Dalmatinske rieke

Dalmatinske rieke (Ombla, Zrmanja, Cetina, Krka s pritocima i delta Neretve): - Kroz južnu Hrvatsku tj. Dalmaciju utječu u iztočni Jadran ukupno 5 primorskih rieka s desetak manjih pritoka, pa od iztočnojadranskih rieka njih 2/3 bar dielom ili cjelinom teku kroz Dalmaciju. Uz slične kraške rieke u Libanonu i južnoj Turskoj, južnohrvatske primorske rieke u Dalmaciji spadaju medju najtipičnije kraške rieke u svietu. Od ovih Zrmanja, Krka i Cetina zamalo ciele teku Dalmaciom, izim rubnih ponorničkih pritoka koje dielom podzemno dolaze iz BiH.

Naprotiv Neretva i Ombla sada imaju samo primorska ušća u južnoj Dalmaciji, dok su im veći dio inoga srednjeg tieka i izvorišta uglavnom u hercegovačkom zaledju. Ipak još u klasičnoj antici i srednjem vieku tj. prije Turaka, ciela Neretva i Trebišnjica većinom su se navodile kao 'dalmatinske rieke' (flumina Dalmatica - Fluesse Dalmaziens - fiume dalmatiche). Od tih su Zrmanja, Krka, Cetina i Ombla tipične naše dinarsko-kraške rieke koje pretežno teku kroz kamenite karbonate s kanjonima i sedrenim slapovima, a jedino je donja Neretva s naplavnom dolinom i močvarnom deltom razmjerno sličnija većini inih aluvialnih rieka po ostaloj Europi.

Zrmanja i Krupa

Zrmanja s pritocima, koja većinom kanjonski teče po sjevernoj Dalmaciji s izvorišnim dielovima u južnoj Lici, izrazito je najtipičnija kraška rieka u cielom slivu iztočnog Jadrana. Zrmanja je primorska rieka u jugozapadnoj Hrvatskoj (sjeverna Dalmacija), koja izvire na jugoiztoku Like ispod planine Poštak (1.443 m), a ulieva se u Novigradsko more 12 kilometara nizvodno od Obrovca. Zrmanja je plovna od Obrovca do ušća za manja plovila. Najvažniji (desni) pritok Zrmanje je kanjonska rječica Krupa koja dotječe iz južnog Velebita. Duljina klisurastih kanjona Zrmanje je 79 km, pa je to drugi najduži kanjonski sustav u Hrvatskoj nakon Krke (89 km), dok je kanjonska klisura Zrmanjinog pritoka Krupe najdublja u Hrvatskoj do 350m.

Izvorište Zrmanje

Zrmanja vrelo je maleno selo ispod same planine Poštak, tj. ispod strme, skoro okomite stijene koja se zove Misije. Misije su visoke oko 200 metara, a podno njih otvara se ždrijelo iz kojeg iztječe podzemna Zrmanja. Zrmanja se slobodno probija kroz kamenje samo par stotina metara a potom stiže do brane (prezida, lokalni naziv "Prezid") koja je izgrađena još 1924. zbog reguliranja vodotoka i navodnjavanja oranica u gornjem dijelu njenog tijeka. Prolazom kroz Zrmanju vrelo rijeka stiže do Kasara (Zrmanja Kasar) koji je nekada bio administrativno središte općine Zrmanja i prirodni centar doline Zrmanje. Danas je to pusti kraj skoro posve nenaseljen.

Zrmanja Vrelo (Izvor Zrmanje), je naselje u Zadarskoj županiji uz cestu Knin-Gračac, koja prolazi iznad doline Zrmanje. Ovo je naselje svojedobno bilo središte bivše općine Zrmanja. Nekoć su se tu nalazile škola, općina, dućan, pošta i zgrada žandarmerije. Sam centar Vrela pripadao je do 1945 godine lokalnom veleposjedniku i poštaru Juki Šulentiću, a od 2. svjetskog rata su se tu mijenjale razne selske zadruge na oduzetoj imovini, koja je tek nedavno vraćena potomku Juke Šulentića.

Dolina gornje Zrmanje je slabo naseljena, najviše zbog udaljenosti većih urbanih središta (Knina ili Gračaca), a ini razlozi su gospodarsko siromaštvo i zbivanja u više zadnjih ratova. Danas u Vrelu Zrmanja živi tek par obitelji, a većina inih zgrada uključivo i školu su spaljene nakon operacije Oluja. Kroz Vrelo Zrmanja prolaze dvije prometnice: jedna je Gračac - Knin, a druga lokalni put prama istoku i bosanskim planinama. Oko 200m ispod naselja Vrelo Zrmanja izvire rijeka Zrmanja podno najjužnijeg vrha Poštak koji spada u lanac Ličke Plješivice.

Srednja Zrmanja

Zrmanja u srednjem tieku većinom tvori duboko kanjonsko korito, koje se račvasto spaja s drugim još dubljim kanjonskim koritom desnog pritoka Krupe, usječene u masiv jugoiztočnog Velebita. Tu je na srednjem tieku jedino veće i pristupačno proširenje plodno Žegarsko polje. U kanjonskom koritu srednje Zrmanje je razvijen niz kamenih brzica i više sedrenih slapova, od kojih je najveći i najljepši slap Jankovića Buk iznad Obrovca. Ovi slapovi kao i cieli ekosustav Zrmanje su u novije doba ugroženi zbog izgradnje reverzibilne hidrocentrale 'Zrmanja' koja odnedavna uzrokuje vrlo promjenjivi vodostaj rijeke uz povremeno presušivanje korita i ugrozu sedrotvoraca na suhim slapovima. Jednako opasna ugroza su tu još i odpadne vode iz tvorničkog deponija i smetlišta bivše Glinice Obrovac.

Pritok Krupa-Otuča

Kanjonska rječica Krupa u sjevernoj Dalmaciji je najveći (desni) pritok rieke Zrmanje. Krupa izvire podno južnog Velebita kod zaselka Mandići zapadno pod Sedlom (1.058 m). Potom teče dubokim kanjonom usječenim u Velebitu na zapad-jugozapad i ulieva se u srednju Zrmanju nizvodno od zaselka Drametići. Ovi duboki kanjonski sastavci Krupa-Zrmanja s obalnim tornjastim kukovima su jedan od najljepših složenih kanjona u Hrvatskoj (ali su teže dostupni).

Kraško vrelo Krupe je zapravo podzemni nastavak ličke ponornice Otuča sa sjevera izpod Velebita, koja izvire pod vrhom Urlaj (1.297 m) kod sela Bruvno, odakle Gračačkim poljem vijuga na jug do Velebita. Jugoiztočno od Gračaca se Otuča račva na više rukavaca, pa podno velebitskih vrhova Kita-Crnopac otječe kroz 16 povremenih ponora kroz Velebit i na južnom podnožju opet izvire kao primorska Krupa. U novije doba su ti ponori zbog hidroenergije dielom zazidani i Otuča je sada umjetno preusmjerena tunelima u reverzibilnu hidrocentralu 'Obrovac'

Dužina nadzemnog tieka primorske Krupe (ne računajući izvorišnu ponornicu Otuču) je 11,5 km. Zbog umjetne preusmjerbe iz Otuče na hidrocentralu 'Obrovac', protok vode kroz Krupu je odnedavna znatno smanjen. Površina njezinoga primorskog slieva je oko 103 km2, uz još 383 km2 ličkog slijeva od sjevernije ponornice Otuče iz ličkog zaledja, pa ukupni ponornički sustav Otuča-Krupa ima sliev oko 486 km2 tj. skoro podjednak glavnoj Zrmanji.

Morsko ušće Zrmanje

Na ušću Zrmanje u Velebitski kanal su u proširenim i potopljenim kraškim poljima nastale dvije poluslane lagune zvane Novigradsko i Karinsko more, koje kroz kanjonski kanal Masleničko ždrilo komuniciraju s pravim morem Velebitskog kanala, čime završava donji vodotok Zrmanje.

Zrmanja se ulijeva u Novigradsko more, duga 69 km i porječjem od 554 km². U odnosu na ukupni obujam Novigradskog mora (511,5 x 106 m³), Zrmanja donese godišnje u prosjeku 2,3 puta više vode (1167 x 106 m³) nego što iznosi njegova sadržina. Naime, prosječni protok na ušću je 37 m3/sec. Stoga je utjecaj Zrmanje iznimno jak i presudan za fizička, kemijska, biološka i opća geografska svojstva Novigradskog mora. Osim Zrmanje su još značajni pritoci Bašćica, Draga, Slapaća i ine manje, a važne su i vode koje dotječu iz Karinskog mora u koje utječu Karišnica i Bijela.

Bašćica je duga 19,5 km, a površina sliva je 69². Na njoj su i dva umjetna jezera (Vlacine i Grabovac) izgrađena za natapanje poljodjelskih površina. Novigradska Draga dužine oko 11 km s Mošunjom (duga oko 10 km), ima slivnu zonu površine oko 58 km&sup2, ali su protoci slabi i gube vodu u brojnim ponorima, pa te vode rietko dopiru do mora u samom Novigradu. O Zrmanji vidi još pobliže: Zrmanja i Karin.

Krka s pritocima

Pored Zrmanje je takodjer i Krka tipična kraška rieka, čija riečna mreža u Dalmaciji ima razmjerno najviše raznih pritoka, a izvorišta su im dielom u južnoj Lici i rubno u zapadnoj Bosni. Duljina tieka Krke je 73km, a izvire kod grada Knina i ušće u Jadransko more je kod Šibenika. Pritoci Krke su Radljevac, Butišnica, Krkić, Kosovčica, Čikola, Guduća, a gradovi kroz koje protjeČe: Knin, Skradin i Šibenik. Krka izvire u blizini Knina, podno 22-metarskog slapa Topoljskog buka ili Krčića, kojeg stvara pritoka rijeke Krke - Krkić, koji ljeti dijelom presušuje. Ukupna dužina rieke s potopljenim dielom kanjonskog ušća iznosi 72.5 km, od čega 49 km čini slatkovodni vodotok, a 23.5 km bočatni.

Krka teče Kninskim poljem, gdje prima prve značajne pritoke. Na izlazu iz polja Krka ulazi u kanjon. Najpoznatiji veći pritoci su Butišnica i Krkić u Kninu, pa Čikola koja utječe uzvodno od Skradinskog buka i tvori slikoviti sutok s Krkom na Visovačkom jezeru. Na rieci Krki se nalazi 7 slapišta. Prvi najgornji medju njima je Bilušića buk (22.4 m visine) koji se nalazi 16 km nizvodno od izvorišta. Poseban je po tomu što je dosad on jedini slap koji se ne iskorištava za hidroenergiju. Drugi slap je Brljan ili Šorića buk (15.5 m) koji se nalazi 19 km nizvodno od izvorišta. Voda ovoga slapa i voda jezera Bjelobera ili Šorić jezera se iskorištavaju u hidroelektrani Miljacka.

Slap Manojlovac

Manojlovac je najviši i najljepši slap na Krki i to je treći slap koji se nalazi pola kilometra nizvodno od Brljana. Kao i mnogi slapovi, sastoji se od niza sedrenih barijera. Manojlovac je najviše slapište (59.6 m) s glavnim slapom visine 32.2 m. Okolna vegetacija je submediteranska. Voda ovog slapišta se takodjer iskorištava za hidroenergiju u hidroelektrani Miljacka. Preostala 4 slapa nizvodno su Rošnjak (8,4m), Miljacka (23,8m), Roški slap (25,5m) i najpoznatiji Skradinski buk (45,7m). Na rijeci se nalazi i Visovačko jezero na kojemu leži otočić Visovac s franjevačkim samostanom. Nizvodno od Skradina se Krka širi u poluslano Prokljansko jezero, a u more utječe kod Šibenika.

Skradinski Buk

Skradinski Buk je posljednja, sedma i najduža sedrena bariera na rijeci Krki i jedna od najpoznatijih prirodnih ljepota Hrvatske. Takodjer je to najveće sedreno slapište Europe. Slap čine sedrene kaskade, otoci i jezera. Preko 17 stepenica Skradinskog buka, rasporedjenih na 800 metara dužine, posljednji se put prelijevaju zajedničke vode Krke i ÄŒikole. Širina slapišta je od 200 do 400 metara s ukupnom visinskom razlikom od 45,7 metara. Ispod Skradinskog buka počinje potopljeni dio kanjonskog ušća rijeke Krke tipa rias. Veći dio sedre Skradinskog buka mladji je od 10 tisuća godina. Izvan današnjeg korita se nalazi na području nekadašnjih vodotoka, ranija "mrtva sedra" starosti oko 125 tisuća godina.

Rast sedrene bariere na Skradinskom buku prouzročio je uzvodno ujezerenje vode rijeke Krke do Roškog slapa i na tri kilometra donjeg tijeka rijeke Čikole, tvoreći tako jednu od najneobičnijih i najljepših pejsažnih slika Nacionalnog parka. Još 1904. godine je napravljen zahvat vode za hidroelektranu "Jaruga". Iako je danas to elektrana male proizvodnje (35 milijuna Kwh), ona za ljetnih niskih vodostaja, oduzima vodu donjem dijelu Skradinskog buka, pa je nakon proglašenja Nacionalnog parka to djelomice korigirano radi održavanja biodinamike slapišta i radi njegove adekvatnije turističke valorizacije.

Pritok Čikola

Čikola je kraška rieka u srednjoj Dalmaciji i najveći pritok Krke. Izvire kod sela Čavoglave, protječe kroz grad Drniš i ulieva se u Visovačko jezero na rieci Krki poviše Skradinskog buka, iznad grada Skradina. Glavni izvor Čikole je podno Svilaje uz selo Čavoglave, koji je još nedavno do 1970tih godina bio jednim od najljepših i najčišćih kraških vrela, gdje je plivalo više posebnih endemskih vrsta naših kraških riba: pijora, pastrva, itd.

Medjutim su u medjuvremenu dosad noviji sezonski vikendaši (500 u selu) oko samog vrela izgradili vienac vikendica, pa je na vrelo i nakolo obilno nabacan gradjevni odpad, štednjaci i slično grubo smeće, a povrh svega je nestručnim "poribljavanjem" iz Amerike još proširena i velika kalifornijska pastrva koja je već potisnula naše domaće ribe. Strukovnom ekspertizom je nedavno nadjeno, kako je ovo u Hrvatskoj danas jedno od najzagadjenijih i uništenih izvora hrvatskih rieka, gdje je uglavnom razoren izvorni krajolik i iztriebljene osobite hrvatske ribe.

Nacionalni park

Krka je od Knina do Skradina proglašena Nacionalnim parkom površine 111 četvornih km. Nacionalni park je smješten u srednjoj Dalmaciji, samo par kilometara sjeveroiztočno od grada Šibenika. Krka je postala nacionalnim parkom od 1985. godine i sedmi je po redu nacionalni park u Hrvatskoj. Poznat je po velikom broju slapova. Bez obzira na status nacionalnog parka, vodom rijeke upravlja HEP-Hrvatska elektroprivreda, pa se za sušnih perioda u riječni tiek i na same slapove ne pušta ni biološki minimum vode. To dovodi do stradavanja organizama koji žive u koritu i kotlima pa dolazi do sušenja i pucanja sedrenih bariera. O rieci Krki i nacionalnom parku vidi još pobliže: Krka i Čikola.

Kanjonska Cetina

Cetina je razmjerno najveća kraška rieka koja cjelinom teče kroz Dalmaciju, izim tek manjih ponorničkih pritoka na sjeveroiztoku koje stižu podzemno izpod lanca Dinara-Kamešnica iz jugozapadnog ruba BiH. Cetina je najduža rieka uz iztočni Jadran koja od izvora do ušća duž 105 km teče južnom Hrvatskom po Splitsko-dalmatinskoj županiji (duža je i veća Neretva - ali je samo ušćem u Dalmaciji).

Cetina izvire na nadmorskoj visini od 385m pod jugozapadnim obroncima srednje Dinare blizu sela Cetina i 7km sjeverno od gradića Vrlike. Izvor Cetine je jezero duboko preko stotinu metara. Blizu Vrlike se sada nalazi hidroakumulacia 'Peručko jezero', umjetno stvoreno branom na Cetini 25 km nizvodno. Nakon te akumulacije i brane, Cetina opet prirodno teče Sinjskim poljem oko grada Sinja. Potom Cetina pod Gardunom kod gradića Trilja napušta Sinjsko polje i ulazi u dublji klisurasti kanjon, gdje otječe prama jugu.

Ranije je prirodna Cetina tim kanjonom brzo tekla i tu pokretala brojne starinske mlinice (vodenice), ali su ju nove umjetne brane nizvodno usporile. Zatim Cetina kod Biskog opet teče prama jugoiztoku (odatle ju prati i autocesta A1). Cetina kod Šestanovca zakreće prama jugu (mostom ispod A1), pa ubrzo kod Zadvarja zavija oko Mosora i dalje donjim primorskim koritom otječe prama zapadu i u Omišu se ulieva u Jadransko more. Glavni su pritoci Karakašica, Ruda i Grab.

Cetinsko slivno područje obuhvaća 3.806 četvornih kilometara uglavnom u srednjoj Dalmaciji, s manjim pritočnim ponornicama (Ruda, Grab i ine) iz susjedne jugozapadne Bosne. Veća su gradska naselja duž Cetine kod izvora Vrlika, pa Sinj i Trilj, a na ušću je luka Omiš. Uzduž Cetine radi ukupno 5 hidroelektrana koje su zajedno najjače u Hrvatskoj. Tijekom ljetne turističke sezone, u donjem tieku Cetine (od Slimena do Radmanovih mlinica) se dvaput dnevno u trajanju po 3 do 4 sata odvija turistički rafting kanuima.

Pritoci Cetine

Rieka Cetina samo u srednjem tieku najviše oko Sinja prima tri značajnija pritoka tj. rječice Karakašica, Ruda i Grab:

Ruda i Grab su kraške ponornice koje izpod Kamešnice teku podzemno iz Livanjskog polja, pa se nakon jačih kraških vrela podno Kamešnice ubrzo spajaju, teku na jugozapad kroz Sinjsko polje i zajedno utječu u Cetinu nizvodno kod Sinja.
Karakašica je manja rječica duga oko 4km, koja izvire na sjeverozapadu pod Svilajom, pa preko Sinjskog polja blizu grada Sinja utječe u srednju Cetinu.

Opis tieka Cetine

Cetina izvire na visini od 385m uz Vrličko polje, pod najvišim vrhuncima središnjag grebena Dinare, tj. jugozapadno od najvišeg Troglava. Tu Cetina nastaje iz 11 kraških „vrila", a glavni joj je izvor Glavaš (ili Milasevo) koji izgleda poput tamnomodrog jezera dubine preko 100m. U blizini tog izvora se uzdižu ruševine starohrvatske kraljevske crkve Sv. Spasa iz IX. stoljeća. Obrnuto od većine iztočnojadranskih rieka, gornji je kopneni tiek Cetine većinom sporiji ravničarski, a donji primorski sa slapovima je usječen kroz klisuraste kanjone izmedju obalnih Dinarida.

Sada se nizvodno od izvorišta, već u gornjem tijeku po Vrličkom polju Cetina ulijeva u umjetno jezero Peruča. Iz tog jezera se rieka izljeva preko brane Peruča, gdje služi za proizvodnju elektroenergije. Po iztijeku iz Peručkog jezera, Cetina ulazi u naplavno Sinjsko polje i rieka se nizvodno širi u više uzporednih rukavaca, uz čije obale rastu slatkovodne vrbe, topole, jablani itd. Tu od iztoka Cetina prima svoj najveći pritok Ruda, koja izvire jačim kraškim vrelima na iztoku pod Kamešnicom.

Kanjoni Cetine

Nakon nizinskih protoka kroz Vrličko i Sinjsko polje spram jugoiztoka, srednja Cetina od gradine Gardun kod Trilja do brane 'Prančević' i sela Biska teče kroz 7 km klisurastom sutjeskom između Kamešnice i Mosora. Tu se nad riekom na klisuri uzdižu i srednjovjeke zidine tvrdjave Nutjak iz XV. stoljeća. Potom kanjonska Cetina kod Zadvarja nailazi na visoki zapadni greben Biokova, pa tu u dubljem kanjonu naglo zaokreće nalievo i preko velikih vodopada Gubavica visokih 49m, dalje otječe na zapad donjim primorskim kanjonom do ušća kod Omiša.

Od slapova Gubavice do Radmanovih mlinica, donja Cetina opet teče brzacima kroz primorski kanjon izmedju grebena Mosora i Dovnja (Omiška Dinara). Tu je od sredine donjeg tieka tj. od Radmanovih mlinica do Omiša u dužini oko 8km donja Cetina već plovna za manje morske brodice i odatle se u donjem kanjonu bar povremeno osjeća morski utjecaj jadranske plime.

Zato je u tomu primorskom kanjonu najdonje riečno korito Cetine bar povremeno boćato (poluslano), pa uz njene donje obale tu raste lagunsko grmlje riečnih ušća, npr. konopljika (Vitex agnus-castus), jadranski tamariš (Tamarix dalmatica) i slične obalno-sredozemne vrste. Konačno taj kanjonski tiek najdonje Cetine, na 105 km nizvodno od izvorišta završava kod omiške luke, slikovitim klisurastim tjesnacom tipa rias izmedju omiškog Dovnja i Mosora: ovdje se Cetina izravno ulieva u Brački kanal, pa je to najuže i najstrmije ušće medju svim jadranskim riekama. Vidi o Cetini još pobliže: Kanjonska rieka Cetina.

Dolnja Neretva

Neretva je (uz albanski Drim) skoro jedina iztočnojadranska rieka pretežno aluvialnog tipa s močvarnom deltom, koja je razmjerno sličnija većini inih europskih rieka. Neretva (grč. Orontes, latin. Naro, talij. Narenta, čakav. Narêtva), je najve'a rieka jadranskog sliva, dužine 225 kilometara u Hercegovini i Hrvatskoj. To je naša najdulja i najveća primorska rieka koja utječe u iztočni Jadran. Izvire uz tromedju Bosne, Hercegovine i Crne Gore i kroz BiH protječe u dužini od 203 km, a samo najdonjih 22 km teče kroz Hrvatsku.

Neretva od izvora prvo teče od jugoistoka na sjeverozapad, a nizvodno od Konjica kod ušća Rame skreće prama jugu i dalje do ušća teče smjerom sjever-jug. Njezini pritoci u gornjem tijeku su s desne strane kanjonske rijeke Rakitnica, Repešnica i Ljuta, a s lijeve Ladjanica, Župski Krupac, Bukovica i Bijela. Najveći i važniji donji pritoci Neretve u Hercegovini su od zapada Rama, Ugrovača i ponornica Tihaljina-Trebižat, a na jugoiztoku rieka Bregava.

Zemljopisne značajke

Neretva je najveća primorska rieka uz iztočni Jadran, dužine 225 kilometara u Hercegovini i Hrvatskoj (Dalmacija). Uz albanski Drim je Neretva najdulja i najveća rijeka zapadnih balkanskih obala, a njezina primorska delta je druga najveća oko Jadrana nakon talianske delte Pada. Neretva izvire na nadmorskoj visini od 1.095 metara ispod planina Zelengore i Lebršnika uz tromedju Bosne, Hercegovine i Crne Gore i kroz BiH protječe u dužini od 203 km, a najdonjih 22 km teče kroz Hrvatsku. Neretva od izvora prama ušću prvotno teče od jugoiztoka na sjeverozapad, tvoreći tako i sjevernu granicu Hercegovine.

Nizvodno od Konjica kod ušća Rame skreće Neretva prama jugu i dalje od Rame do ušća teče meridianskim smjerom (sjever-jug). Njezini su sjeverni pritoci u gornjem tieku s desne strane kanjonske rieke Rakitnica, Repešnica i Ljuta, a s lieve Ladjanica, Župski Krupac, Bukovica i Bijela. Manji su još gornji pritoci rječice Krupac, Trešanica, Idbarčica (Baščica), Kraljuščica i Neretvica. Najveći i važniji donji pritoci Neretve su od zapada Rama, Ugrovača i Trebižat, a od istoka Buna i Bregava. U svom većem dijelu sve do Čapljine je Neretva kanjonska rijeka, a zapadno od Konjica se danas ulijeva u umjetno akumulacijsko jezero Jablanica.

Delta Neretve

Od morske obale do Metkovića je Neretva plovna (20km) za brodove, a od Opuzena se dijeli na 12 rukavaca koji tvore njezinu močvarnu deltu, a u Jadransko more (Neretvanski kanal) utječe izmedju Ploča i Rogotina. Oko delte Neretve je desetak plićih močvarnih jezera od kojih su najveća Kuti, Deran, Komin, Baćina, itd. Ušće Neretve je najveća riečna delta u Hrvatskoj i druga veća na Jadranu nakon ušća rieke Pada (Po).

Topla i plodna delta Neretve je bogato uzgajalište mandarina, lubenica, rajčica, grožđa i inih južnih poljodjelskih prozvoda. Delta je iznimno bogata jeguljama, koje su uz žabe sastavni dio najpoznatijeg lokalnog gastronomskog specialiteta, Neretvanskog brudeta. O donjoj Neretvi vidi još pobliže: Neretva i Neretvani.

Ponornica Ombla

Dubrovačka Ombla je najveća izrazita ponornica medju iztočnojadranskim riekama, koja je podzemni kraški nastavak hercegovačke Trebišnjice iz Popova polja, što u južnom primorju većinom ponire izpod kraškog lanca dubrovačke Sniežnice (1.2.. m). Ombla ili Rijeka dubrovačka je kraška ponornica i spada u jugoiztočne rijeke Jadranskog sliva. Veliko kraško vrelo Omble se nalazi uz selo Komolac na 42°40'31"N - 18°8'10"E, tj. sjeverozapadno i oko 5 kilometara daleko od Dubrovnika, podno visoke klisuraste stiene Golubov kamen. Najveći ponornički sustav u južnoj Dalmaciji i susjednoj Hercegovini je rieka Trebišnjica. Ova ponire iz Popovog polja kroz veliku špilju Vjeternicu kod naselja Ravno i prirodno ponovo izvire kroz 3 kraška vrela:

Jakim kraškim vrelom uz selo Komolac kod dalmatinskog Gruža kao dubrovačka Ombla,
Manji dio još paralelno iztječe zapadnije kroz vrulje u zaljevu Slano,
Najmanji treći pozemni rukav izlazi kroz kraško vrelo kod Čapljine uz donju Neretvu.

Hidrološke značajke

Ombla je jedna od tri kraške ponornice koje opet izviru kao podzemni nastavak rieke Trebišnjice, što ponire u Popovom polju tj. u dubrovačkom zaledju jugoistočne Hercegovine. Tridesetak metara od izvora rieke Omble kod sela Komolac je mali slapić visok 70 cm, nakon kojeg Ombla teče kroz 5km dugački rias (kanjonsko ušće) Rijeke dubrovačke, pa utječe u Jadran uz dubrovačku luku Gruž.

To kanjonsko ušće Omble je slično ušćima Krke i Zrmanje, a u nestručnoj turističkoj promičbi (i Wikipediji) se krivo proglašava kao tzv. 'fjordom' (= ledenjački zaljev). Prosječna količina vode koja izvire na vrelu rijeke Omble je 24 m³/sek. S izvora rijeke Omble se grad Dubrovnik napajao vodom za piće još od vremena Dubrovačke Republike u 15. stoljeću, kada je tu izgrađen prvi dubrovački vodovod od god. 1437. Tijekom 15. stoljeća na izvoru rijeke Omble je poznati dubrovački graditelj Paskoje Miličević izgradio branu i mlinove. O ponornici Ombli vidi još pobliže: Dubrovačka Ombla.

Ekološka zaštita

Okoliš Omble je tipični rias (kanjonsko ušće) obalnog diela Hrvatske s posebnim biološkim i ekološkim osobitostima. Slična kanjonska ušća kod nas još imaju Krka, Zrmanja i Pazinčica (Limski kanal), a drugdje su najpoznatija na sjeverozapadnoj obali Španjolske odakle su sva slična u svijetu zajedno nazvana riasi. Zaštićeni prostor Omble i Rijeke dubrovačke je dio od dvanaist takvih područja različite kategorije zaštite, koji po hrvatskom Zakonu o zaštiti prirode zavrjedjuju posebnu zaštitu radi očuvanja biološke i pejsažne raznolikosti, svoje osjetljivosti ili radi znanstvenog, kulturološkog, estetskog, obrazovnog, gospodarskog i drugoga javnog interesa.

Zbog blizine dubrovačkog odlagališta za smeće Grabovica, Ombla se nalazi na popisu od desetak najugroženijih kraških fenomena u Hrvatskoj, iako je Grabovica koja je sanirana 2001. godine jedino hrvatsko odlagalište za smeće sa nepropusnim foliama koje zadovoljava stroge ekološke kriterije i medjunarodne standarde.

Fauna Omble

Zbog svoga kratkog sladkovodnog vodotoka koji ubrzo prelazi u poluslani estuarij, u Ombli ne žive okom vidljive slatkovodne životinje. Naplavljeno područje uz izvor rijeke je stanište goleme štipavice (Belostoma niloticum), jednog od najvećih europskih kukaca. U neposrednoj blizini izvora Omble je malo naplavljeno močvarno područje i otočić obrastao močvarnom vegetacijom trstika, gdje je stanište maloj populaciji kod nas vrlo rijetke i ugrožene riječne kornjače (Mauremys rivulata) na sjeverozapadnoj granici.

U Vilinoj špilji iznad izvora rieke živi nekoliko vrsta šišmiša: sredozemni potkovnjak (Rhynolophus blasii), južni potkovnjak (Rh. euryale), veliki (Rh. ferrumequinum) i mali potkovnjak (Rh. hipposideros), dugokrili pršnjak (Miniopterus schreibersi), pa oštrouhi (Myotis blythii) i ridji šišmiš (Myotis emarginatus), a tu postoje i pokazatelji o nazočnosti osme vrste, iznimno rijetkog Meheljeva potkovnjaka (Rh. mehelyi), čija je obstojnost ugrožena najavljenom gradnjom podzemne hidrocentrale čije će turbine tjerati Ombla.

Abstract

Dalmatian Karst rivers (Ombla, Zrmanja, Cetina, Krka with affluents, and Neretva estuarine delta): ...

. - . - .

Poveznice

Reference

Condensed compilations by GNU licenses almost from Wikinfo and former WikiSlavia.