Egejski Hrvati

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Egejski Hrvati (srednjovjeki Hrvati u Grčkoj): Nakon rane hrvatske stabilizacije u sadašnjoj domovini, prvi donekle poznati starohrvatski iseljenici vjerojatno su bili oni u smjeru bogatog Bizanta, tj. manja doselidba primorskih Hrvata (ranih čakavaca) na obale i otoke Egejskog mora i Sicilije. Iz raznih bizantskih naznaka je poznato da su tzv. 'slavenski' brodovi tj. uglavnom ranohrvatski (jer su ini agrarni Slaveni još tad neplovni) već od 7.- 9. st. povremeno plovili i napadali obale i otoke na Egejskom i Mramornom moru: npr. kod Soluna (Saloniki) i otočja Cycladi. God. 623. su doplovili na sjeverozapadnu obalu otoka Krete (danas selo Charvata), a izmedju 805.- 807., ranohrvatska flota je napadala i luku Patras na Peloponezu. Zato je već od srednjeg vijeka poznato više starih sela i naselja nazvanih po našem etnonimu, a sva takva srednjovjeka naselja imenovana po Hrvatima jesu uglavnom u južnoj Grčkoj i na otoku Kreta: npr. Charvation na poluotoku Atika kod Atene, pa Charvati uz velike ruševine Mikene na Peloponezu i Charvata na Kreti uz grad Heraklion, itd.

SUMMARY

Aegean Croats (medieval Croatians in Greece): The presence of early Croatian navigators in Black and Azov seas date from 2rd - 5th century noted by Sauromates dynasty of Bosporus, by Orosius Presbyter and Zacharias Rhetor. Then Croatian medieval sailors appeared also in Aegean and Marmara seas from 7th and 8th cent. The reminding trace of them are e.g. the medieval Greek villages after the proper Croatian ethnonyms: Charvation nearby Athens, Charvati at Olympia in Peloponese, Charvati at Heraclion in Crete, etc. However, that Aegean sailing of Croatian navigators was independent and later than early Slavs migration, being indicated by Byzantine sources and also by new bio-genetical comparisons in Greece: The typical Slavonic genom R1a/Eu19 in Greece is the most abundant northwards in Macedonia decreasing southwards, but the specific Croat-Dinaric genom I1b/Eu7 has inverse distribution being rarer in mainland, increasing southwards in Peloponnese and chiefly in Crete to 18% islanders. Crete was occupied by Arabs between 824-961, who established an emirate on that island and converted most ancient Cretans to Islam. After the reoccuping Crete by Byzantine navy of admiral Niketos (then emperor Nikeforos Phokas), the majority of Cretan Muslims were massacred except a relict minority of Christians in southern mountain villages. With this disaster of Cretan Emirate, mostly ceased also the Arabic pirate attacks and plundering of Aegean coasts and islands. Then between 962-1082, Byzantine emperors colonized this depopulated Crete by new medieval Christians from Greece, Armenia, Croatia, etc. These early Croatian navigations colonizing Crete are also mentioned in Croatian medieval legends of Adriatic islanders, especially in the 'Legend on sailing Matani and town Corynthia'.

Kratki zemljopis Krete

Kreta (grč. Κρήτη, latin. Candia, čakav. Kandýa, turs. Girit) je najveći grčki otok u Sredozemlju na krajnjem jugu Egejskog mora koje odvaja od otvorene pučine Mediterana. Kreta je sa 8.331,231 km² površine najveći egejski otok i peti po površini na Sredozemlju. Dužina obala je 1.040 km. Otočić Gaudos uz jugozapadne obale Krete je najjužnija naseljeno mjesto Europe. Otok je pretežno kraško-planinski s brojnim špiljama, osobito nad južnom obalom gdje više vapnenačkih vrhova (nalik našim Dinaridima) dosežu blizu 2.500m s više dubokih klisurastih kanjona izmedju njih, a najviši su otočni vrhovi Psiloritis (= 'Golija', 2.456m) i Lefkaori ('Bjelašnica', 2.452m). Samo se uz sjeverne obale pružaju primorske ravnice prikladnije za naselja i poljodjelstvo. Klima je u sjevernim ravnicama većinom tipska sredozemna i uz južne obale dijelom čak subtropska osobito uz zaljev Messara i na manjim otocima, s vrelim ljetom uz izrazitu sušu, a zime su blage i kišovite uglavnom bez mraza uz obale. Naprotiv na višim planinskim grebenima zbog znatne nadmorske visine su puno niže temperature uz svježa polusuha ljeta i jače zime sa snijegom i mrazom. Prirodna vegetacija je većinom mediteranskog tipa tvrdolisnih makija, osim na sniježnim planinama s visinskim crnogoričnim šumama divljih čempresa (Cupressus horizontalis), a uz subtropske južne obale bez mraza koje su zimi najtoplije u Europi čak rastu i 2 divlje palme: Chamaerops i Phoenix theophrastii.

Na Kreti sada živi 600.159 stanovnika po popisu 2001., a glavno su pučanstvo Grci. Ljeti se naseljenost naglo poveća zbog brojnih europskih turista, pa zadnjih desetljeća Kreta ima značajan porast pučanstva zbog razvitka turizma. Najveći otočni grad i upravno središte Krete je Heraklion s preko 140.000 stanovnika. Ini značajni gradovi na sjevernom primorju su Khania, Retimnos, Aghios Nikolaos i Hierapetra. Krit s bližim južnoegejskim otocima tvori posebnu autonomnu pokrajinu u Grčkoj, tj. grčki periferiju. U okviru nje postoji dalja podela na 4 prefekture ili okruga: okruzi Heraklion, Khanija, Retimnos i Lasithi. Za Kretu je kulturno vrlo značajna najstarija europska civilizacija, koja tu nastaje još pred 5 tisućljeća. Minojska civilizacija je dobila to ime jer se njihov vrhovni svećenik i glavni vladar zvao Minos. Ova je otočna civilizacija započela oko 3.000 god. pr.Kr., a vrhunski razvitak je imala oko 1.500. pr.Kr. Minojci su stigli na Kretu s grčkog kopna, alima i tlo su bili povoljni te su se tu trajno naselili. Glavni grad minojske Krete je bio Knossos gdje je živjelo najviše stanovnika i nalazila se velika vladarska palača. Drugi važan minojski grad na prapovjesnoj Kreti je bio Phaestos. Danas je Kreta za nas tek udaljena turistička atrakcija, ali u srednjem vijeku je to bilo uz Siciliju najvažnije iseljeničko odredište čakavskih Hrvata s Jadrana i zato tu nova biogenomika dokazuje kako su čak 1/5 Krećana iskonom naši Dinarci koji su dosad uglavnom asimilirani u Grke.

Biogenetika egejskih Hrvata

Obzirom da se najviše na sjeveru (Trakija i Makedonija) i dijelom do srednje Grčke još nalaze razni ini srednjovjeki toponimi slavenskog iskona iz 6. i 7. st., naši ideologizirani jugoslavisti su u 20. st. inzistirali da bi po istoj analogiji obavezno i sva južnija naselja na grčkim obalama i egejskim otocima nazvana po imenu Hrvata, takodjer nastala istodobno pri ranom širenju Slavena: Ipak je to sada poništila i obratno preokrenula moderna biogenomika grčkog pučanstva, što je i logično jer većina inih neslavenskih znanstvenika već odavna sumnjaju kako su to inače neplovni agrarni Slaveni mogli 'doplivati' na te daleke egejske otoke. Naime, zajednički sveslavenski genom R1a/Eu19 (M173) je logično najčešći u sjevernoj Grčkoj (Egejska Makedonija: oko 1/3 ili 31%) i prama jugu je očito sve rjedji, a na Egejskom otočju većinom izostaje - što se dobro slaže sa srednjovjekim širenjem Slavena. Naprotiv, posebni naš hrvatsko-dinarski genom I1b/Eu7 (M170) u Grčkoj je baš obratno najrjedji gore na kopnenom sjeveru i obilniji prama jugu, pa na Peloponezu obuhvaća 13% južnih Grka, a na Kreti čak 18%, tj. 1/5 ili oko 130.000 Krećana koji gensko-fizički očito potječu od starohrvatskih srednjovjekih doseljenika. Iz tih obrnutih genskih odnosa je sad već jasno kako ova starohrvatska doselidba na jugu svakako mora biti posebna i drugačija: Stoga je stvarno neovisna od ranoga slavenskog širenja na sjeveru, pa je jamačno stigla kasnije i morskim putem s juga iz Sredozemlja tek u doba Dalmatinske Hrvatske i klasičnoga Hrvatskog Kraljevstva negdje od 10.-11. stoljeća, plovidbom starohrvatskih ili bizantskih brodova iz Jadrana do Grčke mimo inih kontinentalnih Slavena. To isto već odavna potvrdjuju i povijesne naznake, najviše iz bizantskih i arapskih kronika (zato ih naši ideologizirani jugoslavisti načelno zanemaruju i prešućuju).

Saracenski emirat na Kreti

Nakon velike selidbe naroda u ranom srednjem vijeku, otok Kreta je još kroz par stoljeća bila izvan dosega europskih kopnenih 'barbara', tj. u vlasti Bizantskog carstva s dužim nastavkom klasične kulture iz antike. Prvi neuspjeli napadi u kraćem naletu ranih arapskih gusara na Kretu bili su oko god. 674. i 715., ali osim djelomične pljačke nisu ju još uspjeli zauzeti, što im je tek uspjelo kasnije u 9. stoljeću. Početkom 9. st., odmetnuti berberski vodja Abu Haffs Omar podigao je god. 813. u osvojenoj maurskoj Španjolskoj na ustanak za prevlast vojne grupe buntovnih Berbera, pa ih je zbog stalnih nemira i pobuna Kordovski emir al-Hakim I. uz novu pomoć od 4.000 discipliniranih starohrvatskih plaćenika iz Dalmacije god. 816. konačno izbacio izvan civilizirane Španjolske. Potom se 15.000 ovih protjeranih berberskih odmetnika pod istim vodstvom A.H. Omara privremeno sklonilo u islamski Egipat gdje su 818. ipak zauzeli veći lučki grad Aleksandriju, pa ih je zato i odatle uskoro protjerao izvan Egipta glavni kalif Abbasida zbog stalnih napada i pljačkanja. Potom je miješanjem tih prognanih Berbera i inih odmetnutih muslimana s obala istočnog Sredozemlja od 9. stoljeća nastala islamska gusarska etnogrupa Saraceni, koja je etnički i po primitivnijoj tehnokulturi dosta različita od zapadnih islamskih Maura: vidi Saraceni i Mauri.

Konačno je nova moćna flota s oko 40.000 islamskih gusara Saracena zaplovila istočnim Sredozemljem i potom su većina njih napali Kretu baš u doba bizantskog cara Mihajla II. (820.- 829.), kojega su tad istodobno napali i slavenski Srbi pod vodstvom vojvode Tome Slavena (821.- 823.), a dotle su Saraceni postupno zauzeli otok Kretu od god. 821.- 824. Ovdje su svoga berberskog vojvodu (približno slavenski knez) potom proglasili saracenskim emirom Omar al-Ikritiši (Omar Kretski, 821.- 855.) na čelu novoga Kretskog emirata. Taj emirat je pod idućih desetak saracenskih emira potrajao od 824. do 961. godine, formalno kao vazalni emirat istočnih kalifa Abbasida jer ih zapadno-maurski kalifi Omayadi kao protjerane gusare nisu nikako priznali. To je približno istodobno kao naši ranodalmatski banovi od Mislava do Tomislava, kada su i kod nas zbog tih kretskih Saracena zaredali najjači i najčešći napadi islamskih gusara na Jadranu. Pritom su se ovi saracenski osvajači iskrcali na Kreti u zaljevu Messara i prvo su napali god. 821. na jugu Krete glavni otočni grad Gortyn, posve su ga razorili i uništili, a pritom je zaklan i vodeći kretsko-egejski arhiepiskop Kiryllos.

Zatim su svoju novu utvrdjenu saracensku prijestolnicu el-Khantak (grčki Chandakas i romanski Chandia - danas Heraklion) izgradili i utvrdili na suprotnoj, sjevernoj obali otoka i odatle su ubrzo zauzeli cijelu Kretu i povremeno još mnoge istočne egejske otoke: Kos, Patmos, Naxos i na sjeveru sve do otoka Thassos, dok su često još pljačkali Peloponez, Eubeju i Halkidiku. Slijedi niz saracenskih emira na Kreti u 9. i 10. st.: Abu Hafs Omar I. al-Iqritish (grč. Apohapsis, 827 – 855), Shuayb I. ibn Omar (grč. Saipes, 855–880), Abu Abdallah Omar III. (grč. Babdelas, 880–895), Muhammad ibn Shuayb al-Zarkun (grč. Zerkounes, 895–910), Yusuf ibn Omar IV. (910–915), Ali ibn Yusuf (915–925), Ahmad ibn Omar V. (925–940), Shuayb II. ibn Ahmad (940–943), Ali ibn Ahmad III. (943–949), Abdul-Aziz ibn Shuayb II. (grč. Kouroupas, 949.–961.) - zadnji kretski emir, te sin Al-Numan Ibn Abdul-Aziz (grč. Anemas) - poginuo uz tvrdjavu Dorostolon (Silistria) god. 971.

Zatečeno domaće starogrčko pučanstvo Krete i susjednih otoka su tek manjim dijelom pobili (uglavnom svećenike i gradonačelnike), a većinu su izvornih kršćanskih stanovnika kroz stoljeće i pol svoje vlasti prisilno preveli na islam. Veliki dio inih kršćanskih starosjedilaca koji ipak nisu prihvatili islam ni arapski jezik, ovi su Saraceni rasprodali kao roblje pa je tada kretska luka Kandija postala najveće tržište robljem na istočnom Sredozemlju. Glavna gospodarska aktivnost te islamske otočne države je bila trgovina i poljodjelstvo, dok su kulturno i tehnički dosta zaostajali spram islamske Sicilije i pogotovo maurske Španjolske. Potom je u novomu miješanom narodu kretskih Saracena odonda umjesto dotadašnjeg grčkoga posve prevladao arapski jezik diljem Krete. Podkraj njihove vlasti u 10. st., kao jedina stalna kršćanska manjina iz grčke antike je preostalo tek par tisuća teže dostupnih grčkih stočara u zabačenim brdskim selima na južnomu gorskom lancu Krete, čiji izvorni potomci kao prastari kretski gorštaci tamo žive sve do danas. Pri završnom bizantskom oslobodjenju i čišćenju Krete do 970. godine se spominje (Diakonos Theodosios god. 963) i značajna logistička pomoć grčkih domaćih gorštaka pod kršćanskim vodjom Karamountes, koji su dotad vodili dugogodišnji gerilski ustanak protiv islamskih Saracena iz velikih kanjona i pećina duž visokih planina na jugu Krete (2.000-2.500 m).

Nova naselidba Krete

Tijekom cijelog stoljeća je Bizant poslao protiv kretskih Saracena desetak manjih uzastopnih flota koje su uglavnom propale bilo zbog nesposobnih admirala ili tipskih bizantinskih spletki, te uzastopne arapske pomoći od sirijske flote. Konačno nakon stoljeća i pol ove saracenske vlasti i njihovih uzastopnih gusarskih haranja širom istočnog Sredozemlja, novi bizantski car Romanos II. (959.- 963.) poslao je najveću bizantsku flotu pod sposobnim i odlučnim armenskim admiralom Niketos (kasnije bizantski car Nikeforos Phokas 963.- 969.). Ta ogromna bizantska armada je opkolila, napala i nakon polugodišnje zimske opsade od 6. ožujka do 7. svibnja 961. oslobodila cijeli otok Kretu, kada su svrgnuli zadnjega kretskog emira Abdul-Aziz Ibn Shuyab (949.- 961.) koji je s obitelji kao roblje izložen u Bizantu. Emirov sin Anemas (al-Numan) se tada pokrstio i desetak godina kasnije je kao bizantski vojskovodja protiv slavenskog kneza Svjatoslava ubijen u Dobrudji pri osvajanju obalne tvrdjave Dorostolon (sada Silistria) god. 971., čime se gasi ova loza saracenskih čelnika. O bizantskom oslobodjenju Krete od islamskih Saracena je očevidac Djakon Teodosije (Theodosios Diakonos - Θεοδόσιος 'ο Διάκονος) god. 962.- 963. napisao svoj veliki ep s preko 1.000 stihova gdje pobliže opisuje ranije grčke ustanke južnih kretskih gorštaka, pa pomorski i kopneni boj za oslobodjenje i konačno uništenje gusarskih Saracena diljem Krete, s više detalja nepoznatih u inim spisima.

Potom su sve saracenske tvrdjave i džamije na otoku do temelja razorene, a sve doseljene Saracene i većinu domaćih arabiziranih muslimana bizantska je vojska u sjevernim primorskim nizinama na Kreti zatim uglavnom poubijala i pritom istrijebila ukupno čak oko 200.000 doseljenih Saracena i islamiziranih starosjedilaca (tj. sve obrezane), tako da je time temeljito uništena većina dotadašnjeg pučanstva Krete. Preživjeli su uglavnom samo stari kršćanski gorštaci u južnim brdskim selima koji su stoga danas jedini izravni baštinici antičkih otočnih Grka na Kreti. Nakon toga su (sve do kasnijih turskih provala) doista uglavnom prestali uzastopni napadi saracenskih gusara na otoke i obale Egejskog mora i Jadrana, jer je dotada baš taj Kretski emirat bio glavno ishodište gusarskih Saracena diljem istočnog Sredozemlja i zato ih je Bizant tada konačno i radikalno istrijebio. Da Bizant nije još pred jedno tisućljeće tako radikalno uništio Saracenski emirat na Kreti i susjednim otocima, onda bi se uz kasniju tursku okupaciju kroz više novovjekih stoljeća na Kreti i inim južnoegejskim otocima vjerojatno već razvio i dosad stabilizirao poseban pomorski narod islamskih Saracena, koji su tako zauvijek nestali iz kasnije povijesti (kao moguće pomorsko pojačanje kopnenim Turcima) i od njihovog etnonima su dosad preostale tek naše kvarnerske Srakane (srednjovjeke Sarracenae).

Kasnije je Bizantsko carstvo pod novim armenskim carom Nikeforos Phokas (admiral Niketos) sve do cara Nikephoros III. (1078.- 1081.), u doba naših Trpimirovića opustjeli otok Kretu po sjevernim primorskim nizinama uglavnom naseljavalo od 962.- 1082. novim kršćanskim pučanstvom tj. najviše doseljenim Grcima s kopna i Armencima iz Male Azije, pa čakavskim Hrvatima iz Jadrana i inim manjim etnogrupama primorskih kršćana iz istočnog Sredozemlja. Znatan udjel doseljenih srednjovjekih Hrvata na Kreti je i danas potvrdjen iz novih biogenomskih analiza, koje sadrže 14% specifičnoga dinarskog haplotipa I1b / Eu7,- što zapravo znači da su 1/6 današnjih Krećana po iskonu jadranski Hrvati iz naše Dalmacije. Na Kretu su tada kao glavni crkveni misionari poslani Nikos Metanoites i Hagios Ioannis Xenos sa svrhom pokrštenja preživjelih muslimana i nove izgradnje brojnih kršćanskih crkava i samostana. Stoga zemljopisni raspored hrvatskih toponima, kao i povijesni i nadasve biogenomski pokazatelji istosmjerno potvrdjuju, da kasnija naselidba Hrvata na Kreti i manje na susjednim grčkim obalama uglavnom nema izravne veze s ranim naseljavanjem Slavena na sjeveru Grčke (kako to hoće naši ideologizirani jugoslavisti) - nego je to tek kasnija hrvatska pomorska naselidba tamo nastala naknadno, već u doba razvitka srednjovjeke hrvatske države Trpimirovića tj. najranije od kraja 10. st. i uglavnom u 11. st.

Naše legende o egejskoj plovidbi

Nakon plovidbe ranohrvatskih pomoraca na Egejskom moru, očuvana su oskudna sjećanja na to i u hrvatskoj pučkoj predaji na bodulskoj čakavici jadranskih otočana, a koje su još donedavna bile najbolje očuvane na Kvarneru u staročakavskom epskom ciklusu "Veyske Povede". Od desetak očuvanih povijesnih legenda, o tomu govori treća legenda pod izvornim naslovom "Poveda ud Matanih navakyreh tar Urih-Kworyta" (bold = naglasak) ili u prijevodu Legenda o pomorskim Matanima i gradu Korintija, koja opisuje rane plovidbe čakavskih predaka po Egejskomu i Crnom moru.

"Legenda o pomorskim Matanima i gradu Korintija" je epska mješavina antičkog mita o Argonautima i Troji te ranočakavske pomorske tradicije, a vjerojatno i daleki odraz doselidbe Hrvata na Jadran: ... Pod admiralom Hrvojem (Harvâtje Marjakÿr), flota pomorskih Matana u pradavno doba (seunê noãvi Matâne vaõn sionvÿk) preplovila je 7 mora (prÿko seunêh šedân morâh): od Azovskog mora i Krima (ziõn Mićapônt tar_Hiršôn) preko Crnog mora (Tjarnemôri), Bospora (Ponske_Bùke), Mramornog mora (Mejpônt), Egejskog mora (Garske_môri), Peloponeza (Artagârska), Sredozemlja (Velemôri), Apulije (Artalÿah) i Jadrana (Sinjemôri) duž dalmatinskih otoka gdje se admiralov brod "Sionoãv" napokon zaustavio na najsjevernijem otoku Krku (tohôrna skopãl Khârk). Duž tog puta nas je vodio i čuvao dobri duh pučine Khuláp (pomorski bog Posejdon), a napadali su orkanski zloduh Šyũn i morsko čudovište Orkũl (kit Leviathan). Kada su stigli do otoka Krka na Jadranu (skopãl Khârk vanê Sinjemôri), našli su tu stada zlatnih ovaca na zelenim livadama, pa njihov admiral odluči da se tu nasele i osnuju grad. Bijela vila Divÿca koja je čuvala zlatne ovce, pomoću vunena klupka omedjila je pravo mjesto za gradnju naselja "poli buÿmera" (blizu izvora), ali im je pritom zabranila da se okreću i gledaju ovce. Oni ju nisu poslušali i pri pogledu na zlatne ovce ove su se smjesta pretvorile "va_khoguli" (u kamenje). Zato je odonda otok Krk prekriven kamenjem, iz kojeg su naši navakiri izgradili zidine (kwôre) utvrdjenog grada Korintija (Uri-Kworÿta) kojega su ruševine dosad najveće na našim otocima. Ta neistražena gradina na otoku Krku stvarno postoji do danas izmedju Vrbnika i Baške na Artu Sokuõl (poluotok Sokol) i pod njom na obali stalno vrelo.

Po predaji su ti pomorci donesli kod nas glagoljicu i po njima se na otoku Krku zove niz toponima: otočić Matãan, uvala Matanòva, rt Artamatân, vrh Varmatân, gradina Matanistân, gradska obala Matâni u Krku itd. U krčkoj pomorskoj predaji je ta legendarna matanska flota pri dolasku iz Sredozemlja u Jadran preslikana i u dva zviježdja na nebeskom svodu. Zato se na rubu južnog horizonta iznad Dalmacije odakle su Mitani uplovili na Jadran, zviježdje Južna Ladja na Krku zove žvezdÿtje Noãvi-Matâne ("zvijezde Matanskog brodovlja"), a u njemu su glavne pripadne zvijezde Marjakÿr (Naos) i Navakÿr (Suhael). Takodjer je još i u zenitu zviježdje Veliki Medvjed na više naših otoka od Krka pa do Visa nazvano "Šedân-Brodih" (7 brodova): na Krku su poznata još i imena pripadnih zvijezda, a to su po veyskoj predaji nazivi onih brodova koji su preplovili od Crnoga mora sve do Jadrana i tu su naselili 6 glavnih Kvarnerskih otoka: Sionoãv (= Dubha), Mićanoãv (Phekda), Noavÿna (Alioth), Dragãar (Alkaid), Dvõydi (Mizar + Alkor), Šwêra (Merak) i 1 zaboravljen jer je taj brod putem potonuo na Kreti.

Nastavak te legende odnosi se na ranoantičke sukobe i dosta podsjeća na starogrčku Ilijadu i pad Troje, ali je naš epski prikaz baš obratan iz motrišta napadnutih gradjana, a protiv primitivnih razbojničkih osvajača. Nakon doselidbe i izgradnje grada su pomorski Matani kroz duga stoljeća sretno živjeli u bogatoj Korintiji, ali jednog su dana pod taj grad doplovili divlji i opasni gusari pa da prevare gradjane, iznesu iz gusarskog broda (šundrôn) veliki mrtvački lijes uz zamolbu njihova šundrakÿra (gusarskog vojvode) da ga blagoslove u gradskom Hramu i pokopaju na njihovu groblju. Nakon otvaranja gradskih vrata, gusari u Hramu naglo razvale lijes pun oružja, pobiju većinu gradjana i zapale grad, pa je iz ruševina gorućega grada khârv (krv) poklanih tekla u potocima sve do mora. Tad su se malobrojni preživjeli Matani razbjegli diljem otoka i nakon odlaska gusara su osnovali današnja naselja od Omišlja do Baške. U domaćoj pomorskoj tradiciji je ta legenda preslikana i na nebeski svod, gdje se zviježdje Strijelac čakavski zove Šûndre s pripadnim zvijezdama Šundrôn (Ascella) i Šundrakÿr (Khaus). Taj staročakavski naziv "šûndre" (razbojnici) odgovara ranoperzijskom xunder i indovedskom šudra u sličnom značenju.

Oskudni tragovi dijelom sličnih mitova o zauzeću i rušenju nekoga grada susreću se ponegdje na istočnom Jadranu, ali nisu nigdje tako bogati i arhaični kao tu na Kvarneru, a izvan Kvarnera je od te legende ostala raširena još samo poznata uzrečica "preko 7 mora". Matani je inače antički romanski oblik iz ranijega prapovijesnog imena za ranoarijske Mitanni. Spomenuti ranohrvatski admiral iz te legende je možda bio stvarna poviesna osoba, jer se i u bizantskim carskim analima početkom 7. st. spominje slavenski "arhont Khadzon" koji je u napadu na Bosporu predvodio hrvatsko brodovlje, kad je ranohrvatska flota iz Crnoga mora, u savezu s perzijskom vojskom sasanidskog kralja Khosrova II. napala Bizant, ali je bila odbijena. Potom ti brodovi vjerojatno nastavljaju do Jadrana i pritom napadaju Atiku i Peloponez u Grčkoj i Sipont u južnoj Italiji (Vatikanski arhiv). Admiral Khadzon je vjerojatni predak kasnije dinastije Khadziki (potom slavizirani Kačići) čiji su banovi u 12. i 13. st. iz Omiša vladali samostalnom Orontskom banovinom (tzv."Neretljanska kneževina" jugohistoričara). Dolazak Prahrvata iz Crnoga mora je i poviesno vjerojatan, jer ih tamo oko Azova i Krima prvo spominju 2 grčke ploče iz luke Tanais oko god. 200 (Latyšev 1890), potom ih još tamo navodi Orosius Presbyter u 5. st. i Zacharias Rhetor u 6. st. Drugdje na Jadranu danas više nisu poznati tragovi neke slične legende pa izgleda da je ovo na Kvarneru dosad jedino očuvano nalazište. Niže u prilogu se daje i originalni staročakavski tekst pripadne legende pod izvornim naslovom: Povêda ud_Matânih navakÿreh tar Urih-Kworÿta.

Povêda ud_Matânih navakÿreh

Povêda ud_Matânih navakÿreh tar Urih-Kworÿta: ˙˙ Vô_eš seunâ štoâra povêda ud_parvànjeg vêyskog navÿga vaõn Pônt tar_Levânt. Vaunê parvànje vrymjâ štoâri Veyàne bìhu stavâli koti_Matâne navakÿre vazahõy ud_Pônskeh Hlâmi kadÿ_eš unê muõri Mićapônt˙ Undÿ Matâne bìhu navigàli tar_peškàli, taroscè esu_yzdìli kolotôrno na_yzdèneh vanêh zihòdneh pustòših. Kadâ unên eš_prìšlo vrÿme za_âryu zminìt, unên glavâš Harvâtje Marjakÿr eš_dâl prontàt unê šèsne noâvje ud_šedmòri vèle mihyrûni (caterèć danàski jadrîlci) ky_esû sezvâle˙ Sionãv ud_marjakÿra, parvãd Šuêra, vèli Dragãar, štoâra Noavÿna, Mićanãv, duplÿca Dvõydi tar_uõn šêdmi cigòvo ymê eš_pozâbjeno, aš_seyõn eš_putên potunÿl. Jenôg šèsneg dnevâ va_protulèti, seunê navakÿre esû zakantàli švojû goângu ˙˙Marjàni – Marjàni˙˙, sekâ šûrma sejê imbarkàla va_švojû noãv tar_esû udmolàli cìme va_pôrtu, oscé esu_udpârli mihÿrje (caterèć danàska jadrâ). Ontrátt seunê noãvje bìhu šlećà tar_potlèn unê esû mihyràli letodân škrôzi šète muõri šuê do_segâ Karkâ. Va_semû dàlgen navÿgu seunê nebêšne navodÿla unên bìhu žvezdÿ tar_nasvalÿto Tohôrnica (caterèć danàska Tramuntâna)˙ kadâ esu_pârtili va_Tjarnemorù unâ eš_bîla zâda po_karmÿ, ma_kadâ esu_arivàli va_Sinjemorù unâ eš_bîla šprÿda po_prôvi.

Parvô esu_mihyràli vapolnèb zi_bùron va_jadrâh škrôzi unê Bùke ud_Hiršôna tar_esû vlêzli va_unê vètje Tjarnemôri, kadÿ eš_vît va_zihòd unê vàrhe šenygàve ud_Pônskeh Hlâmi. Undÿ esu_pasàli lajunâ artÿna Hiršôn, Dunãyške kukûrje tar_Pônske krâje, kadi_nÿ vètjeg pôrta ninè nãvih. Potlèn esu_pasàli lajunè Pônske-Uri, oscé unê mîće muôri carekû Mejpônt tar_škrôzi Pônske Bùke esu_vlêzli va_unê teplè Garskemôri (caterèć danàs Egêjsko môre), kadÿ navigâju tar_peškâju unê gârske noãvi. Undÿ esu_pasàli lajunà vèla artÿna Hatÿa, mejunê Gàrske Skôpje tar_unâ vèla înšula Kandÿa. Undÿ va_Gàrsken morù esu_imèli havârje, perkè unên šêdma noãv va_nivêri eš_potunìla tar_unê navakÿre pjutòšto esû sezbarkàli vaunâ înšula Kandÿa tar_undÿ bìhu oštàli zyvìt mejunêh Kandyâneh. Undÿ va_Gàrsken morù esû se_komodàli niko_vrÿme tar_potlèn esu_šlićà.

Inòki šeštòri noâvi potlèn Kandÿe esu_zilêzli zi_Garskemorà tar_esû vlêzli vaõn kulàp ud_Velemorà (caterèć danàske Mediterân), oscé undÿ esu_pasàli lajunâ Artagârska (caterèć danàska artÿna Peloponêž) tàr poli_valâde ud_Korÿnta. Undÿ esû pjutòšto navigàli dàlgo ud_krâjeh, kadÿ unên bìhu peyãr tar_padrôn uõn Khulàp tar_Macarôl, ky_unên eš_sigurâl cûda rybôj za_ÿšt. Kûntra ovêh dobrêh yâmni, unê esû popadàli tar_ruinàli hudòbne mòrne mràti kakô Štrigũn tar_Orkũul zi_šyûnih, nivêrah tar_vèleh marètah. Kadâ esu_pasàli uõn kulàp ud_Velemorâ, unê esû mihyràli lajunâ artÿna ud_Artalÿah tar_esû vlêzli vaunê Sinjemôri, caterèć danàske Môre Adriânsko. Undÿ esû šèsno navigàli vatohôr z’jûgon va_jadrâh lajunê Krâje Vlahÿske tar_mejunê šèsne skôpje ud_Delmatÿe, kadÿ eš_vît vatohôr unê vàrhe šenygàve ud_Vlahÿskeh Hlâmi. Najpòtle esu_pasàli mejunê înšule Ošôr tar_Velaskopâl tar_spodžimÿ šeštòri noãvi esu_prišlÿ vaõv Kvarnâr, kadÿ_eš vazahõy unâ artÿna Yštrâ tar_vazihòd helãm Belevÿć.

Sẽy navakÿre zisebûn esu_parnèšli oscé Gan-Veyãn tar_glagôlsku bùkvicu vaõv Kvarnâr. Ve_navakÿre ovdÿ esu_finìli šuõj dàlgi navÿg tar_esû sezbarkàli sekÿ noãv va_jenôj înšuli ud_Kvarnarà˙ Harvâtje Marjakÿr zi_švoÿn mihyrûnen Sionãv eš_zibrâl za_stavàt sionvèli skopãal Khârk. Kadâ Matâni navakÿre bìhu parvÿć prišlÿ naõn skopãal Khârk, sÿa înšula ontrátt ny_bîla kamênska koti_danàs, leh_bìše pjutòšto pokrÿta zi_želènun tarvûn kadÿ eš_pâšlo cûda žloâteh kÿšjeh keunê eš_têndila unâ šèsna Divÿca va_bokâni barhâni. Matâne esu_utêli undÿ storìt švoẽ ûri tar_Divÿca eš_unên zibràla šèsno meštô za_zidàt poli_bujmèra z’vodûn, vaõn sionzihòdni ârt ud_Karkâ carekû Sokuõl. Meytên Divÿca eš_unên zikratìla setornàt tar_gledìt unê žloâte kÿšje, ma_Matâni nišuné baćilàli uõv impâć. Kadâ unê esû_se ubarnùli, seunê kÿšje va_hÿp esû_se transformàle va_unê bokâne kôguli tar_potlèn tegâ siõn skopãl Khârk eš_pjutòšto kamênski. Potlèn navakÿre esu_rabìli ve_kôguli za_zidàt švoẽ Uri-Kvorÿta.

Navakÿre Matâni va_artÿne Sokuõl poli_bujmèra parvô esu_udèlali švojû Vardÿnu tar-uõn têmpal (caterèć ćrÿkvu) tar_kolotôrno tegâ esu_storÿli švoẽ hÿše vaunê Uri-Kvorÿta (caterèć danàska Korîntija). Vasẽy šèsne ûri Matâni esû srÿćno zyvèli škrôzi dojdûće sêkuli šuê do_jenê vicère valetÿ, kadâ sejê skazâl uõn grûbi sinjâl koti_šamâna žuezdâ Tjarmãl va_polnèbni obzòvi. Matâni nisuné zvêdele sẽy cavjèni sinjâl ud_dojdûće hudòbi, ma_jutrôn zi_Sinjemorà eš_mihyrâl uõn tjârni šundrôn tàreš_akoštâl zipòd Urih_Kvorÿta. Unê šûndre esû sezbarkàle tar_unên šundrakÿr eš_prâvil Matânen ko_šûndre imê jenôg martvÿna tàr eš_iskâl aš_mòru unêg pokropìt vaõn têmpal tar_unêg pokopàt va_gràdnen gajèni (caterèć danàske cimìter).

Dusêvne Matâni esû ovû môlbu pryêli tar_šûndre zi_mihyrûna esu_zbarkàli unû vèlu kasèlu ku_esû parnêšli vaõn gràdni têmpal. Undÿ esû seslègli debòto šuÿ kurjôži gradâri za_vît ceremôniju, ma_šûnde esû zibùha udpârli unû kasèlu ka_bìše polnâ ud_sekôg orùzja. Ontrátt esû šûndre scapàli macâne tar_sjùlice va_kasèli tar_esû popàli seunê Matâne va_ovên têmplu. Taroscè kolotôrno têmpla va_Urih-Kvorÿta esû udèlali tremêndi pobõy tar_seunê gradâre esû pjutòšto vamorÿli. Potlèn esû ve_šûndre oscé vazgàli Uri-Kvorÿta tar_debòto šuê hÿše esu_ruinàli, taroscè danàska Uri-Kvorÿta esû najvêtja ruÿna na_înšulah ud_Sinjemorà. Unê cavjène potòki zi_karvicÿnu ud_zaklàneh tar_yadôvneh gradâreh esu_tocÿli škrôzi dojdûće dnevâ ud_gràdneh ruÿnah šuê do_morà va_vàlah ud_Velelukè tar_Malelukè. Kadâ esû šûndre rubàle tar_zvarnùle Uri_Kvorÿta, najpòtle unê esu_šlićà. Rÿdki yadôvni Matâni ky_esû se_bukšàli, alê ontrátt esu_stâli zvan_ûrih tar_esû pasàli ždrâvi, potlèn esu_pobÿgli ćà tar_unê esu_snovâli danàske stanÿšća na_Karkû ud_Bàške do_Omÿsja.˙˙

Va_navakÿrna povêda eš_špecyâlna ud_vêyske bascÿne vaõv skopãal Khârk tar_unâ danàska ny_požnàta va_inòkeh Adriânskih înšulah. Vêyske špomÿni ud_ovê povêde senahòde oscé va_polnèbneh nebâh, kadÿ eš_valetÿ cavjèna žuezdâ Tjarmãl. Oscé žvezdÿtje Noãvi-Matâne senahòdi poli_polnèbne obzòve tàr va_unên esû žvezdÿ Marjakÿr tar_Navakÿr. Taroscè poli_polnèbne obzòve esû žvezdÿtje Šûndre tar_vanêh sebliscê žvezdÿ Šundrôn tar_Šundrakÿr. Vu_povêdu nàmi eš_pjutòšto pravjâl Fabyãn Tomašić-Vêlnić.

Literatura

  • Theodosios Diakonos 962-963: De Creta capta (Θεοδόσιος 'ο Διάκονος: Ἅλωσις τῆς Κρήτης).
  • Curtis Neil Runnels & Priscilla Murray, 2001: Greece before history. Archaeological companion and guide 76, Stanford University Press, Stanford.
  • Andrej Nikolajevič Saharov 1982: Svyatoslav's Diplomacy. Meždunarodnye otnošenija, Moskva.
  • Vassilios Christides 1984: The Conquest of Crete by the Arabs (ca. 824), a turning point in the struggle between Byzantium and Islam, Academy of Athens.
  • Christos G. Makrypoulias, 2000: Byzantine Expeditions against the Emirate of Crete c. 825–949, Graeco-Arabica 7–8: 347–362.
  • George C. Miles 1964: Byzantium and the Arabs; Relations in Crete and the Aegean area, Dumbarton Oaks Papers 18: 1–32, doi:10.2307/1291204 [1]

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Egejski_Hrvati&oldid=36309"