Carolinas i Hrvati

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Carolinas i Hrvati (starohrvatski doseljenici na jugoistoku SAD): Sjeverna i Južna Carolina su dvije savezne države na jugoistoku SAD uz obale Atlantika. Na istočnoj atlantskoj obali Caroline najviše oko rta Hatteras je poznato indiansko pleme Croatan, za koje se dijelom drži da su već u Kolumbovo doba možda povezani s ranim dubrovačkim pomorcima, dok još razni ini pokazatelji uz jugoistočne obale SAD npr. srednjovjeki Hvirtamana upućuju kako su rani Hrvati stigli par puta do Amerike (glagoljski natpisi) možda već pred cijelo tisućljeće.

SUMMARY

Carolinas and Croats (early Croatian immigrants in Southeast USA): South Carolina is a state in southeastern USA that borders Georgia to the southwest, and North Carolina to the north. Originally part of the Province of Carolina, the Province of South Carolina was one of the 13 colonies that declared independence from the British Crown during the American Revolution. The colony was originally named by King Charles II of England in honor of his father Charles I. South Carolina was the first state to secede from the Union and was the founding state of the Confederate States of America. According to the 2010 United States Census, the state's population is 4,625,384 and ranked 24th among the U.S. states. Its capital is Columbia.

North Carolina is anothern state in the southeastern United States. The state borders South Carolina and Georgia to the south, Tennessee to the west and Virginia to the north. Its capital is Raleigh, and its largest city is Charlotte. In the past five decades, North Carolina's economy has undergone a transition from reliance upon tobacco and furniture to a more diversified economy with an emphasis on engineering, biotechnology, and finance. North Carolina has a wide range of elevations, from sea level on the coast to 6,684 feet (2,037 m) at Mt. Mitchell, the highest point in the Eastern US. The coastal plains are strongly influenced by the Atlantic Ocean. Most of the state falls in the humid subtropical climate zone. More than 300 miles (500 km) from the coast, the western mountainous part of the state has a subtropical highland climate.

The Croatan were a small Native American tribe living in the coastal areas of what is now North Carolina. They may have been a branch of the larger Roanoke tribe or allied with them. They lived in current Dare County, an area encompassing the Alligator River, Croatan Sound, Roanoke Island, and parts of the Outer Banks, including Hatteras Island. The Roanoke territory also extended to the mainland, where they had their chief town on the western shore of Croatan Sound. Scholars believe the Algonquians had a total population of 5,000 to 10,000. The Roanoke and Croatan were believed to have been on good terms with English settlers of the Roanoke Colony. Wanchese, the last leader of the Roanoke, accompanied the English on a trip to England. Both Carolinas included a Croatian immigration from Adriatic Sea, which first medieval traces go even a millenium in back.

Kratki pregled zemljopisa

Južna Carolina

Južna Karolina (South Carolina) je pripadna država-članica uz jugoistočnu obalu Sjedinjenih Američkih Država, koja na sjeveru graniči sa Sjevernom Karolinom (vidi niže), a na jugozapadu s državom Georgia. Površina joj je 82.965 km², iz popisa god. 2000. ima 4.479.800 stanovnika, a glavni grad je Columbia. Južna Karolina se administrativno sastoji od 46 okruga (counties). Južnu Karolinu su u prošlosti nastavala većinom indianska plemena iz grupe Siouan: Catawba, Congaree, Cusabo (Muskhogean), Pedee, Saluda (Algonquian), Santee, Sewee, Sugeree, Waccamaw, Wateree, Waxhaw i Winyaw. U gradjanskom ratu se J. Karolina prva odvojila od SAD i bila je vodeća u južnoj Konfederaciji američkih država.

Sjeverna Carolina

Sjeverna Karolina (eng. North Carolina) je američka savezna država smještena na istoku zemlje uz obalu Atlantskog oceana. Glavni grad je Raleigh, a najveći grad Charlotte. Površina države je 139.509 km², a broj stanovnika po popisu iz 2000. je 8.049.313 i država se administrativno sastoji od 100 okruga (counties). Sjeverna Karolina je stupila u SAD 1789. i to kao 12. država-članica. Godine 2005. je Sjeverna Karolina imala 8.683.242 stanovnika (US Census Bureau), a cijele SAD 296,410,404. Prama popisu iz 2000. godine, većina bjelačkog stanovništva su pretežno engleskog podrijetla, a pored njih su tu još češći potomci Nijemaca i ulsterski Škoti koji su danas poznati u Americi kao Scots-Irish Americans. Većina pučanstva Sjeverne Karoline danas je prilično homogena i po vjeri pretežno protestanti. Sjeverna Karolina ima dosta nizak udjel novih doseljenika iz inih država, svega 1.7% (1990) ili 115.077, uglavnom Nijemci, Englezi, Meksikanci i Hrvati. Ovo se mijenja od god. 2000, kada se broj stranaca povećao na 378,963 ili 4.7%, a ti južni došljaci su latinskog ili hispanskog porijekla, koji zbog siromaštva bježe iz matičnih zemalja u potragu za boljom zaradom.

Indianska plemena

Sjeverna Karolina je iskonska domovina ranijih indianskih plemena iz jezičnih porodica Algonquin, Sioux i Iroquese, a to su pojedina lokalna plemena: Bear River, Cape Fear, Cheraw, Chowanoc, Coree, Eno, Hatteras, Keyauwee, Machapunga, Moratok, Neusiok, Pamlico, Shakori, Tuscarora i Weapemeoc. Stanje je danas drukčije glede sveukupnog pučanstva i indianskih plemenskih zajednica. Od raznih plemena danas tamo žive Cherokee u istoimenom rezervatu, pa Croatan (ili Lumbee) u okrugu Robeson, još Saponi iskonom iz Virginije (danas pod imenom Haliwa-Saponi) u okruzima Halifax i Warren, izmiješani s plemenima Nansemond i Tuscarora, zatim Neusiok - danas poznati kao Coharie u okrugu Sampson, nadalje Meherrin, iskonom iz Virginije danas u okrugu Hertford, pa Occaneechi u okruzima Orange i Alamance isto su iskonom iz Virginije, te Waccamaw Indijanci porijeklom iz Južne Karoline koji danas žive u okruzima Bladen i Columbus. Lost Colony center for Science and Research, danas je službeni znanstveno-istraživački centar uz otok Manteo (bivši Roanoke) kod rta Hatteras koji se od 1998. bavi povijesnim, arheološkim, genealoškim i biogenomskim (DNK) analizama svih dostupnih tragova prvobitnih doseljenika i okolnih Indianaca (The Croatan Project, East Carolina University).

Croatani (Lumbee)

Croatanski Indianci (Croatoan Indians, 'Hrvatski Indianci', Lumbee): To je poluindianski stari narod tajanstvenog podrietla srodan većoj grupi Algonquin, do danas nastanjen u Sjevernoj Karolini po okruzima Robeson, Hoke, Scotland i Cumberland. Etnonim 'Croatan' je dosad vrlo popularan u Sjevernoj Karolini i šire u SAD, jer je tu povezan s najranijim bielim doseljenicima iz Europe. Postoji više neriešenih hipoteza o njihovom izkonu, a najpopularnija je kako su to miešani potomci Indianaca Hatteras i prvih bijelih kolonista - njih oko 120 medju kojima je bilo i dubrovačkih pomoraca nakon brodoloma dubrovačke karavele, koji su se do god. 1587. naselili na otoku Roanoak.

Taj otok leži pred obalom Sjeverne Karoline kod iztaknutog rta Hatteras na Atlantiku. Naselje u kojem su živjeli nazvano je potom 'Lost Colony' (Izgubljena kolonija) jer su zatim stanovnici netragom nestali tj. vjerojatno su se priključili Indiancima i otišli dalje. Mnogi današnji Croatani imaju ista prezimena kao i nestali kolonisti, npr. Lowrie. Po Adolph Dial-u, povjesničaru iz samog plemena Lumbee, ti rani Croatani i Englezi su sudjelovali u stvaranju današnjih Indianaca Lumbee.

Naziv 'Croatan' je ovo pleme dobilo zbog 3 nadpisa "CRO" i "Croatoan" koji su bili ucrtani na jednom drvetu i drugi na ogradi-plotu. Druga je hipoteza kako su današnji Lumbee potomci plemena Cherokee, Tuscarora i iztočnih Siouxa, dok bi raniji izvorni Croatoan u medjuvremenu izumrli ili se izmiješali s ovim plemenima. Tiekom 1800tih godina, Lumbee su bili nazivani imenom Croatan Indians jer su izgledali poput Indianaca ali su živjeli poput bijelih naseljenika. Sjeverna Karolina im je dala poseban legalni status starosjedilaca uključivo i pravo na svoje vlastite škole. Prva njihova škola Croatan Normal School otvorena je 1887. u Pembroke-u u Sjevernoj Karolini. Danas je to 'Pembroke State University'.

Danas su Lumbee najveće samostalno pleme istočno od rijeke Mississippi, a prama popisu iz 1990. bilo ih je 48.000. Oni čine najveću indiansku grupu bez posebnog rezervata, a mnogi rade kao farmeri i žive od zemlje. Ovim Indiancima Croatan ili Lumbee je ipak odbijen federalni status 'Indianskog plemena' zbog visokog postotka primješane crnačke krvi, kako one iz inih plemena tako i crnačkih robova. Lumbee su naime bili poznati po tomu što su pružali utočište izbjeglim crnačkim robovima.

Lumbee su danas organizirani u više plemena: Kaweah Indian Nation iz Sjeverne Karoline, pleme United Lumbee Nation of North Carolina and America. Najpoznatiji pojedini Croatan je Henry Berry Lowrie nazivan "Indian Robin Hood", kao njihova poznata ličnost iz 1860-tih i ima u tom narodu status narodnog heroja. Bio je kako kažu 'veliki bandit', a njegova obitelj podrietlom iz Virginie je bila poznata po gradnji cesta. Njegovo ime danas nosi važna cesta Lowrie road u Sjevernoj Karolini.

Rani Europljani u Americi

Prvi mogući posjetitelji Amerike iz Staroga svijeta bili bi antički Feničani od 7.-3. stoljeća p.n.e., koji su po vlastitim izvorima iz Kartage plovili na Atlantik i tamo otkrili razne otoke: Kanare, Azore i možda američke Antile. Nalazi feničkog novca i njihovih nadpisa na Azorima, u SAD i Brazilu upućuju na mogućnost dolaska Feničana, iako neki drže da je taj novac u Ameriku možda unesen naknadno. Postoje takodjer i nesigurne naznake iz srednjovjekih kineskih tekstova o prekomorskoj plovidbi Pacifikom do "istočnog kopna", a u Kini je poznat i uzgoj kaktusa već od srednjega vijeka, iako su to izključivo američke biljke. U ranomu srednjem vijeku postoje još nejasne naznake o plovidbi irskih ribara i misionara do Sjeverne Amerike, na što tamo upućuju arheonalazi ranoirskog vjerskog pisma "ogham". Donedavna su jedini sigurni europski naseljenici Amerike prije Columba bili skandinavski Vikingi u Kanadi, kamo su prvi doplovili Leif Eriksson 998. i Karl Thorwald 1005. Ovo potvrdjuju vikinške rune u Americi, arheonalazi njihovih naselja na otoku New Foundland i opsežni opisi više vikinških plovidba do prekomorskog kopna "Vinland" iz srednjovjekih nordijskih Saga. Za Arape su u Americi držali da su možda u srednjem vijeku plovili preko Atlantika, ali su to tek nedavno sigurnije dokazali i pobliže proučili doktori Barry Fell (Harward), Brian Fagan, Steve Whittet, Cavalli-Sforza, O' Leary, Ben Madison, Donald Cyr, Pimiento-Bey, von Wutenau, Van Sertima, A. Zahoor, Y. Mroueh itd. Za moguću raniju nazočnost Hrvata u Americi je donedavna jedini pokazatelj bilo ime staroga indianskog plemena Croatan na jugoistoku SAD, što se pokušalo objasniti mogućim brodolomom nekoga dubrovačkog broda na američkoj obali ubrzo nakon Columba (PRPIĆ 1960, ŠIŠEVIĆ 1976), dok su nalazi šahovnica kod ranih Indijanaca smatrani slučajnom podudarnosti. Ovdje su pokazatelji o plovidbi srednjovjekih Arapa i Hrvata preko Atlantika prikazani usporedno, jer je bar u Sjevernoj Americi njihov dolazak uglavnom bio najuže povezan i zajednički.

Donedavna su glavni pokazatelji za nazočnost ranih Arapa u Americi bili navodi iz srednjovjeke arapske književnosti o plovidbama preko Atlantika. To u egzaktnoj znanosti ipak ima manju i nesigurnu vrijednost negoli konkretni materialni arheonalazi, koji su donedavna za srednjovjeke Arape u Americi bili razmjerno oskudni i neistraženi, a za Hrvate tamo zamalo nikakvi. Tek novija američka proučavanja u zadnjih par desetljeća daju već niz izravnih nalaza o dolasku srednjovjekih Arapa i islama u Ameriku već prije Columba, odprilike istodobno s Vikingima u Kanadi. Prvotni i najjači znanstveni dokaz su američka odkrića srednjovjekog kufskog pisma u SAD i srednjoj Americi, gdje su najvažnija dva općepriznata arheonalaza. Još 1797. kod Cambridgea je Teddy Harris našao cijelu vreću četverouglatog arapskog novca (legura srebro-bakar), od čega su dva uzorka očuvana i preslikana u Američkoj akademiji iz Bostona. Tek nedavno ih je pobliže proučio arheolingvist prof. dr. Barry FELL (1976, 1980) iz Harwarda i potvrdio da su arapski sa srednjovjekim nadpisima ranoarapskim kufskim pismom. Drugi važan noviji dokaz je kufski nadgrobni nadpis uz pećinu Anubis Cave (Oklahoma). Još je poznat niz sličnih, ali manje jasnih srednjovjekih nadpisa, koje neki u Americi drže arapskima, dok ih ini zasad ne prihvaćaju pa treba pričekati pobliže poredbene analize: npr. Mimbres Valley (New Mexico), Mesa Verde (Colorado), Tipper Canoe (Indiana), Washoe Pass (Nevada), Keyhole Canyon, Allen Springs, Logomarsino itd. Takodjer je značajno da su Indijanci plemena Ojibwa donedavno rabili posebno pismo slično kufskome.

Američki zapisi Arapa i Vikinga

Razni zapisi bez arheonalaza su znanstveno manje sigurni pokazatelji, ali su ipak korisni kao putokaz za istraživanja i mogu dopuniti detaljima arheonalaze. U nordijskim Sagama kao i u zborniku "Antiquitates Americanae", uz otoke Island i Grenland Vikingi takodjer prikazuju istočnu obalu Amerike pod imenom "Vinland" gdje u 11. st. nalaze dvije različite etnogrupe. Jedno su tamnoputi domorodci na vikinškom "Skraellinge", a južnije od njih uz obalu na današnjem istoku SAD navode drugi, svjetloputi narod Hvirtamanna koji živi u zemlji Hvirtalanda. Ova je kultura Hvirtamanna obuhvaćala današnje američke države Maryland, Virginia i Carolina, a pred tridesetak godina je i arheološki potvrdjena kao apalačka kultura koja dostiže vrhunac sredinom 13. st. za legendarnih kraljeva Decota I. i Decota II. (PIDGEON 1853). Tu su američki arheolozi našli od 9.- 14. st. piramidalne obredne gomile "mounds" visoke do 30m, tragove hramova, više naselja i ine nalaze, u okviru plemenskog saveza na čijem čelu su stajali spomenuti Hvirtamanna. Od 15. st. ova kultura propada i gradovi ostaju u ruševinama, pa su u Columbovo doba već zarasli pod šumama. Na istomu tom području kasniji engleski doseljenici nalaze oko rta Hatteras manje pleme Croatan, što su vjerojatno potomci Hvirtamanna. Još danas u SAD živi oko 800.000 potomaka asimiliranih Croatana (ŠIŠEVIĆ 1976), a medju njima je najpoznatiji Croatan bio npr. američki predsjednik Coolridge (1923 - 1929).

U srednjovjekoj islamskoj književnosti se nalazi niz zapisa koji spominju arapske plovidbe preko "Mračnog Oceana" (Atlantik) do raznih pučinskih otoka, a poneki spominju iza njega i zagonetnu zemlju "Ard-Majkula" (? Amerika). Jedan od prvih i najvažnijih je geograf AL-MASOU'DI (871 - 957), koji navodi da je u doba kordovskog kalifa Ibn-Muhammada (880 - 912) pomorac Ibn Said Ibn Aswod izplovio god. 889. iz španjolske luke Delba (Polos), prešao "Mračni Ocean" i doplovio do zemlje "Ard-Majkula". Maurski povjesnik AL-GUTIYA u doba španjolskog kalifa Hishama II. (976 - 1009) spominje da je 999. iz luke Kadeš pomorac Ibn Farrukh isplovio na pučinu Atlantika i obišao Kanarske otoke. AL-IDRISI (1099-1166) navodi da je skupina arapskih pomoraca iz sjeverozapadne Afrike isplovila na "Mračni Ocean" i nakon 4 dana vožnje stigla do pučinskih otoka gdje su domaći razumjeli arapski. ABU-BAKARI (1312) spominje da je u doba marokanskoga kralja Abu-Yakub Sidi-Yussefa (1286 - 1307), šeik Al-Mazanderani na jugu Maroka 1291. isplovio iz luke Tarfay i preko "Mračnog Oceana" stigao do "Zelenog otoka" u Karibskom moru. Iz Columbovih dnevnika i životopisa slijedi da su uz njegov admiralski brod "Santa Maria", na ostala dva broda kapetani bili arapski potomci marokanskog kralja Muhammada III. (1396-1465) iz dinastije Marinida: kapetan Vicente Yanex Pinzon na brodu "Nina" i Martin Alfonso Pinzon na brodu "Pinta".

Arabski tragovi kod Indianaca

Najvažniji živi dokaz srednjovjekog arapskog utjecaja na američke Indijance danas su egzotični neamerički jezici plemena Hokan i Hokoham u sjevernom Meksiku na granici SAD. Oni su posvema različiti od svih inih indianskih jezika diljem Amerike i očito pripadaju skupini hamitskih jezika iz sjeverne Afrike, gdje su najbliži berberskim govorima iz Magreba sa 22% zajedničkog rječnika (BEN-MADISON 1998). Takodjer i u više drugih indianskih jezika u SAD i Mexicu koji pripadaju američkom diasustavu, ipak su manjeviše nazočne pojedine riječi arapskoga ili berberskog iskona, npr. kod plemena Algonquin, Apache, Cherokee, Iroquese, Natchez, Muskogan, Olmec, Pinna itd. (MROUEH 1997, 1999, BEN-MADISON 1998, ZOUBEIR 1998, ZAHOOR 1999). Većina tih plemena u njihovom svjetonazoru više-manje sadrže i poneke tipske elemente iz islama, paralelne s jezičnim utjecajem (AHMAD 1977, NICKOLSON 1987, QUICK 1997, PIMIENTO-BEY 1997). Najjasniji takav pokazatelj spominje PIDGEON (1853): poglavica Dekudâh (1751 - 1842) iz plemena Kichapoo opisao je tom piscu stare predaje svog plemena o izvanameričkom iskonu uz pradavnu indijansku molitvu koja doslovce glasi: "Allâ shallâh lullah, Allâ shallâh menah" (= Bože čuvaj vladara, Bože čuvaj narod !), čiji oblik i sadržaj prilično podsjeća na arapski jezik i islam. Dok kod većine južnoameričkih Indijanaca kao vjerski nazor prevladava prapovjestni animizam, kod sjevernoameričkih plemena je čest zagonetni istočnjački monoteizam, koji su uočili već prvi europski istraživači u 16. st., a najviše podsjeća na islam ili još više na antički mazdaizam (zoroastrizam). S tim je kod Indijanaca povezana njihova poznata viteška čast, poštenje i idealizam, pa njihova osobita simbolika, društveni odnosi i život u skladu s prirodom.

U Columbovu životopisu i putopisu koje je prikazao njegov sin FERNANDO COLUMBO (1959), navodi se da je njegov otac pri dolasku na otok Haiti (Hispaniola) i u Honduras zatekao domorodce s islamskom nošnjom i običajima, dok je 1492, na Kubi kod mjesta Gibara našao na vrhu brda staru ruševnu džamiju, a slične ruševine koje bi mogle biti srednjovjeke džamije, nadjene su još npr. u Meksiku i Teksasu. U SAD je zapisano 565 indijanskih toponima, za koje ZAHOOR (1997) i ZOUBEIR (1998) smatraju da su arapskog ili berberskog iskona, npr. Mekka, Medina, Mahomet, Makhal, pa starija imena indijanskih poglavica (u Arhivu U.S. Kongresa) kao Abdel-Khak, Ramada Bin-Watl, Mohammad Bin-Abdulla i u Meksiku poglavice Aben-Amechy, Do-Bayda, Marabut itd. Iako su ovi nazivi očito arapsko-berberski, američki jezikoslovci to ipak sumnjaju za niz drugih, jer je inače etimologija nazivlja zbog nesigurnih jezičnih kriterija općenito dosta rastezljiv i dvoznačan pokazatelj podrijetla. Nadalje WHITTET (1999) ističe da su srednjovjeki konjski kosturi prije Columba nadjeni na 13 mjesta u Americi, iako je pitomi konj podrijetlom iz Eurazije, što znači da je već ranije prenesen u Ameriku, vjerojatno s Arapima od čega kasnije potječe i podivljali američki mustang u prerijama. Takodjer je znakovito da su kukuruz pripitomili Indijanci iz divljeg američkog pretka, ali se u sjeverozapadnoj Africi on uzgaja već u srednjem vijeku, pa su ga tu vjerojatno donesli arapski pomorci.

Glagoljski nadpisi u Americi

Zapisi ranih Hrvata prije Columba dosad iz Sjeverne Amerike još nisu poznati, ali je već pred tridesetak godina nadjena na istoku Brazila u primorskoj pokrajini Bahia srednjovjeka kamena ploča s uklesanim alfabetskim nadpisom, koji je dosta podsjećao na hrvatsku glagoljicu. Medjutim, baš tada su Hrvati od 1972, nakon sloma "Hrvatskog proljeća" opet morali biti podrijetlom neplovni kopneni Slaveni koje bi tek od 10. st. Venecija naučila o moru i plovidbi. Takodjer po donedavnoj jugoslavenskoj povijesti zbog "srpskohrvatskog bratstva-jedinstva", Hrvati takodjer nisu mogli postati pismeni prije Srba i zato se je dopuštalo samo njihovo istodobno opismenjavanje nakon Ćirila i Metoda. Postanak glagoljice i opismenjavanje su dozvoljavali tek s pokrštavanjem od 9. st., a prije toga su Hrvati jedva postojali i bezuvjetno su morali biti nepismeni kao Srbi i ini Slaveni. Zato je onda odkriće takve ploče iz Bahije izgledalo nevjerojatno, pa je po analogiji taj nadpis pripisan mogućim runama slično kao na sjeveru u Kanadi, što je važilo donedavna. Ipak od devedesetih godina se je poznavanje takvih srednjovjekih petroglifa (nadpisa na stijeni) u Južnoj Americi mnogostruko poboljšalo, jer je u prašumama Paragvaja dosad nadjen čak 61 sličan nadpis poput Bahije, pa je to danas najveći niz srednjovjekih nadpisa u obje Amerike (WILKINS 1974, MAC GLONE 1993, D. CYR 1998). Najstariji je takav zapis radiodatiran oko god. 600, a ini od VII.- XIV. stoljeća. Prvotno se pomislilo da bi i ovo možda bile vikinške rune, ali su skandinavski stručnjaci za Vikinge nakon uvida to odbacili. Napokon se pokazalo da je to arhaični tip uglate glagoljice s manjeviše vidljivim našim slovima A, B, K, M, Š, T, V, poluglasom ( | ), itd.

Za njihovo odkriće je najzaslužnija, nedavno preminula slovenska profesorica dr. Branka SUŠNIK, koju su nakon 2. svj. rata jugoslavenski komunisti zbog vjere prognali iz domovine, pa je otišla u južnu Ameriku i u Buenos-Airesu je postala najugledniji južnoamerički etnolog i antropolog, te direktor nacionalnog muzeja. Potom je dr. Sušnik po južnoameričkim planinama i prašumama savjesno proučavala nepoznate i zanemarene kulture Indijanaca. Napokon je devedesetih godina na sjeveru Paragvaja duž gorja Sierra de Amambay otkrila cijeli niz zagonetnih alfabetskih zapisa uklesanih po stijenama na visini 800 - 1000m, a najviše ih je oko vrhova Pedro Caballero, Cerro Yapones, Cerro Cira itd. Zatim je više sličnih zapisa još nadjeno i južnije uz rijeku LaPlata kod naselja Ybyturuzu. Baš zbog tih srednjovjekih zapisa je gorje Amambay nedavno proglašeno Paragvajskim naconalnim parkom. Manji su nadpisi već spremljeni u Nacionalnom muzeju Asuncion, dok su veći i nepokretni preslikani i njihovi odljevi danas krase parkove u paragvajskoj prijestolnici, kao temelj nacionalnog prestiža iz predkolumbove civilizacije Paragvaja. Ovi nam zapisi jasno potvrdjuju da je u srednjovjekom Paragvaju trajno postojala pismena civilizacija američkih ranih Hrvata bar tijekom osam stoljeća i nestala je prije Columba kada prestaju ovi zapisi. Njezini su pisci jamačno doplovili iz Europe još početkom srednjega vijeka bar do 7. st., tj. odavno prije Ćirila i sada su to prvi pismeno dokazani odkrivači Amerike, izim prvotnih Indijanaca i još nesigurnih Feničana.

Glagoljica je posebno pismo južnih i zapadnih Slavena od Češke do Bugarske, ali je najčešće i najduže rabljena u Hrvatskoj. Nasuprot inim kontinentalnim Slavenima, u srednjem vijeku su jedino pomorski Hrvati na Jadranu bili tehnički sposobni stići do Amerike, što potvrdjuju npr. pomorske ekspedicije dubrovačkog kapetana Vice Bune (LUETIĆ 1952), koji je u 16. st. prošao Indijski Ocean i zaplovio na zapadni Pacifik kroz otočje Melanezije, gdje je prvi odkrio i oplovio Salomonske otoke i Nove Hebride (danas Saloma i Vanuatu).

Ranohrvatski tragovi u Indianaca

Južnomerički povjestnici sada drže da su pisci paragvajskih petroglifa bar dijelom izgradili u visokim Andama najraniji američki grad, kojega Indijanci izvorno zovu Tiwanak (Tivanacu), ali su ga potom Španjolci razorili i romanizirali u poznati "Tiahuanaco". Po indijanskim legendama koje su već dokazane brojnim arheonalazima, od 9.- 12. stoljeća je na središnjim Andama zavladao narod Huariti, koji kontroliraju Ekvador, Peru i Boliviju pa tu izgradjuju visoku civilizaciju i prostrano Huaritsko carstvo s prijestolnicom Tiwanacu uz planinsko jezero Titicaca. Na srednjovjekim kipovima (npr. u muzeju Berlin), huaritski vladari kao znak vlasti imaju na prsima kariranu šahovnicu. Kada su potom vlast Huarita srušili indijanski Inke, ovi isto preuzimaju sličan znak bijelo-smedje šahovnice na prsima kao simbol kraljevske vlasti sve do provale Španjolaca u 16. stoljeću. Uz državnu šahovnicu su Inke od ranijih Huarita naslijedili i neke društvene nazive slične ranohrvatskima, koje su do danas još očuvali potomci Inka npr. kula (ocean-kulaf), tarata (more - krčki taraac), mul (zidina), tarma (izvor), tapuja (zemljišna parcela), pa ranohrvatski naziv wasi za naselja i zato do danas u Peruu postoje mjesta Huari-Wasi, Inkawasi itd. Kad su Inke zauzeli Peru, vladari Huarita su dijelom odplovili Pacifikom na Uskrsni otok, gdje bijeli starosjedioci još i sada pripadaju našemu dinarskom antropotipu. Glasoviti istraživač Thor HEYERDAHL dokazao je da baš njih prikazuju divovska poprsja na tom otoku, a negroidi sa zapada su se tu doselili tek kasnije.

Takodjer i u SAD na ranijem području Hvirtalanda, više srednjovjekih indijanskih crteža u američkim muzejima prikazuju nam čelnike Hvirtamanna koji na glavi nose kacige s kariranom šahovnicom ili ogrtače s crveno-bijelom šahovnicom. Istodobno srednjovjeke legende meksičkih Maya, takodjer spominju da ih je jednom napalo brodovlje "bijelih bogova" koje su odbili. Ratni zarobljenici su potom kao zidari u svetom gradu Chicen-Itza na poluotoku Yucatan dekorirali njihove hramove, gdje se još i sad vide starohrvatski valoviti tropleti, inače nepoznati diljem Amerike, jer kod Indijanaca inače prevladavaju nizovi uglastih dekoracija. Takodjer je medju Indijancima diljem Amerike raširena predaja o njihovu pravednom bijelom proroku, koji je u jedno pradavno svitanje s prvim zrakama izlazećeg sunca na obzorju doplovio s brodovljem preko Iztočnog oceana i donio im kulturu, zakone, vjeru i kodeks časti (BUSCHAN 1935). Toga indijanskog proroka razna plemena nazivaju bliskim inačicama Wisakae, Vissake, Visakal i slično u značenju "Lofty Hero" (= Visoki junak).

Te zajedničke indijanske legende srednjovjekog iskona opisuju bijele bogove i njihova predvodnika Vissakae, što je glavni indijanski prorok kojega je poslao njihov vrhovni bog Veliki Manitou, da ih nauči tehniku častnog i moralnog ratovanja, paljenje svetih vatra na brdima, simboliku boja za strane svijeta i druge iztočne vještine mazdaističkog podrijetla. Ovo zoroastersko naslijedje je dosad najizrazitije kod onih plemena koja su bar djelomični sljednici srednjovjeke kulture iz plemenskog saveza Hvirtamanna: Chinook, Hopi, Kichapoo, Muscogan, Mascouten, Nahtchez, Pueblo, Selish itd. Dapače plemena Kichapoo, Nahtchez i Mascouten u svojim naseljima sve dosad održavaju vječne svete vatre, a u Meksiku pri obredu u čast proroka Vissakae indijanski vračevi stavljaju znakovite pregače ukrašene kariranom šahovnicom. Sve dosad mnogi Indijanci po američkim selima od Kanade pa do Perua, svake zore pobožno dočekuju prve zrake izlazećeg sunca na istočnom obzorju, odakle će se po najavi velikog Manitua jednom opet vratiti njihov prorok Vissakae. Po njihovoj predaji, kada teror nad Indijancima postane nepodnošljiv, po odredbi svemoćnog Manitua će se jedne zore Vissakae vratiti da obnovi red: tada će Istočni ocean prekriti bezbroj njegovih brodova i kada on u punom sjaju opet stupi na američko tlo, njegovi će bojovnici "Flatheads" razjuriti i izbaciti nasilne kolonizatore, pa konačno diljem Amerike obnoviti prvobitno carstvo pravednosti i prirodnog života.

Hrvatska predaja o Semerâyu

Da su bar neke povratne vijesti već u srednjem vijeku povremeno stizale iz Amerike do Jadrana, upućuje i naša prastara čakavska predaja o tomu, pa osobito i bogato arhaično nazivlje za dijelove Amerike zapisano na Krku, koje je posve različito i jezično starije od medjunarodnog nazivlja. Američki kukuruz na Balkanu i kaktusi u Dalmaciji uzgajaju se već od srednjega vijeka, što takodjer upućuje na rane prekooceanske veze. Čakavska pomorska predaja o dalekim plovidbama je donedavna bila poznata na više jadranskih otoka, ali se nije uklapala u ideologiju kontinentalnih Slavena pa ju slavisti nisu zapisali i kao tobože romanska prepuštena je zaboravu i nestanku. Kod nas je jedino povjesnik prof. Mitjel Yoshamya (1976) popisao staru pomorsku predaju na rodnom otoku Krku, gdje ranočakavske Krčke legende (Veyske Povede) spominju prastaru oceansku plovidbu i kulapne orkaturi (oceanske kitolovce) iako se rijetki kitovi ne love u Jadranu niti u Sredozemlju. Nasuprot inih nepomorskih Slavena, u hrvatskoj pomorskoj predaji iz Kvarnera je očuvano pradavno i bogato narodno nazivlje za desetak oblika oceanskih kitova: orkulatva (kitolov), orkatuur (kitolovac), orkule (kitovi), orkulytje (mladi kitić), orkulyna (golema ulješura - Physeter), sionorkul (plavi velekit - Balaenoptera) itd.

Ova već zamalo zaboravljena pomorska legenda govori o pradavnoj floti od sedam brodova, koju je predvodio naš admiral Harwatje Marjakyr. Oni su po predaji preplovili Velemori (Sredozemlje), pa Semerna Khulap (Zapadni Ocean) i stigli do bajoslovne zemlje Semeraye (Zapadno kopno) gdje vladaju Ćavjene keroli" (Crveni kraljevi). U pomorskom zwyzdoslovju (pučko zvjezdoznanje) jadranskih otoka koje ima čak 107 imena raznih zvijezda tj. najviše nakon Arapa, uspomena na tu našu oceansku flotu dosad je preslikana u nebesko zviježdje Veliki Medvjed. Njega stari otočani na Jadranu zovu Šedan-Brodih, gdje su pripadne zvijezde kao svjetla tih 7 brodova: najjača je admiralski brod Sionav (alfa), pa Šwera (beta), Mićanav (gama), Noavyna (epsilon), Dwojdi (zeta) Dragaar (eta) i sedmi brod Maryan (delta). Ovu našu predaju sad još znakovito dopunjuje noviji američki arheonalaz, koji su na Internetu (8. 7. 1999) objavili arheolozi dr. Daniel Meadow i dr. Alex Green: Bizu Paragvaja u grančnoj prašumi Brazila je duž prostrane granitne stijene 72m X 12m uklesan velebni panoramski reljef flote srednjovjekih brodova sredozemnog tipa u plovidbi morskom pučinom, što je mogući prikaz pradavne plovidbe prvih Europljana preko Atlantika do Amerike.

Kod starih pomoraca na otoku Krku (Veyska pračakavica) su donedavna postojali bogati i arhaični ranohrvatski nazivi za pojedine dijelove Amerike posve različiti od novijih medjunarodnih (y = ü, deblje = naglasak): Semeraye (Amerika), Sion-Kulap (Pacifik), Semerna-Kulap (Atlantik), Sion-Zahoj (američke zemlje - zapadni svijet), Zgorna Semeray (Sjeverna Amerika), Zdolna Semeray (Južna Amerika), Meysemerah (srednja Amerika - Mexico), Merike (USA - SAD), Baršyne (Kanada), Baršytje (kanadski otoci), Velatohor (Grenland), Artatohor (Labrador), Arta-Baršyna (Aljaska), Artasemera (Florida), Artazahoy (poluotok Yucatan), Skopje Semerne (Antili-Karibi), Vela Semera (Kuba), Mića-Semera (Portorico), Semerne Šadryni (Bahamski otoci), Semerytje (otoci Bermudi), Semerne-mori (Meksički zaljev), Buke-Semerne (Magellanov tjesnac), Zahoyne Hlami (Ande), Semerne Hlami (američki Kordiljeri - Rocky Mts), Ursemera (Mexico City), Urzahoy (Tiwanak - LaPaz), Merikani (bijeli Amerikanci), Semerane (Indijanci), Semeryce (Indijanke), Baršane (Eskimi), Baršyce (Eskimke), ...itd.

Povezanost svih pokazatelja

Dosadanji arheonalazi i kulturno-jezični tragovi u samoj Americi, pa arapski tekstovi u Starom svijetu zajednički se dopunjuju i već jasno potvrdjuju da su arapski pomorci možda već u 9. st, ili najkasnije u 10. st. iz Maroka i Španjolske plovili do Srednje i Sjeverne Amerike. Kada su u srednjem vijeku arapski Mauri osvojili Španjolsku, u Kordovskom kalifatu dinastije Omajada u njihovoj službi kao plaćenici ili zarobljenici rade brojni Hrvati iz Dalmacije. Osobito u maurskoj mornarici i vojnoj gardi su najpoznatiji hrvatski vojskovodje bili Hadžib Badr (902 - 921), Wadha El-Ameri (1009 - 1013) i Zohair Al-Ameri (1018 - 1041),- po kojima je možda i nazvana Amerika?. Maurski su brodovi iz Španjolske, bar dijelom s hrvatskim posadama tada plovili diljem Atlantika, a Hrvati koji su već ranije imali bar neke maglovite predočbe o prekomorskoj zemlji Semeraye (= Zapadno kopno), jamačno su im pomogli kao pomorski vodiči preko Atlantika. Po američkim arheonalazima i arapskoj literaturi su maurski brodovi iz srednjovjeke Španjolske nedvojbeno oplovili pučinske Azore i stigli do srednje Amerike, ranije ili istodobno dok su Vikingi odkrivali sjeverniju Kanadu. Na temelju svih tih pokazatelja je sada manje vjerojatno da su Indijanci Croatan potomci novovjekih dubrovačkih brodolomaca, a logičnije je njihovo ranije podrijetlo od srednjovjekih Hvirtamanna, tj. dijelom islamiziranih Hrvata iz Španjolske koji su zajedno s arapskim Maurima doplovili u Ameriku već u 9. ili 10. st. prije Engleza i Španjolaca.

Svi spomenuti pokazatelji iz paragvajskih i maurskih tekstova, pa vikinške Sage, indijanske i jadranske legende, grbovi i bogato ranočakavsko nazivlje Amerike istosmjerno nas upućuju da su još i prije, početkom srednjega vijeka ranohrvatski pomorci preplovili Atlantik do Južne Amerike i tamo donesli našu glagoljicu. Pritom su legendarni indijanski mesija Wissakae i ranohrvatski legendarni pomorac Harwatje Marjakyr vjerojatni sinonimi za istoga oceanskog admirala. Zviježdje 'Šedan-Brodih' na jadranskom nebu i reljef brodovlja na brazilskoj stijeni možda su alegorijske preslike iste flote, koju je u srednjem vijeku taj admiral proveo od Jadrana preko Atlantika do Amerike, nakon čega tamo počinje osmostoljetna glagoljska pismenost. Mazdaistički elementi u tradiciji Indijanaca najbolje se mogu objasniti utjecajem pomorskih Prahrvata.

Pri pomorskoj selidbi južnohrvatskih praikavaca iz Azova i Crnoga mora krajem 6. i početkom 7. st., oni su prvo u savezu s predzadnjim perzijskim kraljem iz dinastije Sassanida Khosravom II. (591 - 628) iz mora napali Carigrad gdje su ih Bizantinci odbili. Potom su odplovili do Krete i Peloponeza, gdje su još donedavna postojala hrvatska naselja. Ubrzo su napali južnu Italiju (Bari) i napokon se većina naselila na istočnojadransku obalu i otoke. Avanturistički dio tih pomorskih Prahrvata vjerojatno je uskoro produžio selidbu brodovljem dalje na zapad, kroz Sredozemlje i Gibraltar na pučinu Atlantika, gdje su ih prevladavajuće struje i vjetrovi odvukli do Južne Amerike, sličnim prirodnim putem kao i ranije Feničane. Stoga bi ti rani Hrvati zasad bili prvi pismeno i arheološki dokazani europski posjetioci Amerike, uz prvotne Indijance i dosad još nesigurne antičke Feničane.

Naši paleografi kao Hamm, Japundžić, pa povjesničari Marčinko, Mužić i ini navode podatke o glagoljskoj pismenosti kod Hrvata odavno prije Ćirila bar od 7. st., a preko ruskih istraživača (Černych, Konstantinov, Aleksandar Figurovsky, Viktor Aleksandrovič - Istrin i drugi), već dugo je poznata ranija praglagoljica na Krimu od 4. st., pa odnedavna još pridolazi i ta američka glagoljica od 6.st. Iako su ove kulturne podudarnosti izmedju rane Amerike i srednjovjekog Jadrana bile bar dijelom zapažene već u prošlom stoljeću (Croatani, šahovnice itd.), njihovo je poredbeno proučavanje donedavna bilo uglavnom nemoguće, kao ideološko svetogrdje protiv bezuvjetnog jugoslavenstva.

Iz gore izloženog se nameće pitanje, zašto spomenuti srednjovjeki odkrivači Amerike kao Feničani, Irci, Arapi i rani Hrvati dosad nisu ostavili izrazitih tragova u američkoj kulturi, niti dominantnih etnoskupina kao novovjeki Englezi i Španjolci. Tomu je niz razloga:

  • - Ovi su srednjovjeki prekomorski doseljenici s istoka bili dosta malobrojni.
  • - Prošlo je previše vremena tj. već 1 - 2 tisućljeća pa su im tragovi oslabili.
  • - To su bili uglavnom muški pomorci bez obitelji, koji nisu proveli segregaciju spram domorodaca nego su se poženili Indijankama, potomci su im bili već miješani poluindijanci i brže su se asimilirali sa starosjediocima.
  • - Ovi su srednjovjeki doseljenici većinom nastupali prijateljski kao trgovci, prosvjetitelji i organizatori koji su se uklapali u već postojeće domaće društvo.
  • - Novovjeki Englezi i Španjolci su potom stigli u Ameriku kao naoružani osvajači u velikom broju sa cijelim obiteljima. Ovdje su proveli segregaciju spram starosjedilaca i spram srednjovjekih doseljenika, koje su većinom potisnuli i uništili zajedno s Indijancima, pa su sve ranije kulture većinom uklonjene.

Bibliografija

  • K.I. Blu, 2004: "Lumbee", Handbook of North American Indians, vol. 14: 278-295, Smithsonian Institution, Washington.
  • B. Fell 1980: Saga America. U.S. Academy of Sciences and Arts & Harward University, Harward.
  • A.S. Eterovich 2003: Croatia and Croatians, and the Lost Colony, Ragusan Press, San Carlos.
  • T. Hariot, J. White, J. Lawson 1999: A vocabulary of Roanoke, Evolution Publishing, Merchantville.
  • Th. Ross 1999: American Indians in North Carolina, Karo Hollow Press, South Pines.
  • G.M. Sider 1993: Lumbee Indian histories, Cambridge University Press.
  • S.B. Weeks 1891: The lost colony of Roanoke, its fate and survival, Knickbocker Press, New York.
  • J.R. Swanton 1933: Probable Identity of the Croatan Indians. U.S. Dept. of the Interior, Office of Indian Affairs.
  • J. Henderson 1923: The Croatan Indians of Robeson County, North Carolina, U.S. Dept. of the Interior, Office of Indian Affairs.
  • "Indian Towns and Buildings of Eastern North Carolina", Fort Raleigh National Historic Site, National Park Service, 2008.
  • J. Cedric Woods 2004: Lumbee origins: The Weyanoke-Kearsey connection, Southern Anthropologist 2004.
  • Ahmad, C. 1977: Islam in early North and South America. Al-Ittihad, 60 pp.
  • Al-Masou'di, A.H. 871 - 957: Muruj Adh-dhadab wa Maadin al-Jahwar (Meadows of gold and quarries of jewels).
  • Ben-Madison, R. 1998: The Berber project, part 1 - 8. Talahossa, Internet.
  • Buschan, G. 1935: Die Sitten der Völker der Erde, Band III (Amerika), 444 pp. Union Verlag, Stuttgart.
  • Cyr, D. 1971: Before Columbus. New York.
  • Cyr, D. 1998: America's ancient writers. Issue 14 / 4, American Epigraphic Society.
  • Fell, B. 1980: Saga America. U.S. Academy of Arts and Sciences, New York.
  • Fell, B. 1991: Ancient settlers in the New World. Amazon Books.
  • Ferdinand Columbus, 1959: Life of admiral Christopher Columbus. Rutger Univ. Press, 232 pp.
  • Huyghe, P. 1992: Columbus was last. New York.
  • Kuchinsky, Y. 1997: Moorish sailors discovered New World. Deja News, Internet.
  • Lovrić, A.Ž.& Horvat, M.M. 1995: Ranohrvatski Maryanni u Americi prije Vikinga. Tomislav 40: str. 23; br. 41: str. 27; br. 42: str. 27, Zagreb.
  • Lovrić, A.Ž. 1999: Predćirilska glagoljica u predkolumbovoj Americi. Hrvatsko slovo, V/229: str. 5, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.
  • Luetić, J. 1952: Vice Bune, pomorac i diplomat. Dubrovnik.
  • Mac Glone & al., 1993: Ancient American inscriptions. Sutton, Massachusetts.
  • Mariman, P. 1996: Elementos de historia mapuche. Arauco, Bio-Bio.
  • Mroueh, Y. 1997: Pre-Columbian Muslims in the America. Belfast Islamic Centre, June 97.
  • Mroueh, Y. 1999: Muslims in Americas before Columbus. Deja news, March 99.
  • Muftić, T. 1982: Arapsko pismo (razvoj, karakteristike, problematika). Orijentalni institut, Sarajevo.
  • Nicholson, S. 1987: Green Muslim roots of American red Indians. Deja News, May 97.
  • Pidgeon, W. 1853: The traditions of Decoodah and antiquarian research. Wisconsin.
  • Pimiento-Bey, J. 1996 - 1997: Muslim legacy in early Americas (West Africans, Moors and Amerindians). ICNA Publishers.
  • Prpić, G.J. 1960: Mystery of Croatans. Croatian studies.
  • Quick, A.H. 1997: The history of Muslims in Americas prior to Columbus. Amana Publishers.
  • Šišević, I. 1976: Kroatski Indijanci (tragom historijskih podataka i nekih jezičnih tragova). Pomorski časopis "Naše more", 2: 1 - 31, Dubrovnik.
  • Von Sertima, I. 1976: They came before Columbus. New York.
  • Von Sertima, I. 1987: African presence in early Americas. New Brunswick, NY.
  • Whittet, S.& al. 1999: Horses in America. Deja News, August 1999.
  • Wilkins, H.T. 1974: Mysteries of ancient South America. New York.
  • Wuitenau, A. von 1975: Unexpected facts in ancient America. New York.
  • Yoshamya, M. 1976: Veyske Povede I.- IX. (Krčke legende). Baška na Krku, mscr.
  • Zahoor, A. 1996: Muslims in Americas before Columbus. ICNA Publishers.
  • Zahoor, A. 1997: Names of Arabic origin in Spain and Americas. ICNA Publishers.
  • Zoubeir, H. 1998: Native American Muslims before Columbus. Deja news, September 98.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Condensed compilation, enlarged and adapted by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.