Teleskopska filantropija

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
John Tenniel: Teleskopska filantropija
(Punch, 4. ožujka 1865.)
Ilustracija teleskopske filantropije prikazuje narodnu alegoriju Britanniju kako dalekozorom promatra udaljene ljude u oskudici, dok joj se jedan od siročeta obraća pitanjem: „Molim Vas, milostiva, zar nismo dovoljno crni kako biste nas zbrinula?”

Teleskopska filantropija izraz je posebno rabljen za oštru kritiku pojedinaca što su se samoproglasili filantropima, ali čiji dobrotovorni motivi služe vlastitoj taštini projektima visokoga statusa u egzotičnim i dalekim mjestima, dok zanemaruju manje ugledne poteškoće kod kuće ili u njezinoj blizini.

Charles Dickens u svojem je romanu Sumorna kuća prvi uporabio i popularizirao pojam teleskopske filantropije, u svrhu kritike viktorijanske potpore dobrotvornim projektima i njezinoga zanemarivanja brojnih domaćih siromaha u Ujedinjenom Kraljevstvu. U romanu se pojavljuju dva ženska lika, gospođa Jellyby i gospođa Pardiggle, obje gorljive za viktorijansku filantropiju, ali na štetu ostalih ljudi. Gospođa Jellyby jadikuje nad teškim stanjem udaljenih afričkih plemena, pritom zanemarujući najbliže siromašne, dok gospođa Pardiggle zlostavlja i prigovara ljudima, kako bi ih pridobila u prihvaćanju njezine pomoći.[1]

Dvanaesto poglavlje romana Pollyanna američke književnice Eleanor H. Porter sadrži izražajni prikaz teleskopske filantropije. Kada je Pollyanna predstavila slučaj Jimmya Beana, siročeta bez doma željnoga rada za sobu i smještaj, beldingsvilleskoj organizaciji Ženske pomoći, nijedna ga žena nije htjela usvojiti, ali je netko predložio financijsku pomoć za dječaka s dijelom sredstava, poslanoga kako bi izobrazio dječake u Indiji. Na nevjericu Pollyanne, prijedlog nije prihvaćen, zato što bi to smanjilo iznos doniran u njihovom godišnjem izvješću.

Navodi

  • Tomislav Sunić: „Građanin afričkog ili azijskog podrijetla, koji već živi ili je nedavno i došao u Europu ili Ameriku, postao je danas mitska figura; on mora biti pozitivan lik, ali i politička alegorija sveopće dobrote i tolerancije. Prestrašeni bijeli dvojac, u načelu domaći političar ili režimski intelektualac, koji vapi za medijsko-političkim reflektorima i tapšanjima po svojim ramenima, mora stoga nadglasati neeuropskog došljaka pokajničkim oponašanjem njihovih ‚kumbaya’ napjeva ili mazohističkim grimasama uperenim protiv samog sebe i tradicije svog europskog naroda.”[2]

Poveznice

Izvori