Liburni (Libyrnides)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Liburni (grč. Libyrnides) su antička pomorska etnoskupina koja je nakon 11. stoljeća pr.Kr. živjela na jugozapadu Hrvatske uz sjeveroistočni Jadran izmedju rijeke Raše i Krke, tj. uglavnom u Kvarneru i sjevernoj Dalmaciji, duž velebitskog primorja i na sjevernojadranskim otocima. Zapadno od njih preko rijeke Raše bili su Histri, sjeverno u zaledju iza Velebita kopneni Japodi, a istočno preko rijeke Krke mladji nomadski Dalmati. Liburni su bili suvremenici italskih Etruščana i levantskih Feničana, pa je to na hrvatskom ozemlju najranija jasno potvrdjena i opisana etnogrupa s prvom zapisanom političkom organizacijom domaće vlasti tzv. Libyrnike Thalassokratia, koja se tu sigurno navodi već od 9. stoljeća pr.Kr. Liburni su ujedno i jedina veća antička etnogrupa koja je u cijelosti živjela unutar granica Hrvatske: npr. Japodi iz srednje Hrvatske dosežu u južnu Sloveniju i zapadnu Bosnu, Delmati iz Dalmacije polovično žive na jugozapadu BiH, itd.

Summary

The Liburnians (Lat. Liburni, neo-Gk.: Libournoi) were the ancient inhabitants of Liburnia, a region between Istria and the river Titus (now the Krka) in what is now Croatia. The Liburnians do not appear to have been Illyrians. The evidence indicates rather that their language was akin to the Venetic language. The principal settlements of the Liburnians lay in the islands, and in the south of their mainland i.e. in the coastal plain around Iader (Zadar), between the rivers Tedanius (Zrmanja) and Titus (Krka). Liburnian possesions also from this time included the islands of the Kvarner bay: Curictae (Krk), Arba (Rab), Gissa (Pag) and the Absyrtides (Cres and Lošinj).

By the middle of the first century BC they were losing territory on the southeast, to their neighbors the Delmatae. Over the centuries it seems that the Liburnians, having once controlled the subentire Adriatic down to Corfu, were being steadily pushed westwards, probably the result of pressure from new Illyrian groups, including the Ardiaei and Delmatae, who were expanding from southeast. The Liburnians were renowned seafarers, notorious for their pirate raids in the Adriatic sea, which they conducted in their swift galleys. A Liburnian warship, known as a libyrnidas to the Greeks and a liburna to the Romans, was propelled by oars; it was a smaller version of a trireme, but faster, lighter, and more agile. That Liburnian design was then adopted by the Romans, and became a key part of Ancient Rome's navy.

Glavne značajke Liburna

Histrima i Venetima srodno pleme Liburni živjeli su od rijeke Raše na istok i protezali se današnjim Hrvatskim primorjem do Krke u Dalmaciji. Taj je dio nosio naziv Liburnija, pod kojim je danas poznat kraj od Plomina do Rječine. Bili su organizirani u rodove i zajednice rodova okupljenih oko zajednice Jadassina. Medju njima se postepeno izdvajaju moćni rodovi koji u svoje ruke uspijevaju prigrabiti političku i gospodarsku moć. Već se u 8. st. pr. Kr. Liburni izdvajaju kao posebna narodnosna zajednica koja se po nizu svojih društvenih i kulturnih obilježja izdvaja od ostalih Ilira, što je vjerojatno odraz jakih predindoeuropskih utjecaja. Za Liburne je karakterističan poseban položaj žena. Važnu ulogu ima srodstvo po majčinoj liniji, a žene održavaju i kult predaka. Liburni su uzgajali žitarice, lozu i masline. Od stoke su uzgajali goveda, ovce i koze dok rijetko svinje i konje, bavili su se ribarstvom i skupljanjem školjaka.

Bili su vrsni pomorci. Brodove su izradjivali od dasaka koje nisu bile vezane čavlima, nego šivane posebnom tehnikom konopcima. Njihove velike ratne brodove (liburne) kasnije su preuzeli Rimljani u svoju ratnu flotu. Razvijena je bila i obrada kovina kao te lončarstvo. Liburni sa svojim brodovima trguju sve do sjeverne Afrike, Male Azije, Grčke i Sicilije. Kopnom trguju po cijeloj Italiji i sjeverozapadnom Balkanu. Oni izvoze nakit, sir, vunenu odjeću, lončarske proizvode, stoku, vunu, kožu, vosak, med, sol i drvo. Ponajviše uvoze grčku keramiku i razne kovine. Vjerovanja Liburna su najvjerojatnije bila koncentrirana oko kulta predaka i to posebno kulta lubanje. Vrlo važnu ulogu imaju i ženska božanstva od kojih su nam poznata Anzotika, Ika, Irija i Sentona. Štovali su i boga Silvana. Po zapisima (Periplous) ranih grčkih moreplovaca na Jadranu npr. Hekataios iz 6. stoljeća pr.Kr. i Kallimachos iz 3. st., glavni pripadni plemenski rodovi Liburna su: Mentores, Caulici, Siopii, Hymanes, Peucetias, Ismenii, itd.

Iskon Liburna

U brončano doba prapovijesti tj. u II. tisućljeću pr.Kr., na kasnijem ozemlju klasičnih Liburna živjelo je ranokvarnersko prapučanstvo koje su prvi grčki moreplovci na Jadranu zapisali pod plemenskim imenom Hythmites (vidi: Prediliri). Istodobno su rani pretci Liburna vjerojatno još boravili na Levantu izmedju Mezopotamije i Anatolije, tj. u Siriji gdje je prije dolaska Asiraca zapisan rani grad Libbur. S početkom željeznog doba, pri velikim pomorskim selidbama tzv. „Naroda s mora“ u 12. i 11. st. pr. Kr. sudjelovali su jamačno i rani Liburni, koji bi tada doplovili preko Cipra iz obala Levanta na Jadran (Yoshamya 2005, Lovrić i sur. 2007), gdje se zato već od prvih vijesti uvijek pojavljuju kao pomorci.

S druge strane, uočen je problem ove teorije u uvriježenoj činjenici da bi pokret „naroda s mora“, prema klasičnim arheološkim spoznajama do 20. st., tekao samo od sjeverozapada na jugoistok. S treće strane, nove opsežne biogenetske analize Sredozemlja u 21. st. to tek dijelom potvrdjuju, ali još dokazuju da je taj doseljenički udar s Balkana odmah stvorio i veliki povratni "tsunami" genetske preselidbe s Levanta u zapadni Mediteran i najviše u Italiju. Zato danas muška i ženska DNA Sicilije, Sardinije, Korzike i Toskane, pa čak i dio njihove stoke (DNA) paralelno potvrdjuju istodobne doselidbe talianskih "naroda s mora" iz Levanta (Sikuloti, Sardeati, Etruski itd.), a za Etruščane su već prije poznati arheonalazi u tom smjeru koji su sada i genetički potvrdjeni. U to se logično uklapaju i Liburni, a ove veze s Levantom potvrdjuje i naša biogenetika (Tolk i surad. 2000, Barač i sur. 2003, Lovrečić i sur. 2005, Yoshamya 2005, Lovrić i sur. 2007, itd.), jer je unutar Hrvatske na Krku i u Kvarneru nadjen razmjerno najveći udio levantskog haplotipa Eu9 i Eu10, uz manje dinarskog tipa Eu7 koji drugdje kod nas dominira.

O sličnoj pomorskoj doselidbi s istoka ranih kvarnerskih „bodula“ govore u arhajskom cakavizmu i domaće legende „Veyske povede“. Takodjer posebna tkalačka preslica s kvarnerskih otoka te istarska glazbena ljestvica gornjeg Jadrana (K. Galin 2001) odskaču od Europe i bliže su tradiciji Levanta i starog Egipta. Miješanjem i asimilacijom doseljenih levantskih pomoraca s ranijim Hitmetima, potom na gornjem Jadranu nastaju klasični Liburni koji su odmah zavladali cijelim Jadranom gdje rani Grci naglašuju njihovu pomorsku prevlast kao "Libyrnike Thalassokratia", jer u to rano doba od 9.- 7. st. Liburni kontroliraju ne samo istočni Jadran, nego i sve naše otoke te istočne obale Italije i obalu Albanije sve do Otranta i otoka Krfa, a možda su povremeno plovili i Jonskim morem do istočne Sicilije.

Klasična povijest

U najranije doba do 7. st. Liburni su najvjerojatnije već imali partnersko-trgovačke odnose s italskim Etruščanima i levantskim Feničanima koji su već prije Grka plovili do Jadrana, o čemu nema izravnih zapisa osim rijetkih arheonalaza koji upućuju na moguću trgovinsku razmjenu. Prve jasne pismene vijesti su od Grka koji nakon 7. st. pr. Kr. suzbijaju prevlast Liburna na Jonskom moru gdje ih protjeruju iz otoka Krfa i potom iz Drača. Kasnije od 5.-4. st. Grci se već naseljuju na srednjojadranskim otocima (Vis, Hvar itd.) pa u više pomorskih sukoba odatle potiskuju Liburne samo na gornji Jadran.

Od 4. st. iz dalmatinskog zaledja provaljuju i ratoborni Dalmati koji takodjer potiskuju Liburne iz srednjodalmatinskog primorja i preotimaju im grad Promona (kod Drniša). Kako su postali ugroženi i s kopna i mora, Liburni se potom zbog spasa i preživljavanja zamalo dobrovoljno stavljaju pod zaštitu najmoćnijih Rimljana i od god. 167. pr. Kr. postaju im stalni saveznici, pa otad Rim štiti njihovo ozemlje Ravnih kotara i Kvarnera. Potom pomorski Liburni postaju glavni brodograditelji rimske carske armade pa u Rimskom carstvu flota Naves Liburnae kontrolira cijelo Sredozemlje.

Sudbina Liburna

Nakon propasti carstva, romanizirani potomci Liburna pred uzastopnim navalama barbara iz kopnenog primorja dijelom vjerojatno bježe na susjedne otoke ili u Italiju, a preostali su na kopnu uništeni ili asimilirani. Naprotiv, ostali Liburni na otocima mogli su ipak duže preživjeti sve do kasnog slaviziranja, jer su poluromanski govori u gradovima Krku i Rabu postojali sve donedavna. Na slično upućuje i nova biogenetika, jer se kvarnerski genomi izrazito razlikuju od ostale Hrvatske kako dokazuje novi niz poredbenih analiza muške i ženske DNA iz Kvarnera (npr. Tolk i surad. 2000, Barač i sur. 2003, Lovrečić i sur. 2005, Yoshamya 2005, Lovrić i sur. 2007).

Takodjer nove detaljne analize otočnih toponima i dijalektalnih arhaizama nepalatalnog cakavizma Kvarnerskih otoka sve jače pokazuju da se uz djelomičnu romanizaciju i potom slaviziranje, bar na Krku i Rabu donedavna očuvao bar manji dio predslavensko-neromanskog rječnika Liburna, najviše u mnoštvu čudnih toponima oko velike i još neistražene srednjovjeke gradine Korintija (domaće: Uri-Kworyta) na najistočnijem rtu otoka Krka kod Senja. Čak je moguće da se u toj gradini sve do 15. st. još bar dijelom govorilo mješovito, poluslavensko-neoliburnijski.

Tehnika i kultura

Iako su Liburni vjerojatno bili nepismeni prije prevlasti Rimljana, njihova tehnička kultura u praktičnoj primjeni bila je iznimno razvijena i naprednija od svih okolnih susjeda izmedju Rima i Grčke. Najveće su uspjehe postigli u brodogradnji gdje su Rimljani kopirali njihove brodove, a brodograditelji Liburni bili su najviše cijenjeni u carskim pomorskim arsenalima Ravenni i Aquileji. Tako se npr. uvali Malaluka na istočnoj obali Krka još vide kamene ruševine ranoga liburnijskog brodogradilišta iz 5.- 4. st. pr. Kr. s privezima, stražarnicama i 7 kamenih dokova za brodove 17 x 4m.

U izradi oružja Liburni su različiti od ilirskih susjeda, jer imaju drugačije dugačke mačeve s bočnim spiralnim antenama kao sjeverniji Germani. Liburni su vjerojatno pronašli ili barem unaprijedili današnje "ziherice" koje su rabili za razne svrhe: manji tipovi su služili umjesto puceta za zakopčavanje odjeće, a veće kao fibule s raznim dodatcima i privjescima imale su današnju ulogu broša i njima se izražavao društveni rang i ugled nositelja.

Društveni ustroj

U političkom ustroju napredniji Liburni u rimsko doba više nemaju izraženu plemensku strukturu kao susjedni Iliri. Klasični tekstovi za njih spominju sustav dekapolije, tj. grupiranje oko gradskih saveza. Inače je nasuprot većine inih ilirskih plemena gdje dominira patrijarhalni sustav ratnika, kod Liburna još bilo dosta tragova matrijarhata koji se skoro približava današnjem feminizmu.

Iz antičkih izvora koji su Liburne smatrali nemoralnima, slijedi da su njihove žene slično kao i kod Etruščana prije braka bile slobodne i birale su partnere (čak i strance), bile su obiteljski poglavari i birale razna domaća i javna zanimanja uključivo pomorstvo, jahanje i drugo (Stipčević 1974, Čović 1976, Hiller 1991, Yoshamya 2005).

Gradnja i naseljaGradili su uglavnom kuće od kamena u kružno-koncentričnim redovima oko srednjeg trga, a gradovi su im ogradjeni velikim kamenim zidinama, npr. Krk i Skradin. Prvi glavni grad Liburna bila je Scardona (Skradin), a ostali veći još Curycta (Krk), Arba (Rab), Gissa (Novalja), Apsorus (Osor), Flanona (Plomin), Aenone (Nin), Iadera (Zadar), itd.

Vjera i grobovi

Slično kao okolni suvremenici, i Liburni su bili mnogobošci, ali zbog baštine matrijarhata sva dosad poznata liburnijska božanstva nose samo ženska imena. Najvažnija božica im je bila Anzotica koja odgovara rimskoj Veneri i grčkoj Afroditi, a Ica je vodena božica izvora i približno odgovara Dijani. Ostale manje poznate liburnijske božice po imenu još su bile npr. Latra, Sentona i Iutossica, ali su njihove uloge nejasne.

Po tipu grobova Liburni se jasno razlikuju od susjeda: njihovi kosturi uvijek leže bočno u skvrčeno-sjedećem položaju, a u muškim grobovima nikada nema oružja kao kod inih Ilira. Osim toga, u klasično rimsko doba nad grobovima Liburna podiže se i poseban spomenik tzv. kameni cippus kakav nemaju ostali Iliri. Sve to jasno upućuje na osobitosti drugačije duhovne kulture Liburna spram inih Ilira (Batović 1962. i 1965, Stipčević 1974, Čović 1976, Hiller 1991).

Liburnijski etnosimbol

Na hrvatskom ozemlju je najstarija i obilna uporaba swastike bila pred tri tisućljeća, u ranoantičko doba prije Rimljana na sjeveroistočnom Jadranu (Kvarner i sjeverna Dalmacija): Tu je kukasta swastika bila posebni etnički znak ranih pomorskih Liburna, kao politički simbol njihove pomorske vlasti nad Jadranom (Libyrnike Thalassokratia) od 9.- 4. stoljeća pr.Kr. To je bio sunčani simbol tzv. 'Sunčeve barke', dok su ini kopneni Iliri tada kao sunčani znak rabili tzv. Sunčeva kolica s kotačima. Zato su većinom crno-crveno obojeni liburnijski ratni brodovi (latin. Naves Liburnae, grč. drakophoroi, staročak. dragâri) oblikom bili nalik na kasnije nordijske drakare s uzdignutom zmajevom glavom na pramcu, - ali su duž vanjskih bokova imali niz označenih swastika, a na glavnom jedru im je bilo ucrtan liburnijski znak velike swastike: 卐. Slične su kukaste swastike imali označene još npr. na ratnim štitovima, keramičkim posudama, itd.

Naprotiv na novijim jugo-prikazima lažnih "liburnijskih lađa", zbog tzv. 'političke korektnosti' (tj. ideološke podobnosti), na neliburnijskim jedrima su nam podmetnute razne bezvezne šare i najčešće zebraste pruge (kao zatvorske pidjame), samo da ti stari Liburni antifašistima ne izgledaju kao neki domaći "pranacisti". Kao baština tih liburnijskih pomorskih swastika se kod nas u ranoj srednjovjekoj čakavici jadranskih otoka (dijelom na glagoljici) slaviziranjem oblikovao i naš posebni starohrvatski naziv za jadranske swastike kao kriševâl, u približnom značenju "valoviti križ". Kasnije na obalu doseljeni vlaški štokavci koji ne razumiju čakavicu, naknadno su to izkrivili u nakazni "krževalj" (slično kao npr. na Kordunu starohrvatsko selo Črna vas u besmisleno novije "Crna Vlast"). Vidi o znaku swastike još pobliže: Swastika (kriševâl).

Libyrnike Thalassokratia

Prva i najranija, tek oskudno poznata poludržavna tvorba na južnohrvatskom ozemlju uz Jadran je bila Libyrnike Thalassokratia (ranogrčki naziv = 'Liburnijska Pomorska Vlast'), koja je ovdje postojala već od 9. st. do 5. st. pr.Kr. Njezino je pučanstvo još bilo nepismeno pa su jedine vijesti o njima iz tadanjih inozemnih civilizacia, ponajviše od ranogrčkih (prahelenskih) moreplovaca. Čelništvo Liburna bijaše ustrojeno po načelu matriarhata, pa je to iz ranije Europe jedina poznata matriarhalna politička tvorba. Pripadne vladarice su im imenom nepoznate, jer je tamo vjerojatno upravljalo kolektivno žensko "predsjedništvo" kao neko vijeće uglednih starica. Ta prapovijestna pomorska Liburnia je prvotno tj. od 9.- 6. st. pr.Kr. vladala zamalo cielim Jadranom izim zapadne i jugoistočne obale: većinom jadranskih otoka od Kvarnera do otrantskog Krfa, pa našim obalama od Raše do Krke i jugoistočnom Italiom od Apulie do Gargana. Nakon 6. st.pr.Kr., Liburne iz južnoga pa i srednjeg Jadrana od 4.st. postupno potiskuju pomorski Grci.

Prvo gradsko središte rane Liburnije od 9.- 5.st. je bila gradina Promôna (nizvodno od Drniša), po kojoj je dosad nazvana susjedna gora Promina. Taj rani grad su im nakon 4.st. preoteli novodoseljeni ilirski Delmati iz bosanskog zaledja. Zato je potom sve do rimskih osvajanja u 2.st. pr.Kr. kasnije središte Liburnije bila luka Skardôna (sada Skradin) na ušću Krke, a god. 48. pr.Kr. je Cezar opet izbacio Delmate i Promonu vratio Liburnima. Drugi veći prapovijesni grad Liburna je bio Kouràktike s megalitskim zidinama u sadanjoj luci grada Krka, koji su vjerojatno osnovali još raniji predpovjesni Hythmeti. Zadnje autonomno središte u 5.- 7.st. već poluromanskih Neoliburna pri propasti Rimljana početkom srednjeg vijeka prije doselidbe Slavena i proširene vlasti Bizanta, bila je akropolska gradina Corýnthia (neolibur. Uri-Kworýta) iznad ratne luke Bosãar na istočnom rtu otoka Krka (sada izmedju Vrbnika i Baške), gdje je još od 5.st. pr.Kr. bio veći pomorski arsenal mornarice ranih Liburna. Viditi o tomu pobliže: Gradina Korintija.

Liburnijska pomorska vlast ili Libyrnike Thalassokratia je bila najstarija domaća civilizacia i prva politička organizacia na sadanjem hrvatskom etnoprostoru. Kao najvažnija izvorna etnokultura kod nas prije srednjovjeke Kraljevine Hrvatske, Liburni (Libyrnides) se tu pojavljuju već pred puna tri tisućljeća. Najveću vojno-gospodarsku snagu na Jadranu postižu od 9.- 5. stoljeća prije Krista, tj. istodobno na zapadu s Etruskima i iztočnim Feničanima s kojima uzpostavljaju prapovijestni modus vivendi u Mediteranu. Tek s agresivnim širenjem Grka, ova je rana ravnoteža premećena, kako na štetu Feničana, tako i Liburna koje Grci potiskuju u pomorskim bitkama na Otrantu 734. pr.Kr., kod Hvara 389. i u Senjskim vratima 365, ali su Grke pomorski Liburni opet potukli u bojevima kod Drača 437. i u Kvarneru 229. pr.Kr.

Liburni su kod nas jasno profilirana urbano-pomorska civilizacia, uz Grke i Etruske treći u Europi prije Rima, ali se zbog fanatičnih jugoslavista Hrvatska morala odreći antičkih Liburna i prepustiti ih u naslijedje Taliana, Albanaca itd. Malo je naroda u svijetu koji imaju čak 3 tisućljeća bar djelomičnog kulturno-političkog naslijedja na vlastitom tlu: samo Grčka, Libanon (Fenicija), Izrael, Egipat (Kopti), Kuvajt (Sumer), Iran (Elam), Indija i Kina, a od svih je jedino nama Hrvatima još zabranjena veza s Liburnima zbog 8 desetljeća kulturno-jezične diktature vukovskih jugoslavista i jugoistoričara. U odnosu na ine susjedne "Ilire", Liburni su najranije dosegli visoku kulturnu razinu i urbanizaciu pa su u Kristovo doba, kad ulaze pod rimsku vlast, već na kraju željeznog doba i samo ih je još nepismenost dijelila od prave antičke civilizacie, pa je to bila i jedina domaća viša polu-civilizacia prapoviestne Hrvatske prije Grka i Rimljana. Naprotiv su njihovi primitivniji ilirski susjedi još na vidno nižemu razvojnom stupnju, nadasve polunomadski Delmati koji su tada tek ušli u rano željezno doba, pa zato delmatska kultura zaostaje skoro za cijelo tisućljeće iza Liburna.

Većina stručnjaka koji su pobliže pručavali arheonalaze i onomastičku ostavštinu Liburna (Suić 1956, Čović 1974, Batović 1982, itd.), iztiču kako su medju svim Ilirima ovi najjasnije oblikovani kao poseban narod, s nizom ranih osobitosti zbog kojih su vjerojatno izdvojenoga i ranijeg podrijetla od inih Ilira. Zato ćemo ovdje pobliže razčlaniti pokazatelje za moguće podrijetlo Liburna, a takodjer i njihovo značajno pomorsko i etnokulturno naslijedje kod sadanjih Hrvata. Dok je pomorstvo i ribarstvo kod Liburna bilo glavnim razvojnim temeljem gospodarstva i vojnopolitičke snage, kod drugih priobalnih Ilira je to tek uzputna i povremena djelatnost. Iako su u doba najveće snage (9.- 7.st. pr.Kr.) Liburni zavladali cijelim Jadranom, izhodište njihova razvitka kao i klasično stanište pod Rimljanima krajem antike je na gornjem Jadranu, duž primorja od Raše do Krke i na sjevernim otocima od Cresa do Kornata.

Prvi pomorci gornjeg Jadrana

Najstariji su pokazatelji o mogućoj plovidbi Jadranom iz naših otoka još pred 7.000 god., kada je neolitski čovjek naselio otoke Cres i Palagružu (Pomorska enciklopedija), a tamo je mogao stići jedino na nekoj splavi ili monoksilnom čamcu od izdubenog debla. Prve pismene navode o plovidbi Jadranom pod starogrčkim imenom Satournios pelagos u II. tisućljeću pr.Kr., spominju već legende iz Trojanskog ciklusa. Tako u mitu o Argonautima, njihova lutanja završavaju na gornjem Jadranu i Kvarnerskim otocima, a potom se i u Eneidi spominje trojanski pomorac Antenor, kao zet tračkoga kralja Kisseosa koji je duž iztočnog Jadrana navodno doplovio sve do Venecijanske lagune. Ove su grčke legende kod nas posredno potvrdjene i aheonalazima, posebice dvostrukih sjekira mikenskog tipa tzv. labrys ili bipennis kod Makarske, Dubrovnika i drugdje. Rani tragovi feničkih pomoraca od 17 - 13.st. pr.Kr., nadjeni su samo na južnim i zapadnim obalama Jadrana. Prvi suvisli pomorski putopis ili Periegesis o Jadranu ostavio je Hekataios iz Mileta oko god. 500 pr.Kr. i u njemu spominje još niz ranijih predilirskih plemena nepoznatih u kasnijim izvorima, koja su potom vjerojatno raseljena ili izumrla.

Prvi bar donekle poznati domaći pomorci na Jadranu iz brončanog doba bili su ranomediteranski Pelašti (na egipatskom Peleštim, grčki Pelasgoi, latinski Philistaei) ili barem njihovi najbliži srodnici, koji su u II. tis. pr.Kr. nastavali jugozapadnu Grčku, Albaniju, većinu jadranskih otoka i dalmatinsku obalu do Karlobaga. Oni su na iztočnom Jadranu izgradili najstarije pomorske luke i prve kamene gradine kružnog tlocrta s radijalno-koncentričnim ulicama i okruglim kamenim kućicama - bunjama (comardas). Njihovi osobiti toponimi završuju na -ssa ili -tta, kojih su kroatizirane inačice u kontinuitetu dijelom očuvane na Jadranu sve do danas, nakon punih 4 tisućljeća: npr. Kressa (Cres), Skardagissa (otok Škarda), Olmissa (Omiš), Bratta (Brač), Issa (Vis), Choassa (otok Sušac), Pelargussa (Palaguža), Melitta (Mljet), a cijeli su Jadran zvali Taratta ("tarãac" je i danas na Krku arhaični naziv mirnog mora, bonaca). Na gornjem su Jadranu tada još poznati Gissa (Pag), Skrissa (Karlobag), Idassa (Zadar), Syssa (Ugljan), Keladussa (Kornati) itd.

Na Hvaru je u Grabčevoj špilji crtež jadranskog broda starog 4 tisućljeća, sličan antičkom ilirskom brodu "gandeia", kojega i Grci smatraju najstarijim tipom broda na Jadranu (pobliže dolje). Pri velikim selibama diljem Sredozemlja tzv. pomorskih naroda u 12.st. pr.Kr., uz ostale se morem sele takodjer i ovi Pelašti iz Grčke i Jadrana do Levanta, gdje se u doba Ramzesa II. naseljuju u Palestini koja po njima dobiva ime. Ipak su barem izolirani ostatci tih paleomediteranskih plemena zaostali uz iztočni Jadran do sredine I.tis. pr.Kr., npr. u Istri Rhyndicti i Fecusses, u Kvarneru Hythmethi i u Dalmaciji Peuketes, a dijelom i medju Liburnima. Ime Pelašta je još očuvano u nazivu Palestine, Peloponeza i Palagruže.

Ranogermanska kultura Liburna

Iako su raniji mediteranci imali značjan udjel medju Liburnima, u nekim antropološkim i osobito u etnokulturnim značajkama Liburni su bar dijelom različiti kako od paleomediteranaca, tako i od kasnijih Ilira. U desetak takvih svojih osobitosti, Liburni se razmjerno najviše približuju ranim Pragermanima, gdje su posebno znakoviti idući paralelizmi :

  • Plavokosi-svjetlooki antropotip: Poznati antički liječnik C. Galenus (210. po Kr.), kao i pjesnik A. Gelius (Noctes Atticae IX) izričito navode kako su, u odnosu na ostale južnije, tamnokose i crnooke susjede, sjeverniji Iliri na gornjem Jadranu drukčijeg tjelesnog izgleda, plavokosi i svjetlooki kao Germani i Skiti - što upućuje na moguću biosomatsku srodnost Liburna i Germana.
  • Germanski genotip I / Eu7: Danas četvrtina kvarnerskih Bodula, i to najviše oni koji su donedavna govorili predslavenskim prajezikom Gan-Veyãn, biogenetski pripadaju germanskom genotipu Eu7 koji je izvan hrvatskog ozemlja najobilniji u Njemačkoj i Skandinaviji, što se slaže s etnokulturnim pokazateljima Liburna.
  • Germansko oružje: U arheonalazima većine ostalih Ilira uglavom su kratki mačevi-bodeži (grč. machaira, lat. sicca), kao česti prilog u muškim grobovima. Naprotiv u grobovima Liburna oružje je rijetkost (vjerojatno zbog matriarhata), ali i dosadanji nalazi npr. iz 8.st. pr.Kr. u Ninu, jasno upućuju na bitno različiti tip uglavnom dugih mačeva starogermanskog tipa, na kojima su i spiralne vitice na balčaku (antennae) identične s tadanjim germanskim nalazima na sjeveru.
  • Jadranski drakkari: Ranoantički pisci za prvo doba liburijske talasokracije spominju kako Jadranom plove tzv. drakkophoroi (dracofores) tj. obostrano zašiljeni ilirski brodovi s uzdignutim zmajevim glavama na kraju, a slični su ucrtani i na nekim ilirskim štitovima (Stipčević 1974), dok na Krku i Rabu sve do danas postoji prastari naziv dragãar za ratni brod. Nema sumnje da je to bio sličan jadranski prototp kasnije poznatih vikinških drakkara, inače značajnih upravo za starogermanske pomorce.
  • Ritualna Sunčeva barka: Slično kao i stari nordijski pomorci iz Baltika i Skandinavije, tako su i Liburni posebice štovali Sunčev kult u obliku simbola Sunčane barke. Naprotiv kod ostalih Ilira prevladava Mesečev kult, a obredni simbol nije barka nego kolica s kotačima.
  • Tradicija sušenja ribe: Diljem Sredozemlja je glavni općerašireni postupak tekućeg konzerviranja slane ribe u salamuri. Naprotiv na sjeveroistočom Jadranu je od antike do danas uobičajen i drugi način konzerviranja sušenjem na suncu i vjetru (osobito za hobotnice i raže). To je inače uglavnom nordijska tradicija germanskih ribara u Skandinaviji, gdje tako masovno suše bakalare i ine ribe.
  • Ribarski tornjevi: Unutar cijeloga Sredozemlja je oduvijek za Kvarner donedavna bio osobiti i izniman, prastari način ribolova pomoću obalnih drvenih tornjeva s ljestvama, tzv. tunere iz kojih se nadgledao prolaz ribe i upravljalo njihovim ulovom. Sličan tradicijski ribolov sa zidanim tornjevima poznat je još i na obalama sjeverozapadne Europe, npr. na britanskom otočju.
  • Liburnijska swastika 卐: slično Germanima i Indoarijcima su i antički Liburno kao svoj pomorski etnosimbol izticali kukasti križ, osobito na brodovima i jedrima (tzv. Sunčeva barka). To je bio česti heraldički simbol kukaste swastike na keramici, štitovima, brodovima, itd.
  • Pokazne legende: Nordijske sage spominju doselidbu njihovih predaka iz pradomovine oko Tanaisa. Kod nas su na Krku očuvane stilom i sadržajem dosta slične legende "Veyske Povede", koje takodjer pobliže opisuju antičku doselidbu morem iz Azova, a izrijekom se spominje i nordijski bog Thor kao "Tohôr".
  • Ini pokazatelji: Ostali zasad nesigurni ili još nedovoljno proučeni pokazatelji za moguće veze Liburna s ranim Germanima su npr. obilje jantara u njihovoj tradiciji, pa sam njihov položaj na najhladnijim sjevernim obalama Jadrana, itd. Iz svega spomenutog proizlazi da su Liburni najvjerojatnije ranogermanskog podrijetla, tj. izdvojeni najjužniji srodnici starih Germana koji su se odvojili pri naseljavanju germanskih predaka s iztoka. Za Germane se smatra da su naselili sjevernu Europu s iztoka negdje do 12.st. pr.Kr., a nordijske sage (Ynglingari) upućuju da su se germanski predci pod vodstvom boga Odina doselili iz Tanaisa na granici Europe i Azije. Slično je i u antičkim mitskim legendama očuvanim na Krku, gdje "Povêda ud_Matânih navakÿreh" slikovito opisuje pomorsku doselidbu pradavnih krčkih predaka brodovljem "preko 7 mora": od Azova i Crnog mora, preko Egejskog mora i Sredozemlja do Jadrana. Za Liburne je takodjer vjerojatna doselidba u 12.t. pr.Kr., ali na kopnu nema arheoloških tragova odakle su došli, pa je stoga vjerojatnija doselidba brodovima kao u legendi, jer su oni već od početka poznati kao pomorci.

Baština Liburna u Hrvata

Kod nas se kroz sedam desetljeća Jugoslavije, pod dogmatskim pritiskom sveslavenstva moralo vjerovati da antički Iliri nemaju bitnoga utjecaja na današnju etnokulturu. Po toj dogmi bi antički Iliri iz obalnih lučkih naselja i otoka, već za Rimskog crstva ugravnom bili romanizirani, izmiješani i raseljeni. Ako su možda tu poneki neromanski Delmati, Liburni i Histri preživjeli Rimljane, potom su po jugo-ideologiji svi morali netragom nestati i pobjeći, u "velikoj seobi naroda" i poplavi ogromnih masa novodoseljenih zakarpatskih Slavena tj. Srbohrvata. Takvu priglupu slavenomaniju na primjeru Kvarnera najbolje nam ilustrira ŠANTIĆ (1945): Lošinjani, Omišljani i Vrbničani (koji su još donedavna pisali glagoljicom) njemu su svakako Srbi koji su ovamo izbjegli nakon boja na Kosovu. Drugi kvarnerski Boduli su mu Čehi, a glavni je dokaz što ovi kao i Čehi najviše jedu "pašta-fažol". Tu manjka tek jedna "sitnica": grah su uzgojili Indijanci i u Europi je nepoznat do Columba: možda su ipak kopneni Čehi prvo odplovili po grah u Ameriku i potom s pašta-fažolom stigli na srednjovjeki Kvarner?.

Tako su jedan od najbolje očvanih kompleksa domaće antičke etnokulture liburnijskog podrijetla Kvarnerski otoci, iako to nije i jedini takav primjer, ali je dosad možda jedini razradjen objektivno i nepristrano bez vukovsko-sveslavenskih predrasuda. Domaći antički tragovi su tu više-manje očuvani u seoskom graditeljstvu, pučkim pjesmama, nošnji i kuhinji, arhaičnim govorima i nadasve u mitskim legendama antičkog podrijetla i predslavenskog sadržaja.

Od ranoantičkih Liburna pa sve do danas, diljem Kvarnera se već tri tisućljeća gradi "na suho" tj. slaganjem kamenja bez žbuke npr. sada brojne suhozidne gromače, zaštitni burobrani i stočne nastanbe - komarde tj. kvarnerske bunje, na kojima je nadasve osobit megalitni ulazni potal tzv. "urta" od tri velika kamena bloka kao i u Mikeni. U liburnijskim antičkim grobovima tipični i česti ukras su veliki metalni privjeski koji su puno rjedji i sitniji kod inih Ilira - a sve do danas su se održali kao slični znakoviti praporci (čakavski: žegnýl) u hrvatskoj pučkoj nošnji. Liburnijski su brodovi bili većinom mračno-crno obojeni, a i kasnije su npr. Senjski uskoci uglavnom imali crne brodove. Antički pisci spominju za gornji Jadran i nadasve za Liburne, posvema crne domaće nošnje - a i danas u kvarnerskim selima trajnu crninu nose ne samo seoske žene, nego i mušarci kada se "oblêku po domâću".

Liburni su se od inih jadranskih susjeda drastično razlikovali i po zapisanom matriarhatu, pa su žene npr. vodile naselja i brodove. Samosvjestni i ravnopravni položaj žena u tradicionalnim seoskim obiteljima Istre i Kvarnera sve do danas je krajnje različit od tzv. "vlaških" patriarhalnih obitelji kod dinarskih štokavaca. Duhovni tragovi liburnijskog matriahata još su i sada vidljivi u prastarim "amazonskim" pjesmama na Kvarneru koje su nekoć bile sablažnjive, a i danas zvuče "moderno-feministički" npr. slijedeće: "Primorcica konja jasi" (Primorka konja jaše), "Htjera hodi va mornari" (Kćerka ode u mornare), "Divôjka je divôjku roýla" ( Djevojka je djevojku rodila), "Zibala Ane Poavla ditýća" (Ljuljala Ana djetešce Pavla), itd.

Liburno-kvarnerska kuhinja

Kako su antičke Liburnjanke većinom bile gazdarice u kući i na brodu, one su tu mogle razviti sofisticirani i profinjen jelovnik puno bolji od inih patriarhalnih Ilira, koji je potom kod nas uzpješno izdržao tisućljetne konkurencije romanske i slavenske kuhinje. Zato se i sada u domaćoj seoskoj kuhinji Kvarnera nalaze pradavni delikatesni specialiteti, većinom nepoznati izvan gornjeg Jadrana (podrobni recepti: Krčki zbornik 20/1989):

  • "Kholùba zipòd ćrýpju" (Pogača ispod peke) je kod nas osobit ilirski način pečenja kruha poznat još od antike. U otočnim selima se do danas sirovi kruh poklopi užarenim keramičkim poklopcem, na koji se posipa "šupèra" (žeravica).
  • "Khôgul va_sjuròtvi" (Mlijeko s vrelim kamenom) je još od antike jedinstveni liburnijski običaj kuhanja mlijeka izvan peći, koji se sve do danas rabi u kvarnerskim selima. Uzme se valutica na morskom žalu, užari do žutog na vatri i ubaci u lonac mlijeka dok ga ne prekrije 'puýna' tj. vrhnje.
  • "Šÿr va_ûlye" (Sir u maslinovom ulju): Ovčji sir se spreša pod teškim kamenom, pa mjesecima suši na buri i zatim potopi u maslinovo ulje gdje ostaje godinama jestiv kao delikatesa. Taj je prastari domaći postupak oduvijek uobičajen u selima na Kvarnerskim otocima.
  • "Bôdulske parsjùti" (Otočni pršut) pripremom i kvalitetom je krajnje različit od tzv."vlaškog" pršuta iz kopnene Zagore, dobivenog običnim sušenjem na dimu, kakvi su i svi industrijski pršuti u mesnicama. Pravi bodulski "parsjùt" se dobiva na sjevernojadranskim otocima: svježe zaklana svinjska šunka skuha se u morskoj vodi, pa izvana panira brašnom i kratko prepeče da dobije koru kao kruh, a potom se još mjesecima suši ("dozrijeva") izložena udaru bure i zračne posolice pod nadstrešnicom uz morsku obalu. Sam naziv pršut = staro latinski: perexuctum.
  • "Muškâc zilùkon vaškôju" (Hobotnica s divljim lukom) je prastara ribarska delikatesa kvarnerskih otočana, koja se većinom pravi na brodovima. Nabere se puno lišća velikog primorskog luka (Allium commutatum), čestog na morskim rtovima i pučinskim otočićima (školji). Potom se manja hobotnica (muzgavac) izreže na šnite, panira u brašno i s obiljem tog luka se poha u maslinovom ulju.
  • "Vêyske sjûrlice" (Krčke trubice - valcìći) su prastara otočna delikatesa: Lisnato tijesto s dodatkom jaja se oblikuje u cjevčice do 10 cm, nadjenu se mesom i ukuhaju s vinom, potom se jedu pomiješane sa gore spomenutim sirom iz ulja.
  • "Vêyske hrustjùli" (Čips od tijesta): Svježe lisnato tijesto se baci u vrelo maslinovo ulje i potom se pečeni suhi hrskavci (čips) posipaju šećerom. Naziv hrustjûl = staro latin. crustulum.
  • "Šlãne pýpe" (Soljene suhe smokve): Smokve se nanižu kao ogrlica kroz konopčić, namoče par dana u moru i potom mjesecima suše na udaru bure i zračne posolice pod nadstrešnicom uz morsku obalu (zajedno s pršutom). Prastari naziv pýpa = indovedski pippal (smokva).

Pomorska baština Liburna

Svi antički tekstovi koji spominju Liburne, navode ih kao priznate tradicionalne pomorce. Osim poljodjelstva u Ravnim kotarima, većina inih Liburna bave se plovidbom, ribarstvom, trgovinom i gusarstvom. Zbor orkanske bure na gornjem Jadranu koju spominju i Rimljani, Liburni su morali smisliti brze, čvrste i nepotopive brodove za njihovo olujno more. Zato su Liburni u rimskom Mediteranu rabili najviše raznovrsnih brodskih tipova od kojih potječu i neki današnji nazivi plovila na Jadranu, Sredozemlju i šire. Pomorski Liburni su naselili upravo najvjetrovitiji kutak Sredozemlja u Kvarneru, gdje uzastopne velebitske bure haraju kroz najveći dio godine izim ljeta. To je dobro poznato i starim piscima pa npr. već Procopius navodi da uz iztočni Jadran strahovite oluje ponekad odnesu konjanika skupa s konjem i zakovitlaju ih zrakom. Zbog te prirodne prisile, da bi tu uopće mogli obstati, Liburni su postali izkusnim pomorskim "vukovima", pa su u antici gradili najbrže i najčvršće brodove za olujno more.

Jedno od najstarijih očuvanih brodogradilišta kod nas i na Jadranu, imali su Liburni do 5.st. pr.Kr. u svojoj vojnopomorskoj bazi Mala Luka (Portìć) baš nasuprot Senju na istoku otoka Krka pod njihovom velikom gradinom "Uri-Kvorýta" (sada turistički: Corynthia), gdje su do danas vidljive kamene bitve za brodski privez, stražarske utvrde i sedam kamenih navoza po 17 X 5m za gradnju i popravak liburnijskih brodova. Liburnijske pomorske tradicije imitirali su potom i Rimljani da bi zavladali Sredozemljem, pa su svoje ratne brodove prozvali "liburnae" i za njih su Liburni postali glavni brodograditelji u velikim carskim arsenalima Ravenna i Aquileia. Izim toga, Liburni su već od rane antike razvili najveću brodsku raznolikost s bar pet specialnih plovila, kojih su se tipovi pa i nazivi u južnohrvatskoj tradiciji na Jadranu većinom očuvali sve do danas (Wetter 1925, Krahe 1952, Panciera 1956, Della 1967) :

  • Drakkophoroi (drakari) bili su im su manji i brzi desantni brodići za olujno more na jedra i vesla, a slično se sve do danas na Kvarneru ratni brod čakavski naziva: dragãr.
  • Gandeia (= gajeta) je prapovijesni naziv i vjerojatno najraniji tip broda na Jadranu koji je ostao u stalnoj uporabi već kroz punih 4 tisućljeća, jer su ga rabili još Pelašti, pa Iliri i do danas Hrvati. Služio je za prijevoz i ribolov kao i danas gajeta.
  • Lembul (= naš leut, lat. lembus) je kod Liburna osobiti jadranski tip većeg broda za ribolov, kao i današnji leut kod Hrvata.
  • Galaia (galija, lat. navis liburna, grč. Libyrnidas naus) bila je kod Liburna najveći, teško naoružani bojni razarač s podvodnim pramčanim kljunom za probijaje neprijateljskog broda, na jarbolu s okovanom gredom tzv. aries ("ovan") za proboj tudje palube i obalnih utvrda, pa još s velikim artiljerijskim praćkama za izbacivanje kamenja na primorske gradove i tudje brodove. Ovaj prvotni liburnijski naziv galije održao se stoljećima za naoružane ratne jedrenjake sve do pojave parobroda.
  • Paros (barka) je bila manja brodica na vesla za ribolov i lokalni prijevoz, kojoj je prvotni naziv pradavnoga staroegipatskog podrijetla (baris).
  • Liburna rotata: Kasnolatinski izvori pred propast carstva spominju kako su romanizirani Liburni iz carskih brodogradilišta već porinuli i prve brodove na mehanički pogon tzv. liburna rotata (brod na kotače) s bočnim kotačima na lopatice koje je tjerala volovska zaprega vrtnjom velikog vodoravnog kotača nasred palube - ali je gradnja toga brzo prestala s propašću carstva. To je bio isti prototip ranih mehaničkih brodova, odavno prije parobroda s kotačem u Americi.

Možda su tek rasulo Rimskog carstva i navale barbara spriječili da te nove mehaničke Liburnae ne osvoje svjetska mora već u srednjem vijeku. Stoga su jadranski Liburni bili najgenialniji brodograditelji prije parobroda, koji su već u antici pronašli i ostvarili bitna načela svjetske brodogradnje. S propašću Rima ova liburnijska tradicija nije prestala, nego se je logično dielom nastavila u naslijedju naših primorskih čakavaca i bodula. Zbog ovog je naslijedja Hrvatska donedavna uoči Domovinskog rata, po izgradjenoj brodskoj tonaži bila prva u Europi i treća u svjetskoj brodogradnji, odmah nakon Japana i USA (Brajković 1972-89).

Jezični relikti u cakavizmu

Kao i kod inih susjednih Ilira, donedavno za jezik Liburna nije bilo drugih pokazatelja osim oskudne onomastike tj. romaniziranih toponima iz klasične Liburnije koje navode rimski i manje grčki izvori, ter vlastitih natpisa liburnijskih imena na njihovim grobnim cipusima. Iz toga je već vidljivo da se liburnijsko nazivlje dosta razlikuje od većine kopnenih Ilira i bliže je na zapadu Histrima i prapovijesnim Venetima.

Izim sjevernojadranskih toponima, liburnijsko jezično naslijedje kod obalnih Hrvata se donedavna razmjerno najbolje očuvalo u tradicijskom pomorskom nazivlju, koje je tek dijelom bilo novoslavensko i romansko, a u velikoj mjeri prastaro i izvorno ilirsko-liburnijsko. Medjutim u jugoslavenskim pomorskim školama, svi takovi neslavenski izrazi u našemu pomorstvu koji su nepoznati i nerazuljivi kontinentalnim Srbima i vukovskim slavistima, odreda su šablonski progašeni stranim "romanizmima", pa ukinuti i izbačeni iz javne uporabe. Potom su zamijenjeni novoslavenskim kovanicama i čak kontinentalnim srbizmima, što je najgora sramota za hrvatsku etnokulturu. U liburnijsko jezično nasljedje spadaju i neki neslavenski toponimi na Kvarneru, npr. prastaro ime brdskog kaštela Batomãl na Krku, čiji je naziv antičko-ilirski: Batoni malum = Batonovo brdo. Očuvana slična liburnijska toponimija je posebno obilna na istoku Krka, od Vrbnika do Stare Baške pa na sjeveru Raba (Supetar-San Marino) i duž sjeverne velebitske obale Klenovica - Jurjevo.

Medju osobitim kvarnerskim riječima u nepalatalnim otočnim govorima tzv. Bodulski cakavizam, još uvijek preostaje preko stotinu etimološki nepoznatih riječi koje nisu ni romanske niti slavenske tj. nisu slične nijednomu poznatom europskom jeziku, pa se zato mogu najvjerojatnije smatrati lokalnim jezičnim reliktima domaćega liburnijskog praiskona. Većina njih su jamačno bile specifične za starinski liburnijski jezik na sjeveroistočnom Jadranu. Liburnijski leksik je dosad slabo poznat uglavnom iz ovdašnjih antičkih toponima i nadgrobnih imena (MAYER 1957-1959, KATIČIĆ 1964, 1976), a govorio se u Kvarneru i sjevernoj Dalmaciji bar od 9.- 2. st. pr.Kr. Kako osim romaniziranih grobnih natpisa, na sjeveroistočnom Jadranu nisu izravno poznati ini domaći tekstovi ili bar pojedine liburnijske fraze, to nam je gramatika i sintaksa predromanskog liburnijskog jezika dosad većinom nepoznata. Ipak se može razložno očekivati da je on jednim dijelom bio sličan današnjem bodulskom cakavizmu sjevernojadranskih otočana, koji se može smatrati slaviziranim liburnijskim reliktom, jer je klasični liburnijski jamačno sadržavao dosta asimiliranih latinskih, starogrčkih, etrurskih i vjerojatno manje inih susjednih izoglosa.

Stoga su tih stotinjak čudnih otočnih arhaizama najznačajnije posebne riječi sjevernojadranskih "bodulskih" govora koje upućuju na njihovo zasebno podrijetlo i pradavnu vezu s Liburnima: npr. alšèti (gladan), alšètva (glad), bokân (bijeli-sjajan), cedân (taman-mračan), garmÿna (klisurasta obala), hayebãj (kreketavi žabac), hoyẽv (duga čarapa-hulahop), hovêyce (dječje čarapice), khoyâta (jogurt-kiselo mlijeko), knjakôr (osakaćen batrljak), kukũur (močvara, laguna), kyõn (dotični-kojino), ladùmer (obronak-padina), layõn (mimo-uzduž), mandavôška (maternica-psovka), maykòli (barem), meyõn (nasred-izmedju), meysòp (poluglas-sotovôće), mihyrũn (jedrenjak), mÿl-mÿa (sijed-sijeda), nilahũya (oskoruša – Sorbus), prahàle (ukrasne vrpce), rotkûšba (rasprodaja-diskont), sayàlo (strmac-odsjek), sarãb (biljka mlječika-Euphorbia), siõn (totalni-svekolik), šamâni (grimizni-ljubičast), šujàc (ljevak-ljevičar), šundrakýr (gusarski vojvoda), taroscé (nadalje), tjarmãl (boksit-crvena zemlja), urýn (tutanj oluje), varbakân (podzid-viseći vrt), vrrûs (ovan), ziõn (zajedno-skupa), ...itd.

Literatura

  • S. Panciera: Navis Liburna (rassegna delle fonti, caratteristiche della nave, accezioni del termine). Epigraphica, 18: 130 - 156, Roma 1956.
  • Šime Batović: Sepultures de la peuplade illyrienne des Liburnes. Bonn 1962.
  • Šime Batović: Iz ranog željeznog doba Liburnije. Diadora 1, 37 str. Zadar 1959.
  • Šime Batovic: Die Eisenzeit auf dem Gebiet des illyrischen Stammes der Liburnen. Archaeologia Jugoslavica 6: 55-70, Beograd 1965.
  • Mate Suić: Granice Liburnije kroz stoljeća. Radovi instituta JAZU, Zadar 1956.
  • Mate Suić: Prilog poznavanju odnosa Liburnije i Picenuma u starije željezno doba. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 1956.
  • A. Stipčević: Iliri (povijest, život, kultura). Školska knjiga, Zagreb 1974.
  • A. Stipčević: Bibliographia Illyrica, I - III. Posebna izdanja Akademije BiH VI/3, XLII/8, LXXVI/12, Sarajevo 1967-1984.
  • B. Čović: Od Butmira do Ilira. Veselin Masleša, Sarajevo 1976.
  • J. Wilkies: Iliri. Laus Izvori 3, Split 2001.
  • H. Dell, 1967: The origin and nature of Illyrian piracy. Historia, 16: 344 - 358.
  • M. Guštin, D. Božič, L. Bakarić: Kelti i njihovi suvremenici na tlu Jugoslavije. Narodni muzej Ljubljana i Arheološki muzej Zagreb, 1984.
  • G. Hiller: Zur japodischen und liburnischen Früheisenzeit. Universität Heidelberg, 1991.
  • A. Starac: Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji, Društveno i pravno uređenje prema literarnoj, natpisnoj i arheološkoj građi, II, Liburnija, Pula 2000.
  • H.V. Tolk & al.: MtDNA haplogroups in the populations of Croatian Adriatic Islands. Coll. Anthropol. 24, 2000.
  • L. Barač & al.: Y-chromosomal heritage of Croatian population and its island isolates. European Journal of Human Genetics 11, 2003.
  • L. Lovrečić, M. Peterlin & al.: Human Y-specific STR haplotypes in the western Croatian population sample. Forensic Science International 149, 2005.
  • M. Yoshamya: Gan-Veyan (rječnik, gramatika, kultura i genom Neo-Liburna). ITG, 2. izdanje, Znanstveno društvo za proučavanje porijekla Hrvata, Zagreb 2005.‬
  • A.Ž. Lovrić, Đ. Vidmarović, R. Fureš: Podrijetlo Hrvata. Udruga Muži zagorskog srca, Zagreb-Zabok 2007.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Combined and elaborated by GNU-license almost from Chakavian Wikislavia and Croatian Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Liburni_(Libyrnides)&oldid=35720"