Rigvedski Saraswati

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Rigvedski Saraswati (najranija pracivilizacija halkolita južne Azije): Najranija predindska civilizacija Saraswati u rigvedsko pradoba halkolita iz kraja IV. i početka II. tisućljeća oko pustinje Thar se sada intenzivno istražuje u zadnjih dvadesetak godina, a osobito od god. 1999, kada su arheolozi Meadows i Kenoyer tu pronašli najstarije slikopise (piktograme) od 33. stoljeća, istodobne s početnim sumeranskim klinopisima iz Mezopotamije. S ovima su početni Saraswati već rano imali pomorsku trgovinu i razmjenu robe potvrdjene ranim arheonalazima iz Iraka, Bahreina, Pakistana i Afganistana.

Ranoindska prauljudba ili civilizacija doline Inda (cca. 3300.– 1300., glavni procvat 2600.– 1900. pr.Kr.) bila je pradavna civilizacija duž rijeke Ind i rijeke Ghaggar-Hakra u Pakistanu i sjeverozapadnoj Indiji. Među drugim imenima za ovu civlizaciju koristi se Harappanska civilizacija, kao referenca na njen prvi iskopani grad Harappu. Civilizacija doline inda za koju se na engleskom jeziku rabi kratica IVC (od Indus Valley Civilization) je otkrivena 1920ih i dosad je poznata samo na temelju arheoloških izkopina, s mogućom iznimkom sumerskih spomena imena istočnije zemlje Meluhha, za koju neki vjeruju kako se odnosi na IVC. Alternativni naziv je civilizacija Sindhu-Saraswati, jer je većina nalazišta koja joj pripadaju pronađena na rijeci Saraswati (Hakra-Ghaggar).

Ranoindska civilizacija je imala razvijenu trgovinu, poljodjelstvo, graditeljstvo i znanost, a rabila je još dijelom neprotumačen indski slikopis (piktograme). Ova civilizacija je pismeno dokumentirana od kraja IV. tisućljeća do početka II. tis. pr.Kr. i nestala je do 18.st. pr.Kr. zbog još nedovoljno jasnih uzroka. Indska civilizacija se pružala najprije u prvo metalno doba halkolita oko rane presušene rijeke Saraswati u sadanjoj pustinji Thar uz indo-pakistansku granicu od 34.- 25. st., pa potom u brončano doba do 18.st. uzduž Inda i njegovih pritoka u Sindhu i Pendjabu sve do sjeverozapadne Indije i Gudjerata. Među brojnim nadjenim gradovima i naseljima najvažniji su Harappa u Pendjabu i Mohendjo-Daro u Sindhu.

Summary

Rigvedic Saraswati: The Rigveda (Samskrit: ऋग्वेद ṛgveda, a compound of ṛc "praise, verse" and veda "knowledge") is an ancient Indian sacred collection of Vedic Sanskrit hymns. It is counted among the four canonical sacred texts (śruti) of Hinduism known as the Vedas. Some of its verses are still recited as Hindu prayers, at religious functions and other occasions, putting these among the world's oldest religious texts in continued use. The Rigveda contains several mythological and poetical accounts of the origin of the world, hymns praising the gods, and ancient prayers for life, prosperity, etc.

The related Indus Valley Civilization (IVC) was a Bronze Age civilization (3300–1300 BCE; mature period 2600–1900 BCE) located in the western region of South Asia, and spread over what are now Pakistan, northwest and western India, and eastern Afghanistan. Flourishing in the Indus River basin, the civilization extended east into the Ghaggar-Hakra River valley and the upper reaches Ganges-Yamuna Doab; it extended west to the Makran coast of Balochistan, north to northeastern Afghanistan and south to Daimabad in Maharashtra. The civilization was spread over some 1,260,000 km², making it the largest ancient civilization. The Indus Valley is one of the world's earliest urban civilizations, along with its contemporaries, Mesopotamia and Ancient Egypt. At its peak, the Indus Civilization may have had a population of well over five million. Inhabitants of the ancient Indus river valley developed new techniques in handicraft (carnelian products, seal carving) and metallurgy (copper, bronze, lead, and tin). The civilization is noted for its cities built of brick, roadside drainage system, and multistoried houses.

The Indus Valley Civilization is also known as the Harappan Civilization, as the first of its cities to be unearthed was located at Harappa, excavated in the 1920s in what was at the time the Punjab province of British India (now in Pakistan). Excavation of Harappan sites has been ongoing since 1920, with important breakthroughs occurring as recently as 1999. There were earlier and later cultures, often called Early Harappan and Late Harappan, in the same area of the Harappan Civilization. The Harappan civilisation is sometimes called the Mature Harappan culture to distinguish it from these cultures. Upto 1999, about 1,056 cities and settlements have been found, of which 96 sites have been excavated mainly in the general region of the Indus river and its tributaries. Among the settlements were the major urban centres of Mohenjo-daro (UNESCO World Heritage Site), Harappa, Dholavira, Ganweriwala, and Rakhigarhi.

Tradicija Rigveda

Rigveda (samskrit: ऋग्वेद ṛgveda, tatpuruša složenica od ṛc "pohvala, stih" i veda "znanje") je zbirka himni na Vedskome samskritu koja se smatra jednim od četri najsvjetija vjerska teksta hindusa, poznatih kao Vede. Takodjer se smatra jednom od najstarijih zbirki ideja u povijesti čovječanstva. Kroz vjekove se prenosila usmenom predajom, pa se vjerojatno nije zapisala sve do antike ili ranoga srednjeg vijeka. Zemljopisne i narodnosne reference u Rigvedi po starijim nazorima daju (već zastarjele) idejne naznake kako bi navodno bila sastavljena tek u drugoj polovici II. tisućljeća pr. Kr. za vrijeme vedskoga razdoblja u Pendjabu (Sapta Sindhu).

Naprotiv, poredbe njenih astronomskih navoda o položajima zviježdja i pojedinih zvijezda upućuju na ranije bar IV. tisućljeće, a isto materialno dokazuju i noviji predindski arheonalazi iz pradoba Saraswati već od 33. stoljeća. To znači kako je samo završno oblikovanje Rigveda stvarno bilo u II.tis. pr.Kr., ali je njezino stvaranje ipak počelo puno ranije bar od III. tisućljeća ili već od kraja IV.tis. pr.Kr. Sve to Rigvede čini najstarijim očuvanim sadržajem na nekom od indoeuropskih jezika i jednim od najstarijih vjerskih tekstova na svijetu uopće.

Sadržaj Rigveda

Po svojem obsegu je Rigveda veća od inih vedskih samhita. Čine je 1028 himni (tu himna označava pjesmu vjerskog sadržaja i religiozne svrhe) napisanih u više od deset tisuća strofa s preko 150.000 riječi. Smatra se kako su najstariji dijelovi Rigvede nastali već prije 1300. godine pr.Kr., no treba shvatiti kako Rigveda ima svoje korijene u još mnogo starijoj prošlosti. Neki od bogova koji su opjevani u rigvedskim himnama, na primjer tri velika boga Rigvede kao Varuna, Mitra i Indra slavljeni su i ranije, u manjeviše drukčijem obliku već u doba indoeuropske zajednice, zatim kod starih Grka i naravno kod plemena koja su kasnije naselila područja današnje Indije i Irana. Susret arijskih došljaka i dravidskih prastanovnika u slivu rijeke Ind je vjerojatno proizveo još ine vedske bogove.

Stoga se u rigvedskim himnama može osjetiti baština duge i pradavne pjesničke tradicije i usmenih predaja. Struktura i oblik himni često su vrlo zamršeni, a opjevane teme su vrlo raznolike kao i duhovni horizonti pjesnika: tu su strofe u kojima se pokušava ostvariti komunikacija s bogovima i one koje svjedoče o svjetovnim i metafizičkim razmišljanjima auktora. Himne u Rigvedi su posvećene različitim božanstvima. Indra je jedan od najvažnijih, pa žrtveni plamen Agni i sveti napitak Soma i biljka od koje se taj napitak pravi. Isto su važni i Mitra, Varuna, Savitr, Višnu, Rudra, Pušan, Brihaspati (ili Brahmanaspati), pa prirodne pojave: Prithivi (Majka Zemlja), Surja (Sunce), Vata (Vjetar), Apas (Voda), Parjanijaa (Grom i Kiša), Vac (Riječ), mnoge rijeke i ostalo.

Izim božanstava, rigvedske himne još spominju i osobe, koncepte, pojave, predmete, fragmente mogućih stvarnih prapovjesnih zbivanja, kao npr. borbe prvih Arijaca protiv neprijatelja. Rigveda se satoji od deset knjiga - mandala - s određenim brojem himni u svakoj, pa prva i deseta imaju po 191 himni i najveće su, a ostale mandale imaju od 43 do 114 himne. Rigveda je recitirana tijekom žrtvenih obreda, a najčešće su to radili vrhovni svećenici, no pojedine himne imaju i nesumnjivu pjesničku vrijednost a pozorni čitatelj odkriva i brojne paralele s vječnim pitanjima i temama obrađenim u kasnijim religioznim i svjetovnim djelima.

Praindska civilizacija

Na obalama rijeke Inda i njegovih pritoka u današnjem Pakistanu, kao i ranije uz presušenu rijeku Saraswati u sjeverozapadnoj Indiji se pojavila i razvila jedna od najranijih pismenih civilizacija prapovjesnog svijeta između 34. i 18.st. pr. Kr., tj. istodobna sa Sumerom, Akadom, kavkazkim Hurrduwom i najranijim faraonskim Egiptom. Njezina središta su bila rani pra-gradovi Mohendjo-Daro, Harappa i Lothal s oko 40.000 stanovnika. Goleme javne gradjevine, izgrađene s pečenim opekama od blata, pokazuju kao je to bila napredna civilizacija. Razmjerno se malo zna o svakodnevnom životu tih prastanovnika doline Inda i još manje oko prarijeke Saraswati, izim što su trgovali sa Sumeranima i štovali ranu inačicu hinduizma. Njihova je civilizacija nejasno propala nakon god. 1750. pr.Kr., a uzrok može biti neka invazija ili vjerojatnije klimatske izmjene i suša uz promjene tijeka rijeke Inda i podpuno presušenje druge velike rijeke Saraswati gdje odonda nastaje pustinja Thar.

Praindski gradovi

Gradovi u dolini Inda bili su planski građeni po uzorku mreže. Imali su široke glavne ceste i uske uličice. Kućni otpad se odvodio odvodnim kanalima. Sve su kuće bile izgrađene oko središnjeg dvorišta. Ljudi su tijekom dana u tom dvorištu živjeli i radili. Neki znanstvenici smatraju kako su stanovnici u dolini Inda gradsku žitnicu rabili i kao banku, jer je bila sigurnosno skladište blaga trgovaca i vladara ovog grada. Žitnica je imala drveni zid dug 46 m i krovove duž cijele građevine.

Citadela (gornji grad) je uzdignuto mjesto na kojemu su bile smještene važne javne građevine, jer se povišeno područje lakše se brani. Stupa ili budističko svetište je tu izgrađena mnogo kasnije već nakon postojanja grada Mohendjo-Daro, dok izvorni glavni hram stanovnika doline Inda može biti skriven ispod humka stupe. Kupalište je bilo jedna od najvećih i najvažnijih građevina u Mohendjo-Daru. Središnja kupališta su se rabila za vjerske namjene, primjerice obredno pranje prije svetkovine. Manja kupališta su smještena u građevinama nedaleko od glavnog kupališta.

Rani obrti: Poput većine ranih civilizacija i stanovnici doline Inda su imali svoj sustav za mjerenje mase i dužine. To je olakšavalo trgovinu, a moglo se određivati i vrijednost robe radi plaćanja poreza. Ti davni stanovnici su bili vješti lončari i metalski radnici. Izrađivali su fine oslikane posude, figure od terakote i lijep zlatni nakit. Naučili su miješati bakar i kositar pa prizvoditi broncu. Praindski narod je rabio pečate za dokazivanje imovine. U svaki pečat je urezan zapis i slika životinje, primjerice jednoroga, slona itd. Arheolozi su tu pronašli kamene pečate sa zapisima piktograma (slikopisa) koji ne nalikuju nijednomu inom starom pismu. Kad bi se pronašli još neki duži tekstovi, znanstvenici bi ih mogli dešifrirati, no zapisi u dolini Inda su prekratki pa njihovo značenje ostaje nejasnim.

O ranoj religiji u dolini Inda se još premalo zna. Zbog važnosti vode, što dokazuje postojanje ritualnih kupališta, neki su je znanstvenici povezali s kasnijim hinduizmom. Različite pronađene statue mogle bi predstavljati bogove i božice. Većina kipića pronađenih u ranoindskim gradovima imaju pokrivala na glavi i nakit, pa se smatra kako su to svete figure ženskih božica, kojih su imena i uloge zasad još uglavnom nejasni.

Indska arheonalazišta

Glavna i najbogatija arheonalazišta te rane praindske civilizacije su Harappa i Mohendjo-Daro u Pakistanu, a ini još u zapadnoj Indiji: Dholavira, Lothal i danas već potopljeni podmorski grad Dvaraka (vedski Dwarawati), itd.

Harappa

Harappa je gradić u Pendjabu tj. Pakistanu, smješten u blizini negdašnjeg korita rijeke Rawi, oko 35km jugozapadano od Sahiwala. Današnji gradić je izgrađen u blizini ostataka pradavnog utvrđenog grada, koji je pripadao civilizaciji Groblja H i Doline Inde. Grad je postojao od god. 3300. do 1600. pr.Kr. Vjeuje se kako je taj rani grad imao oko 40.000 stanovnika, što je veliki broj za tadanje doba. Godine 2005. su kontroverzni planovi za izgradnju zabavnog parka na nalazištu obustavljeni kada su građevinari pronašli veliki broj artefakata za vrijeme početnih radova. Molba uglednoga pakistanskog arheologa Ahmeda Hasana Danija Ministarstvu kulture je rezultirala u ponovnom pregledu nalazišta i obustavi projekta zbog optužbi za korupciju i nesposobnost.

Harappa je danas veće selo u srednjem Pakistanu uz rijeku Ind, u čijoj blizini je arheonalazište prapovijesnog grada iz vremena Indske civilizacije. Po njemu su ovo nalazište i cijela civilizacija dobili ime. Tijekom trećeg tisućljeća pr.Kr. na području polupustinjskih predjela doline između rijeke Ind i njenih pet pritoka postojala je visokorazvijena prapovijesna urbana kultura koja je upravo po tomu prvom nalazištu dobila jedno od svojih imena, Harappska kultura. Na vrhuncu svoje moći, od oko 2550. pr. Kr. – 1550. pr. Kr. ova civilizacija se prostirala na velikom području površine oko 1,28 milijuna kilometara2.

Kasnije je taj grad bio napušten i zaboravljen, dok Sir Alexander Cunningham 1872./1873. nije počeo s prvim iskapanjima. No tek s naknadnim iskapanjima iza 1920. spoznalo se veliku starost i značenje cijele te rane civilizacije čiji dio je bila i Harappa. Opeke s ovog arheonalazišta su korištene sredinom 19. stoljeća kao gradbeni materijal za željezničku prugu što je potpuno uništilo veliki dio toga prastarog grada. No iz još očuvanih ostataka je vidljivo kako se grad sastojao od dva dijela. Istočni dio rabio se za stanovanje, dok je na zapadnom dijelu bila tzv. citadela okružena snažno utvrđenim zidom. Sjeverno je još bilo moguće istražiti skladišta i nastambe radnika. Iako je očuvan samo mali dio stambenog dijela grada, ipak ostatci upućuju na planiranu gradnju s pravilnim rasporedom ulica po načelu šahovske ploče, s kućama građenim na platformama od opeke, bunarima, uređajima za dovod vode i odvodnju. Za gradnju su bile rabljene pečene ili samo na suncu sušene glinene opeke. Južno od grada je iskopano groblje, što je jedno od rijetkih poznatih groblja ranoindske kulture, a kultura "groblja H" upravo je po iskopinama u "području H" u Harappi i dobila ovo ime.

Takodjer su i u Sumeru nadjeni predmeti iz Harappe s imenom zemlje Meluhha, a u Harappi materijali iz udaljenih područja, iz čega se može zaključiti kako je tada Harappa bila trgovačko središte. Kakvoća nadjenih ukrasnih predmeta upućuje na visoko razvijene obrtničke vještine.

Mohendjo-Daro

Mohendjo-Daro (engl. Moenjodaro) je prapovijesni grad na donjem toku Inda u današnjem južnom Pakistanu, koji je u razdoblju od 2600. pr. Kr. do 1800. pr. Kr. bio dio praindske civilizacije. Kasnije je pao u zaborav da bi ga tek 1922. (ili 1924.) ponovo otkrili britansko-indijski arheolozi. Mohendjo-Daro je bolje očuvan od par godina ranije otkrivenog grada Harappa po kojem se Indska kultura naziva i Harappska kultura. Smatra se kako je Mohendjo-Daro bio glavno središte Harappske ili Praindske civilizacije, jedne od tri najranije visoke civilizacije čovječanstva u III. i krajem IV. tisućljeća pr.Kr.: Egipat, Sumer i Harappa. Ime grada na suvremenom jeziku Sindhi znači "Brežuljak mrtvih". Danas je Mohendjo-Daro, kao najveći očuvani grad iz brončanog doba uvršten na UNESCO-ov Popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji. Brežuljak se u ravnici vidi već izdaleka. Najviša je utvrda zapadno od donjeg grada i uzdiže se do 15 metara. Prizor je prije 4500 godina morao biti još puno slikovitiji, jer je Ind svojim nanosima nakon tog doba podigao razinu ravnice za 7 metara.

Harappa ili Praindska civilizacija se razvila iz još ranijih indskih kultura oko centara kao Amri i Kot Diji. Plodna ravnica Inda u tom je području široka oko 100 km. Svoj vrhunac dosegla je u vrijeme oko 2500. pr. Kr. i tada je grad imao oko 30.000 do 40.000 stalnih stanovnika, a kad bi Ind nabujao, stršila je ta metropola iz poplavljene ravnice oko rijeke poput umjetnog otoka i pružala krov nad glavom za otprilike okolnih 100.000 ljudi. Bila je veća i udobnija od prijestolnica Egipćana i Sumerana, a imala je u to vrijeme jedinstven i najbolji vodoopskrbni sustav sa sjedećim zahodima i odvodnim kanalom u svakoj kući. To je bilo moguće zahvaljujući kratkom, ali vrlo intenzivnom inovacijskom uzletu koji se sastojao uglavnom u novom načinu korištenja Inda, s jedne strane u poljoprivredi, a s druge kao cjelogodišnji prijevozni put. Kako u vrijeme monsunskih poplava od srpnja do listopada nije uvijek bilo moguće kopnenim putem stići do nizvodnih dijelova doline Inda, to je imalo odlučujuće značenje.

Pored toga se tada razvio društveni ustroj koji je omogućio skok od raspršenih seoskih naselja spram političko-gospodarskog sustava s gradskim obilježjima. Sljedeće što je značajno doprinijelo ovom novom obliku razvitka je i nastanak Indskog slikopisa (piktogrami). Nalazi se pretežno na malim pločicama (pečati) od kamena masnika (steatit). Ovo pismo uglavnom još nije jasno dešifrirano. Opeke današnjih mjera oko 6x13x23 cm, bile su standard ove kulture. Od njih su izrađeni skoro svi dijelovi zgrada, ali i sva infrastruktura, vodoopskrba, zdenci, kao i kanali za odvodnju. Sigurno je potvrđeno kako je naselje gradjeno po načelu pravokutne mreže, kao nakupina jednakih kuća s pravokutno postavljenim zidovima, dok su zgrade imale po više katova i za to vrijeme potpuno jedinstven sustav kanalizacije, sjedećih zahoda, uredjaje za dovod vode, uredjaje za grijanje, itd.

S jedne strane, Mohendjo-Daro je najveći još očuvan povjesni grad iz brončanog doba, pa se samim tim mnoge spoznaje mogu smatrati sigurnim. Tako se npr. smatra kako je jedna ogromna zgrada koja je bila oko 60x27 metara služila kao skladište za žitarice i predpostavlja se da je zgrada u vrijeme kad je sagrađena imala prostrano drveno nadgrađe. Tu je nadjeno i Veliko kupalište, u zemlju ukopano prostrano korito 60x30 metara, što je vjerojatno prvi zidani bazen u povijesti. Zbog te dvije građevine se vjeruje kako je taj "Gornji grad" tj. citadela bila središte gradske uprave, a možda i cijeloga okolnog područja. U nutarnjem dvorištu citadele se nalazi manji bazen 7x12 metara, koji je spušten u tlo oko 2 metra i smatra se kako je imao ritualnu namjenu. Tu je nadjen jedinstveni 17 cm visoki kipić koji se smatra kraljem-svećenikom.

Dholavira

Dholavira je pradavna metropola na krajnjem zapadu Indije blizu južnog Pakistana, koju okolno pučanstvo sada zove Kotada Timba Prachin Mahanagar Dholavira. To je jedno od najvećih i naranijih arheoloških nalazišta u Indiji, a potječe iz prapovijesnog brončanog doba civilizacije doline Inda. Smješten je na otoku Khadir u oblasti Kutch indijske države Gudjerat. Nalazište je bilo naseljeno od oko god. 2900. da bi oko 2100. pr.Kr. počelo propadati, bilo napušteno i puno kasnije naseljeno od okolnih seljaka oko godine 1450.

Kulturna baština

Doktori Agrawal, Carrasquer, Dani, Fawley, Kalyanaraman, Kenoyer, Mahadewan, Manthan, Meadow, Ozeman, Parpola, Rajaram, Ranjit, Rao, Shrankar i ini suradnici su kroz zadnjih dvadesetak godina suvremenim metodama nedvojbeno dokazali postojanje i veću starost rigvedskih Ranoarijaca, čija je pracivilizacija od god. 3.750-2.200. arheološki čak ranija od Sumerana i egipatskih faraona. Satelitskim snimkama podzemnih i podmorskih arheonalaza pomoću infracrvenih zraka, odkriven je u sjevernoj Indiji i Pakistanu prapovjestni niz zatrpanih gradova starijih od već poznatih metropola Harappa i Mohenjo-Daro, najviše u današnjoj pustinji Thar i južnije u današnjemu plićem podmorju. Pod pješčanim su dinama proučene brojne ruševine većinom duž suhoga zatrpanog korita nekoć najveće indijske rijeke Saraswati koja je nakon oledbe, zbog otapanja golemih tibetskih ledenjaka pred 9.000 - 3.000 god. tekla iz sniježne Himalaje kroz plodnu ravnicu Veyah i ulazila kod Bombaya u Indijski ocean koritom širine 7 km. Kad se je većina tih ledenjaka otopila, Saraswati je od 20.- 16. st. presušila, a iz ranoarijske pradomovine Veyah potom nastaje pustinja Thar. Tada je rigvedska civilizacija propala od gladi i suše, a dio Vedoarijaca je odselio u vlažnije gorje Afganistana i zapadnije kroz Iran do gornje Mezopotamije.

Tu stvaraju huritsko kraljevstvo Hurrwuhé Mitanni s mitanskom dinastijom Maryanni, a potom kao indoarijski Sindhi i Maeoti žive oko antičkog Azova. Najdalje su na zapad otišli Kelti u Irskoj, gdje su jezik i tradicije u Europi još najbliži Saraswatima. Indoarijski ep Mahabharata spominje i nestali obalni grad Dwaraka kojega je "progutao ocean", a pučanstvo je od potopa spasio Krishna, što je donedavna takodjer držano mitskom legendom. Satelitskim snimkama je i taj grad odkriven na morskom dnu baš uz bivše ušće Saraswatija, pa su ga podmorski arheolozi već pobliže snimili i proučili, pa našli kako je utemeljen oko 3.000 god. pr.Kr. i potopljen 1.500. pr.Kr. Saraswati su svoju zemlju u Indiji izvorno zvali Aryane Veyah (arijska domovina), a prvi im je poznati vladar bio Yam Raja, koji je iz ranoiranske literature još poznat kao Yima Kšaeta, vladar ranoarijske zemlje Vaejo. Zasad još oskudni arheopokazatelji iz Indije i tekst Rigveda upućuju kako su vedoarijski pretci tu vjerojatno živjeli i ranije od VII.- V. tisućljeća pa se danas ranoindska predpovijest već može pratiti unatrag kroz nekih 9.000 god.

Drugi je ključni preokret u rigvedskoj prapovijesti počeo sustavnim čitanjem prije zagonetnih slikopisa (piktograma) iz civilizacija Harappa i Saraswati (PARPOLA 1994, KALYANARAMAN 1999). Kada je devedesetih godina shvaćen tekst i jezik ranoindskih zapisa i niza kamenih pečata, starijih ili istodobnih s prvim ranoegipatskim i sumerskim zapisima, pročitani su podatci za povjestnike bili posve neočekivani. Donedavna se je smatralo da su Arijci tu doselili tek od 12. st. p.n.e., ali su ti praindski zapisi još od početka u 33. st. na rigvedskom jeziku saraswati, pa su sad već poznata tri ranoarijska jezika. Klasični vedski samskrit na ranoindskom znači krasopis (sam-skrita), a tzv. "sanskrt" je kod nas pravoslavni rusizam nepoznat u Indiji. U Kurdistanu su potom nadjeni raniji tekstovi sličnoga vedoarijskog jezika mitanni od 17.- 13.st., pa sad još najraniji rigvedski prajezik saraswati čak od 33.- 18.st., istodoban sa sumeranskim i ranoegipatskim. Arhaične veze tih ranoarijskih jezika i ranohrvatskih arhaizama pokazuje iduća poredba preko brojeva:

  • Saraswati (sjeverna Indija i Pakistan - sada pustinja Thar, 33.- 18. st.):
1. aeka, 3. tra, 4. čatus, 5. penta, 7. happta, 9. (?), 10. des, 20. dvides, 100. šatam.
  • Mitanni (Kurdistan - gornja Mezopotamija, 17.- 13. st.):
1. aika, 3. tera, 4. (?), 5. panza, 7. satta, 9. na, 10. (? - dalje nepoznato).
  • Indovedski samskrit ( Pakistan - Indija, 12.- 5. st.) :
1. eka, 3. tri, 4. čatur, 5. panca, 7. sapta, 9. nava, 10. dasa, 20. dvadasa, 100. satem.
  • Bodulski cakavizam (ranohrvatski govor jadranskih otoka, kod nas razmjerno najbliži Vedama):
1. ený, 3. tarý, 4. ćetýr, 5. pet, 7. šedãn, 9. devét, 10. dešét, 20. dvayšet, 100. štotýn.

Nakon niza pročitanih tekstova je već u tisku obsežni sarasvatski rječnik (S. Kalyanaraman: izvodi na internetu), kao prvi pisani jezik čovječanstva čije će poredbe donijeti duboke promjene u razvojnom jezikoslovlju Eurazije i Indoeuropljana. Tako su u Europi ranoindskom saraswatiju razmjerno najbliži romski govori, pa srednjovjeki staroirski i bodulski cakavizam jadranskih otočana, dok slične saraswatske prariječi sadrže naš "jat" većinom u ikavskom obliku.

Za Hrvate je u tomu novom rječniku Saraswati pred 4 - 5 tisućljeća značajan niz naših najranijih riječi podjednakog oblika i smisla, npr. dvi (dva: čakav. dvi), griva (na konju), mantra (urok: čak. mantra), niska (ogrlica), pir (pir: slavlje), pura (kaša-jelo), tata (otac), a još su tada donekle slične: angyras (andjeo), bhrata (brat), bheša (besjeda: čak. bješýd), bodyul (pastir: naš bodul), datada (dotada), des (10), devas (djeva), duba (duša), dvides (20), Jendra (Indija: čak. Yndra), mari (more: čak. mori), marya (junak: čak. marjan), navya (brodovi: čak. navje), nuppan (župan-čelnik), pattoku (potok), plavate (plivati), paka (peka), porja (borba), rathi (ratni), sekharan (svadjati se: čak. sekarat), šatam (100: čak. štotyn), taranta (pučina: čak. tarãac), tera (3: čak. tary), vartana-vartti (vrtnja-vrtiti), vata (vrata), veyah (zavičaj: čak. Veya = Krk), visa (selo: ves), itd. Najveća je sličnost s otočnim čakavcima, a posve neznatna s Vukovim standardom.

Zbog porasta vrućine u sjevernoj Indiji su se otopili gorski ledenjaci oko izvorišta i rijeka Saraswati je od 22.- 16.st. uglavnom presušila, a okolo se proširila današnja pustinja Thar. Tada su prapovijestni Ranoarijci zbog suše i gladi potom odselili na zapad. Dio starosjedilaca u susjednoj dolini Inda (Punjab) je zatim govorio antičkim Samskritom, a naši gorštački predci zapadnije u Afganistanu uz gorje Hindukuš rabe slični harauwatiš (izmedju Veda i Aveste), pa od 6.- 4. st. dolaze pod perzijsku vlast dinastije Ahemenida.

  • Sažeta kronološka tablica razvitka Ranoarijaca i Prahrvata u prednjoj Aziji
Razdoblje Razvitak
1. 7.000 - 4.000 god. pr.Kr. doba Rig-Veda, protoarijska neolitska kultura sjeverne Indije
2. 3.750 - 2.200 halkolitska pracivilizacija Saraswati, uz rijeku Kupha Haraxvati-Haraquati1. srpnja 2014.
3. 2.200 - 1.600 civilizacija Harappa, indski slikopis, prarijeka Saraswati presušila
4. 1.900 - 1.400 zbog suše Ranoarijci odselili u Pakistan, Afganistan i Iran (Harahvaiti)
5. 1.700 - 1.300 ranoarijski Maryanni u Kurdistanu, prahrvatsko kraljevstvo Mitanni
6. 700 - 331 mazdaizam i staroperzijsko carstvo Ahemenida, Harauwatya u Afganistanu
7. 263 pr. Kr. - 227 po.Kr. partsko kraljevstvo Arsakida u Iranu, Hrvati prelaze Kavkaz
8. 227. - 651. perzijsko carstvo Sassanida, Horouathos na Azovu, naša selidba na Jadran

Saraswati i Prahrvati

Presudni novi arheonalazi koji su usmjerili medjunarodni znanstveni interes na rane Prahrvate i time nepovratno pokopali iluzije naših panslavista, odkriveni su u veljači 1999. Ugledni američki arheolozi KENOYER i MEADOW (1999) pronašli su u Pakistanu dosad na svijetu najranije ljudske zapise na kamenim pečatima i keramičkim posudama čak iz 34. -31. stoljeća tj. starije od prvih sumeranskih klinopisa. Njihov je praindski slikopis protumačio i preveo glavni indijski arheolinvist Kalyanaraman i uz ine podatke dijelom već poznate iz ranih Veda, u tim je pratekstovima uz gorje Tahti Dinarah oko granice Pakistana i Afganistana zapisana prapovjestna rijeka Kupha i oko nje prapleme HARAXVATI iz bakarnog doba (halkolita), pa u zapisima iz idućeg tisućljeća još u inačici HARAQUATI iz brončanog doba. Iz iste je najranije prapovijesti u Pakistanu i Afganistanu već poznat i niz simbola šahovnice.

Tamošnji iztraživači ovo logično povezuju s kasnije poznatim antičkim narodom Harauvati u iranskoj satrapiji Harauvatya na iztoku Perzijskoga carstva, a kao vazalni narod dvadesetak puta ih spominju od 6.- 4. st. perzijski Ahemenidi na uklesanim pločama od Irana do Egipta. Dosad su te ploče i raniji klinopis mitanskog kralja Dušrata u Amarni iz 14. st. p.n.e. s imenom naroda Hurrwuhé, za nas bili najstariji izvorni dokumenti, a slična imena u Vedama i Avesti (npr. Harahvaiti) zapisana su tek u antici po legendama nesigurne starosti. Zato je presudna vrijednost tih ranoindskih slikopisa kao dokaznih izvora sigurne starosti, čime se takva imena pomiču unatrag bar još za dva tisućljeća. Spomenuti američki i ini iztraživači zaključuju da su ovi indovedski Haraxvati - Haraquati iz brončanog doba prije pet tisućljeća rani predci antičke etnogrupe Horouathos oko Azova i današnjih Hrvata na Jadranu.

Na samom začetku naše prapovijesti u bakarno doba halkolita od IV. do III. tisućljeća pr. Kr., najraniji predci Prahrvata bili su etnoplemenska grupa Haraxvati - Haraquati uz granicu Afganistana i Pakistana oko stare rijeke Kupha i planine Tahti-Dinarah. Po najnovijim analizama S. Kalyanaramana (2009) iz naših najranijih pečatnika i keramike, tada smo tamo govorili svojim ranoarijskim pradialektom na prijelazu izmedju prairanskog i ranoindskog pradialekta unutar rigvedskog prajezika Saraswati, zapisanog praindskim slikopisom (piktogrami) od 33.- 17.st. pr.Kr. Potom slijedi do Kristova doba kasnovedski jezik koji se na indovedskom zove Samskrita (na staroindskom = "krasopis") i u hrvatskom mu je pravi naziv vedski Samskrit (ili zapadno euroameričko ime Sanskrit), za što su kod nas slavisti nametnuli istočno-rusku inačicu tzv. "sanskrt".

Donedavna su praindska povijest i rigvedski jezik bili skoro nepoznati, jer su malobrojni raniji indski tekstovi bili nečitki i tek su satelitski arheonalazi zadnjih godina u sadanjoj pustinji Thar donijeli dalekosežne i za nas bitne spoznaje. Infracrvenim svemirskim snimkama iz satelita je tamo pod pješčanim dinama odkriveno golemo korito (širine i do 7 km) legendarne rijeke Saraswati, koja je nekoć tekla od Himalaje do Bombaya kroz plodnu zelenu ravnicu Ariana Vejah (= Arijevska pradomovina) i u Vedama se navodi šezdesetak puta (RAJARAM i FAWLEY 1995, OZEMAN i AGRAWAL 1997). Duž njenih je obala snimljen niz zatrpanih gradova i nadjeni brojni indski tekstovi istodobni s prvim sumeranskim klinopisima, a njihovim očitavanjem je sada upoznat prije Samskrita prvi rigvedski prajezik Saraswati čije ranoarijske riječi pred 5 tisućljeća dijelom već sliče na naš izvornohrvatski, a bliske saraswatske prariječi sadrže naš "jat" većinom u ikavskom obliku.

Za nas je iz tih prvih tekstova na saraswatiju pred 4 - 5 tisućljeća značajan pradavni niz naših najranijih riječi podjednakog oblika i smisla npr. dvi (dva: čakav. dvi), griva (na konju), mantra (urok: čak. mantra), niska (ogrlica), pir (slavlje), pura (kaša-jelo), tata (otac), itd. Još su nam tada slične: angyras (andjeo), bhrata (brat), bheša (besjeda: čak. bješyd), bodyul (pastir: naš bodul), datada (dotada), des-dvides (10-20), devas (djeva), duba (duša), mari (more: čak. mori), marya (junak: čak. marjân), nuppan (župan-čelnik), pattoku (potok), plavate (plivati), sekharan (svadjati se: čak. sekarat), navya (flota: čak. navje), paka (krušna peka), porja (borba), rathi (ratni), taranta (pučina: čak. taraca), vartana-vartti (vrtnja-vrtiti), vata (vrata), veyah (zavičaj: Veya = Krk), visa (selo-ves), ... itd. Izrazito je najveća sličnost kod nas s "bodulskim" rječnikom čakavskih otočana, a posve je zanemariva i neznatna s balkanskim Vukovim standardom.

Bibliografija

  • Mortimer Wheeler: The Indus Civilization, treće izdanje, London 1972., str. 27-37
  • Michael Jansen: Die Indus-Zivilisation. Wiederentdeckung einer frühen Hochkultur. (Indska civilizacija. Ponovno otkrivanje jedne rane visoke kulture). DuMont Dokumente, Köln 1986., str. 23-44.
  • Michael Jansen: Mohenjo-Daro. Stadt der Brunnen und Kanäle. Wasserluxus vor 4500 Jahren. (Mohendžo Daro. Grad bunara i kanala. Vodeni luksuz prije 4500 godina.) Wirtschafts- und Verlags-Ge* M. A. Halim: Die Friedhöfe von Harappa. (Groblja u Harappi). U: Alexandra *Ardeleanu-Jansen (ed.): Vergessene Städte am Indus. Frühe Kulturen in Pakistan vom 8.–2. Jahrtausend v. Chr. (Zaboravljeni gradovi na Indu. Rane kulture u Pakistanu od 8. do 2. tisućljeća pr. Kr.) Izložbeni katalog grada Aachena 1987., str. 206-214
  • Chakrabarti, D. K. (2004). Indus Civilization Sites in India: New Discoveries. Mumbai: Marg Publications. ISBN 81-85026-63-7.
  • Gupta, S. P. (1996). The Indus-Saraswati Civilization: Origins, Problems and Issues. Delhi: Pratibha Prakashan. ISBN 81-85268-46-0.
  • Gupta, S. P. (ed.) (1995). The lost Sarasvati and the Indus Civilisation. Jodhpur: Kusumanjali Prakashan.
  • Kathiroli et al. (2004). "Recent Marine Archaeological Finds in Khambhat, Gujarat". Journal of Indian Ocean Archaeology (1): 141–149.
  • Kenoyer, Jonathan Mark (1998). Ancient cities of the Indus Valley Civilisation. Oxford University Press. ISBN 0-19-577940-1.
  • Kenoyer, Jonathan Mark (1991). "The Indus Valley tradition of Pakistan and Western India". Journal of World Prehistory 5 (4): 1–64. DOI:10.1007/BF00978474.
  • Kenoyer, Jonathan Mark; Heuston, Kimberly (2005). The Ancient South Asian World. Oxford/New York: Oxford University Press. ISBN 0-19-517422-4.
  • Kirkpatrick, Naida (2002). The Indus Valley. Chicago: Heinemann.
  • Lahiri, Nayanjot (ed.) (2000). The Decline and Fall of the Indus Civilisation. Delhi: Permanent Black. ISBN 81-7530-034-5.
  • Lal, B. B. (1998). India 1947-1997: New Light on the Indus Civilization. New Delhi: Aryan Books International. ISBN 81-7305-129-1.
  • Lal, B. B. (2002). The Sarasvati flows on.
  • McIntosh, Jane (2001). A Peaceful Realm: The Rise And Fall of the Indus Civilization. Boulder: Westview Press. ISBN 0-8133-3532-9.
  • Mughal, Mohammad Rafique (1997). Ancient Cholistan, Archaeology and Architecture. Ferozesons. ISBN 969-0-01350-5.
  • Parpola, Asko (2005-05-19). "Study of the Indus Script". http://www.harappa.com/script/indusscript.pdf. (50th ICES Tokyo Session)
  • Possehl, Gregory (2002). The Indus Civilisation. Walnut Creek: Alta Mira Press.
  • Rao, Shikaripura Ranganatha (1991). Dawn and Devolution of the Indus Civilisation. New Delhi: Aditya Prakashan. ISBN 81-85179-74-3.
  • Shaffer, Jim G. (1995). "Cultural tradition and Palaeoethnicity in South Asian Archaeology". In George Erdosy (ed.). Indo-Aryans of Ancient South Asia. Berlin u.a.: de Gruyter. ISBN 3-11-014447-6.
  • Shaffer, Jim G. (1999). "Migration, Philology and South Asian Archaeology". In Bronkhorst and Deshpande (eds.). Aryan and Non-Aryan in South Asia.. Cambridge: Harvard University, Dept. of Sanskrit and Indian Studies. ISBN 1-888789-04-2.
  • Shaffer, Jim G. (1992). "The Indus Valley, Baluchistan and Helmand Traditions: Neolithic Through Bronze Age". In R. W. Ehrich (ed.). Chronologies in Old World Archaeology (Second ed.). Chicago: University of Chicago Press.
  • Witzel, Michael (February 2000). "The Languages of Harappa". Electronic Journal of Vedic Studies. http://www.people.fas.harvard.edu/~witzel/IndusLang.pdf.
  • Rita P. Wright, The Ancient Indus: Urbanism Economy and Society, Case Studies in Early Societies, Cambridge University Press, 2010, ISBN 978-0-521-57652-9*Friedrich Max Müller, The Hymns of the Rigveda, with Sayana's commentary, London, 1849–75, 6 vols., 2nd ed. 4 vols., Oxford, 1890–92.
  • Sontakke, N. S., ed. (1933–46,Reprint 1972–1983.). Rgveda-Samhitā: Śrimat-Sāyanāchārya virachita-bhāṣya-sametā (First ed.). Pune: Vaidika Samśodhana Maṇḍala . The Editorial Board for the First Edition included N. S. Sontakke (Managing Editor), V. K. Rājvade, M. M. Vāsudevaśāstri, and T. S. Varadarājaśarmā.
  • B. van Nooten und G. Holland, Rig Veda, a metrically restored text, Department of Sanskrit and Indian Studies, Harvard University, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts and London, England, 1994.
  • Rgveda-Samhita, Text in Devanagari, English translation Notes and indices by H. H. Wilson, Ed. *W.F. Webster, originally in 1888, Published Nag Publishers 1990, 11A/U.A. Jawaharnagar,Delhi-7.
  • Sontakke et al. ed., published by Vaidika Samsodhana Mandala, Pune (2nd ed. 1972) in 5 volumes.
  • Rgveda-Samhitā Srimat-sāyanāchārya virachita-bhāṣya-sametā, ed. by Sontakke et al., published by Vaidika Samśodhana Mandala,Pune-9,1972, in 5 volumes (It is original commentary of Sāyana in Sanskrit based on over 60 manuscripts).
  • Sri Aurobindo: Hymns to the Mystic Fire (Commentary on the Rig Veda), Lotus Press, Twin Lakes, Wisconsin ISBN 0-914955-22-5 [2]
  • Vashishtha Narayan Jha, A Linguistic Analysis of the Rgveda-Padapatha Sri Satguru Publications, Delhi (1992).
  • Bjorn Merker, Rig Veda Riddles In Nomad Perspective, Mongolian Studies, Journal of the Mongolian Society XI, 1988.
  • Thomas Oberlies, Die Religion des Rgveda, Wien 1998.
  • Oldenberg, Hermann: Hymnen des Rigveda. 1. Teil: Metrische und textgeschichtliche Prolegomena. Berlin 1888; Wiesbaden 1982.
  • Die Religion des Veda. Berlin 1894; Stuttgart 1917; Stuttgart 1927; Darmstadt 1977
  • Vedic Hymns, The Sacred Books of the East vo, l. 46 ed. Friedrich Max Müller, Oxford 1897
  • Adolf Kaegi, The Rigveda: The Oldest Literature of the Indians (trans. R. Arrowsmith), Boston,, Ginn and Co. (1886), 2004 reprint: ISBN 978-1-4179-8205-9.
  • Bryant, Edwin 2001: The Quest for the Origins of Vedic Culture: The Indo-Aryan Migration Debate. Oxford: Oxford University Press. ISBN 0-19-513777-9
  • Lal, B.B. 2005. The Homeland of the Aryans. Evidence of Rigvedic Flora and Fauna & Archaeology, New Delhi, Aryan Books International.

Vanjske sveze

Poveznice

Referenca

Enlarged and elaborated by condensed compilation from the above listed sources, and by GNU-license from Wikislavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Rigvedski_Saraswati&oldid=35167"