su daljnje hodne bojne otpremali s mnogo više opreznosti.
Drugi ustanak
Drugi ustanak dogodio se na uglu Bolše arnautske ulice ter Preobraženske ulice, u srcu grada Odese. Ustanak je takodjer buknuo prigodom otpremanja Hrvata na sela k drugoj diviziji. Hrvati su ovdje počeli bacati šajkače ter druge srpske oznake, a zadržali su samo puške. Manifestirali su za Hrvatsku i klicali svojoj domovini. Svjetina je iztrčala, kad je vidio urnebesno klicanje. Legionarski oficiri ter srpski dobrovoljci pokušali su uzpostaviti red, ali nije išlo. Hrvatske ustaše uz odobravanje gradjanstva rastjerali, ter su i ovaj puta pokazali kukavičluk do krajnosti. Tu u blizini nalazila se zgrada englezkog i američkog Konzula. General Marks načelnik ruskog stožera vojnog okruga, koji je inače bio veliki prijatelj Srba, došao je ovamo s kozacima. Kozaci su stajali po strani, a general Marks sam je pregovarao s ustašama. Svijet je sve više pridolazio na ovo mjesto i naskoro se masa gradjanstva sakupila i odobravala hrvatskim ustašama. Generalu Marksu ništa nije preostalo nego da pozove ustaše u zarobljenički logor. Putem su hrvatski ustaše polupali na puškama zaklopna stapala. Svijet ih je pratio čak do zarobljeničkog logora i javno protestirao protiv Srba. Ruski stožer vojnog okruga provodio je o ovoj stvari istragu i htio svom silom, da dobije priznanja od ustaša. Ljudi su se medjutim jednako držali i svi su se pravili jednako odgovornima. Nijedna jedina optužba nije pala, koja bi eventualno mogla poslužiti istražiteljima za postupak protiv bilo kojega sudionika ustanka. Na iztragu su dolazili i srpski oficiri. Medju ostalima general Živković tražio je od Marksa, da sve ustaše postrijelja. Stvar se svršila s time, da su sve ustaše poslali na osobito težki prisilni rad u Enakijevo u Donskoj oblasti u tamošnje talionice željeza.
