Braća Seljan
Braća Seljan (Mirko Seljan 1871.- 1913. i Štefan 1875.- 1936.): hrvatski zemljopisni iztraživači Afrike i Južne Amerike. U poviestnom nizu od desetak hrvatskih svjetskih putnika i iztraživača izvaneuropskih kontinenata, medju svjetski poznatima i dokumentiranim je jedan od prvih bio Vice Bune iz Dubrovnika u 16. stoljeću, a od kasnijih i novijih su najpoznatija braća Seljan (Mirko i Štefan) iz Karlovca od 19.st.
Mirko Seljan (Karlovac 5. travnja 1871.– Maranon, iztočni Peru 1913.) - po struci geometar i Štefan Seljan (Karlovac 19. kolovoza 1875.– Ouro Preto, Brazil 7. lipnja 1936.) - to je njegovo službeno krstno ime, dok se u popularnim hrvatskim izvorima obično navodi kao 'Stjepan Seljan', a u jugo-srbskima kao "Stevo" (pa ga zato Srbi svojataju i kao svog istraživača).
Sadržaj
Iztraživanje Afrike
Braća Seljan su poznati hrvatski prekomorski istraživači južnih kontinenata. Godine 1897. je Mirko osvojio naslov "Champion of Globetrotter" prešavši pješice put od Petrograda do Pariza za 110 dana. Potom je s bratom Stjepanom pošao 1899. godine na put oko svijeta. U službi cara Menelika II. postao je provincijskim guvernerom južne Etiopije kroz tri godine. Braća su provela geomorfološka, klimatološka i etnografska proučavanja oko Rudolfova i Stefanijina jezera (sada Chew Bahir), gdje su osnovali Seljanville na jezeru Turkana (Rudolf).
Južna Amerika
Godine 1903.- 1913. iztraživali su Južnu Ameriku, osobito slapove Guayra i Sete Quedas, ter neiztraženi tijek rijeke Aquapei. God. 1903. su odputovali za Južnu Ameriku, prvo u Rio de Janeiro, odakle su u Brazilu uzpostavili veze s Indiancioma Guaraní i tu utemeljili Misión Científica Croata za geo-kartiranje tog područja (opis u njihovoj knjizi: El Salto del Guayran, 1905.). Potom su preko Čilea stigli do gornje Amazone, gdje s inim hrvatskim odeseljenicima utemeljuju iztraživačku udrugu Sociedad Slava Exploradora de Mato Grosso.
Godine 1911. istraživali su ležišta salitre u pustinji Atacama u Čileu. Počeli su raditi na projektu za spajanje Atlantika i Pacifika rijekom Amazonom, ali je taj plan propao nakon što je Mirko nastradao tijekom ekspedicije oko izvorišta Amazone. Brat Mirko je tu poginuo godine 1913. pri ekspediciji u prašumama na iztoku Perua u području Maranon (Huayabamba, izvorište Amazone) u još nedovoljno objašnjenim okolnostima, a tamošnji grob mu sve dosad još nije sigurno utvrdjen.
Ostavština
Nakon bratove smrti je Stjepan uglavnom proučavao južnoamerička ležišta manganove rude. Braća su objavila različite putopisne tekstove na raznim jezicima, a zbirke materialne kulture iz Etiopije i Južne Amerike darovali su Etnografskom muzeju[1] u Zagrebu: 133 izložaka iz Etiopije i 240 iz Južne Amerike. Izim niza objavljenih manjih putopisa, glavne su im tiskane knjige: Slapovi Guayrá (El salto del Guayrá, 1905), Kroz prašume i pustinju (1912).
Poveznice
UPOZORBA !
Niže sliedi lažno-krivotvoreni jugo-Izvor o tzv. "Stevi" Seljanu (vidi zatim još pod tim stvarnu obrazložbu !):
Izvori
Napomena !
Gornji tzv. 'izvor' je lažiran, jer je ustvari dotični prvotno pokršten kao Štefan Seljan, a tek potom u Jugoslaviji je naknadno preimenovan na srboidno "Stevo" (u engleskim tekstovima "Steve Seljan" ne znači odmah i naš balkanski "Stevo" Seljan !). Njegovo izvorno kršteno ime Štefan (skraćeno Štef) je hrvatsko-kajkavski i slovenski oblik od imena Stjepan.
Reference
An enlarged digest, adapted partly from Croatian Wikipedia by GNU license.
