Dominique Venner

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Dominique Venner

Dominique Venner (Pariz, 16. travnja 1935. - 21. svibnja 2013.) bio je francuski povjesnik, novinar, esejist, vojnik i politički aktivist.

Životopis

Rođen je 1935. godine u Parizu u obitelji Charlesa Vennera, arhitekta i pripadnika Francuske narodne stranke.

Dragovoljno je sudjelovao u Alžirskom ratu do 1956. godine, kada se po povratku u Francusku pridružio nacionalističkoj organizaciji Jeune Nation (Mlada nacija). Bio je pripadnik Organizacije tajne vojske za ostanak Alžira u sastavu Francuske Republike, zbog čega je do 1962. služio 18-mjesečnu zatvorsku kaznu.

1960-ih, zajedno s Alainom de Benoistom, osnovao je organizaciju Europe-Action, te je bio suosnivač GRECE-a, čijim je članom bio do 1970-ih. Također je zajedno s Thierryem Maulnierom osnovao kratkotrajni Institut d'études occidentales (Institut za zapadne studije), koji je paralelno surađivao i bio u sprezi s GRECE-om. Venner se 1971. godine povukao iz politike i započeo je s esejističkim i povjesničkim djelovanjem.

Napisao je više od 50 povijesnih sinteza, istraživačkih radova i eseja u kojima propituje ustaljene povijesne mitove i iznosi izvorne uvide u povijesne procese i događaje, te djela o oružju i lovu. Za knjigu Histoire de l'Armee rouge (Povijest Crvene armije) dobio je nagradu Francuske Akademije 1981. godine, a javnu raspravu izazvao je i knjigom Histoire critique de la Resistance (Kritička povijest Pokreta otpora). Bio je glavni urednik historiografijskoga časopisa La Nouvelle Revue d'Histoire.

Zadnjih mjeseci života bio je aktivan u gibanju za očuvanje tradicionalnoga braka u Francuskoj.

Smrt

21. svibnja 2013. godine, u znak prosvjeda protiv masovne imigracije, dekulturizacije Europe i legalizacije istospolnih brakova u Francuskoj, Venner je počinio samoumorstvo vatrenim oružjem ispred glavnoga oltara u pariškoj katedrali Notre-Dame.

Dan prije smrti, Venner je na osobnom mrežnom dnevniku objavio oproštajnu poruku pod nazivom Les raisons d'une mort volontaire (hrv. „Razlozi za dragovoljnu smrt”):

„Duhovno i tjelesno sam zdrav, upotpunjen ljubavlju svoje supruge i djece. Volim život i ništa ne očekujem od nadnaravnog svijeta, jedino opstanak i obnovu moje vrste i duha. Međutim, u zalazu mog života, i ispred golemih ugroza za moju francusku i europsku domovinu, osjećam dužnost da djelujem dok imam još snage. Vjerujem da se trebam žrtvovati kako bi prekinuo s letargijom koja nas muči. Darujem ono što mi preostaje od života u znak protesta i refundacije. Odabirem visoko simbolično mjesto, parišku katedralu Notre-Dame koju poštivam i štujem, koju je izgradio genij mojih predaka na mjestu drevnih kultova koji me podsjećaju na moje pramemorijalno podrijetlo.
Kada većina ljudi pristaje biti robovi vlastitog života, moja gesta utjelovljuje jednu etiku volje. Dajem si smrt kako bih razbudio uspavane svijesti. Pobunjujem se protiv fatalnosti. Pobunjujem se protiv otrova duše i individualnih želja koje narušavaju identitarna usidrenja kao što su obitelj, kao intimni stup tisućljetne civilizacije. Kada branim identitet svih naroda, također se bunim protiv zločina koji nastoji zamijeniti naša pučanstva.
Dominantni diskurs nije se u stanju osloboditi svoje toksične dvosmislenosti. Europljanima pripada da snose posljedice. S obzirom da više nemamo identitarnu vjeru na koju se možemo osloniti, dijelimo još od Homera zasebno sjećanje, kao ostavštinu svih vrednota na kojem možemo restaurirati naš budući preporod kao prekid s metafizikom neograničenog, pogubni izvor svih modernih stranputica.
Molim oprost od svih onih koji će patiti zbog moje smrti, a prvenstveno moju suprugu i djecu, kao i nećake i moje vjerne prijatelje. Jednom kad prebole šok patnje, ne sumnjam da će razumjeti smisao moje geste i transcendirati sa ponosom svoju tugu. Želim da se što bolje razumiju kako bi što više trajali. Pronaći ćete u mojim spisima prefiguriranje i pojašnjenje moje geste.” 1

Bilješka

1  Prijevod Jure Vujića.

Vanjske sveze