Antun Vakanović

Antun Vakanović
Banski namjesnik
Vladavina	1872. - 1873.
Nasljednik	Emerik Josipović
Obitelj (dinastija)
Otac	Pavao Vakanović
Majka	Antonija Vakanović (r. Berkić)
Osobni podatci
Smrt	23. ožujka 1894. Zagreb
Zanimanje	poliglot i političar

Antun Vakanović (Hrvatska Kostajnica, 21. siečnja 1808. - Zagreb, 23. ožujka 1894.), bio je hrvatski ban.

Podrietlo

Antun Vakanović je rodjen 21. siečnja 1808. u 17 sati poslie podne u Kostajnici. U obiteljskom stablu njegove obitelji piše da se zvao Anton, ali je u svim službenim dokumentima označen kao Antun. Njegov otac zvao se Pavao ter je bio uspješan vojnik koje je služio i samog Napoleona Bonapartea. Prezime Vakanović je imalo pretke sve do 1688. kada je početna točka bio Ivan Vakanović. Antunova majka se zvala Antonija Berkić. Zbog ratnih uspjeha njegova oca preselili su se u Zagreb 1815. Tamo su kupili kuću u vrijednosti od 4.000 forinti. U Peštu su se preselili 1822. gdje je i rodjen Antunov brat Paul David. Njegov brat je preminuo iste godine. Tako je Antun Vakanović ostao jedinac.

Vakanović i Ilirski pokret

Kao vježbenik je počeo raditi već 1826. u Zagrebačkoj županiji. Nakon tri godine postaje začastni županijski podbilježnik. On je bio medju sedmoricom najvažnijih Iliraca koji su stvorili temelje ilirskom pokretu. Taj glasoviti sastanak je bio održan 19. siečnja 1932. Na sastanku se odredilo ime i program pokreta. Medju tom sedmoricom osim Vakanovića bili su: Ljudevit Gaj, Fran Kurelac, Nikola Maraković, Dragutin Rakovac, Matija Smodek i Ljudevit Farkaš Vukotinović. Na tom sastnku Vakanović je sa Matijom predložio da se pokret zove "Društvo Južnih Slavena" dok je Gaj prihvatio naziv "Ilirsko društvo". Kao pravi ilirac Vakanović je prihvatio novi pravopis što se vidi iz njegove korespondencie sa ostalim Ilircima 1832. Prva njegova javna publikacia je "Sollen wir Magyaren werden?". Uz navedeno djelo se kao mogući autor spominje i Jan Kollar. To djelo je napisano pod pseudonimom "Domoljub Horvatović" pa ga nije moguće konkretno i jednoznačno povezati s Vakanovićem. S obzirom na sadržaj djela i Vakanovićevo djelovanje u tom razdoblju vrlo je vjerojatno da je on autor tog djela. Navedena brošura je izazvala burne reakcie kada je objavljena 1833. u Karlovcu. Brošura govori o prisilnoj magjarizaciji na području ciele Ugarske. U istom razdoblju je napisao i "Glogovkinje".

Osim političke, kulturne i društvene djelatnosti radi prosperiteta ilirizma daje još jedan doprinos. Nudi svoje odvjetničke usluge prilikom pokretanja Gajevih "Novina horvatskih". Gaj je u tom procesu bila važna karika jer je on dao 3.000 forinti za pokretanje novina. Nakon takvih i ini drugih intenzivnih aktivnosti u samom procesu stvaranja ilirizma nastavlja svoj rad, ali u društvenom segmentu. Njegovo ime se pojavljuje pojavljuje desetak puta u Gajevim novinama (1838./46.). Spominje ga se kao osnivača (Matica ilirska) ili donatora institucia (Narodni muzej) i društava (čitaonica u Karlovcu) koje podržavaju ilirsku djelatnost. Razdoblje izmedju 1835. i 1848. takodjer posvećuje napredovanju u karijeri. Nije poznato je li mu u tom pomogla njegova aktivnost medju ilircima ili ne, ali je napredak bio znatan. Dužnost redovitog županijskog podbilježnika je vršio sve do 1842. kada je postao prisjednik sudbenog stola županie. Seli se iz Karlovca u Rijeku te postaje pomorsko-komorski odvjetnik 1845. sve do 1854. Za taj posao je dobivao godišnju plaću od 600 forinti. Postao je jedan od utemeljitelja Matice ilirske darujući 50 forinti. Zbog usporedbe trivijalni profesor je 1852. imao 240 forinti godišnje.

Djelovanje izmedju bana Josipa Jelačića i Kolomana Bedekovića

Krajem 1853. je bio je bio uvršten u imenik svih odvjetnika u tadašnjoj Hrvatskoj. U razdoblju Bachovog apsolutizma je svoje interese prebacio sa odvjetničkog djelovanja na financijsku struku. Tako je je krajem 1854. postao adjunkt kod centralnog fiskalata u Zagrebu. Imenovanje u financijskoj prokuraturi je dobio 1857. Umirovljen je 1862. Mirovina mu je iznosila pola dotadašnje plaće. Zbog političke cenzure njegovo ime se više ne pojavljuje u periodici. Slobodno vrieme provodi u kavanama, igrajući domino te posjećujući kazalište. Doživio je veliku tragediu u osobnom životu 1854. kada je ostao bez supruge sam sa 4 djece. Najstariji sin Jaroslav je u to vrieme bio student. Zdravstvene tegobe je imao još od 1853. te je nekoliko puta bio duže vrijeme na bolovanju. Često se žalio na bolove u stomaku. Prilikom putovanja posjetio je gotovo cijeli mediteran (Veneciju, Siciliju, Toskanu, Modenu, Parmu, Korziku, Maltu). Političko djelovanje mu postaje zapaženo kada je 1861. postao član Hrvatskog sabora kao zastupnik grada Bakra. U drugom sazivu sabora (1865./67.) bio je "narodni zastupnik na vladinoj strani". U tom radu je glasovao o odredjenim priedlozima. Medju bitnijim stvarima bila je "Adresa Franje Račkog". On je glasovao protiv te adrese. Nakon toga je došla na glasanja puno blaža verzia adrese u kojoj se ništa ne traži nego samo očekuje. Vakanović je glasao za tu drugu adresu. Bez obzira na pristajanje blaže adrese glasovao je pozitivno za legendarni "članak 42". Upravo u drugom sazivu sabora je vrlo internzivno napredovao u političkom, a time i ekonomskom smislu. Slučajno ili ne bio je upravo on izabran za predsjednika regnikolarne deputacie (predstavništvo Hrvatskog sabora) koje je izravno pregovaralo sa Magjarima oko Hrvatsko-Ugarske nagodbe početkom 1868. Godinu dana prije toga, tj. 1867. bio je izabran za financijskog zemaljskog upravitelja. Ministarski savjetnik postaje gotovo istovremeno kada je postao i predsjednik regnikolarne deputacie. Teško je reći je li u tom trenutku to bio odredjeni kompromis. S jedne strane je dobio pozicju ministarskog savjetnika, a s druge strane je prema uputama sa "viših distanci" morao provesti nagodbu. Korelacija i sumnja za takve pretpostavke je opravdana.

Vrhunac karijere

Antun Vakanović je postao namjesnik banske časti 17. veljače 1872. Imenovanjem cara Franje Josipa. Njegovo imenovanje je u Obzoru (časopis Narodno-liberalne stranke, tj. narodnjaka) okarakterizirano kao nastavak Rauchovih instrumenata za dobivanje predstojećih parlamentarnih izbora. Obzor je najviše pažnje u tim danima posvećivao njegovima prihodima. Naime, on je u tom trenutku imao plaću koja je iznosila 21.000 forinti na godišnjoj razini! U Narod-u (časopis Narodno-ustavne stranke, tj. unionista) su ga istovremeno branili i opravdavali. Naime, 12.000 forinti je dobivao za funkciu bana, 4.000 je dobivao za stanoviti doplatak, kao predstojnik vladinog odjela za unutarnje poslove je dobivao još 4.000 forinti te još 1.000 forinti kao doplatak na to. Radi približne usporedbe plaća učitelja početnika (bez dodataka) 1876. u seoskoj školi na godišnjoj razini je iznosila 384 forinte. Njegove smjernice i način vladanja je bio okarakteriziran u Obzorovom članku "Vakanovićev program". U njemu je istaknuto da je prilikom sastanka sa županima istaknuo da će svaki otpor završiti otkazom bez mirovine. Iz tog je bila jasna njegova karakterizacia kao radikalnog i dosljednog predstavnika unionističkih stavova kao pripremu za izbore. Vakanović se za tu dužnost pripremao već nekoliko mjeseci. Odredjene savjete mu je počeo davati još tiekom 1871. Mirko Bogović koji je u tom trenutku bio desna ruka jednog od ministara u Budimpešti. S vremenom mu je Mirko Bogović sve više pisama i šifriranih telegrafa slao na njegovu kućnu adresu. Intenzitet korespondencie je u skladu sa Vakanovićevim političkim angažmanom. Odlaskom Vakanovića sa najutjecajnieg mjesta u zemlji prestaju stizati i pisma od Mirka Bogovića. Od njega je i dobio upute za vodjenje izborne kampanje u pismu koje je stiglo gotovo isti dan kada i nova dužnost, 18. veljače 1872. Bogović mu savjetuje: Prije svega činim te pozorna na to kako bi dobro bilo, da si sve troškove, koje god u ime naše stvari, osobito agihaciah, imao budeš, točno bilježiš i u tu sverhu novce od onih, kojim ih davao budeš, kvitirati dadeš,(…), tako čini, dobro će biti, jer su danas ljudi kojekakve čudi. (…) Glede nekojih, osobito oporunih činovnikah, ako ime se iole može doći kake glave, dosta je 1-2 primera…svojski i kako treba. Time je Bogović jasno dao do znanja Vakanoviću da će dobiti novac za izbornu kampanju, ali da sve troškove evidentira. Neposlušnike je trebao kazniti i time bi oni postali primjerom za ostale koji se eventualno ne bi slagali sa Vakanovićevim vodjenjem države.

Nakon izbora koji su se odigrali u svibnju 1872. Vakanović je krenuo u sastavljanje regnikolarne deputacije koja je trebala dogovoriti reviziu nagodbe. U to vrieme je Vakanović otišao na dopust. Umjesto njega je bansku stolicu privremenuo preuzeo Makso Prica. Slobodno vrieme provodi trošeći proračunski novac na uredjivanje svog ureda. Na njega je potrošio više od 1.000 forinti. Kupio je bilijar, 5 setova čaša i razne umjetničke sitnice koje su upotpunile njegov radni stol. Nakon dekoriranja posvetio se aktivnostima u masonskoj loži. Bio je član masonske lolže "Vaterlandsliebe" u Sisku. On je potvrdio statut lože, pa ga možemo smatrati jednim od odgovornih za njen osnutak u Sisku. Vakanović se vraća s dopusta tek u studenom (a otišao je u srpnju) 1872. i to nakon što je postignut nacrt dogovora (barem je tako bilo prikazivano u tiskovinama) oko revizie nagodbe. Krajem 1872. dolazi do velike afere. Nju je u javnost lansirao Antun Sinković, bivši tajnik Antuna Vakanovića. On je napisao knjigu "Kroatien auf der Marterbank". Knjiga je detaljno opisala "četiri promemorije". Ta knjiga je uzdrmala obje vodeće stranke jer je prema Sinkoviću za te promemorie bila zaslužna hrvatsko-magjarska vlada. Sam Sinković je za svoje djelo rekao da je od "dvostruke zanimljivosti". Mirko Bogović i Antun Vakanović više nisu toliko optimistični i blizu Budimpešti. Vakanović je početkom 1873., prema pismima Bogovića, već otvoreno ljut na neke stvari i ne želi više izvršavati bez pogovora naredbe (vjerojatno magjarskog ministra predsjednika). To mienja cielu atmosferu u svim sektorima koji su povezani sa unionistima. Vrhunac takvih uvjeta dokazuje Bogovićevo upozorenje Vakanoviću u pismu nu nemoj nipošto m.p.S.Z. (iniciali tadašnjeg ministra predsjednika u Budimpešti) izazivati, jer bi mogo naopako proći. To jasno pokazuje da Vakanović u tom razdoblju sve više samostalno vlada i sve manje traži savjete iz Budimpešte. To je dovelo do niske razine komunikacie i tolerancie u različitim svjetonazorima. Kvaliteta odnosa se nije poboljšavala te je Vakanović planirao sa Bogovićem lansirati neke aktivnosti koje su se provodile sa proračunskim novcima na nezakonit način. Točan opis afera nije poznat nego se spominju samo imena (vjerojatno sudionika) 7 "afera" sa nositeljima tih aktivnosti. Vakanović je smijenjen sa banske stolice nakon što je u potpunosti usvojena revizia nagodbe. Njega je nasliedio 29. rujna 1873. Ivan Mažuranić. Svome nasljedniku je ostavio početne upute za što normalniji prelazak vlasti. Većina njih se odnosila ne tešku svjetsku financijsku krizu koja se odigravala u svietu, a time preniela i u Hrvatsku. Vakanović je pokušao sanirati postojeće stanje uzrokovano krizom i slabom gospodarskom aktivnosti tako što je posudio 300.000 forinti novčanim zadrugama, bankama i štedionicama. Upozoravao je Mažuranića da provjeri mogućnost povrata duga istih financijskih tiela državi.

Drugi odlazak u mirovinu i smrt

Drugi put odlazi u mirovinu. Ovaj put je to bilo za stalno. Odlaskom sa banske stolice Antun Vakanović se sa svojih 65. godina starosti u potpunosti povukao iz javnog života. Dobio je godišnju mirovinu u iznosu od 5.000 forinti. Nju je dobivao u kvartalnim razmacima. Nije se više bavio kulturnim, političkim ili nekim drugim javnim radom. Slobodno vrieme je posvetio redovitom vodjenju financia. Tako je svake godine imao godišnji račun za troškove svoje obitelji. O njegovom financijskom stanju više se saznalo iz oporuke koju je napravio 1891. U njoj je stojalo da je iza sebe ostavio dvije kuće u tadašnjoj Demetrovoj ulici u Zagrebu. Kuće su vrijedile 28.000 forinti. U vrijednosnim papirima (Prva Hrvatska štedionica, obveznice, magjarske papirne zlatne rente, državne srećke) je imao još 50.000 forinti. To znači da je iza sebe svojoj djeci i unucima ostavio 78.000 forinti. U tom trenutku (1873.) je zagrebački godišnji proračun iznosio oko 380.000 forinti. To znači da je imao oko 20 % godišnjeg zagrebačkog proračuna. U mirovini sa obitelji živio je luksuznim životom. Uzmimo samo jednu godinu za primjer. 1885. je imao troškove svoje obitelji u visini od 8.368 forinti. Iste godine je uprihodovao čak 9.844 forinte. Iz toga slijedi da je uz takve velike troškove uspio uštediti oko 1.458 forinti. Visoke prihode je ostvarivao zbog iznajmljivanja kuća koje je imao. Sve do dovodi do zaključka da je bio jako dobar financijski stručnjak koji je u svakom trenutku pazio na svoj novac. Preminuo je u 86. godini u Zagrebu 23. ožujka 1894.