Slavenomanija u Hrvatskoj

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Slavenomanija u Hrvatskoj (neznanstvene krivotvorbe fanatičnih slavenofila): Slavenomanija ili stručno Slavonimania chronica et acuta, je bolesna kolektivna psihoza, kao posljedica dugogodišnjeg “izpiranja mozgova” i gubitka izvornoga hrvatskog identiteta u bivšoj Jugoslaviji. Ona pripada grupi deviacija lažnog identiteta i treba ju liječiti znanstvenim prosvjećivanjem u kombinaciji s grupnom psihoterapijom. Kako su njezine posljedice kod nas već vrlo ozbiljne i dugoročno štetne, moraju se učinkovito sanirati i spriječiti da ne stvaraju dalje lančane probleme. Kroz 70 godina policijskog pritiska i jugo-školstva, nastavnici i poltronski novinari režimskih medija nametali su i podržavali takvu slavenomaniju kao društveno poželjan i normalan nazor u javnosti i našoj znanosti, što se većim dijelom nastavlja sve do danas.

Summary

Slavonimania in Croatia (nonscientific falsificata of fanatized panslavists): During 20th century, the public insight on Croat ethnic origins in Croatia considerably oscillated in correlation to periodical geo-strategic interests and ideologic-political trends. Prior to World War 1, this insight was scarce because the regional protohistory was yet mostly unstudied. Then during Yugoslavia up to 1990, by a military and political suppression for the purpose of Yugoslav unity and cohesion, any known insight on pre-Slavic and non-Slavic links of Croats were strongly prohibited and punished. The related literature was confiscated and destroyed, and the scholars supporting such wievs were consequently eliminated, i.e. mostly imprisoned or someones even killed by the secret political police (UDBA): e.g. dr. Kerubin Šegvić, dr. Djuro Pilar, prof. Milan Šufflay, prof. Mitjel Yoshamya, etc. Since Yugoslav disaster in 1990ies, the study of Croatian origins in the new democracy became partly free and developed extensively, resulting by dozen major books and proceedings, and by numerous minor articles. Then after 2000, this formal democracy in Croatia till now is more and more controlled and restricted by intricate local and global interests; now it is converted to a masked demagogy, and any free scholar studies on such topics are very blocked by subtle controls.

Actual studies on Croatian origin are partly stopped as well as in the former Yugoslavia in past decades, and the Slavonic origin became anew nearly obligate as an informal public ideology leading to the unification of a future third Yugoslavia. During the rigid communist Yugoslavia, such prohibitions were at least well known and official ones; in actual formalistic ‘democracy’ (i.e. demagogy) these reused obstacles are mostly the same but subtly masked ones. During the short period of real democracy in 1990ies only, the rigid dogmatic pan-slavists in Croatia persisted as informal nongovernmental organisations (with international support), but now they reached an increasing power and national control: Despite many opposite genetical and archeological results, they survived in Croatia and now some rigid dogmatics among them transformed them in the promoters of a true panslavist religion parallel with christianity and islam. From former Yugoslavia they inherited the decisive social positions in many fields including teaching, culture, politics, economy, etc. So they can almost successfully block any public presentation of non-Slavic ideas in Croatian media now, imposing their movies, jornals, and even textbooks with panslavic contents only. The related metastases of that regenerated panslavist dogma in last years invaded many teaching and professional disciplines across Croatia, including Croatian radio, television, history, ethnology, geography …etc.

Their hypnotized fidel followers must now thrust and accept the polytheistic reality of old-Slavic pantheon including Perun & Company, that at least 3/4 of Croatian genetic ancestors ignored and never practicized. The institutions and university departments whose heads recently have become such dogmatic pan-slavists, are really deformed to religious panslavist madresah now, producing and cloning new young panslavists i.e. fanatised mujaheddins devoted to promotion of extreme rigid panslavism, and to a violent obstruction of any non-Slavic ideas in public opinion, gradually leading to an irrational panslavist racizm against any non-Slavs. Therefore nowadays, amid the modern Europe of 21st century, this chronical panslavism in Croatia becomes an acute deviating psychose (Slavonimania chronica et acuta), requesting perhaps a collective social psychotherapy.

Proslov

Prvu jasnu definiciju slavenomanije kao društvene bolesti dao je dr. Ante STARČEVIĆ 1867, u svom djelu “Bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu” i drugim radovima, gdje izrijekom kaže da je naše “slavstvo na javi ludovanje”, jer nijednomu europskom narodu nisu dosad uzastopno nametnute tolike podvale o povijesti, jeziku i kulturi kao Hrvatima. Naši su akademski slavenomani s predrasudama, zbog krivih i naštimanih polaznih podataka, tek naizgled savršenim i razradjenim metodama ustvari naučavali i dokazivali društveno-povijesni perpetuum mobile. Zato je naše slavenstvo postalo slična alternativna paraznanost kao npr. parapsihologija, alternativna medicina itd. Brojni su naši akademski uglednici dosad stekli kariere i privilegije na prodaji te paraznanstvene magle i na tomu su se već organizirale cijele interesne mafije osobito u našoj povijesti, lingvistici, etnologiji, geografiji i čak u slaviziranom prirodoslovlju, a pri svemu tom su sramotne uloge imali sveučilište, akademija i ministarstva znanosti, školstva i kulture.

Kroz 20. stoljeće u doba Jugoslavije se veliki dio hrvatske znanosti od jezika i povijesti sve do prirodoslovlja temeljio na promašenim aksiomima južnoslavenske dogmatike, pa su i kriteriji valorizacije rezultata bili tek formalno-dekorativni bez temeljnih medjunarodnih standarda, a da nitko iz znanstvenog establishmenta nije reagirao niti za to odgovarao. Ovi organizirani paraznanstveni klanovi slavenomana u raznim strukama su izravno ili preko političkih lobija (jugo-kumova), raznim ucjenama i stručnim izopćenjima u javnosti uzastopno onemogućavali bilo kakve kritike ili čak blaže upozorbe na njihovu djelatnost i neodrživost dosadašnjeg stanja. Zbog njihovih jugoslavističkih monopola i embarga na stručne i ine publikacije, cijeli niz inače koristnih i informativnih tekstova nisu se mogli ni smjeli objaviti jer ne podržavaju ortodoksne panslavističke pristupe u svemu i svačemu.

Metastaze slavenomanije u inoj znanosti

Kao ideološka religija je dogmatsko sveslavenstvo u novoj Hrvatskoj naslijedjeno većinom nepromjenjeno nakon razpada Jugoslavije, pa su raniji slavenofilski klanovi dosad još očuvani u mnogim društvenim i prirodnim strukama, a manje u primjenjenima gdje sama praksa otežava takvu nastranu ideologiju. Kao najopasniji tvrdokorni slavenomani, održali su se u društveno-humanističkom području fanatični 'vukoslavci' (jezični vukovci), a u prirodoslovlju su im posve slični ekstremni 'geoslavci'. Ini blaži oblici nomenklaturne slavenofilije prošireni su kod nas zamalo u svim strukama, uglavnom kao uvodjenje i podržavanje srbobalkanskog stručnog nazivlja umjesto našega izvornog hrvatskoga.

Teži ekstremi su faktografska slavenomanija kojom se svjesno i namjerno prešućuju, izkrivljuju i krivotvore temeljni sadržaji i ključni podatci o Hrvatskoj i Hrvatima, na koje se potom nastavljaju lažne i promašene nadgradnje u prilog južnoslavenstva. Krajnje metastaze te paraznanstvene perverzije (= Slavonimania chronica et acuta), kod nas su se razvile u slaviziranim paraznanostima na primjeru lingvistike, povijesti, etnologije, zemljopisa i inog prirodoslovlja, koji su pobliže razradjenima u idućim poglavljima. Osim tih najugroženijih struka kod nas, faktografska slavenomanija je manjeviše već zarazila i ostale struke u Hrvatskoj, npr. našu etnologiju koja je dosad proučavala samo neke podobne pojave u skladu s idejnim južnoslavenstvom, dok se zamalo sve ine pojave kod Hrvata odbacuju i zanemaruju kao strane (romanske, germanske itd.). Slično je i u “Zagrebačkoj geografskoj školi” (sveučilište) gdje se sve nateže na poželjno slavenstvo-balkanstvo, pa donekle čak i u klimatologiji, speleologiji (špiljarstvu) itd.

Glavni su tipovi slavenomana po strukama (Slavonimaniac types): vukoslavci (u jezikoslovlju), paleoslavci (za povijest), etnoslavci (u etnologiji), geoslavci (u zemljopisu), bioslavci (prirodopis), ekoslavci (u ekologiji), ...itd. Većina deviantnih slavenofilskih nastavnika na školama i neki ekstremni slavenomani na sveučilištu sve dosad javno i uporno zaludjuju i kloniraju nove fanatizirane slavenomane i slavofilne debile u mladjim naraštajima, a sve to u svrhu naše dekroatizacije i gubitka nacionalnog identiteta. Čak oko 1/3 gradiva koje se “proučava” i predaje studentima Filozofskog fakulteta u okviru povijesti, slavistike i etnologije, kao i 1/5 sličnog gradiva na PMFu (Prirodoslovno-matematički fakultet) osobito iz geografije i biologije, jesu ideološke magle i paraznanstve krivotvorbe proizašle iz naše stoljetne slavenomanije, pa je tim promašenim studiranjem upropašten dugi niz naših akademskih naraštaja, a da zato dosad nitko odgovaran ne snosi posljedice.

Slavenofilske halucinacije u prirodoslovlju

Premda bi po tematskoj naravi bar prirodoslovlje trebalo načelno biti izvan tog sveslavenstva, ipak nakon državnog udara 1971/72, pod partijskim pokroviteljstvom S.Šuvara ideološki slavenofili prisvajaju kontrolu u našoj geografiji i čak u biologiji, gdje je ta slavenomanija dosad već dostigla podjednako stravične razmjere kao u povijesti i jeziku. Blaži oblik ove slavofilske nastranosti, kao i u većini znanstvenih struka kod nas, bilo je ukidanje i odbacivanje izvornih hrvatskih toponima i naziva za vrste i skupine bilja, faune i ine prirodne pojmove, uz njihovu nasilnu zamjenu u literaturi i nastavi srbobalkanskim nazivljem. Ovo počima još od 1918, pa je dosad ukinuta i balkanizirana većina naših bionaziva, izim par najobičnijih poznatih vrsta iz svakodnevnog života koje su još zadržale hrvatska imena.

Nakon tog uspješnoga jezičnog udara na naš zemljopis i ino prirodoslovlje, od 1972. počinju čak tvarne podvale tj. krivotvorbe podataka i prirodnih činjenica u skladu sa sveslavenskim fanatizmom. Tako je do 1975. u našoj akademskoj biologiji šuvarskim metodama smaknuta većina normalnih istraživača i medjunarodnih autoriteta, a nametnuti su provjereni partijski kadrovi s instant-obrazovanjem (podobni prirodoslovni diletanti), koji taktički sada mijenjaju predznak prama suvremenom globalizmu - ali im je razorna djelatnost u našem prirodoslovlju ostala ista. Od naših ustanova se toj slavenomaniji u prirodoslovlju još donekle odupiru Institut “R. Bošković” i Hrv. prirodoslovno društvo, koji su oduvijek bili jače povezani s medjunarodnim standardima i svjetskom znanstvenom razmjenom. Naprotiv su slavenomanijom već jako zaraženi Prirod. fakultet, muzeji, Akademija i Leksikografski zavod, koje sad idejno kontroliraju slavenofilni prirodoslovci (bioslavci) čiji je paraznanstveni učinak u našem prirodoslovlju već dosegao absurdne razmjere kako slijedi:

  • a) Više stotina idejno nepodobnih tj. “neslavenskih” vrsta bilja i faune kojih nema u sjeveroistočnim slavenskim zemljama, ideološki su odbačene, nepriznate i prividno “izbrisane” iz popisa prirode u Hrvatskoj, iako su tu većinom poznate i dokazane još iz doba objektivnih i neutralnih austrougarskih istraživača, neopterećenih sveslavenstvom.
  • b) Priroda Hrvatske a napose dinarski kras i otoci, odprije su u svijetu poznati bogatstvom posebnih hrvatskih vrsta (endemi i relikti) od kojih je tim bioslavskim fanatizmom većina umjetno ukinuta i izbrisana iz našeg prirodoslovlja kao nepodobne i "nepostojeće".
  • c) Da se prividno slavizira priroda u Hrvatskoj, nastrano nam se nameće prirodoslovno bratstvo-jedinstvo: umjesto gornjih nepodobnih hrvatskih vrsta, ovi zadojeni bioslavci nam umjetno i lažno navode diljem Hrvatske druge, podobne “sveslavenske” vrste iz sjeveroistočnih slavenskih zemalja, koje tu u južnijoj prirodi na našem krasu često ne postoje, ili su tek poneke ograničene samo na rubne krajeve sjeverno od Save, ali ne postoje južnije na Dinarskom krasu i jadranskom primorju.
  • d) Umjesto proučavanja i prikaza stvarne prirode u Hrvatskoj, ovi ideologizirani bioslavci većinom umjetno i paušalno, bez stvarnog uvida i istraživanja prepisuju i preslikavaju poželjni ali nepostojeći biljni pokrov (vegetaciju) iz podobnih slavenskih Karpata na naš Dinarski kras, a podobnu vegetaciju iz Panonije umjetno 'prenose' na našu obalu i otoke kao da je i to slaveno-panonska močvara, pa su te “slavizirane” prirodoslovne karte Dinarida i Jadrana uglavnom pogrješne i promašene ali se i dalje javno recikliraju.
  • e) Ova bioslavska nastranost ima još i dalje metastaze u ekozaštiti prirode. Osim par klasičnih nacionalnih parkova (Plitvice, Krka, Paklenica) koji su ranije dobro odabrani po medjunarodnim prirodoslovnim kriterijima, većina inih kasnijih rezervata kod nas imaju vrlo dvojbenu i prividnu vrijednost: Većina tih su položeni i odabrani po nastranim bioslavskim načelima, bilo kao podobna spomen-područja iz partizanske "NOBe" ili tako da sadrže samo podobne “sveslavenske” vrste, dok su puno bogatija područja u blizini s obiljem nepodobnih hrvatsko-kraških vrsta posve nezaštićena i izložena uništenju (uostalom kao i naša kultura: fuj dolje sve hrvatsko !).
  • f) Čak i u našoj hortikulturi, po drvoredima i gradskim parkovima sada se još uporno sade poznati vrtni simboli sveslavenstva i jugobratstva tj. breze i lipe, ali nijedna posebna hrvatska vrsta nepodobnog kraškog drveća.
  • g) To bioslavsko mahnitanje već prelazi sve granice tvornim napadima i fizičkim uništenjem nepodobnih hrvatskih vrsta, kojih je nedavno desetak već namjerno istrijebljeno da se navodno “dokaže” njihovo nepostojanje. Najgorji i krajnji slučaj toga bioslavskog kriminala je uništenje hrvatskoga dendrološkog simbola tj. posebne hrvatske jele (Abies pardei) na našim obalnim Dinaridima (vidi pobliže: Hrvatska crna jela), koje nema izvan Hrvatske i medjunarodno je priznata, jer su ju pronašli i proučili britanski i francuski stručnjaci - ali naši suludi bioslavci su svjesno i namjerno odredili njezin ekocid, jer idejno ne može i ne smije postojati: Nakon eko-progona toga hrvatskog simbola, od ranijih 16 četvornih km njezinih primorskih šuma do 1980, sada je preostalo tek par desetaka stabala!
  • h) Visoko pozicionirani i podobni bioslavci s (polit-)akademskim titulama danas već strogo kontroliraju većinu prirodoslovnih izdanja u Hrvatskoj, da se u njima prikazuju samo podobne (sveslavenske) vrste i poneke općeraširene, dok se hrvatske prirodne osobitosti ne smiju spominjati ili tek općenito-maglovito bez nepodobnih detalja.
  • i) Ovo se bioslavsko ludilo kod nas (kao i u kulturi) još dalje klonira u sveučilišnoj nastavi prirodoslovlja pa nakon Šuvarova ideološkog udara, od osamdesetih godina studije završavaju bioslavski debili i prirodoslovni invalidi koji većinom nemaju pojma o ključnim prirodnim osobitostima Hrvatske, osim o lažno-fiktivnoj “slavenskoj” prirodi naše zemlje.

Ekstremna slavenomanija u jezikoslovlju

Pregled naših srednjovjekih tekstova dokazuje da su prvotni ijekavski štokavci prije Turaka postojali samo na središnjem Balkanu tj. u Sandjaku, Kosovu i Raškoj. Inače u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, do Turaka nema nijednoga jedinog teksta na danas raširenoj ijekavskoj štokavici. U Slavoniji, Bosni i zapadnoj Hercegovini su srednjovjeki zapisi većinom na ikavskoj šćakavici, pa u sjevernoj Hrvatskoj uglavnom na kajkavici (što je naš jedini dialekt još većinom očuvan na prvotnom prostoru), a južno od Kupe u srednjoj i južnoj Hrvatskoj i zapadnoj Bosni oko Une su svi srednjovjeki tekstovi uglavnom čakavski, pa oko Dubrovnika i Boke Kotorske uz južni Jadran do 16. stoljeća većinom na posebnoj jekavskoj čakavici, koja je tek kasnije postupno štokavizirana zbog doselidbe kopnenih Vlaha na južnojadransko primorje. Dakle je u srednjem vijeku, glavni i najrašireniji izvorni govor u sadanjoj Hrvatskoj bila izvornohrvatska ČAkavica, a u Bosni srednjovjeka ŠĆAkavca (dosad još uz Unu, Drinu i jugozapadna Bosna). Nakon prodora Turaka, tek od 16. st. se ovaj izvorni razpored dialekata naknadno mijenja spram sadanje slike, jer se pod Turcima ijekavski Vlahi preseljuju iz srednjeg Balkana prama zapadu. Zato i danas ijekavskom štokavicom na selima u Hrvatskoj većinom govore pravoslavci (posrbljeni Vlahi), dok tako govore na selu samo 7% Hrvata-katolika (oko Slunja, Konjica, Stolca i Cavtata). Dakle je ijekavska štokavica prvotno vlaško-balkanski, a ne izvorni hrvatski govor, koji je slavenskog podrijetla: od praslavenskoga ČTO --> starije ŠTO --> novije ŠTA.

Naprotiv većina Hrvata izvorno na selima ( 2/3 ) sve do danas još govore raznim inačicama ikavskih dialekata: u kopnenom zaledju većinom ikavsko-štakavski, duž primorja i otoka čakavski, a na zapadu dijelom ikavsko-kajkavski itd. U zabačenim su brdskim selima u Hrvatskoj očuvani i reliktni, dosad zanemareni pradialekti s najviše predslavenskih indoiranskih tragova u arhaičnom riječniku i gramatičkim oblicima: Takva je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Zagorje) Baegnjunska prakajkavica uz gornju Bednju, Murlaška besyda oko Glamoča u Bosni, pa Brajska besyda na gorju Čićarija u sjevernoj Istri, Kyrska bešeda uz gorje Bitoraj iznad Vinodola i najarhaičniji naš pradialekt Gan-Veyan iz nutarnjih sela na otoku Krku. Svi se ovi starohrvatski srednjovjeki dialekti vrlo oštro razlikuju od srbijanskih govora, s kojima imaju samo po 4% - 9% zajedničkih sličnih riječi. Ovi naši pradialekti jasno dokazuju da su hrvatski i srbski oduvijek posve različiti i prvotno odvojeni jezici bez zajedničkog podrijetla, a njihova sadanja djelomična sličnost je nastala tek naknadno zbog susjedstva, prvo selitbenim miješanjem nakon turskih provala i potom još najviše zbog nasilne srbizacije novohrvatskog u Jugoslaviji. Najviše indoiranskih riječi tj. 19% riječnika u Europi sadrži naš pradialekt Gan-Veyan sa 51% slavenskih riječi, a ostalo su uglavnom obći indoeuropski i internacionalni izrazi.

Najveća koncentracija predslavensko - neromanskih toponima orientalnog indoiranskog podrijetla kod nas je očuvana na sjeveru uz gorje Ivanščica-Strahinščica, pa na otoku Krku i Visu, u jugozapadnoj Bosni imedju Livna i Glamoča, a pojedini slični toponimi su i šire razasuti diljem Hrvatske i Bosne, ali ih uglavnom nema na Balkanu iztočnije od Drine. Srednjovjeki razvitak ranohrvatskih dialekata u okviru ikavske skupine, počinje od najstarije bodulske cakavice na jadranskim otocima (slično CA postoji takodjer u ranoarijskoj Avesti i Vedama) i potom se dalje razvija u primorsko ča i kopneno šća u zaledju po idućem povijestnom slijedu: CA (otoci-Vede-Avesta) --> ČA (primorje-Dalmacija) --> ŠĆA (Bosna + Slavonija). Svi ovi staroikavski dialekti uglavnom potječu od kasnoantičke Velike Hrvatske (Velikaya Horvatiya) iz Ukrajine, gdje je jezik do danas takodjer ostao ikavski. Tek nakon turskih prodora, naknadnim miješanjem s doseljenim novoštokavskim Vlahima još nastaju i mješoviti poluikavsko-štakavski govori u Dalmaciji i Bosni: ŠĆA + ŠTO = ŠTA.

Iranohrvatski govor poklanih Neslavena

Od 19. stoljeća se navode uz Jadran, najviše na Krku prastari neslavenski govori posve različiti od talianskog i od novoga hibridnog “srpskohrvatskog” iz Bečkog dogovora, a potom je u Jugoslaviji za Neslavene na Krku skovan nakazni naziv govora "krčkorumunjski". Tek odnedavno kad su razradu svoje domaće etnokulture i vlastitoga materinskog jezika započeli obrazovani "Krčkorumunji" F. Gardýć i M. Yošamýa, napokon je otvoren njihov stvarni predslavenski iskon od antičkih indoiranskih Prahrvata. Iz bogate dokumentacije (27.500 obradjenih riječi), slijedi kako je vlastito predslavensko ime toga našeg najarhaičnijeg govora izvorno Gan-Veyãn, ili kako ga na Kvarneru zovu okolni slavizirani čakavci “Vejska-Zaýk”. Njegovi govornici sebe oduvjek zovu “Veyánne” (od veyâan = zemljak-sunarodnjak), što nije iz novijega talianskog "Veglia", nego od prastarog Vaejo u Avesti i Veyah iz Veda = domovina-zavičaj. Najveća koncentracija predslavensko-neromanskih naziva indoiranskog iskona na našem kopnu je očuvana u arhaičnom starohrvatskom mjestopisu oko Livna i Bitoraja, a na otocima najviše na Krku i Rabu. Taj predslavenski iskon jasno pokazuje čudnovati domaći mjestopis na Krčkom gorju “Veyske-Hlámi”: predslavenski vrhovi Kumbalábor, Kunjelábor, Ladúmer, Oćasyn, Semerây, Tohorây, Yargule, Warmatân i klanci Bardaghet, Buymére, Garmýna, Negláta, Syrbe, Žegnýle, itd. Po srednjovjekim crkvenim vizitacijama, veyski neslavenski kašteli Batomâl i Šurâye su tu već puno tisućljeće još od Dmitra Zvonimira kao dio kraljevske opatije Sv. Lucije, gdje su donedavna ili dosad kod starosjedilaca preživila orientalna prezimena i predslavenski nadimci: Batja, Hayánna, Saránna, Sune, Šamánna, Uréša, Yenda, Yošamýa i ina slična.

U Austrougarskoj do 1. svj. rata je taj ranohrvatski pradialekt Gan-Veyãn govorilo barem 1.200 starosjedilaca ribara, pomoraca i pastira kod Lopara na Rabu i u 6 sela na istoku Krka: Batomãl, Šurâye, Matéši, Vyntja, Štalucýa i Gorýnka. Većinu njih s djecom, nakon 2. svj. rata i tzv. "oslobodjenja Krka", poklali su jugopartizani i pobacali ih u duboki ponor (fojbu) "Krićâvno" na brdu Divýnska Hlâm (Djevičanska gora, 475 m) izmedju Vrbnika i Baške. Taj se još živi ranohrvatski pradialekt morao uništiti i stručno prikriti zbog rezanja predslavenskih korijena posebnoga ranohrvatskog jezika, kao najjači živi protudokaz lažnom jugoslavenstvu Hrvata. Odonda je nepodobne Veyánne progutao jugo-mrak i zavjera šutnje, pa sredinom 20. st. na Krku živi još samo 70 preostalih veyskih govornika i taj naš najstariji živi govor izumire iz javne uporabe. Tu ga sad poznaje i razumije još par staraca na Krku ili odseljenih u Ameriku, koji ga rabe tek povremeno u obitelji. Većina očuvanih veyskih tekstova su na glagoljici, a najveći su “Verbânske Štatuti” iz 1388. U sjećanju starijih ribara, veyski obalni mjestopis je još očuvan na istoku Krka od Šila do Stare Baške, na sjeveru Raba (Supetar - San Marino), pa na otocima Prvić i Grgur (na veyskom: Parvyć tar Šagargur) i sjeverna velebitska obala (Kraye Belevyćke) Jablanac - Novi Vinodolski. Taj prastari mjestopis i glagoljski zapisi pokazuju da se prije slično veyski govorilo u srednjem vijeku bar na Krku, Rabu, velebitskom primorju i možda širje oko Kvarnera, gdje je to dugo bio pučki laički govor paralelan sa crkvenoslavenskim u liturgiji. Njihov bogati epski ciklus “Veyske Povede” (Krčke legende) je najveći koncentrat našega pučkog pamćenja o ranohrvatskoj povijesti, nalik na nordijske Sage i grčke epove. Veyski je reliktni ranohrvatski pradialekt tj. naknadno dielom romanizirani iranohrvatski, u svom rječniku s 19% zajedničkih ranoarijskih arhaizama iz Aveste i Veda: npr. ârta (šiljak), barhána (haljina), gân (govor), kôgula (kamen), kumba (sedlo), pula (ptica), tyédma (sedmica), yâmna (duša), yarrá (sijeno), wârha (brdo), ...itd.

Prije Vuka Karadžića, javni hrvatski u Zagrebu iz 19.stolj. imao je čak 41% zajedničkih veysko-ranohrvatskih izoglosa, ali zbog “jednačenja po srbosti” (izbacivanja hrvatskih riječi) naš vukopis sad ima tek 7%, srpski 4%, a slovenski 27% tih izoglosa. Zato veyski leksički i gramatički ne spada u Vukov srbohrvatski diasustav i otada je puno bliži slovenskom, a posve je nerazumljiv vukoviziranim gradskim jugoštokavcima kao i svi naši poluslavenski pradialekti: ćićarski, kyrski, bednjanski itd. 52% veyskih riječi su neslavenske, od tih 19% slične indoiranskom i akado-sumerskom: npr. uri (grad), kuur (brdo), kwôre (zid), nýla (mreža), tohôr (sjever), seméra (zapad), ...itd. Uz svoj poluslavenski rječnik, veyski je od većine Slavena različit i gramatikom. Pred veyskim imenicama je posebni član: neodredjeni uôn/uné (neki-nepoznat = a, ein) ili odredjeni sey/sye (isti-dotični = the, der, le). Veyski superlativ i augmentativ imaju arhajski prefiks sion- (naj-): sionšésni (najljepši), sionvéli (najveći), sionmići (najmanji). Umjesto imperativa je necesativ (gerundiv) s prefiksom nay- (neka): naybiš (budi !), naydâš (daj !), nayreš (odlazi !), a futurna čestica te- (će) uvijek je spojena ispred glagola: teren (ići ću), tebite (bit ćete), teletýt (letjet će).

Gan-Veyãn je naš ultrakorjenski prajezik: u glagoličnom pisanju je osnovica riječi uvijek ista pa je zbog krutoga korijenskog izgovora, nastavak tu obratno prilagodjen nepromjenjivoj osnovici (homogenizacija): grozdije (grožđe), podapýs (potpis), zenytva (ženidba), itd. Od indoeuropskih jezika, Gan-Veyãn je najbliži ranoiranskoj Avesti i indovedskom samskritu s nizom zajedničkih riječi: bješyd (riječ), darcélla (zrcalo), dârza (kredit), dwôydi (II.), pipal (smokva), šamân (izložba), štôtar (100), šwitáva (svjetlo), trigét (trokut), trôydi (III.), veye (zavičaj), varoýt (roditi), ...itd. Veyski leksik je još blizak ranomu mitanskom prajeziku Hurrwuhé s nizom zajedničkih riječi: bihâć (imanje), buýmer (izvor), geti (klanac), laštrýb (sokol), macâr (bor), mešét (dućan), sansýr (suradnik), urúdba (naslov), zibélla (kolijevka), zúgwa (vrba), itd. Zbog plovidbi svijetom su veyski pomorci primjenili niz naših najstarijih predslavenskih naziva za tehničke novotarije: baratánni (management), baršadýn (frižider), bavul (kontejner), bješydnik (spiker), hitropýs (telefaks), loparýna (buldožer), muhâr (insekticid), odúrba (zagadjenje), peralýn (detergent), prožyrnik (nylon), sionmešét (robna kuća), sionoćâl (teleskop), sionžbyrnik (kompjutor), spravýtba (tehnika), šuyabânda (komunisti), typâr (printer), yuškešôldi (devize), zibušje (smog), itd.

Fanatična slavenomanija u povijesti

Već su antropološke analize kostura iz antičkih i srednjovjekih grobišta diljem Dinarida od Hrvatske do Srbije (Ž. MIKIĆ 1984 - 1990 itd.) jasno pokazale da u našim grobištima većinom nema traga tzv. “velike seobe Slavena”. Sada je od god. 2000, to isto konačno potvrdila i novija biokemijska genetika Slavena i balkanskih naroda od Slovenije do Bugarske: U tim tzv. “južnoslavenskim” narodima je stvarni slavenski genotip R1 (EU19) izazita manjina pučanstva tek 12% do 29% (najviše kod Slovenaca). Još je manje medju “južnim Slavenima” navodnih potomaka Avara (HG-9): samo po 2% - 8%, najviše u Makedoniji.

Biogenetika raznih naroda u svijetu često nema veze s današnjim govornim jezikom, koji je obično sekundarna kulturna nadgradnja različita od podrijetla. Nova rodoslovna stabla današnjeg čovječanstva sa stvarnim podrijetlom većine naroda (Underhill et al. 2000, 2001) pokazuju da su Slaveni genski dosta odvojeni od Hrvata bližih vedskim Indoarijcima, a to razdvajanje je nastalo čak pred 40.- 45.000 god., tj. još u davno medjuledeno doba (interglacial) i nakon toga više nisu imali medjusobnih spolnih dodira jer su donedavna (do Jugoslavije) živjeli odvojeno. Genetski spektar Hrvata je vrlo dalek od ideološkog slavenstva i jasno dokazuje naš predslavenski izkon: baltoslavenski genotip tek 29%, zapadnokeltski samo 10%, avaromongolski jedva 2%, razni ostali 14%, a naš dinaro-kavkaski tip u prosjeku 45% tj. najviše u Europi (u Hercegovini čak 72%). Fizičko-genetski je rubna doselidba pravih Slavena tek djelomično dosegla Vojvodinu, ter Slavoniju i Sloveniju koje su baš zato i nazvane po njima, dok drugdje južnije genski Slaveni uglavnom mozaično-rijetki, npr. u Makedoniji i zapadnoj Hrvatskoj (Istra i Gorski Kotar) itd.

Novi biogenetski nalazi egzaktno najbolje potvrdjuju, kod nas dugo prešućenu i potom oštro napadanu monografiju fra Dominika MANDIĆa “Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda” (Roma 1971, Zagreb 1990): Jedni i drugi su biogenetski Neslaveni, ali su medjusobno dosta različiti tj. Srbi su uglavnom altajsko-anatolskog izkona s malo Slavena u Vojvodini, a Hrvati su većinom Indoiranci s ponešto Slavena u Slavoniji i na zapadu. Dodatni dokaz uz genetiku su nedavni arheonalazi iz Pakistana: na pečatima i keramici su 1999. u praindskom slikopisu nadjena vedska imena prahrvatskih plemena HARAQUATI i HARAXVATI iz 31. do 33. stoljeća prije Krista (Kenoyer & Meadow: Harappa news 1999), koja su čak za 4 milenija starija od ikakvih Slavena.

Iz tih genetskih nalaza je očito da neki posebni i zajednički “Južni Slaveni” zapravo ni ne postoje, jer su uglavnom ideološka izmišljotina naših jugoslavista i njihovih inozemnih sponzora. Tako je na Balkanu besmislena fiks-ideja južnoslavenstva u 20. stoljeću u ime lažnih “ideala” pokosila na milijune nepotrebnih žrtava. Svi nesudjeni “južnoslavenski” narodi su više ili manje bili žrtve toga slavenskog fanatizma: za tudje interese su cijeli ovi narodi time gurnuti u siromaštvo, zaostalost i kulturno-gospodarsku ovisnost. Najviše su profitirali jugoslavisti koji su na tim fikcijama izgradili lažne karijere i tobožnje zasluge: sada nakon novih arheonalaza i stvarne genetike Slavena - sve te silne pisanije postaju ideološko smeće za povijestnu ropotarnicu.

Danas već svake godine na Zapadu i Istoku (od USA do Rusije) izlazi poneka biogenetska analiza o genotipu Hrvata i povezanih naroda, spram čega su avaroslavenske magle naših jugoslavista iz zakarpatskih močvara nemoćne i besmislene. Suvremeni razvoj ljudske genetike dugoročno donosi slom lažne “povijesti koju pišu (jugo)pobjednici”, jer novu biohistoriju čovječanstva već naveliko pišu pobijedjeni svojim kromosomima. Potom se u poredbi s gentikom odnedavna preradjuju i ostali kulturno-povijesni pokazatelji neslavenskih Prahrvata: nadpisi iz Tanaisa, Bagistana, Persepolisa, Afganistana i Pakistana, ishodišta nacionalnih simbola, posebne naše rase stoke i kulturnog bilja, ter jezični i etnološki medjuodnosi.

Naši novi bastioni jugoslavizma

Uoči samog raspada Jugoslavije god. 1989, održan je zadnji ortodoksni simpozij o 'avaroslavenskoj' etnogenezi Hrvata, čiji je kontroverzni zbornik potom u novoj Hrvatskoj odgodjen i objavljen tek naknadno, kao podobni prilog najnovijoj balkanizaciji i “detuđmanizaciji” Hrvatske. Njegovu nekompetentnost najbolje ilustrira besmisleni i krivi engleski podnaslov ovog zbornika “Ethnogeny of Croats” (sic !) – koji ustvari znači patološke deformacije lica u Hrvata, a ne njihov povijesni iskon (= ethnogenesis !), što simbolički označuje i dogmatsku deformiranost organizatora i izdavača tog jugo-skupa. U tom zborniku su reciklirani uglavnom već odavna zastarjeli jugoslavistički nazori o čistokrvnim slavenskim Hrvatima za buduću Balkaniju i 'Jugosferu', koji su novijom arheologijom i nadasve genetikom već posve prevladani. Nakon nedavnog raspada Jugoslavije i sada još biogenetskog poništenja južnih Slavena, naši tvrdokorni jugoslavisti lišeni svih realnih dokaza – mogu još samo religiozno vjerovati u svoje fiksne ideje našeg sveslavenstva.

Stoga je na prijelazu tisućljeća oko god. 2000, taj umjetno nakalemljeni panslavizam u Hrvatskoj iz stare političke ideologije dosad već prerastao u pravi religiozni pokret, koji je tu postao paralelan sa kršćanstvom i islamom – kao treća velika religija kod Hrvata, koja se tu sada doslovce zlorabi kao novi “opijum za narod” – da bi se naivne Hrvate lakše i bezbolnije opet uguralo u treću jugoslavensku8 Balkaniju ili tzv. "Jugosferu". Nakon znanstvenog udara neslavenske biogenetike, nova središnja dogma (teorem) toga vjerskog panslavizma danas približno glasi: ako i nema vidljivih slavenskih gena, mi moramo biti Slaveni po duhu svetomu, jer smo slavenskim jezikom preuzeli i slavenski duh, kulturu, način mišljenja i time postali stvarnim Slavenima (?) – no comment. Najrigidniji sveslavenski dogmati koji vode taj vjerski panslavizam, kod nas čak i načelno odbacuju bezvrijednost moderne biogenetike kao inozemne protuslavenske zavjere. U okviru toga je i bezuvjetna vjera u naš raniji panslavenski politeizam tj. da su odprije naš izvorni panteon svakako morali biti Perun & Company, nakon čega su nam kršćanstvo (ili islam) tek naknadno nametnuti.

Ranije kulturno-obrazovne ustanove u kojima stoluju jugoslavisti, odnedavna su zapravo prerasle u vjerske medrese (sjemeništa) panslavizma: akademija, Filozofski fakultet, Staroslavenski institut itd. Vjerni štovatelji te reciklirane panslavenske religije danas obuhvaćaju tek oko 20 – 25% pučanstva Hrvatske, ali su zbog izostanka lustracije, njihovi naslijedjeni kadrovi iz bivšeg yugo-režima dosad uglavnom preostali na važnim i ključnim položajima državnoga, gospodarskog i obrazovnog establishmenta u Hrvatskoj. Izim tih starih jugo-kadrova koji dijelom iz interesa brane svojim jugoslavizmom stečene položaje i privilegije, pod njihovim patronatom danas se u tim panslavenskim medresama dijelom već uspješno kloniraju i novi mladi promašeni panslavisti, tj. vjerskim sveslavenstvom zadojeni i fanatizirani mudžahedini panslavenskog podmlatka, koji agresivno promiču i nameću svoj već davno anakronični jugoslavizam u našoj javnosti.

Novo-slavski progoni

Povrh svega je u pozadini kod nas već dobro organizirana i proradila je umjesto UDBe u zadnjih par godina nova panslavenska inkvizicija, kojoj je glavni zadatak da se iz javnih položaja smaknu svi oni koji su zapreka održanju, širenju i nametanju toga vjerskog panslavizma. Njihovi napadi za smicanje nepodobnih imaju već ustaljenu i uspješnu proceduru javnog linča protiv nepodobnih koje tretiraju kao divljač u lovištu: Prvo započinju verbalnu “paljbu” protiv istaknutih neslavena preko internetnog portala “Connect” koji se inače već par godina ističe protuhrvatskim djelovanjem spram naše inteligencije. Potom slijedi protiv istih javni linč i uzastopne diskvalifikacije kroz ine medije, najčešće kroz “Jutarnji list”, “Slobodnu Dalmaciju” i slična multi-kulti glasila po već provjerenoj ratnoj metodi Goeringa: “Triput ponovljene laži konačno postaju istinom !”. Nakon toga, kad su ti panslavenski bojovnici upornim ponavljanjem podvala već preparirali ili bar umrtvili kritičku javnost, slijedi operacionalizacija njihove fanatične fatve tj. egzekucija nepodobnih neslavena.

Još u donedavno doba Jugoslavije, takvo što bi završavalo panslavenskim glavosjekom tj. UDBA bi fizički likvidirala nepodobne etnogenetičare kao što su zbog znanstvenog nepriznavanja slavenstva u Jugovini tako smaknuti npr. dr. Kerubin Šegvić, prof. dr. Milan Šufflay, dr. Ivo Pilar, prof. Mitjel Jošamya i ini, te još desetak ostalih koji su isto zbog neslavenskog mišljenja odrobijali desetljeće ili duže u jugo-komunističkim konclogorima Goli, Gradiška i drugdje. Novija licemjerno-besramna žrtva te panslavenske inkvizicije danas je u Hrvatskoj postao prof. dr. Ivan Biondić kojem su, nakon višegodišnje hajke spomenitih križarskih medija, najprije zabranjena predavanja njegova nepodobnog kolegija “Etnogeneza Hrvata”, a potom mu je ideološki ukinuto i profesorsko mjesto na zagrebačkom sveučilištu (znakovito je kako je to mjesto preuzela izvjestna nastavnica Uzelac), pa uništena njegova radna biblioteka. To nije jedini, nego tek noviji primjer od više sličnih slučajeva javnog apartheida protiv neslavena u današnjoj opet javno slaviziranoj Hrvatskoj.

Jedina je razlika od Jugoslavije što takvima (bar zasad) još nije fizički skinuta glava kao gore spomenutima. Umjesto toga je zadnjih godina uveden novi "specijalitet" u sadanjoj vazalnoj "hrvatskoj" poludržavi, pa se umjesto fizičke likvidacije sofisticirano primjenjuju staljinske metode kao u bivšem Sovjetskom Savezu ili danas "Ankang" u Kini: Nepodobni intelektualci i etnogenetičari s neslavenskim primislima se proglašuju "ludjacima", a njihovi tekstovi o našemu iranskom ili inomu neslavenskom iskonu se diagnosticiraju kao "paranoidne halucinacije", pa ih kidnapiraju "službeni organi" i ubacuju u ludnicu (zagrebačko Vrapče, Kampor na Rabu ili slično), gdje počinje tzv. "liječenje" otrovnim psiho-drogama za brisanje i zaborav takvih nepoželjnih primisli. Od godine 2008. do danas su u Hrvatskoj već sigurno poznata bar 3 takva slična slučaja, a zajedno s prikrivenima ih je ukupno već oko desetak tj. najmanje po tri godišnje. To su najnoviji primjeri nametanja nam slavenstva ognjem i mačem, tj. modernije orwelski: otrovnim psihodrogama u našim sofisticiranim psihozatvorima, vidi još pobliže Psihostaljinizam u Hrvatskoj.

Novi slavenorasizam u Hrvatskoj

Zato je naše južnoslavenstvo postalo slična alternativna paraznanost kao npr. parapsihologija, alternativna medicina itd. Brojni su naši akademski uglednici stekli karijere i privilegije na prodaji te paraznanstvene magle i na tomu su se organizirale cijele interesne mafije, osobito u povijesti, lingvistici, etnologiji i čak u slaviziranom prirodoslovlju, a pri svemu tom su sramotne uloge imali sveučilište, akademija i ministarstva znanosti, školstva i kulture. Kroz 20. stoljeće se veliki dio hrvatske znanosti od jezika i povijesti sve do prirodoslovlja temeljio na promašenim aksiomima južnoslavenske dogmatike, pa su i kriteriji vrjednovanja rezultata bili tek formalno-dekorativni bez temeljnih medjunarodnih standarda, a da nitko iz znanstvenog establishmenta nije reagirao. Ovi organizirani paraznanstveni klanovi slavenomana u raznim strukama su izravno ili preko političkog lobiranja, raznim ucjenama i stručnim izopćenjima u javnosti uzastopno onemogućavali bilo kakve kritike i čak blaže upozorbe na njihovu djelatnost i neodrživost tog stanja.

Zbog duboko ukorijenjenog jugoslavizma, zamalo nigdje u istočnoeuropskim zemljama slavenorasizam nije dosegao takove ekstremne oblike kao u Hrvatskoj. Npr. Rusi, Poljaci, Česi, Bugari i ini Slaveni su nacionalno jasno definirani i nije im nužna poštapalica u identifikaciji njihovo slavenstvo, kao genetski neslavenskim i iskompleksiranim Hrvatima. Tko god se ovdje kod nas izjašnjava da nije Slaven, odmah je automatski obilježen i izopćen iz društva, a donedavno je bio i fizički ugrožen zatvorom, dok ga danas naša zaluđena javnost drži za nastranog čudaka i biće niže rase, približno kao Indiance u Americi. Uglavnom isti licemjeri koji su donedavna kao ‘antifašisti' galamili protiv germanskog rasizma, danas su glavni predvodnici domaćeg slavenorasizma, za što postoji niz novijih primjera.

Noviji i ekstremni oblik toga domaćeg slavenorasizma nakon novih genetskih otkrića je kroz zadnjih 5 godina organizirana medijska hajka protiv tzv. 'bijelih čarapa' tj. hrvatskih Dinaraca i Hercegovaca, koja je započela nakon 'trećejanuarskih' izbora 2000, a danas već klizi u smjeru pravoga panslavenskog terora. Baš istodobno od god. 2000. je i svjetska biogenetika jasno i nedvosmisleno dokazala da su ti isti nepodobni Dinarci većinska genetska okosnica 45% hrvatskog naroda indoiranskog iskona. Ukratko: ta nova hajka na Dinarce ustvari su programirane rasističke orgije inozemnih sponzora u okviru organiziranog kaosa za idejnu i potom fizičku likvidaciju hrvatskog naroda i za preuzmanje njegove zemlje,- u čemu složno djeluju zainteresirani inozemci i njihovi domaći kvislingi zbog osobnih probitaka i jugoslavenske zaluđenosti. Osim fiksne ideje južnoslavenstva u glavama, većina tih naših zastupnika slavenorasizma i panslavizma dakako nemaju zajedničkih gena s inim pravim Slavenima, nego su ustvari fanatizirani južnoslavenski 'janjičari'.

Literatura

  • Bauer, A. i sur. 1994: Tko su i odakle Hrvati (revizija etnogeneze). Znanstveno društvo za etnogenezu Hrvata, Zagreb, 104 str.
  • Kalyanaraman, S. 2000: Indian Lexicon. Sarasvati-Sindhu Research Centre, Srinagar.
  • Fureš, R.& al. 2009: Podrijetlo Hrvata (zbornik znanstvenog simpozija 2006). Muži zagorskog srca, Zabok, 144 str.
  • Lovrić, A.Ž. 2007: Genetički imperijalizam nad Hrvatima. Hrvatski list, Zadar.
  • Mayorov, A. 2006: Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress 208 p., Sankt-Peterburg.
  • Nasidze, I.& al. 2004: Mitochondrial DNA and Y-Chromosome variation in the Caucasus. Ann. Human Genet. 68: 205–221. [1]
  • Nasidze, I.& al. 2005: MtDNA and Y-chromosome variation in Kurdish groups. Ann. Human Genet. 69: 401–412,
  • Qamar, R.& al. 2002: Y-chromosomal DNA variation in Pakistan. Amer. J. Human Genet. 70: 1107-1124.
  • Rebala, K.& al. 2007: Y-STR variation among Slavs; evidence for the Slavic homeland in the middle Dnieper basin. Journal of Human Genetics 52/5: 406–414.
  • Spencer-Wels, R.& al. 2001: The Eurasian heartland; A continental perspective on Y-chromosome diversity. PNAS, 98 (18): 10244-10249.
  • Tomičić, Z.& Lovrić A.Ž. 1999: Staroiransko podrijetlo Hrvata. Zbornik simpozija, 526 str., Zagreb-Tehran.
  • Underhill, P.& al. 2001: The phylogeography of Y-chromosome binary haplotypes and the origins of modern human populations. Ann. Human Genet. U.K. 65: 42-63.
  • Zerjal, T.& al. 2002: A genetic landscape reshaped by recent events; Y-chromosomal insights into Central Asia. Am. J. Human Genet. 71: 466-482.

Poveznice

Reference

Original compilation, enlarged and partly adapted by GNU-license from Wikislavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Slavenomanija_u_Hrvatskoj&oldid=35099"