Južnohrvatske jednosupnice

Južnohrvatske jednosupnice (Flora Adriatica 3: Liliopsida - Monocotyledones iz primorskih Dinarida i Jadrana): Donji pregled se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

• Auktor-urednik: Dr.sc. A.Ž. Lovrić i surad., Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica 3 - Liliopsida (Monocotyledones)

SUMMARY

Croatia's southern monocots (Flora Adriatica - 3: Liliopsida in Croatian coast and islands): This is a comprehensive original review of the native Mediterranean Liliopsida (ex Monocotyledones), growing in Adriatic islands and Croatian coasts of Dalmatia and Istra peninsula, elaborated for this project Wiki-Flora Adriatica from the Herbarium Adriaticum database (ADRZ).

Some major groups are elaborated here in parallel by separate articles (see links down) as Liliales, Asparagales, Iridaceae, Poaceae (Gramineae), Juncaceae, and marine zosterids in Adriatic seafloors. Other minor local families and genera rarer at eastern Adriatic are presented here down, including Orchidaceae, Araceae, Dioscoreaceae, Cyperaceae, Typhaceae, Alismataceae, Potamogetonaceae, and other minute ones.

Among monocot taxa included here down, the most interesting rarities now confirmed at eastern Adriatic are e.g. some hybrid Ophrys, Arum nigrum, A. longispathum, Dioscorea orientalis, Typha domingensis, Butomus junceus, Caldesia reniformis, Damasonium bourgaei, Potamogeton siculus, Stuckenia zosteracea, etc.

Uvod: FLORA ADRIATICA vol. 3

Jadranske južne jednosupnice na primorskom krasu (Liliopsida ili Monocotyledones): Ovaj članak daje sažeti pregled jednosupnica (Liliopsida - ranije "Monocotyledones") za otoke i primorske Dinaride duž istočnog Jadrana, obuhvaćenih ovim sveskom "Flora Adriatica - 3". Iako su inače na kopnu manje brojne od dvosupnica, jednosupnice su u zeljastoj vegetaciji na kamenim burištima primorskog krasa i jadranskih otoka podjednako česte i proporcionalno su tu odpornije na sušu i vjetar od većine zeljastih dvosupnica, a u Jadranu i Sredozemlju su to i jedine morske sjemenjače kao glavni tvorci pridnenih travnjaka.

Tu se nizovi odpornih svojta nalaze u većini porodica, a najbrojnije su i prosječno najodpornije Gramineae, Iridaceae i Liliales. Jedine su izrazito neodporne tu neke higro-mezofilne porodice među njima, koje većinom izostaju na kraškim kamenim vjetrometinama kao Hydrocharitaceae, Lemnaceae, Ruppiaceae, pa najveći dio fam. Cyperaceae i Orchidaceae - osim tek sporadično ponekih na flišu i uz močvare.

Razmjerno najodporniji rod naših jednosupnica na kraškim vjetrometinama i kamenim burištima je kseromorfni Iris, koji na Dinarskom krasu i širje duž Tauro-Dinarida većinom obuhvaća poluodporne i najotpornije svojte, zamalo bez ijedne izrazito neodporne u zavjetrinama. Također i većina naših rodova iz porodica Gramineae (Poaceae) i Liliales (Liliacaeae ampl.) zastupljeni su na kamenom krasu uz Jadran barem s poluodpornim vrstama, a među travama su na golim kamenim vjetrometinama izrazito odporni s više nazočnih svojta osobito rodovi Festuca, Stipa, Sesleria i dr.

U široj grupi Liliales su takvi odporni na krasu prvenstveno Allium, Lilium, Muscari, Ornithogalum, Scilla, Smilax, itd. Ostale mezofilnije porodice zastupljene su na kamenom krasu uz Jadran s malobrojnim odpornim vrstama, npr. Amaryllidaceae, Juncaceae, Cyperaceae, Araceae, Orchidaceae i druge bar s ponekim poluodpornim svojtama. Pri tim novijim istraživanjima istočnojadranskog krasa je najviše originalnih novosti pridodano u rodovima Iris i Allium.

Naprotiv na kamenom krasu uz istočni Jadran i na otocima većinom izostaju neodporne higrofilne porodice kao Sparganiaceae, Ruppiaceae, Hydrocharitaceae, Lemnaceae i slične koje loše podnose sušu, sol i vjetar, pa se tu vrlo rijetko susreću tek uz poneke lokve i močvare. Veliki sredozemni rodovi i pripadne porodice jednosupnica, koje na jadranskom primorju i otocima sadrže po desetak i više nazočnih odpornih vrsta, uglavnom su razrađene u posebnim paralelnim člancima (vidi na dnu: Poveznice), a ovdje je pri kraju i pregled inih manjih porodica i pojedinih rodova istočnojadranskih jednosupinca koje nisu drugdje posebno razrađene.

Monokotile olujnog krasa

Odporne jednosupnice na olujnom krasu: Osim najotpornijeg roda Iris (macić) koji je posebno razrađen u paralelnom članku, među odpornim jednosupnicama na olujnom su krasu još česti i raznovrsni najviše rodovi Festuca, Stipa, Allium, Muscari, Ornithogalum, Juncus i Ophrys. Među travama je tu najčešća osobito Festuca (vlasulja) koja na olujnom krasu uzduž Tauro-Dinarida izgrađuje prostrane eolske stepe, a kod nas su takve izrazito najodpornije na olujnim vjetrometinama F. lapidosa, F. illyrica i F. panciciana.

Rod Stipa je također vrlo proširen na olujnom krasu, a izrazito su najodpornije kod nas St. capensis (S. tortilis), St. lithophila (S. austritalica) i St. pulcherrima. Na izloženim obalama i otocima je vrlo čest i raznovrstan još i rod Allium (lukovi) s najodpornijim vrstama A. commutatum (A. bimetrale), A. lussinense (A. osejavae), A. visianii (A. incensodorum), A. horvatii i dr. U rodu Muscari su najodpornije M. commutatum (M. neglectum p.p.) i M. speciosum (M. praecox), pa Ornithogalum refractum (O. saxatile p.p.) i O. visianicum.

Rod Juncus je isto čest uz olujne obale s najodpornijim svojtama J. litoralis (J. tommasinii), J. acutus i J. heldreichianus (J. acutus X litoralis). Mezofitne Orchidaceae su većinom neodporne na kamenom krasu i najčešće su u zavjetrinama (vidi niže), osim kserotermnijeg roda Ophrys koji je na primorskim vjetrometinama više zastupljen odpornim tamnocvjetnim hidridima O. X obscura (O. atrata X holosericea) i O. X bilineata (O. atrata X bertolonii).

Ostali monokotilni rodovi sadrže tek pojedine otporne svojte na burnom krasu, npr. Sesleria robusta, Avena aterantha (A. pilosa), Bromus australis (B. microtrichus p.p.), Lilium dalmaticum (L. "cattaniae" p.p.), Polygonatum gussonei (P. broteri), Asphodelus villarsii, Anthericum liliago subsp. balcanicum, Carex kitaibeliana, Butomus junceus (B. scutariensis), Baldellia ranunculoides i dr. Izrazito su neodporne i na burnom krasu većinom izostaju cijele higrofilne porodice Hydrocharitaceae, Ruppiaceae, Lemnaceae, itd.

• Odporne jednosupnice iz drugih porodica na primorskom krasu: Osim tih najčešćih rodova iz porodica Iridaceae, Liliaceae, Gramineae i sličnih, koje uz Jadran sadrže najviše odpornih kserofita, na olujnom krasu Dinarida nalaze se malobrojne odporne ili poluodporne svojte i iz drugih monokotilnih porodica: npr. križanci roda Ophrys (Orchidaceae), pa pojedine odporne iz rodova Arum, Typha, Butomus, Baldellia (Alismataceae) i poneke poludoporne iz fam. Amaryllidaceae, Cyperaceae, Potamogetonaceae i Zosteraceae na umjerenim privjetrinama.

Fitokemijske revizije monokotila

Novije biogenetske i još više fitokemijske poredbe rodova i porodica među jednosupnicama su uvjetovale značajne izmjene u njihovu klasičnom morfološkom svrstavanju, ranije utemeljenom prvenstveno na poredbenoj gradji cvijeta. Najveće su novije izmjene od kraja 20. stoljeća u preoblikovanju stare široke porodice "Liliaceae" ampl., koja se među jednosupnicama pokazala izrazito polifiletski-heterogenom (slično kao "Compositae" kod dvosupnica), pa je odnedavna razdjeljena na desetak manjih porodica čak u dva različita reda, Liliales i Asparagales. Među ostalim jednosupnicama su tek manje novije izmjene, npr. klasične izolirane Lemnaceae su dosad biokemijski spojene u proširene Araceae ampl., kao podobitelj Lemnoideae.

Prikazi u paralelnim tekstovima

Ovdje se nabrajaju paralelni povezani članci, u kojima su još pobliže razradjene skupine jedosupnica ili njihovi veći rodovi s nizom nazočnih odpornijih svojta na kraškom primorju i kamenim otocima istočnog Jadrana:

Hrvatske kraške perunike

U tom paralelnom članku je prikazana porodica Iridaceae i posebno najveći rod Iris (macić) pobliže za istočni Jadran s desetak kraških svojta i kraće još pregledno za južniji Balkan i Tursku s tridesetak istočnih vrsta, pa na kraju ukratko rodovi Crocus i Gladiolus uz Jadran.

Hrvatsko-jadranski lukovi

U tom tekstu je prvenstveno razradjen veliki rod Allium s tridesetak južnih svojta i više endema na primorskom krasu i jadranskim otocima. Potom se ukratko navode i neke važnije obalne Amaryllidaceae (Alliaceae ampl.) iz istočnog Jadrana: Narcissus, Galanthus i Leucojum.

Jadranske južne zumbulke

Ovdje su pobliže prikazani rodovi u izdvojenoj novijoj porodici Hyacinthaceae (zumbulke): Muscari, Ornithogalum, Scilla i njihova ekologija na jadranskom krasu primorja i otoka.

Hrvatsko-balkanski ljiljani

Ovaj članak pobliže obrađuje desetak svojta iz roda Lilium na Dinarskom krasu i potom još ukratko srodne rodove Tulipa, Fritillaria, Erythronium, Colchicum i druge na jadranskim otocima i primorskom krasu.

Jadranske grmaste ljiljanke

Ovaj članak prvenstveno razrađuje naše odrvenjele jednosupnice (Liliatae) na Jadranu iz rodova Arundo, Ruscus, Smilax i Asparagus acutifolius. Na kraju su još dodani i kraći prikazi primorskih svojta inih zeljastih rodova iz porodice Asparagaceae: Polygonatum, Asphodelus, Anthericum i dr.

Hrvatska kraška Festuca

Taj prikaz obuhvaća odporni kserofitne trave iz rod Festuca (vlasulja) na Dinarskom krasu s desetak južnih vrsta uz istočni Jadran i ukratko još dvadesetak inih sličnih kserofita na južnom Balkanu i u Turskoj, pa na kraju fitocenološki pregled vegetacije travnjaka Dinarskog krasa na kojima dominira rod Festuca.

Hrvatsko-dinarske seslerije

Ovdje je obradjeno desetak svojta iz roda Sesleria (šašika) na Dinarskom krasu i širje na jugozapadnom Balkanu do Turske, pa njihova sinekologija na visinskim kraškim travnjacima i rudinama jugozapadnog Balkana.

Jadranske halofitne sitine

U tom članku se daje pregled desetak halofilnih svojta i fakultativnih poluhalofita iz roda Juncus, pa njihova ekologija i fitocenoze na zasoljenim obalama i slanim močvarama duž istočnog Jadrana.

Jadranske halofitne trave

Izvan gornjih posebnih pregleda za veće rodove Festuca i Sesleria, ovdje su još prikazani ini značajni manji rodovi odpornih ksero-bazofilnih južnih trava (Poaceae - Gramineae) na kamenom krasu jadranskog primorja i otoka: Stipa, Desmazeria, Puccinellia, Elymus, Avena, Cynosurus, Hordeum i ine iz istočnojadranskih obala i otoka.

Jadranske morske trave

Ovo je u našoj "slaveno-kopnenoj" botanici prva detaljnija strukovna razrada dosad većinom zanemarenih i skoro nepoznatih morskih jednosupnica na jadranskim dnima, u dalmatinskim rječnim ušćima i poluslanim lagunama iz raznolikih hidrohalinskih podvodnih rodova: Posidonia, Cymodocea, Zostera, Zosterella, Stuckenia, Althenia, Ruppia i još inih sličnih,- a koji su našim kontinentalnim jugo-floristima donedavna bili većinom stručno nepoznati i terenski nedostižni.

Kaćunke s naših obala i otoka

'Orchidaceae' (hr. kaćunke, Kvarner-čakav. "karòćice", eng. orchids, grč. salépi): Ovo je među svim višim biljem najveća kozmopolitska porodica s blizu 900 raznolikih rodova i čak oko 30.000 zeljastih vrsta, pretežno u tropima gdje su dijelom epifiti. Većina naših svojta iz porodice Orchidaceae su manjeviše neodporni mezofiti, pa su u primorju i na otocima pretežno ograničene na vlažnije zavjetrinske livade na flišu, u ponikvama i u podsloju šuma ili u močvarama, dok su na kamenom krasu odporne kserofitne orhideje razmjerno rjeđe i zamalo nijedna ne raste baš na burnomu golom kamenjaru.

Kod naših samoniklih orhideja je vrlo izrazita povezanost vjetrovitosti i cvjetnih boja među raznim srodnim vrstama, pa u vlažnijim primorskim zavjetrinama većinom rastu vrste svjetlo-šarenih cvjetova najviše iz tipskog roda Orchis, a na kraškim olujnim burištima po jadranskimm obalama i otocima se ističu mračnocvjetni križanci pretežno iz roda Ophrys.

Većina inih domaćih vrsta iz ostalih kaćunskih rodova su razmjerno neodporne i većinom ograničene na vlažnije zavjetrine, pa ove ine izostaju uz morske obale i na većini otoka: osobito naši kopneni rodovi Cephalanthera, Dactylorhiza, Corallorhiza, Traunsteinera, Cypripedium, Epipogium, Goodyera, Gymnadenia, Listera, Neottia, Platanthera, Serapias i dr.

Ophrys: odporniji križanci

Odporniji divlji križanci iz roda Ophrys (Orchidaceae) na olujnom krasu (hr. kokica, Dalmacija: "papučica", na Rabu i Krku: "bućâni", Baška: "bućoãn", njem. Ragwurz, rus. brovnik, grč. kóris, turs. Salep, perz. buzar): Ovaj pretežno sredozemni rod sadrži stotinjak pravih vrsta, a s podvrstama i divljim križancima čak oko 300 raznolikih svojta u južnoj Europi, jugozapadnoj Aziji i sjeverozapadnoj Africi, dok je kod nas na Dinarskom krasu poznato tridesetak pripadnih svojta.

Razmjerno najviše je odpornih orhideja s mračnotamnim cvjetovima kod nas na izloženim privjetrinama iz tog roda Ophrys: npr. crnocvjetna Op. atrata Lind., Op. bertolonii Moret., Op. holosericea (Burm.) Greut. (Op. fuciflora Mönch.), Op. scolopax Cav. i dr. Od svih domaćih divljih orhideja uz Jadran, na olujnim burištima su izrazito najotpornija 3 introgresijska križanca iz roda Ophrys, koji se ističu tamnosmeđim do garavocrnim cvjetovima: Op.X obscura, Op.X bilineata i Op.X pseudobertoloni.

Ophrys X obscura

Ophrys X obscura Beck (Op. atrata X holosericea auct., na Krku: "mârke bućâni"), poznata je u submediteranu iz južnih Alpa i sjevernog Jadrana, a kod nas je to najčešća odporna orhideja na otočnim burištima u Kvarneru, osobito oko Baške i Lopara.

Tu raste na olujnom flišu po grmljacima Spartion juncei, a najviše u posebnoj reliktnoj zajednici Kalonymo-Swidetum australis. Taj najodporniji križanac se prepoznaje po baršunasto-tamnosmeđoj cvjetnoj usni, u sredini sa sjajnozelenom četverokrakom pjegom poput slova X. Jedan od izvornih roditelja tomu odpornom križancu je O. holosericea, a drugi je vjerojatno O. atrata.

Op. X bilineata (O. lyrata)

Ophrys X bilineata (Barla) Fiori (Op. X lyrata Fleisch., Op. bertolonii X atrata Rouy; na Krku: "ćârne bućâni"): Ovo je iz roda Ophrys kod nas spram suše i vjetra najodporniji križanac i najmračnijih cvjetova. Poznat je iz zapadnog Sredozemlja s klasičnim nalazištem kod Nice, a kod nas najobilnije cvate po olujnim burištima oko Baške na jugoistočnom Krku. Tu se nalazi pretežo na žestokim vjetrometinama, većinom na zasoljenom priobalnom aluviju u eolskim stepama Artemision lobelii i najviše u zajednici Filagini-Cynosuretum gracilis.

To je kod nas najodpornija orhideja iz olujnih burišta, pa je odpornija na jaki vjetar od obadva roditelja kao i spram inih križanaca. Iztiče se spram inih sličnih: velikim crnomračnim cvjetovima, gdje je gornje ocvijeće čokoladno-kestenasto, a veća i baršunasta donja usna je posve garavocrna i samo u sredini sa glatkom metalno-modrom trodjelnom pjegom poput grčkoga velikog slova "ksi" ( Ξ ), čime se jasno izdvaja od svih inih neodpornih svojta iz tog roda Ophrys kod nas.

O. pseudobertoloni (O. saratoi)

Ophrys X pseudbertolonii Murr. (Op. saratoi Camus, Op. bertolonii X sphegodes Murr.; na Krku: "rôze bućâni"): Ovaj je hibrid morfotaksonomski prijelaz između obadva roditelja O. bertolonii i O. sphegodes, ali je od njih znatno odpornija na olujni vjetar. Poznata je iz zapadnog Sredozemlja, a kod nas na Kvarnerskim otocima razmjerno najviše raste po vjetrometinama oko Baške.

Tu ova raste do otočnih vrhova i jakih burišta, većinom na olujnom flišu po brdskim travnjacima Festucion illyricae, a osobito u zajednicama Festuco-Poetum bulbosae i Potentillo-Festucetum dalmaticae. Prepoznaje se po tomu, što je donja usna dlakavo-baršunasta i tamnija mračnosmeđa, a ostalo gornje ocvijeće je svjetlije lila-boje.

Orchis uz istočni Jadran

Orchis (hr. kaćun, kajkav. "kukavec", na Krku: "karòćica", engl. cuckoo-flower, njem. Knabenkraut, rus. kokošnik, grč. salepi): Taj veliki i glavni holarktički rod domaćih orhideja inače sadrži preko tisuću raznolikih svojta, podvrsta i hibrida u Euraziji i sjeverozapadnoj Africi, a kod nas na Dinarskom krasu ima tridesetak svojta, pa još niz divljih hibrida.

• Orchis palustris Jacq. (močvarni kaćun, Kvarner: "vodna karòćica"): To je razmjerno najodpornija obalna vrsta iz ovoga najpoznatijeg roda, koja na istočnom Jadranu mjestimično raste kao fakultativni poluhalofit uz more na močvarno-poplavnim i povremeno zasoljenim livadama Molinio-Hordeion. Nalazi se uz Jadran npr. u močvarnim ušćima dalmatinskih rijeka, pa u otočnim blatima na otoku Pagu i dr. Ova se kod nas nalazi i u kopnenom zaleđu na močvarnim livadama Molinietalia, na sjeveru u panonskim močvarama i rjeđe uz istočni Jadran. To je jedini fakultativni poluhalofit medju domaćim orhidejama, pa u primorskim močvarama podnosi slabiju i povremenu slanoću.

• Ostali Orchis uz Jadran: Na vjetrovitom primorskom krasu u poluizloženim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia i kserotermnim grmljacima Cotino-Paliuretalia, kod nas su poluodporne još npr. Orchis purpurea Huds., Or. provincialis Balb. i Or. tridentata Scop., a rjedje su ponegdje uz Jadran još Or. mascula L., Or. militaris L., Or. fragrans Poll., Or. morio ampl. subsp. picta (Lois.) Richt., itd.

Ine rjeđe orhideje uz Jadran

Izvan ta dva gornja razmjerno odpornija roda, ostali domaći rodovi divljih orhideja su na Jadranu uz morske obale i na manjim otocima prilično rijedki: npr. Epipactis palustris (L.) Cr. raste na vlažnom sloju bazofilne mahovine Drepanocladus uz poluslana obalna vrela na otoku Krku i Rabu, pa saprofitni Limodorum abortivum (L.) Sw. u šumskim klancima na sjeveru Korčule i ine još poneke rjeđe obalne orhideje istočnog Jadrana.

Araceae istočnog Jadrana

Araceae (hr. kozlaci) obuhvaćaju stotinjak raznih rodova s preko 3.700 vrsta nižih zeljanica i većih povijuša pretežno u tropima, a kod nas raste tek desetak zeljastih vrsta. Glavni i tipski europski rod Arum sadrži tridesetak vrsta u Europi i oko Sredozemlja, a kod nas taj ima 6 svojta, od kojih je uz Jadran najčešći A. italicum Mill. Od inih južnijih rodova su uz istočni Jadran još nazočni Arisarum, Biarum, Dracunculus i dr.

Arum italicum

Arum italicum Mill.: Ova je razmjerno najčešća sredozemna vrsta iz te porodice na istočnom Jadranu, gdje obilno raste duž primorja i na većim otocima, kao i u dinarskim kanjonima. Većinom se nalazi u kraškim ponikvama, među grmljem Paliuro-Cotinetalia i u primorskim kserotermnim šumama Orno-Ostryetalia, po toplijem submediteranu na području bjelograba i južnije na otocima u tvrdolisnom području Quercion ilicis.

A.orientale ssp. longispathum

Arum orientale M.Bieb. subsp. longispathum (Rchb.) Engl. (A. petteri Schott): Ova zapadnija podvrsta je balkanski poluendem koji na Dinarskom krasu raste u Dalmaciji, Hercegovini, Crnoj Gori i dalje do Grčke. Uz Jadran je najčešći na Biokovu i Orjenu, gdje se većinom nalazi po dubokim škrapana kamenog krasa u brdskom pojasu crnograba.

Arum nigrum (A. petteri)

Arum nigrum Schott (A. petteri auct. p.p., A. "orientale" auct.non M.B.): Ovo je naš kraški poluendem proširen uglavnom u submediteranu jugozapadnog Balkana, od Dalmacije do Macedonije. Većinom raste po šikarama Paliuro-Petterion i travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia. Tamnosmeđi klip je inače češća pojava u toj porodici, ali je uz njega mračnocrni ovojni plašt rjeđi, a u Europi se nalazi samo kod toga našeg balkanskog endema A. nigrum.

Ine Araceae uz Jadran

Od ostalih rodova iz porodice Araceae, rjeđi je u Dalmaciji higrotermni Dracunculus vulgaris Schott, koji tu raste u primorskim toplo-vlažnim i močvarnim šumama Platanion i Periploco-Quercion brutiae. U južnomediteranskim makijama Oleo-Ceratonion na jadranskim otocima i dalmatinskoj obali se još češće nalazi kserotermni Arisarum vulgare Targ.Tozz. i rjeđi Biarum tenuifolium (L.) Schott. na našim južnijim otocima.

Dioscoreaceae istočnog Jadrana

Dioscoreaceae (bljuštovi) su južna tropska porodica terciarnog izkona s desetak rodova i oko 750 vrsta, koja pretežno obuhvaća zeljaste puzavice i odrvenjele liane, pa još dijelom i neke zeljaste trajnice u tropskim prašumama (npr. rod Tacca). Glavni su pripadni rodovi kod nas Dioscorea i Tamus, a neki tu ubrajaju i naš odrvenjeli rod Smilax (inače kao posebna fam. Smilacaceae ili ranije široke Liliaceae ampl.). Iz porodice Dioscoreaceae uz istočni Jadran uz rastu 2 zeljaste povijuše: Dioscorea balcanica i D. communis ampl.subsp. cretica.

Dioscorea balcanica

Cirkumtropski rod Dioscorea (engl. yam, njem. Yamswurzel, fran. igname, rus. batat), sadrži oko 600 južnih vrsta u tropima i subtropima, nasjevernije do Sredozemlja. To su većinom zeljaste povijuše s gomoljem, duge po 2m - 15m. Ovaj rod na svojoj sjevernoj granici uz Sredozemlje sadrži 3 endema: na Pirenejima D. pyrenaica Bub.: Gren., na Kavkazu D. caucasica Lipsky i na Balkanu D. balcanica Koš. Ova treća raste uz jugoistočni Jadran, u submediteranu Albanije i Crne Gore najviše kod Nikšića, na području bjelograba većinom u reliktnoj zajednici Dioscoreo-Carpinetum orientalis.

Europska Dioscorea communis

Dioscorea ampl.- podrod Tamus (hr. bljušt, Kvarner: "bluž", njem. Schmerwurz, fran. tamier, grč. brounies), proširen je oko Sredozemlja tj. u južnoj i jugozapadnoj Europi, jugozapadnoj Aziji, sjeverozapadnoj Africi i na atlantskim otocima, a u najnovije doba zbog biokemijske sličnosti se i europski Tamus uvrštava u prošireni rod Dioscorea ampl. Stari klasični rod ili noviji podrod Tamus obuhvaća 3 svojte zeljastih povijuša: na Kanarskim otocima T. edulis Lowe, u Europi i zapadnom Sredozemlju mezofilnu Diocorea communis (L.), a na Balkanu i u jugozapadnoj Aziji termofilnu D. communis ampl.subsp. cretica (L.) Nym.

Tipski europski mezofit Dio. communis (subsp. communis s.s.), raste u raznim šumama Fagetalia i po šibljacima Prunetalia spinosae, a bliže moru se spušta u zapadnom Sredozemlju i kod nas na flišu u Istri, pa je razmjerno rijedak samo uz gornji Jadran. Južnije uz istočni Jadran, oko Balkana i u istočnom Sredozemlju ga zamjenjuje iduća jugoistočna svojta, Dioscorea cretica.

D. communis ssp. cretica

Primorski ili južni bljušt, Dioscorea communis ampl. subsp. cretica (L.) Nym., "Tamus communis" auct.dalm.& orien. non L.; Kvarner: "velablûž", grč. brounies): Ova poluendemska svojta je proširena uz istočni Jadran i u dinarskim kanjonima, te dalje na jug oko Balkana do otoka Krete i Dodekaneza. Morfološki je to prijelaz između zapadnomediteransko-srednjoeuropskog tipa D. communis s.s. spram južnije prednjoazijsko-levantske D. orientalis (Thieb.) Cadd.& Wilk. (Tamus orientalis Thieb.), pa je ovaj južnobalkanski poluendem vjerojatno njihov introgresijski križanac.

Kod nas je to jedini zastupnik roda na jadranskim otocima i dalmatinskoj obali. Na sjevernoj granici u Kvarneru, dalmatinskoj Zagori i Kordunskom krasu ova raste u higrotermnoj šumi Ulmo-Fraxinetum angustifoliae, pa južnije u balkanskom submediteranu po reliktnim prašumama Carpino-Acerion hyrcani, a na obali i otocima u Dalmaciji i Grčkoj po vlažnim poluzimzelenim longozama Platanion orientalis.

Od sjeverozapadnoga kopnenog tipa ssp. communis s.s., ova jugoistočna balkanska svojta se izdvaja: snažnijim i višim rastom veće povijuše 3-5 m, većim kopljasto-trolapim listovima 12-20 cm s većim i dužim trokutnim uškama, pa izduženo-ušiljenim vrhom lista (nisu srcoliki nego više streličasti) i duplo većim bobama.

Južne Cyperaceae uz Jadran

Cyperaceae uz istočni Jadran (šaševi, Kvarner: "sîtije", grč. kypere, kurd. šašru, hindu: sitya): Ova kozmopolitska porodica ima stotinjak rodova s preko 5.000 vrsta, a najviše u južnoj Aziji i Južnoj Americi. Ta porodica se za razliku od trava, prvotno razvila na vlažnim staništima (Goldberg 1989), pa zato i danas većinom sadrži neodporne higrofite i acido-psihrofilne tipove uglavnom slabije odporne na sol, sušu i toplo-suhe vjetrove iz Sredozemlja, jer kod nas pretežno rastu u vlažnim zavjetrinama ili u podsloju šuma.

Čak i niz tzv. "odpornih" šaševa iz vlažno-sniježnih vrhova u Europi, na olujnim primorskim Dinaridima i inomu južnijem gorju, zbog međudjelovanja sušne bure i poroznog krasa su jedva poluodporni tek do blažih privjetrina npr. Carex firma Moq., C. rupestris All., C. sempervirens Vill. i sl., dok ih na pravim vjetrometinama i burištima tipskog krasa zamjenjuju ini malobrojni kseromorfni šaševi kao C. mucronata i endemski C. kitaibeliana.

Zato je u Sredozemlju i osobito na otocima ova porodica znatno rjeđa i siromašnija negoli u europskom zaleđu, a na nekim olujnim i zasoljenim južnim otocima Cyperaceae čak izostaju gdje ih podpuno zamjenjuju odpornije kserobazične Juncaceae. Iz ostalih rodova u porodici Cypraceae, na primorskom krasu rastu ine poluodporne južnije svojte koje na poluslanim obalnim privjetrinama u Sredozemlju zamjenjuju neodporne kopnene Cyperaceae iz srednjoeuropskih slatkovodnih močvara bez soli i jačeg vjetra: Bolboschoenus maritimus, Schoenoplectus tabernaemontani, Holoschoenus romanus, Chlorocyperus badius, itd.

Bolboschoenus maritimus

Bolboschoenus maritimus (L.) Palla (Scirpus mar. L.; na Krku: "mornesÿtje"): Ova je najčešća halofitna vrsta velikih ševara u primorskim močvarama na istočnom Jadranu, npr. obilno uz donju Neretvu, Cetinu, Rašu, itd. Tu raste većinom uz rječna ušća i lagune, u poluslanim močvarama s nižom ili povremenom slanoćom ili s obiljem karbonata, gdje raste s bazofilnim ševarima Bolboschoenetalia i najčešće dominira u svezi Bolboschoenion maritimi.

Schoenoplectus tabernaemontani

Schoenoplectus tabernaemontani (Gmel.) Pall. (Scirpus lacustris subsp. glaucus (Sm.) Hart.; na Krku: "velesÿtje", grč. boútomos, turs. Sandalya sazi); Ovaj je poluodporni termohalofit proširen na obalama zapadne Europe i oko Sredozemlja, gdje zamjenjuje sjeverni kontinentalni tip Sch. lacustris (L.) Pall. s.s. Taj južni raste u obalnim poluslanim močvarama reda Bolboschoenetalia do umjerenih privjetrina.

Holoschoenus romanus (australis)

Holoschoenus romanus (L.) Fritsch. (H. vulgaris ampl. subsp. australis (L.) Greut., grč. skoboúrla): Ova je južnija termobazofilna svojta koja na Sredozemlju i Jadranu u alkalnim, karbonatnim ili poluslanim močvarama zamjenjuje sjeverni kontinentalni tip H. vulgaris (subsp. vulgaris s.s.). Kod nas je čest uz ušća dalmatinskih rijeka po primorskim močvarama reda Bolboschoenetalia do umjerenih privjetrina.

Chlorocyperus badius (thermalis)

Europski kopneni tip Chlorocyperus longus (L.) Pall. (subsp. longus s.s., Cyperus longus L., grč. bourla), je na vjetar i sol neodporan europski neutracidni tip, a kod nas je taj većinom ograničen na kisele zaštićene močvare reda Phragmitetalia iz kopnenog zaledja. U primorskim močvarama na udaru bure zamjenjuje ga uz Jadran i na Sredozemlju odporniji južni srodnik Chlorocyperus badius (Desf.) Pall. (Cyperus preslii Parl., Cy. thermalis Don.; na Krku: "velesÿtje", grč. agriokýperios). Ovo je južni termobazofilni ševar, koji u tvrdolisnom eumediteranu na Sredozemlju i Jadranu zamjenjuje sjeverni europski tip Ch. longus. Kod nas raste na primorju u poluslanim ili karbonatnim močvarama reda Bolboschoenetalia sve do jačih vjetrometina.

Fimbristylis illyrica

Fimbristylis illyrica M.Gan. (JAZU 1883, F. "dichotoma" auct.adr. non Vahl., na Krku: "mićesÿtje"): To je otporni termobazofilni poluendem istočnojadranskog primorja i Kvarnerskih otoka, npr. uz donju Neretvu, pa na jugoistočnom Krku i dr. Raste na umjerenim privjetrinama u izloženim sezonskim blatima na karbonatnom ili poluslanom aluviju, a najviše u zajednici Taraxaco-Fimbristyletum illyricae.

Južniji šaševi (Carex)

Carex (šaš) je veći sjeverni holarktički rod koji sadrži do 2.000 raznih vrsta. Na Dinarskom krasu ima oko 90 svojta, a kod nas je najbrojniji i najraznovrsniji na hladno-vlažnim staništima kopnenog zaleđa, dok je prama jugu u Sredozemlju i subtropima sve rjeđi. Zato je uz gornji Jadran najbogatiji u Istri, Lici i dalm. Zagori, a rjeđi i siromašan južnije na obali i otocima, dok na manjim i sušnim jadranskim otocima zamalo izostaje. Uz Jadran obuhvaća 2 glavne vrste u primorskim močvarama: C. extensa i C. distans ssp. adriaticus.

• Carex extensa Good., je manje odporan među inim rodovima primorskih šaševa, pa na Sredozemlju i Jadranu raste uz zavjetrinske močvarne obale laguna i riječnih ušća iz sveze Bolboschoenion maritimi.

• C. distans L. je nešto odporniji, gdje raste kao fakultativni poluhalofit u močvarama s povremenom ili nižom slanoćom oko Europe u svezi Juncion gerardii. To je variabilna širja vrsta i kod nas tip C. distans subsp. distans s.s. raste uglavnom sjevernije uz kopnene slane izvore, pa se u našemu kopnenom zaleđu taj nalazi uz dvadesetak poluslanih vrela po Banovini i Moslavini. Uz jadranske slanuše raste druga južnija termohalinska podvrsta C. distans ampl. subsp. adriaticus Deg., na našem primorju najviše uz priobalne izvore i rukave rječnih ušća.

• Carex brachystachys Schrk. je kod nas jedan od najmanje odpornih visinskih šaševa i uglavnom je ograničen u gorskim zavjetrinama na vlažne i prokapne karbonate sveze Caricion brachystachidis: Alpe, Gorski Kotar, Velebit i sl.

Acorellus (Juncellus) pannonicus

Acorellus pannonicus (Jacq.) Palla (Juncellus pannonicus Clarke, Cyperus pannonicus Jacq.): Ovo je panonski poluendem jugoistočne Europe i halofit iz kopnenih poluslanih voda niže slanoće. Najčešći je oko Panonije npr. Gradišće, Slovačka, Magjarska, Vojvodina, sjeverna Hrvatska, Rumunjska, do Bugarske i zapadne Ukrajine. Kod nas raste uz dvadesetak poluslanih vrela po Banovini i Moslavini, uz jne kopnene poluhalofite iz sveze Cypero-Spergularion salinae.

Južniji rogozi (Typha)

Typhaceae ampl. (rogozi, incl. Sparganiaceae) u primorskim močvarama: Ova porodica je danas proširena uvrštenjem slične bivše Sparganiaceae, pa sadrži 2 glavna roda: Typha i Sparganium. Glavni i tipski je rod Typha (rogoz, dalm. Zagora: "šćevar", Kvarner: "vodne-cigâre", Srbija i Bosna: botur, engl. bulrush, njem. Rohrkolben, fran. massette, rus. rogoz, grč. rhéna, turs. Yaprakli kofa).

Ovaj kozmopolitski rod sadrži dvadesetak močvarnih vrsta na većini kontinenata. Na dinarskom krasu Typha obuhvaća 6 raznih svojta, a uglavnom sadrži neodporne i poluodporne močvarice. Kod nas su izrazito neodporne na vjetar i sol acidofilne T. minima Hoppe i T. shuttleworthii Koch & Sond., uglavnom ograničene na zavjetrinske kisele cretove kopnenog zaleđa. Ine su češće i odpornije u primorju T. latifolia, T. angustifolia i T. australis.

Typha latifolia

Poluodporne su i najraširenije kod nas u kopnenom zaleđu T. latifolia L. i T. angustifolia L. s.s., koje rastu u močvarnim trsticima Phragmition do poluizloženih privjetrina, a T. latifolia raste iz zaledja na jug do Istre, kopnene Dalmacije i Kvarnerskih otoka.

Tipska T. angustifolia s.s.

Typha angustifolia L. (subsp. angustifolia s.s., fam. Typhaceae): Ovaj sjeverni eurosibirski tip je neutracidan i slabije odporan na vjetar, pa uglavnom raste u kopnenom zaleđu do Istre, po zavjetrinskim lokvama i mirnim močvarama reda Phragmitetalia.

Naprotiv je taj tip T. angustifolia s.s. rjeđi na primorju u Istri i dalm. Zagori, ali uglavnom izostaje na otocima, gdje ga uz more zamjenjuje južniji termo-bazofilni rogoz T. domingensis Pers. (T. australis Thon. & Schum.), koji kod nas raste samo uz primorske obale i taj je glavni rogoz iz jadranskih otoka.

T. domingensis (T. australis)

Typha domingensis (Pers.) Steud. (T. australis Thon.& Schum., T. angustata Borg.& Chaub., tzv. T."angustifolia" auct.dalm. vix L.; Dalmacija: "šćevar", grč. psatha): Ovaj je subtropski termobazofilni rogoz, proširen (s više podvrsta) od srednje Amerike kroz Afriku, Sredozemlje i južnu Aziju do Japana.

Kod nas je taj na sjevernoj granici po dalmatinskoj obali i otocima do Kvarnera: rječna ušća Omble, Neretve, Krke i Zrmanje, Blatine na Mljetu, lokve Dugog otoka, Lopar na Rabu i Baška na Krku (uz rječicu Velarika itd.). Tu on zamjenjuje sjeverni kopneni tip T. angustifolia s.s. u vjetrovitim i alkalno-karbonatnim ili poluslanim močvarama iz reda Bolboschoenetalia u tvrdolisnom eumediteranu.

Od kopnenoga sjevernog tipa T. angustifolia s.s. izdvaja se taj južniji: divovski rast po 2-4 m, listovi sterilnih izbojaka tamniji modrozeleni s pepeljastosivom prevlakom, njihov bazalni rukavac izostaje ili je tek uzak zakržljao, batvo cvata je čvrsto i tvrdo odrvenjelo, klip je sav skoro istobojan, tj. donji ženski klip je svijetle oker-sive boje (pod lupom: u gornjem muškom klipu brakteole blijedoružičaste prozirne i nazubljena vrha), a dolje u ženskom klipu su njuške tučkova podjednako duge kao okolne dlake tj. ne strše izvan klipa.

Sparganium uz istočni Jadran

Sparganium (ježevac, kajk. "ježica", Kvarner: "ježỳć", engl. burreed, njem. Igelkolben, fran. rubanier, rus. njunka): To je subkozmopolitski rod s dvadesetak vrsta u sjevernim i južnim umjerenim pojasima (izostaje iz tropa), a kod nas oko Dinarskog krasa ima 6 svojta.

Iz ovog roda je uz Jadran na poluizloženim karbonatnim močvarama s umjerenim vjetrom poluodporan samo Sparganium neglectum Beeby (S. erectum ampl.subsp. neglectum Schin.& Thel.), koji je razmjerno najčešći i većinom jedini zastupnik tog roda uz kraške vodotoke jadranskog sliva. Sp. minimum Wallr. (S. natans auct. p.p.) je na vjetar i sol najmanje odporna naša vrsta iz tog roda i uglavnom raste u mirnim zavjetrinama, najviše u eutrofičnim jarcima i kanalima s onečišćenom sporotekućom vodom, pa je taj dosta rijedak uz Jadran.

Primorski Butomus uz Jadran

Butomaceae (vodoljubi) rastu u karbonatnim močvarama i lokvama Dinarskog krasa. Jedini rod iz te palearktičke porodice je Butomus sa par svojta u Euraziji: europski B. umbellatus i azijsko-balkanski B. junceus. Poznata europska neutracidna močvarica Butomus umbellatus L. (subsp. umbellatus s.s.) je poluodporna u kopnenim slatkovodnim močvarama. U vjetrovitim i bazičnim močvarama dalje prama jugoistoku još se kod nas južnije nalazi odporniji bazofilni B. junceus:

B. junceus (B. scutariensis)

Butomus junceus Turcz. (B. scutariensis Rohl., B. umbellatus ampl. var. minor Ledeb.; na Krku: "vodni žukvić", grč. psátha): To je termobazofilna močvarica koja raste u alkalno-karbonatnim blatima i slanušama od istočnog Jadrana duž balkanskih obala do Crnoga, Azovskog, Kaspijskog i Aralskog mora, pa uz anatolska jezera.

Kod nas su joj najzapadnija nalazišta na jugoistočnom Krku močvare kod Baške, Velo Blato na Pagu, Ninska laguna kod Zadra, delta Neretve, Skadar, itd. Ovdje raste na olujnim vjetrometinama u priobalnim poluslanim lokvama i sedrenim vrelima, po termobazičnim ševarima Bolboschoenetalia i Juncetalia maritimi.

Od kopnenoga eurosibirskog tipa izdvaja se ova južgoistočna: cvjetna stabljika niža po 15-30 cm i podjednako duga kao listovi, a listovi uži nitasto-linearni po 2-3 mm, oštro trobridni s uglato-izbočenom srednjom žilom tj. na presjeku trokutni (ne plosnati) i uzduž spiralno-zavijeni, cvjetovi sitniji i malobrojni po 2-5 u cvatu, ocvijeće heteromorfno i dvobojno-šareno tj. vanjski (donji) listići sitniji i tamnije-sivoružičasti do ljubičasti, a nutarnji puno veći i svjetliji blijedokrem.

Južne Juncaginaceae: Triglochin

Juncaginaceae su subkozmopolitska porodica sa 4 močvarna roda. Najveći je halofilni rod Triglochin (brula, engl. arrowreed, njem. Salzbinse, fran. troscart, rus. triostrennik), koji ima dvadesetak vrsta u slanim močvarama južne Eurazije, Sj. Amerike i najviše njih u Australiji, a kod nas na Jadranu rod Triglochin obuhvaća 4 svojte.

Poznati Tr. palustris L. je močvarni higrofit, koji raste većinom izvan krasa, na zaštićenim ravnim cretovima iz reda Scheuchzerietalia u kopnenom zaleđu Panonije. Na vjetrovitim primorskim slanušama su kod nas odporniji ini srodnici iz roda Triglochin: Tr. laxiflora Guss. uz južni Jadran i Tr. maritima subsp. salina (Walr.) Nym. na sjevernom Jadranu uz močvarne halofite Salicornietalia.

Južne primorske Alismataceae

Bazofilne Alismataceae (žaboćunke) u vodama Dinarskog krasa: Ova kozmopolitska porodica sadrži desetak močvarnih rodova sa stotinjak vrsta, a kod nas imaju 6 rodova. Većina naših svojta u ovoj porodici iz glavnih kopnenih rodova Alisma, Sagittaria i dr. su neodporni higrofiti uglavnom ograničeni na neutracidne zavjetrinske močvare, a južnije uz Jadran su još značajni ini rodovi Baldellia, Damasonium, Caldesia, itd.

Baldellia ranunculoides

Baldellia (Echinodorus ampl.): Ovo je inače najveći južni rod u porodici Alismataceae i sadrži šezdesetak vrsta u Europi, Sredozemlju i najviše u obje Amerike. Kod nas od tih svih raste samo sjevernija Baldellia ranunculoides (L.) Parl. (Echinodorus ranunculoides Asch.; na Krku: "vodni trbùšac", grč. láppa), koja je uz Jadran iz porodice Alismataceae najodpornija na sol i vjetar.

Česta je uz Jadran u vjetrovitim karbonatnim i poluslanim močvarama duž dinarskog primorja i na Kvarnerskim otocima, a najviše u bazofilnim ševarima Bolboschoenetalia. Još je odpornija priobalna svojta B. ranunculoides ampl. subsp. repens (Lant.) Nym., koja je fakultativni halofit u olujnim poluslanim lokvama i obalnim vrelima s halofitima Samolo-Baldellietum ranunculoidis.

Južna Caldesia reniformis

Reliktni paleotropski rod Caldesia ima 4 vrste u južnoj Euraziji i Africi, uz još desetak fosilnih svojta iz terciara, a u Dalmaciji je nazočna na sjevernoj granici subtropska Caldesia reniformis (Don.) Mack. (Caldesia "parnassifolia" auct.medit., Alisma reniforme D.Don). Ova je termofilna južnija vodenjara s plivajućim listovima proširena uglavnom u tropskim i subtropskim vodama južne Eurazije.

Kod nas je na sjevernoj granici u Dalmaciji, gdje zamjenjuje sjeverniji europski tip C. parnassifolia (Bassi) Parl. s.s. Rjeđe se nalazi uz donju Neretvu i Cetinu, npr. između slapa Gubavica i Radmanove mlinice s termobazičnim vodenjarama Coleogeto-Najadion. U Damaciji ova raste pretežno u bazičnim karbonatnim vodama, pa tu povremeno podnosi još i blažu zasoljenost uz rječna ušća.

Damasonium bourgaei uz Jadran

Manji subkozmopolitski rod Damasonium (engl. starfruit) sadrži 5 vrsta na većini kontinenata, a kod nas uz Jadran raste samo istočna svojta, Damasonium bourgaei Coss. (D. "stellatum" auct.yugos. non al.): Ovo je termofilna močvarka jugoistočnog Sredozemlja uz obale Balkana i jugozapadne Azije, koja doseže na južnom Balkanu do Macedonije i Dalmacije, gdje raste na više mjesta npr. između Splita i Šibenika, pa na susjednim otocima. Nalazi se uglavnom u sezonskim lokvama koje ljeti dijelom presuše, uz močvarke reda Isoetetalia.

Rod Alisma s.s. uz Jadran

Alisma (žabočun, engl. water-plantain, njem. Froschlöffel, fran. flûteau, rus. bišnik): To je manji kozmopolitski rod s desetak vrsta na većini kontinenata, a kod nas oko Dinarskog krasa ima 3 svojte. Najpoznatija Alisma plantago L. (subsp. plantago s.s., A. plantago-aquatica auct.): Neutracidni širokolisni tip ove vrste je uglavnom ograničen na zaštićene lokve i mirne močvare bez vjetra i rjeđi je u primorju uz gornji Jadran, a kod nas najviše u panonskom zaleđu.

Na izloženim ili blago zasoljenim močvarama s umjerenim vjetrovima zamjenjuje ju poluodporna Al. lanceolatum With. (A. stenophyllum Sam.) koja je češća uz dalmatinske rijeke i otočne močvare. Treća također rjedja je podvodna Al. gramineum Lej. (A. loeselii Gors.) vrpčastih listova iz istočne Europe, a kod nas u kraškim karbonatnim vodama npr. donji tokovi Neretve i Cetine, rječica Velarika na Krku, itd.

Potamogetonaceae istočnog Jadrana

Potamogetonaceae su kozmopolitska porodica s desetak vodenih rodova u slatkim i poluslanim vodama: uglavnom su slatkovodni tipski uži rod Potamogeton s.s., Groenlandia i dijelom Zannichellia, a halofilno-lagunski rodovi su sitna Althenia i najveća Stuckenia s izduženim vodenjarama do 2m. Otporne su Potamogetonaceae u kraškim vodama Dinarida i otoka:

U široj fam. Potamogetonaceae je na vjetrove i hidrodinamiku dosta neodporan rod Althenia i zato su malobrojne pripadne svojte uglavnom ograničena na mirne i zavjetrinske poluslane lagune. U većini je razmjerno neodporan i tipski uži rod Potamogeton s.s., a najosjetljivije su i ograničene na ustajale zavjetrinske vode vrste plivajućih površinskih listova kao P. natans L., P. polygonifolius Pour. i sl. Razmjerno su odporniji na hidrodinamiku ini srodni rodovi Groenlandia i halofilna Stuckenia (Coleogeton).

Uži rod Potamogeton s.s.

Uži rod Potamogeton s.s. (mrijestnjak, Dalmacija: "murava", Kvarner: "krećỳna", engl. pondweed, njem. Leichkraut, fran. potamot, rus. žagla, grč. nerophylle): Ovo je veliki kozmopolitski rod sa stotinjak svojta i još nizom hibrida, a kod nas oko Dinarskog krasa raste njih dvadesetak. U okviru užeg roda Potamogeton s.s. većina pripadnih vrsta su sladkovodne vodenjare iz kopnenih voda, ali poneke od njih manjeviše podnose alkalno-karbonatne vode i povremenu blažu zasoljenost primorskih voda u blizini mora.

Većina pripadnika glavnog roda Potamogeton s.s. su slabo odporni već na umjerenu hidrodinamiku, pa uglavnom rastu u plićim, mirnim i zaštićenim vodama. Na vjetar i valove su kod nas razmjerno najmanje odporne slijedeće pripadne vrste, koje rastu skoro isključivo u zavjetrinama bez hidrodinamike: najmanje su otporni i ograničeni na mirne močvarne vode i ustajale rječne rukave P. natans L., pa P. polygonifolius Pour. (P. oblongus Viv.) i njihov prijelazni hibrid P.X kirkii (Syme) Fryer (P. natans X polygonifolius auct.), a koji ujedno u tom rodu i najbolje podnose jače zagađenje voda.

• Potamogeton lucens i P. loeselii: Taj uži rod ipak sadrži još nekoliko odpornijih slatkovodnih svojta na jaču hidrodinamiku jezerskih valova i riječnih brzica, osobito P. lucens Raunk., P. loeselii Röm.& Schul. (P. perfoliatus auct.ampl.) i P. olivaceus Lang. (P. lucens X perfoliatus auct.).

Također i u poluslanim lagunama niže i promjenjive slanoće s umjerenom hidrodinamikom, uz prave halofilne vodenjare još rastu P. lucens i P. loeselii koji su uglavnom bazofilni sa širim ekološkim rasponom, pa inače i drugdje dolaze u raznim alkalno-karbonatnim vodama kopnenog zaleđa, npr. kod nas još u kraškim sedrenim jezerima. Od svih naših vrsta iz toga užeg roda, na stalnu i umjerenu slanoću je izrazito najodporniji južni P. siculus, koji na Jadranu uglavnom raste u lagunama i rječnim ušćima.

• Potamogeton siculus (Tineo) Guss. (P. subflavus Lor.& Barr., P. "coloratus" auct.marin. non Horn. - Potamogetonaceae): U vjetrovitim poluslanim lagunama i burnim kanjonskim ušćima je razmjerno najodporniji pripadni halofit P. siculus. Od donekle sličnoga, slatkovodnog Pot. coloratus, razlikuje se ovaj užim i na vrhu ušiljenim lancetastim listovima koji su uvijek podvodno-uronjeni (ne plivaju na vodi), tanko-poluprozirni i svjetložuti na skraćenoj peteljki, a stabljike su nerazgranjene i plodići s tupo-zaobljenim rubovima.

To je sredozemna bazofilna vodenjara iz toplijih voda, koja na našim otocima i dalmatinskoj obali zamjenjuje proširenu eurosibirsku vrstu Pot. coloratus (Vahl.) Horn. iz kontinentalnih europskih voda. Inače taj raste u mediteranskim lokvama i močvarama najviše na Siciliji, Sardiniji, Korziki i južnoj obali Francuske (Provansa), a kod nas u otočnim lokvama (Baška, Pag, Dugi otok, Mljet itd.) i u rječnim ušćima Neretve i Cetine, pa u većoj lokvi-jezercu Ilovica kod Vinišća.

Naseljava samo južne toplije vode koje se zimi ne zaleđuju, a po sastavu su to kod nas uglavnom bazične vode s obiljem karbonata ili blago zasoljene. Podnosi jaču hidrodinamiku, pa je kod nas čest u poluslanoj tekućoj vodi rječnih ušća i u uzburkanim lagunama pod udarom jače bure, npr. na Krku, Pagu, ušćima Zrmanje, Cetine, Neretve, itd.

Reofilni rod Groenlandia

Reofilni rod Groenlandia Four. (prije sekcija Enanthiophylli Koch iz šireg roda Potamogeton ampl.) u Euraziji obuhvaća nekoliko otpornih vrsta na valovitim obalama većih jezera te po rječnim brzicama i slapovima. Odporni rod Groenlandia obuhvaća sladkovodne reofilne vodenjare europskog gorja i Dinarskog krasa u brzicama i pod slapovima kraških rijeka, pa uz izložene strme obale vjetrovitih kraških jezera. Tu spada poluodporni tip Groenlandia densa (L.) Four. (Potamogeton densus L.) uz silikatne vodotoke u manjim jezerima i brzicama sveze Potamogetion, koja je česta u karbonatnim vodotocima nutarnje Europe.

• Groenlandia setacea: U hladnijoj kopnenoj Europi i našem izvankraškom zaleđu je najčešća Gr. densa (L.) Four., koju u karbonatnim vodama na primorskom krasu zamjenjuje neutrobazična Groenlandia setacea (Tsch.) M.Gan. (Potamogeton setaceus Tausch non L.), koja je najodpornija naša i europska reofilna vodenjara u slatkim vodama s jačom i čestom hidrodinamikom. Kod nas raste uglavnom na karbonatnom krasu većinom pod udarom kraških slapova ili na burnim obalama većih dinarskih jezera uz bazofilne kraške vodenjare Coleogeto-Najadion.

Bazofilni rod Zannichellia

Slično kao bazofilno-halofitski rod Stuckenia (Coleogeton - vidi Jadranske morske trave), tako i Zannichellia (žabokrečina - fam. Zanichelliaceae) uglavnom obuhvaća više bazofilnih i dijelom halofilnih svojti. Tipska poznata Z. palustris L.s.s., s više pripadnih podvrsta većinom raste u manjeviše alkalnim (sodnim ili karbonatnim) močvarama i lokvama kopnenog zaleđa i primorja, gdje podnosi i umjereno zagađenje, ali je taj kopneni tip neodporan na sol i jaču hidrodinamiku.

• Zannichellia maritima Nolte (Z. pedicellata Fries) iz tog roda je razmjerno najodpornija halofilna vodenjara, koja pretežno raste u primorskim poluslanim vodama tj. kod nas uglavnom u lagunama i rječnim ušćima, a na poluslanom Baltiku, Azovu i Kaspijskom moru čak i daleko na morskoj pučini, gdje ova podnosi umjerenu hidrodinamiku struja i valova.

Najadaceae uz istočni Jadran

Šire shvaćene Najadaceae ampl. (+ Ruppiaceae) su kozmopolitske vodenjare sa 2 glavna roda: Najas i Ruppia, koju neki ranije odvajaju i u posebne Ruppiaceae. Ruppia je kozmopolitski rod halofilnih vodenjara u močvarnim slatinama, rječnim ušćima i lagunama nižega nestabilnog saliniteta uz slabu hidrodinamiku. Kod nas na istočnom Jadranu sadrži 2 pripadne vrste: plitkovodna močvarna R. maritima L. i u dubljim brakičnim vodama rjeđa R. cirrhosa (Pet.) Grande.

Najas jadranskog sliva

Iz slatkovodnog roda Najas (podvodnica, engl. naiad, njem. Nixkraut, rus. najada), u močvarama zaleđa i jezerima nutarnjeg primorja su kod nas glavne i proširene vrste pridnena N. marina L. i obalna N. minor All. U mediteranskim vodama Dalmacije, osobito uz donju Neretvu se rjeđe nalazi uz jaču hidrodinamiku još i južna termofilna Najas graminea Del.

Plivajuće vodene jednosupnice

Dosad prikazane jadranske jednosupnice su manjeviše nepokretne jer su uglavnom ukorijenjene, bilo na kopnu ili pod vodom u močvarama odnosno na morskom dnu. Preostaju još 2 manje monokotilne porodice (Hydrocharitaceae i Lemnaceae), kojih pripadnici manjeviše slobodno plutaju na mirnoj površini slatkih voda, pa su uz Jadran zbog čestih i jakih vjetrova vrlo neodporne i rjetke samo na mirnim zaklonjenim vodama.

Neodporne Hydrocharitaceae

Među domaćim jednosupnicama je na posolicu, vjetrove i hidrodinamiku razmjerno najmanje odporna porodica plivajućih vodenjara Hydrocharitaceae s površinskim listovima koji uglavnom ne podnose hidrodinamiku valova. Dva naša roda s pripadnim neodpornim vrstama su Hydrocharis morsus-ranae L. i Stratiotes aloides L., koji su ograničeni na mirne i ustajale zavjetrinske vode i močvare sveze Stratiotion, pa su uglavnom proširene u mirnim kopnenim vodama panonskog zaleđa i rjeđe na primorju, npr. uz donju Neretvu.

Neodporne Lemnaceae uz Jadran

Neodporne zavjetrinske Lemnaceae (Araceae-Lemnoideae, vodene leće, okrijek, Dalmacija: "okrik", na Krku: malemÿće, engl. duckweeds, njem. Wasserlinsen, fran. lenticules, rus. rjaska, grč. psarofaki): Ova se (pod)porodica u najnovije doba zbog biokemijske sličnosti ubraja i u proširene Araceae ampl., a sadrže 5 vodenih rodova od kojih kod nas na Dinarskom krasu rastu tri: Lemna, Spirodela i Wolffia (preostala dva roda su australska Landoltia i američka Wolffiella).

Ta je porodica među jadranskim primorskim jednosupnicama izrazito neodporna na sušu, pa već na blaže vjetrove i slabu hidrodinamiku, jer njezini plivajući pripadnici nisu ukorijenjeni nego kao plankton slobodno plutaju na mirnoj površini slatkih voda pa ih vjtar lako raznese i uništi. Zato ih već umjereni vjetrovi često odnesu iz močavara i lokvica na okolno kopno, gdje se osuše i propadnu. Stoga je cijela ta porodica s pripadnim rodovima Lemna, Wolffia i Spirodela razmjerno rijetka uz Jadran, najviše uz Neretvu i ponegdje u zaklonjenim lokvama na dnu ponikava.

Podmorske zosteride u Jadranu

Morske trave jadranskog dna, koje su tu donedavna po našima kopneno-balkanskim botaničarima iz 20. jugo-stoljeća bile vrlo loše polupoznate (uglavnom tek Posidonia + tzv. "Zostera marina" sensu amplissimo), - tj. raznoliki nazočni rodovi Posidonia, Cymodocea, Zostera, Zosterella, Stuckenia, Halophila, Ruppia i ini slični, ovdje su još pobliže razrađene u posebnomu paralelnom članku Jadranske morske trave.

Važnija literatura

• Baumann, H.& Künkele, S. 1986: Die Gattung Ophrys L.- eine taxonomische Uebersicht. Mitt. Arbeit. Orchid. 18/3: 305-688.

• Bedalov, M. 1975: Taxonomic problems and distribution of the species Arum nigrum Schott. in the Balkan flora. Problems of Balkan flora and vegetation, p. 202-208, Acad. Sci. Sofia.

• Cook, C.D.K. 1983: Aquatic plants endemic to Europe and the Mediterranean. Bot. Jahrb. Syst. 103/4: 539-582.

• Danesch, O.& Danesch, E. 1975: Hybriden und hybridogene Sippen aus Ophrys bertolonii und O. atrata (Orchidaceae). Plant Syst. Evol. 124: 79-123.

• Gölz,P.& Reinhard, H.R. 1986: Orchideen in Jugoslavien. Mitt. Arbeit. Orchid. 18/4: 689-827.

• Greilhuber, J.& Ehrendorfer, F. 1975: Chromosome numbers and Evolution in Ophrys (Orchidaceae). Plant Syst. Evol. 124: 131.

• Hayek, A.von 1933: Monocotyledoneae. Prodromus Florae peninsulae Balcanicae, Bd. 3: 1-300. Feddes Repertorium XXXX/3, Berlin-Dahlem.

• Kranjčev, R. 2005: Hrvatske orhideje (Orchids from Croatia). Agencija za komercijalnu djelatnost, Zagreb, 600 str. ISBN 9539641969

• Singh, V. 1965: Morphologocal and anatomical studies in Helobiae, I - II. Botan. Gaz. 126 / 2: 137-144.

• Soo, R. 1970-1973: Species and subspecies of the genus Ophrys. Acta Bot. Acad. Sci. Hung. 16: 373-392 & Supplement, 18: 379-384.

• Tutin, T.G.& al. 1980: Monocotyledones (Alismataceae to Orchidaceae). Flora Europaea, Vol. 5: 1-452, Cambridge Univ. Press.

Vanjske sveze

• Index Herbariorum: Herbarium Adriaticum (ADRZ)

Poveznice

• Jadranske grmaste ljiljanke
• Hrvatsko-dinarske seslerije
• Jadranske halofitne sitine
• Hrvatsko-dinarski ljiljani
• Jadranske halofitne trave
• Hrvatsko-jadranski lukovi
• Jadranske južne zumbulke
• Hrvatske kraške perunike
• Jadranske južne močvarke
• Jadranske južne povijuše
• Hrvatska kraška Festuca
• Grmaste južne zeljanice
• Jadranske morske trave
• Jadranski južni korovi
• Hrvatsko crno cvieće

Reference

Adapted and condensed from Wikinfo, edited by Dr.Sci. A.Z. Lovric & al. for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995): if quoted author and source, may be copied and distributed without changes.