Swastika (kriševâl)

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Kukasti križ)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Swastika (kriševâl), znak 卐: Swastika ili kukasti križ je prastari kulturni simbol, koji se u različitim uljudbama diljem Eurazije rabio odavna kao uvriježeni pozitivan znak još od rane prapoviesti unatrag najmanje tri prošla tisućljeća, dok je danas u globalističko-zapadnjačkoj kulturi u ime 'antifašizma' i tzv. političke korektnosti prognan iz javnosti i dielom zabranjen kao ideološki nepodoban simbol. Poviesno je kod nas poznat u pradavnoj uporabi i na ranomu hrvatskom ozemlju, najranije i najviše kod antičkih Liburna i potom još kod bosanskih bogumila. Njegovi su raniji izvorni nazivi: indoved. स्वस्तिक - swastika ('znak sreće'), starogrč. γαμμάδιον - gammádion (4 slova gama), latin. Crux gammata, ranohrv.-staročakav. kriševâl ('valoviti križ'), nordijski: Fylfot, njem. Hakenkreuz (kukasti križ), itd.

Svastika je križ sa četri jednaka prelomljeno-zavijena kraka, od kojih svaki završava produžetkom pod pravim kutom. Produžetak može biti usmjeren nadesno (u smjeru urne kazaljke) ili nalijevo u suprotnom smjeru, ovisno o prikazu tog simbola u raznim kulturama. To je u azijskoj poviesti najviše bio vjerski znak (npr. budizam, hinduizam i dr.), a u ranoj Europi i drugdje je češće kao znak sunčane svjetlosti i kod jadranskih Liburna simbol pomorske vlasti na brodovima. Izmedju dva svjetska rata se u srednjoj Europi i najviše u Njemačkoj rabi kao politički simbol nacional-socializma tj. kao crna swastika (Hakenkreuz) u bijelom krugu na crvenoj pozadini. Danas se swastika razmjerno najčešće rabi u Indiji, Indokini i Koreji kao česti kulturno-vjerski znak hinduizma i budizma.

Poviest swastike (卐)

Swastika (znak: 卐, vedski samskrit: स्वस्तिक svástika = dobro, sreća) je istostranični križ s krakovima prelomljenim pod pravim kutom na lijevu (卍) ili desnu stranu (卐). Naziva se još i kukasti križ (njem. Hakenkreuz) ili grčki: tetra-gamadion, kod nas srednjovjeko-staročakavski: kriševâl ("valoviti križ"). Većinom se prikazuje sa središnjim crtama u vodoravno-okomitom položaju, ali ponekad rjedje i koso nagnut pod kutom od 45°. Swastika je tradicijski sveti simbol u budizmu, hinduizmu i jainizmu, a hindu-inačica je urešena točkama u svakom kvadrantu.

Smatra se kako je motiv svastike prvi put uporabljen još u neolitskoj Euraziji. Swastika se takodjer dosta rabila i u izvornim indiansko-američkim kulturama, vjerojatno nezoisno od njene uporabe u Euraziji. Swastika se dosad često rabi u gradjanskim proslavama i vjerskim obredima najviše u Indiji. Mnogi indijski hramovi, vjenčanja, festivali i ine proslave su urešeni znakom swastike. U jugoistočnu Aziju je taj znak stigao preko indijskih kraljeva i danas on čini uobičajeni sastavni dio hinduizma i čest je prizor u Indoneziji, a osobito na otoku Bali. Swastika takodjer ima pradavni izkon i u Europi, gdje se pojavljuje u arheonalazima predkršćanskih kultura. Do početka 20. stoljeća je bio u širokoj uporabi diljem svijeta kao uobičajeni znak sreće i blagostanja.

Znak swastike je imao iznimnu važnost u istraživanjima arheologa Heinricha Schliemana, koji ga je odkrio pri iskapanju ruševina Troje, pa ga je smatrao sigurnim dokazom o selidbama indoeuropskih naroda (Arijevaca). Schliemann je nadjeni simbol usporedio sa simbolima na pradavnoj njemačkoj keramici i u arheonalazima grčke i vedsk3e uljudbe. U Aziji i Africi se swastika i danas rabi u svojemu izvornom značenju, a udruge koje se bore za ljudska prava tamo ju koriste kao simbol sreće i blagostanja.

Isti znak swastike nalazi se i kao standardni dio hindskog pisma već oko 3.000. godine pr.Kr. Odatle vjerojatno započinje uporaba tog znaka koja se kro pet tisućljeća uzastopno sve do danas zadržala u indijskoj i budističkoj kulturi. Keramika stara oko 2.000 god. pr.Kr. iz arheonalaza Sintashta isto je urešena znakom swastike. Simboli poput swastike se nalaze u Kobanskoj kulturi brončanog i željeznog doba sjevernog Kavkaza i Azarbeidjana, pa kod antičkih Skita i Sarmata. U antičko doba je swastika često rabljena kod Hetita, Kelta, Grka i Liburna. Pojavljuje se i u inim azijskim, europskim, afričkih i američkim kulturama ponekad samo kao uresni geometrijski motiv, a nekada i kao vjerski znak. Swastika je sveti simbol u hinduizmu, budizmu i jainizmu.

Na hrvatskom ozemlju

Swastika kao stari simbol je bila poznata i kod starih Slavena, najviše u Ukrajini, gdje su i sada vidljive takve swastike uklesane na staroj katedrali u Kijevu. Kroz Ukrajinu su jamačno pri selidbi prolazili i pretci starih Hrvata, pa se dapače smatra kako su ti rani Hrvati možda i osnovali sam grad Kijev. Kod nas je stara uporaba motiva swastike u srednjem vijeku najpoznatija iz kamenih reljefa uklesanih na bosanskim stećkima.

Medjutim je na hrvatskom ozemlju najstarija i obilna uporaba swastike bila već pred tri tisućljeća, u ranoantičko doba još prije Rimljana na sjeveroistočnom Jadranu (Kvarner i sjeverna Dalmacija): Tu je baš kukasta swastika bila posebni etnički znak ranih pomorskih Liburna, kao politički simbol njihove pomorske vlasti nad Jadranom (Libyrnike Thalassokratia) od 9.- 4. stoljeća pr.Kr. To je bio sunčani simbol tzv. 'Sunčeve barke', dok su ini kopneni Iliri tada kao sunčani znak rabili tzv. Sunčeva kolica s kotačima. Zato su većinom crno-crveno obojeni liburnijski ratni brodovi (latin. Naves Liburnae, grč. drakophoroi, staročak. dragâri) oblikom bili nalik na kasnije nordijske drakare s uzdignutom zmajevom glavom na pramcu, - ali su duž vanjskih bokova imali niz označenih swastika, a na glavnom jedru im je bilo ucrtan liburnijski znak velike swastike: 卐. Slične manje kukaste swastike su još imali na bojnim štitovima, keramičkim posudama, itd. Vidi o pomorskim Liburnima pobliže: Liburni (Libyrnides).

Naprotiv na novijim jugo-prikazima lažnih "liburnijskih lađa", zbog tzv. 'političke korektnosti' (tj. ideološke podobnosti), na neliburnijskim jedrima su nam podmetnute razne bezvezne šare i najčešće zebraste pruge (kao zatvorske pidjame), samo da ti stari Liburni važnim i podobnim antifašistima ne izgledaju kao neki domaći "pra-nacisti". Kao baština tih liburnijskih pomorskih swastika se kod nas u ranoj srednjovjekoj čakavici jadranskih otoka (dijelom na glagoljici) slaviziranjem oblikovao i naš posebni starohrvatski naziv za jadranske swastike kao kriševâl, u približnom značenju "valoviti križ". Kasnije na obalu doseljeni vlaški štokavci koji ne razumiju čakavicu, naknadno su to izkrivili u nakazni "krževalj" (slično kao npr. na Kordunu starohrvatsko selo Črna vas u besmisleno novije "Crna Vlast").

Hipoteze o izkonu

Učestalost swastike je moguće objasniti kao pojavu jednostavnog i slikovitog znaka, koji je većinom mogao nastati i samostalno u društvima što su pravila predmete od šiblja. Swastika je npr. oblik koji se ponavlja na ukrižanom rubu pri pletenju četvrtastih predmeta. Ine selidbene hipoteze izkona nastoje postaviti vezu s kulturnom proširenjem ili objasniti samostalnu pojavu ovog simbola u različitim udaljenim civilizacijama u skladu sa Jungovom idejom o kolektivnom nesvjesnom. Iako se odvojeno postojanje swastike na američkom kontinentu može objasniti postojanjem kultura koje su pravile predmete od šiblja, nazočnost swastike u ranoj Americi slabi hipotezu kulturnog proširenja.

Još jednu zanimljivu objasnitbu ovog simbola je ponudio poznati astronom Karl Sagan u svom djelu „Kometa“. Sagan je tu prikazao pradavni kineski rukopis gdje su razne inačice repa komete: na crtežima su uglavnom prikazane razne jednostavne inačice izgleda repatice, ali je na poslednjem crtežu koji podsjeća na swastiku prikazana jezgra repatice s četri zavijena kraka koja izviru iz nje. Sagan je predpostavio kako se nekoć davno kometa jako približila Zemlji pa su mlazovi vrelog plina što su izbijali iz nje bili zavijeni zbog njene rotacije i postali su vidljivi golim okom, što je dovelo do nastanka simbola swastike diljem svijeta. Bob Kobres je u knjizi „Komete i propast brončanog doba“ (1992) izneo tvrdnju kako je kometa prikazana na svilenom atlasu iz doba dinastije Han bila nazvana „dugorepa fazanska zvijezda“ zbog svoje sličnosti sa ptičijom nogom pa većina motiva nalik na swastiku, uključivo i motive koje je otkrio Schliemann, imitiraju ptičje tragove.

Swastika je sveti simbol u hinduizmu, budizmu i jainizmu u kojima se nalazi već od 6.st. pr.Kr. U hinduizmu ima swastika različita značenja: Sunce, Brahma, sreća, ili simbol samsare. Budizam koji se krajem prvog tisućljeća najviše proširio u jugoistočnoj Aziji do Kine, Koreje i Japana, zaslužan je za širenje znaka swastike. Smatra se kako je vjerska uporaba swastike u Tibetu i samskritskih religija kao cao-dai u Vijetnamu i Falun-Gong u Kini, takodjer može pripisati širenju preko budizma. Uporaba swastike u akanskoj kulturi jugozapadne Afrike je vjerojatno počela starijim kulturnim prijenosom duž putanje roblja oko 1500 god. pr.Kr.

Summary

The swastika (symbol: 卐, Sanskrit: स्वस्तिक, German: Hakenkreuz, early Croat: krishevâl) is an equilateral cross with four arms bent at right angles. The earliest archaeological evidence of swastika-shaped ornaments dates back to the Indus Valley Civilization of Ancient India as well as Classical Antiquity. Swastikas have also been used in various other ancient civilizations around the world. It remains widely used in Indian religions, specifically in Hinduism, Buddhism, and Jainism, primarily as a tantric symbol to evoke shakti or the sacred symbol of auspiciousness. The word "swastika" comes from the Sanskrit svastika - "su" meaning "good," "asti" meaning "too be," and "ka" as a suffix. The swastika literally means "to be good". In East Asia, the swastika is a Chinese character, defined by Kangxi Dictionary, published in 1716, as "synonym of myriad, used mostly in Buddhist classic texts"[1], by extension, the word later evolved to represent eternity and Buddhism. The symbol has a long history in Europe reaching back to antiquity. In the ancient west Balkans, swastika (krishevâl) was the ethnic symbol of nautical Liburnians (Libyrnike Thalassokratia), and in medieval times it occurs there also in the tombstones of Patarens (bogumili).

This motif seems to have first been used in Neolithic Eurasia. The symbol has an ancient history in Europe, appearing on artifacts from pre-Christian European cultures. In antiquity, the swastika was used extensively by the Indo-Aryans, Hittites, Celts and Greeks, among others. In particular, the swastika is a sacred symbol in Hinduism, Buddhism and Jainism — religions with over one billion adherents worldwide, making the swastika ubiquitous in both historical and contemporary society. The symbol was introduced to Southeast Asia by Hindu kings and remains an integral part of Balinese Hinduism to this day, and it is a common sight in Indonesia. The gammadion, or rather the tetra-gammadion, is a Greek form of swastika. The name gammadion comes from the fact that it can be seen as being made up of four Greek gamma (Γ) letters. Ancient Greek priestesses would tattoo the symbol, along with the tetraskelion, on their bodies. Ancient Greek architectural designs are replete with the interlinking symbol. In alchemy, the gammadion was used to symbolise the four cardinal corners of the world and the guardianship of this world.

Among European peoples, the symbol experienced a resurgence following the archaeological work in the late 19th century of Heinrich Schliemann, who discovered the symbol in the site of ancient Troy and associated it with the ancient migrations of Proto-Indo-Europeans. He connected it with similar shapes found on ancient pots in Germany, and theorized that the swastika was a "significant religious symbol of our remote ancestors", linking Germanic, Greek and Persian cultures. By the early 20th century it was widely used worldwide and was regarded as a symbol of good luck and success. The work of Schliemann soon became intertwined with the völkisch movements, for which the swastika was a symbol of "Aryan" identity, a concept that came to be equated by theorists like Alfred Rosenberg with a Nordic master race originating in northern Europe. Since its adoption by the NSDAP of Adolf Hitler, the swastika has been associated with fascism, racialism, World War II. The swastika remains a core symbol of modern National Socialist groups.

Literatura

  • Alois Raimund Hein: Mäander, Kreuze, Hakenkreuze und urmotivische Wirbelornamente in Amerika (Wien 1891); PDF-Datei)
  • Joerg Lechler: Vom Hakenkreuz - Die Geschichte eines Symbols. (1921)
  • Wilhelm Scheuermann, Jörg Lechler: „Woher kommt das Hakenkreuz?“, 1921; als Nachdruck bei Roland Faksimile Bremen, ISBN 978-3-9807552-0-7 (weitere Informationen zur Bestellung)
  • Friedrich Rausch: Das Hakenkreuz - sein Sinn und seine Bedeutung. Ehers Nachfolger, München, 1933.
  • Theobald Bieder: Das Hakenkreuz (1934)
  • Jörg Lechler: Vom Hakenkreuz, die Geschichte eines Symbols. Leipzig, Kabitzsch, 1934.
  • Fritz Geschwendt: 5000 Jahre Hakenkreuz. Schriften zu Deutschlands Erneuerung, Nr. 23, Breslau, 1935
  • Karlheinz Weissmann: „Das Hakenkreuz, Symbol eines Jahrhunderts“, Schnellroda 2006 (Edition Antaios), (Buchbeschreibung)
  • Ludwig Wilser: Das Hakenkreuz nach Ursprung, Vorkommen und Bedeutung (1922) (Mit zip gepackte PDF-Datei)

Vanjske sveze

Predložak:Portal Indoeuropska bašćina

Poveznice

Referenca

Enlarged and elaborated by GNU-license mostly from Chakavian Wikislavia (and a minute stub in Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Swastika_(kriševâl)&oldid=34974"