Fenički pomorci na Jadranu
Fenički pomorci na Jadranu (prekomorski suvremenici Hythmeta i Liburna): - Po svima dosad dostupnim pokazateljima, najvjerojatnije su Feničani (lat. Phoenices, grč. Phoinikoi) bili prvi pismeni inozemni pomorci, što su svojim brodovima posjetili i oplovili veći dio Jadrana tj. obale Dalmacie i sjeverozapad oko ušća rieke Pad, već od brončanog doba krajem prapoviesti i u ranoj antici.
Sadržaj
Prvi početci pomorstva
U ljudskoj predpovjesti kamenih doba sve do neolita, pomorstvo u pravom smislu uglavnom nije ni postojalo, izim samo izdubenih monoksila od debla ili povezanih drvenih splavi, koje su služile tek za prielaz dubljih rieka ili kraći prebačaj do najbližih priobalnih otoka.
- Kasnije od stočarsko-poljodjelskog neolita se već izradjuju nešto bolja plovila u obliku manjih drvenih ili kožnih brodica i barki za ribarenje i lokalno-obalnu plovidbu duž većih rijeka, preko jezera i uz morske obale, u kojima se moglo prevesti tek par putnika ili manji teret za lokalne ili obiteljske potebe, ali još nije bilo prave pomorske trgovine.
- Pravi pomorski brodovi za pučinsku plovidbu otvorenim morem, masovni prijevoz putnika i/ili trgovačkog tereta, pa uz ovo i kao naoružani brodovi ratnih mornarica, pojavljuju se tek od brončanog doba pismenih civilizacia i izgradnje obalnih gradova s pomorskim lukama, tj. približno od sredine III. tisućljeća i najviše od II. tis. prije Krista, što je razradjeno u ovom članku.
Rani pomorci i nepomorci
- Na prapovjesnom Sredozemlju prije antičkih Grka i Rimljana su postojale samo 4 izrazite pomorske civilizacie (rani otočni Eteokrećani, Eteociprani, Feničani i jadranski Liburni), koje su pretežno živjele na temelju plovidbe, trgovine, ribarstva i povremeno gusarstva, uz vrlo oskudne kopnene djelatnosti (vinogradi, povrtnjaci, perad i sitna stoka): Dotle su ine kopnene proizvode većinom uvozili i zato su bili gospodarsko-strateški ranjiviji od inih polupomorskih civilizacia.
- Naprotiv su tek polupomorske civilizacie bili npr. stari Grci, Kartažani i ini slični, kojima je pomorstvo bilo samo dio gospodarstva uz koje su još obilno razvili i ine kopnene djelatnosti.
- Dotle su ine tadanje rane civilizacie oko istočnog Sredozemlja na Starom Istoku bile pretežno kontinentalne kao Hetiti, Asirci, rani Izrael, Egipat i slični koji su na moru imali malo vlastitih plovila (Egipat uglavnom rječne ladje na Nilu), pa su ovi pomorske usluge većinom rabili posredstvom Feničana, ili ranih Grka i inih pravih pomoraca.
Sredozemni rani pomorci
Prvi pomorci na Sredozemlju (Eteokrećani, Eteociprani, Feničani, Kartaga, Liburni i 'Narodi s mora'): - U idućemu sažetom pregledu su prikazani najraniji pomorski pranarodi koji su u prapoviesti zaplovili Sredozemljem, već prije od bolje poznatih klasičnih Grka i antičkih Rimljana. To su u bročano doba iz II. tisućljeća prije Krista bili najranija na Kreti minojska pra-flota "Eteokretike Thalassokratia", pa istodobno na ranom Cipru "Thalassokratia Eteokypria", a na ranom Levantu do sjeverozapadne Afrike feničanska mornarica, ter kod nas na ranom Jadranu prvi brodovi tipa gandeya od još slabo poznatoga (i nepismenog) ranokvarnerskog praplemena Hythmeti.
Zatim u željezno doba rane antike, kroz I. tisuć. pr.Kr. Sredozemljem najviše plove Kartažani, Etruščani i na Levantu ini još slabo poznati tzv. "Narodi s mora", dok na ranom Jadranu tada najviše dominira domaća "Libyrnike Thalassokratia" sa 5 raznih tipova prvih jadranskih brodova: drakkophori (ratni drakkari), galaias (veće teretne galije), gandeia (kao sada gajeta), lembul (= sad naš leut) i paros (manja ribarska barka). Zbog toga su i kasniji Rimljani rabili upravo naše Liburne za glavne rimske brodograditelje, pa se i njihova carska ratna flota službeno zvala Naves Liburnae.
Pomorci brončanog doba
Brončano doba (2300.- 750./700. god. pr.Krista) označeno je arheonalazima mjedenog oružja, pribora i nakita. To je vrijeme pojačanog razvitka metalurgije, trgovine i obrta. Brončano doba uz uporabu bronce, oko Sredozemlja još označuju i selidbe nomadskih stočara kroz rano brončano doba (2200.- 1600. pr.Kr.). To je bio idući drugi val indoeuropskih doseljenika, nakon prvog vala poljodjelaca u mladjemu kamenom dobu. Kasno brončano doba ili vrijeme kulture žarnih polja u Europi traje od 1300.- 750./700. pr.Kr. Nositelji ove europske kulturne pojave pripadaju indoeuropskoj skupini, ali nemaju ista etnička obilježja. Zajednički im je obred spaljivanja umrlih po čemu je ova kultura dobila ime, pa pokapanje posmrtnih ostataka u žarama s popratnim prilozima nakita, pribora i oružja. Ovakvi žarni grobovi često tvore velike nekropole.
U to brončano doba su bile već razvijene organizirane rane civilizacie Starog Iztoka u Kini, jugozapadnoj Aziji i Egiptu: srednji egipatski faraoni, pa Hetiti u Maloj Aziji, Huriti-Mitanni u Kurdistanu, Thalassokratia Aetheokypria na ranom Cipru, rana Asirija i Babilon u Mezopotamiji, Elamiti u Iranu, indska Harappa u Pakistanu, rana dinastia Zhang u Kini, itd. Istodobno dotle najveći dio Europe uključivo i naše krajeve još tada nastavaju većinom neorganizirana plemena s razmjerno nižim kulturama bez državnih tvorbi. Tada su jedine onodobne suvisle ranoeuropske organizacie s izrazitim društvenim slojanjem nastale u ranoj Grčkoj, koje su istodobne i kulturno-trgovački povezane s velikim ranim civilizaciama Starog Iztoka: najranija u Europi je Minojska civilizacia na Kreti i nešto mladja Mikenska na Peloponezu u kasno brončano doba.
Od brončanog doba se bar kao djelomični pomorci izvan Sredozemlja pojavljuju najistočnije rani Kinezi, pa južnoiranski Elamiti i Babilonci na Perzijskom zaljevu, Egipat na Crvenom moru (i manje na Sredozemlju). Na Sredozemlju su odonda glavni npomorci bili Feničani, a osobito su izraziti najraniji sredozemni pomorci bili Minojski Eteokrećani (Eteokretike Thalassokratia) i Thalassokratia Eteokypria na ranom Cipru. Kod nas je iz brončanog doba donekle poznato npr. primorsko pleme Hitmeta (Hythmetoi) na Kvarneru, od kojih vjerojatno potječu i rane kiklopske zidine u luci grada Krka, a s njima je možda povezana i kod nas prva slika pomorskog jedrenjaka u plovidbi iz Grabčeve špilje na otoku Hvaru (17.st. pr.Kr.).
Rani pomorski Feničani
Puno su vjerojatniji bili pomorski dodiri ranih Feničana sa sjeveroistočnim Jadranom, jer su njihovi prapovjesni pomorci manjeviše sigurno doplovili do Venecianske lagune i ušća rijeke Pada (tada poznata kao Eridanos potamos). Njihovi oskudni zapisi i arheonalazi upućuju na iskrcavanja i bar povremeni boravak Feničana već u brončano doba na obalama jugoistočnog Jadrana izmedju Cetine i Boke Kotorske, a najviše oko kasnije Makarske i Cavtata, gdje su im takodjer bili poznati zaljev Boke Kotorske i dublji zaljev donje Neretve (dok još nije bilo naplavina močvarne delte), a takodjer zbog pučinske orientacie i primorske planine Biokovo i Sniježnica Konavoska. Medjutim, sjevernije od Cetine do Istre uglavnom nema poznatih feničkih arheonalaza, a niti su oni za taj medjuprostor ostavili odredjenih zapisa, pa su vjerojatno bez dužeg zaustavljanja ili ulaza medju nepoznate im Kvarnerske otoke, samo duž vanjskih jadranskih otoka, bar povremeno zaplovili do ušća Pada.
Pomorci željeznog doba
Željezno doba se nastavlja na brončano, a početak i trajanje je različito na različitim ozemljima. Prva obrada željeza hladnim kovanjem počinje negdje na Starom Istoku oko 6000. pr. Kr. osobito u južnom Zakavkazju, a oko 4000. pr. Kr. pojavljuju se i predmeti napravljeni od željeza iz meteorita. Oko 1500. pr.Kr. Hetiti, koji su živjeli u središnjoj Anatoliji (sada Turska), ljubomorno su čuvali tajnu usavršene obrade željeza. Iako i u Egiptu postoje oskudni tragovi uporabe željeza još iz 4. tisućljeća pr.Kr., široka opća uporaba željeza počinje tek od 1300. pr.Kr. Za glavni nastup željeznog doba se smatra oko 1000. pr.Kr. kada se znanje o taljenju željeza proširilo Starim Istokom i Grčkom. U srednjoj i sjeverozapadnoj Europi to traje kroz cijelo tisućljeće sve do Kristova doba. Kraj željeznog doba je ujedno i završetak prapovijesti, što je u srednjoj i zapadnoj Europi povezano uz širenje Rimljana.
U željezno doba tj. u I. tisućljeću pr.Kr. približno od 12.- 5. stoljeća već postoji niz starijih država diljem južne Eurazie (i čak već u srednjoj Americi i na Andama): npr. od tadanjih većih država stara Kina (dinastie Zhou), India, Medsko carstvo u Iranu, kasni faraoni u Egiptu, Kušitsko carstvo u Sudanu, kasna Asiria u Mezopotamiji, Urartu na južnom Zakavkazju, Frigia u Maloj Aziji, rani Izrael, Feničani i ini manji, a u južnoj Europi rana Grčka, pa Libyrnike Thalassokratia kod nas na Jadranu, Etruščani u Italiji i najzapadnije u staroj Euraziji iberski Tartessos u Andaluziji. Od tih su manjeviše sudjelovali u pomorskim djelatnostima npr. stara Kina, Babilon, a na Sredozemlju osobito prapovjesni Feničani, Kartaga, Etruščani, Liburni i potom rani Grci već na prijelazu u klasičnu antiku.
Tunis: Kartaga / Carthago
'Kartaga' (fenički: Khart-Hadašt = Novi grad, grč. Karkhēdōn, latinski: Carthago) je bio ranoantički grad i država na sjevernoj obali Afrike u današnjem Tunisu sada blizu grada Tunisa. Istočno od grada se duž Sredozemlja pruža kraško gorje Atlas sa sličnim šumama cedrova (Cedrus atlantica), važnima za kartažku brodogradnju slično kao i na feničkom Libanonu. Osnovali su ga fenički trgovci iz Tira godine 814. pr.Kr., a uništili Rimljani u trećem Punskom ratu 146. godine pr. Kr. Rimljani su tu od godine 44. pr. Kr. opet utemeljili naselje Colonia Iulia Carthago. Godine 439. to osvajaju Vandali, zatim 533. pada pod vlast Bizanta, a konačno su ga opet uništili Arapi 698. godine. Zbog njezine važnosti i bogatstva su Kartagu u klasičnoj antici još nazivali "draguljem Sredozemlja". Po tradiciji i legendi, grad je krajem 9. stoljeća pr. Kr. osnovala kraljica Didona (poznata još kao Eliza ili Elizar), koja je zajedno sa sljedbenicima pobjegla iz Tira, nakon što je njezin mladji brat Pigmalion ubio njenog muža kako bi učvrstio svoju vlast.
Kartaga je ubrzo nakon osnutka postala najbogatijom i najnaprednijom feničkom koloniom, pa je ubrzo zavladala većinom Zapadnog Sredozemlja. U antičkom svjetu su se najveći profiti mogli postići trgovinom, što je ono čime su se bavili Kartažani. Zbog svoga strateškog položaja, Kartaga je nadzirala trgovinu i pomorske putove cijelog Sredozemlja. Na tržnicama u Kartagi se moglo naći sve što se nabavljalo trgovinom, od slonovih kljova (bjelokosti), pa sve do robova. Kartažko carstvo je početkom 3. stoljeća pr.Kr. postiglo svoj nalveći obsed i političko-gospodarsku moć. Pomorska hegemonia koju je stvorila Kartaga je bila jedna od najdužih i najvećih hegemonia ranog Sredozemlja prije antičkih Rimljana. Iako se ta hegemonia temeljila uglavnom na trgovini, Kartaga je dominirala i snažnom mornaricom, pa izvježbanom vojskom plaćenika. Punski ratovi je zajedničko ime za tri rata izmedju Rimske republike i feničkog grada Kartage od 264. do 146. godine pr.Kr. Ime su dobili po latinskom nazivu za Kartažane: Puni, koja potječe iz pridjeva poenici što na latinskom znači fenički.
Kartaga je oko 264. godine pr.Kr. bila veliki grad-luka u današnjem Tunisu s ogromnim i unosnim trgovačkim carstvom, a osnovali su ga Feničani sredinom 9. stoljeća pr.Kr. Jedino se Rim mogao usporedjivati s njenim sjajem i moći. Mornarica koju je imala Kartaga nije imala premca u to doba, a njeni mornari su bili najvještiji pomorci. Uz manje ribarske barke su imali i 2 veća brodska tipa: širi sporiji golah (grč. "gauloi") na jedra kao teški teretni brod i uski brži "kvadrema" (četveroveslarka) kao ratni brod s uzdignutim kljunom dug oko 36m. Medjutim Kartaga nije imala jaku ni stalnu kopnenu vojsku kao Rim, nego se oslanjala na plaćenike koje je mogla unajmljivati svojim bogatstvom, a te vojske plaćenika su bile pod kontrolom zapovjednika iz Kartage.
Većina kartažke vojske su bili španjolski Kelti i sjevernoafrički Berberi koji su tada dostigli svoju najmoćniju ulogu u staroj povijesti. Glavno oružje Kartažana su bili bojni slonovi koji su u antici od Indie do Afrike imali ulogu živih 'tenkova'. Najslavniji je kartažki vojskovodja bio Hannibal Barkas (247.- 182. pr.Kr.) koji u 2. Punskom ratu preko Španjolske s vojskom i slonovima provalio sve do Rima, ali ga nije osvojio. Poznati su kartažki ratovi s Grcima i Rimom, što je na kraju dovelo do njezinog uništenja za vrijeme Trećega punskog rata s Rimom. U 3. i 2.st. pr.Kr. su Rimljani zbog prevlasti nad Sredozemljem protiv Kartage vodili 3 Punska rata, a u zadnjemu trećem je s Kartagom učinjeno ono što je zatražio Caton u rimskom senatu tj. razorena je i posve uništena. Nije bilo više Kartage i raniji "Biser Sredozemlja" bio je sravnjen sa zemljom.
Rim je prvo proširio svoju kontrolu nad ozemljima južno od rijeke Pada. Za razliku od Kartage, u rimskoj vojsci su tada služili uglavnom rimski gradjani, a nakon što se proširio izvan Apeninskog poluotoka je Rim kasnije regrutirao legionare i medju pučanstvom udaljenih kolonia. Plebejci su činili glavni dio pješaštva, a patriciji su bili časnici. Za razliku od Kartage, Rim nije imao mornarice, pa ju je morao izgraditi u samom ratu. Glavni uzrok ovih ratova je bio sukob interesa izmedju Kartage i Rimske Republike u širenju Sredozemljem.
Prvotna namjera Rimljana je bilo širenje ozemlja preko otoka Sicilije čiji je dio već bio pod kontrolom Kartage. Na početku Prvoga punskog rata je Kartaga bila dominantna sila u zapadnom dijelu Mediterana s vrlo jakom ratnom mornaricom, a Rim je bio u brzom usponu i ojačao u Italiji. Punski ratovi su prouzročili veliki broj žrtava na obje strane, broj poginulih vojnika je bio stotine tisuća. Ovi ratovi se smatraju najvećima u dotadanjoj povijesti. Na kraju Trećega punskog rata su Rimljani porazili Kartagu i potpuno uništili grad (ali ga je kasnije carski Rim na istom mjestu obnovio) i tako postao nova najjača sila u zapadnom Sredozemlju.
Rimska vojska se 149. pr. Kr. iskrcala u sjevernoj Africi i opsjedala Kartagu godinu dana. Kartažani su se zatvorili unutar svojih zidina i gotovo nadljudskom snagom, složno i hrabro branili grad dvije godine. Onda je rimski vojskovodja Scipion Mladji (unuk Scipiona Starijeg) sprječio opskrbu grada hranom. Počeli su harati glad i bolesti. Na iscrpljeni narod u gradu počeo je opći juriš u proljeće 146. pr. Kr. kada su Rimljani provalili u grad preko zidina. Šest dana Kartažani su se borili za svaku ulicu, za svaku kuću. Unatoč tomu su uporni i nadmoćni Rimljani konačno zauzeli cijeli grad i spalili ga.
Navodno je grad gorio punih 17 dana i noći, pri čemu je izgorila i velika gradska knjižnica, pa su time trajno izgubljene brojna spoznaje o Kartažanima i do danas se o njima vrlo malo zna izim iz trećih izvora (što su razorni Rimljani upravo i željeli). Nakon sto se vatra ugasila, Rimljani su grad posve razorili i čak izrekli formule svojim bogovima smrti i obasipali ga soli kako tamo više nitko ne bi mogao živiti. Gradsko je pučastvo tada spalo od 500.000 na samo 50.000. Pobjednički Rimljani su posve opljačkali Kartagu, a preživilo i porobljeno pučanstvo prodali u roblje.
Feničke plovidbe Jadranom
Rani Feničani su zaplovili na Jadran već pred najmanje 3 tisućljeća tj. još od brončanog doba, pa su to bili prvi i najraniji pismeni pomorci na Jadranu. Oni su uz Jadran već prije Grka i Rimljana osnovali više ranih pomorskih gradova (Cavtat, Budva, Metković, Adria, itd.), izim možda jedinog najstarijeg Prakrka ili brončanodobne Kuraktike, koju su već izgradili predliburnski domaći pomorci Hythmethoi (tad još nepismeni) iz Vinodola, već u brončano doba pred najmanje 3 tisućljeća: vidi pobliže Ranokvarnerski Hythmeti.
Feničani iztočnog Jadrana
Feničani su na iztočnoj strani Jadrana najviše posjećivali obale južne Dalmacie i sadanje crnogorske obale, dok sjevernije od Makarske pa sve do Istre dosad nema zamalo nikakvih suvislih tragova o njima, pa izgleda kako bi tuda sjevernije samo preplovili uz vanjske otoke (do ušća rieke Pada). Feničani su već na iztoku Jadrana najvjerojatnije utemeljili prve prave luke s pomorskim prometom za daljne plovidbe: Buthoe (sada Budva, antika: rimska Butua), pa njihova glavna luka Epitauro (rimski Epidaurus, sad: Cavtat), ter sjevernije na ušću Neretve Emporion (možda Metković?).
Najsjeverniji fenički arheonalazi na našoj strani Jadrana su kod Makarske, gdje je nadjena fenička dvosjekla sjekira (bipennis), a takodjer drugdje južnije kod nas postoje još ini fenički arheonalazi, ali tu uglavnom nema njihovih izvornih feničkih nadpisa, pa pismene navode o njima na iztoku Jadrana daju tek potom starogrčki tekstovi.
NW-Jadran: Fenička Hatrya
Uglavnom po starogrčkim zapisima i inima antičkim legendama, fenički su brodovi plovili izvana duž dalmatinskih otoka i do sjeverne Italije, gdje su najviše posjećivali ušće rieke Pada, koje se tada nazivalo Eridanos. Tu su u laguni na južnoj obali uz ušće utemeljili i svoju glavnu zapadnojadransku pomorsku luku nazvanu Hatrya, koju su ovdje držali približno od 10.- 5.st. pr.Kr.
Ovu su ranu feničku luku Hatria, nakon 6.st. preuzeli Etruščani i potom u kasnijoj antici prisvojili rimski osvajači i preimenovali ju u Portus Hadria, a do danas je to talianski grad Adria, koji je u medjuvremenu ostao u zaledju bez te luke, jer su ovaj grad potom kroz 2 tisućljeća dosad prostrani rječni nanosi padskog mulja već odvojili podalje od mora.
Po toj prvotno feničkoj luci Hatrya su kasnije Rimljani u carsko doba prozvali i cielo Jadransko more kao Mare Hadrianum, koji je naziv potom u srednjem vieku Venecia izkrivila kao Mare Adriatico - odnosno novolatinska izkrivljenica tzv. "Mare Adriaticum". Hrvatski naziv Jadrana je dakle zapravo bliži prvotnom i starijem etrursko-feničkom izvorniku Hadrianum (od feničkog Hatrya) = naš hrvatski "Jadran".
Abstract
Phoenician navigators in Adriatic (early Mediterranean ships crossing Adriatic): - A comparative survey of the earliest navigable sea-peoples in protohistoric Adriatic Sea prior to classic Greeks and ancient Romans, is offered. The first Mediterranean navigators in Bronze age have been: Eteokretike Thalassokratia in Minoan Crete; Thalassokratia Eteokypria in early Cyprus; Phoenician navigators in early Levant, and few known early tribe of Hythmetoi in norteastern Adriatic with early gandeya ships pictured in caves.
During the Iron age, the main Mediterranean navigators were: the Carthaginians in north Africa up to Gibraltar reaching to Guinea and England; Etruscans in Italy and west-Mediterranean islands to Catalunya; and the Libyrnike Thalassokratia across Adriatic Sea up to Corfu island including 5 diversified ships types: drakkophoroi (early drakkars), galaias (early galleys), gandeyas (earliest one in Adriatic), lembul (= now leut), and paros (minor boats). Thus the subsequent Romans used these Liburnians as the main shipbuilders of the Roman Imperial navy called Naves Liburnae.
Poveznice
Referenca
Partly original comparative compilation, from other related texts in actual Wiki.
