Željko Glasnović
| Željko Glasnović | |
|---|---|
| |
| Opći podatci | |
| Rođenje | 24. veljače 1954. Gračani,  NR Hrvatska, FNRJ
|
| Narodnost | Hrvat |
| Politička stranka | Hrvatska stranka prava |
| Vojno službeništvo | |
| Službovanje | 1984. - 2000. |
| Čin | General bojnik |
| Ratovi | Zaljevski rat Domovinski rat |
| Odanost | |
| Vojska |
|
| Zapovjedništvo | Brigada „Kralj Tomislav” 1. gardijska brigada „Ante Bruno Bušić” |
Željko Glasnović (Gračani, 24. veljače 1954.) hrvatski je general, pravosudni redarstvenik i političar.
Sadržaj
Životopis
Obitelj i rani život
Željko Glasnović rođen je u Gračanima kod Zagreba 1954. godine u obitelji janjevačkih Hrvata. Ima brata blizanca Davora.
Njegov je otac 1954. godine iz političkih razloga pobjegao u Italiju i zatim u Sjedinjene Američke Države, gdje je predavao glazbu na Sveučilištu u Buffalu i gdje je surađivao s hrvatskim iseljeničkim zajednicama. Preminuo je prije odlaska obitelji u iseljeništvo.
Njegov djed bio je član Hrvatske republikanske seljačke stranke, politički zatvorenik, djelatnik mirovinskoga zavoda, i državni tajnik ministarstva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, zbog čega je nakon Drugoga svjetskog rata bio zatvoren na deset godina stroge zatvorske kazne u Zenici i zbog čega su mu nakon izlaska iz zatvora oduzeta sva građanska prava i imovina. Pobjegao je 1958. godine iz Jugoslavije skriven u vagonu za stoku.
Uz djedovu pomoć, zajedno s bratom, majkom i bakom, iselio je u Kanadu 1962. godine. Zajedno s bratom Davorom, studirao je povijest i političke znanosti[1], te je kasnije bio zaposlen u pravosudnom redarstvu.
Vojno djelovanje
.jpg)
Od 1984. do 1989. bio je pripadnik Kanadskih oružanih snaga i od 1989. do 1991. pripadnik francuske Legije stranaca.
U Hrvatsku se vratio početkom Domovinskoga rata 1991. godine i priključio se Zboru narodne garde. Bio je vojni zapovjednik na ličkom i na Južnom bojištu. Poslije pada Vukovara u studenom 1991., prešao je u Tomislavgrad na uvježbavanje nove postrojbe, a krajem iste godine priključio se bojni „Zrinski”. Sudjelovao je u bitki na Kupresu u travnju 1992., gdje je bio teško ranjen pokraj srca. Vojnici su ga uspjeli izvući preko planina preko Bugojna do franjevačkoga samostana Rama-Šćit, od kuda je prebačen u Split na bolničko liječenje. Nakon dvomjesečnoga liječenja pobjegao je iz bolnice i vratio se na kupreško bojište, te je u listopadu 1992. preuzeo zapovjedništvo nad brigadom „Kralj Tomislav”.
U međuvremenu je njegov brat Davor bio zarobljen u Kupresu i 15 mjeseci mučen u srpskom zarobljeništvu.
Nakon prekida Bošnjačko-hrvatskoga sukoba u ožujku 1994. godine, Glasnović je preuzeo zapovjedništvo nad 1. gardijskom brigadom „Ante Bruno Bušić”, što je sudjelovala u oslobađanju Kupresa od Vojske Republike Srpske. U svibnju 1994. bio je smijenjen s te dužnosti i imenovan zapovjednikom Zbornog područja Tomislavgrad. Bio je zapovjednik Hrvatskoga vijeća obrane u sklopu združenih snaga Hrvatske Republike Herceg-Bosne i Republike Hrvatske kojima je zapovijedao general Ante Gotovina, a koje su sudjelovale u oslobađanju dijelova Bosne i Hercegovine poslije pothvata „Oluja”.
Bio je imenovan programskim ravnateljom za program vojne stabilizacije u Sarajevu nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma u prosincu 1995. godine. Nakon toga je jednu godinu bio zapovjednik Hrvatskoga gardijskog zbora.
Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić prisilno ga je umirovio 2000. nakon otvorenoga pisma dvanaestorice generala za prestanak kriminalizacije Domovinskoga rata, čime je također izgubio čin generala bojnika, status hrvatskoga časnika i pravo na mirovinu, vraćene sudskom presudom 2002. godine.[2]
Političko djelovanje
Glasnović je postao politički aktivan 2015. s parlamentarnim izborima kao nestranački kandidat na listi Hrvatske demokratske zajednice, na listi za iseljeništvo (XI. izbornu jedinicu).
Za parlamentarne izbore 2016. godine osnovao je neovisnu listu, te je ponovno izabran za saborskoga zastupnika na listi za iseljeništvo. 2017. postao je član Kluba zastupnika Neovisni za Hrvatsku zajedno s Brunom Esih i Zlatkom Hasanbegovićem[3], a od rujna 2019. član Kluba zastupnika Hrvatskih suverenista zajedno sa Zlatkom Hasanbegovićem i Hrvojem Zekanovićem.[4]
Na parlamentarne izbore 2020. godine izašao je kao nositelj svoje neovisne liste, na listi za iseljeništvo (XI. izbornu jedinicu), uz potporu Domovinskoga pokreta.
Tijekom 9. saziva Hrvatskoga sabora, postao je česti govornik o temama poput problema obespravljivanja hrvatskih ratnih veterana i hrvatskoga iseljeništva od državnih vlasti Republike Hrvatske, zanemarivanja hrvatskoga pučanstva u Bosni i Hercegovini, nazočnosti i štetnom djelovanju pripadnika protuhrvatskih i bivših jugoslavenskih kadrova u strukturama vlasti Republike Hrvatske - pozivajući na njihovu lustraciju i opću dekomunizaciju, i slično.
Jedan je od osnivača Hrvatskoga generalskog zbora, što je 2. svibnja 2020. podnio ostavku na članstvo u udruzi povodom negativnih istupa predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića vezanih za slučaj spomen-ploče palim HOS-ovcima u Jasenovcu, te zbog općega neslaganja s premlakim djelovanjem udruge.[5]
20. prosinca 2023. godine, Glasnović je pristupio Hrvatskoj stranci prava.[6]
Medijska manipulacija i cenzura
Željko Glasnović predmet je ljevičarskih kritika i poruga zbog svojih političkih stavova i javnih istupa, te žrtva selektivne medijske manipulacije. Za vrijeme obnašanja zastupničkoga mandata u Hrvatskom saboru, njegovi televizijski preneseni govori bili su sustavno prekidani ili cenzurirani od Hrvatske radiotelevizije[7], te su njegove usmene izjave u javnim medijima namjerno iskrivljene u svrhu crne promidžbe, poput kritičkoga komentara o prosvjedima ljevičarskih sveučilištaraca na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2017. godine.[1]
Ostalo
Životni i ratni put braće Glasnović tema je dokumentarnoga filma Kad hrvatsko srce bije Ninoslava Lovčevića iz 1996. godine.
Odličja i medalje
- Red hrvatskoga trolista
- Red hrvatskoga križa
- Red Nikole Šubića Zrinskog
- Red bana Jelačića
- Spomenica Domovinskoga rata
- Spomenica domovinske zahvalnosti
- Medalja za iznimne pothvate (dva puta)
- Medalja „Ljeto '95”
- Medalja „Oluja”[8]
Vanjske sveze
- Službena osobna mrežna stranica
- Mandino selo: „Vjerujem u hrvatske bojovnike” (Tomislavgradske ratne novine (TRN), br. 55, Tomislavgrad, 13. kolovoza 1993., str. 12 - 13)
- YouTube: Kad hrvatsko srce bije
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj: „General Glasnović protiv ‚vascele’ crvene bagre”
- ↑ Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća: „Željko Glasnović: Moj brat i ja stavili smo se na raspolaganje Hrvatskoj i prošli tešku kalvariju!”
- ↑ Hrvatski sabor: Klub zastupnika Neovisni za Hrvatsku
- ↑ Narod.hr: „Osnovan Klub zastupnika Hrvatskih suverenista i nezavisnih zastupnika Željka Glasnovića i Zlatka Hasanbegovića”
- ↑ Narod.hr: „General Glasnović za Narod.hr: ‚Hrvatski generalski zbor nije dostigao onu razinu funkcionalnosti i vodstva koju zahtjeva današnja Hrvatska’”
- ↑ Narod.hr: „General Željko Glasnović pristupio HSP-u”
- ↑ Maxportal: „GLASNOVIĆ SE POŽALIO: U Saboru me tretiraju kao Crnce u Alabami 1950-ih.”
- ↑ Kamenjar.com: „Na današnji dan 1954. godine u Zagrebu je rođena legenda Domovinskog rata – general Željko Glasnović.”
