Hrvatska najsjevernija gorja
Hrvatska najsjevernija gorja (najviši vrhovi zagorske i slavonske Podravine): - Razmjerno najsjevernija hrvatska gorja visoka oko nekih 900-1.000m, nalaze se duž jugozapadnih rubova Podravine tj. na sjeveru Hrvatskog Zagorja i tek malo južnije, na sjeverozapadu Slavonije. Od svih takvih uz Podravinu je iznad 1.000m najviši gorski greben zagorske Ivanščice, čiji se vrh Velka Ivanščica uzdiže do 1.061m.
Sadržaj
Ostala sjevernija gorja
Malo zapadnije od najviše Ivanščice je u nastavku još nešto niži greben Strahinščice, visok do 847m. S druge strane spram iztoka-jugoiztoka se na krajnjemu sjeverozapadnom rubu Slavonije, nad srednjom Podravinom izdiže Crni vrh do 861m iz Lisine gore, koja je krajnji ogranak na sjeverozapadu najdužega slavonskog lanca Papuk-Krndija.
Ostalo više sjevernohrvatsko gorje s vrhovima oko 1.000m većinom leži znatno južnije od rubne sjeverne Ivanščice i Lisine tj. uglavnom uzduž Posavine, npr. slavonski Psunj (984 m), zagrebačka Medvednica (1.034 m) i žumberački Gorjanci (1.181 m). Ipak i sjevernije od visoke Ivanščice se još bliže uz Dravu nalaze tek poneka razmjerno niža i pogranična zagorska brda, npr. Ravna gora (686 m), Kalnik (643 m), Macelj (719 m) i niži flišni Kolos (slov. Haloze, 623 m) koji je naše najsjevernije pogranično brdo uz Podravinu.
Najviša sjeverna Ivanščica
Ivanščica (jugosrb. "Ivanjčica") s glavnim vrhom Velka Ivanščica na 1.061m je razmjerno najviši rubni gorski greben uzduž jugozapadnog ruba Podravine. Ovo je najviša gora medju krajnjima jugoiztočnim ograncima Alpa, koje se dotle nastavljaju iz Austrije preko sjeverne Slovenije.
Ivanščica je ujedno u sjevernoj Hrvatskoj i najveći karbonatni gorski greben, pretežno gradjen od mezozojskog vapnenca, pa je i u njezinom reljefu djelomice razvijen najsjeverniji hrvatski polukras. Biljni pokrov je dielom sličan inomu sjevernohrvatskom gorju, ali zbog toga polukrasa sadrži i poneke južnije osobitosti nalik Dinaridima, pa je Ivanščica florno najbogatije osebujno gorje sjeverne Hrvatske.
Osobit biljni pokrov
Najdonji obronci pri podnožju većinom imaju uobičajene srednjoeuropske šume hrastova s grabom (Querco-Carpinetum betuli), ali se na južnim karbonatnim strminama i po klancima nalaze toplije oaze crnograba (Ostrya capinifolia) i čak poluzimzelenog graduna (Quercus virgiliana), ter na stienama južna paprat (Ceterach javorkeanum).
Na višim brdima Ivanščice su većinom bukove šume, ali po vapnenastim strminama i visinskim stjenovitim klancima još rastu južnogorski javor-gluhač (Acer obtusatum) i srebrna lipa (Tilia tomentosa). Na najvišima vapnasto-kamenim vrhuncima Ivanščice se uz ino rjedje bilje, još napose iztiču listopadni grmljaci dinarske krkavine (Oreoherzogia fallax), a na tjemenu kamenitih kraških vrhova posebni gorski travnjak Seslerietum sadlerianae.
Izrazito florno najbogatiji i vrlo osebujan dio Ivanščice je na jugozapadnoj strmini dublje usječeni klisurast kanjon Loborske reke, gdje uz ine dinarske riedkosti ponajviše rastu Ostrya carpinifolia, Acer obtusatum, Tilia tomentosa, Iris croatica, Arabis hornungiana, Primula auricula, Sesleria kalnikensis, Ceterach javorkeanum, itd. Stoga je ovo botanički najbogatije i osebujno mjesto iz cieloga savsko-dravskog medjurječja i bar dielom je nalik velikim južnima dinarskim kanjonima.
Zagorska Strahinščica, 847m
Strahinščica (izvorno-kajk.; jugosrb. "Strahinjčica") s najvišim karbonatnim vrhom na 847m, je smanjena zapadnija kopija u nastavku najveće zagorske Ivanščice. Ini su joj malo niži bočni vrhovi još Sekolje (740 m) i Goleš (685 m), ter ini oko 600m ili još niži. Na izornom rubu spram Ivanščice je Strahinščica razdvojena dubljim klisurastim kanjonom rječice Očura.
Biljni pokrov manje Strahinščice je nešto siromašniji i više jednolik, ali je uglavnom manjeviše sličan donjima i srednjim pojasima susjedne veće i bogatije Ivanščice. Tu zbog jednolikog reljefa dakako manjka vršni gorski pojas, a samo na iztoku spram Ivanščice je klisurasti kanjon Očura.
Gornji greben i sjeverne padine Strahinščice su biljno uglavnom slične inima običnim zagorskim brdima, dok su tu najosobitije jugoiztočne vapnenaste strmine npr. spram Radoboja i uz iztočni kanjon Očure. Ovdje uz ine obične vrste diljem Zagorja, mjestimice još rastu npr. crnograb (Ostrya), crni jasen (Fraxinus ornus), endemska trava Sesleria kalnikensis, itd.
Sjeverna slavonska Lisina
Lisina gora je krajnji sjeverozapadni i viši ogranak spram srednje Podravine, iz najdužega slavonskog gorja Papuk-Krndija (vrh Papuka: 953m). Najviši vrh ove izdvojene Lisine gore pokraj grada Daruvara je Crni vrh na 861m, koji je dakle znatno viši od poznatije i duže Krndije (tek 792 m) kojom se ovo slavonsko gorje Papuka završava dalje na jugoiztoku. Drugi je značajni vrh na Lisini još Dujanova Kosa (830 m), a krajnji najzapadniji ogranak Lisine i svega slavonskog gorja je razmjerno niži Petrov vrh (615 m) iznad samoga grada Daruvara.
Lisina gora je prastari silikatni greben i jedan od najstarijih na ozemlju Hrvatske. Lisina je izgradjena najviše od gnajsa, koji se je izdigao iz praoceana još u paleozojsko doba devona, pri tadanjoj ranoj Kaledonskoj orogenezi (devonskom izdizanju) istodobno s izdizanjem rane Škotske i Skandinavije. Stoga je ova Lisina gora, zajedno sa susjednim većim Papukom bila daleko najstariji dio ranoga hrvatskog kopna, koje se tada izdiglo još iz ranoga praoceana Panthalassa.
Onda na Zemlji još nije bilo dinosaura ni inih gmazova niti ikakvog drveća, a jedino i prvo tadanje kopneno bile su tu bili bezlistni grmasti Psilophyti, medju kojima su gmizale i grizle ih prve kopnene stonoge i škorpioni. Danas je ovdašnji biljni pokrov Lisine gore, zbog nepovoljnog i prekiseloga silikatnog tla tu razmjerno siromašan i dosta je jednolik bez naročitih osobitosti (spram puno bogatijih i biljno raznolikih sjevernih zagorskih brda).
Poveznice
Referenca
A condensed comparable compilation, almost from other correlated texts in actual Wiki.
