Rijeke krvi

Rijeke krvi (eng. Rivers of Blood) bio je govor Enocha Powella održan 20. travnja 1968. na sastanku Konzervativnoga političkog centra (Conservative Political Centre), prosvjetnoga krila Konzervativne stranke, u Birminghamu. Kritika je useljavanja stranaca iz država Britanske zajednice naroda i predloženoga Zakona protiv diskriminacije.

Naziv govora ne spominje se, ali je izveden kao aluzija na stih iz šestoga pjevanja Vergilijeva epa Eneida: „Kada pogledam cestu pred sobom, ispunjen sam crnim slutnjama; poput Rimljanina, čini mi se kako vidim ‚rijeku Tiber što se pjeni od previše krvi’.” ^↓1 Powell je govor uvijek nazivao Birminghamskim govorom (eng. The Birmingham Speech).

Govor

Ova stranica ili odlomak sadrži prijevod djela, čiji službeni hrvatski prijevod ne postoji ili nije poznat široj javnosti. Ako postoji raniji i pouzdani službeni prijevod djela, navedite ga u stranici za razgovor.

Osnovna je funkcija državnika spriječiti predvidiva zla. Na tom će se putu susresti s preprekama duboko ukorijenjenima u ljudskoj naravi.

Jedna od njih je ta kako su u samoj naravi stvari takva zla nedokaziva dok se ne dogode: u svakoj fazi njihova nastanka postoji prostor za sumnju i raspravu bila ona stvarna ili zamišljena. Po istom principu privlače malo pozornosti u usporedbi s trenutnim poteškoćama, koje su i neosporne i hitne: odakle sveopća napast svake politike za bavljenjem neposrednom sadašnjošću na štetu budućnosti.

Ljudi iznad svega imaju krivu predodžbu o predviditeljima nevolja kao onima što uzrokuju nevolju ili ju čak priželjkuju: „samo kada”, vole misliti, „samo kada ljudi ne bi pričali o tomu, onda se to vjerojatno ne bi dogodilo”.

Možda je ta navika posljedica primitivnoga uvjerenja kako su riječ i stvar, ime i predmet istovjetni.

U svakom slučaju, suočavanje s budućim ozbiljnim zlima koja se mogu spriječiti hitnim djelovanjem najnepopularniji je, ali ujedno i najnužniji zadatak političara. Oni koji ga se otvoreno klone zaslužuju prokletstva onih što dolaze poslije njih.

Prije tjedan ili dva razgovarao sam s biračem, sredovječnim, posve običnim radnikom zaposlenoga u jednoj od naših nacionaliziranih industrija.

Nakon rečenice ili dvije o vremenskim prilikama, odjednom je rekao: „Kada bih imao novac za odlazak, ne bih ostao u ovoj zemlji.” Uzvratih nekim pogrdnim komentarom o tomu kako ni ova vlada ne će zauvijek ostati na vlasti, ali se on na to nije obazirao i nastavio je: „Imam troje djece, sva su završila gimnaziju, a sada su dvoje u braku i imaju svoje obitelji. Ne ću biti zadovoljan sve dok ih ne nastanim u inozemstvu. Za 15 do 20 godina, u ovoj će zemlji crnac vitlati bičem na bijelcem.”

Već sada čujem zbor gađenja. Kako se usuđujem reći nešto tako strašno? Kako se usuđujem potpirivati nevolje i rasplamsavati osjećaje ponavljanjem takvoga razgovora?

Odgovor je kako nemam pravo takvo što prešutjeti. Ovdje imamo pristojnoga, običnog sunarodnjaka Engleza, koji mi usred bijela dana u mom gradu kaže, svomu parlamentarnom zastupniku, kako ova zemlja za njegovu djecu ne će biti vrijedna življenja.

Jednostavno nemam pravo slegnuti ramenima i misliti na nešto drugo. Tisuće i stotine tisuća govore i misle isto što i on, možda ne svugdje u Velikoj Britaniji, ali svakako u onim područjima gdje je već započela potpuna preobrazba, za koju ne postoji paralela u tisućljeću engleske povijesti.

Ako se sadašnji trendovi nastave, u ovoj će zemlji za 15 ili 20 godina živjeti 3.5 milijuna imigranata iz Commonwealtha i njihovih potomaka. Ovo nije moj broj. Ovo je službeni podatak kojega je Parlamentu dostavio glasnogovornik Ureda glavnoga tajnika.

Ne postoji usporedivi službeni podatak za 2000. godinu, ali broj mora biti u rasponu od 5 do 7 milijuna, što je otprilike jedna desetina ukupnoga pučanstva i skoro isto toliko kao i Velikoga Londona. Naravno, ne će biti ravnomjerno raspoređeni između Margatea i Aberystwytha, te između Penzancea i Aberdeena. Cijela područja, gradove i dijelove gradova diljem Engleske zauzet će različite skupine imigranata i njihovih potomaka.

S vremenom će udio ovoga ukupnog broja potomaka imigranata, onih rođenih u Engleskoj, što su ovamo došli na potpuno isti način kao i mi ostali, brzo porasti. Rođeni ovdje već bi 1985. činili većinu. To je ta okolnost koja čini hitno djelovanje hitno potrebnim, onu vrstu djelovanja koju je političarima najteže provesti, gdje poteškoće postoje u sadašnjosti, a zla koja treba spriječiti ili umanjiti postoje nekoliko parlamentarnih saziva kasnije.

Prirodno i razumno pitanje nacije suočene s takvim izgledima jest: „Kako smanjiti njihov opseg?” Ako je to nemoguće potpuno spriječiti, može li se ograničiti, imajući na umu važnost brojeva: značaj i posljedice stranoga elementa uvedenoga u zemlju ili pučanstvo bitno se razlikuju ovisno o tomu je li taj element 1 posto ili 10 posto.

Odgovori na ovo jednostavno i zdravorazumno pitanje jednako su jednostavni i zdravorazumni: zaustavljanjem ili samo zaustavljanjem daljnjega priljeva i poticanjem maksimalnoga odljeva. Oba su odgovora dio službene politike Konzervativne stranke.

Teško je povjerovati kako trenutno dvadesetoro do tridesetoro dodatne useljeničke djece tjedno dolazi samo u Wolverhampton, a to znači 15 do 20 dodatnih obitelji kroz jedno desetljeće ili dva. Koga bogovi žele zatrti, prvo ga učine ludim. Sigurno smo ludi, doslovno ludi, kao nacija kada dopuštamo dolazak 50.000 imigranata godišnje, koji će pridonijeti porastu broja useljeničkoga pučanstva u budućnosti. To je kao nacija koja užurbano sama sebi pripravlja pogrebnu lomaču. Toliko smo ludi kako zapravo dopuštamo useljavanje nevjenčanima kako bi osnovali obitelj sa supružnicima i zaručnicima koje nikada nisu vidjeli.

Nitko ne bi trebao pretpostaviti kako će se priljev imigranata automatski smanjiti. Naprotiv, čak i trenutna kvota od samo 5.000 ulazaka godišnje dovoljna je za novih 25.000 imigranata per annum ad infinitum, ne računajući golemi rezervoar već postojećih odnosa u ovoj zemlji - prijevarne ulaske uopće ne uzimam u obzir. U takvim okolnostima preostaje samo odmah svesti ukupan priljev za useljavanje na zanemarive razmjere i smjesta poduzeti potrebne zakonodavne i adminitrativne mjere.

Naglašavam riječ „za useljavanje”. Ovo nema veze s ulaskom građana Commonwealtha, ništa više od stranaca, u ovu zemlju u svrhu izobrazbe ili poboljšanja stručnih znanja poput, primjerice, liječnika iz Commonwealtha što su u korist svojih zemalja omogućili brže proširenje naših bolničkih usluga nego što bi inače bilo moguće. Oni nisu i nikada nisu bili imigranti.

Osvrnut ću se na reemigraciju. Kada bi sutra sve useljavanje završilo, stopa rasta useljenika i njihovih potomaka bila bi značajno smanjena, ali bi temeljna osobina nacionalne ugrozbe ostala zbog očekivane veličine ovoga elementa pučanstva u budućnosti. Ovo se može riješiti samo ako značajan udio čine ljudi pristigli u posljednjih desetak godina.

Stoga je sada potrebno što hitnije provesti drugi element politike Konzervativne stranke: poticanje reemigracije.

Nitko ne može procijeniti koliko bi se ljudi, uz izdašnu potporu, odlučilo vratiti u svoje matične zemlje ili otići u druge zemlje gdje su potrebni njihova radna snaga i vještine.

Nitko ne zna jer još nije bilo pokušaja provedbe takve politike. Mogu jedino reći kako mi čak i sada povremeno prilaze imigranti iz moje izborne jedinice moleći me za pomoć za povratak doma. Ako bi se takva politika usvojila i provodila s odlučnošću koju opravdava nadolazeća alternativa, rezultirajući odljev mogao bi značajno promijeniti buduće izglede.

Razdvajanje postojećih obitelji ne može biti dio politike; ali postoje dva smjera u kojima bi se obitelji mogle ponovno ujediniti, a ako su naši prethodni i sadašnji zakoni o useljavanju doveli do podjele obitelji, premda dragovoljne ili poludragovoljne, trebali bismo biti spremni organizirati njihovo ponovno ujedinjenje u njihovim matičnim zemljama. Ukratko, obustava imigracije i poticanje reemigracije logički su i ljudski povezani kao dva aspekta istoga pristupa.

Treći element politike Konzervativne stranke jest taj kako svi, koji u ovoj zemlji žive kao građani, moraju biti jednaki pred zakonom i kako javne vlasti ne smiju stvarati među njima diskriminaciju ili razlike. Kao što je gospodin [Edward] Heath rekao, ne ćemo imati „građane prvoga reda” i „građane drugoga reda”. To ne znači kako bi imigrant i njegovi potomci trebali biti uzdignuti na razinu povlaštenoga ili posebnoga sloja, ili kako bi građaninu trebalo uskratiti njegovo pravo na stvaranje razlike između jednoga i drugoga sugrađanina u uređivanju vlastitih poslova, ili ga prisiliti u vezi s njegovim razlozima i motivima za poštivanje zakona na jedan, a ne na drugi način.

Ne može biti veće zablude i otklona od stvarnosti nego kod onih koji glasno zahtijevaju zakone „protiv diskriminacije”, urednika istoga tipa, a ponekad i u istim novinama koje su iz godine u godinu 1930-ih pokušavale zaslijepiti ovu zemlju na prijetnju s kojom se suočila, ili nadbiskupa što žive u palačama i napreduju s prekrivačem navučenim preko glave. Potpuno su i dijametralno u krivu.

Diskriminacija i deprivacija, osjećaj ugroženosti i odbacivanja ne leži unutar populacije imigranata nego kod onih među koje su došli, i među koje još dolaze.

To je razlog zašto trenutno dostavljanje takvoga zakona u parlamentu na usvajanje predstavlja rizik od bacanja šibice u barut. Najljepše što se može reći za predlagatelje i podupiratelje jest to kako ne znaju što čine.

Nema ničega pogrješnoga od usporedbe imigranta iz Commonwealtha i američkoga crnca. Crnačko pučanstvo Sjedinjenih Američkih Država, koje je postojalo i prije nego su Sjedinjene Američke Države stekle neovisnost, tamo je došlo u pravom smislu riječi kao roblje, pa je kasnije dobilo pravo glasa i druga građanska prava do čijega su ostvarivanja tek postupno i još nepotpuno došli. Useljenik iz Commonwealtha stigao je u Britaniju kao punopravni državljanin, u zemlju koja nije poznavala diskriminaciju među građanima i odmah su mu priznata sva građanska prava, od prava glasa do besplatnoga liječenja putom Nacionalne zdravstvene službe.

Bilo kakva prepreka koju je imigrant pretrpio, a nije proizašla iz zakona, državne politike ili administrativnih mjera nego iz osobnih okolnosti i slučajnosti, uzrokuje i uvijek će uzrokovati sudbinu i iskustvo osobe drugačijom od sudbine i iskustva druge osobe.

No dok je ulazak u zemlju za useljenike značio i pristup povlasticama i mogućnostima koje su željno tražili, učinak na postojeće pučanstvo bio je sasvim drugačiji. Zbog razloga koje nikad nisu razumjeli, a na temelju odluke o kojoj uopće nisu konzultirani, odjednom su postali stranci u svojoj domovini.

Utvrdili su kako u rodilištima nema slobodnih postelja za njihove žene, kako nema mjesta u školi za njihovu djecu, kako su im se kuće i susjedstva promijenili do neprepoznatljivosti, i kako njihovi planovi i izgledi za budućnost propadaju; na poslu su otkrili kako poslodavci oklijevaju držati stranoga radnika pod istim disciplinskim i kompetencijskim mjerilima kao domaćega radnika; s vremenom čuju sve više glasova kako su sada oni ti što su nepoželjni. Sada su doznali kako parlament treba usvojiti jednostranu povlasticu; mora se donijeti zakon koji niti služi niti mu je namjera zaštititi ih ili im pružiti pravdu kako bi se strancu, nezadovoljniku i agentu provokatoru dala moć za njihovo prokazivanje zbog njihovih privatnih postupaka.

U stotinama i stotinama pisama koje sam primio od kada sam prije tri mjeseca govorio o ovom problemu, primijetio sam jednu upečatljivu značajku koja je uvelike nešto novo i zloslutno. Svi mi iz Parlamenta često primamo anonimna pisma, ali začudio me veliki broj običnih, pristojnih, razumnih ljudi, koji su pisali pristojna i često educirana pisma, koji su smatrali kako trebaju izostaviti svoje ime i adresu jer smatraju kako je postalo opasno pisati parlamentarnom zastupniku i složiti se s pogledima koje sam iskazao, i jer se boje kazni i javne osude ako bi javno izložili svoj stav. Osjećaj postajanjem osuđenom manjinom među običnim Englezima u pogođenim dijelovima zemlje jest nešto što teško mogu zamisliti oni koji to ne znaju iz prve ruke.

Dopustit ću samo jednoj od stotine ljudi neka govori umjesto mene. Dala je svoje ime i adresu, koje sam odvojio od pisma koje ću upravo pročitati. Pisala je iz Northumberlanda o nečemu što se u ovom trenutku događa u mojoj izbornoj jedinici:

„Prije osam godina, kuća u uglednoj ulici u Wolverhamptonu prodana je crncu. Sada ondje živi samo jedna bjelkinja, umirovljenica. Ovo je njezina priča. U ratu je izgubila muža i sva sina. Stoga je svoju kuću sa sedam soba, svoju jedinu imovinu, prenamijenila u pansion. Naporno je radila i dobro zarađivala, otplatila je hipoteku i počela štedjeti za umirovljeničke dane. Onda su se uselili imigranti. Gledala je sa sve većim strahom kako zauzimaju kuću za kućom. Tiha ulica postala je mjesto buke i kaosa. Nažalost, njihovi su se bijeli stanari iselili.

Dan nakon što je i posljednji otišao, probudila su ju u sedam ujutro dva crnca koji su željeli njezinim telefonom nazvati svoga poslodavca. Kada ih je odbila, kao što bi to učinila sa svakim neznancem u tako rano doba dana, oni su ju vrijeđali i bojala se kako bi bila napadnuta kada ne bi imala lanac na vratima. Useljeničke obitelji pokušale su unajmiti sobe u njezinoj kući, no ona je to uvijek odbijala. Njezina mala zaliha novca ponestala je, a nakon što bi platila komunalnu naknadu ostalo bi joj manje od 2 funte tjedno. Otišla je podnijeti zahtjev za smanjenjem troškova i sastala se s mladom djevojkom koja joj je, čuvši za njezinu sedmosobnu sobu, predložila iznajmljivanje dijela svoje kuće. Kada je rekla kako može dobiti samo crnce, djevojka je rekla: ‚Ovdje vas rasne predrasude ne će nikamo odvesti.’ Pa je otišla kući.

Telefon joj je slamka spasa. Njezina obitelj plaća račune i pomaže joj koliko god može. Imigranti su joj ponudili kupnju njezine kuće po cijeni koju bi potencijalni stanodavac dobio nazad od svojih stanara u roku od nekoliko tjedana ili najviše nekoliko mjeseci. Počela se bojati izaći iz kuće. Prozori su razbijeni. Pronalazi izmet gurnut kroz uložnicu. Kada odlazi u kupnju, za njom trče djeca, šarmantni nasmiješeni crnčići. Ne govore engleski, ali jednu riječ znaju. Skandiraju: ‚rasistica’. Kada bude usvojen novi Zakon o rasnim odnosima, ova je žena uvjerena kako će završiti u zatvoru. I je li toliko u krivu? Počinjem se pitati.”

Druga opasna zabluda od koje pate oni koji su namjerno ili drugačije slijepi za stvarnost može se sažeti u riječi „integracija”. Integrirati se u pučanstvo znači postati skoro nerazlučiv od ostalih njezinih članova.

Sada, tamo gdje postoje jasne fizičke razlike, posebice u boji kože, integracija je uvijek teška, iako dugoročno nije nemoguća. Među useljenicima iz Commonwealtha, koji su ovdje došli živjeti u posljednjih petnaest godina, više je tisuća onih što imaju želju i namjeru integrirati se i čije su misli i težnje uvijek u tom smjeru.

No zamišljati kako velika i rastuća većina imigranata i njihovih potomaka ima takve stvari na umu jest apsurdna zabluda, i to opasna.

Ovdje se suočavamo s promjenama. Do sada je sama ideja integracije silom prilika i pozadina bila nedostupna većini useljenika - kako nikada nisu ni pomišljali ni namjeravali ništa slično, a njihova brojnost i fizička koncentracija značili su kako nametanje integracije, što se inače odnosi na bilo koju malu manjinu, nije uspjelo.

Sada smo svjedoci uspona snaga koje se aktivno suprotstavljaju integraciji, interesa u održavanju i izoštravanju rasnih i vjerskih razlika s ciljem izravne prevlasti, najprije nad drugim imigrantima, a potom i nad ostatkom pučanstva. Oblak manji od ljudske ruke, a ipak može tako brzo prekriti nebo, nedavno je uočen u Wolverhamptonu i pokazao je znakove svojega brzog širenja. Riječi koje ću izgovoriti, a koje su doslovno objavljene u lokalnom tisku 17. veljače [1968.], nisu moje nego laburističkoga zastupnika i ministra sadašnje vlade:

„Moramo duboko žaliti zbog kampanje zajednice Sikha za održavanje običaja neprimjerenih u Britaniji. Kada rade u Ujedinjenom Kraljevstu, osobito u javnom sektoru, trebali bi biti spremni prihvatiti uvjete svoga ugovora o radu. Zahtijevanje posebnih prava (ili recimo običaja?) kao zajednice dovodi do opasne fragmentacije društva. Ovo etničko razgraničenje jest rak-rana; bez obzira na to koja ga god boja kože prakticira, treba ga oštro osuditi.”

John Stonehouse zaslužuje svaku pohvalu zbog toga što je to uvidio i imao hrabrosti to reći.

Zakon o rasnim odnosima pruža ovim opasnim i razdjelnim elementima upravo ono plodno tlo potrebno za njihov razvitak. Ovdje je način na koji treba pokazati kako se imigrantske zajednice mogu organizirati i konsolidirati svoje članove, agitirati i angažirati se protiv svojih sugrađana, te nadjačati i prevladati ostale pravnim sredstvima koja im pružaju neznalice i slabo informirani. Kada pogledam cestu pred sobom, ispunjen sam crnim slutnjama; poput Rimljanina, čini mi se kako vidim „rijeku Tiber što se pjeni od previše krvi”.

Ta tragična i beznadna pojava koju s užasom promatramo s one strane Atlantika, a koja je tamo protkana poviješću i postojanjem samih Sjedinjenih Američkih Država, ovdje nas snalazi svojom voljom i vlastitom nepažnjom. Zapravo, skoro pa je tu. U smislu brojnosti, bit će američkih razmjera puno prije kraja stoljeća.

Sada će to samo odlučno i hitno djelovanje spriječiti. Ne znam hoće li to javnost biti voljna zahtijevati i ostvariti. Samo znam kako bi bila veleizdaja vidjeti, a ne progovoriti.

Bilješka

^↑1  Naziv govora i navod referiraju se na stih: bella, horrida bella et Thybrim multo spumantem sanguine cerno. (u prijevodu Tomislava Maretića: „Ratove vidim, ratove strašne i Tiber gdje mnogom pjeni se krvlju.”)

Vanjske sveze

• Engleski izvornik govora
• American Renaissance:
  • Gregory Hood: „Enoch Was Right” (eng.)
  • Jon Harrison Sims: „Rivers of Blood” (eng.)
• Dnevno.hr: Marcel Holjevac: „Rijeke krvi Enocha Powela: govorili su da je lud, danas sve više Engleza kaže, imao je pravo, sva njegova se predviđanja obistinjuju”
• Obnova: Mario Tomas: „Multikulturalizam i imigracija kao hegemonska misao: Slučaj Enocha Powella u Velikoj Britaniji”
• The Occidental Observer: Kevin MacDonald: „Peter Hitchens’s Show of Guilt: Enoch Powell Was Right” (eng.)