Poluhrvatska Atacáma

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Poluhrvatska Atacáma (najveća američka aglomeracija Hrvata): Atacáma (špan. Desierto de Atacama, staročakav. Škardûne-Zahôyne) je najsušnija kamena pustinja na svijetu smještena duž sjeverne obale Čilea u Južnoj Americi na obali Tihog oceana. Za razliku od inih većih pustinja (Sahara, Gobi, Kalahari), Atacama je od svih na Zemlji najsušnija i u nekim dijelovima nikada nema kiše kroz zadnjih 40 godina, npr. luka Arica uz granicu Peru/Čile. Malobrojna pustinjska jezera tj. danas poluslane lagune su tu dijelom nastala topljenjem ledenjaka nakon oledbe. Dugim isparavanjem vode bez kiše je u njima narasla koncentracija raznih minerala pa su nastale poluslane lagune i presoljene močvare (salares) nakon čijeg presušivanja postaju bogata ležišta raznih minerala. Gornji dio pustinje se proteže do Anda i doseže veće visine. Samo na višem gorju uz Ande, umjesto kiše povremeno padne i slabi snijeg koji duže leži samo na najvišim vrhuncima gdje je prehladno za otapanje, dok inače na većini pripadnog gorja i vrhova prevladavaju suhe golomrazice. Zbog jake suše bez oborina, na sušnim planinama od 4.000-6.000m uz pustinju Atacama nema visinskih ledenjaka. Kroz 20. stoljeće se po pustoj Atacami naselila najveća prekomorska zajednica oko 260.000 južnih Hrvata iz naših kamenjara, koji sada tvore već pola pučanstva toga pustinjskog područja.

Abstract

Half-Croatian Atacama (largest group of Croats in Americas): The Norte Grande (Big North, Far North) is one of the five natural regions into which CORFO divided continental Chile in 1950. It borders Peru to the north, the Pacific Ocean to the west, the Altiplano, Bolivia and Argentina to the east, and the Copiapó River to the south, including chiefly the Atacama Desert. This is one of the few driest deserts on Earth that perpetually doesn't receive any rain. It is a coastal plateau in western South America, covering a 600-mile (1,000 km) strip of land at the Pacific coast of South America, west of the Andes mountains. The Atacama desert is, according to NASA, National Geographic and many other publications, the driest desert in the world, due to the rain shadow on the leeward side of the Chilean Coast Range, as well as a coastal inversion layer created by the cold offshore Humboldt Current. The Atacama occupies 40,600 square miles (105,000 km2) almost in northern Chile, composed mostly of salt basins (salares), sand, and felsic lava flows from the Andes. The early Croatian wanderers named Atacama in Chakavian as "Škardûne-Zahôyne" (= 'Western rockfields'). Nearly a half of actual population of Atacama consists of the Croatian immigrants from Dalmatia in 20th century, including its major cities Antofagasta, Iquique, and some minor towns.

Pustinja Atacáma

Atacáma je najsušnija kamena pustinja na Zemlji koja se pruža kroz primorje sjevernog Čilea. To je subtropski primorski pojas uz Tihi Ocean, na vulkanskom terenu prekrivenom pijeskom i slanim tlima tipa sodno-nitratnih slatina (salares), koja se pružaju od zapadnoga gorskog podnožja Anda do pacifičkih obala. Prosječna širina (istok-zapad) ove primorske pustinje je manja od 160 km, ali se uzdužno (sjever-jug) pruža od peruanske granice oko luke Arica kroz nekih 1.000 km južno do Antofagaste. Gorje najbliže oceanu tvori pacifički Primorski lanac s prosječnom nadmorskom visinom oko 800m. Istočnije od toga nižeg primorskog lanca se paralelno pruža u zaledju viša Cordillera Domeyko podno najviših grebena središnjih Anda s vrhuncima visine 5.000 - 6.000m koji su već izvan te primorske pustinje. Pustinja Atacáma je najsušnija i posve bezkišna pustinja na Zemlji, sušnija čak od afričke Sahare i sjevernoameričke Mojave, gdje bar ponekad padnu slabe kiše. Tek na manjim područjima vrlo rijetko padne kiša uz pustinjske oluje "chubascos". Malobrojna pustinjska jezera tj. danas poluslane lagune su tu dijelom nastala topljenjem ledenjaka nakon oledbe. Dugim isparavanjem vode bez kiše je u njima narasla koncentracija raznih minerala pa su nastale poluslane lagune i presoljene močvare (salares) nakon čijeg presušivanja postaju bogata ležišta raznih minerala. Potpuno je neplodna zato što je zaštićena s obje strane visokim Andama i priobalnim gorjem, dok česta Pacifička anticiklona i El-Niño tu sprečavaju ciklonalne oborine. Prosječne godišnje oborine na jugozapadu Atacame kod Antofagaste jesu tek oko 3mm/god. tj. godišnje samo 3 litre na četvorni metar, a bilo je desetljeća kada tu doslovce nikakva kiša nije padala i do 40 godina. Najsušnije naselje na Zemlji je luka Arica na sjeverozapadu pustinje Atacama uz granicu Peru/Čile, gdje je dugoročni prosjek oborina = O,00 mm/god. tj. tu već desetljećima ne pada nimalo ikakve kiše.

Sadanja pustinja Atacáma je stara oko 15.000.000 godina i mnogostruko je sušnija od popularno-razglašene 'Doline Smrti' u Kaliforniji, gdje ipak bar ponekad padne 50 puta više povremenih kiša. Ona je toliko sušna da su čak visoke planine u zaledju koje tu dostižu visinu od 6.885 metara potpuno bez snijega i ledenjaka tj. nalik planinama na Mjesecu i Marsu. Uz jaču sušu je Atacama još i pedološkim izgledom drugačija od inih svjetskih pustinja, jer inače poznate pješčane dine tu pokrivaju samo manje plohe npr. uz San Pedro. Ostatak oko 4/5 Atacame su ogromne beskonačne kamenjare poput golemog Paga ili Golog otoka, pa su se tu i naši doseljeni čakavci ubrzo snašli kao da su doma na primorskom krasu. Zato su i starohrvatski moreplovci na arhaičnom čakavskom Atacamu imenovali kao "Škardûne-Zahôyne" (= 'Sutonske kamenjare'), koji je naziv kvarnerskim pomorcima ostao poznatim do 20. stoljeća. Godine 2003. je ekipa svemirskih ekologa objavila izvješće u poznatom časopisu 'Science' pod naslovom "Marsovski predjeli u Atacami (Čile) i granica života mikroba", gdje su na Zemlji ponovili isti test koji su rabile letilice Viking 1 i Viking 2, što su se spustile na Mars kako bi tamo otkrile neki život. Ovdje u Atacami nisu uspjeli pronaći doslovce nikakav znak postojanja mikroba, pa je ta najsušnija golema kamenjara po potpunoj bezživotnosti vjerojatno jedinstvena na Zemlji tj. sličnija je Marsu i Mjesecu.

Atacama ima bogata nalazišta bakra i inih minerala i najveće je na svijetu nalazište "čilske salitre" tj. natrijeva nitrata koji se tamo naveliko kopa već duže od stoljeća. Najviše zbog tih rudnika i obalnog ribarstva je Atacama nastanjena, iako je populacija vrlo rijetka izim uz obalne gradove Antofagasta, Iquique i Arica. Zato uzduž Atacame vodi Pan-američki autoput. Osim nutarnjega grada Calama i gradića San Pedro, te obalnih gradova Arica, Iquique i Antofagasta, najveći dio nutarnje Atacame je nenaseljena pustoš, izim već malobrojnih Indianaca iz plemena Atacama od kojih je ime pustinje. Arheonalazi pokazuju da su tu niz tisućljeća već živjeli domorodci najviše oko malobrojnih oaza, a njihovi pokopani mrtvaci su tu zbog suše savršeno očuvani pa su i najstarije mumije nađene u Atacami. U oazama usred pustinje u višem zaledju Antofagaste na visini oko 2.000 metara je glavno nutarnje naselje gradić San Pedro de Atacama (preko 5.000 stanovnika). Crkvu Sv. Petra u bivšem selu su izgradili Španjolci 1577., dok arheonalazi pokazuju kako je to područje oaza oko San Pedra bilo pradavno središte paleolitske civilizacije koja je zidala kamene utvrde na strmim planinama oko doline San Pedro. U prvotnoj pustinjskoj prirodi Atacame uz malo vlažnije polusušne oaze su jedina oskudna vegetacija razni kaktusi i ini sukulenti, koji su zbog spremljenog soka najotporniji na dugotrajnu sušu kad mjesecima prestaju rasti.

Zbog najbistrijega i zamalo stalno vedrog neba koje je tu najidealnije za astronome, Europski južni observatorij (Observatorio Europeo del sur - ESO) u pustinji Atacama drži 3 velike zvjezdarnice s najjačim teleskopima za moderno proučavanje galaksija, egzoplaneta i radiosignala:

  • zvjezdarnica Paranál na Cordillera de la Costa (2635 m) kod Antofagaste od 1996.
  • zvjezdarnica La Silla na brdu Cerro Cinchado (2600m) kod gradića Coquimba od 1984.
  • Laserski radioteleskopi Chajnantór (Atacama Submillimeter Array - ALMA) uz San Pedro de Atacama iznad Antofagaste, obuhvaća najmoderniji interferometar s astro-farmom od 66 vezanih radioteleskopa po 7-12m. Upravo je otvoren od 2011. godine i to je dosad najveći i najmoćniji astronomski observatorij na površini Zemlje.

Hrvati u Atacami

Glede europske naselidbe, ispočetka je sve do sredine 19. st. pusta negostoljubiva Atacama ostala vrlo slabo i narijetko naseljena, jer su većina inih mezofilnih Europljana tisućljećima kulturno i tehnološki prilagodjeni na ugodniji stalni život u vlažnijem i plodnijem okružju, pa su bez nužne potrebe izbjegavali tu najgoru kamenu pustinju. Dalji ubrzani razvitak Atacame slijedi tek odonda kada su se od kraja 19. st., privučeni rudarstvom i ribarstvom tu pojavili južni čakavski Hrvati iz kamenjara koji su već u domovini stoljećima dresirani (i dijelom tisućljećima iz sušno-kamene iranske pradomovine) za uspješno preživljavanje po našim golim kamenjarama ljutoga primorskog krasa. Stigavši u kamenu pustinjsku Atacamu, naši su se za razliku od inih Europljana tu najbrže snašli i prilagodili za uspješan život i unosan rad u nepodnošljivim pustinjskim preduvjetima, gdje su sada doslovce-fizički proradili naši "geni kameni" stručnog ekotipa petrobionti (ideološki ozloglašeni u domovini). Tu prirodnu specializaciju starohrvatskih petrobionata jezgrovito prikazuje naša staročakavska uzrečica: "Va škardûneh zy šamôr kàške, škarplûne tar Harvàtje" (= Po kamenjarama žive jedino zmije, škorpioni i Hrvati). Baš najviše marljivošću i snalažljivošću u tom iskusnih Hrvata je dotad prazna Atacama od zabačene zaostale pustinje kroz stotinjak godina pretvorena u napredni i perspektivni dio Južne Amerike.

Zato nakon toga kroz 20. stoljeće u pustoj Atacami slijedi naša brza demografska eksplozija, gdje doseljeni južni Hrvati iz kamenjara ubrzo postaju glavnim predvodnicima regionalnog razvitka, pa tu dosad već tvore blizu polovice ukupnog pučanstva Atacame s oko 260.000 južnohrvatskih potomaka (= cijeli Split). Danas već najveći poluhrvatski gradovi Antofagasta i Iquique leže oboje u sušnoj pustinji Atacáma na sjeveru Čilea. Ovdje u Atacami je naša najveća prekomorska aglomeracija iz obje Amerike, pa tu slobodni i cijenjeni Hrvati imaju mnogostruko brži porast negoli u izumirućem pučanstvu uništene domovine. Stoga sada u pustinjskim gradovima sjevernog Čilea već živi npr. u području Antofagaste oko 160.000 Hrvata, pa Iquique preko 80.000, Calama oko 20.000 i još ini u manjim ovdašnjim naseljima. Taj naš nagli gospodarsko-demografski boom poluhrvatske Atacame je očiti i neoboriv dokaz, koliko bi i oslobodjena domovina Hrvatska, uz slično pučanstvo i puno bolje preduvjete od Atacame ipak mogla brzo napredovati - ali bez dosadanjih euro-balkanskih podvala i predrasuda (s glavnim ciljem da tu Hrvati nestanu odselidbom i izumiranjem).

Hrvati i Calama

Calama (indian. Kara-Ama) je pustinjski gorski grad na sjeveroistoku Čilea uz bolivijsku granicu, u nutarnjem središtu pustinje Atacama. To je pretežno rudarsko naselje s oko 143.000 stanovnika. Leži u pustinji Atacama, oko 200 km sjeveroistočno od Antofagaste, na spojnoj cesti i željezničkoj prugi Antofagasta-Bolivija. Nadmorska visina gradskog središta je 2.270 m. Kroz grad protiče Rio Loa, koja je najduža rijeka u Čileu, a izvire uz bolivijsku granicu i utječe u Tihi Ocean sjeverno od Antofagaste. Okolica Calame je bila naseljena Indiancima još u srednjem vijeku prije Kolumba, kada se to naselje indianski zvalo Kara-Ama ("selo na rijeci") i u kraljevstvu Inka je pripadalo provinciji Chiu-Chiu. Španjolski konkvistador Diego de Almagra je indiansko ime romanizirao u današnje Calama. Od godine 1825. je Calama postala naselje neovisne Bolivije, a gradom je postala od god. 1840, kada se bolivijski prefekt iz Chiu-Chia preselio u Calamu čime je postala administrativno središte ove provincije. Godine 1866. kroz Calamu je izgradjena željeznica iz Antofagaste za nutarnju Boliviju.

Od 23. ožujka 1879. ju napada čileanska vojska, kada ju brani tek 135 bolivijskih vojnika pod vodstvom Ladislava Cabrere, koji nisu uspjeli odbiti četu od 554 čileanaca. Potom je većina službene bolivijske vojske uzmaknula, pa je grad još branila samo gradska pješačka garda na čelu s pukovnikom Eduardom Abaroa koji su se neuspešno borili do smrti. Mirovnim sporazumom god. 1884. je Calama zatim i formalno prešla pod vlast Čilea. Godine 1906. je izgradjena gradska katedrala, a 1911. je desetak km u blizini otvoren veliki rudnik bakra Chuquicamati. God. 1951. su preusmjerili kanalizacijom poluslanu vodu susjedne rječice Salado kanalima za natapanje i time omogućili ograničeno poljodjelstvo, većinom uzgoj krumpira i kukuruza. Godine 2004. su zbog ekoloških ugroza i zagadjenja u Calamo preseljeni i svi susjedni rudari oko bakrenog rudnika Chuquicamate. Danas je većina pručanstva Calame zaposlena u okolnim rudnicima, a manje njih još rade u strojarstvu, gradjevinarstvu, poljoprivredi, na željeznici, itd.

Hrvati u Calami

Po etničkom sastavu su blizu polovice gradjana Calame romanski Čileanci uglavnom španjolskog i manje talianskag iskona. Od inih neromanskih su u gradu najbrojniji doseljeni Hrvati, pa zatim Grci, Kinezi i ine manjine. Hrvatski su potomci u gradu oko dvadesetak tisuća. Naši su doseljenici po iskonu uglavnom čakavci iz Dalmacije s naše obale i otoka, navikli na rad s kamenom i na sušnu klimu. Najviše su zaposleni u rudarstvu, a manje u gradjevinarstvu i inim djelatnostima. Neki su im potomci postigli i višu naobrazbu kao profesori, pravnici i političari. Najpoznatiji su naši pojedinci iz Calame čileanski ministar prosvjete i naobrazbe prof. Martin Zilić, pa Radomir Tomić kao ambasador i senator u čileanskom parlamentu. Bogatiji Hrvati kao poduzetnici su vlasnici ovdašnje gradjevinsko-klesarske tvrtke Croácia Veta. Na području kulture i ugostiteljstva se ističe naš Club Croáta sa sjedištem na glavnom trgu Abaroa u središtu Calame. Vidi pobliže: Calama i Hrvati.

Poluhrvatski Iquique

Iquique (starije: Icaiza i Tarapaca) je obalni grad i pacifička luka na sjeveru Čilea i glavni grad sjevernog područja Tarapaca (Gran Norte). U tom gradu po podatcima iz 2002. godine živi 216.700 gradjana, a sa širom prigradskom okolicom ukupno 264.782 stanovnika (2008.). Glavni i najveći dohodak je tu iz oceanskog ribolova i iz rudarstva (bakar i salitra). Oko grada Iquique su 1/3 ili oko 80.000 doseljeni južni Hrvati iz Dalmacije, po čemu je treći u Čileu i u obje Amerike, nakon Antofagaste i Santiaga.

Značaj grada Iquique

Iquique (ranije gradić Icaiza ili luka Tarapaca) Prvo srednjovjeko pučanstvo prije Columba su tu Indianci iz plemena Camanchaca koji su bili obalni vazali kraljevstva Inka. Po povjesničaru Cuneo Vidal Rómulo, neobični toponim Iquique u brdskom indianskom jeziku Aymara iz Anda znači "pospanost", jer su obalni stanovnici iz podnožja pri usponu na Ande trpili anoksiju zbog nadmorske visine. Također navodi kako se to ime možda odnosi i na velike ptice koje se tu odmaraju na primorskim stijenama u značenju "san ili odmor." Pred gradskom lukom na Pacifiku leži otok koji su stari Indianci zvali Ike-Ike, pa španjolski osvajači Isla Blanca i sada je to otok Serrano. Iquique kao ime grada postoji tek od 19. stoljeća, jer je ranije bio poznat kao gradić Icaiza ili luka Tarapaca, odnosno misija Gospe od začeća Ique-Ique.

Iquique sa 264.782 stanovnika iz popisa 2008. je obalni grad i pacifička luka na sjeveru Čilea i središte područja Tarapacá. Nalazi se uz obalu Tihog oceana na poluotoku sjeverozapadno od pustinje Atacama (20°13′S, 70°10′W). Ime grada potječe od domorodačke aymarske riječi "Ique-ique" koja znači "spavanje" ili "krevet". Grad je osnovan u 16. stoljeću na ozemlju Perua, a u čileansko-peruanskom ratu 1879. godine osvojili su ga Čileanci, pa im je i pravno pripao sporazumom 1883. Iquique ima jedan od najvećih lučkih trgovačkih centara Južne Amerike koji se tu tradicionalno romanski nazivaju Zona Franca (slično i na Mediteranu) ili skraćeno-popularno "Zofri". Na površini od oko 2,4 km² tu su brojna skladišta, jeftine trgovine, restorani i sl. Važna je izvozna luka za okolno područje bogato nitratima, jodom, soli i guanom, a željezničke pruge i ceste ga povezuju s manjim gradićima u okolici i zaledju, kao s inim daljim obalnim gradovima. Grad je planski pravilno izgradjen sa širokim avenijama i prostranim trgovima, a uži gradski centar se naziva Tirana po ovdašnjoj Gospi od Tirane (nema veze s Albanijom).

Hrvati i Iquique

Od ukupnoga prigradskog pučanstva grada Iquique su preko 1/3 ili oko 80.000 podrijetlom južni čakavski Hrvati većinom iz dalmatinske obale i otoka (Brač, Hvar, Korčula, itd.) i nešto manje s kopnenog primorja. Odselidba čakavskih Hrvata iz Dalmacije u Iquique traje već oko 140 godina, pa je npr. 1887. godine tamo zapisano stotinjak Dalmatinaca, a god. 1900. njih oko 300 u daljem porastu. Po broju doseljenih prekomorskih Hrvata je Iquique treća najveća naša gradska aglomeracija u Čileu i u obje Amerike, a po brojnosti hrvatskih imigranata su ispred njega samo još susjedna čileanska Antofagasta (160.000 naših) i Santiago de Chile (preko 100.000). Spram naših primorskih gradova, čileanski Iquique ima manje čakavaca samo od najveće polučakavske Rijeke s oko 100.000 čakavaca. Naprotiv je daleki Iquique danas već po mnogim značajkama ipak "dalmatinskiji" od već balkaniziranih obalnih gradova naše Dalmacije (Zadar, Šibenik, Split itd.) gdje su potisnuti izvorni čakavci većinom odselili u dalje prekomorje i zamijenili su ih masovno iz zaledja doseljeni kopneni štakavci.

Najveći dio novodoseljenih dalmatinskih Hrvata su tu isprva radili najteže poslove pretežno u rudnicima i manje u ribarstvu, ali su se njihovi potomci potom dalje školovali i uspješno napredovali u čileanskom društvu do najviših položaja kao političari, liječnici, arhitekti, skladatelji i sveučilišni profesori (a medju ovima je bio i naš najbogatiji poduzetnik Andronik Lukšić). Nakon španjolskih Čileanaca su baš Hrvati po broju i ugledu druga najvažnija etnogrupa u tom gradu, pa tako Hrvati do danas zauzimaju ključna i prestižna mjesta u dalekom gradu Iquique. Glavne i ugledne udruge naših čakavaca u gradu Iquique su Hrvatski dom i Hrvatski klub. Od hrvatskih potomaka iz Iquiquea, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem uglavnom više ne znaju hrvatsku čakavicu i pretežno već govore španjolski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje znaju tek dvadesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika koji uglavnom rade u ribarstvu i tako bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na brodovima. Vidi pobliže: Iquique i čakavci.

Poluhrvatska Antofagasta

Antofagasta (kratica: "Antofá", starije: La Chimba) je obalni grad i luka na sjeveru Čilea, kao središte istoimene provincije i sjevernog područja Gran Norte. U gradu živi 360.473 stanovnika po podatcima iz 2009. Ime Antofagasta vjerojatno potječe iz indianskog jezika Kechua i znači "Selo na polju salitre". Grad leži izmedju pacifičke obale i pustinje Atacama uz obalu Pacifika i od južnije čileanske prijestolnice Santiago je udaljen oko 1400 km. Klima u Antofagasti je sušna pustinjska i veći dio godine ugodna, izim vreloga i sparnog južnog ljeta (siečanj-veljača). Preko 1/3 gradjana Antofagaste su iskonom južni Hrvati iz Dalmacije i to je po brojnosti Hrvata naš najveći prekomorski grad izvan Europe.

Značenje Antofagaste

Antofagasta je grad i luka na sjeveru Čilea, koji je po popisu 2004. godine imao 306.700 gradjana, dok širje prigradsko područje god. 2009. ima 360.473 stanovnika, pa je Antofagasta drugi najveći primorski grad na pacifičkoj obali Čilea nakon južnije luke Valparaiso (preko 800.000 stan.). Predpostavlja se kako naziv grada Antofagasta potječe iz indianskog jezika Kechua u značenju "Selo na polju salitre". Nalazi se u pacifičkom primorju, izmedju morske obale i velike pustinje Atacame, a udaljen je 1400 kilometara od glavnoga grada Santiaga. Grad su osnovali Španjolci 1868. godine u jugozapadnoj Boliviji, kao luku za rudnike srebra u blizini. Kasnije kada su u okolici odkrivena velika ležišta salitre, bakra i inih ruda, oko tog područja su se uzajamno sukobili Peru i Čile. Do 14. veljače 1879. grad je pripadao Boliviji, ali od tada ga je zauzela čileanska vojska, što je započelo Pacifički rat kojim je Boliviji oduzeta obala s vrijednim rudnim ležištima i grad je potom pripao Čileu. Danas je Antofagasta važna teretna luka za izvoz čileanskih rudnih sirovina, kao što su bakar i nitrati. Industrijska zona (Ciudad Empresarial La Negra) za preradu tih rudača ima površinu od 24 km² i nalazi se 20 kilometara izvan grada. Antofagasta je središte rudarske industrije gdje postoje veliki pogoni za preradu bakra i čeličana.

Kao rudarski grad je Antofagasta u prošlosti privlačila brojne doseljenike. Najveće imigrantske zajednice pored dominantnih Španjolaca još su Hrvati (2/5), Grci, Kinezi i ine manje etnogrupe. Visoka pismenost gradjana je 98,5%, svršenu gimnaziju ili slično ima 38%, a fakultetsku naobrazbu njih četvrtina ili 24%. U Antofagasti postoji više sveučilišta i razni fakulteti, a najveća su državno sveučilište Universidad de Antofagasta i privatno Universidad Cátolica del Norte. Sam grad je većinom pravilno i planski izgradjen s prostranim trgovima, parkovima i širokim ulicama (avenídas). Glavna ulica Antofagaste kroz gradsko središte je Avenída de la Croácia (Avenija Hrvatska), a najveći park je Parco Croáta (Hrvatski perivoj) i jedan od glavnih nogometnih stadiona je Stadio Croáta (Hrvatski stadion),- što nas upućuje na veliki ugled i značenje brojnih naših iseljenika u tom dalekom poluhrvatskom gradu.

Hrvati u Antofagasti

Od ukupnoga gradskog pučanstva Antofagaste su blizu 2/5 ili oko 160.000 podrijetlom južni čakavski Hrvati većinom iz dalmatinske obale i otoka (Brač, Hvar, Korčula, itd.) i nešto manje s kopnenog primorja, te neki malobrojni nečakavci još iz Dubrovnika i Zagreba. Doselidba čakavskih Hrvata iz Dalmacije u Antofagastu traje već oko 140 godina. Po broju doseljenih prekomorskih Hrvata je baš Antofagasta najveća naša gradska aglomeracija u Čileu i u obje Amerike. Sada je daleka Antofagasta danas već po broju čakavaca mnogostruko veća od balkaniziranih obalnih gradova bivše Dalmacije (Zadar, Šibenik, Split itd.) gdje su potisnuti izvorni čakavci većinom odselili u dalje prekomorje i zamijenili su ih masovno iz zaledja doseljeni kopneni štakavci. Zbog idejne podobnosti jugoslavenski usmjerenih Poluhrvata u San Pedru (SAD) posve krivo se navodi da je tamo tobože najveća hrvatska zajednica na Pacifiku (tek oko 35.000 naših): mnogostruko su veće (ali idejno nepodobne) hrvatske zajednice južnije na Pacifiku u čileanskoj Antofagasti s oko 160.000 Hrvata i Iquique s 80.000 naših. Baš zbog te ideološke podobnosti se u našoj dialektološkoj literaturi za iseljeništvo najviše ponavljaju ovi podobni jugo-čakavci iz Kalifornije, a ini američki se često izostavljaju i prešućuju. U ideološki kontroliranom informativnom prostoru Hrvatske (i hr.wikipedije) se stalno ponavlja podobni primjer San Pedra, da nam se nametne krivi dojam kako većina "naših" emigranata ipak podržavaju bratstvo-jedinstvo i održanje Jugoslavije.

Najveći dio novodoseljenih dalmatinskih Hrvata su tu isprva radili najteže poslove pretežno u rudnicima, ali su se njihovi sposobni i marljivi potomci potom dalje školovali i uspješno napredovali u čileanskom društvu sve do najviših položaja kao političari, liječnici, arhitekti, skladatelji i sveučilišni profesori, a medju ovima je bio i naš najbogatiji poduzetnik Andronik Lukšić, pa književnici Anton Skarmeta, Antonio Rendić i ini. Pored španjolskih Čileanaca su baš Hrvati po broju i ugledu druga najvažnija etnogrupa Antofagaste, pa tako Hrvati do danas zauzimaju ključna i prestižna mjesta u tom dalekom gradu na suprotnoj strani globusa. Glavne elitne udruge naših čakavaca u Antofagasti su Hrvatski dom i Hrvatski Sokol, a zbog poštovanja i ugleda hrvatskih gradjana je glavna ulica usred Antofagaste Avenída de la Croácia (Avenija Hrvatska) i najveći gradski perivoj je Parco Croáta (Hrvatski Perivoj), pa veliki nogometni Stadio Croáto (Hrvatski stadion). Očito je da danas Croátas (Hrvati) u dalekoj Antofagasti i inače u Čileu imaju ustvari znatno veća prava i ugled, negoli tek formalno na papiru u susjednom Sarajevu, Mostaru i Subotici.

Od naših potomaka u Antofagasti, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem većinom slabo ili nikako ne znaju rodnu hrvatsku čakavicu i pretežno već govore španjolski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju tek tridesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika pa bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na ulici i u svojim klubovima. Za razliku od većine inozemnih gradova izvan Hrvatske gdje su Hrvati manjeviše potisnuta manjina ograničenih prava (uključivo i BiH), u samoj Antofagasti kao i u južnijoj Punta Arenas i argentinskoj Cordobi se baš ti dvojezični hispano-čakavski Hrvati smatraju uglednom i prestižnom elitom tih gradova, pa u njihove klubove i restorane često dolazi lokalni jet-set na čileanske i hrvatske nacionalne blagdane i ine prigodne "fešte" u dalmatinskom stilu. Vidi pobliže: Antofagasta i čakavci.

Literatura

  • Ljubomir Antić 1991: Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Centar za migracije i narodnosti, Stvarnost, Zagreb.
  • Memoria Chilena: Inmigración Croáta en Chile, 1864 - 1930. Santiago de Chile.
  • Vjera Zlatar 1994: Raices Croátas en la region de Antofagasta, Antofagasta.
  • Vjera Zlatar 2008: Inmigración Croáta en Antofagasta. Biblioteca Nacional & Sociedad Croata, Antofagasta, 418 pp.
  • Juan Floreal Recabarren 2002: Episodios de la vida regional, Antofagasta. Imprenta Ercilla, Antofagasta. ISBN 956-287-129-0.
  • Juan Luis Panadés & José Antonio González 1998: Antofagasta, historia de mi ciudad. Corporación Pro Antofagasta, Santiago. ISBN 956-7786-00-3.
  • Isaac Arce 1930: Narraciones históricas de Antofagasta. Imprenta Moderna, Antofagasta. ISBN 956-272-637-1.
  • Rómulo Cúneo-Vidal: "Leyendas de Arica, Tarapacá"; Obras Completas.
  • Sergio González Miranda 2006: La presencia indígena en el enclave salitrero de Tarapacá (una reflexión en torno a la fiesta de la Tirana). Instituto de Estudios Internacionales, Centro de Investigaciones del Hombre en el Desierto. Universidad Arturo Prat; Revista de Antropología Chilena, Chungará, Iquique.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license mostly from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.