Veliki tjedan
Veliki tjedan (grč. ἀγία ἑβδομάς, lat. hebdomada sancta: Sveti tjedan) je vriemensko razdoblje od Cvjetnice do Uzkrsa.
Veliki tjedan počinje Cvjetnicom ili Nedjeljom Muke Gospodnje. Ovaj se tjedan, najčešće ujutro na Veliki četvrtak, održava misa posvete ulja na kojoj se blagoslivlja ulje za svetu potvrdu, bolesničko pomazanje i katekumene. Uvečer na Veliki četvrtak obilježava se sjećanje na Posljednju večeru. Na Veliki petak nema sv. Mise. Obilježava se sjećanje na Isusovu muku i smrt na križu. Velika subota je dan tišine, do Vazmenog bdienja, subotu navečer, koje je vrlo bogato obredima. Na Uzkrs slavi se Isusovo uzkrsnuće i pobjeda nad griehom i smrti. Dani u Velikom tjednu su vrieme kršćanske ozbiljnosti, sabranosti i promislitbe o svetosti vriemena i sbivanja u njemu.
Hrvatski običaji
Tijekom Velikog tjedna u hrvatskim je krajevima u spomen na Isusove muke i ležanja u grobu, vladalo je pučko tumačenje šutnje zvona. Tih se dana i u crkvi i izvan nje nastojalo izbjeći sve što je davalo zvuk. Nisu se čule orgulje, a seljaci su stoci skidali zvona ili su ih zatiskivali travom odnosno slamom. Izbjegavala se i uporaba zvona na biciklima. U nekim se hrvatskim krajevima u to doba nije smjelo smijati, pa čak ni govoriti. Zvona su u Velikom tjednu zamjenjivale naprave zvane čegrtaljke, škrebetaljke, klepetala i regetaljke. Na Veliki bi petak zavladala zabrana obradjivanja zemlje, jer se taj postupak povezivao s kopanjem rupe za križ na koji je Isus bio razapet. Ali uz zabranu obrađivanja zemlje vezalo se i objašnjenje da zemlju ne valja dirati jer u njoj počiva Isus. U nekim hrvatskim krajevima se držalo zabrane obradjivanja zemlje do te mjere da je nije smjela gaziti ni stoka, te se ona na Veliki petak nije vodila na pašu. Na Veliki petak se odnosi još jedno vjerovanje i postupak vezan uz Isusovu muku i stradanje, dotično uz Isusovu krv koja je toga dana prolivena. Rašireno je vjerovanje da na Veliki petak treba piti više vina. Vjerovalo se i da se na Veliki petak ne smije krvariti, da mesari ne smiju klati stoku, a žene mijesiti kruh jer će u njemu biti krvi. Velika je subota obilovala običajima. Iz crkve se kućama nosila vatra i voda koju je svećenik blagoslovio, a često se toga dana obavljao i blagoslov hrane koja će se jesti na Uskrs: beskvasna pogača, peciva umiješanog s mnogo jaja, šunke, janjetine, jaja, luka, sira i slično. U mjestima sjeverne Hrvatske na Veliku se subotu organizirala radosna i bučna procesija uskrsnuća. Navečer se u sjevernozapadnim hrvatskim krajevima bdijelo uz krijes, što se pripaljivao u zoru Uskrsa. U svim hrvatskim krajevima rašireno je vjerovanje da se na Veliku subotu treba umiti vodom, netom blagoslovljenom ili tekućom vodom (u moru ili rijeci), uz zvonjavu zvona. Postojalo je vjerovanje medju ženama da će ukoliko se operu u blagoslovljenoj vodi u času zvonjave zvona, zahvaljujući tome ostati zdrave. Vjerovalo se da umivanje blagoslovljenom vodom na Veliku subotu donosi zdravlje, osobito očiju, te ljepotu i čistoću lica.
