Hrvatski jezični kod

Marijan Horvat Mileković: Hrvatski jezični i genski kod (Kako se čuva ili gubi jezični identitet pri selitbenim gibanjima)

Uvod

Razmišljanje, razprava i iztraživanje etnokulture i pojedinih zavičajnih koriena - vodi nas, nuždno, u interdisciplinarnost. Jedna od prvih i najvažnijih stuba ili izvora identiteta u ljudskoj zajednici je jezik i govor. Postoji puno jezika na kojima nisu občuvani tekstovi, niti ima živih govornika. Ali i za njih svjedoče ostatki nadpisa, obično imena mjesta, nazivi rieka i sl. Primjerice, ciela južna Europa ima takovih jezičnih ostataka: iberski, galski, ligurski., venetski, mesapski, etc. Rekonstrukcijom ter tumačenjem takove gradje bave se posebne grane jezikoslovlja.

Jezični prostor ima velik utjecaj na sudbinu pojedinog naroda i njegove poviesti, utječe na identifikaciju naroda u prošlosti s kojom ga vežu odredjeni jezični ostatki. Prostor je vrlo važan za jezik, kulturu pa i ekonomiju pojedinog naroda. Prie svega znanstveniki, a potom i svi ini: kulturologi, intelektualci, umjetniki, političari, svekoliki puk moraju se odgajati i biti prožeti sa sviesti za odkrićem i osjećat odgovornost za tu starostnu, pradavnu svezu prostora, arheonalaza, mita i predaje i brige za cielu nasliedjenu bašćinu. To su neki od temeljnih razloga i odgovora na pitanje - zašto se neki ljudi bave jezičim ostatkima. Poviest nekog jezika ne može bit podpuna ako ne ima predhodno poglavlje o prvim substratima. Izim užih nacionalnih interesa istraživanja, postoji i širji stručni, lingvistički interes proučavanja substrata (ostataka). Tu se na terenu susreću oni rasprostranjeniji (t.zv. prestižni) jeziki i oni manje prestižni. Pravo znanstveno stajalište zastupa i gaji zanimanje za pojavu kao takovu (fenomenologija). Imati uvid u sve jezike; naravno po nuždnoj specializaciji ili sklonosti maksimalno elaborirat, selektirat i arhivirat nadjenu gradju. Tu nije bitna niti najbitnija, samo ona uža, nacionalna sviest i kategorizacija - nego obći uvid u sve pojave koje su se tiekom poviesti zbivale i koje se javljaju danas. Problematika jezičnih ostataka i tipologije je jako osjetljva. Zahtieva velike žrtve, trud, erudiciju, veliku lingvističiku i filozofijsku domišljatost, uz pomoć srodnih znanosti.

Hrvati kao apostoli indoeuropeistike

Hrvati su obstali kao narod zahvaljujući sviesti, znanju i čuvanju svojeg identiteta. Na burnom i nepredvidljivom putovanju od azijske pradomovine (Harauvatya) do današnje Hrvatske Države na Jadranskom moru, Hrvati su pronosili temeljni znamen po kojem se prepoznaju medju sebom i pred tudjinima - a to je jezik. Poviestne silnice, naravno, pokušale su i Hrvatima “pomiešati lončiće", zbunit ih i kaotizirat različitim "krticama” i “trojanskim konjima” - zatrti memoriju, izbrisat onaj prabitak ter ih dovest u ništavilo, nepostojanje. Ali slika zavičaja. i govor koriena (geni kameni) nisu se dali smesti: "Zavičaj je prie svega jezični zavičaj"- (Hans-Georg Gadamer).

Unatoč svim materialnim i jezičnim razaranjima, transkontinentalnim selitbama, silnim gubitkima pučanstva; unatoč zamoru i malaksalosti - Hrvatski jezik iako stalno potiskivan, ignoriran, pljuvan, gažen, gušen, ubijan i krivotvoren - ipak se uviek kao Fenix dizal iz pepela čuvajući pradavne izvorne oblike, imajući bistrinu i jasnoću, istodobno jakost i dragost izričaja. Tako se Hrvati nisu puno odmaknuli od indoeuropskog jezičnog prakoriena, dosljedni i naučeni sliedit istinu rieči, uronjeni u jezični kristal koji pokazuje sviet u zasljepljujućoj jasnoći, ili kako rece Heraklit: “Bliesak je ono što svime upravlja.." Rieči ako su prave, naprosto bliesnu u komunikaciji (Wittgenstein); Hrvati kao riedki pozemljari, prožeti i opečaćeni bašćinom, nose, štuju i po njoj postoje unatoč svim kulama babilonskim, contra svim geostrategijama programiranog kaosa, stvaranja novog svietskog poredka i uništavanja malih naroda i jezika (D. Domazet, 2007.).

Kad govorimo o indoeuropeističkom jezičnom korienu, treba reći nekoliko načelnih premisa kako ne bi bilo zabune što se pod tim misli. Indoeuropeistika kao jezikoslovna mega-metodologija i znanstvena disciplina situiranja preobilja podataka jezikoslovnih identiteta, doista se već stoljećima bavi osjetljivim područjem. Često je u nemaloj kušnji služiti se i ideopolitičkim interpretacijama, kao i katedarskom bezpogovornom nametanju nekih problematičih zaključaka, instrumentaliziranih tvrdnja, etc. Tako se je zbilo da je iz rečene komparativističke radionice izniknula objektivna prosudba i "odkrivenje slavistike" - što je onda poslužilo kao kapa nebeska i lonac za taljenje, za posve odredjene jezike namienjene odstrielu, t.j. brisanju njihove vlastitosti. U tom začaranom krugu etabliral se svojevrstni zakon i mač koji je optimalno u uporabi nad manje pismenim i neosviešćenim narodima. Da je indoeuropeistika uzmogla ostati na poželjnim i nepristranim načelima (“Sine ira et studio") i bez upliva ideopolitike, to bi za nju kao znanstvenu kategoriju i za sve porabnike njezinih intelektualnih iznašašća bilo daleko svrhovitije i opravdalo poželjni status.

Stranputice u memoriji

Negativni mitovi, lažna i krivotvorena poviest, nametnuti idoli i uzori - uviek su imali plodno tlo i prihvat, - poglavito kod naroda koji su stoljećima bili u robstvu, u državama kolonijama, u pučanstvu koje se pod zlehudim uplivom jačih gospodara ter manipulatora (“divide et impera”) nije uspielo do kraja osviestiti i uzdignut na višu razinu nacionalnog Bitka, biti gospodarom svoje sudbine, identiteta i obstanka. Tako se i Hrvatima prečesto dogadja brzi zaborav svoje poviesti (ne samo one daleke), naivno opraštanje zločina koje im učiniše bliži i dalji susjedi (“komšije”), lagkovjerno oduševljavanje tudjim vriednostima, euforično idolatrijsko srljanje u maglu, klicanje Zlatnom Teletu, etc. Čini se kako ni najjednostavnija logika, što je ujedno i vrh obće životne mudrosti, ne stanuje u srdcu i umu mnogih nasih sunarodnjaka. Uz obći nehaj, neznanje i ravnodušnost Hrvate je podjarmila i slavenomanija, lukavo stupnjevano i dozirano: ilirci, panslavizam, Slaveni, sveslavenstvo - Pa vukopis, pa titomanija, pa antifašizam, potrošački mentalitet, nove tehnologije, liberalizam; matrica "kruha i igara" vodi svoj nezaustavljivi ringišpil.

Smatra se kako su prvi auktori pojma “Slaveni” Jordannes i Prokopie, a poviestniki se slažu da je to ime izmislila bizantska diplomacija u doba Justiniana. Tako i pojam Slavena koji mnoge, pa i učene osobe percipiraju kao etnonim, Hrvatima je prišiven i kao težak lanac ih guši, ne da do zraka, do pravog reda stvari, do sloge kako bi hodili, stvarali i živili u svojoj autentičnosti.

Svi priepori, akademski sofizmi, sva ta sinekurna dogmatska sviest - do naših dana pretvorila se u obću intelektualnu prostituciju, pravi psihički teror. Tiransko odžavanje laži i izpraznosti, bljutavim ponavljanjem i stoljetnim pranjem mozga, ostavila je u narštajima pogubni pečat. Stigma Slavena, kao najveća etnogenetska i znanstvena laž, svojim napuhanim habitusom ruši i onaj minimum akademskog i ljudskog dialoga, suživota različitosti, stalnom netrpeljivom, fanatiziranom i agresivnom kampanjom paradigme “hejslaveni” daje pljusku onoj Aristotelovoj vrhovnoj sentenciji koja proklamira kako sve što jest teži Dobru. Pa ipak i opet, ne treba klonut duhom. Gdi je velika pogibelj, tu raste i ono spasonosno. Kada bi bila istinita činjenica da su Hrvati Slaveni, zašto ju onda iz posve razvidnih središta moći - treba uporno i stalno, zagrižljivo i nasilno - svakom naraštaju ponovo, jučer danas i sutra - nalievat u glavu, unatoč svim protivnim objektivnim znanstvenim nalazima i dokazima (primjerice biogenetika)?! Zašto ta slavenomanija ima i dalje veći dignitet u prosječnoj gradjanskoj sviesti, nego autentični hrvatski identitet, kojeg bi trebali produbljivat i izgradjivat ter se ponosit. njim!? Zašto se Hrvati ne mogu snaći u izcrpljujućim "igrama bez granica" - oko jezika, poviestnih i vjerskih svetinja, političkih čelnika? Zašto se Hrvati pristaju ucjenjivat debilnim floskulama kako moraju, čim “uđu” u javnu arenu, zaboravit svoj govor ditinstva i materinski jezik svojih predaka, a što brže naučit in usvojit jezik svojih susjeda, kolonizatora, tlačitelja i "gospodara svieta"?!

U toj umiljatoj igri zaborava vrhunsku ulogu imaju i "hrvatski jezikoslovci" svih naraštaja. Intelektualci su uglavnom velika djeca, štreberi, pospanci, povodljivci, nekreativne muhe koje zuje uokolo, ter žicaju mrvicu love za preživljavanje, pa im štogod lokalni moćniki i dobace sa stola. Mali čovjek traži oslonac u materialnom probitku, zabavi i zadovoljenju svakodnevnih potreba. Podložan je medijima i sliepo vjeruje prvom budalašu koji mu obeća “bolji život”, samo nek "glasa" za njega.

Za razliku od Katarine Frankopan (1625.- 1673.), aktualni hrvatski zombiji i klonovi, orjunaši, izrodi, idolopoklonici, sluge i ništkoristi, bacili su ponovo Hrvatsku na koljena, uveli nas u Balkaniju, obdarili opet Novosadskim pravopisom (i to: Matica Hrvatska!), i opet smo hej-slaveni, po šumama i gorama. Netko bi rekal: za ne vjerovat. Jesmo ludi ili sanjamo!?

I na kraju, unutar priče - bilo bi dobro u cilju zdravog i samosviestnog života, da si Hrvati kušaju izgradit, osnažit i održavat duh zajedničtva i slike nekih identitetskih stožera - kako bi barem u sebi presjekli poplavu globalne zbrke koja nas hoće pokorit bezsmislom: Možemo biti barem toliko domoljubi i nacionalisti, kakovi su primjerice Englezi, Francuzi i Židovi! Trebamo čuvat i pronosit intelektualnu crtu od Marka Marulića Marula do Marka Perkovića Thompsona! Štovat velebni lanac hrvatskih velikana od kralja Tomislava do generala Gotovine! Biti u "điru" od Bagistana, preko Tanaisa, Biele Hrvatske, srednjoviekovne Hrvatske Kraljevine, preko Bleiburga do Tudjmana ... !

Referenca

Digest of a lecture by M.H. Mileković at symposium "Origin of Croats", held in Pregrada, November 2009 (available by GNU-license).