Slovenski i starohrvatski

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Slovenski jezik)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Slovenski i starohrvatski (sličnosti slovenskoga, kajkavice i osobito čakavice): Slovenski jezik (hrv. i sloven.), njem. Slowenisch, eng. Slovene Slovenian: općenito iz Slovenije), srb. slovenački (slično srb. kajkavački i čakavački - srb. slovenski: opće-slavenski), otočno-čakav. kraýnska besýda: To je jugozapadni slavenski jezik koji je službeni u državi Sloveniji i kao manjinski priznat u većini okolnih država, a rabi se i u diaspori (Sj. Amerika i Australia). Slovenskomu je u susjedstvu rječnikom i oblicima najsličniji hrvatsko-kajkavski koji mnogi slavisti smatraju starim dialektalnim prielazom izmedju slovenskoga i hrvatskog. Takodjer je slovenskomu osobito po gramatici, vrlo bliska i jadranska čakavica uz ino najviše po dualu (osobito Krk, Vinodol i Istra). Od ostalih europsko-slavenskih jezika je slovenskomu još razmjerno sličan i slovački, ter manje ini slavenski jezici.

Summary

Slovene, or Slovenian language (slovenščina or slovenski jezik, not to be confused with slovenčina, the native name of Slovak) belongs to the group of South Slavic languages. It is spoken by approximately 2.5 million speakers worldwide, the majority of whom live in Slovenia. It is the first language of about 1.85 million people and is one of the 23 official and working languages of the European Union. The distinctive characteristics of Slovene are dual grammatical number, two accentual norms (one characterized by pitch accent), and abundant inflection (a trait shared with many Slavic languages). Word order is very flexible, often adjusted for emphasis or stylistic reasons. Slovene has a T-V distinction: second-person plural forms are used for individuals as a sign of respect. Also, Slovene and Slovak are the two modern Slavic languages whose names for themselves literally mean "Slavic" (slověnьskъ in old Slavonic).

Standard Slovene is the national official language of Slovenia, that was formed in the 18th century, mostly based on Upper and Lower Carniolan dialect groups, the latter being a dialect spoken by Primož Trubar. Since Prekmurje dialect has been omitted from the formation of the standard that was finalized in the 19th and 20th centuries, its speakers still feel disconnected from it and use the dialect more widely than in other regions. In some regions of the Slovene lands, where the compulsory schooling was in German and Italian, i.e. in the Austrian state of Carinthia and in case of the Slovene minority in Italy, the dialects are more preserved. For example, Resian and Torre (Ter) dialects in the Italian Province of Udine differ most from other Slovene dialects. The Kaykavian dialect in Croatia is almost intermediate of Croatioan and Slovene, but the Chakavian at Adriatic is also comparable with Slovene (chiefly by conserved duals), and in general the early medieval Croatian (chiefly its Glagolitic texts) was closer to Slovene than to Serbian.

Slovenski i kajkavica

Hrvatska kajkavica duž sjeverozapadne Hrvatske od Medjimurja do Pokupja je očigledno slična slovenskom jeziku, močigledno više negoli srbianskomu (ili bošnjačkom i crnogorskom). Nadasve su očigledni i teško razlučivi prijelazi izmedju kajkavice i slovenskoga duž Kupe u Gorskom Kotaru. Glavne su medjusobne sličnosti u podjednakoj odnosno-upitnoj zamjenici 'kaj' i njenim izvedenim složenicama, pa u muškomu imenskom nastavku -ec, sličnosti imenske sklonidbe, itd. Ipak postoje i značajne razlike, a najveća je, što slovenski sadrži stari slavenski dual koji je u kajkavici nepoznat (ali ga zato imaju čakavci - vidi niže). Takodjer je i mnoštvo raznolikih riječi sličnih ili podjednakih u hrvatskoj kajkavici i slovenskom rječniku.

Slovenski i čakavica

Slično kajkavcima, takodjer i primorski čakavci u jugozapadnoj Hrvatskoj imaju podosta sličnosti sa slovenskim rječnikom, osobito u leksiku što su najviše razradili M. Tentor (1958.) i M. Lovrić & sur. (2005.). Ova su leksička preklapanja spram slovenskoga osobito izrazita u Istri i Vinodolu, nter na otocima Cresu i Krku, gdje čakavski rječnici sadrže više slovenskih izoglosa negoli vukovskih srbohrvatskih. Npr. arhaična bodulska čakavica iz Baške na Krku koja je poredbeno detaljno razradjena s gramatikom i 27.500 riječi (M.Lovrić 2005), sadrži 23% specifičnih slovenskih riječi koje inače nema vukovski srbohrvatski, dok su tu jedva 4% rieči iste kao u istočnomu srbianskom. Specifične nevukovske riječi iz slovensko-kajkavskog (npr. hiža i slične) nalaze se dijelom i kod južnijih čakavaca do Gacke, Trogira i Dugog otoka.

Zato spram inih slavenskih jezika, pravu otočnu čakavicu od stranaca razmjerno najbolje razumiju Slovenci i u praksi znatno bolje negoli štokavci iz Slavonije i Bosne, koji otočne Bodule s Jadrana jedva razumiju. Izim rječnika povezanost i preklapanje slovenskoga s čakavicom postoji i u čakavskoj gramatici, uz ino najviše po očuvanosti slovenskoga i čakavskog duala (dvojine) koji se izvan Slovenije još rabi u čakavskoj Istri i Vinodolu, a nadasve je očuvan u arhaičnim oblicima bliskim praslavenskom na otoku Krku: vidi još pobliže Čakavski dual-paukal.

Slovenski / starohrvatski

Pravi izvornohrvatski jezik sve do 18. stoljeća ustvari nije ni pripadao naknadno postavljenoj srbohrvatskoj skupini tj. novosmišljenom "srednjejužnoslavenskom dijasistemu", - nego zapravo izvornoj skupini jugozapadnih slavenskih jezika gdje spadaju slovenski, kajkavica, čakavica i raniji srednji šćakavski u izumiranju. Pritom je donedavni izvornohrvatski javni jezik (npr. zrinsko-frankopanski i reformacija) bio približno na sredini izmedju čakavice i slovenskoga, a tek od kraja 19. st. je javnogovorni poluhrvatski vukopis zbog buduće Jugoslavije (tj. velike Srbije) silom prebačen u novosmišljenu srbohrvatsku podskupinu i preko nje u Balkanski Sprachbund.

Iako se dosad većina Hrvata politički smatraju i formalno izjašnjavaju Hrvatima, ipak pritom samo zamišljaju kako još navodno govore "hrvatski" - jer unatoč tek prividnom povratku hrvatskog imena, ovo je po rječniku, stilu i naglasku ipak postao posve drugi srbojekavski govor pravoslavnih Vlaha iz Bileća u BiH. Da je doista tako, dovoljno nam je pokazati doslovni latinični prijepis (ne lažni vukovski prijevod) bilo kojega ranijeg glagoljičnog teksta iz Kraljevine Hrvatske pa ga jezično posrbljeni gradski "Hrvati" većinom ne će razumjeti, a kamoli znati nazočne riječi, dok naprotiv kajkavci, čakavci i Slovenci to ipak dobro razumiju. Izim tzv. javnoga standarda, dogmatski su jugoslavisti po svomu "srpskohrvatskom" modelu čak i unatrag lažno izmijenili razvitak, značajke i medjuodnose hrvatskih dialekata (Vančik 1997).

Protivno drugačijim glagoličnim tekstovima i još danas očuvanim reliktnim oazama starohrvatskih pradialekata, vukovci sve to ne priznaju da postoji, jer se nikako ne uklapa u nuhov unitarni "srpskohrvatski" jezik pa zato ne može i ne smije postojati. Stoga ni ranije u srednjem vijeku hrvatski dialekti nisu smjeli postojati, nego je to trebao biti prvo staroslavenski pa "južnoslavenski" i potom "srpskohrvatski" jezik (ili po novom eufemizmu tzv. "srednjejužnoslavenski"), pa tek onda iz njega naši noviji dialekti. Prvotni je staročakavski po jugodogmatima morao biti najbliži "srpskohrvatskoj štokavštini", iako su glagolični tekstovi i danas reliktni ranočakavski govori puno bliži kajkavskom i čak slovenskomu, a drastično daleki od inojezične Vukove štokavštine (Tentor 1958).

Glavne značajke slovenskog

Slovenski jezik (ISO 639-3: slv) je materinski jezik za oko 2 miliuna ljudi u Republici Sloveniji, gdje je službeni jezik (1.730.000 u Sloveniji, popis 1991.), pa u južnoj Austriji (oko 18.000 u Koruškoj i Štajerskoj), u sjeveroistočnoj Italiji (oko 100.000 u Trstu, Gorici, Beneškoj Sloveniji, Reziji i Kanalskoj dolini), zapadnoj Magjarskoj (3,190: popis 2001) i Hrvatskoj (11.800 - 13.100). Broj slovenske diaspore najviše u zapadnoj Europi, Sj. Americi, i Australiji se procjenjuje na oko 400.000.

Povijest slovenskog

Najstariji pisani tekstovi koji pokazuju tipične slovenske jezične crte jesu "Brižinski spomenici". Oni su pisani latinicom, a nastali su između 927. i 1039. godine (po rezultatima paleografske analize), no tekstovi koje sadrže oblikovani su već ranije, vjerojatno u 8. stoljeću. U srednjem vijeku još nije došlo do nastanka književnih djela na slovenskom jeziku, izim crkvenih molitvenika i kronoloških zapisa, pa tek od sredine 16. stoljeća i vremena reformacie počinje izgradnja slovenskoga književnog jezika. Taj je jezik izgradjen većim dijelom na donjokranjskim i panonskim, a tek manjim dijelom na gornjokranjskim govorima. Njegov je začetnik bio Primož Trubar koji je 1550. tiskao "Katekizam" i "Abecedarij", 1557. - 1560. preveo "Novi zavjet" pa 1564. izdao slovenski crkveni red "Cerkovna ordninga". Prvu je slovensku gramatiku "Arcticae horulae" 1584. napisao Adam Bohorič, a prvi rječnik (njemačko-latinsko-slovensko-talianski) 1592. Jeronim Megiser.

Protureformacija je zaustavila ova nastojanja, pa se tek podkraj 18. stoljeća ponovno pojavljuju pokušaji osnutka slovenskoga književnog jezika. Izmedju 1784. i 1802. je na slovenski prevedena katolička Biblija, a 1768. se pojavljuje i "Kranjska gramatika" (Crainerischen Grammatik) Marka Pohlina. Veliku je važnost za utemeljenje književnog jezika imala i "Grammatik der Slavischen Sprache in Krain, Kaernten und Steyermark" Jerneja Kopitara iz 1808. godine. Konačna jezična norma je uspostavljena nakon dugotrajnih razprava tek u četrdesetim godinama 19. stoljeća. Važnu je ulogu u izgradnji slovenskoga književnog jezika imao i Valentin Vodnik.

Izražajne su se mogućnosti novoga književnog jezika u punom sjaju pokazale u književnosti. France Prešeren je začetnik slovenske poezije, a proznu su književnost utemeljili Ivan Cankar i Fran Levstik. Konstituiranje slovenskog jezika u 19. stoljeću je dovedeno do kraja pojavom dvosveščanoga slovensko-njemačkog rječnika Maksa Pleteršnika (1894./1895.) i pravopisom Frana Levca (1899.). Danas je slovenski standardni jezik stabilan, dobro opisan i istražen. Medju obiljem publikacija o njemu treba istaknuti petosveščani "Slovar slovenskega knjižnega jezika" (1970. - 1991.) Slovenske akademije znanosti i umetnosti, "Etimološki slovar slovenskega jezika" France Bezlaja (1976. - 1995.), pa posljednji "Slovenski pravopis" iz 2001.

Slovenski dialekti

Slovenski jezik obuhvaća velik broj narječja koja se obično grupiraju u 7 narječnih skupina. Medju slavenskim jezicima je upravo slovenski razmjerno najbogatiji raznolikim dialektima. Glavne skupine slovenskih narječja su: Dolenjska, Gorenjska, Štajerska, Panonska, Koruška, Primorska, Rovtarska. Dolenjska i gorenjska skupina se zajedno nazivaju "središnja skupina" koja je najbliža slovenskom standardu.

Rubna narječja pokazuju utjecaje susjednih dijalekata, tako npr. jugozapadno šavrinsko narječje pokazuje utjecaj susjednih čakavskih govora sjeverne Istre. U Sloveniji se govori i čiško (ćićko) narječje koje je zapravo više čakavsko, kao i belokrajinsko, koje je zapravo štokavsko. S druge strane gorskokotarsko kajkavsko narječje se po genetskim i strukturnim kriterijima grupira zajedno sa susjednim slovenskim dialektima. Ne postoje karakteristične osobine koje posjeduju svi slovenski govori i samo oni, pa je uobičajena klasifikacija dialekata na slovenske i hrvatske uglavnom na temelju nacionalne pripadnosti govornika.

Literatura

  • Brižinski spomeniki, Elektronska znanstvenokritična izdaja (slovenski). Inštitut za slovensko literaturo in literarne vede ZRC SAZU, Ljubljana (srpanj 2006).
  • Stipe Kekez, Mijo Lončarić: Osvrt na istraživanje hrvatsko-slovenskih jezičnih dodira u Istri, Annales, Ser. hist. sociol., 16, 2006, 2 (PDF)
  • Marc L. Greenberg - A Short Reference Grammar of Slovene (PDF)
  • R. Kolarič - Slovenska narečja (PDF)
  • Strohal, R. 1913: Dijalekt grada Vrbnika na otoku Krku u prošlim vjekovima usporedjen s današnjim. Rad JAZU 199: 67-152.
  • Tentor, M. 1950: Leksička slaganja creskoga narječja i slovenskoga jezika protiv Vukova jezika. Razprave SAZU 1: 69-72, Ljubljana.
  • Vančik, B. 1990: Otkrića o hrvatskom jeziku. Ognjište 1: 73 - 79, Karlovac - Zagreb.
  • Vančik, B. 1997: Svi puti vode k čakavštini. Ognjište 8: 204-216, Karlovac - Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU license almost from WikiSlavia and Wikinfo (partly Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Slovenski_i_starohrvatski&oldid=35089"