Lošinj

Lošinj
Podatci
Položaj	Jadransko more
Država	???
Glavno naselje	Mali Lošinj
Površina	74,37 km²
Najviši vrh	Televrina, 588 m
Obalna crta	180,613 km
Broj pučanstva	112,2 (2011.)

Lošinj (grč. Αψωρος -Apsoros, lat. Apsorrus, talij. Lussino, njem. Lötzing) je najjužniji veći otok na Kvarneru. Pripada administrativnoj jedinici Grad Mali Lošinj, odnosno, dijelom je Primorsko-goranske županije, površina je 74,37 kv.km sa 8134 stanovnika. Pruža se 31 km u smjeru sjeverozapad - jugoistok. Značajnija naselja na otoku su Mali Lošinj i Veli Lošinj, pa Osor i Nerezine, a ina manja sela su još Sveti Jakov, Ćunski, Artatore, itd.

Značajke Lošinja

Površina otoka = 74.37 km²; novijim izmjerima su ga podijelili na dva dijela (52.57 i 21.79 km²). Proteže se 31 km u pravcu sjeverozapad-jugoistok u Kvarnerskom zaljevu. Po zadnjem popisu (2001. g.) na otoku živi 8.134 stanovnika. Glavni centar je Mali Lošinj sa 6.296 stanovnika. Po upravno–teritorijalnom ustroju Republike Hrvatske, otok Lošinj pripada gradu Mali Lošinj kojem još pripadaju i 4 naselja na južnom Cresu. Umjetno je razdijeljen plovnim kanalom na dva dijela u predjelu Privlaka kod Malog Lošinja, gdje je otok najuži. Tu je probijen manji kanal Privlaka (za barke) i premošten cestom. Ovo nije bilo prvo umjetno rezanje Lošinja.

U prošlosti su takodjer Cres i Lošinj bili jedinstven otok. Tek umjetno prokopanim antičkim kanalom na prevlaki kod Osora vjerojatno u rimsko doba, nastala su dva otoka kako bi se skratio morski put, odnosno zaobilaženje velike otočne mase na plovidbi za otvoreno more. Otoci nose stari naziv Apsyrtides po legendi o Argonautima. U toj legendi kralj Etea iz Kolhide posjedovao je zlatno runo kojega se lukavstvom, uz pomoć čarobnice, kraljeve kćeri Medeje dočepao Jason. On se na brodu Argo dao u bijeg, a kraljev sin Apsirt je krenuo za njim u potjeru. Medeja je prijevarom namamila brata Apsirta na pregovore, a Jason ga je iz potaje ubio. Medeja je rasjekla Apsirtovo tijelo i njegove udove bacila u more. Od rasječena Apsirtova tijela nastali bi Apsirtovi otoci - Apsyrtides.

Zemljopis

Površina otoka = 74.37 km², a novijim izmjerima su ga podijelili na dva dijela (52.57 i 21.79 km²). Pruža se 31 km smjerom sjeverozapad-jugoiztok u Kvarnerskom zaljevu. Po zadnjem popisu (2001. g.) na otoku živi 8.134 stanovnika. Glavni centar je Mali Lošinj, 6.296 stanovnika što je formalno najveći otočni grad Jadrana (jer su upravno uvrštena i južna naselja Cresa). Po upravno–teritorijalnom ustroju Republike Hrvatske otok Lošinj pripada Gradu Mali Lošinj, a kojemu još pripadaju i četiri naselja na južnom Cresu.

Reljef je raznolik: sjeverozapadni dio otoka je viši vapnenački greben Osoršćica s najvišim vrhuncem Televrina (589 m), srednji je uzak, najniži i razvedeniji, a južni je slično sjevernom nešto viši preko 200m, pa se na kraju spušta do uvale Mrtvaška. Obala otoka u dužini od 112.2 km ima indeks razvedenosti 3,7 po čemu zauzima drugo/treće mjesto medju hrvatskim otocima, jer Pag i Dugi otok dijele I. mjesto.

Medju brojnim uvalama nastalim potapanjem kraških oblika najprostranija je i najznačajnija luka Mali Lošinj, jedna od najbolje zaštićenih prirodnih luka na Jadranu. Cijeli otok prepun je šetnica, biciklističkih i planinarskih staza. Duž sjevernog (Osorčice) i južnog dijela uredjene su brdske transverzale, dijelom biciklističke, a dijelom planinarske staze što je povoljno za produženu turističku sezonu. Najviši otočni vrh je Televrina 588m, na gorju Osoršćica iznad Nerezina i grada Osora.

Planinarstvo

Iz lošinjskog vrha Televrina se naokolo pruža nezaboravna panorama na desetak većih primorskih planina s obje strane oko gornjega i srednjeg Jadrana, što se kod nas može uzporediti još samo sa sličnom pučinskom panoramom oko srednjeg Jadrana iz viškog vrha Hum.

Tako se za bistrog dana osobito popodne iz Televrine južno na talianskoj strani dobro vide pod sniegom najviši oštri vrhovi Apenina u skupini Gran Sasso (vrhunac Corno: 2.912m), pa na jugozapadu malo niži i zaobljeni vrhovi gorja Monti Sibillini (vrh Monte Vettore 2.478m i Monte Priore 2.334m), a na sjeverozapadu u jugoiztočnim Alpama silhuete bielih kamenih kukova u gorju Dolomiti.

Na hrvatskoj obali s lošinjske Televrine se panoramski vidi većina primorskog gorja od Istre do srednje Dalmacije: na sjeverozapadu u Istri je Učka (1.405 m) i dalje u zaledju Julijske Alpe, pa na sjeveru Snižak (1.507m: tzv.'Hrvatski Snježnik') i Risnjak (1.528 m) a u zaledju viši slovenski Snežnik (1.794 m), na sjeveroiztoku vinodolska Viševica (1.428 m) i iza nje Bjelolasica (1.534 m), a na iztoku je Senjsko Bilo (1.494 m) i sjeverni Velebit (1.699 m) ter u pozadini najviši južni Velebit (1.758 m). Na jugoiztoku u Dalmaciji se vidi primorska Promina (1.148 m) i u zaledju visoka Dinara (1.831 m), pa obalni Mosor (1.340 m) i u zaledju viša silhueta Biokova (1.762 m).

Klima

Klima je po Köppenovoj klasifikaciji umjereno topla i vlažna s vrućim ljetima i kišovitom jeseni, bez izrazitog suhog doba, ali s najmanje oborina u toplom dijelu godine - Cfa klima. Osobito je značajna relativno mala amplituda temperature (16,8°C) u čemu se ogleda maritimnost. Osobita je prednost lošinjske klime velika sunčanost koja iznosi 2.563 sata godišnje ili prosječno 7 sati dnevno. To je posljedica pretežno sušnih ljeta i velikog broja tihih i vedrih dana. Po broju sunčanih dana Mali Lošinj uspoređuje se sa sjevernoafričkim gradovima i južnim predjelima Jadrana. Mali Lošinj ima prosječno godišnje oko 100 vedrih dana. Zbog pogodne kilime Mali i Veli Lošinj su 1892. g. proglašeni klimatskim lječilištem i oporavilištem.

Hidrografske osobine očituju se lošinjskim akvatorijem koji je od presudnog značaja za turizam. More ponajviše služi za kupanje, ali je razvijen i nautički turizam i športovi na vodi. Što se opskrbe vodom tiče, otok je bezvodan, a pitka voda se dobiva vodovodnom mrežom iz Vranskog jezera na Cresu. Izgradnja vodovoda nakon II. svj. rata znači preokret u životu i gospodarstvu otoka, da turizam može postati masovan.

Flora i fauna

Flora je u cjelini vazdazelena (eumediteranska), ali se može naći listopadnih elemenata submediteranske vegetacija posebno na sjevernom brdskom dijelu (Osoršćica) koje bi se trebalo proglasiti botaničkim rezervatom. Na Lošinju svoju sjevernu prirodnu granicu rasprostranjenosti dostižu sljedeće sredozemne vrste: brika, hrast komorovac ili oštrik i ružmarin. Područje oko Malog i Velog Lošinja je ogranizirano umjetno pošumljavano krajem 19. st., a danas izgleda kao da su ti alepski borovi samonikli iako su već stari do 122 g. Borovi su simbol otoka. Fauna je specifična po tomu što na otoku ne žive zmije otrovnice. Od morskih životinja najvažnije je spomenuti Dobre dupine za koje postoji Edukacijski centar "Plavi svijet", pa je Lošinjski akvatorij 6./7.8.2006. (na Danu dupina) proglašen rezervatom dobrih dupina, prvog rezervata za dupine u Mediteranu. Ekološki problem su odnedavna postali soneseni divlji veprovi zbog lova, koji sada uništavaju nasade i uznemiravaju turiste i starosjedioce.

Domaći govor Lošinja

Bodulski cakavizam Lošinja i susjedni otočića: Na sjevernom dijelu Lošinja, u gradu Osoru i susjednim selima od Nerezina do Ćunskog, kao i na susjednom otoku Unije govori se palatalnom ekavskom čakavštinom sličnom kao na jugu Cresa (Hamm i sur. 1956). Naprotiv na jugoistoku Lošinja i na južnijim otocima Susak, Srakane i Ilovik još postoji izvorni nepalatalni cakavizam. Na tom području je lošinjska cakavica još najbolje očuvana s najviše govornika u Velom Lošinju, dok je ona na Susku već u nestajanju i njome uglavnom govore starci, a ostali većinom rabe običnu palatalnu polučakavštinu, a slično je i u Malom Lošinju. Cakavizam na Lošinju i Susku u povijesnom razvitku prošlih stoljeća pobliže su analizirali Hamm i sur. (1956), ali dosad još nema opsežnijega preglednog rječnika značajne lošinjske cakavice, osim tek manjeg priručnog rječnika iz Suska (Hamm i sur. 1956).

Turistička valorizacija

Oblici turističke ponude otoka su: kupališni turizam, športovi (ronilački centri, jedrenje, ribolov, jogging, biciklizam, jahanje, letački sportovi, kuglanje, teniski turniri, natjecanja u kuglanju, nogometna igrališta), lječilišni turizam (klima i morski aerosol, wellness centar, mogućnost talasoterapije), nautički (marina sa 150 vezova) i religijski (Betanija i kula Malin). Lošinj je turistička destinacija kojoj se određuje budućnost u skladu potpuno očuvane okoline i sklada sa stilom života koji asocira na zdrav život i prostor koji takav mora i ostati. Naglašava se važnost očuvanja prirode i dodatne valorizacije povijesnog nasljeđa koje je atraktivno turistima, ali nedovoljno promovirano.

Lošinjski turizam je usmjeren na stvaranje «branda» tj. načina prepoznavanja otoka: mediteranska klima, dupini, kip Apoksiomena, domaća kuhinja. Prednost je otoka, što unatoč ranom i snažnom turističkom razvoju, nije uništena njegova prirodna ljepota. Problemi se javljaju u masovnosti ljeti i praznini zimi. Zimsko razdoblje se također može turistički valorizirati jer klimatske prilike to dopuštaju. Alternativni i avanturistički oblici turizma idealni su za to. Otočno pučanstvo sve više prepoznaje prirodnu osnovu kao temelj jake turističke valorizacije i uočava da se ona ne smije devastirati. Kontrast koncentracije ljudskog faktora na Lošinju zimi i ljeti je ogroman i to negativno utječe na prirodnu osnovu.

Veli Lošinj

Veli Lošinj (talij. Lussingrande) je smješten na jujugoistočnom dijelu otoka Lošinja, 3 km istočnije od središta Malog Lošinja, administrativnog sjedišta otoka. Veli Lošinj je okrenut moru sa sjeverne strane i nalazi se u sjevernom podnožju brda Kalvarije. Mali Lošinj i Veli Lošinj tvore svojevrsnu konurbaciju, jer od Malog Lošinja do Velog Lošinja nema nikakvog prekida naselja, odnosno obalom se pruža neprekidni niz kuća. Veli Lošinj je danas mjesna zajednica s mjesnim odborom na čelu, a u sastavu grada Mali Lošinj. Ostala administracija za socijalno funkcioniranje mjesta nalazi se u Malom Lošinju i nakon toga grada, drugo je po veličini mjesto na Lošinju. Pučanstvo: Veli Lošinj broji 917 stanovnika.

Povijest V.Lošinja

Antičko doba: Uglavnom nenaseljen, pod jurisdikcijom grada Osora koji tada broji čak 20 000 stanovnika. Jedno vrijeme bio je trenutna biskupija zato što je u Osoru vladala kuga, a godinu poslije ukinuta je ta biskupija i pripojena sa rabskom biskupijom krčkoj biskupiji.

Srednji vijek: Veli Lošinj prvi put se spominje 1398. pod imenom Velo Selo. Najstarija jezgra Velog Sela nastala je u prelasku iz XIII. u XIV. stoljeće oko romaničke crkve Sv. Nikole iz XIV. st. Prvobitno naselje je rastresitog tipa, kuće su postavljene prema položaju poljoprivrednog zemljišta, a ne u odnosu na ulične linije. U XV. stoljeću izgrađena je obrambena kula, podignuta radi obrane luke i naselja, ali i zbog piratskih napada na zbjeg pučanstva.

U XVII. stoljeću naselje se dalje razvija amfiteatralno oko velološinjskog zaljeva. To je urbano barokno mjesto sa središnjim trgom uz more i dvije osnovne uličice od kojih jedna vodi u Velo Selo, a druga do naselja u uvali Rovenska, gdje se razvija ribarsko naselje zgusnute primorske urbane strukture, s malim kamenim kućama.
Župna crkva Sv. Antuna Opata Pustinjaka izgrađena je na mjestu prve manje crkve iz XV. st. U XVII. stoljeću stara crkva je srušena, a gradi se nova veća trobrodna bazilika, koja se 1774. godine pregrađuje iz temelja i gradi treća po redu, današnja raskošna barokna crkva. U crkvi se nalazi najbogatija galerija slika talijanskih majstora na kvarnerskim otocima: B. Vivarinija; B. Strozzia, L. Quarena, F. Hayeza, L. del Cossa, F. Polenza.
Nedaleko od luke u Velom Lošinju nalazi se crkva Sv. Marije (Gospe od anđela) izgrađena 1510. godine. Crkva je kasnije barokizirana. U njoj se čuva vrijedna zbirka slika venecijanskih majstora: Sv. Franjo i Sv. Hildebrand F. Fontebassa, osam slika G. A. Pelegrinija te nekoliko slika iz XVI. - XVIII. od kojih se jedna pripisuje Tizianu.

Novo doba: Usponom Malog Sela tj. Malog Lošinja dolazi do stagnacije razvoja Velog Lošinja. Veli je Lošinj izgradio brodogradilište koje je gradilo jedrilice a netom kasnije prošlo je vrijeme jedriličarstva pa je u Malom Lošinju počela izgradnja brodogradilišta koji su proizvodili brodove na motorni pogon. Došao je 1 svj. rat i Veli Lošinj nije imao snage za nove gospodarske pothvate.

Mali Lošinj

Mali Lošinj (tal. Lussinpiccolo) je otočni grad u Hrvatskoj smješten na južnoj strani otoka Lošinja, 7. otoka po veličini na Jadranu. Administrativno, kulturno i financijsko središte zapadnog dijela Kvarnera i najveće je gradsko naselje na jadranskim otocima sa 8.388 stanovnika, poštanski broj = 51550, z. širina = 44.53N i z. dužina = 14.46E.

[uredi] Prigradska naselja Administrativna jedinica grada Mali Lošinj površine 223 km2, obuhvaća južni dio otoka Cresa, od zaljeva Koromačno i Ustrine, te otok Lošinj i skupinu manjih otoka: Unije, Ilovik, Susak, Srakane Male, Srakane Vele i niz nenaseljenih otočića. Gradsko područje Mali Lošinj sastoji se od 14 naselja: Belej, Ćunski, Ilovik, Male Srakane, Mali Lošinj, Nerezine, Osor, Punta Križa, Susak, Sveti Jakov, Unije, Ustrine, Vele Srakane i Veli Lošinj. Mali Lošinj najveći je otočni grad na Jadranu, a smješten je u uvali August, najvećoj zatvorenoj uvali otoka Lošinja. Medjutim je kao cjelovito gradsko naselje na otocima ipak stvarno najveći grad Krk, a 'veličina' M. Lošinja je tek umjetno administracijom napuhana,- jer se u takav 'grad' sad formalno ubrajaju stanovnici cijelog otoka Lošinja i pola Cresa (otprilike kao: velegrad Zagreb = Zagrebačka županija !). U stvarnosti, cjelovito gradsko naselje Mali Lošinj zapravo ima 6.296 stanovnika.

Mali Lošinj je priobalno naselje na otoku Lošinju, smješteno u dnu uvale/luke Mali Lošinj. Okrenut je moru sa sjeverozapadne strane. Širenjem grada na sjeveroistoku je Mali Lošinj izašao na sjevernu stranu otoka u lučicu Sv.Martin i uvalu Baldarka. Na sjeverozapadnom dijelu se mjesto proširilo na sjeverozapadni "krak" otoka, sve do uvale i kanala Privlaka. Na zapadu se proširio do zapadne obale otoka sve do rta Madona i uvale Čikat. Na istoku se nalazi mjesto Veli Lošinj, do kojega vodi cesta uz koju je neprekinut niz kuća. Klima grada je tipična mediteranska, prosječna ljetna temperatura 24° C, a prosječna zimska temperatura 11,7° C.

Pučanstvo

Prema popisu iz 2001. godine, administrativno grad Mali Lošinj navodno broji 8.388 stanovnika i to po svim prigradskim naseljima na desetak okolnih otoka: Mali Lošinj 6.296, Veli Lošinj 917, Nerezine 371, Susak 188, Ćunski 150, Ilovik 104, Unije 90, Osor 73, Belej 64, Punta Križa 61, Sveti Jakov 37, Ustrine 27, Vele Srakane 8 i Male Srakane 2 stanovnika.

Povijest M.Lošinja

Prvi put se Mali Lošinj spominje 1398, pod imenom Malo selo. 1868. godine doživljava svoj vrhunac. U mjestu funkcionira čak 11 brodogradilišta, pa Mali Lošinj postaje mjesto s najjačom trgovačkom flotom na Jadranu - čak ispred Rijeke, Trsta i Venecije. Pronalaskom parnog stroja dolazi do stagnacije razvoja, a pojavom bolesti vinove loze - peronospore dolazi do raseljavanja stanovništva. Poslije II. svjetskog rata Mali Lošinj broji samo 2.200 stanovnka. Do 1918. je u sastavu Austro-Ugarske, a potom okupiran od fašističke Italije. Oslobođen je 1943. godine, kada je donesena odluka o pripajanju Hrvatskoj i Jugoslaviji. Njemačka okupacija bila je od 1943. do 20. travnja 1945. godine. Od 1945. do 1990. je u sastavu SFRJ, a od 1990. u sastavu Republike Hrvatske. Za prvog predsjednika općine Cres-Lošinj u demokratskoj Hrvatskoj izabran je Hrvoje Lešić, nakon njega dolaze Mario Hofmann, Dragan Balija, Gari Cappelli itd.

Naobrazba

Razvoj školstva i drugih kulturnih djelatnosti na otoku Lošinju bio je u skladu s potrebama tadašnjih stanovnika i u skladu sa materijalnim i gospodarskim mogućnostima građana. Crkva je organizirala školu, a svećenstvo je bilo nositelj obrazovanja. Hrvatska osnovna škola na ovom području utemeljena je 1903. godine zaslugom Družbe sv. Ćirila i Metoda uz pomoć Ivana Lovrića otvorena u njegovoj kući. Za prvog učitelja izabran je Josip Antun Kraljić. Škola je započela sa dva razreda, a 1905. rad je proširen na tri razreda s više od 120 djece. Godine 1906. godine po nalogu Istarskog odbora napravljen je popis svih škola u tadašnjem kotaru Lošinju. Popis su sačinjavale tada samostalne škole: Susak, Ćunski, Unije, Ilovik, Osor, Nerezine, Ustrine, Veli Lošinj i Mali Lošinj.

Mario Martinolić rodjen je u skromnoj lošinjskoj obitelji 19.05.1905. godine. Školu je pohadjao u Malom Lošinju, a kao čovjek je bio jako društven, cijenjen i omiljen medju lošinjskim narodom. Završio je mehaničarski obrt. Imao je napredne ideje tako da se već u mladim danima počeo boriti za pravdu i jednakost svakog čovjeka. Radi svojih ideja, govora i utjecaja, bio je hapšen i proganjan. Dana 13. studenog 1943. on i njegovi drugovi uputili su se prema Rabu. Otok su napali Nijemci, a on je u tom napadu izgubio život u svojoj tridesetosmoj godini dajući sve od sebe da lošinjski otok postane opet dijete svoje majke.

Građani Malog Lošinja darovali su njegovo ime svojoj osnovnoj školi kao zalog za sjećanje na svoga rodoljuba i borca, a učenici i djelatnici škole slave svoj praznik - Dan škole upravo na njegov rođendan, 19. svibnja svake godine. Kontinuiran rad hrvatskog osnovnog obrazovanja počinje upravo 1945. godine, nakon rata. Posljednje 43 godine škola nosi ime Osnovna škola Maria Martinolića. Današnje škole: Osnovna škola Maria Martinolića (www.os-mmartinolica-mali-losinj.skole.hr), Srednja škola Ambroza Haračića, Osnovna glazbena škola Josip Kašman.

Osim bogate povijesti, škola se diči učenicima koji su po dobrim uspjesima poznati u cijeloj državi. 11.11.2006. otvorena je nova školska zgrada. Nova zgrada matične škole zauzima oko 4 000 metara kvadratnih. Novoizgrađena zgrada je funkcionalna, širokih hodnika s višenamjenskim holom i školskom ambulantom. Zgrada posjeduje dvorišne prostore površine od 2500 kvadrata. Nedostaju vanjska igrališta koja bi se trebala izgraditi kada i športska dvorana. Nastava se odvija u jednoj smjeni za sve razredne odjele od 1. do 8. razreda. Započinje u 8 sati te postoje dva velika odmora za vrijeme kojih učenici jedu marendu u školskoj blagavaonici. Za učenike od 1. do 4. razreda organiziran je i produženi boravak nakon nastave do 16 sati.

Gospodarstvo

Najvažnije gospodarske grane su turizam, brodogradnja i ribarstvo. Za nautički turizam je vrlo važna lošinjska luka jer je smještena na plovnom putu između Istre i Dalmacije. Hoteli u Malom Lošinju: Apoksiomen, Ana, Alhambra, Aurora, Bellevue, Kredo, Mare Mare, Vespera, Favorita, Margarita. Kampovi u Malom Lošinju: Čikat, Kredo i (www.losinjska-plovidba.hr)-Poljana

Slavni Lošinjani

Paolo Budinich, Ambroz Haračić, Nikola Martinolić, Agostino Straulino - osvajač olimpijskog odličja u jedrenju, Nicolò Rode - osvajač odličja u jedrenju, Mario Tarabocchia - brodograditelj i konstruktor brodova višestrukih finalista America's Cupa, Josip Kašman i Spiridon Gopčević (Leo Brenner).

Znamenitosti

Šetalište Čikat, proteže se od Velog Žala do Srebrne uvale.

Arheološke i hidroarheološke zone i lokaliteti: ruševine opatije Sv. Petra u Osoru, priobalne vode od rta Kurila do uvale Velial, priobalne vode oko otoka Ilovika, prilazne vode Osorskom zaljevu, priobalne i prilazne vode otoka Unije, priobalne vode oko poluotoka Kolo u uvali Radiboj - Osorski zaljev, priobalne vode oko rta Madona u luci Čikat, priobalne vode oko otoka Unije, priobalne vode oko rta Margarin otoka Suska.

Značajni spomenici: Biskupski dvor, Gradska vjećnica, Kapela Sv. Gaudencija u Osoru, Crkva Sv. Marije (Kapela Sv. Jakova), Katedrala Sv. Marije, Crkva i samostan Sv. Marije u Bijaru kod Osora, barokna župna crkva Male Gospe (Anuncijata) 1696., crkvica Navještenja Blažene Djevice Marije

Kultura

Muzej (www.losinj-osor-museum.com)
Osorske glazbene večeri (tokom ljetnih mjeseci)
Art Hotel Kredo
Puhački orkestar "Josip Kašman"
Zvjezdarnica Manora (asteroid 10415 Mali Lošinj!)
Astronomsko društvo Leo Brenner (jagor.srce.hr/astrotour/)
Foto klub "Lošinj"
Moto klub "Lošinj"

Šport

Boćarski klub "Lošinj '90", Društvo za sportsku rekreaciju HEP-a Sport za sve, Društvo za športsku rekreaciju Lošinj, Jedriličarski klub Jugo, Košarkaški klub Jadranka, Klub skijanja na vodi Lošinj, Kuglački klub Čikat, Malonogometni klub Lošinj (www.mnk-losinj.hr), Nogometni klub Lošinj, Sportski bridž klub Lošinj, Sportsko-ribolovno društvo Udica, Streljački klub Mali Lošinj (www.sk-malilosinj.hr), Šahovski klub Lošinj (public.carnet.hr/sk-losinj), Športski karate klub Lošinj, Športsko društvo Škarpina - Nerezine, Teniski klub Lošinj-Jadranka, Vaterpolo klub Lošinj-Jazon, Ženski odbojkaški klub Lošinj

Osor

Osor (lat. Apsorus, grč. Opsara, talij. Ossero) je naselje na tjesnacu izmedju otoka Cresa i Lošinja, tj. na staroj prevlaci što je nekoć spajala danas razdvojene otoke Cres i Lošinj. Prema popisu stanovništva iz 2001., u Osoru stalno živi tek 73 stanovnika, a z. širina = 44.673N i z. dužina = 14.362E.

Povijesni pregled

Rimski naziv za Osor je Apsorus, a bizantski Opsara. Zbog svoga prometno-strateškog položaja u Kvarneru, Osor je u prošlosti zauzimao značajno mjesto u povijesti Jadrana. Nekad moćno i bogato trgovačko mjesto još i danas svojim zidinama svjedoči o toj prošlosti. Od pradavnih vremena čovjek je uočio prikladnost otočne skupine Cres-Lošinj za nastavanje i osiguranje svog opstanka. Osobitu privlačnost pružila je niska kopnena prevlaka koja spaja otok Lošinj sa Cresom, gdje se danas nalazi naselje Osor. Prevlaka je sa sjeverne i južne strane omeđena morem, a sa istočne i zapadne strane povezana je s kopnenim područjem navedenih otoka. To je pružalo mogućnost plovidbe i ribolova te razvitak lova, stočarstva i ratarstva. Najstariji stanovnici su iz mladjeg kamenog doba i oni nastanjuju spilje i krške jame u okolici Osora. Iliri na tlu današnjeg Osora osnivaju naselje koje se nalazi na plovidbenom putu uzduž i poprijeko Kvarnerskog zaljeva te ga spominje i grčki kozmograf Pseudodkilaks u svom djelu Periplus.

Osorska prevlaka pruža izvanrednu zaštitu od svih vjetrova i oluja. Preko nje prolazi linija najstarijeg europskog poznatog pomorsko-kopnenog tranzita od Egejskog do Baltičkog mora nazvanog Jantarni put. Dokaz tome su brojni jantarski ukrasi nađeni u ilirskim grobovima u okolici Osora. U doma rimske vlasti Osor je bio razvijeni i utvrđeni grad. Iz tog razdoblja ostali su fragmenti monumentalnih zidina i zgrada. Osor je bio antičko pomorsko uporište koje je bilo u središtu pomorskih linija koje su spajale Ravennu, Pulu i Poreč sa Senjom te antički Plomin i Labin sa Zadrom i Solinom. U ranom srednjem vijeku Osor ostaje važna strateška baza Bizanta i u to doba se podižu značajni sakralni objekti.

Važnost Osora očuvala se i u doba stare hrvatske države kada je područje Kvarnera postalo žarištem hrvatske kulture i glagoljaštva, a iz tog vremena datira i Osorski evandjelistar, rukopisni kodeks iz 1070. Okupacijom od Venecije Osor gubi svoje dotadašnje značenje, a njegovu ulogu preuzima gradić Cres. Zadnji monumentalni objekt podignut u Osoru je nova katedrala čija je zgradnja započeta u gotičkom, a završena u renesansnom stilu. Povijest ovog gradića se može pratiti kroz preobrazbu vjerovatno ilirskog imena, preko zabilješki grčkih, rimskih, bizantskih i latinskih pisaca do izgovorene hrvatske riječi: Apsoros, Opsare, Apsarus, Absortium, Osor.

Prapovijest: Brojni su tragovi ljudskog života iz razdoblja mezolitika u spiljama na otocima Cresu i Lošinju, osobito u neposrednoj okolici Osora.

Vela spilja na Lošinju krije najstarije prapovijesne nalaze na Kvarneru (srednji paleolitik, 10000 g. pr. Kr.).
Jamina Sredi na južnom dijelu Cresa je iz razdoblja ranog neolitika sa tipičnim i brojnim nalazima.

Za razliku od ostalih naselja na Cresu i Lošinju koja su željela biti što nepristupačnija s morske strane, Osor je nastao na morskoj prevlaci koja je bila za 900 m šira nego danas. Ona je značila vlast nad morem, izvor bogatstva koji je trebalo braniti i održati. Osor je tako morao biti zaštićen te je njegovo prvo stanovništvo živjelo u liburnijskoj gradini. Liburni su od Grka prihvatili gradnju kiklopskih zidina čiji se tragovi mogu naći u temeljima današnjih zidina. Iz ovog razdoblja najviše se može doznati iz liburnskih grobova. U jednom takvom je pronađeno dvije stotine jantarskih kuglica što dokazuje sklonost Ilira prema jantarskom ukrasu i bogatstvo jantarskih predmeta kojim se plaćala sloboda prolaza broda kroz umjetno prokopan kanal. U Periplusu Pseudokilakos spominje liburnijski otok Elektrides. Vjerovatno se naziv odnosio na obilje jantara (elektrona) i nije ga teško dovesti u vezu s ovim otocima.

Osor je bio značajna tranzitna postaja koja je pružala izvrstan zaklon brodovima koji su u to doba plovili uglavnom uz obalu. Tada pomorci nisu znali za bordižanje i nisu mogli ploviti protiv vjetra. O postanku Osora, ali i cijele lošinjsko–creske skupine otoka govori grčki mit o Argonautima. Moreplovci na brodu Argo krenuli su u Kolhidu da otmu zlatno runo. Vođa broda Jazon je na nagovor svoje sestre Medeje ubio Apsyrta, sina kolhidskog kralja Eteja. Njegovo rasječeno tijelo bacio je u more i tako je nastao otočni arhipelag koji se danas naziva Apsyrtides. Bez obzira na sadržaj i vjerodostojnost legende, Osor pripada među naše najstarije gradove pa je prvi s naše obale ušao u pisanu povijest. Ovuda je prolazio povijesni Jantarni put koji je naše obale povezivao s Baltikom.

Antički Apsorus: Osor je postao rimskim gradom 167. g. pr. Kr. Rimljani su ga utvrdili slijedeći ilirske bedeme. Arheologe zbunjuje činjenica što ta rimska utvrda nije imala monumentalna ulazna vrata. More je bilo glavno uporište u obrani naselja, pa je važan prostor bila njegova luka. Nevjerovatno je da je taj grad, danas bez luke, nekad bio važno pristanište i trgovačko čvorište. Prema nekim autorima luka starog Osora bila je na istočnoj strani naselja na prostoru koji je danas dijelom kopno. Nasuti dio tog prostora nosi naziv Jazit (prema Skoku to je deminutiv od Jaz što znači zasut), a sjeverna uvala nosi hrvatski naziv Bijuar - Bijar (prema Skoku potječe od oblika starog mletačkog pridjeva vier = stari uz koji treba pretpostaviti imenicu portus). Na zapadnoj strani bio je morski prolaz Kavuada koji je bio manje korišten, a danas je to jedini morski prolaz koji razdvaja otoke Lošinj i Cres.

Istraživanjim je otkriveno niz rimskih građevina poput glavnih ulica carda i decumanusa, javnih zgrada, kanalizacije (otjecala je u zapadni kanal poznat po jakim morskim strujama) i vodovoda koji je skupljao živu vodu iz okolice naselja. Antička nekropola bila je preko zapadnog kanala, na lošinjskoj strani. Tu su otkopani zlatni i srebrni ukrasni predmeti, svjetiljke za ulje, metalni i keramički predmeti, staklene posude za pepeo poput onih u Akvileji i Saloni. Otkopan je i brojni raznovrsni novac, svjedok snažnih trgovačkih veza. Osor je tada imao obilježje kozmopolitskog grada jer su u njemu živjeli ostaci Ilira, novo rimsko–italsko pučanstvo i brojni doseljenici s istoka (Grci). To je doba najvećeg bogatstva i blagostanja grada koji je tada, prema podacima A. Fortisa iz 18. st., imao oko 20.000 stanovnika. Ipak su to nerealne brojke. Andrija Mohorovičić, u djelu Ibidem, govori o "nekoliko tisuća stanovnika" u rimskom Apsorusu.

Bizantska Opsara: Dogodjaji vezani uz pad Zapadnog Rimskog Carstva (druga polovica 5. st.) nisu remetili razvoj grada. Ni kratkotrajna vlast Ostrogota (Teodorik je 493. g. zavladao Italijom i Dalmacijom) nije izmijenila izgled ni ustrojstvo Osora. U prvoj polovici 6. st. Osor biva pripojen Dalmaciji i ulazi u sastav Bizantskog carstva i tada nastupaju velike promjene u urbanoj strukturi. To je vrijeme iznimne ličnosti cara Justinijana koji je svojim Zakonima obvezao sve osvojene krajeve. Bizantsko pravosuđe je crkvi jamčilo slobodan utjecaj na javni život i upravu. U takvim se okolnostima kršćanstvo u Osoru širilo istodobno s uređenjem bizantske uprave, iako nije isključeno da se pojavilo već i ranije.

Od prve polovice 6. st. spominje se Osorska biskupija, što pretpostavlja postojanje odgovarajuće monumentalne građevine. Crkveni sklop načinjen od bazilike katedrale, krstionice (baptisterija) i biskupovog stana (episkopija) nije bio smješten u središtu nego na rubu grada. Osorska stolna crkva bila je ukrašena velikim stupovima i mozaikom na podu, a njezin prostor rasčlanjen lađama s 5 ili 7 brodova. Danas je od tog sjaja ostala samo grobna kapela s malim zvonikom na preslicu koja je privukla brojne strane i domaće stručnjake što su otkrili tragove mozaika, mnoštvo ulomaka pletene ornamentike i arheoloških pojedinosti. Pronađeni su ostaci baptisterija i episkopija.

Saraceni su u 9. st. napali grad i oštetili katedralu, šteta se vjerovatno mogla popraviti. Kobniji je bio napad Genovežana u 14. stoljeću koji su uzrokovali poraznu štetu na katedrali i time potaknuli gradnju nove na današnjem mjestu u središtu grada. Napuštena, prva stolna crkva postala je ruševinom. Na bizantsko vrijeme podsjećaju i pojedinosti gradskih zidina s ostacima karakterističnim za oblike bizantske fortifikacijske arhitekture. Tada je u gradu bilo razvijeno obrtstvo poput zlatarstva.

Srednji vijek: Dogodjaji u srednjem vijeku mijenjaju urbani lik naselja i utječu na razvoj njegova političkog, društvenog i kulturnog života. Grad Osor ušao je u hrvatsku povijest, a lagano doseljavanje Hrvata pomalo mijenja antičku tradiciju. U zaštiti zidina dalmatinskih gradova (Osora, Krka, Raba, Zadra, Trogira, Salone, Dubrovnika i Kotora) romansko stanovništvo životari i čuva svoj vulgarni latinski jezik i kršćansku vjeru. Konstantin Porfirogenet u djelu 'O upravljanju carstvom' navodi da su ti gradovi mogli živjeti "od mora".

Mirom u Aachenu 812. g. romanski gradovi pripadaju Bizantu, a veliki crkveni raskol 863. g. dovodi ih pod crkvenu vlast Carigrada. Ostatak hrvatskog ozemlja je pripao Francima i Ninskom biskupu. U drugoj polovici 9. st. Crkva je u hrvatskoj državi dobila jači oslonac i počelo se širiti slavensko bogoslužje i glagoljica, a otoci Krk i Cres bili su područje najživljeg širenja toga slavenskog bogoslužja. Konstantin Porfirogenet je zabilježio da Bizant plaća danak hrvatskim vladarima (za Osor 100 zlatnika).

Petar Krešimir IV. je 1018. g. uspio zagospodariti bizantskim gradovima pa tako i Osor ulazi u sastav jedinstvene kraljevine Dalmacije i Hrvatske. Sjećanje na izvanrednu ličnost tog vladara zabilježeno je u osorskom samostanu Sv. Petra. Osor tada proživljava svoje najveće i posljednje blagostanje. Naselje se sad rasčlanjuje u tri jednako značajne jezgre: biskupsku, redovničku (benediktinska opatija Sv. Petra) i općinsku. Biskupsko središte nastavlja raskošnu tradiciju, a biskup je i dostojanstvenik na hrvatskom dvoru.

Uloga Benediktinaca je značajna jer se oko njih širi pismenost – uglata glagoljica tzv. uglata beneventana. Samostan Sv. Nikole koji je podređen samostanu Sv. Petra jedan je od najstarijih skriptorija u Hrvatskoj. Iz tog je samostana Osorski evanđelistar (danas u Vatikanskom arhivu, pisan beneventanom između 1080.–1082. g.) u kojem se spominje rex noster, a to je bio Zvonimir, pored imena bizantskog cara; za oboje se molilo u večernjim molitvama. Municipalno središte naselja postaje okosnica svakidašnjice, oko gradskog trga su nicale nove građevine, a najznačajnija je bila gradska vijećnica (visoko razvijena komuna).

U ratu između Ugara i Mletaka Osor je par puta izmijenio gospodare. Mleci su čvrstim sponama stezali grad što se najbolje vidi u fortifikacijama. Nad gradom dominira veliki toranj kaštela bdijući nad trgom grada, nekad simbolom njegove slobode. Kaštel je bio podignut u zapadnom dijelu grada, sjeverozapadno uz gradska vrata; bio je feudalno sjedište, a zatim rezidencija kneza sve do sredine 14. st. kada je napušten. Odmah u toku druge polovice 12. st. Mleci uvode oligarhijski sustav na otoku, pa time ruše dotadašnja prava slobodne općine. Za vrijeme rata Mlečana s Genovežanima, u trećoj četvrtini 14. st., Genovežani su opsjedali Osor i teško ga razorili. Mlečani popravljaju i podižu nove zidine. Ispred zapadnih gradskih vrata preko zapadnog kanala Kavuade, prebačen je most. Na tom mjestu i danas postoji most. Od istočnih gradskih vrata očuvao se samo lav Sv. Marka s otvorenom knjigom (simbolizira mir). Zidine su popravljane i kasnije tijekom 15., 16. i 17. st.

Prostor unutar zidina bio je dovoljan za sve potrebe ratom i pošastima kuge i malarije smanjenog stanovništva. Malarija se javila zbog plićina na istočnoj strani grada (Jazit) gdje je nekad bio rimski kanal. Prema zapadnim vratima okrenuto je pročelje crkvice Sv. Gaudencija, izgrađene u 14. st. nakon pustošenja Genovežana. Sv. Gaudencije je bio osorski biskup koji je po legendi protjerao sve zmije otrovnice sa cresko-lošinjskog arhipelaga. Kad je umro, njegovo tijelo je doplutalo morem iz Italije. To je Osoranima bio dovoljan razlog da ga proglase svojim zaštitnikom.

Jezgra naselja okuplja se oko starog gradskog trga gdje se osim stare gradske vijećnice nalaze biskupska palača i nova katedrala. Gradska vijećnica je izgrađena između 1410. i 1450. g. Prizemlje joj je otvoreno ložom, na katu je dvorana za vijećanja, a na krovu tornjić sa satom. Od kraja 19. st. u zgradi je arheološki muzej i arhiv općine. Biskupsku palaču dao je sagraditi biskup Marko Nigris (1481. – 1484. g.). Tlocrt je u obliku slova U i ima dva dvorišta u kojima su biskupi držali zbirke kamenih ulomaka iz ranijih razdoblja. Značajan je grlić bunara s pleternom ornamentikom i motivom lozice iz 11. st.

Nova katedrala Marijina Uznesenja najljepši je ukras trgu. Gradila se u vrijeme dvaju biskupa Antuna Palčića (1463. – 1470. g.) i Marka Nigrisa. Na pročelju je zabilježena 1497. g. kao završetak izgradnje, a oltar je posvećen iduće godine. Crkva nije pravilno orijentirana istok - zapad, ali izuzetnim položajem u prostoru predstavlja zanimljivo urbanističko rješenje. Na vanjštini katedrale prepoznaju se utjecaji Juraja Dalmatinca. Unutrašnjost je skromna, s renesansnim stupovima i svetištem sličnim kao u šibenskoj katedrali. Nezgrapnost u sklad ovog malog prostora unosi zvonik. Njega je u blizini katedrale sagradio krčki majstor Jakov Galeto 1575. g. To je danas najveći crkveni zvonik na otočju. U riznici katedrale nalazi se nekoliko vrijednih slika, crkvene relikvije i zbirka crkvenog posuđa i tekstila.

Od sredine 15. st. započinje razdoblje postupnog propadanja i degradiranja Osora, posebice od kada ga je napustio knez (comes). Neprekidno se smanjuje broj stanovnika i kuća. Za njima ostaju crkve koje se popravljaju i čiji se inventar povećava. Biskupi dolaze tek povremeno i uživaju u raskošnom biskupskom dvoru. Ipak u kasnijim desetljećima 15. stoljeća, u uvalici sjeverno od Osora, Bijaru, uspostavljen je glagoljaški samostan franjevaca trećoredaca. Samostan je uspostavljen u objektima koje je darovala obitelj Romeis: crkva Sv. Marije, s kućom, vrtlom i zemljištem, a primatelj darova je bio franjevac koji je izbjegao pred turskim progoniteljima. Samostan je djelovao do 1841.

Novi vijek: U 16. st. Osor ima samo 500 stanovnika, dok je u 18. st. broj smanjen na 250. Pravni život stare osorske komune održavao se sporo sve do 18. st. Pokušaj izgradnje solane sredinom 15. st. napušten je zbog krive pretpostavke da one uzrokuju malariju. Jedini prihod od takse brodova bio je sve manji jer su oni sve rjeđe ovuda prolazili, a kanali su se zbog neodržavanja sve više zatrpavali. Ni kratka Napoleonova okupacija od 1797. do 1813. g. nije poboljšala situaciju grada koji je sve više nestajao. Za duže austrijske vladavine (1813. – 1919. g.) grad je uglavnom održavan. Njegov izgled znatno je izmijenjen rušenjem gradskih zidina i vrata, što je bilo učinjeno da se smanji malarija. Talijanska okupacija koja je trajala od 1919. do 1943. g. pridonijela je arheološkim iskopavanjima i konzervacijama spomenika. Talijanska okupacija je utjecala i na govor stanovnika pa stariji stanovnici pričaju samo talijanski jezik. Od 1945. g. Osor je konačno u sastavu Hrvatske države.

Osor danas

Danas Osor privlači brojne posjetitelje i nautičare koji ga "opsjedaju" poput nekih novih Argonauta. U ljetnim mjesecima Osor je pozornica na kojoj se održava zanimljiv glazbeni festival: Osorske glazbene večeri na kojima sudjeluju glazbenici iz cijeloga svijeta. Zimi ponovo sve zamre i grad opusti. Broj stanih stanovnika dosad je pao na stotinjak. Bez demografske obnove ne može se ni zamisliti revitalizacija. Pitanje je kako to postići – jer Osor to svakako zaslužuje zbog svoje izuzetno bogate prošlosti, ali i zbog postojećih mogućnosti uključivanja u suvremene društveno–ekonomske tokove razvijanjem ribarstva, mediteranskog poljodjelstva, stočarstva i turizma.

Tragovi kulture očuvani tradicijom prelaze u seosko stvaralaštvo i tu žive još i danas. Nisu to samo brojni jezični izrazi grčkog ili romanskog podrijetla (sidro = rakno), već bogata kultura nestalog grada koja živi u raznovrsnim pojedinostima predmeta svakidašnjice i načinu života otočnih seljaka. Povezanost kulture sela i grada očituje se i u osebujnostima crkvene glazbe (gregorijansko pjevanje s hrvatskom pučkom popijevkom). Izvanredni položaj Osora u središtu Kvarnera, vrijednost fragmentiranih ostataka kulturne baštine, te agilnost njegovih stanovnika i entuzijazam stalnih posjetitelja osiguravaju Osoru vječnost.

Kultura Osora

Arheološka zbirka Osora nalazi se u nekadašnjoj Gradskoj vijećnici. Sadrži lapidarij s kamenim ulomcima nađenim na tlu današnjeg Osora. Otvorena je 1889. godine.
Osorske glazbene večeri održavaju se ljetnih mjeseci u Osoru od 1976. godine. Mjesto održavanja je Katedrala blagoslovljene Majke božje, ali i okolni prostori na Osorskim ulicama.
Kipovi i skulpture povezani s glazbom postavljeni su na ulicama (Aleja hrvatskih skladatelja) i trgovima Osora. Tako tu možemo naći nekoliko odljeva skulptura Ivana Meštrovića (Daleki akordi) i Frana Kršinića (Franjo Krežma), kip Ive Tijardovića, a u ljeto 2006. bit će otkrivena bista Blagoja Berse.
Boris Papandopulo je napisao kompoziciju Osorski requiem.

Ćunski

Ćunski je manje obalno naselje na sjeveroistočnoj strani otoka Lošinja, u Primorsko-goranskoj županiji. Leži uz more na magistralnoj cesti Cres-Lošinj, na pola puta od Osora do Velog Lošinja. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, broji 150 stanovnika. Jedno je od prigradskih naselja Malog Lošinja, od kojeg je udaljen 10 km na sjever. Ima svoj posebni poštanski broj 51564 - Ćunski, a z. širina = 44.589N i z. dužina = 14.406E. Glavna djelatnost je sezonski turizam. U Ćunskom se nalazi i pastoralni centar krčke biskupije pod imenom „Betanija”, u kojemu je Zlatko Sudac održavao poznate seminare duhovne obnove.

Abstract

Lošinj (ancient Apsorrus, Italian: Lussino) is a Croatian island on the northern Adriatic Sea, in the Kvarner Gulf. It is almost due south of the city of Rijeka and part of the Primorje-Gorski Kotar county. The settlements on Lošinj include Nerezine, Sveti Jakov, Ćunski, Artaturi, Mali Lošinj and Veli Lošinj. A regional road runs the length of the island; ferry connections (via the island of Cres) include Brestova - Porozina, Merag - Valbiska, Mali Lošinj - Zadar, Mali Lošinj - Pula. There is also an airport on the island of Lošinj.

Literatura

Bolonić, Mihovil, 1984: Arhiv bivše osorske biskupije, u Izvori za povijest otoka Cresa i Lošinja, Otočni ljetopis Cres–Lošinj 5; Samoupravna interesna zajednica kulture općine Cres–Lošinj, Mali Lošinj.
Marušić, Daniel (ur.) 1999: Mali vječni grad Osor. Hrvatska udruga "Osorske glazbene večeri", Osor.
Mićević, Kolja, 1985: Slike s Cresa, u Pomorstvo Lošinja i Cresa II, Otočki ljetopis Cres-Lošinj 6, Mali Lošinj.
Stražičić, Nikola, 1995: Prilog poznavanju geografskih osnova lokacije, funkcije i razvoja Osora, u Pomorstvo Lošinja i Cresa III, Otočki ljetopis Cres–Lošinj 9; Poglavarstva općina M. Lošinj i Cres, Matica hrvatska – ogranak Lošinj; Mali Lošinj.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from Chakavian WikiSlavia.