Hrvatsko-dinarske krkavine

Hrvatsko-dinarske krkavine (Rhamnus, Frangula i Oreoherzogia na krasu): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat izvornika i auktora.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić (Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, Selčina 10
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica - Rhamnaceae (Frangula & Oreoherzogia)

ABSTRACT

Croatian-Dinaric Rhamnus (Frangula and Oreoherzogia in western Balkans): Among Rhamnaceae of Dinaric Alps, the most interesting endemics there are e.g. Rhamnus orbiculata, Rh. intermedia, Rh. wolosczakii (R. cathartica X intermedia), Frangula anceps (F. alnus X rupestris), all growing in Rhamno-Prunetea scrub, then also Oreoherzogia mulleyana and Or. pumila subsp. velutina in upper timberline (Oreoherzogietalia). The Mediterranean evergreen maquis (Pistacio-Rhamnetalia alaterni) at Adriatic coast and islands includes also Paliurus spina-christi, Alaternus glabra, and Al. myrtifolia.

U v o d

Porodica Rhamnaceae sa šezdesetak rodova i blizu 300 vrsta proširena je pretežno u tropima i subtropima, tek s malobrojnim sjevernijim rodovima (Rhamnus s.ampl.) do umjerenog pojasa Holarktisa. Od toga u jugoistočnoj Europi i kod nas raste 6 rodova i to 2 iz grupe Paliureae na sjevernoj granici (Paliurus i Ziziphus) i 4 iz grupe Rhamneae (Rhamnus ampl.): uži rod Rhamnus s.s., Alaternus, Frangula i Oreoherzogia. U ovoj porodici je razmjerno manje odporan na sušu, vjetar i kameni kras tipski rod Rhamnus s.s., dok su ostali srodni rodovi kod nas prosječno odporniji na vjetar i kameni kras. Kod nas su uz Jadran razmjerno neodporne i većinom ograničene na poluvlažne zavjetrine izvan krasa ili na flišu Rhamnus cathartica L. i Frangula alnus Mill.

Tipski rod Rhamnus (krušina)

Širi rod Rhamnus ampl. (skupina Rhamneae - krušine) obuhvaća stotinjak raznih vrsta u tropima do umjerenog pojasa Holarktisa. Uži tipski rod Rhamnus s.s. (hr. krušina, srb. pasdren, engl. buckthorn, njem. Wegdorn, fran. nerprun, rus. krušina, grč. rhamnos, turs. aladjir), kod nas ima desetak svojta i to je naš najveći zastupnik porodice Rhamnaceae gdje obuhvaća polovicu domaćih vrsta. Medju ovima su posebno i naša 4 primorska endema: Rh. intermedia, Rh. orbiculata, Rh. X malyana i Rh. X wolosczakii. Važnije su naše svojte na Dinarskom krasu:

Tipična Rhamnus cathartica s.s.

Obična krušina, Rhamnus cathartica L. s.s. (Rh. spinosa Gilib.): To je najpoznatiji, sjeverni kontinentalni zastupnik i prototip užeg roda Rhamnus s.s. Proširen je kroz srednju i sjeverozapadnu Europu do španjolskog gorja, Rusije i zapadnog Sibira. Većinom raste u ekotonu šumskog ruba i zamjenskim degradiranim trnjacima Prunetalia. Kod nas je najčešći u kopnenom zaledju, dok na primorje silazi tek do submediterana, uglavnom na flišu uz gornji Jadran u sjevernoj Istri i Vinodolu. Južnije ga na sličnim staništima većinom zamjenjuje drugi prijelazni križanac Rh.X wolosczakii (vidi niže).

Rh. intermedia (Rh. adriatica)

Jadranska krušina, Rhamnus intermedia Steud.& Hoch. (= Rh. adriatica Simk.; trnovina, crni trn, Kvarner: črnitàrn, crnogor. "alađir"): Ovo je istočnojadranski primorski endem od Istre do Albanije, koji raste u submediteranskim šikarama Paliuro-Petterion diljem istočnojadranskog primorja i naših sjevernih otoka.

R.wolosczakii (cathartica-intermedia)

Kvarnerska krušina, Rhamnus X wolosczakii Karp. (Rh. cathartica X intermedia Karp.): To je prijelazni introgresijski križanac između kopnenoga sjevernoga tipa Rh. cathartica i jadranskoga primorskog Rh. intermedia. Raste kod nas kao hibridni endem na dodirnom pojasu oba roditelja uz sjeverni Jadran, većinom na flišu u srednjoj Istri i Kvarneru npr. Vinodol do Ravnih Kotara (dok južnije u Dalmaciji uglavnom izostaje).

Rhamnus orbiculata (Rh. illyrica)

Dalmatinska krušina, Rhamnus orbiculata Pant. (Rh. illyrica Gris.: Beck, Rh. malyana Karp., Rh. sagorskii Born.): Ovo je južnodinarski endem u primorskim crnoborovim šumama Orno-Pinion nigrae na kraškomu primorskom gorju u Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori.

R. malyana (R.cathartica X illyrica)

Malijeva krušina, Rh. X malyana Karp. (R. cathartica X orbiculata Karp.): Ovo je prijelazni introgresijski hibrid izmedju sjevernoga kopnenog tipa R. cathartica i južnodinarskog R. orbiculata. Raste kao južniji primorski endem u kraškim kanjonima Hercegovine.

Rhamnus tinctoria (Rh. lycium)

Crna krušina, Rhamnus tinctoria Wald.& Kit. (Rh. lycium Scop., Rh. saxatilis subsp. kummerleana Karp., Rh. "saxatilis" auct.balk.), raste u gorskim šibljacima kao širi visinski poluendem jugoistočne Europe, npr. kod nas u sjevernoj Istri, Lici, Hercegovini itd.

Dodatak: R.rhodopaea (v. pubescens)

Balkanska krušina, Rh. rhodopaea Velen. (R. infectoria var. pubescens Gris.; pasdren, alađir): To je istočniji visinski endem jugoistočnog Balkana na silikatnom gorju u Srbiji, Bugarskoj, Macedoniji i sjevernoj Grčkoj. Na sjeverozapadu Turske još obuhvaća i Rh. rodopaea subsp. anatolica Boiss.

Južni tvrdolisni Alaternus (komorika)

Tvrdolisna komorika, Alaternus (Rhamnus sect. Alaternus, Rh. "alaternus" ampl., Dalmacija: "komorika", Kvarner: "komorić", Istra: "monjen", fran. alaterne, grč. phylike): Od novijih izdvojenih rodova iz širje grupe Rhamnus ampl., ovaj je zbog južnijeg areala i težega europskog uzgoja dosad razmjerno najmanje analiziran i dokumentiran, pa ga zato približno polovica (većinom sjevernih) auktora još formalno navode u okviru šireg roda Rhamnus ampl.

Južniji tvrdolisni rod Alaternus uglavnom raste oko širjeg Sredozemlja i tu sadrži desetak raznih pripadnih svojta s najvećom raznolikosti u Španjolskoj, sjeverozapadnoj Africi i susjednim atlantskim otocima, dok kod nas obuhvaća tek 2 glavne svojte: južniju mediteransku Alaternus glabra uglavnom u Dalmaciji i zapadnomediteransku Al. myrtifolia najviše na Kvarneru.

Alaternus glabra (Rh. alaternus)

Prava komorika, Alaternus glabra Mill. (Rhamnus alaternus L. s.s.non auct., grč. kitrinoxylon): To je glavni sredozemni prototip južnog roda Alaternus, proširen po sjevernoj Africi, Levantu, sredozemnim otocima i južnijim obalama Španjolske, Italije, Grčke i Turske. Kod nas raste na dalmatinskoj obali, južnoj Istri i većini jadranskih otoka do Kvarnera.

Ovo je jedan od dominantnih grmova u južno-sredozemnim tvrdolisnim makijama Pistacio-Rhamnetalia alaterni. Od inih srodnika se izdvaja: višim rastom snažnog grma ili drvca s razvijenim glavnim deblom i uspravnim granama, većim višegodišnjim listovima koji su na rubu cjeloviti do valovito-narovašeni (ne pilasto-nazubljeni), cvjetovi su grupni zajedno po 2 - 5, a plodovi krupniji.

Alaternus myrtifolia (mali komorić)

Mali komorić, Alaternus myrtifolia (Willk.) Nym. (Al. glabra subsp. myrtifolia P.Fuk., Rh. alaternus ampl. subsp. myrtifolia Nym.; na Krku i Rabu: "komorŷć"): Ovo je niži poluzimzeleni grmić sjeverozapadnog Sredozemlja, gdje raste u Španjolskoj i južnoj Francuskoj, a najistočnije kod nas do sjevernog Jadrana: npr. velebitska obala Jurjevo-Klada, pa Stara Baška na jugu Krka i najobilnije otok Sv.Grgur. Raste uz sjevernu granicu eumediterana, na olujnim i zasoljenim obalnim strminama s jačom burom pojedinačno u poluzimzelenim pseudomakijama.

Od proširenoga južnijeg tipa A. glabra s.s. izdvaja se taj A. myrtifolia: listovi sitniji i samo poluzimzeleni, kraći srcasto-trokutni i na dnu zaobljeni, na rubu grubo napiljeni s bodljikavim zubcima, cvjetovi pojedinačni, plodovi sitniji, uz niži rast puzavo-jastučastog grmića bez glavnog debla, s rašljasto-mrežasto prepletenim granjem.

Rod Frangula (krkavina) na krasu

Krkavina, Frangula (Rhamnus subgen. Frangula Dippel), prvi je bio izdvojen kao posebni rod izvan širje grupe Rhamnus ampl. i uglavnom je većinom prihvaćen u botanici i šumarstvu. Obuhvaća dvadesetak termofilnih vrsta u južnoj Euraziji do Kine i najviše njih u Americi, gdje je proširena od USA kroz Ande na jugu sve do Čilea. Kod nas sadrži 3 svojte: Fr. alnus, Fr. anceps i endem Fr. rupestris.

Tip Frangula alnus s.s. (pasdrien)

Obični pasdrijen, Frangula alnus Mill. (Rh. frangula L.) je prototip tog roda i najsjevernija vrsta roda po srednjoj i zapadnoj Europi, gdje raste uglavnom u vlažnijim šumama. Ovaj acidofilni mezofit je najčešći u sjeveroj Hrvatskoj, a na Dinarskom krasu je rjeđi i tu je većinom ograničen na vlažniji fliš ili na aluvij u rječnim dolinama. Do primorja silazi rijetko uz sjeverni Jadran, npr. na flišu Slovenskog primorja, sjeverne Istre i Vinodola, a na jadranskim otocima uglavnom izostaje. Južnije uz Jadran u Kvarneru i kopnenoj Dalmaciji ga većinom zamjenjuje odporniji prijelazni križanac Fr. anceps (F. alnus X rupestris).

Fr. anceps (F. alnus X rupestris)

Jadranska krkavina, Frangula X anceps Beck (Fr. alnus X rupestris Fuk., Rhamnus nikolae ampl. ?): Ovo je prijelazni oblik i jamačno introgresijski križanac izmedju obične i kraške krkavine. Raste kao naš primorski endem uz sjeveroistočni Jadran u pojasu preklapanja roditeljskih areala: Istra, Vinodol, Krk, uz Zrmanju, Ravni Kotari i dr.

Raste do umjerenih privjetrina s blažom posolicom, najviše u primorskim vlažnim šumama (longoze) Periploco-Quercion i znatno je odpornija na sušu i vjetar negoli tipska Fr. alnus s.s. Ovoj svojti je vrlo slična (možda i sinonim ?) Fr. alnus subsp. nikolae Fuk. (Rh. nikolae Simk., Rh. albanica Penzes) iz južne Dalmacije (Pelješac, itd.), Crne Gore i Albanije.

Frangula rupestris (kraška krkavina)

Kraška krkavina, Frangula rupestris (Scop.) Schur. (Rhamnus wulfenii Hoppe, grč. leibadorhámnos): Ovo je taursko-dinarski kraški relikt, proširen od naših primorskih Dinarida kroz Albaniju, Grčku, Bugarsku, Tursku, Kurdistan i južno Zakavkazje sve do iranskih Dinarida (Kuhhaye-Dinarun).

U jugozapadnoj Aziji je ova značajna za reliktne cedrove šume Querco-Cedretalia, a na Balkanu za borove šume Erico-Pinetalia s.lat., kod nas najviše u submediteranskoj svezi Orno-Pinion. Na primorskom krasu raste do jakih burišta i dobro podnosi eolsku posolicu.

Oreoherzogia (Rh. "alpina" ampl.)

Žestika, Oreoherzogia Vent. (Rhamnus sect. Rhamnastrum Rouy, Rh. "alpina" auct.ampl.; Lika: "žestika", rus. žestka, srb. ljigovina, grč. rhamnos platifylos): Taj noviji rod obuhvaća desetak visinskih svojta iz širje grupe Rhamnus ampl., koje uglavnom rastu na gorju južne Europe i ponajviše u jugozapadnoj Aziji, a u Kaliforniji im je još srodna Rh. crocea Nutt.

Konzervativni engleski i skandinavski auktori ga još ne prihvaćaju kao posebni rod i smatraju ga tek sekcijom kompleksnog roda Rhamnus ampl., dok se u južnoj i istočnoj Europi i Aziji već vodi kao pravi rod Oreoherzogia (npr. u njemačkoj, ruskoj i inoj literaturi). Kod nas na Dinarskom krasu rastu 4 pripadne svojte: sjeverno-kopnena Or. fallax s.s., jugozapadna primorska Or. mulleyana (ssp. liburnica), zapadnodinarska visinska O. pumila ssp. velutina i srednjodinarska kanjonska O.p. subsp. illyrica.

Or. pumila subsp. velutina

Planinska žestika, Oreoherzogia pumila (Turra) Vent. subsp. velutina (Born.) Vent. (Rh. hirtifolia M.Gan., Velebit: "mića žestika"). O. pumila ampl. obuhvaća tri podvrste:

• Na Alpama raste poluodporni psihrofilni tip subsp. pumila (s.s.).
• U Sloveniji i Hrvatskoj od Julijskih Alpa do Dinare je najodpornija subsp. velutina, koja raste na olujnim kamenim grebenima visinskog krasa iznad gornje granice šume, u zajednici Arctostaphylo-Sorbetum chamaemespili na jakim burištima.
• U kanjonima Hercegovine, Crne Gore i Albanije raste poluodporna mezotermna subsp. illyrica Šilić.

Tipska Or. fallax s.s. (žestika)

Tipska obična žestika, Oreoherzogia fallax (Boiss.) Vent subsp. fallax s.s. (Rhamnus fallax Boiss.): To je sjevernobalkanski gorsko-kopneni endem nutarnjih Dinarida i srednjobalkanskog gorja, od Slovenije kroz Hrv.Zagorje, Gorski Kotar, Liku, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Sandjak, Kosovo, Albaniju do Macedonije. Raste većinom na karbonatnom krasu u gorskim šumama Dentario-Fagetalia, u Hrvatskoj najsjevernije do zagorske Ivanščice.

Od srodnih južnijih svojta roda Oreoherzogia, izdvaja se: veliki listovi (10-16 cm) su meko-zeljasti i tanji-opnasti, na vrhu izduženo-ušiljeni i na bazi zaobljeni do srcasti tj. naglo suženi u peteljku, a na rubu su pilasto-nazubljeni s trokutasto-šiljastim zubcima (ne cjelovita ruba).

Or. mulleyana (ssp. liburnica)

Primorska žestika, Oreoherzogia mulleyana (Fritsch) Vent. (O. fallax ampl. subsp. liburnica Fuk., Rhamnus mulleyana Fritsch, Or. fallax X pumila ssp. velutina Vent; Velebitsko primorje: "žestika"): Ovo je sjevernojadranski endem i odporniji primorski kserofit, koji na jugozapadnoj granici areala zamjenjuje poluodporni gorsko-kontinentalni tip O. fallax (subsp. fallax s.s.). To je primorski endem jugozapadnih Dinarida od Slovenskog primorja do Zrmanje: Nanos, Javornik, Ćićarija, Obruč, Vinodol, Senjsko Bilo i Velebit.

Raste na kamenitim strminama i olujnim grebenima do jačih burišta u vršnim grmljacima Oreoherzogio-Berberidetum croaticae i u primorskim jelovim šumama Orno-Abietetum. Spram kopnenog tipa O. fallax s.s. se ova izdvaja: duplo sitnijim kožastim listovima (7-12 cm) koji su eliptično-jajoliki, na vrhu tupo-zaobljeni (ili jedva kraće-ušiljeni) i na rubu cjeloviti do valovito-narovašeni (nisu nazubljeni), kao i višim rastom snažnijeg grma do 4m s uzdignutim do uzpravnim granama.

Oreoherzogia istočnijih planina

Oreoherzogia ima glavni i nabogatiji razvojni centar na gorju jugozapadne Azije, gdje je prije tek približno označavana kao najširi grupni Rhamnus "fallax" ampl. (koji tipski ne raste u Aziji), ali su kasnije tamo izdvojene još ine posebne, uglavnom odporne svojte koje većinom rastu na kamenim gorskim grebenima:

• Or. sibthorpiana (Röm) Vent. i Or. guicciardii Vent. u Grčkoj.
• Or. taurica Vent. na gorju Taurus u jugozapadnoj Turskoj.
• Or. imeretina (Both.) Vent. u južnoj Rusiji i Zakavkazju.
• Or. libanotica (Boiss.) Vent. na gorju Libanona.
• Or. conifolia Vent. u Kurdistanu i Iranu, itd.

Južne Paliureae uz Jadran

Izim širjeg roda Rhamnus ampl. (Rhamneae), uz obale Balkana i na Jadranu rastu još 2 roda i pripadne mediteranske vrste iz južnije subtropske grupe Paliureae: Paliurus spina-christi i Zizyphus jujuba.

Paliurus spina-christi (drača)

Južni rod Paliurus (drača) obuhvaća desetak vrsta u Sredozemlju, Africi i južnoj Aziji, a u južnoj Europi i kod nas raste samo jedna: P. spina-christi Mill. (Rhamnus paliurus L., P. aculeatus Lam., P. australis Gaert.; Dalmacija: "drača", Kvarner: "beli trn", na Krku: "belatãr", njem. Christdorn, fran. porte-chapou, rus. derži-drevo, grč. paliouros, perz. diraht). Drača na Balkanu raste pretežno u kserotermnim submediteranskim trnjacima Paliuro-Cotinetalia.

Ziziphus jujuba (čičimak)

Tropski rod Ziziphus (čičimak) sadrži tridesetak vrsta u vrućim polupustinjama i savanama Afrike, Indije i Južne Amerike. Na južnom Sredozemlju i Levantu najviše raste Ziziphus jujuba Mill. (Rhamnus zizyphus L., Ziz. vulgaris Lam.; Dalmacija: "žižula", Kvarner: "žužuli", njem. Judendorn, fran. gingerol, rus. šinižnik, grč. zizyfos). Kod nas je na Jadranu taj Ziziphus podivljao iz kulture u južnoj Dalmaciji, a najviše kod Dubrovnika.

Ekologija fam. Rhamnaceae

Vrste iz grupe Rhamneae su većinom ekološki razpodijeljene po pripadnim rodovima: Oreoherzogia pretežno raste u visinskim grmljacima Oreoherzogietalia (osim tipa O. fallax s.s. koji je jedini češći u mezofilnim šumama Fagetalia), a uži rod Rhamnus s.s. je razmjerno čest i raznovrstan u mezotermnim kopnenim šibljacima Rhamno-Prunetea, dok tvrdolisni Alaternus dominira u južnijim sredozemnim makijama Pistacio-Rhamnetalia alaterni.

Sredozemni Pistacio - Rhamnetalia

Odporne tvrdolisne makije iz južno-sredozemnog reda Pistacio-Rhamnetalia alaterni R. Mart. 1975 i iz širjega cirkummediteranskog razreda Quercetea ilicis Br.Bl. s.l.: Taj je red zonalno-pluviotermički u klimaksima razvijen uglavnom u južnijem termomediteranu, ali se ekstrazonalno kao kseromorfni eolski paraklimaks razvija i sjevernije u svježem eumediteranu, gdje na vjetrometinama zamjenjuje poluodporne šume tipskog reda Quercetalia ilicis s.s., a najviše u olujnom rubnom ekotonu priobalnih makija uz more i na vjetrovitim manjim otočićima. Od pripadnih sveza, kod nas se na tvrdolisnim vjetrometinama i burištima uz obale i na otocima nalaze sv. Oleo-Ceratonion i najodpornija tvrdolisna sveza Pistacio-Rhamnion alaterni.

Zajednički pokazatelji toga južnijeg reda duž balkanskih obala i okolnih otoka su: Pinus halepensis, Ceratonia siliqua (kao divlja), Myrtus communis ampl., Olea sylvestris (O. oleaster), Alaternus glabra, Pistacia lentiscus ampl., Juniperus phoenicea i Ephedra fragilis ampl. Gradient otpornosti na sušu i vjetar tvrdolisnih šuma i i poluzimzelenih makija (Quercetea ilicis) na istočnom Jadranu: samo u vlažnijim zavjetrinama Taxo-Quercetum ilicis < Smilaci-Quercetum rotundifoliae < Pistacio-Castanetum hamulatae < Erico-Quercetum ilicis < Lauro-Quercetum ilicis < Ostryo-Quercetum ilicis < Asplenio-Quercetum ilicis < Orno-Quercetum ilicis (s.s.) < Ceratonio-Oleetum sylvestris < Orno-Quercetum cocciferae < Oleo-Juniperetum phoeniceae < Myrto-Pistacietum lentisci < Oleo-Pistacietum lentisci na najjačim tvrdolisnim vjetrometinama. Kod nas na Jadranu su iz tog reda najvažnije 2 sveze: Oleo-Ceratonion Br-Bl. i Pistacio-Rhamnion alaterni Quez.& al.

Pistacio - Rhamnion alaterni

Kserobazične južne makije iz sredozemne sveze Pistacio-Rhamnion alaterni Quez.& al. (1975) 1985 (Alaterno-Quercion auct.orien. non R.Mart.), većinom su s dominantnim primorskim četinjačama u najsušnijim područjima južnog Sredozemlja ili na primorskim vjetrometinama. Proširene su u zapadnom Sredozemlju najviše u aridnoj jugoistočnoj Španjolskoj i na tirenskim otocima, gdje zamjenjuju istočne šume visokih borovica iz sv. Junipero-Quercion cocciferae. Kod nas prirodne makije iz te sveze rastu uglavnom na otočnim vjetrometinama i zasoljenim priobalnim strminama.

Zajednički su pokazatelji: Rhamnus alaternus ampl. (Alaternus glabra, opt.), Juniperus phoenicea, Euphorbia characias ampl., Ephedra major (E. nebrodensis), Teucrium chamaedrys, Rubia peregrina, Melica minuta i dr. Na tvrdolisnim vjetrometinama istočnog Jadrana rastu 3 pripadne odporne zajednice, od kojih je najvažnija i najčešća Pistacio-Pinetum halepensis (Hić. prov.) Brullo & al. (šume alepskog bora i tršlje) na južnim poluizloženim privjetrinama, pa od inih rjeđih na sušnim vjetrometinama npr. Cyathoselino-Cupressetum sempervirentis Anić (1946) prov. i dr.

Pistacio-Pinetum halepensis

Pistacio-Pinetum halepensis (Hić.) Brullo & al. (Prasio-Pinetum halepensis (Hić. prov.) Lov.85, Erico-Rosmarinetum pinetosum halepensis Hić. 1958): To je eolski paraklimaks u toplijem termomediteranu središnjeg Jadrana tj. vanjskih srednjojadranskih otoka i dubrovačkog priobalja na sušnovrućim vjetrometinama pod udarom pučinskog juga i posolice. Ovo je jedini odporni tip olujnih viših šuma, koje se prirodno razvijaju i samostalno obnavljaju iz južnijih gariga sv. Rosmarino-Ericion, uglavnom nastalih degradacijom ove šume od Visa do Konavoske obale, npr. Hvar, Lastovo, Korčula, Mljet, Elafiti i dr. Rastu na kamenitom krasu po izloženim glavicama brežuljaka i otvorenih padina prama južnoj pučini.

Od sekundarnih degradacijskih šuma alepskog bora na flišu (Querco-Pinetum halepensis Lois.) i od umjetnih borovih nasada, ove se eolske borove šume izdvajaju posebnim i bogatijim sastavom. Pokazatelji: dominira Pinus halepensis (opt.), pa u podsloju Prasium majus, Coronilla pentaphylla (C. glauca X valentina), Teucrium fruticans, Colutea orientalis, Ephedra foeminea, Ononis natrix, Euphorbia spinosa (dif.), Carex illegitima, Plantago serraria, Urginea maritima, pa južne endemske mahovine Pottia illyrica (en.), Weissia dalmatica (en.) i Cephaloziella latzeliana (en.), epifitski lišajevi Arthonia dalmatica (en.) i A. pinastri, ter gljive Suillus litoralis, Amanita baudieri, Agaricus bitorquis i Pulveroboletus hemichrysus, a u fauni gnjezadarice Hippolais pallida i Sylvia melanocephala , pa glodavac Eliomys quercinus dalmatinus (en.).

Južnoplaninski Oreoherzogietalia

Južnoplaninski listopadni grmljaci iz reliktnoga dinarsko-taurskog reda Oreoherzogietalia Fuk. (1969) 1970 (Rhamnetalia fallacis Fuk. prov., grč. orothamnoi, perz. šikaristan) i iz eurazijskog visinskog razreda Pino-Juniperetea R.Mart. 1964: Dok na vlažnijemu sniježnom gorju eurosibirskog tipa gornju granicu šume označuje crnogorična klekovina poleglih četinjača glacialnog izkona, dalje jugoistočno tj. na sušnim, stepskim i olujnim vrhovima od Sredozemlja do srednje Azije je gornji granični ekoton šume zbog suhomrazica češće označen odpornim listopadnim šikarama bez četinjača s nizom endemskih i reliktno-disjunktnih grmova.

Te visinske listopadne šikare od južnih primorskih Dinarida pa do srednje Azije pripadaju reliktnomu predglacialnom redu Oreoherzogietalia Fuk., čiji su zajednički pokazatelji: Oreoherzogia spec.plur (Rhamnus-sect. Oreoherzogia), Sorbus umbellata ampl. (Sorbus-sect. Umbellatae), Lonicera-sect. Isika, Lonicera webbiana s.lat., L. reticulata s.l., Sibiraea laevigata ampl., Berberis cretica ampl., Dryopteris villarii i dr. Taj red većinom raste na podlozi karbonatnog krasa ili feromagnezijskih ofiolita, a od naših Dinarida pa do srednje Azije obuhvaća bar 3 zamjenske regionalne sveze: najzapadnija na Dinarskom krasu je kod nas Lonicero-Rhamnion fallacis Fuk., pa središnja na gorju Grčke i Male Azije sv. Lonicero-Sorbion Uslu & Lov., ter najistočnija u Iranu i Turkestanu Lonicero-Sibireion (Streš. prov.).

Lonicero - Rhamnion fallacis

Olujne visinske šikare iz dinarske kraške sveze Lonicero-Rhamnion fallacis Fuk. (1969) 1970, nalaze se na olujnim grebenima i burnim vrhovima južnih primorskih Dinarida. Zajednički su im pokazatelji: Oreoherzogia fallax, Salix appendiculata ampl., Ribes alpinum, Berberis croatica, Sorbus austriaca ampl., Lonicera alpigena ampl., Cotoneaster integerrima, Polystichum illyricum, pa na tlu mahovine Riccardia latifrons, Metzgeria pubescens i Chiloscyphus pallescens, a u fauni endemski glodavac Dinaromys bogdanovi. Ova sveza obuhvaća 4 odporne zajednice na kraškim vjetrometinama Dinarida.

Vjetrovni gradient odpornosti visinskih listopadnih grmljaka na Dinaridima: samo u zavjetrinama Epilobio-Salicetum capreae < Rubo-Sambucetum racemosae < Cynancho-Rhamnetum fallacis < Ribeso-Loniceretum borbasianae < Oreoherzogio-Berberidetum croaticae < Viburno-Loniceretum glutinosae < Arctostaphylo-Sorbetum chamaemespili na najžešćim olujnim burištima. Na Dinarskom krasu ova sveza obuhvaća 4 pripadne zajednice (vidi još pobliže: Hrvatsko-dinarski kozolisti): Arctostaphylo-Sorbetum chamaemespili Fuk. na najvišim srednjim Dinaridima, Oreoherzogio-Berberidetum croaticae (Horv.) Fuk. na zapadnim Dinaridima, Ribeso-Loniceretum borbasianae Fuk. i Viburno-Loniceretum glutinosae Fuk. na južnim Dinaridima.

• Oreoherzogio-Berberidetum croaticae (Horv. 1962) Fuk. 1969 (Berberidi-Rhamnetum fallacis Horv. 1974): To je subalpski prototip sveze i najzapadnija zajednica cijelog reda Oreoherzogietalia, razvijena na nižim olujnim vrhovima Like i Gorskog Kotara od 1.350-1.650m: Obruč, Risnjak, vinodolska Viševica, Velebit, V.Kapela i lička Plješivica. Pokazatelji su većinom endemi: Berberis X croatica s.s. (B. vulgaris X illyrica, endem), Oreoherzogia fallax subsp. liburnica (Rhamnus mulleyana, en.), Sorbus mougeotii subsp. croatica (en.), Salix appendiculata subsp. velebitica (en.), Rosa malyi (en.), Ligusticum seguieri i paprat Polystichum illyricum (Horvat 1962, Fukarek 1969, Horvat & al. 1974).

Važnija literatura

• Baldini, R.M. 2002: Typification in the genus Rhamnus L. sectio Rhamnastrum Rouy (Rhamnaceae). Taxon 51: 377 - 380.
• Bolmgren, K.& Oxelman, B. 2004: Generic limits in Rhamnus L.s.l. (Rhamnaceae) inferred from nuclear and chloroplast DNA sequence phylogenies. Taxon 53/2: 383 - 390.
• Fukarek, P. 1983: Ljigovina (Oreoherzogia). Šumarska enciklopedija, knj. 2: 381 - 382, Leksikografski zavod Zagreb.
• Fukarek, P. 1983: Krkavina (Rhamnus). Šumarska enciklopedija, knj.2: 302 - 304, Leksikografski zavod, Zagreb.
• Fukarek, P. 1987: Trušljika (Frangula Mill.). Šumarska enciklopedija, knj. 3: 534 - 535, Leksikografski zavod Zagreb.
• Grubov, V.I. 1949: Monografičesky obzor roda Rhamnus L. Trudy Botaničeskogo instituta I/8, Akademija nauk SSSR.
• Hayek, A. 1937: Rhamnaceae. Prodromus Florae peninsulae Balcanicae, vol. 3, Feddes Repertorium XXX/3, Berlin-Dahlem.
• Karpati, Z. 1938: Beobachtungen an den Arten der Gattung Rhamnus. Borbasia I/2, Budapest.
• Quasdorf, I. 2008: Pollenmorphologischer beitrag zur Kenntnis der verwandscaftlichen Beziehungen der Rhamnaceae-Gattungen Frangula Mill, Oreoherzogia W.Vent, Rhamnus L. Feddes Repertorium 85/5-6: 337 - 344.
• Richardson, J.E.& al. 2000: A revision of the tribal classification of Rhamnaceae. Kew Bulletin 55: 311 - 340.
• Tutin, T.G.& al. 1968: Rhamnaceae. Flora Europaea, vol. 2: 243 -245 . Cambridge Univ.Press.
• Vent, W. 1962: Monographie der Gattung Oreoherzogia Vent. gen.nov. Feddes Repertorium 65: 3 - 132.
• Vent, W. 1962: Ueber die Evolutionstendenzen in der Gattung Oreoherzogia W.Vent. Biol. Beiträge Univ. Jena 1/3: 204 - 210.
• Vent, W. 2008: Beitrag zur Kenntnis der Sippenstruktur von Oreoherzogia fallax (Boiss.) W.Vent. Feddes Repertorium 73/1: 21 - 26.
• Veseličić, J. 1949: Prilog sistematici roda Rhamnus. Glasnik Prirodnjačkog muzeja 1-2, Beograd.
• Yu Hui & al. 2008: Taxonomic treatment of Chinese Frangula Mill. (Rhamnaceae). Journal of Tropical and Subtropical Botany, 16/4: 366 - 370.

Vanjske sveze

• Portal za Rhamnus & Frangula

Poveznice

• Hrvatsko-dinarski kozolisti
• Terciarno pradrveće
• Hrvatski fitoendemi
• Ekologija bure

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.sci. A.Z. Lovric 1995) for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted autzhor and source, may be copied and distributed without changes.